Hercinska brda Posavine
Hercinska brda Posavine (permokarbonski masivi oko srednje Save i ini): - Najranija hrvatska gorja u zapadnoj Slavoniji i Moslavini su nastala Kaledonskim izdizanjem još sredinom paleozoika od devona. Nakon ovih krajem paleozoika u permokarbonu je bila druga Hercinska orogeneza (Variscisko izdizanje) koja je stvorila brojna gorja osobito u srednjoj i iztočnoj Europi i Aziji. Medjutim je ovo drugo i u Europi ključno izdizanje, kod nas oko Hrvatske imalo razmjerno skromnije učinke, a najviše na sadanjim brdima oko srednje Posavine.
Sadržaj
Permokarbon: Hercinsko dizanje
Hercinska (ili varisciska) orogeneza je bio geološki proces izdignuća permokarbonskog gorja u Varisciskom pojasu. To se zbivalo krajem paleozoika tj. pred ~390 do ~310 miliuna godina, zbog kontinentskog sudara izmedju Laurazije (sjeveroatlantsko kopno) i južnije Gondwane, koje su potom spojene u svjetsko prakopno Pangea. Ovaj rani sudar je prouzročio Variscisku orogenezu orogenezu tj. Hercinsko izdizanje.
Europski varisciski pojas (Variscidi) obuhvaća starije planine Portugala i zapadne Španjolske, južne Irske i Cornwall. Učinak ove orogeneze je vidljiv i u Francuskoj od Bretagne do Ardenna, Vogeza, u Središnjem masivu i na Korzici, nadalje u Njemačkoj osobito Harz i Schwarzwald, a u Češkoj je Bohemski masiv istočni kraj toga varisciskog pojasa. Varisciska se zbivala kad i Akadska orogeneza u Sjedinjenim Državama, koja je na iztoku USA izdigla gorje Appalachian.
Hercinski potječe od planine Harz na sjeveru Njemačke. Dugo ime Variscin dolazi od srednjovjekog latinskog imena za germansko pleme Varisci. Variscit, redak zeleni mineral koji se nalazi u ovom regionu, ima istu etimologiju. Konvergencija geoploča koja je prouzročila kaledonsku orogenezu od silura, nastavila se u hercinsku orogenezu tijekom karbona pred 359 do 299 miliuna godina. Obje su prouzročile tvorbu superkontinenta Pangaea, što se dovršilo do kraja karbona.
Nakon ordovika, južnija kopnena masa Gondwana se prostirala izmedju Južnog pola i ekvatora na jednoj strani globusa. Na zapadu su bile tri ine mase: Laurencia, Sibir i Baltik smjeteni kao trokut, a južno od ovih je bio veliki otočni arhipelag Avalonia. Krajem silura je širenje oceanskog dna na jugu Avalonie potisnulo ovu na sever Laurencie, tvoreći Kaledonsko gorje. U idućem devonu, arhipelag južne Europe, koji je bio izmedju Avalonie i Gondwane, potisnut je u Avaloniu tvoreći drugi Varisciski lanac smjerom sjeverozapad-jugoiztok na iztoku Kaledonida i Apalača.
Varisciski pojas se oblikovao početkom karbona, a do kraja karbona se Gondwana spojila s Laurenciom. Sibir se približavao od sjeveroistoka i bio je odvojen od Laurencie samo plitkim morem. Sudar sa Sibirom je proizveo Uralsko gorje krajem paleozoika. Početkom mezozoika u triasu, životinje su se mogle seliti bez oceanskih zapreka od Sibira preko sjevernog pola do Antarktika preko Južnog pola, što je posebno pomoglo proširenju dinosaura. U cenozoiku se Severoatlantsko kopno odvojilo od Gondwane, dok su se Sibir i Baltik odvojili od Laurencie.
Hercinska gorja oko Hrvatske
Kod nas su u sjevernoj Hrvatskoj iz permokarbona nastala tek manja gorja, koja su narasla puno veća u širem okružju. Razmjerno veće hercinsko gorje u sjeverozapadnom susjedstvu je slovensko Pohorje (1.543 m), a više hercinskih masiva se izdižu jugoiztočno od Hrvatske na sjeveroiztoku Bosne i osobito veće Rodopsko gorje u srednjoj i južnoj Srbiji, koje započinje od nama najbliže Avale dalje na jugoiztok.
U samoj Hrvatskoj su se u permokarbonu izdigla tek malobrojna i niža hercinska brda uglavnom uz Posavinu: Dilj i Požeška gora na jugozapadu Slavonije, pa preko Save još susjedna pogranična brda Motajica i Prosara u sjeverozapadnoj Bosni, ter južnije planine Zec i Vranica. Inače je u permokarbonu tek dielom započeo i razvitak zagrebačke Medvednice (dovršen Kimerskom orogenezom u juri), a iz permokarbona dielom potječu ine manje permokarbonske uklopine južnih silikata Gorskog Kotara, Velebita, Svilaje, itd.
Požeška gora, 618 m
Požeška gora se uzdiže na jugozapadu Slavonije južno od Požege, gdje leži iztočno od najvišega i starijeg Psunja, a zapadno od nižeg Dilja. Najviši vrh Požeške gore je Kapovac na 637m visine. Požeška gora je u osnovici stariji horst permokarbonskih silikata (gnajs i škriljavci), koji je na padinama oko podnožja prekriven mladjim terciarnim sedimentima lapora i vapnenca iz neogena.
Važniji su vrhovi na glavnom grebenu: Kapovac 637m, Maksimov Hrast 618m, Lipik 602,Maglaj 597m, Kamen 565m, Osoje 562m, Gračanica 530m, Brezovac 526m, Braničevac 470m, Debela Kosa 455m, Kobiljak 435m i ini niži izpod 400m.
Obrasla je listopadnim pretežno hrastovim šumama i na vršnom grebenu nešto bukve, čijim su krčenjem na nižim padinama oko podnožja prošireni voćnjaci i vinogradi. Na sjeverozapadu kod Pleternice ima kaolina i na južnom podnožju uz Posavinu oligocenskih naslaga ugljena. Tuda na jugu vodi autoput i glavna željeznička pruga, s bočnim odvojkom uz rieku Orljavu do Požege.
Dilj-gora (471 m)
Dilj je razmjerno niže brdo tek do 461m visine i dužine oko 45 km, na jugoiztoku Požeške kotline, u južnoj Slavoniji uz Posavinu, na sjeveru od Slavonskog Broda. Paleozojska jezgra mu je većinom pokrivena neogenim sedimentima i praporom, gdje se uzgajaju voćnjaci i vinogradi. Važniji su vrhovi Dilja: Cinkovac (ili Mlakino brdo) 471m, Jurjebrdo (ili Degman) 461m, Lipovica 423m, Predolje 413m i Kasonja 353m.
Glavno bilo pučanstvo naziva "medjom", a ono je tu medjašnju ulogu imalo u prošlosti: Osnutkom Vojne krajine nakon mira u Sriemskim Karlovcima 1699. godine, bilo Dilja postaje medjom, jer je na sjeveru od Dilja bilo područje Slavonije, Pronunciala ili Paurije, a na jugu slavonska Vojna krajina, koja je "medja" dijelila dvije političke tvorbe nastale nakon oslobodjenja Slavonije od Turaka. Radi te medjašnje funkcije iz političkih razloga, cijelo gorje je dobilo ime Dil-gora, od čega je postao Dilj.
Dilj obrubljuje Brodsko Posavlje sa sjeverne strane, kao jugoistočni dio prostrane Požeške kotline. Njegova visina postupno apada spram iztoku prelazeći u praporne ravnjake djakovačke okolice. Kako u Dilju na više mjesta izbijaju magmatske stijene npr. iznad Matković Male, Oriovčića i Crnog Potoka, očito je bilo i ranih erupcija puno starijih od pliocena. Današnji reljef je uglavnom posljedak erozivnih procesa koji su se zbivali u kvartaru.
Dilj-gora je većinom izgradjena od terciarnih stijena. Brežuljci tercijarne gradje vrlo su razgranati, proširuju se u gustu mrežu dolina i jaruga, koje medjusobno dijele pločasti hrpti. Kako su se snažniji tektonski pokreti zbivali u Savsko-dravskom medjuriječju između krede i neogena, najvjerojatnije je Dilj radialno spušten i preplavljen mladjim Panonskim morem u miocenu i pliocenu. Na Dilju ima kanjonskih potoka i par špilja u vapnencima.
Motajica (652 m)
Motajica je rubna gora hercinskog tipa duga tek 15 km nad obalom Save u sjevernoj Bosni, donekle slične gradje kao sjevernije susjedna Požeška gora. Izvorno je nastala Hercinskom orogenezom krajem paleozoika od permokarbona. Izgradjena je od paleozojskih silikata, kao lakolit od granita, gnajsa, filita, itd.
Glavni su vrhovi na Motajici: najviša Gradina 652m, Lipaja 643m i Ostraja 521m. Na Motajici su najveća nalazišta i kamenolomi granita u Bosni, osobito na sjevernoj padini iznad obala Save. Motajica je na sjeveru omedjena riekom Savom, na zapadu donjim Vrbasom, a na iztoku i jugoiztoku rječicom Ukrinom. Južno podnožje je obrubljeno cestom Derventa-Prnjavor.
Motajica je bogata kvalitetnim šumama hrastova i pri vrhu bukve. Pritom su ranije višeput motajička brda ostajala ogoljena, a sa šumom je uništavan sveukupni biljni i životinjski svijet. Jedna od najvećih sječa šume na Motajici se bila 1869. godine po nalogu osmanlijske vlade.
Prosara (363 m)
Prosara u Bosni je niži (tek 363m) i krajnji masiv hercinskog izkona u sjeverozapadnom kutu izmedju srednje Save i donje Une blizu Gradiške, a na jugoiztoku je obrubljena rječicom Jablanicom. Masiv Prosare je smjerom iztok-zapad dugačak 23 km i širok 8,5 km.
Glavni vrh na Prosari je Gumno na 363m visine, a ini značajni su još Jasersko brdo 343m, Šibenica 295m, Babica 292m, Svrabinja 262m, Jankovac 252m, itd. Prosara se izdiže jugozapadno od višega vulkanskog Psunja i sjeverno od ulančane Kozare.
To je gradjom permokarbonski horst iz kasnog paleozoika i najzapadniji tog tipa u Posavini, izgradjen većinom od granita, škriljevaca i starih pješčenjaka, s mladjim neogenim sedimentima oko jugoiztočnog podnožja. Obrasla je bujnim hrastovim šumama. Administrativno pripada obćinama Bosanska Dubica i Gradiška unutar Republike Srpske u BiH.
Ine hercinske enklave kod nas
Izim gornjih nižih pretežno hercinskih brda, još ine manje permokarbonske uklopine u Hrvatskoj postoje i u drugim mladjim gorskim masivima pretežno mezozojskog izkona: npr. zagrebačka Medvednica, dio Velebita, rub Svilaje, itd.
- Permokarbon zagrebačke Medvednice: najstariji dijelovi Medvednice su permokarbonskog izkona iz kasnog paleozoika, ali su oni potom preoblikovani uglavnom Kimerskom orogenezom u juri, kada uglavnom nastaje glavni greben sadanje Medvednice.
- Permokarbonske enklave Velebita: glavnina velebitskih grebena je oblikovana Alpinskom orogenezom podkraj mezozoika, ali tu postoji par manjih permokarbonskih enklava sa starijim silikatima, osobitu uz velebitska sedla Vratnik i Oštarije.
- Paleozoik Gorskog Kotara: Premda je najveći karbonatni dio Gorskog Kotara oblikovan Alpinskom orogenozom podkraj mezozoika, tu postoji i nekoliko ranijih manjih enklava s paleozojskim silikatima. Najveća od takvih je silikatna visoravan Rogozno zapadnije od Fužina.
Summary
The Variscan or Hercynian orogeny is a geologic mountain-building event caused by Late Paleozoic continental collision between Gondwana and Laurasia (Euramerica) to form the supercontinent of Pangaea. The North American and European Variscan Belt includes the mountains of Portugal and western Spain (Galicia), southwestern Ireland (i.e. Munster), Cornwall, Devon, Pembrokeshire, the Gower Peninsula and the Vale of Glamorgan. Its effects are present in France from Brittany, below the Paris Basin to the Ardennes, the Massif Central, the Vosges and Corsica.
It shows in Sardinia in Italy and in Germany where the Rhine Massif (Ardennes, Eifel, Hunsrück, Taunus and other regions on both sides of Middle Rhine Valley), the Black Forest and Harz Mountains remain as testimony. In the Czech Republic and eastern Poland the Bohemian Massif is the eastern end of the unmodified Variscan belt of crustal deformation in Europe. Further Variscan developments to the southeast are partly hidden and overprinted by the alpine orogeny. In the Alps a Variscan core is built by Mercantour, Pelvoux, Belledonne, Montblanc and Aar Massif. Dinaric, Greek and Turkish mountain chains are the southeastern termination of the Variscan proper.
The Variscan was contemporaneous with the Acadian and Alleghenian orogeny in the United States and Canada, responsible for forming the Ouachita and Appalachian Mountains. North American areas with Variscan foldbelts include New England, Nova Scotia and Newfoundland and Labrador. The Moroccan Meseta and the Anti Atlas in northwestern Africa show close relations to the Appalachian Mountains and used to form the eastern part of the Appalachian orogeny before the opening of the Atlantic Ocean in Jurassic times. 'Variscan' mountains in a broad chronological sense include the Urals, Pamir, Tian Shan, and other Asian foldbelts.
Poveznice
Reference
Partly original compilation, introduction and Summary almost loaded from Wikipedia by GNU license.
