Grgur Barski

Grgur Barski (Barski ljetopis "popa Dukljanina" u jugoistoriji): Kritički se poredbeno analizira srednjovjeki Ljetopis biskupa Grgura Barskog, koji je u ideološkoj jugoistoriji kao tzv. 'Letopis popa Dukljanina' bio uglavnom odbačen i zanemaren jer je nepovoljan za kasnije jugoslavenstvo, gdje je tek dijelom prihvaćen Porfirogenet (De administrando imperio) i najviše za njih interesno najpovoljniji arhidjakon Toma (Historia Salonitana).

Abstract

Bishop Georg of Bar (Annales Barenses of 'Dukljanin' in Yugoslav retro-history): A comparative analysis of the medieval Annales Barenses by bishop George is given, that in Yugoslav historiography was mostly overpassed or rejected because it had been disagreable for subsequent Yugoslavia's interests. From Croatian medieval history of 8th-10th century, the comparable Porphyrogenitos' De administrando imperio there was partly accepted, and the simultaneous Historia Salonitana of Archidiacon Thomas there became well acceptable for being congruent with subsequent Yugoslav and Serbian interests.

Proslov

O starohrvatskoj državi pod domaćim narodnim vladarima u srednjem vijeku postoje 4 glavna najbliža opisa iz ranih izvora: De administrando imperio (PORFIROGENET 948-952), Annales Barenses (biskupa GRGURA 1149-1180), Historia Salonitana (TOMA Arhidjakon 1242-1268), ter kod nas idejno prešućeni rani zapisi o nama iz Kordovskog emirata. Porfirogenet i Kordovski emiri su bili izravni suvremenic rane države Hrvatske, dok se kasnije Barski ljetopis i arhidjakon Toma uglavnom oslanjaju na posredne izvore i dostupnu tradiciju. Medjutim je uvaženost i prihvaćenost ova 4 izvornika dosad u našoj povijestnoj literaturi ideološki baš izvrnuta, jer je u tendencioznoj 'jugoistoriji' najviše bio prihvaćen zadnji arhidjakon Toma, manje uz kritike strani suvremenik Porfirogenet, a najmanje priznata i često odbačena domaća Barska kronika. Naprotiv su onodobni arapski izvori o nama iz Kordovskog kalifata izostavljeni i prešućeni. Stoga ćemo ovdje pobliže prikazati takve začudne kriterije, posebice glede odbacivanja, zanemarivanja i iskrivljavanja Barske kronike.

Citati i posrbitva Barskog ljetopisa

Barski ljetopis biskupa Grgura pod raznim natuknicama (Barensis chronicon, Annales Barenses, Liber Methodius, Regnum Sclavorum, Zakon sudnij ljudem, Hrvatska kronika i novije tzv. 'Letopis Popa Dukljanina'), spominje se i razradjuje dosad bar u tridesetak važnijih specialnih radova nabrojenih u priloženoj literaturi, a izostavljeni su opći pregledi što ga u širem kontekstu tek usputno spominju - sveukupnu bibliografiju o tomu već je objavio MUŽIĆ 1999. Pozitivni prihvat i uvažavanje tog izvora, ili negatorski pristup i odbacivanje uglavnom su povezani s mjestom i vremenom objave članka tj. pretežno po ideopolitičkom odnosu spram Hrvata, a ne po znanstvenim činjenicama pa se po već zadanoj predrasudi odabiru jednostrani citati iz njega - a ino prešućuje i prikriva. Većinom ga prihvaćaju ANOMYMUS 1115, ŠIŠIĆ 1928, KELEMINA 1939, MEDINI 1942, MOŠIN 1950, ZELIĆ-BUĆAN 1971, BAGARIĆ 1989, PERIČIĆ 1991, ZAKARIJA 1993, JAKIĆ 1994 i dosad najdetaljnije razrade MUŽIĆa 1998 i 1999 s faksimilom čakavskoga i latinskog izvornika. Naprotiv to dijelom ili posve odbacuju npr. BANAŠEVIĆ 1971, MIJUŠKOVIĆ 1988, HADŽIJAHIĆ (1974, 1983, 1984) i STEINDORFF (1985, 1986, 1995). Ostali "jugoistoričari" u općim pregledima uglavnom ponavljaju samo negacije ove nekolicine, a većinom zanemaruju i prešućuju sve ostale pozitivne analize većine inih autora i sam sadržaj tog ljetopisa. Povrh svega, noviji negatori i njihovi sljedbenici u Jugoslaviji još izvrću i posrbljuju čak i samo ime pisca Barske kronike, kao tzv. "Pop Dukljanin" iako je izvan Jugoslavije već poznato da je to napisao osobno katolički biskup Grgur Barski, a ne nekakav srbijanski pop: Izvorno je hrvatski u srednjem vijeku bilo Dukljan jer je izvorni tekst čakavski, a ne tobožnji "Dukljanin" što je naknadno krivotvoreni novoštokavski srbizam.

Prednosti i nedostatci Barskog ljetopisa

• Za razliku od drugih tadanjih ljetopisa Porfirogeneta i arhidjakona Tome, Barski nam je poznat u dvije paralelne i istodobne inačice, latinskoj i starohrvatskoj (čakavskoj) što nam omogućuje poredbu i dodatno razumijevanje zabuna i nejasnoća.
• Takodjer ovaj ljetopis tada jedini spram inih jasno citira izvornike podataka (Methodos, Libellum Gothorum, Hrvatska kronika i pučka predaja), tj. slično kao i današnje znanstvene razprave s navedenom literaturom, što inače onda većinom nije bio običaj.
• Konačno, njegov je pisac tada kod nas bio i jedini domaći povijestnik, koji dobro razumije izvorni hrvatski pa baš zato i postoje dvojezični izvodi tog teksta.
• Djelomična mu je manjkavost što je taj tekst razmjerno nesustavan i opisan više književno negoli stručno i dokumentarno, ali je onda takav bio uobičajeni stil pisanja: Tada ni ne možemo očekivati npr. nekakvo novinarsko izvješće iz Duvna kao danas iz Sabora za Vjesnik ili televiziju, pa su u tom smislu zamjerke "jugoistoričara" uglavnom priglupe ili zlonamjerne ideološke obmane. Iako je u srednjem vijeku čakavica bila dominantni javni jezik istočnog Jadrana, novi štokavski jugoslavisti se na izvorni čakavski tekst ljetopisa bezočno i bezobrazno izruguju da im je zbrkan i nerazumljiv, a istodobno ne žele i ne mogu shvatiti, da je baš njihov "važan i ozbiljan" novi Vukopis, s fonetskim asimilacijama i nastranim vlaškim naglascima najzbrkaniji jezik u Europi, kao odraz jugobalkanske idejne nedosljednosti.

Poredba Dukljana, Porfirogeneta i Tome

Većina podataka iz Barskog ljetopisa se podudaraju s navodima Porfirogeneta i arhidjakona Tome, što dodatno potvrdjuje njegovu vjerodostojnost i objektivnost. To takodjer upućuje da su možda i ostali koristili slične ranije izvornike, koje jedino Barski ljetopis izravno i jasno citira. Svaki od njih ima i dio posebnih podataka koji kod drugih dva izostaju, što je normalno jer nisu imali jednako dostupne izvore, ili su neke zanemarili. Sva tri teksta nisu očuvana u prvotnom izvorniku, nego u naknadnim prijepisima par stoljeća kasnije, što je u njima vjerojatno uvjetovalo dodatne izmjene ili zabune prepisivača. Najviše podataka u najobsežnijoj razpravi daje Porfirogenet, jer su mu kao vladaru najbolje dostupni, ali je prostorno i jezično najviše udaljen od nas, pa su mu podloga posredne vijesti i preradjene legende, a imena i toponime izkrivljuje na svomu grčkom jeziku. Arhidjakon Toma je doduše boravio kod nas, ali je kao romanski stranac teže razumio domaći jezik, pa tu vidljivo brka i zamjenjuje Hrvate, Gote, Slavene i ine okolne narode, a povrh toga je živio prekasno (2 do 4 stoljeća iza Trpimirovića) pa su mu dostupni samo tudji posredni navodi i legende. Na temelju svega toga je logično očekivati, da su navodi Barskog ljetopisa ipak najsigurniji ili barem podjednako vrijedni kao i druga dva izvora.

Methodos, Libellum Gothorum i Hrvatska kronika

Kao glavni izvorni oslonci iz ranije povijesne literature za starija zbivanja, Barski ljetopis dvaput izrijekom navodi Libellum Gothorum tj. u hrvatskoj verziji teksta "Hrvatska kronika", kao i Liber Methodius ili u hrvatskoj inačici "Zakon sudnij ljudem" koji je sastavljen i zapisan god. 652 (ili 653) na Duvanjskom saboru (Synodos in planitie Dalma). Danas nam ovi najstariji i sigurno ključni izvornici naše rane povijesti više nisu dostupni u prvotnom obliku niti u kasnijem prijepisu, izim kraćih izvoda glavnih podataka, najviše u Barskom ljetopisu i puno manje kod arhidjakona Tome. Nije krivnja pisaca tih ljetopisa nego prije naša, što nemamo za poredbu te starije izvornike. Ipak to ne znači da su oni izmišljeni i nisu postojali, kako samovoljno i samouvjereno bez dokaza tvrde "jugoistoričari": Ja kao ugledni stručnjak taj-i-taj, prof. dr. akademik tvrdim da je to tako, pa tako mora biti! Povijest nije vježbaonica za takve verbalne akrobacije i u pravoj je znanosti daleko teže opovrgnuti negativne činjenice, negoli potvrditi poznato.

Važnost Barskog ljetopisa za našu poviest

Obzirom na već objavljenih dvadesetak članaka o tom ljetopisu, suvišno je sada ponavljati njegov već poznati sadržaj pa će se ovdje samo naglasiti njegovi najbitniji navodi za raniju hrvatsku povijest.

• a) Biskup Grgur barski je prvi naš domaći povjestnik, a Barski ljetopis je prva i najstarija povijestna monografija, koja označuje početak hrvatske historiografije u srednjem vijeku od 12.st., tj. istodobno s drugim glavnim europskim narodima.

• b) Čakavski tekst u hrvatskoj inačici ljetopisa jasno dokazuje da je u srednjem vijeku prije Turaka, čakavski prevladavao diljem najvećeg dijela srednje i južne Hrvatske pa i na južnijem primorju sve do albanske granice. Isto potom potvrdjuju i raniji dubrovački tekstovi do 16. st., koji manjeviše sadrže čakavske primjese i odgovaraju današnjoj lastovskoj čakavici: vidi pobliže Jekavska čakavica.

• c) Nadalje, navodi iz Zakonika "Methodos" sastavljenog i zapisanog još na Duvanjskom saboru sredinom 8. stoljeća pokazuju da su barem poneki medju vodećim Hrvatima već tada prije Ćirila i Metoda bili pismeni, jer bi im inače takav tekst bio nepotreban i besmislen.

• d) Ljetopis izrijekom navodi kako se tada vlast općehrvatskog saveznog vladara Budimira pružala duž primorja daleko južnije negoli danas sve do sjeverne Albanije, a u zaledju kroz Bosnu oko Drine. To očevidno upućuje da su Bosna i Crna gora već tada rano, odmah nakon doselidbe pripadale Hrvatskoj i bile naseljene Hrvatima.

• e) Ovaj je ljetopis dosad glavni dostupni izvor, koji nam pobliže opisuje postojanje i prostranstvo južnije Crvene Hrvatske od Neretve kroz Duklju do sjeverne Albanije i koja izričito odgovara ranijemu rimskom području Dalmatia Superior. To znači da tamo na obali nije bilo Srba i da Raška (Srbija) nije dosezala ni blizu mora, nego samo u kontinentalnom zaledju (Transmontana) tj. u Dunavskom slivu središnjeg Balkana. Ostali stariji izvori tek uzputno spominju Bijelu i Crvenu Hrvatsku uz Jadran.

• f) Ljetopis jasno navodi da su se vazalni čelnici svih hrvatskih pokrajina već tada općenito nazivali iranohrvatskom titulom BAN koja je odgovarala latinskom "dux", a nije taj dux = tzv. srboslavenski "knez", kako su nam to dosad uporno nametali slavisti i "jugoistoričari". Doslovni citat ljetopisa: "Unaquamque in provincia banum ordinavit, id est ducem ex suis consanguineis fratribus" (= U svakoj od ovih oblasti postaviše bana, to jest vodju od svoje braće po krvi", MOŠIN 1950 i MUŽIĆ 1998). Ovo se slaže sa zaključkima i dokazima S.K. SAKAČA 1943. o tituli bana, a ne kneza kod Hrvata (u izvornoj hrvatskoj tradiciji je tzv. 'knez' tek niži selski načelnik daleko ispod bana, a ne nekakvi tobožnji vladar).

Vjerodostojnost Duvanjskog sabora i Budimira

Kako je stručna objektivnost Barske kronike uglavnom slična kao kod Porfirogeneta i arhidjakona Tome, treba očekivati bar sličnu vjerodostojnost sadržanih navoda u tom ljetopisu. Zato objektivnost izvješća o Duvanjskom saboru, ustoličenju Budimira i njegovoj vladavini nad 4 banovine uključivo južnu Crvenu Hrvatsku, ostaje do daljnjega vrlo vjerojatna, dokle god se drugim istodobnim ili ranijim dokumentima objektivno ne dokaže suprotno. To vrijedi prvenstveno za glavne navode ljetopisa, a drugo je pitanje da li su baš svi ini detalji posve precizni, jer od takvih približnih i okvirnih navoda pati većina tadanjih pa i najboljih europskih kronika i skoro nijedna nije nepogrješiva do detalja. U svakom slučaju je taj ljetopis sigurniji i podrobniji izvornik negoli npr. Homerova Iliada ili Vikinške sage, a dosad se potvrdilo da su nakon pozornih poredbenih proučavanja čak i to postali vrijedni povijestni pokazatelji, koje se nikako ne smije unaprijed odbacivati kao naivne i nesigurne. Stoga je Duvanjski sabor održan najvjerojatnije sredinom 8. st. (ako ne baš točno 752. god.), a Budimir je očigledno vladao Hrvatskom u drugoj polovici istog stoljeća, iako iz inih izvora nisu potvrdjeni njegovo vladarsko sjedište ni točne godine vlasti. Medjutim je slična nesigurnost i za neke druge kasnije vladare u Hrvatskoj, kao i u inim europskim državama u ranom srednjovjekovlju nakon selidbe naroda, ali ih zato tamo nitko unaprijed ideološki ne odbacuje kao izmišljene i nepostojeće, nego se trude na sve moguće načine da ih pobliže dokumentiraju.

Redoslied ranijih banova do Trpimirovića

Iako za rane hrvatske vladare u Dalmaciji od 7.- 9.st., prije kraljevske dinastije Trpimirovića još nisu sigurno potvrdjeni svi detalji, u glavnim je crtama već poznat njihov vjerojatni redoslijed uskoro nakon doselidbe. Taj je pregled nedavno najbolje obradio JAKIĆ (1994), pa ovdje dajemo skraćeni izvod uz nužne novije dopune.

• a) Admiral Kadzik (grčki Khatzon oko 620.- 642, možda kasnije slavizirani Kačić?): doveo je južne Hrvate (praikavce) iz Azova i Crnog mora na iztočni Jadran i od bizantskog cara Heraklija postigao državnopravni dokument Keleusis tj. službeni ugovor za hrvatsko posjedovanje tog područja. Zasad još nije poznato tko ga je naslijedio sredinom 7.st. do 677.

• b) Ban Radoslav (678.- 688.): prvi je poznati domaći vladar dalmatinske Hrvatske od Kvarnera do Skadra i u zaledju do Bosne, a 679 god. dobio je od Bizanta i drugi državnopravni dokument Prostaxis o hrvatskom pravu na primorske gradove i otoke.

• c) Ban Pavlimir (od 700.- ?): to je najmanje poznati ranohrvatski vladar i vazal bizantskog cara Justiniana II, kojemu je zapisano samo ime i početak vladavine, ali je još nepoznato dokle je vladao, niti tko ga je naslijedio.

• d) Budimir (Svetolik, 752.- 780.): vladao je u doba bizantskog cara Konstantina V, priznat je od rimskoga pape i ustoličen na saboru u Duvanjskom polju, a vladao je nad 4 vazalne banovine, od Vinodola do sjeverne Albanije i u zaledju do Bosne i Sandjaka kao jedan od najmoćnijih ranohrvatskih vladara.

• e) Ban Višeslav (latin. Wissasclavus, 781.- 802.): prvi je hrvatski vladar dokumentiran vlastitim nadpisom na krstionici u Ninu. Od njega je većina Hrvata prihvatila rimsko katoličanstvo i postupno prelaze pod franački utjecaj. U njegovo doba sjevernu panonsku Hrvatsku (Slovinje) naseljuju panonski Slaveni (prakajkavci) sa sjedištem u Sisku: prvi panonsko-slavenski knez Vojnomir, 796.- 816.

• f) Ban Porin (Borna, 802.- 821.): prvi je višestruko dokumentirani hrvatski vladar i franački vazal Karla Velikoga, pa kao njegov saveznik uspješno ratuje protiv slavenskog kneza Ljudevita Posavskog i novodoseljenih panonskih Slavena koji se potom kroatiziraju. Odonda kroz iduće tisućljeće u Hrvatskoj dominiraju južni ikavski Iranohrvati kao nositelji naše državnosti i identiteta od 9.- 19. st. Tek od postanka Jugoslavije do danas opet kod nas prevladavaju Slavenohrvati s pripadnim posljedicama njihove vladavine.

• g) Ban Vladislav (Wladisclaus, 821.- 835.): franački vazal Ludwiga I, pod kojim započinje sukob s Venecijom za obalne luke i otoke. Tada u Panoniji vlada slavenski knez Ratimir (829.- 838.) kao bugarski vazal kana Omurtaga.

• h) Ban Mislav (lat. Muisiclaus, 835.- 840.): franački vazal Lothara I, s mornaricom neretvanskih Marjana ratuje na Jadranu protiv Venecije i arapskih Saracena. Tada Franci protjeruju Bugare iz Panonije na Balkan.

• j) Ban Držislav I. (lat. Diudislaus, 840 -848): kao bizantski saveznik ratuje na Jadranu protiv Arapa i Venecije, a nakon njega u Hrvatskoj započinje vlast kraljevske dinastije Trpimirovića (Trpimir I, 848.- 863). Istodobno je u Panoniji franački vazal slavenski knez Pribina (845.- 860.), a nakon slavonskih knezova Muncimira (864.- 884.) i Braslava (884.-897.), kroz Panoniju do Slavonije provaljuju Magjari, ali ih odatle ubrzo izbacuje kralj Tomislav (910- 929) koji time ujedinjuje sjevernu i južnu Hrvatsku do Drine i Drave.

Uzroci jugo-negiranja Barskog ljetopisa

Slavisti i "jugoistoričari" prihvaćaju spomenuta tri ljetopisa ne po znanstvenoj dokumentarnosti, nego prema jugoslavenskim tj. velikorsbskim interesima. Kako je za Srbe najmanje nepovoljan arhidjakon Toma, najviše je prihvaćen kod nas nekritički uglavnom bez rezerve. Puno su kritičniji spram Porfirogeneta koji obilno dokumentira Kraljevinu Hrvatsku, Tomislava i njegovu vojsku i flotu, pa tu zahtijevaju tendenciozne ideološke "prerade i dopune" dakako na štetu Hrvata. Najpogubnija su za velikosrbske interese čakavska izvješća u Barskom ljetopisu, pa ga zato uglavnom odbacuju i negiraju ustvari zbog slijedećih upornih jugo-dogmi:

• Potvrdjuje njima preranu hrvatsku državu i naše vladare već od 8.st.,
• Dokazuje rani hrvatski posjed već nakon doselidbe nad Bosnom i Dukljom,
• Postojanje južne Crvene Hrvatske sa čakavskim Hrvatima sve do Albanije,
• Postojanje pismenih Hrvata odavno prije Ćirila i Metoda,
• Barem neki vodeći Hrvati su već bili kršteni u 8. stoljeću,
• Hrvatski "Zakon sudnij ljudem" je prvi i najraniji zakonik prije inih Slavena,
• U Hrvatskoj tada ne vladaju srboslavenski "knezovi" nego iranohrvatski banovi.

Prihvaćanjem svih tih za Srbe i Jugoslavene nepodobnih podataka iz Barskog ljetopisa, oni bi time priznali kasniju bezpravnu srbijansku okupaciju Duklje (Crne Gore) i dijela Bosne, pa postanak hrvatske države i pismenosti odavno prije srbske države i ćirilice, kao i neslavensko podrijetlo ranohrvatskih vladara, što je sve za slaviste i "jugoistoričare" ideološki posve neprihvatljivo - bez obzira na ikakve znanstvene dokumente. Zato nam sada podmeću novu dosjetku (STEINDORFF 1985, 1995) da je taj Duvanjski sabor zapravo održan u Duklji kod Podgorice. Stoga glede starije hrvatske povijesti, kod nas tijekom Jugoslavije sve donedavna većinom nije ni postojala ozbiljna znanstvena historiografija (povijestna dokumentacija) iz srednjeg vijeka, nego ustvari tzv. jugoslavenska retrohistorija tj. umjetno i pristrano preradjivanje povijesti unatrag, prema novijim teritorialnim interesima i ideopolitičkim direktivama odozgor.

Prosudbe o važnosti Grgura Barskog

Kao prvi naš domaći povijestni izvornik iz 12. st., očuvani Barski Ljetopis biskupa Grgura ima kapitalnu vrijednost za ranohrvatsku povijest i baš ga zato slavisti i "jugoistoričari" uporno negiraju i odbacuju, jer je višestruko nepovoljan za jugoslavenstvo i velikosrbske interese. Naime taj rani ljetopis jasno potvrdjuje ranohrvatsku državu, naše vladare i banove, pa i hrvatsku pismenost već od 8. st., kao i tadanju hrvatsku pripadnost sa čakavskim govorom u južnoj Crvenoj Hrvatskoj sve do sjeverne Albanije. Kao pismene dokumente tih podataka, taj dokumentarni ljetopis jasno citira naše, još starije državnopravne izvornike: Liber Methodius (Zakon sudnij ljudem), Libellus Gothorum i Hrvatska kronika, pa naš konstitutivni državotvorni Sabor na Duvanjskom polju oko 752. i ustoličenje Budimira-Svetolika. Ovi su navodi zasad vjerojatni i važeći, dokle god se objektivno i znanstveno ne dokaže suprotno iz drugih boljih izvornika. Umjesto njihova samovoljnog ideološkog odbacivanja, bolje bi im bilo proučiti dodatne detalje iz drugih pomoćnih izvora i tako dobiti sigurniju znanstvenu sliku ondašnjeg vremena u ranoj Hrvatskoj. Ili se možda baš to nikako ne želi, jer se sve skupa ne uklapa u novi svjetski poredak na Balkanu?

Literatura

• ANONYMUS, 855-1115: Annales Barenses, S.S. rerum Ital. 5: 133; Anonymi Barensis chronicon (855 - 1.115), RISS, vol. 5: 147, edit. Moratori.
• BAGARIĆ, I. 1989: Povijest župa duvanjskog samostana. Sveta baština, 272 str., Duvno.
• BANAŠEVIĆ, N. 1971: Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd, 35 str.
• BENAC, A. 1985: Utvrdjena ilirska naselja Delmatske gradine na Duvanjskom polju. Zemaljski muzej BiH, Sarajevo.
• HADŽIJAHIĆ, M. 1970: Pitanje vjerodostojnosti Sabora na Duvanjskom polju. Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti BiH, 8/6: 201-261, Sarajevo.
• HADŽIJAHIĆ, M. 1983: Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und territoriale Substrat. Südost-Forschungen, 62: 11 - 60, München.
• HADŽIJAHIĆ, M. 1984: Da li je najstariji slavenski zakon, Metodijev "Zakon sudnij ljudem" donešen na tzv. Duvanjskom saboru? Forum 2: 1103 - 1138.
• JAKIĆ, Ž. 1994: Kronološki razvoj srednjovjekovne Hrvatske države pod narodnim vladarima (Orontska banovina). Ognjište 6: 107 - 121, Karlovac - Zagreb.
• KELEMINA, J. 1939: Popa Dukljanina "Libellus Gothorum" 1-7. Etnolog 12: 15-35, Ljubljana.
• MEDINI, M. 1942: Kako je postao Ljetopis Popa Dukljanina. Rad Hrvatske akademije, 273: 151 str., Zagreb.
• METHODOS, 752-753: Zakon sudnij ljudem, Dalemin. In: M. Hadžijahić 1984, Forum 2: 1103-1138.
• MIJUŠKOVIĆ, S. 1988: Ljetopis popa Dukljanina. Srpska književna zadruga 1, Beograd.
• MOŠIN, V. 1950: Ljetopis Popa Dukljanina (Latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i "Hrvatska kronika"). Matica Hrvatska, 107 str., Zagreb.
• MUŽIĆ, I. 1998: Libellus Gothorum (Kraljevstvo Slavena) kao izvor za staru povijest Hrvata (VI, VII. i VIII. stoljeće). Hrvatska obzorja 2: 267 - 325 Split.
• MUŽIĆ, I. 1999: Hrvatska kronika 547-1089. Matica Hrvatska, 176 str., II. izdanje, Split.
• PERIČIĆ, E. 1991: Sclavorum Regnum Grgura Barskog. Kršćanska sadašnjost, 178 str., Zagreb.
• PORPHYROGENETOS, K. 948-952: De administrando imperio. Harvard University, dept. Columbia, reprint 1967, 341 p., Byzantine center Dumbarton.
• STEINDORFF, L. 1985: Die Synode auf der Planities Dalmae (Reicheinteilung und Kirchenorganisation im Bilde der Chronik des Priesters von Dioclea). Mitteilung. Instituts Österreich. Geschichts. 93: 279-324, Wien.
• STEINDORFF, L. 1986: "Liber Methodius". Mitteilung. Bulgar. Forschung. Österreich. 8: 157-172, Wien.
• STEINDORFF, L. 1995: Tumačenja riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj historiografiji, istovremeno o Saboru na Planities Dalmae. In: N. Budak, Etnogeneza Hrvata, str. 149 - 158, Matica Hrvatska, Zagreb.
• ŠIŠIĆ, V. 1928: Letopis Popa Dukljanina. Posebna izdanja SAN, 67 / 18, Beograd.
• ŠTEDIMLIJA, S.M. 1969: Zagonetka popa Dukljanina. Crkva u svijetu 1: 67-85, Zagreb.
• THOMAS Archidiaconus: Historia Salonitana. Izdao F. Rački 1894, 225 str., JAZU Zagreb.
• ZAKARIJA, A. 1993: Hrvatska kronika i hrvatska povijest. Revija Marulić, 24/4: 492 str., Zagreb.
• ZELIĆ-BUĆAN, B. 1976: Dukljaninova vijest o Crvenoj Hrvatskoj u svjetlu novije historiografije, 1-2. Revija Marulić, 9/1: 12 - 20, 2: 91 -102, Zagreb.

Poveznice

• Budimir Svetolik
• Vladari Hrvata
• Hrvatski banovi
• Jekavska čakavica

Reference

Original condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license from Wikinfo and Wikislavia.