Šiško Menčetić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Šiško Menčetić
Opći podatci
Smrt 25. lipnja 1527.
Dubrovnik
Narodnost Hrvat
HrvatGrb.png

Šiško Menčetić (1457.- 1527.), dubrovački vlastelin, ostvario je svoj pjesnički opus uglavnom u 15. i početkom 16. stoljeća. Zajedno sa suvremenicima (Gjivo Gučetić 1451.- 1502. i Gjore Držić 1461.- 1501.), spada medju najranije poznate dubrovačke pisce iz srednjovjeke dubrovačke književnosti koji su još do početka 16. stoljeća pisali poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori u Lastovu i pelješkoj Janjini.

Abstract

Šiško Menčetić (1457-1527) was among the earliest writers and poets in Dubrovnik (medieval Ragusa). By his poetic style, he was Petrarchist, and he mostly wrote in the archaic Yekavish-Chakavian dialect of medieval Croatian, then spoken in Dubrovnik, and now in relict use only on nearby Lastovo island.

Životopis

Šiško Menčetić je rodjen 1458. godine u staroj dubrovačkoj plemićkoj obitelji. Mladost je proveo iznimno razuzdano, oženio se kao četrdesetogodišnjak. Obavljao je razne dužnosti u dubrovačkoj vladi. Umro je zajedno s dva svoja sina, 25. lipnja 1527. u velikoj epidemiji kuge. Plodan pjesnik, ostavio je u rukopisu poveći ljubavni kanconijer od nekoliko stotina pjesama. Mjestimice življi od Gjore Držića, kadikad i neposredniji a često lascivniji od njega. Menčetić se sav predao pjesničkoj maniri koju je slijedio ponavljajući stereotipe petrarkističkog izražavanja. Pisao je u duhu renesansne pustopašnosti, a tako je i živio: neobuzdani gosparski, aristokratski temperament, izveden je i pred sud zbog izgreda na ulicama i napastovanja ženskog svijeta. Njegova pjesma “Blaženi čas i hip” jedna je od onih pjesama koje reprezentiraju i simboliziraju stil hrvatskog petrarkizma i zato nadživljuju stoljeća.

Pjesništvo

Menčetićev pjesnički zbornik izuzetno je obilan i broji 512 pjesama. Uvjerljivo najveći njihov dio je petrarkistička ljubavna lirika, nekoliko je satiričnih, moralno-refleksivnih, a tu je i mali ciklus religioznih pjesama.

Tematsko-motivski i stilski elementi tih pjesama, posebno onih ljubavnih, pokazuju da je Menčetić odlično poznavao talijansko stvaralaštvo svog i nešto starijeg vremena. Vrlo je blizak pjesnicima hibridnog petrarkizma napuljske škole i najveći dio njegovog ljubavnog kanconijera čine pjesme koje svrstavamo u drugu fazu ove vrste pjesništva, opis dragine ljepote. Njihov broj, vrlo male razlike u pogledu motivske gradje, a znatno veće na stilskom planu, stvaraju dojam da je Menčetić — svjesno ili ne — varirao teme želeći isprobati (ili pokazati) stilske i poetske mogućnosti jednoga novog poetskog jezika. U tako velikom broju pjesama i to osobito pjesmama čiji je centralni motiv patnja neuslišenog ljubavnika, dolazi do mnogih ponavljanja, iznose se različiti tada već utvrdjeni klišeji, pa nerijetko ova poezija djeluje kao nedoživljena. Ipak ima medju njima i uspješnijih pjesama, kao što je "Ne mogu živjeti bez tebe", zasnovana na dosjetki da mu je gospodja toliko draga da je postala dio lirskog subjekta. U nizu igri riječima zasnovanim na njoj i danas vrlo moderno zvuči retorsko pitanje u stihu 5 „ter tebe želeći sam sebe toj želju“. Iznimno je vješto komponirana pjesma od jednog distiha "Bože, šća osta tebi", u kojoj izuzetnom stilskom i ritmičkom kompozicijom čini veliki kompliment dragoj zasnovan na platonističkom shvaćanju fenomena ljepote. Strogu i značenjem bogatu kompoziciju nalazimo i u pjesmi "Kako razbludno hodi".

U dijelu kanconijera u kojem je opjevana sreća uslišanog ljubavnika, Menčetić u najvećoj mjeri odstupa od Petrarkinog tematskog kruga i doživljaja ljubavi uopće: ove pjesme, kao npr. "Ljuveno uživanje", često imaju narativnu strukturu i pripovijedaju o trenutcima ljubavne sreće, često vrlo otvoreno opisujući senzualne momente ljubavne sreće (uz ograde kao što je u ovoj pjesmi: A naprid ostalo kazat mi ni smilos). U njima često dominira ekstatični doživljaj ljubavne sreće, ali izražen gotovo uvijek pripovednim tonom, kao opis vlastitog stanja u tom trenutku, u prošlom vremenu. U tim pjesmama često zrači njegova ponesenost „stvarnom radošću renesansnog čovjeka opčinjenog ljubavlju i ljepotom.“ U ovoj pjesmi, kao i u mnogim drugima, pojavljuju se neki karakteristični elementi trubadurske (provansalske) ljubavne poezije, kao što je motiv albe (dolazak zore koja razdvaja ljubavnike), ili pak motiv slavljenja gospodje u svojoj poeziji, kao i u pjesmi "Pjesnik sam".

Odnos spram Petrarke, osobito u ovom ciklusu, vrlo se jasno vidi u pjesmi "Blažena ti i sva tvoja ljepota": na prvi pogled, ova pjesma djeluje kao točan i potpun prepjev čuvenog Petrarkinog soneta LXI jer ih povezuje najprije kompozicijski princip razvijanja pjesme (blagoslivljanje na početku svake kompozicijske jedinice: strofe / distiha), zatim parafraza mnogih Petrarkinih stihova. Kako je Menčetić svoju pjesmu ispjevao u dvanaesteračkim distihima, otuda prvi i drugi stih distiha, odnosno parni i neparni stihovi pjesme, drukčije su strukturirani: po pravilu, Menčetić u neparnim stihovima prilično vjerno prenosi Petrarkine motive i izraze, dok u parnim stihovima nešto slobodnije varira Petrarkine rasute rime, mijenjajući osnovno značenje i atmosferu pjesme naglašavanjem sve senzualnijih tonova. Taj ton osobito dobiva na intenzitetu u posljednjem distihu: Blažena ljepos tva, blažena tva mlados / pokli se meni sva darova za rados. Platonistički Petrarkin završetak, u kojem se Laura pojavljuje kao neka vrsta muze, inspiracija njegovih stihova i isključivi vlasnik njegovih misli, potpuno je izostala kod Menčetića. Time je potpuno eliminiran elegični i sjetni ton Petrarkinog završetka, a Menčetićeva je pjesma dobila ditirampski prizvuk motiviran fino izraženim hedonizmom. Preuzimajući osnovni Petrarkin postupak, našavši potom inspiraciju u pojedinim njegovim stihovima, Menčetić je načinio pjesmu bitno drukčijeg značenja: u njoj nije više lirski subjekt u centru pjesme, već erotski doživljaj voljene osobe, što su sve bitne osobine napuljske škole. Medju ovim pjesmama ima i onih koje su drukčije oblikovane, koje djeluju proživljenije i uvjerljivije i koje djelomice izlaze iz motivskih okvira petrarkizma, kao pjesma "Moja molitva".

Posljednja faza petrarkističkog kanconijera, rezignacija zbog egzistencijalne neispunjenosti lirskog subjekta zemaljskom ljubavlju i okretanje Bogorodici, samo djelomice je ostvarena u Menčetićevom stvaralaštvu i praktično zamijenjena malim ciklusom religioznih pjesama upućenih Isusu Kristu. Elementi rezignacije uočavaju se u nekim njegovim satiričnim pjesmama, osobito onim mizoginskim, "Uzdanje u ženu" ili Mrzim na žene i neću da igda o kojoj dobro govorim, u kojima se žene prikazuju kao izvor svakog zla i kao nevjerna bića. U drugim satiričnim pesmama, kao i u ponekoj refleksivnoj, Menčetić obradjuje uglavnom teme općeg značaja kao što su bogatstvo i škrtost, dok u jednoj pjeva o "Zlu od Kotora": to je prvi pjesnički trag inače tradicionalnog neprijateljstva Dubrovčana i Kotorana.

Iznimno su jake Menčetićeve veze s usmenom tradicijom: one se ogledaju kako u nizu stilskih sredstava preuzetih iz toga bogatog korpusa, tako i u nizu leksema i izreka, koje je Menčetić rado inkorporirao u svoje stihove zasnivajući na njima dosjetke, kojima je poetički težio.

Poezija Šiška Menčetića obilna je, ali ne previše raznovrsna, u našoj književnoj povijesti često je tretirana kao neoriginalna, monotona, previše izvještačena i sl. Medjutim, novija istraživanja, u okvirima nešto drukčijeg senzibiliteta koji u literaturi nije tražio isključivo originalnost, osobito u odnosu prema stranim uzorima, već je mogao prepoznati i neke suptilnije tonove i vrijednosti, koji je mogao u ovim stihovima uočiti fine i ne uvijek lako uočive veze s usmenim pjesništvom, da razvijeni i ponekad složeni artizam ne tumači kao izvještačenost, već da ga prihvati kao pjesničku vrijednost i ovakva istraživanja našla su mnogo više literarne vrijednosti u obilnom Menčetićevom opusu. Iako monoton kada se čita odjednom u cjelini i redom, u njemu se mogu naći brojne pjesme s nemalim pjesničkim vrijednostima, i to vrijednostima različitih vrsta. Izim toga, Menčetićeva poezija odigrala je vrlo važnu ulogu u daljem razvoju dubrovačkog pjesništva, postala jedan od njegovih temelja, utvrdila pa i kanonizirala niz tematsko-motivskih i stilskih elemenata koji su u kasnijoj poeziji postali nezaobilazni dio poetske strukture. Već Dinko Ranjina je sredinom 16. stoljeća u Menčetiću i Držiću prepoznao začetnike dubrovačkog literarnog stvaralaštva, a polovicom 18. st. jedan dubrovački biograf zabilježio je vjerojatno tada opće mišljenje, po kojemu je Menčetić dubrovački Petrarca.

Bibliografija

  • Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Gjore Držića (skupio i napisao Uvod Vatroslav Jagić), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, Zagreb, 1870.
  • Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937.
  • Vatroslav Jagić, Trubaduri i najstariji hrvatski lirici, Rad JAZU, 9, 1869, str. 202-233.
  • Petar Kreković, Zur Autorschaft einiger im II Bande der Stari pisci hrvatski gedruckten Gedichte, Archiv für slavische Philologie, XV, 1893, str. 388–394.
  • Konstantin Jireček, Der ragusanische Dichter Šiško Menčetić, Archiv für slavische Philologie, XIX, 1897,str. 22-89.
  • Konstantin Jireček,Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, XXI, 1899, str. 457–462.
  • Milorad Medini, Prvi dubrovački pjesnici i zbornik Nikole Ranjine, Rad JAZU, 153, 1903, str. 98-114.
  • Petar Kreković, Najstarija hrvatska lirika, Nastavni vjesnik, XVI, 1908, str. 241-259, 329-339, 401-411, 481-489.
  • Josip Torbarina, Italian influence on the poets of the Ragusan Republic, London, 1931.
  • Milan Rešetar, Autorstvo pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 247, 1933, str. 92-147.
  • Milan Rešetar, Jezik pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 255, 1936, str. 77-220.
  • Milan Rešetar, Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 260, str. 1938, str. 1-56.
  • Vladan Nedić, Zbornik Nikše Ranjine i usmeno pesništvo, Anali Filološkog fakulteta, 7, 1967, str. 31-41. I u: Vladan Nedić, O usmenom pesništvu (priredio Miroslav Pantić), SKZ, Kolo LHIH, knj. 462, Beograd, 1976, str. 62-78.
  • Katalin Kovačević, Frava - Frouwe? Razmišljanja o Menčetićevim pjesmama br. 248 i br. 331. U: Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama, Zagreb - Dubrovnik, 1978, str. 251-255.
  • Miroslav Pantić, Jedna pesma "na narodnu" Šiška Menčetića iz HV veka. U: Zbornik u čast Vojislava Đurića, Beograd, 1992, str. 87-97.
  • Dejan Ajdačić, I riflessi del sonetto di Petrarca: "Benedetto sia l’giorno.." nella poesia dei petrarchisti ragusei
  • E. D. Goy, Love and Death in the Poetry of Sisko Mencetic and Dzore Drzic, Beograd, 2001.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia.