Hrvatska crna jela

Hrvatska crna jela (Abies pardei Gaus.- nacionalni florni simbol): Više država kao svoj simbol imaju neko značajno drvo iz domaće dendroflore, npr. za Kanadu je simbol i zaštitni znak javor, a za Libanon stablo libanonskog cedra (Cedrus libani), pa za Srbiju crnogorično stablo omorika (Picea omorica), itd. Slično bi značenje i za Hrvatsku trebala imati naša endemska crna jela (Abies pardei). Ta endemska crna jela iz istočnojadranskih obalnih brda prirodno raste kao samoniklo stablo samo duž primorja jugozapadne Hrvatske izmedju Rijeke i Makarske, ali su u zadnjih tridesetak godina njene šume većinom posječene. Njena 3 glavna nalazišta su Vinodol iznad Crikvenice, srednja velebitska padina kod Karlobaga i istočne padine Biokova kod Rašćana, a sva su ta i ina nalazišta nedavno uglavnom uništena šumskom sječom. Njeno su tipsko stanište burni primorski obronci kamenog krasa, gdje raste niže ispod bukova pojasa, većinom s primorskim hrastovima u sredozemnoj svezi Abieti-Quercion Quez. et al.

ABSTRACT

Abies pardei Gaus. (endemic coastal fir - Croatian floral symbol): This endemic Submediterranean fir in southwestern Croatia is restricted to coastal hills at northeastern Adriatic between ports Rijeka and Makarska. Its 3 main forest stands are in Vinodol valley at Crikvenica, in Velebit coast at Karlobag, and in eastern slope of Mt Biokovo at Rašćane in Dalmatia, all being menaced by forestry cutting. Its typical site are windy and dry slopes of seaward hills in calcareous rocky Karst, almost growing there with oaks in Mediterranean vegetation alliance of mixed firwoods Abieti-Quercion Quez.& al.

Sječa i zaštita hrvatske jele

Više zemalja u svijetu kao svoj nacionalni znak imaju neko osobito drvo iz domaće dendroflore, npr. za Kanadu je poznati simbol i zaštitni znak list javorsa, a za Libanon stablo libanonskog cedra (Cedrus libani), pa za Srbiju crnogorično stablo omorika (Picea omorica), itd. Slično bi značenje i za Hrvatsku trebala imati naša endemska crna jela (Abies pardei) - ali to nije tako jer se nju iz raznih sebičnih ili ideoloških interesa, paralelno s obnovom hrvatske države sve do danas nemilice siječe i uništava. Dosad najgorja ekološka katastrofa kod nas je baš uništenje toga osobitoga hrvatskog drveta, a slučaj je još mnogo gorji jer je učinjen namjerno, potaknut od monopolističkog klana iz bivšeg režima.

Nema više našeg "silber-bora"

Iako kod nas šumari navodno ne poznaju posebnu hrvatsku jelu, u hrvatskom je puku i bez titula, zbog vjekovne uporabe ona odavna i dobro uočena već najmanje jedno tisućljeće još od Kraljevine Hrvatske. Tako će vam stari otočni "kalafati" (graditelji drvenih brodova) odmah reći da "tvarda jelva" iz primorja s gustim godovima služi "za gradit brodi", dok "mehka jelva" iz Vlahije (iza planina) zbog rahlih širokih godova "ne vridi za niš". Slično i obalni primorci oko Kvarnera jasno razlučuju "bilu jelvu" u zaledju Like i Gorskog Kotara s glatkom i tankom svjetlijom korom (kao bukva) i primorsku "čarnu jelvu" s olovnotamnom, debelom i raspucanom korom poput hrasta, koja nakon sječe ponovo raste iz panja. Čak i na zagrebačkom placu, donedavna su obične piljarice pred Božić prodavale skuplje i po dvostrukoj cijeni osobitu jelu dovezenu s juga, u starom agramerskom žargonu nazvanu "silber-bor", jer ima srebrenaste svjetlije iglice s izrazitim bijelim prugama naježene oko grane poput četke (= 'crna' ili 'tvrda' jela), dok jeftiniji "božićni bor" na tržištu ima dvoredne zelenkaste iglice poput češlja duž grane, što je bijela ili meka tj. obična jela.

Prva oskudna zapažanja stručnjaka o toj jeli objavio je još sredinom prošlog stoljeća poznati austrijski iztraživač Joseph Lorenz, utemeljitelj Prirodoslovnog muzeja u Rijeci. U programu pošumljavanja primorskog krasa od Bakra do Senja, on bez pobližeg opisa ukratko navodi posebni tip primorske jele duž Vinodola, a sličnu jelu (s neslužbenim pridjevkom "biokovensis") spominje nakon II. svj. rata i Fran Kušan u zaledju Biokova. Dotle je krajem prošlog stoljeća s neodredjenog izvora negdje "iz Balkana" u Francusku stigla pošiljka jelovog sjemenja posadjenog u arboretum Toulouse, gdje su izrasla dva velika stabla neobičnog izgleda, koja očito nisu slična nijednoj ranije poznatoj vrsti četinjača. Ugledni stručnjak za crnogorično drveće Henri Gaussen je u njima službeno odkrio bi proglasio 1934. novu "balkansku" jelu s medjunarodnim imenom Abies pardei iz još nejasnog nalazišta, koja je od 1964. i svjetski priznata u vrhunskoj monografiji Flora Europae - tom I.

Naš botaničar i planinar Mladen Rac je napokon uočio kako je ta posadjena jela iz Francuske najbliža s Lorenzovom jelom iz Vinodola i Kušanovom na Biokovu, a otkrio je i treće novo nalazište podno Dabarskih Kukova kod Karlobaga. Nakon što ju je veranjem po krasu (uz ruku slomljenu na stijenama) pobliže proučio, objavio je od 1987. sa suradnicima o njoj desetak stručnih članaka i izvjestio o tomu na svjetskom kongresu o jelama (Tannensymposium 1992) i najdetaljnije u svojoj doktorskoj disertaciji o Vinodolu 1995. Naša crna jela prirodno raste jedino na obalnom gorju uz Jadran i nema je izvan Hrvatske, osim u uzgoju. Još u srednjem vijeku su crnojelove šume vjerojatno pokrivale većinu naših primorskih planina od Obruča do Biokova, ali su zatim postupno smanjene zbog jadranske brodogradnje - slično kao i libanonski cedrovi za levantske brodove. Da nije bilo ove primorske jele, teško bi nastala starohrvatska mornarica srednjovjekih sagena i kondura.

Donedavna je ta jela još tvorila najveće bujne šume od 16 četvornih kilometara na jugu Bitoraja nad vinodolskim stijenama od Zlobina do sela Breze i još manju šumu u srednjem Velebitu podno Dabarskih Kukova kod Karlobaga. Pojedina stabla ili manje grupice bez podmlatka postoje iza Biokova kod Zagvozda, u jugoistočnom Velebitu nad vrelom Zrmanje i vrhu Kuk uz Grobničko polje. Po značajkama i uzgoju je naša crna jela najsličnija inim južnim jelama u primorju Španjolske, Sicilije, Grčke i Turske, pa njezino održanje stoga nije nepoznanica za stručnjake niti za zainteresirane amatere. Za razliku od kopnene europske jele čije se mladice dobro obnavljaju na otvorenim livadama, crna jela kao i slične jele iz Sredozemlja, zbog primorske suše može u mladosti izrasti samo u zasjeni guste šume. Zato je sječa i prorjeda crne jele smrtonosna za njezine mladice i time se zaustavlja obnova šume koja ubrzo izumire bez podmladka.

Ekomafija uništila crnu jelu

Sad bi u normalnoj civiliziranoj državi sve bilo jasno i takav se prvorazredni nacionalni raritet normalno u inozemstvu brzo zaštićuje u strogom rezervatu ili nacionalnom parku. Ali ovdje na Balkanu sve je pošlo naglavce: proradio je naš razorni jal do samouništenja. Zatim se samovoljno proglašava da je ta jela izmišljena pa kod nas uopće ne postoji, nego su to izobličena stabla bolestne jele čija je sječa nužna zbog proizvodnje. Potom je dr. Rac umjesto nacionalne zahvalnosti i priznanja za taj nalaz, nakon 24 godine istraživanja i stotinjak objavljenih članaka u prirodoslovlju, unatoč najboljoj ocjeni iz inozemstva dosad proglašen nesposobnim za znanost. Očito i sada u tim monopoliziranim strukama ne smije naprijed tko nije u klanovima, pa slijedi "naravoučenije": da je umjesto veranja za jelama krao i pljuvao na Hrvatsku, već bi nosio najviše titule i sjedio u akademiji.

Da “dokažu nepostojanje” te jele, naši su herostratski botaničari potakli šumare na sječu tih posljednjih šuma "bolesne" jele, što su ovi rado prihvatili jer se u šumarstvu prvenstveno razmišlja o drvnoj masi, dok su za prirodnu zaštitu flore ipak najodgovorniji botaničari. Isključeno je da isti botaničari možda nisu znali što čine, jer su nedavno objavili čak i "Crvenu knjigu" o zaštiti hrvatske flore bez te jele, pa je očito da su ju već unaprijed odpisali i poništili. Zato je to možda najgori ekozločin, dosad poznat u Europi. Iz navedenog je jasno da treba dopuniti i postrožiti hrvatske zakone, koji bi morali sankcionirali bar takve namjerne ekozločine, a pedagoški bi primjerna kazna za inicijatore i izvršitelje tog čina bila dugoročna radna obveza baš na obnovi stanja prije štete, tj. prisilna sadnja i uzgoj crnojelove šume u Vinodolu na račun počinitelja sve do njezine obnove. Kod nas se niti ne može tražiti da gospodarski praktičari i političari poštuju zaštitu prirode i životnog okoliša, dok čak i stručno nadležni prirodoslovci čine takve ekološke diverzije.

Jela ko'jela - sijecite to!

Tako je početak devedesetih godina uz uskrsnuće hrvatske države, bio ujedno i kraj vjekovnog postojanja hrvatske jele. U Vinodol je pozvan dekan Šumarskog fakulteta koji je ovako presudio i time presjekao sudbinu toga značajnog endema i biljnog simbola Hrvatske: Jela ko' jela - sijecite to! Potom je od 1991. dosad uglavnom posječeno svih 16 četvornih kilometara ove jedinstvene crnojelove šume u svijetu. Iz toga hrvatskog rariteta su većinom proizvedene banalne daske i pilovina za fužinsku "Drvenjaču", kao da nije bilo običnijega i češćeg drveća za te namjene. Najgore su njezine sječe provedene 1993-1995, kad su do kamene goleti uništene najbujnije crnojelove šume iznad vinodolskih stijena i povrh svega su čak još i buldožerima počupali panjeve da se jela iz njih više ne obnavlja. Danas se nakon toga pravi još i nova šteta, jer se umjesto jele za utjehu sade neprikladni zapaljivi borovi koji će tu samo izazivati novi niz šumskih požara.

Dotle su ostali dobronamjerni nešumari pokušali spasiti crnu jelu ali uzalud: na proteste vinodolskih planinara i Ekološkog društva Crikvenica, šumari su ih odbili da se ne petljaju u njihove stručne poslove. Ostali eko-pokreti "zelenih" iz Hrvatske se uopće nisu ni javili, jer njih zanima viša politika - a ne takve eko-sitnice. U riječkom "Novom listu" je vinodolska novinarka Zlatica Balas ljeti 1993. objavila članke "Posječena crna jela" i "Biži goro sikira gre", ali je rezultat slab jer je jelova šuma ipak uništena i potom nikomu ništa. Nakon masovne sječe je obnova crne jele na golom kamenju u uništenim šumama duž Vinodola dosad većinom prestala, pa mladice kliju još samo u očuvanoj manjoj šumi kod Karlobaga. Zbog te ekomafije ova jela dosad u nas još ni danas u javnosti "službeno ne postoji" pa se u Hrvatskoj uglavnom ne uzgaja, iako bi trebala rasti bar u svakom našem gradskom parku s prikladnim podnebljem, jer je na onečišćenje i smog crna jela otpornija od obične europske jele i većine četinjača.

Premda je vjerojatno već prekasno za obnovu jele iz Vinodola i Biokova, brzi spas i prirodno održanje hrvatske jele mogući su možda još jedino na srednjem Velebitu. Tamo se mora bar okolica Dabarskih Kukova najžurnije i bezuvjetno proglasiti strogim prirodnim rezervatom, jer je to još jedino mjesto njezine obnove. Istodobno se mora negdje nad Vinodolom u bivšem području njezinih šuma brzo uspostaviti poseban rasadnik za uzgoj i razmnožavanje crne jele, odakle bi se ona ponovno nasadjivala duž Vinodola i u parkovima drugdje po Hrvatskoj. Sve krive odluke i lažne smjernice od spomenute ekomafije glede ove naše jele, moraju se službeno i javno poništiti na državnoj razini i onemogućiti ih da čine još nove slične štete. Iako sebe Hrvati smatraju da su kulturniji od Srba, po stvarnoj ekološkoj svijesti ipak smo primitivniji - jer je u Srbiji npr. jedinstvena Pančićeva omorika oko Drine dobro očuvana i nitko više ne traži njenu sječu, dok su Hrvati svoju crnu jelu dosad bezobzirno posjekli i još to ne prihvaćaju u suludom uništenju vlastite prirodne baštine. Iako je omoriku otkrio naš hrvatski botaničar Josip Pančić, za nju je sada ipak bolje da Hrvati više ne žive do Drine jer tamo ne bi ostala nijedna omorika, koju bi naši šumari već po običaju proglasili ”kržljavom i bolesnom smrekom za sječu” - i posve ju likvidirali.

Hrvatska crna jela (A. pardei)

Hrvatska crna jela, Abies pardei Gaussen 1928. ("Liburnische Tanne" Lorenz 1860, A. "cephalonica" auct.adr. non Loud., A. croatica Rac & Lov., A. pardei var. pancicii Rac, A."perdei Gussone" in Trinajstić, Vinodol: "črna jêlva", usp. GAUSSEN 1928, 1934 i 1964, FL. EUR. 1966 i 1993): Prvi znakoviti navod o postojanju niskih sastojina primorske jele s hrastovima ispod donje granice bukve u Vinodolu objavio je već LORENZ 1860, gdje izrijekom daje njena posebna nalazišta Dažnik, Stojac, Ozrin i Podkurin (foto u Šumarskoj enciklopediji II, 1987: p. 398) - dosad je vinodolska šumarija te crnojelove šume većinom posjekla. Kasnije KUŠAN 1952 navodi slične submediteranske šume jele sa crnograbom bez bukve kod Zagvozda na sjevernoj strani Biokova pod nazivom A. alba "proles biokovensis", a biokovsku jelu kao Abies alba biokovensis potom spominju još npr. RADIĆ 1987, te ŠOLJAN & ŠOLIĆ 1987. Ovoj našoj sličnu osobitu jelu je prvi jasno odredio i monografski obradio GAUSSEN (1928, 1934 i 1964) na temelju stabala uzgojenih u Francuskoj od nejasnog sjemena negdje "iz Balkana", a u europsku dendrofloru su ju i službeno uveli TUTIN & al. 1966 i 1995, dok su njezin areal u jugozapadnoj Hrvatskoj prikazali RAC & LOVRIĆ 1992.

Od 1967. je u medjuprostoru vinodolske i biokovske jele nadjeno još treće slično nalazište takve primorske jele iz srednjeg Velebita podno Dabarskih Kukova kod Karlobaga, odakle su kao najbolja crnogorica za brodogradnju čvrstih barki, na otoke dopremani kratki zakrivljeni balvani tvrde jele s gustim godovima i jako izpucalom rebrastom korom debljine čak 2-5 cm. Ta se posebna brodograđevna jela na Rabu i Krku odavna zove "tvârde jelìći" (tvrde jelice). Konačno je 1977-1989, pobliže proučeno to treće, središnje i najveće nalazište ove primorske jele na južnoj padinini srednjeg Velebita pod Dabarskim kukovima kod Karlobaga. Kasnije je nadjen još niz njezinih manjih šumica i skupine pojedinih stabala, duž jugozapadnih obalnih Dinarida, najzapadnije od stijena Kuk kod Grobnika, Mali Platak i ponikva Hrsova kod Plasa, a najviše duž Vinodola od brda Šćerbac kod Zlobina do Ričkog Bila kod Ledenica (RAC 1995), pa na primorskoj padini Velebita ispod Gromovače od Mirova, Radlovca do Dabarskih kukova, a najjužnije do brda Jelovac i uz vrelo Zrmanje kod Popine, gdje završava taj sjevernojadranski niz primorske jele. Izmedju Zrmanje i Cetine na primorskom gorju nema submediteranske jele, nego samo u zaledju prijelazne jele A. alba ssp. illyrica (Poštak, Vilica, Dinara Kamešnica). Drugo je manje i odvojeno područje te naše primorske jele još u srednjoj Dalmaciji duž kopnene strane Biokova (Zagvozd-Rašćane-Gornje Igrane), ali je ovdje jela dijelom različita od sjevernojadranskih prostorno i morfotaksonomski. Dokumentarni eksikati iz skoro svih dosadanjih dvadesetak nalazišta naših primorskih jela uz Jadran su deponirani u registriranom Herbariju ADRZ.

Morfotaksonomske poredbe iglica, češera i kore svih tih nalaza i histološki presjek iglica pokazuju da na primorju uz sjeveroistočni Jadran duž obalnih Dinarida u jugozapadnoj Hrvatskoj vjerojatno raste zajednička osobita svojta primorske "crne jele" (vinodolski fitonim), koja se na razini 2 podvrste (ili variacije) prostorno i donekle morfološki može podijeliti na veću sjevernojadransku skupinu povezanih primorskih populacija Grobnik-Zrmanja i manju izdvojenu biokovsku na jugu. Morfo-taksonomski, histološki i zonalno-ekološki se ove naše primorske jele duž Jadrana manjeviše odvajaju izvan obične europske jele A. alba Mill. s.s., pa su izvan pripadne kopnene serije Pectinatae Gaus. (A. alba s.l.) i bar dijelom spadaju u južniju mediteransku seriju Cephalonicae Gaus. odnosno Meridionales auct., zajedno sa sličnim kseromorfno-sredozemnim jelama A. cephalonica Loud., A. borisi-regis Mattf., A. nebrodensis Mattei (iz Sicilije), A. numidica Lannoy iz Alžira i sl. Pritom naša crna jela morfo-taksonomski kao prijelazna svojta povezuje najsličnije srodnike A. cephalonica, A. borisi-regis i A. nebrodensis, pa je to vjerojatno reliktni stari križanac kao rezultat davne predglacialne introgresije u ranijemu cjelovitom gradientu izmedju grčke i sicilske jele.

Pritom najizraženije ekstremne značajke posebne sredozemne jele u području rasta imaju isturene najniže ili najjužnije sastojine u kserotermnim zajednicama Orno-Abietetum i Abieti-Juniperetum oxycedri, npr. Borbinj na 460 - 550m istočno od vinodolskih Grižana (kao var. pancicii Rac & Lov.) i kod Gornjih Igrana na jugoistoku Biokova (var. biokovensis Kuš.),- što je dosad najjužnije poznata njezina sastojina: Još istočnije na kišnom Orjenu novijim detaljnim istraživanjima (Cikovac 2002) nije nadjena izrazita primorska jela nego uglavnom prijelazne populacije obične jele tj. A. alba subsp. illyrica Fuk. Zbog ekološke dominacije česte i jake bure na glavnom području rasta ove primorske jele, obilnim naletom peluda kopnene jele iz dinarske unutrašnjosti je uvjetovana hibridna introgresija već na bližem zaledju iza obalnih Dinarida, gdje zato dominiraju prijelazne sastojine A. alba subsp. illyrica u mezotermnim šumama Seslerio-Abietetum: npr. u gornjemu vinodolskom zaledju na potezu Lič-Breze i na svježoj sjevernoj strani Biokova iznad Zagvozda.

Od susjedne obične jele (A. alba Mill.) iz kopnenog zaledja, hrvatska primorska A. pardei uz Jadran se izdvaja po sljedećem nizu posebnih oznaka: zrele iglice su vrlo kratke samo po 8-19 mm i eliptično-lancetaste, izrazito su šareno-dvobojne tj. ozgora svijetle citron-živozelene boje i ozdola posve srebrnastobijele, debele i tvrde (micro: na presjeku jajasto-rombične s više debelih slojeva hipodermnih stanica). Većinom su oko grana kružno-naježene ili su barem na donjim granama polukružne tj. ozgora + bočno poredane (samo na mladim drvcima od 1-4 god. mogu dijelom biti u 2 reda). Mladi su izbojci vrlo debeli po 3 - 5 mm, kora zrelog stabla je jako debela po 2-5 cm, plutasta i gusto duboko ispucana (kao deblo borova ili duglazije). Panj nakon sječe i vjetroloma ili požara ima jaku i višekratnu izbojnu snagu, pa vegetativno tjera i do desetak sekundarnih stabala (jače nego tisa), deblo je kratko, snažno i glomazno, većinom sabljasto-zakrivljeno (kao munjika). Zreli češeri su obilno obloženi smolom i često s visećim smolastim sigama.

Hrvatska crna jela ekološki ima znatni toplinsko-visinski raspon pa najniže prirodno raste već na 340m kod vrela Zrmanje, te iznad 460m na tjemenu Vinodolskih stijena oko brda Borbinj istočno od Grižana, u bjelograbovom pojasu neposredno uz najgornje grmove crnike i zelenike na stijenama u zajednici Abieti-Juniperetum oxycedri (vidi niže), gdje u mediteranskom podsloju crne jele rastu Juniperus oxycedrus, Lonicera etrusca, Asparagus acutifolius, Clematis flammula, Coronilla emeroides, Salvia officinalis i sl. Veća kultivirana stabla uspješno rastu još niže neposredno blizu morske obale npr. u Makarskoj i Selcu kod Crikvenice. Edafski su sva prirodna nalazišta ograničena samo na karbonatne stijene vapnenca i dolomita, s plitkim i ocjeditim skeletnim tlima, a najčešće joj zakrivljena debla izviruju iz dubokih škrapa ili izmedju kamenih gromada. U šumama gdje dominira, raste uvijek bez bukve i većinom sa submediteranskim hrastovima i redovno uz pratnju crnog graba i crnog jasena u submediteranskoj svezi Abieti-Quercion Quez., a najčešća je i najbujnija u zajednici Orno-Abietetum pardei. Takodjer i na višim brdskim nalazištima redovno raste bez bukve, na suhim klisurastim strminama u reliktnim zajednicama Taxo-Abietetum pardei, a na donjoj granici bliže moru u pojasu bjelograba je rjedja u poluzimzelenoj pseudomakiji Abieti-Juniperetum oxycedri. Optimalno naraste u šumskom sklopu do 23m visine, a na donjoj granici su to niža stabalca po 4 - 7m. Sjevernojadranski tip ove jele je uz Pinus heldreichii, jedna od naših najotpornijih četinjača, koja uglavnom raste na najjačim olujnim vjetrometinama, gdje većina inog drveća dolazi tek kao puzava klekovina ili sasvim izostaje.

Iskusni primorski starosjedioci su crnojelove sastojine u našim privatnim šumama uz Vinodol i kod biokovskih Rašćana stoljećima održavali kao jelove panjače, ali današnji šumarski praktičari zbog nepoznavanja na terenu to često smatraju za 'bolesno-kržljave' neproduktivne sastojine 'obične' jele pa ih uporno sijeku i uklanjaju, te zamjenjuju kulturama drugih neotpornih četinjača (koje na primorskim burištima dakako slabije uspijevaju od te naše izvorne jele). Zato su danas upravo privredne šumarije glavni uzrok ubrzanog istrebljenja i izumiranja ove endemske hrvatske četinjače. Tako je do sredine 20. stoljeća posječena većina crnojelovih šuma na Biokovu osim preostalih grupica i pojedinih stabala, a odnedavna se to još drastičnije ponavlja u Vinodolu, gdje su od 16 kv.km (1.600 ha) bujnih crnojelovih šuma iz sedamdesetih godina, danas preostali tek bijedni šumarci, grupice i pojedina stabla bez podmladka. Zato su dosad još jedine sklopljene šume ove endemske jele preostale mozaično na istoku Vinodola i podno Dabarskih kukova kod Karlobaga. Takva masovna sječa vlastitih dendroendema nepoznata je u nijednoj drugoj europskoj zemlji, osim Hrvatske te još slično u ratom opustošenom Libanonu.

Variabilnost hrvatske crne jele

Premda su razne submediteranske populacije donjih primorskih jela uz sjeveroistočni Jadran manjeviše slične, na razmjerno velikom prostornom rasponu od Grobnika do Vrgorca nalazi se ipak vidljiva variabilnost uvjetovana dijelom ekološki i medjusobnom rastraganom izolacijom tih primorskih nalazišta, pa se tu mogu razlučiti bar 3 svojte. Prva i najčešća inačica naših jugozapadnih jela obuhvaća mezotermno-polukserofitne populacije prijelaznih jela iz širega primorskog zaledja, ali već izvan jugozapadnih priobalnih obronaka tj. od Nanosa kroz Liku, Dinaru i Hercegovinu do Orjena. Ove su sastojine pod jačim utjecajem vlažno-hladne kontinentalne klime i introgresivnog oprašivanja od običnih jela iz dubljeg zaledja, pa uglavnom nedvojbeno spadaju u širi srodstveni krug obične europske jele kao A. alba s.l. subsp. illyrica Fuk. (A. alba dinarica Swob.). Inače se od ostalih primorskih morfološki razmjerno najviše izdvajaju kseromorfne jele na jugoistočnoj strani Biokova (Rašćane-Gornje Igrane), koje se razlučuju od ostalih uz Jadran (pa i na samom Biokovu) mračnotamnom korom poligonalno ispucanom u pločice, te donjim bodljastim iglicama kružno naježenim oko grane, itd. Naprotiv su primorske populacije sjevernojadranskih jela od Grobnika do Zrmanje medjusobno dosta slične i homogene, ali se ipak one izrazito kserotermne duž tjemena Vinodolskih stijena razmjerno najjače razlučuju od kopnenih jela iz zaledja, pa su izdvojene kao posebna var. pancicii Rac & Lov.: zbog vrlo kratkih iglica tek 8 - 13mm i razmjerno najvećih češera po 14-19cm, gusto obloženih bogatom smolom sa sigama.

Za razliku od homogenih populacija jele (i inog drveća) na razmjerno jednoličnim staništima srednje Europe, ekološko-reljefna šarolikost Dinarskog krasa teško dopušta generalne kabinetske zaključke o pripadnosti populacija bez izravnog uvida u terensku stvarnost. Npr. u fužinskom području, na vlažnim silikatima neposrednog zaledja bar naizgled rastu tipične srednjoeuropske jele, a već desetak kilometara južnije na submediteranskom krasu vinodolskog Borbinja su posve različite primorske jele. Slično je i na Biokovu, gdje subalpski Silnji Gozd pod Troglavom uglavnom sadrži obične europske jele, a dvadesetak km jugoistočno uz Gornje Igrane su kseromorfne jele skoro kao A. cephalonica. Toga ima takodjer i u Bosni npr. na profilu Rama-Duvno: na sjeveroistočnoj padini Vran-planine uz Ramu rastu naizgled tipske europske jele, a tridesetak km na jugozapadu Ljubuše prama Duvanjskom polju jele izgledaju kao A. borisii-regis.

Obzirom na vanjske morfo-taksonomske sličnosti, biokovska jela tj. subsp. biokovensis (Kušan) Rac & Lov. uklapa se u zajednički srodstveni krug s balkanskim svojtama A. cephalonica Loud., A. borisi-regis Mattf. i A.X macedonica Fuk. (A. borisiregis X A. alba ssp. illyrica). Naprotiv su primorske jele uz sjeverni Jadran od Grobnika do Zrmanje morfološki ipak bliže talijanskomu srodstvenom krugu tj. svojtama A. alba subsp. apennina Brullo & al. i A. nebrodensis Mattei, što je osobito izraženo u našoj var. pancicii koja je razmjerno najbliža sa ssp. apennina. Morfo-taksonomska poredba obje te naše primorske jele s drugim srodnim južnim jelama iz sredozemne serije Cephalonicae Gaus. s.l., pokazuje njihovo logično razlučivanje duž bivšega introgresijskog gradienta izmedju A. cephalonica i A. nebrodensis: biokovska jela je znatno srodnija grčkoj jeli i posebno je bliska s njezinom var. reginae-amaliae iz Pindosa, dok je kvarnerski tip crne jele bliži sicilskoj jeli tj. podvrsti A. alba subsp. apennina Brullo & al. Stoga je od Libanona preko Taurusa, Grčke i Jadrana pa do Sicilije još vidljiv, novijom oledbom razbijeni prostorni i morfološki gradient niza sredozemnih jela: najistočnija A. cilicica s.s. - A. kotschyana - A. cephalonica s.s. - var. reginae-amaliae - subsp. biokovensis - A. pardei var. pancicii - A. alba ssp. apennina - A. nebrodensis kao najzapadnija u tomu sredozemnom nizu.

Biokovska jela (ssp. biokovensis)

Biokovska jela, A. pardei subsp. biokovensis (Kušan) Lov.& Rac: = A. alba biokovensis Kušan 1952, Radić i dr., A. biokovoensis auct.prov., A. alba var. echinata Šoljan & Šolić 1987, "biokovska jela" Radić, Fukarek, Šoljan, Šolić itd.): Izdvojene jelove populacije Biokova u Dalmaciji već odprije su bile bolje poznate medju jadranskim primorskim jelama i to je jedina svojta jele na Dinarskom krasu, kojoj je bar zbog formalne geografske izdvojenosti bio priznat barem neki poseban status, od lokalnog "proles biokovensis" pa do posebnog varieteta (var. echinata Šoljan & Šolić). Ipak noviji terenski uvidi u većinu biokovskih nalazišta jele pokazuju da to formalno-geografsko izdvajanje biokovskih jela nije baš objektivno, niti u skladu njihovom s terenskom heterogenosti. Slično kao u Vinodolu i Velebitu, tako je i na profilima biokovske jele očevidan introgresijski gradient, od skoro tipske europske jele na debljemu i vlažnijem tlu u sniježnim zavjetrinama viših ponikava npr. "Silnji Gozd" pod Troglavom, pa preko prijelaznih hibridnih populacija (= A. X illyrica Fuk.) na otvorenoj biokovskoj visoravni i svježoj sjevernoj padini iznad Zagvozda, sve do kseromorfnih populacija po klisurastim strmina i kamenitim brežuljcima jugoistočne strane Biokova kod Rašćana s pravim mediteranskim jelama izvan okvira europske A. alba, koje već pripadaju jadranskoj crnoj jeli, odnosno subsp. biokovensis.

Takva kseromorfna jela prirodno raste uglavnom na istočnoj strani Biokova mjestimice duž kopnene padine najviše oko 850-1100m, a pojedinačno (ili u uzgoju) još i niže, tj. od jelovih šumica Jelovac, Kavoci i Nozdrova na sjeveru, pa na kraškoj visoravni Mačke na jugoistoku kod Rašćana. Sadjeni primjerci crne jele bujno rastu i oko kuća najviše u naselju Zagvozd, a pojedina stabla i po dvorištima u Makarskoj. Ovo su u zaledju Biokova većinom niže i suhe submediteranske jelove šume uglavnom bez bukve, gdje uz jelu još rastu Ostrya, Fraxinus ornus, Quercus pubescens, Juniperus oxycedrus i sl., pa su florno dosta siromašnije od sličnih vinodolskih i dabarskih šuma. Iznad toga u hladnijem gorskom području s bukvom od 1000-1300 m duž glavnoga biokovskog grebena su drukčije i mezofilne gorske šume prijelazne ilirske jele i bukve, javora itd.

Ovaj dio donjih kseromorfnih populacija mediteranske jele iz biokovskog zaledja Zagvozd-Rašćane je po Kušanovom protonimu iz 1952. (A. alba biokovensis) imenovan u širem okviru jadranske crne jele kao južnija biokovska podvrsta, A. pardei subsp. biokovensis, dok kvarnerske primorske populacije od Vinodola do Karlobaga (uz izolirane oaze Grobnik-Zrmanja) ostaju tipska podvrsta crne jele, A. pardei ssp. pardei. Osim prostorne izolacije bez primorske jele u sjevernoj Dalmaciji od Biokova do Zrmanje, ove se 2 endemske podvrste naših primorskih jela odvajaju i po više morfo-taksonomskih razlika. Za tipsku kvarnersku podvrstu su značajne najkraće iglice duge tek 8-15 mm, ozdola s izrazito sniježnobijelim širim prugama i na donjim granama tupo-zaobljenog vrha, a kora na deblu je svjetlija sivosmeđa i mrežasto-izpucana u poligonalne pločice (kao munjika). Tu je stara krošnja uža, vitko-valjkasta (kao jablan ili čempres) s kratkim vodoravnim granama i tupo-zaobljenim kratkim vrhom. Naprotiv su za biokovsku jelu (subsp. biokovensis) značajne nešto duže iglice po 14-19mm duge, ozdola s tamnijim i manje izraženim pepeljastosivim prugama, iglice na donjim granama su ušiljene ili izrubljeno-usječene, a kora je medju našim jelama izrazito tamne olovnocrne boje i uzdužno izbrazdano-razpucana (kao crni bor ili duglazija - Pseudotsuga), a stara krošnja je većinom pravilna stožasto-piramidalna i prema dnu proširena, s uzdignutim granama i oštrijim izduženim vrhom.

U ekološkom pogledu se biokovska jela uglavnom ponaša vrlo slično kao i srodna kvarnerska jela. To je vrlo otporna četinjača na kamenitim olujnim vjetrometinama i većinom raste u submediteranskoj svezi Abieti-Quercion, a najviše u zajednici Ostryo-Abietetum (Kušan) Lov.& Rac, osim svježijih sjevernih staništa kod Zagvozda gdje preteže Seslerio-Abietetum Fuk. Obje su te jele u kultivaciji prikladne za pošumljivanje burišta na primorskom krasu, ali je pritom južna podvrsta biokovensis nešto otpornija na sušu i žegu pa je bolja za niži submediteran s bijelim grabom, dok tipski subsp. pardei znatno bolje podnosi orkanske vjetrove, snijeg i jači mraz pa je prikladniji za burišta sa crnim grabom, kao i za kontinentalni uzgoj.

Dinarska jela (A. X illyrica)

Ilirska ili dinarska jela, A. X illyrica Fuk.: A. alba var. verrucosa Maly, A. alba dinarica Svoboda, A. alba subsp. illyrica Fukarek, A. alba X pardei Lov.& Rac, "dinarska" i "ilirska jela" auct.plur., Vinodol: "bela jelva): To je analogni i paralelni prijelazni križanac kao i bugarska jela (A. X borisi-regis) koja je rezultat introgresije izmedju obične europske i grčke jele (A. alba X cephalonica). Slično je i naša dinarska jela (A. X illyrica) prijelazni križanac izmedju obične europske i jadranske crne jele (A. alba X pardei). Zato pokriva njihov prijelazni međuprostor s glavninom areala i najvećim šumama od Slovenskog primorja (Nanos i Javornik) pa uski pojas kvarnerskog obalnog gorja (Ćićarija, Obruč, Platak, Viševica, senjsko primorje), nutarnja Lika (Velebitsko zaledje, lički Gvozd - sredogorje, na jugu Male Kapele, južna Plješivica), zatim dinarski lanac (Vilica, Dinara, Kamešnica), viši greben Biokova (Silnji Gvozd) i sjeverna padina (Zagvozd), hercegovačke planine: Tušnica, Čvrsnica, Čabulja, Rujište, Velež, Bijela gora - Orjen i dr., pa južna Crna Gora (i možda sjeverna Albanija ?). Izoliranih reliktnih nalazišta sa sličnim prijelaznim populacijama jele, ima mjestimice i sjevernije na južnim karbonatnim strminama, tj. već u dominantnom području obične jele uz peripanonski rub sjevernih Dinarida, npr. u klisurastom kanjonu srednje Kupe (Lukovdol-Predgrad), fenska oaza Ljubčagora kod Slunja, pa uz kanjon Une i sl.

Ta prijelazna dinarska jela u kopnenom zaledju je najčešća u klisurastim jelovim šumicama Calamagrostio-Abietion tj. u Lici i Gorskom kotaru u zajednici Calamagrostio-Abietetum, a dalje u Bosni i Crnoj Gori u as. Oreoherzogio-Abietetum illyricae. Naprotiv se na južnijem primorskom gorju (Velebit, Dalmacija, Hercegovina i sl.) nastavlja iznad crnograbova pojasa, u zonalnoj šumi sa šašikom as. Seslerio-Abietetum illyricae. Medju svim europskim jelama ova ima najveći visinsko-toplinski raspon i kod nas raste od svega 250 m u kanjonu Kupe pa sve do granice drveća npr na Gromovači, oko 1620m na grebenu Velebitskih Rajnaca i 1560m u Rožanskim kukovima, a na hercegovačkim planinama i preko 1700m, pa tu ima puno viši raspon od obične jele. Također je i edafski razmjerno plastična pa raste na vapnencu, dolomitu, flišu, ofiolitnim silikatima i sl., samo izostaje na kiselo-močvarnim tlima. Osim ekološke plastičnosti, kao i niz drugih križanaca se ističe snažnim i brzim rastom, pa u optimalnim uvjetima npr. ranije u Lici (posječeno) i još danas u Hercegovini postiže u starosti divovske razmjere blizu 60m visine i preko 2m presjeka debla, što je vjerojatno i najveće europsko drvo. Ova prijelazna ilirska jela u Hrvatskoj prevladava u oko 1/3 jelovih šuma a najviše u Lici, dok u Hercegovini većina jelovih šuma pripada ovomu a ne europskom tipu.

Morfo-taksonomski je ova jela na prijelazu od obične do jadranske jele, a od tipa A. alba subsp. alba s.s., razlučuje se slijedećim značajkama: iglice su na svim granama lučno zavijene naprijed i prilegle prema grani, ozdola imaju široke sniježno-bijele pruge od kojih je cijela krošnja sivosrebrnasta, prilegle vršne iglice pokrivaju pupove, mladi izbojci su svjetliji narančasti, a stara kora na deblu je deblja i po 1-2 cm, tamnija sivosmeđa i jače izpucana (kao bor). Iako se ova jela kod nas dosta siječe zbog snažnog rasta i dekorativnog izgleda u mladosti (tzv. "Silber-bor" na božičnom tržištu), obzirom na još dosta prostrane šume i dijelom nedostupna klisurasta staništa, zasad je u Hrvatskoj znatno manje ugrožena od primorske crne jele, pa i od obične jele jer je razmjerno otpornija na aerozagađenje i kisele kiše (usp. PRPIĆ & al. 1992, Seletković i sur. 1992).

Šira europska jela (A. alba s.l.)

Osim obične europske jele (A. alba Mill. s.l.), u južnoj Europi sigurno još rastu 2 posebne i jasne svojte koje većina stručnjaka nedvojbeno smatra posebnim izdvojenim vrstama: to su grčka jela (A. cephalonica Loud.) i andaluška ili španjolska jela (A. pinsapo Boiss.), dok je za ostale poznate oblike samoniklih jela u južnoj Europi zasad većinom prihvaćen vjerojatniji infraspecijski status. U širem smislu, europska ili bijela jela (A. alba ampl.), osim srednjoeuropskoga mezofilnog tipa po novijim shvaćanjima većine dendrologa, južnije obuhvaća barem još 4 - 5 prirodnih infraspecijskih svojta koje su srodne i manjeviše slične s prijelaznim gradientima prama običnoj jeli:

• Europska obična jela, A. alba subsp. alba s.s. (A. pectinata Lam.& DC.): srednja i sjeverna Europa. Kod nas je taj tip raširen u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, a na jugozapadu najbliže Jadranu raste na silikatima kod Fužina, te u subalpskoj šumi Silnji Gozd na gornjem grebenu Biokova.
• Apeninska prijelazna jela: A. alba subsp. apennina Brullo & al. (A. alba X nebrodensis auct.): južna Italija, uglavnom kalabrijsko gorje, prijelazni oblik od obične prama sicilskoj jeli.
• Sicilska jela, A. alba subsp. nebrodensis (Lojac.) Nitz. (A. nebrodensis Lojac.: Mattei): otočna endemska jela karbonatnog gorja sjeverne Sicilije (Madonie, etc.).
• Bugarska jela, A. alba subsp. borisi-regis (Mattf.) Kož.& Andreev (A. borisii-regis Mattf.): prijelazni oblik od obične prama južnijoj grčkoj jeli, kao balkanska endemska jela u Bugarskoj, sjevernoj Grčkoj, Makedoniji i Albaniji.
• Trojanska jela, A. alba subsp. equi-trojani (Asch.& Sint.) Asch.& Graeb. (A. equi-trojani Asch.& Sint.: Boiss): prijelazni introgresivni oblik na sjeverozapadu Turske, od obične prama pontskoj jeli (A. nordmanniana Stev. subsp. bornmuellerana Coode & Cullen) iz sjeverne Turske.

Osim tih 5 podvrsta, u srodni krug šire europske jele bi vjerojatno mogle pripadati još nekoliko inih, dosad razmjerno nesigurnih svojta koje tek treba pobliže razjasniti dodatnim analizama:

• A. alba subsp. illyrica Fukarek (A. alba dinarica Svoboda): Ova bi svojta obuhvaćala dio naših populacija iz Dinarskog krasa, koje se morfološki i ekološki manjeviše razlikuju od klasičnoga europskog tipa obične jele. Razina podvrste bi za njih vjerojatno mogla biti realno rješenje, premda ima i inih mišljenja tj. od potpune identičnosti s europskim tipom pa sve do izdvajanja posebne dinarske jele, za što su još potrebne buduće detaljne analize izvornih terenskih populacija suvremenim komparativnim metodama.
• Karpatska jela, A. alba var. podolica Schrd., raste na istočnim Karpatima, ali ovoj razmjerno slične sastojine postoje i kod nas sjeverno od Save, npr. na zagorskoj Ivanščici i na zagrebačkoj Lipi tj. istočnomu vapnenačkom ogranku Medvednice,- dok u susjedstvu na silikatima najvišeg Sljemena pretežu tipične europske jele. Uz dominantne značajke obične jele (A. alba), kod karpatske jele se po lustovima vidi i djelomični utjecaj kavkaske jele (A. nordmanniana Stev.: Spach) vjerojatno zbog ranijih introgresija kad su im areali bili bliži.
• Makedonska ili mavrovska jela, A. macedonica Fuk. (A. borisi-regis X A. alba ssp. illyrica Fuk., Gudeski 1983), najvjerojatnije se isto može shvatiti kao podvrsta iz kruga europske jele. Ova raste na sjeverozapadu Makedonije uz Drim i Radiku, ali njoj sličnih populacija prijelazne jele ima i drugdje npr. u Bosni na jugozapadu Ljubuše prama Duvanjskom polju.
• Pardeova vrtna jela, A. alba var. pardei ( Gaus.) J.Silba (A. pardei Gaussen 1928, A. "perdei Gussone" in Trinajstić 1999): Izvorno je opisana u vrtnom uzgoju francuskog arboretuma Toulouse, gdje je nejasni sjemenski material s terena navodno stigao iz Balkana (bez bližih detalja). Dio dendrologa ju smatra sinonimom široj grupi A. alba s.lat., dok ju bugarski istraživači većinom vode kao sinonim za balkanski jelu A. borisii-regis, a dio hrvatskih botaničara ju smatra sinonimom dalmatinske jele na Biokovu (A. alba biokovensis Kušan). Naprotiv, američki vrtlari u tržnoj proizvodnji (i po njima kod nas Trinajstić: Šumar. list 1999), odnedavna ju dijelom vode i kao vrtni hibrid izmedju španjolske jele (A. pinsapo Boiss.) i alžirske jele (A. numidica Lannoy),- što za njihove vrtne primjerke možda i odgovara, ali je pitanje koliko su ovi iz američkog uzgoja uopće identični s francuskim izvornikom A. pardei (ili je to neki drugi križanac ?).

Ekologija i fitocenoze crne jele

Šumostepe kserotermnih četinjača iz ponto-sredozemnog reda Pulsatillo-Pinetalia Oberd.& al. 1967 i iz širega kserobazofilnog razreda Pulsatillo-Pinetea (Horv. 1959) Oberd.& al. 1967 (incl. redove Erico-Pinetealia Horv. 1959 i Pyrolo-Pinetea Korneck 1974): U klasičnim shvaćanjima pleistocenskog razvitka vegetacije se smatralo se da su pri oledbama uglavnom postojali slični osiromašeni vegetacijski pojasi kao u ranijem pliocenu ili danas, samo što bi se oni zbog zahlađenja pomaknuli južnije ili naniže podno planina (Šercelj 1967, 1970). Obzirom na iznimno bogatstvo reliktne vegetacije Dinarskog krasa, Horvat (1959) zaključuje da je većina tih reliktnih predglacialnih fitocenoza kod nas preživjela kroz oledbe. Međutim su poredbene analize glacialne vegetacije diljem južne Europe pokazale da je pri oledbama prevladala sušno-hladna klima s prostranim stepama i polupustinjama bez šuma, pa su zato koautori pri izdanju vegetacijske monografije o jugo istočnoj Europi (Horvat & al.1974) izbacili i promijenili izvorno Horvatovo poglavlje o balkanskoj paleovegetaciji i izjednačili ju s razvitkom ostale Europe. Naprotiv Pantić & Kochansky-Devide (1988) kao paleontolozi kompetentno smatraju Horvatov rukopis punovažnim, a ovu naknadnu "europeizaciju" naše paleovegetacije idejnim promašajem. Isto to potvrđuje i niz novijih palinoloških i antrakoloških nalaza, koji već objektivno materjalno dokazuju da je uz Jadran glacialna vegetacija bila nedvojbeno drkčija od ostale Europe (Straaten 1970, Onofrio & al. 1973, Čović 1976, Malez 1979, Prelogović & Kranjec 1983 i dr.), ali nije bila ni jednaka današnjoj, jer su u zonaciji dominirale reliktne četinjače. Naime, pri zadnjim najjačim oledbama (Riss i Würm) zbog trošenja vode na kopneni led more se općenito spustilo oko 90-100m pa su plići sjeverni Jadran i međuotočni kanali postali kopnom, gdje je odnedavna u današnjem podmorju ispod Dubrovnika, pod ušćem Raše i dr., nađeno obilje glacialnog šumskog polena pa čak i würmsko karbonizirano drveće, koje nepovratno poništava europeizaciju Horvatovih koautora. Slične glacialne šumske oaze su potvrđene i drugdje oko Sredozemlja (Goudie 1977, Zeist & Bottema 1977) npr. u Portugalu, sjevernom Tunisu, sjevernoj Turskoj i Gruziju (Kolhida), južni Kurdistan, sjeverni Iran (Hirkanija) itd., pa zato te naše glacijalne šume nisu bile posebna iznimka - osim spram tadanje ledene Europe uglavnom bez šuma.

Ovi jadranski nalazi glacialnog peluda i podmorskog uglja pokazuju da su tada reliktne hrastove kserocenoze tipa "Quercetum mixtum" (= Quercetalia pubescentis) rasle sporadično u najtoplijem glacialnom priobalju (= danas podmorje Rhodymenietalia), a u vlažnijim podmorskim dolinama i longoze Alnetea s.l. (= danas uvale Zosteretalia). Pritom su dominantni zonalni klimaks plićeg podmorja, te eumediteranskog priobalja i otoka bile glacialne četinarske šumostepe najbliže današnjem pontosredozemnom redu Pulsatillo-Pinetalia, dok su Erico-Pinetalia tek kasniji mlađi tip kopnenog zaleđa gdje se razvijaju od postglaciala. Dosad su kod nas te glacijalne šumostepe reliktno očuvane uglavnom na brdskim burištima primorskih Dinarida i olujnih otočnih vrhova s hladno-sušnom burom, gdje su uvjeti najbliži paleoklimatu glacialnih obala Jadrana. Po dendrološkom sastavu su te primorske četinarske šumostepe znatno bogatije od edafskih borovih šuma Erico-Pinetalia iz kopnenog zaleđa. Iako zbog suše u primorju većinom izostaje mezotermna Erica carnea i slični kontinentalni polukserofiti, ove su bogatije šumostepe polidominantne s nazočnim kserotermnim hrastovima, javorima, primorskim jelama i dr., a u podsloju je redovito bogati sloj reliktnog grmlja, sličan kao u cedrovim šumama jugozapadne Azije.

Zajedničke su vrste razreda: Pinus spec.plur., Sorbus aria s.l., Cotoneaster nebrodensis, Chamaecytisus supinus, Arctostaphylos uva-ursi, Anemone pulsatilla s.l. (Pulsatilla spec.plur.), Laserpitium siler s.l., Pyrola chlorantha, Epipactis atropurpurea, Polystichum aculeatum, Cystopteris montana i dr. Taj razred duž jugozapadnog Balkana i Turske obuhvaća 3 reda: najsjevernije u kopnenom zaleđu južne Europe i Balkana Erico-Pinetalia (Oberd.) Horv. i na jugoistoku u jugozapadnoj Aziji Querco-Cedretalia (Zoh.) Quez., a na središnjim sušnim vjetrometinama nalazi se najotporniji red Pulsatillo-Pinetalia (Ht.) Oberd.& al. Njegovi su zajednički pokazatelji: Quercus dalechampii, Lembotropis nigricans, Ribes spec.plur, Coronilla vaginalis, Ranunculus illyricus, Carex humilis, Vicia cracca, Pulsatilla pratensis, Anemone blanda, pa mahovine Pleurozium schreberi i Pseudoscleropodium purum. Taj red sadrži 4 sveze: u istočnoj Europi Chamaecytiso-Pinion sylvestris Krausch, pa uz Crno more Carici-Pinion kochianae Diduh (Krim i Kavkaz), te duž jugozapadnog Balkana submediteranske sveze primorskih borova Orno-Pinion nigrae (Fuk.) H.Em. i primorskih jela Abieti-Quercion (Knapp) Barb.& Quez.

Abieti-Quercion u submediteranu

Kserotermne jelovo-hrastove šume iz južne submediteranske sveze Abieti-Quercion (Knapp 1965) Barb.& Quez. 1975 (Abietion cephalonicae Knapp, "Abieti-Fagetum" auct.adriat. non Horv., "Ostryo-Abietetum" Trić non al., Vinodol: "jelvyšće", grč. elation, turs. Çamlik): To su najtoplije kserotermne šume južnih jela s hrastovima bez bukve, na primorskom krasu u submediteranu duž jugozapadnog Balkana, od Vinodola duž primorskih Dinarida i zapadne Grčke do Peloponeza. Nalaze se na kraškim kamenitim podlogama vapnenca i dolomita, od umjerenih privjetrina do jakih burišta, od bjelograbova pojasa do primorske granice bukve, a u Grčkoj zalaze i u poluzimzeleni rub gornjeg eumediterana. Njihovi su zajednički pokazatelji duž jugozapadnog Balkana: Abies spec.plur. (serija Meridionales), Tilia pseudorubra (T. corinthiaca), Fraxinus ornus subsp. garganica (Fr. cappadocica), Quercus dalechampii, Sorbus umbellata (S. meridionalis), Lembotropis australis, Polygonatum gussonei, Pilosella pavichii, Arrhenatherum palaestinum i paprat Dryopteris mediterranea (Dr. tavelii).

Ovakve šume uz Jadran i u Grčkoj rastu u pravilu niže i južnije od granice bukve pa iz njih većinom izostaje tipska europska jela (A. alba s.s.), a zamjenjuju je druge južnije sredozemne jele: A. cephalonica s.s., A. borisi-regis (A.alba X cephalonica), A. macedonica (A. cephalonica X alba X pardei), A. alba subsp. illyrica, A. pardei (A. alba subsp. biokovensis) i sl. Na submediteranskom krasu primorskih Dinarida nađene su 4 pripadne zajednice tih južnih jelovih šuma, pa još jedna u Macedoniji i više njih u Grčkoj. Gradient otpornosti na sušu i vjetar jelovih šuma na jugozapadnim Dinaridima: samo u vlažno-kiselim zavjetrinama Blechno-Abietetum albae < Abieti-Fagetum s.s. < Calamagrostio-Abietetum < Seslerio-Abietetum illyricae < Oreoherzogio-Abietetum illyricae < Querco-Abietetum illyricae < Abieti-Pinetum nigrae < Orno-Abietetum pardei < Ostryo-Abietetum < Abieti-Juniperetum oxycedri na kamenim olujnim burištima. Kod nas uz Jadran se izvan područja bukve, u submediteranu uz Jadran nalaze 4 kserotermne zajednice primorskih jela: najčešća je Orno-Abietetum pardei (Kušan) Lov.& Rac koja obuhvaća 2/3 primorskih jelovih šuma u našem submediteranu, a oko 1/4 uglavnom na Biokovu pripadaju šumi Ostryo-Abietetum (Vrd.) Lov.& Rac, dok samo manje mozaične plohe tvori Taxo-Abietetum na primorskim klisurastim strminama i Abieti-Juniperetum oxycedri (Lorenz) Lov.& Rac na kamenim burištima donjeg submediterana.

• Lonicero-Abietetum cephalonicae Barb.& Quez. 1976 je najkserotermniji tip submediteranskih jelovih šuma u Grčkoj, gdje je razmjerno najotpornija na sušne primorske vjetrove, a to je i prototip ove sveze (Barbero & Quezel 1976: tab.13). Raste u toplijem submediteranu uz rub poluzimzelenih pseudomakija od 600-1000m, najviše na brdima Peloponeza i primorskim južnim padinama srednje Grčke uz Korintski zaljev. Pokazatelji: dominira Abies cephalonica var. cephalonica s.s. (e), pa Lonicera graeca, Pimpinella polyclada, Trifolium speciosum, Crepis fraasi, Huetia macrocarpa, te lišajevi Toninia tristis i Parmelia contorta. Od raznolikih jelovih šuma u Grčkoj, ova je po ekologiji, izgledu i sastavu razmjerno najsličnija jadranskim jelovim šumama na Biokovu. Druge submediteranske jelove šume u Grčkoj dijelom rastu izvan kamenog krasa, na umjerenim privjetrinama i u vlažnijim zavjetrinama.

• Carpino-Abietetum macedonicae (H.Em. 1962) 1975 (Rac & Lov.: Tannensymposium 1990, Lov. 1975, 1995): To je reliktna termofilna šuma prijelazne makedonske jele, na donjoj granici jele u zapadnoj Makedoniji (i vjerojatno u istočnoj Albaniji). Tipske su plohe na poluizloženim lapornim strminama pod Korabom i Bistrom uz kanjon Radike. Pokazatelji su: Abies macedonica (A. pardei X borisi-regis, e), Carpinus caucasica (C. oxycarpa), Prunus coccomilia (P. pseudarmeniaca), Kitaibelia vitifolia, Paeonia russii, Cnidium orientale, Doronicum orientale (D. caucasicum), Betonica scardica, Anemone blanda Pteridium tauricum subsp. brevipes,, pa diferencialne Quercus dalechampii, Ostrya carpinifolia i Staphylea pinnata, te epifitna mahovina Orthotrichum insidiosum, a u fauni južni balkanski ris (Lynx pardina martinoi, e).

• Querco-Abietetum illyricae (Šafar 1956) Fuk. 1967 (Rac & Lovrić: Tannensymposium 1990, Lovrić 1986, 1990, 1995, as. Quercus petraea + Abies alba Šafar, as. Quercus dalechampii - Abies alba illyrica Fukarek): To je u dinarskom zaledju najdonji tip šuma prijelazne kraške jele u hrastovu brdskom pojasu ispod granice bukve, od 300-750m. Većinom rastu na dolomitičnom vapnencu u kserotermnim fenskim područjima zapadnih Dinarida, a najprostranije tipske plohe su u ličkom sredogorju na potezu Križpolje-Perušić i dr. Manje rastrgane plohe još su npr. na jugu slovenskog Javornika, kanjon gornje Kupe (Lukovdol-Predgrad), pa sjeverno kopneno podnožje Senjskog Bila, podnožje Male Kapele, slunjska Ljubčagora, zapadne padine Grmeća, podno Ljubuše uz Duvanjsko polje (Lipa-Kongora) i najsjeverniji fragmenti na zagrebačkoj Lipi. Najčešće je razvijena u nižemu brdskom pojasu ispod šume Seslerio-Abietetum na višim padinama i Seslerio-Ostryetum na podnožju. To je najsjevernija šuma iz južne sveze Abieti-Quercion, a pokazatelji su: dominira Abies alba subsp. illyrica (A. alba X pardei), Quercus dalechampii (Qu. apennina), Acer obtusatum, Tilia tomentosa (T. argentea), Sorbus X danubialis (S. aria X umbellata), Swida koenigii (Cornus hungarica), Cotinus coggygria, Juniperus navicularis (J. oxycedrus X communis), Spiraea cana (e), Centaurea grafiana (C. sordida), Campanula hispida (C. glaucophylla), Vincetoxicum contiguum, Asarum ibericum (A. caucasicum), Melampyrum velebiticum, Dryopteris pseudomas (D. affinis), Polystichum braunii, Polypodium matoniae (P. vulgare X interjectum) i u fauni endemska gujavica Octolasium kovacevici (e). Još su tu diferencialne spram kopnenih jelovih šuma (Abieti-Fagetum s.l.) nazočne termofilne vrste Quercus cerris, Fraxinus ornus, Cerasus mahaleb, Crataegus monogyna ssp. azarella (Cr. transalpina), Hypericum veronense (ssp. angustifolium), Melittis melissophyllum i dr.

• Ostryo-Abietetum biokovensis: Biokovske crnojelove šumice na sjeveroistoku, od Zagvozda do Rašćana su površinom manje od vinodolskih i velebitskih jelovih šuma, pa rastu još samo rastrgano i mozaično na istočnoj biokovskoj padini od 800-1100m, od Jelovca kod Zagvozda, preko Kavoca, Nozdrovače i Župe do grebena Mačke kod Rašćana na jugoistoku. Tu više nema suvisla jelovog pojasa, a podmladak crne jele je krajnje oskudan pa je biokovska jela najbliže pred izumiranjem. Tu je bolji podmladak prijelazne kraške jele u bukovom području na višem grebenu Biokova (Seslerio-Abietetum). Takodjer je na Biokovu rjedji sklop visokih jela npr. u subalpskoj prašumi "Silnji Gozd" pod Troglavom od 1.300-1.450m pretežno s običnim jelama (Abies alba s.l.), dok naprotiv primorske jele (ssp. biokovensis) u nižem pojasu crnograba rjedje dominiraju u pripadnoj šumi pa rastu uglavnom u manjim grupama ili pojedinačno u mozaiku s inim kserotermnim listačama. Pritom se mora jasno naglasiti da samo Ostryo-Abietetum Trić., nije jedini tip polukserofitne jelove šume na Biokovu koji pretežno raste na svježijoj sjevernoj padini iznad Zagvozda. Tu u višem pojasu gorskog grebena pretežu šume prijelazne jele u mezotermnoj zajednici Seslerio-Abietetum Fuk., raširene i na inim primorskim Dinaridima, dok na gornjem grebenu pod Troglavom (Silnji Gozd) rastu i mezofitne bukovo-jelove sume (Abieti-Fagetum s.l.). Oko Biokova u nižemu submediteranskom pojasu bjelograba danas nema samoniklih jela (osim sadjenih), kakve inače prirodno rastu na donjem rubu jele uz Vinodol i gornju Zrmanju (Abieti-Juniperetum), pa su tu najniže jelove plohe Biokova u pojasu crnograba tek iznad 800m. Od ranije objavljenih vegetacijskih tablica za jelove šume s Biokova, Trinajstić (1983) daje 5 snimaka za hladniju mezotermno-polukserofitnu zajednicu Seslerio-Abietetum (Treg.) Fukarek = Ostryo-Abietetum (albae) Trić, s prijelaznom dinarskom jelom iz sveze Ostryo-Fagion Borh., a samo Vrdoljak (1984) daje prve 2 južnije snimke kserotermnih šuma te prave biokovske jele iz sveze Abieti-Quercion Quez.

Ostryo-Abietetum biokovensis (Kušan 1964) Lov. 1975 (1987, 1988, 1990, 1995, Ostryo-Abietetum croaticae Rac 1994, as. Ostrya carpinifolia-Abies alba biokovensis Kušan 1969, non "Ostryo-Abietetum" (albae) Trić.=> Seslerio-Abietetum Fuk.- vidi niže): Četvrti i najjužniji, osobiti lokalni tip kserotermne jelove šume nalazi se na jugoistočnoj strani Biokova južno od Rašćana, tj. sjeverno nad cestom Igrane-Ravča. Tu je u pojasu crnograba na kamenoj visoravni Mačke oko polugolih kraških vrhova Ćubrian, Mačja Glava, Velika i Mala Mačka dobro razvijen mrežasti kras poput kamenog saća s brojnim ponikvama, gdje se izmedju 900 - 1200m nalaze najjužnije šume biokovske jele u kserotermnoj zajednici Ostryo-Abietetum. Tu na jugoistoku Biokova kod Gornjih Igrana su njezini značajni posebni pokazatelji spram inih zapadnijih šuma primorske jele uz gornji Jadran: dominiraju Abies pardei ssp. biokovensis (end.) + Fraxinus ornus subsp. garganica (Fr. cappadocica) + Populus sylvicola (P. tremula subsp. freynii), pa u podsloju još Cytisanthus radiatus ssp. sericopetalus (end), Lonicera glutinosa (e), Rosa portenschlagiana (R. alpina ssp. biokovensis, e), Peucedanum longifolium (e), Doronicum orientale, Arum longispathum (A. orientale), Lilium dalmaticum (crnomodri ljiljan), Tulipa australis (T. grisebachiana), Crocus dalmaticus, Primula columnae, Pulmonaria visianii, Ptilostemon strictus, Genista dalmatica, Asarum italicum, a tu su još diferencialni kserofiti spram susjednih hladno-vlažnijih jelovih šuma na sjevernoj padini i grebenu Biokova: Ostrya carpinifolia, Acer monspessulanum, Sorbus umbellata, Sesleria autumnalis, Fragaria campestris, Dryopteris submontana i dr.

U toj šumi biokovske jele pretežno dominiraju kserofiti reda Quercetalia pubescentis, ali su zbog veće nadmorske visine ovdje ipak nazočni i diferencialni kopneni mezofiti (Fagetalia) po kojima se ta zajednica kod nas razlikuje od inih još termofilnijih jelovih šuma (Orno-Abietetum i Abieti-Juniperetum oxycedri) gdje ove većinom izostaju: Oreoherzogia fallax, Sorbus aucuparia, Rubus idaeus, Sambucus nigra, Aremonia agrimonioides, Myosotis sylvatica i sl. U izvornomu tipskom obliku kako su taj tip šume prvi obilježili u užem smislu Kušan (1964) i Vrdoljak (1983), ona je razvijena vjerojatno samo na Biokovu, jer dalje uz gornji Jadran nema sličnih jelovih šuma u kojima bi rasli ovdašnji značajni pokazatelji s Biokova: Fraxinus ornus ssp. garganica, Rosa portenschlagiana, Lilium cattaniae, Arum longispathum, Peucedanum longifolium, Pulmonaria visianii, Doronicum orientale, Tulipa grisebachiana, Ptilostemon strictus i sl.

• Orno-Abietetum pardei (Vrdoljak 1984) Lov.& Rac (Tannensymposium 1992, Lovric 1975, 1987, 1988, 1990, 1995, Vrdoljak 1983: Tab. 12 & 23, Ostryo-Abietetum Bert.& Lovric 1987, Rac & Lov. 1990, Orno-Abietetum croaticae Rac 1994): To je endemska jelova zajednica ograničena na obalne Dinaride jugozapadne Hrvatske. Ovo je u primorju od submediteranskih jelovih šuma razmjerno najčešća i dendrološki najbogatija, polidominantna šuma jele, lipe, javora i jasena u crnograbovu supramediteranskom pojasu obalnih Dinarida jugozapadne Hrvatske od 600-1000m. Većinom raste pod udarom bure, na kamenom krasu s mrežastim grebenima i brojnim ponikvama. U graničnomu prijelaznom mozaiku primorskih Dinarida gdje se susreću 2 susjedne jelove zajednice, gornji mezotermni Seslerio-Abietetum s prijelaznom jelom većinom nastava viši južnogorski pojas bukve, te sjeverne padine i dna ponikava, a termofilnija submediteranska šuma Orno-Abietetum raste ispod ovoga u nižemu brdskom pojasu, te na južnim padinama i izloženo-sušnim grebenima izmedju ponikava. Ova crnojelova zajednica je rastom najviši i gospodarski najvrijedniji tip šuma našega primorskog krasa u submediteranu, gdje optimalne sastojine iz Velebita (donedavna i u Vinodolu) postižu rast po 16 - 23m visine. U ranijim stoljećima, slične su primorske jelovo-hrastove šume uz istočni Kvarner i Velebitsko primorje vjerojatno tvorile veće plohe cjelovitog pojasa, dijelom umjesto sada nižih i degradiranih šumica crnograba: npr. za okolicu Senja ranije kronike u doba Uskoka (Kovačević 1981) navode da su se tada jelove šume pružale bliže primorju na padini sjevernog Velebita, pa su jelova stabla u Senjskoj dragi rasla skoro do zidina grada Senja. Najzapadniji manji fragment te šume se još nalazi i uz Mali Platak iznad Sušaka, što upućuje da su ranije slične crnojelove šume vjerojatno rasle uz crnograb i na primorskoj padini iznad Rijeke. Do danas su, osim manjih fragmenata razasutih od Grobnika do Vrgorca, još očuvana 3 veća šumska područja gdje ta primorska jelova šuma tvori manjeviše izrazit visinski pojas:

• • a) Vinodolske crnojelove šume podno Viševice duž tjemena Vinodolskih stijena, od brda Šćerbac kod Zlobina pa do Ričkog Bila kod sela Krmpote: Te su šume još nedavno do prošlih sedamdesetih godina tvorile cjeloviti crnojelov pojas površine oko 1600 ha od 600-900 m. Kao tzv. kržljave i neproduktivne šume ih je vinodolska šumarija od 1986. većinom posjekla i uklanjanjem jele ("odčetinjavanjem") pretvorene su u obični Seslerio-Ostryetum, osim mozaičnih nedostupnih ostataka i izoliranih grupa jele u klancima i ponikvama koje još svjedoče o donedavnom crnojelovu pojasu: od tih su najbogatije očuvane vinodolske plohe Simunj kod Grižana (= tipsko klasično nalazište), pa Rožena, Kanculovi, Neternjak, Soldana, Breze i dr.

• • b) Velebitske crnojelove šume rastu na primorskoj strani srednjeg Velebita iznad Karlobaga od 750-1.000m duž podnožja Dabarskih kukova tj. od Bačić kuka preko Kize i Alaginca do Ljubičkog brda (loc.clas. Zelenikova kosa). Iako su te crnojelove šume sredenjeg Velebita manje od vinodolskih, zbog teže dostupnosti i razumnijeg gospodarenja ličke šumarije, ove su crnojelove šume u Hrvatskoj razmjerno najbolje očuvane u tipskim sklopljenim plohama, u čijem podsloju se još jedino obnavlja zadovoljavajući podmladak crne jele, dok su danas zbog degradacije, prorjeđivanja i suše vinodolske i biokovske skoro bez pomlatka. Pritom na sjevernoj strani Dabarskih Kukova prama Lici prevladavaju mezotermne šume Seslerio-Abietetum sa prijelaznom jelom A. alba ssp. illyrica, dok su na južnoj strani tih kukova prama Karlobagu kserotermne primorske šumice Orno-Abietetum s jadranskom crnom jelom A. pardei (A. croatica).

• • c) Biokovske jelove šumice na sjeveroistoku, od Zagvozda do Rašćana su površinom manje od vinodolskih i velebitskih jelovih šuma, pa rastu tek mozaično na istočnoj biokovskoj padini od 800-1100m i tu više nema suvisla jelovog pojasa, a podmladak crne jele je oskudan pa je biokovska jela najbliže pred izumiranjem. Ovdje su nazočne 3 jelove zajednice: na grebenu i svježoj sjevernoj padini je najrašireniji tip jelovih šuma Seslerio-Abietetum illyricae (Treg.) Fuk, a na jugoistoku od Rašćana do Gornjih Igrana je Ostryo-Abietetum biokovensis, dok manje prijelazne plohe na sjeveroistoku i istoku iznad Župe i Rašćana tvori Orno-Abietetum, kojoj je tu najjužnije nalazište.

Orno-Abietetum je dendrološki daleko najbogatija šumska zajednica u Hrvatskoj, čak s do 62 vrste drveća i grmlja zajedno, pa je ovo pravi prirodni arboretum koji zaslužuje hitnu i strogu zaštitu, jer sadrži i najveću koncentraciju drvenastih endema (oznaka e) na Balkanu. Za razliku od južnogorske mezotermne jelove pume Seslerio-Abietetum Fuk. (Ostryo-Abietetum Trić.) gdje su još manjeviše obilno nazočni mezofilni pokazatelji reda Fagetalia, u toj donjoj submediteranskoj šumi Orno-Abietetum ovi mezofiti većinom izostaju i zamjenjuju ih južniji kserotermni vikaristi kao značajni pokazatelji te osobite zajednice. Najčešći degradacijski stadiji nakon sječa i požara ili kao kao rubni ekoton uz te primorske jelove šume su zamjenske šikare Seslerio-Ostryetum sorbetosum Horv. i Frangulo-Cerasetum mahaleb (Horv.) Pold., a s daljom degradacijom preostaju zeljaste zajednice Laserpitio-Asphodeletum villarsii, Stipo-Genistetum dalmaticae i dr.

Značajna dendroflora te šume je polidominantna: Abies pardei ssp. pardei (A. croatica) + Acer velutinum (A. villosum) + Tilia pseudorubra (T. corinthiaca) + Fraxinus excelsior s.lat. subsp. intermedia (Fr. oxyphylla) + Acer marsicum (A. coriaceum) + Quercus dalechampii (Qu. apennina), pa u nižem podsloju još Fraxinus ornus subsp. rotundifolia, Oreoherzogia fallax ssp. liburnica (Rhamnus mulleyana, e), Sorbus umbellata (S. meridionalis), Juniperus X navicularis (J. oxycedrus X communis), Viburnum naronitanum (V. lantana X maculatum, e), Swida koenigii (Cornus hungarica), Lonicera croatica (ssp. hectoderma, e), Crataegus monogyna subsp. azarella (Cr. transalpina), Rosa velebitica (R.heckeliana, e), Rosa karstiana (end), Euphorbia amygdaloides subsp. arbuscula (Eu. semperfoliata), Laserpitium X macrophyllum (L. siler X garganicum, e), Lilium aurantiacum (L. croceum), Lilium dalmaticum (e), Polygonatum gussonei (ssp. broteri), Erythronium denscanis ssp. ucrainicum, Asarum ibericum (A. caucasicum), Dentaria chelidonia, Vincetoxicum contiguum, Primula tommasinii (P. bosniaca), Viola hirciana (e), Aristolochia lutea, Mercurialis paxii (M. ovata X perennis), Melittis melissophyllum ssp. albida, Fragaria campestris, Dryopteris mediterranea i Polypodium interjectum. Uz te svojstvene su još obilne diferencialne Ostrya carpinifolia, Quercus pubescens, Asparagus tenuifolius, a na tlu su još značajne južne mahovine Ctenidium distinguendum (e), Mnium orthorhynchum i Homalia suberecta, pa epifitni lišajevi Collema dinarica (e) i Parmelia sabineti, u fauni istočne gnjezdarice Nucifraga wolfi, Loxia mariae i Picus karelini, kraški puževi Aegopis croaticus (e) i Trichia erjaveci (e), pauci Aulonias jugorum i Nelina aurantiaca itd.

• Abieti-Juniperetum oxycedri (Lorenz prov.) Lov.& Rac (1988) 1992 (Tannensymposium 1990, Lovrić 1975, 1987, 1990, 1995, as. Quercus spp.+ Abies pectinata Lorenz): To je najniža i na sušu najotpornija kserotermna šikara šmrike i crne jele uz istočni Jadran u bjelograbovu brdskom području od 460-700m, na kamenitim jakim burištima ljutog krasa. Pojavljuje se bilo kao prirodni jugozapadni ekoton najnižih populacija jele uz donji rub šuma Orno-Abietetum, ili kao njihov degradacijski stadij nakon sječe i požara pri šumskoj obnovi iz šikara Frangulo-Cerasetum Pold. Stoga su to većinom svjetle poluzimzelene pseudomakije dominantnih primorskih hrastova i šmrike gdje mozaično proviruju pojedina stabla ili grupe crne jele. Najbolje očuvane sastojine su na brdu Borbinj istočno od Grižana u Vinodolu (= tipsko klasično nalazište), a niz manjih sastojina još ima "Na Grižah" tj. duž tjemena Vinodolskih stijena od Bribira do Križišća npr. plohe Stipac, Malitić, Zatinja, Stapnica, Ravanica i dr., pa zapadnije na kraškoj padini Zlobin-Plase i južnije kod vrela Zrmanje. U prijelaznom mozaiku na jugozapadnoj primorskoj granici jele u submediteranu, mezotermni Orno-Abietetum nastava viši brdski pojas crnograba (supramediteran), te sjeverne padine i dna primorskih ponikava, a Abieti-Juniperetum raste u nižem pojasu bjelograba, te na južnim strminama i burno-sušnim grebenima izmedju ponikava. Tek najniže prema granici bjelograba već u susjedstvu graničnih tvrdolisnih oaza crnike i zelenike, najniži su fragmenti Abieti-Juniperetum ograničeni na sjeverne primorske padine i dna nižih ponikava (npr. Zrmanja i Biokovo). Iako je dosad degradacijom zbog novijih sječa i požara, ta najdonja šuma u submediteranu većinom prorijedjena i rastrgana na mozaične fragmente, do 20. stoljeća još pred pedesetak godina je ona tvorila manjeviše cjeloviti pojas rubnog ekotona uz jugozapadnu granicu jele na tjemenu Vinodolskih stijena duž dvadesetak kilometara izmedju Hreljina i Bribira. Sličan kraći pojas ekotona je ona ranije činila i duž par kilometara na sjeverozapadnoj strani submediteranskog kanjona gornje Zrmanje, gdje su dosad zbog jače degradacije uglavnom preostale tek jelove grupe i pojedina stabla na najnižim poznatim nalazištima uz Jadran do 340m.

Florni pokazatelji te osobite jelove pseudomakije su: Abies pardei var. pancicii (end.), Quercus brachyphylla, Qu. saxicola (Qu. dalmatica X brachyphylla, e), Tilia caucasica (T. rubra), Ostrya carpinifolia subsp. corsica (O. tenerrima), Fraxinus argentea (Fr. pseudornus), Sorbus baldaccii (S. velebitica, e), Laburnum alschingeri (e), Cerasus cupaniana (Prunus baldaccii), Euonymus bulgarica (Kalonymus floribunda), Crataegus insegnae (C. aegeica), Swida australis (Thelycrania citrifolia), Frangula rupestris (dif.), Lembotropis australis (Cytisus mediterraneus), Rosa croatica (end), Laserpitium garganicum, Centaurea diversicolor (C. bracensis, e), Dianthus tergestinus, Genista sylvestris, Eryngium dalmaticum (E. creticum X amethystinum), Veronica barrelieri (V. croatica, e), Viola adriatica (e), Arabis hornungiana, Aristolochia croatica (e), Sedum orientale (S. dinaricum), Arrhenatherum palaestinum, Dryopteris australis, Ceterach javorkeanum (ssp. bivalens). Naprotiv kopneni mezofiti (Fagetalia) uglavnom posve izostaju, ali su zato tu obilno nazočni diferencialni mediteranski kserofiti (Cisto-Ericetalia) kojih kod nas nema u inim jelovim šumama: Juniperus oxycedrus, Lonicera etrusca, Coronilla emeroides, Asparagus acutifolius, Clematis flammula, Salvia officinalis. U toj šumi izrazito dominiraju južni kserofiti reda Querceralia pubescentis i obilno su nazočne termofilne submediteranske svojte, kod nas rjedje ili odsutne u inim jelovim šumama: Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, Ulmus canescens, Paliurus aculeatus, Rubus dalmatinus, Campanula pyramidalis, Arum italicum, Asperula scabra (A. longiflora) itd. U toj izrazito kserotermnoj pseudomakiji s jelom, prizemna šašika je rjedja ili izostaje, a zamjenjuju je ine južnije trave kao Koeleria splendens, Festuca illyrica, Bromus australis (B. erectus ssp. condensatus) i sl. Najčešći desgradacijski stadij kao i rubni ekoton uz te jelove pseudomakije su šikare Seslerio-Juniperetum oxycedri (Hić) Lak.& al.

• Taxo-Abietetum pardei Lov.& Rac (1975) 1992 (Tannensymposium 1992, "Calamagrosti-Abietetum" auct.adriat.): To su najgornje crnojelove šume već uz rub bukove, od 1.000-1.400 m, u tipskom sastavu dosad poznate na primorskoj strani velebitskog grebena kod Karlobaga od Jelove Ruje do Bačić Kose, a fragmenata ima i sjevernije kod V.Alana, Oltara iznad Jurjeva i najzapadnije stijene Kuk kod Grobnika. Ova zajednica raste na suhim i otvorenim klisurastim strminama grebena i kukova pod jakim udarom bure, gdje u velebitskom primorskoj padini zamjenjuje sličnu kontinentalnu zajednicu Calamagrostio-Abietetum Horv. iz zasjenjenih i vlažnijih stjenovitih blokova sjeveroistočnih padina u gorskom zaledju. Pokazatelji su: dominantne lipa (Tilia cordata) i crna jela Abies pardei (e), pa Sorbus graeca, Taxus baccata, Lonicera glutinosa (e), Viburnum maculatum (e), Ribes pallidigemum (e), Salix dinarica (e), Oreoherzogia liburnica (Rhamnus mulleyana, e), Rosa velebitica (e), Adenostyles orientalis (Cacalia pyrenaica), Doronicum columnae, Campanula staubii (subsp. subalpina), Lilium martagon ssp. atrosanguineum, Astrantia illyrica, Cymbalaria pallida, Dryopteris submontana, Polystichum illyricum (P. dalmaticum), Asplenium eberlei (A. tauricum), posebna mahovina Eurhynchium zetterstedtii i još diferencialne Juniperus hemisphaerica, Sesleria interrupta, Currania robertiana i Asplenium csikii. Najčešći degradacijski stadij kao i rubni ekoton uz te klisuraste crnojelove šumice su južnogorski šibljaci Viburno-Loniceretum glutinosae Fuk.

• Što je "Ostryo-Abietetum" Trić ?: Tzv. "Ostryo-Abietetum (albae)" Trinajstić 1983, Vukelić & al. 2006: Prve provizorne naznake za izdvajanje posebne biokovske šume Abies + Ostrya carpinifolia je objavio Kušan 1964, a kroz pripadne 2 vegetacijske tablice im je florni sastav pobliže dokumentirao Vrdoljak (1983: Tab. 12 & 23). Istodobno za Biokovo objavljuje još 5 vegetacijskih snimaka Trinajstić (1983) pod imenom Ostryo-Abietetum (Fuk.) Trić, uz navodnu tvrdnju da njegova biokovska tablica odgovara sličnim šumama jele i crnograba koje je na sjeverozapadu Crne Gore objavio Fukarek (1963) pod imenom Seslerio-Ostryetum abietetosum Fuk. Istu subasocijaciju ubrzo sam Fukarek (1967) već prije Trinajstića diže na razinu posebne zajednice Seslerio-Abietetum Fuk. Povrh toga, ova biokovska zajednica sastavom baš nije slična Fukarekovoj crnogorskoj, jer sadrži u podsloju ine značajne južne svojte kao Pulmonaria visianii, Lilium cattaniae, Arum longispathum, Peucedanum longifolium, Doronicum orientale, Tulipa grisebachiana, Ptilostemon strictus itd. Isto ime zajednice potom preuzimaju Vukelić i surad. 2004, za svojih desetak vegetacijskih snimaka iz vinodolskog zaledja, ali već sami moraju spomenuti da se njihova vegetacijska tabela dijelom razlikuje od biokovske (oko 1/4 nazočnih vrsta su drugačije), a povrh toga njihove vinodolske snimke sadrže znatno više kopnenih mezofita reda Fagetalia i nemaju nekih specifičnih pokazatelja te zajednice: Osim crnograba, većina inih značajnih pokazatelja iz biokovskih jelovih šuma (Lilium cattaniae, Pulmonaria visianii, itd.) izostaju iz sličnih vinodolskih šuma zato, jer im njihovi južni areali ne dosežu do gornjeg Jadrana.

Poredbom svih objavljenih snimaka Fukareka, Vrdoljaka, Trinajstića, te Vukelića & al. za jelove šume jugozapadnih Dinarida, iz toga se jasno vidi da su zapravo ovdje u pitanju bile bar 2 dosta različite vegetacijske zajednice, gdje su na jednoj strani prikazane izrazito kserotermne submediteranske šume jele kod Vrdoljaka, M. Raca i donekle Trinajstića, dok su one kod Vukelića i sur., po objavljenom sastavu puno bliže mezotermno-polukserofilnim flornim tablicama Fukareka (1963 i 1967) za Seslerio-Abietetum Fuk. odnosno Seslerio-Ostryetum abietetosum Fuk. iz Hercegovine i Crne Gore, kakve je već iznad samog Vinodola desetljeće ranije opisom i tabelarnim popisom u svom doktoratu već dokumentirao M. Rac (1994) kao Seslerio-Abietetum (Treg.) Fuk. Prema tomu, prenošenjem suvišnog sinonima "Ostryo-Abietetum" Trić po idejnoj naklonosti s prizivom na tzv. znanstvenu zajednicu, u vegetaciji uz gornji Jadran je time samo stvorena nepotrebna nomenklaturna zbrka, kad odprije postoje dobri i jasni fitocenološki nazivi za isti tip šume od Tregubova i Fukareka koje su već prihvatili i uzastopno dosad rabili kasniji auktori (Fukarek, Bertović, Rac, Lovrić, Cikovac, ...itd). Prema tomu, zaključno proizlazi da je zbog nekritične i tendenciozne uporabe proširenoga vegetacijskog naziva "Ostryo-Abietetum", ovaj dosad postao nejasno-maglovit i višeznačan jer obuhvaća bar 3 razna šumska tipa:

• • 1. Sjeverniji Ostryo-Abietetum sensu Vukelić & al. je mezotermna fitocenoza uz gornji Jadran s obiljem kopnenih pokazatelja Fagetalia, koja sastavom očito spada u Ostryo-Fagion Borh. i zapravo je nepotrebni sinonim za već odprije kod nas poznatu pripadnu fitocenozu Seslerio-Abietetum (Treg.) Fuk.
  • 2. Drugi homonim Ostryo-Abietetum u prvomu izvornom smislu Kušana i većine kasnijih opisivača zapravo je izvorna biokovska šuma jele i crnograba, kojoj pripada i pravi naziv Ostryo-Abietetum (sensu stricto). U toj šumi južni kserofiti (Quercetalia pubescentis) vidno pretežu nad kopnenim mezofitima Fagetalia, a ova još sadrži i niz posebnih značajnih svojta (vidi gore).
  • Treći homonim Ostryo-Abietetum u smislu tabela Vrdoljaka i M.Raca, zapravo je još kserotermnija primorska zajednica Orno-Abietetum (Vrd.) Lov.& Rac., koja ima drugi florni sastav pretežnih kserofita i uglavnom je posve bez kopnenih mezofita Fagetalia. Prema tomu, dosad je tzv. primorski "Ostryo-Abietetum" ampl. već postao rastezljivi fitocenološki tutti-frutti, slično kao i kopneni Abieti-Fagetum auct.ampl.

Fagetalia: Ostryo-Fagion

Kraške bukove šume iz balkanskog reda Dentario-Fagetalia (Horv. 1962) Fuk. 1969 (Fagetalia "illyrica" Horv. ill., Fagetalia moesiacae Lak.& al. 1991, "Fagetalia sylvaticae" auct.balk. non Pawl.) i iz eurosibirskog razreda Querco-Fagetea s.s. Br.Bl.& Vl., (Pokuplje: "bukevje", grč. oxyon dasos, perz. bukaye-ghozd): Taj red obuhvaća dendrološki bogatije bukove šume balkanskog gorja i primorskih Dinarida. Među pripadnim svezama je na sušu i vjetar neotporna i većinom u vlažnijim zavjetrinama sveza Fagion moesicae Bleč.& Lak. (Fagion "moesiacum" Horv. ill.), dok na privjetrinama primorskih Dinarida rastu Ostryo-Fagion Borh. i Geranio-Fagion (Soo) Gent. Gradient otpornosti na sušu i vjetar bukovih šuma (Fagetalia ampl.) na jugozapadnim Dinaridima: samo u vlažnim zavjetrinama Blechno-Fagetum < Aquifolio-Fagetum < Castaneo-fagetum < Luzulo-Fagetum < Lamio-Fagetum (montanum) < Staphyleo-Fagetum < Isopyro-fagetum < Ostryo-Fagetum < Seslerio-Fagetum < Orthilio-Fagetum (subalpinum) < O.- F. aposeridetosum (suffruticosum) < Oreoherzogio-Fagetum < Erico-Fagetum < Sorbo-Fagetum na najjačim burištima.

Termofilne bukove šume iz primorske sveze Ostryo-Fagion Borh. 1963 (Fagetum "croaticum australe" Horv.), obuhvaćaju gorske šume duž primorskih Dinarida te na fenskim privjetrinama kopnenog zaleđa: Pounje, Lika, Kordun, Žumberak i sl. Zajednički pokazatelji sv.: uz dominantnu bukvu još Tilia cordata, Fraxinus intermedia (F. excelsior X angustifolia), Sorbus aria (opt.), S. torminalis, Fraxinus ornus (dif.), Corylus avellana subsp. pontica (C. rubra), Oreoherzogia fallax (opt.), Laburnum alpinum, Peucedanum oreoselinum, Tanacetum corymbosum, Hieracium trannsylvanicum, Polystichum braunii i Dryopteris borreri s.l. Među pripadnim šumama je najpoznatija Seslerio autumnalis-Fagetum (Horv.) Wrab. (Fagetum seslerietosum Horv.), koja je manje otporna i češća u zavjetrinama, dok ju na privjetrinama zamjenjuju iduće otpornije zajednice: Ostryo-Fagetum (Anić) Wrab. (Fageto- Caricetum albae Anić, Fagetum "montanum basiphyllum" Rauš), pa Oreoherzogio-Aceretum obtusati Lak.& al., Seslerio autumnalis-Fagetum (Horv.) Wrab. i Seslerio-Abietetum Fuk.

• Seslerio autumnalis-Abietetum illyricae (Treg. 1955) Fuk. 1967 (Seslerio-Ostryetum abietetosum Fuk., Ostryo-Abietetum (albae) Trić., Vukelić & al., Abieti-Fagetum seslerietosum Puncer) iz sveze Ostryo-Fagion Borh.: Ovu graničnu poluprimorsku zajednicu prijelazne jele su pred pola stoljeća prvi otkrili Tregubov i Puncer u jugozapadnoj Sloveniji, na južnim primorskim padinama Nanosa i Javornika kao termofilniju inačicu kopnene šume Abieti-Fagetum seslerietosum. Potom je sličnu šumu jasnije definirao Fukarek (1963 i 1967), najprije kao Seslerio-Ostryetum abietetosum Fuk. 1963. i ubrzo kao posebnu zajednicu Seslerio-Abietetum Fuk. 1967, iz Hercegovine i Crne Gore. Potom je ta primorska jelova šuma jugozapadnih Dinarida još nadjena kod nas na više mjesta u Lici i dalmatinskoj Zagori, a nedavno je detaljno razradjena i na Orjenu (Cikovac 2002). Znatnim dijelom kao sinonim u ovu zajednicu pripadaju i sastojine Ostryo-Abietetum (albae) u smislu Trinajstića 1983 i Vukelić & al. 2006,- tj. bar one plohe u kojima prevladava gorska flora grupe Fagetalia uz manju primjesu submediteranskih polukserofita.

To je mezotermno-polukserofilna šuma jele primorskih Dinarida s obilnom šašikom u podsloju, na fenskim privjetrinama Like i Hercegovine od 800-1.200m, npr. sjeverozapad Crne Gore, Orjen, Prenj (loc.clas.), Dinara, južna Plješivica, ličko sredogorje, srednji Velebit, vinodolska Viševica, Nanos i dr. To je po površini druga najraširenija jelova šuma Dinarskog krasa pored sjeverno-kontinentalne Abieti-Fagetum, a na području Like, jugozapadne Bosne i u Hercegovini je ovo najčešći tip jelovih šuma. Ove su južne jelove šume primorskih Dinarida florno bogatije od sjeverne kontinentalne šume (Abieti-Fagetum), a pokazatelji su: Abies alba subsp. illyrica, Sorbus flabellifolia (S. aria X graeca), Oreoherzogia fallax, Pulmonaria visianii, Lilium bulbiferum, Polygonatum odoratum, Hieracium oreades, te diferencialne Sesleria autumnalis (dominira na tlu), Quercus petraea, Acer campestre, Aristolochia pallida, pa gljive Russula parazurea, Cortinarius atrovirens, Inonotus dryadeus i na drveću epifitski lišajevi Evernia illyrica (e), Usnea dasypoga i Lecanactis abietina, a u fauni gnjezdarice Picus viridis i Parus ater abietum (P. derjugini). Degradacijom i sječom jele iz te šume većinom nastaje sekundarni poluklimaks Seslerio-Fagetum. U graničnom prijelaznom mozaiku gdje blizu rastu 2 razna šumska klimaksa jele (npr. Lika, Hercegovina i Crna Gora), klasični kopneni Abieti-Fagetum nastava gornji altimontani pojas, te sjeverne gorske padine i dna ponikava, a Seslerio-Abietetum niži južnogorski pojas, južne padine i izložene grebene izmedju ponikava.

Ekološki vikarizam jelovih šuma

Naš bogati florni spektar raznolikih jelovih šuma na profilu Dinarida od kopnenog zaledja do primorja pruža obilje paralelnih primjera zamjenskih svojta (vikarnih taksona) iz istog roda, koje su značajni pokazatelji za pojedine jelove zajednice, pa se tu navodi niz takvih primjera iz njihove dendroflore i zeljastog podsloja:

Zamjenske svojte dendroflore:

• Viši gorski grebeni / Dinarske fenske doline / Gornje primorske padine / Niži primorski obronci

Abieti-Fagetum s.l. / Querco-Abietetum illyricae / Orno-Abietetum pardei / Abieti-Juniperetum

• Abies alba s. s. / Abies X illyrica / Abies pardei / A.p. var. pancicii & biokovensis
• Acer pseudoplatanus / Acer pseudoplatanus / A. velutinum (A.villosum) / - - (nema) - -
• Acer campestre s.s. / A.c. ssp. marsicum / A.c. subsp. marsicum / Acer monspessulanum
• Fraxinus excelsior / F.e. ssp. intermedia / Fraxinus ornus / Fraxinus argentea (pseudornus)
• Ulmus montana / Ulmus campestris s.s. / - - (nema) - - / Ulmus canescens (tortuosa)
• Tilia cordata / Tilia tomentosa / Tilia pseudorubra / Tilia rubra (T. caucasica)
• Quercus petraea s.s. / Quercus dalechampii / Quercus pubescens / Quercus virgiliana
• Populus tremula s.s. / Populus tremula / P. tremula ssp. freynii / - - (nema) - -
• Laburnum alpinum s.s. / Laburnum anagyroides / L. alpinum ssp. alschingeri / - - - -
• Viburnum lantana s.s. / Viburnum X naronitanum / Viburnum maculatum / - - (nema) - -
• Juniperus communis s.s. / Juniperus X navicularis / J.X navicularis / Juniperus oxycedrus
• Crataegus monogyna s.s. / Crataegus transalpina / Cr. transalpina / C. insegnae (C. aegeica)
• Swida sanguinea / Swida koenigii (hungarica) / Swida koenigii / Swida australis (citrifolia)
• Rubus idaeus / Rubus ulmifolius / Rubus ulmifolius s.l. / Rubus dalmatinus (R.heteromorphus)
• Hedera helix s.s. / Hedera helix / Hedera helix s.l. / H. helix ssp. poetarum (H. taurica)
• Clematis vitalba / Clematis vitalba / Clematis vitalba / Clematis flammula
• Oreoherzogia fallax s.s. / - - (nema) - - / Or. fallax ssp. liburnica / - - (nema) - -
• Lonicera alpigena s.s. / - - (nema) - - / L. alpigena ssp. hectoderma / - - (nema) - -

Zamjenska zeljasta flora:

• Lilium bulbiferum / Lilium martagon / Lilium X cattaniae (smeđi) / Lilium dalmaticum (crni)
• Erythronium dens-canis / Er. dens-canis / Er. denscanis ssp. ucrainicum / - - (nema) - -
• Polygonatum multiflorum / Polygonatum odoratum / Polygonatum gussonei (broteri) / - - -
• Primula vulgaris s.s. / Primula vulgaris / Primula tommasinii (P. bosniaca) / - - - -
• Centaurea scabiosa / C. grafiana (sordida) / C. diversicolor (bracensis) / C. rupestris
• Mercurialis perennis / Mercurialis X paxii / Mercurialis X paxii / Mercurialis ovata
• Asarum europaeum s.s. / Asarum ibericum (caucasicum) / Asarum ibericum / - - (nema) - -
• Euphorbia amygdaloides / Euphorbia amygdaloides / Eu. semperfoliata (arbuscula) / - - -
• Salvia glutinosa / Salvia glutinosa / Salvia glutinosa / Salvia officinalis
• Aristolochia pallida / Aristolochia pallida / Aristolochia lutea / Aristolochia croatica
• Melittis melisophyllum / Melittis melisophyllum / M. melisophyllum ssp.albida / ssp. albida
• Vincetoxicum hirundinaria / Vincetoxicum contiguum / Vinc. contiguum / Vincetoxicum croaticum
• Laserpitium siler / Laserpitium siler / Laserpitium X macrophyllum / Laserpitium garganicum
• Dentaria polyphylla & D. enneaphyllos / (iste 2) / Dentaria chelidonia / - - (nema) - -
• Viola odorata s.lat. / Viola odorata s.lat. / Viola hirciana / Viola adriatica
• Dryopteris filix-mas / Dryopteris pseudomas / Dryopteris mediterranea / Dryopteris australis
• Polypodium vulgare s.s. / Polypodium X matoniae / Polypodium interjectum / - - - -
• ... etc.

Literatura

• Borzan, Ž. et al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Zbornik: Šume u Hrvatskoj, str. 223-236, Šumarski fakultet Zagreb.
• Ballian, D.& al. 2004: Razdioba populacija obične jele (Abies alba Mill.) pomoću mitohodrijalnom DNK (mtDNK) i njezina primjena u šumarstvu. Rad. Šumar. Inst. 39/1: 71 – 78, Jastrebarsko.
• Cikovac, P. 2002: Sociology and ecology of Silver Fir forests on Mt. Orjen - Montenegro. Thesis, Department of Geography, L.M. University Munich.
• Farjon, A.& Rushforth, K.D. 1989: A classification of Abies Miller. Notes Royal Bot. Garden Edinburg.
• Fukarek, P. 1964: Die Tannen und Tannenwälder der Balkanhalbinsel. Schweiz. Zeit. Forstw. 9/10: 518-533.
• Gaussen, H. 1964: Les gymnospermes actuelles et fossiles, genre Abies. Travaux Labor. Forest. Univ. Toulouse 8: 321-480.
• Gudeski, A. 1983: Taksonomska pripadnost na elata vo SR Makedonija vrz baza na nekoi morfološki i anatomski karakteristiki. Makedonska akademija, Prilozi 4/1-2: 71 - 83, Skopje.
• Kovačević, I. 1981: Stoljetni izazov Senja (plodno i šumovito kopno). Senjski zbornik, posebno izdanje 340 stra. Muzej Senj.
• Kramer, W.: Silver fir (Abies alba) in eastern and southeastern Europe, a status report (Die Weisstanne (Abies alba Mill.) in Ost- und Südosteuropa). G.Fischer Verlag.
• Kušan, F.& Klapka, B. 1964: Ein sonderbarer Tannenwald auf dem Biokovo in Dalmatien. Informationes Horti Pharmac. 3: 20 - 28, Zagreb.
• Lebreton, P. et al. 1981: Les sapins circum-mediterraneens, une approche chimiotaxonomique. Ecologia Mediterranea 7/1: 79 - 84, Marseille.
• Liu T.S. 1971-1977: A monograph of the genus Abies. Quarterly Journal of Taiwan Museum, 6-12, Taipei.
• Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1992: Trockene windbedingte Tannenwaldbestände von kroatischen Küstenbergen (Abieti-Quercion und Calamagrostio-Abietion). Beiträge des IUFRO - Tannensymposiums 6: 143-152, Universität Zagreb.
• Lovrić, A. Ž. 1999: Podobnici smaknuli našu crnu jelu (Abies pardei). Hrvatsko slovo V/234: p. 13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
• Lovrić, A.Ž. 2004: Sječa crne jele razotkrila lanac eko-kriminala. Pannonisches Jahrbuch 2004: 366-368, Literas - Universitatsverlag, Wien.
• Prpić, B. (ed.) 2001: Obična jela (Abies alba Mill.) u Hrvatskoj. Akademija šumarskih znanosti, 895 str., Zagreb: ISBN 953-98571-0-4
• Rac, M. et al. 1988: Ekologija i rasprostranjenost jadranske crne jele i submediteranskih jelovih šuma na primorskom kršu. Zbornik 4. Kongr. Ekol. Jug. str. 371-372, Ohrid.
• Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 1992: Taxonomische Variationsabrisse der Tannensippen Westbalkans und neue Natursorten der endemischen Abies pardei mit ihren Hybriden. Beiträge des IUFRO-Tannensymposiums 6: 57-66, Univers. Zagreb.
• Rac, M. 1994: Botaničke osobitosti Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj medju primorskim Dinaridima. Doktorska disertacija 279 + 122 str. Sveučilište u Zagrebu (Abies p. 91-92 & 121-122).
• Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2006: Botaničke osobitosti Vinodola. Vinodolski zbornik 11: 34 - 43, Crikvenica.
• Silba, J. 1986: Encyclopaedia Coniferae. Phytologia Mem. 8-11, 217 p., ed. Moldenke.
• Tutin, T.G. 1993: Pinaceae - Abies. Flora Europaea, 1: 37 - 44, 2nd edit. Cambridge. Univ. Press.
• Vrdoljak, Ž. 1983: Prilog poznavanju šumske vegetacije Biokova. Acta Biokovica Musei Makarska 2: 247–282.
• Zavarin, E.& Snaiberg, K. 1965: Chemotaxonomy of the genus Abies. Phytochemistry 4: 141 - 148.

Vanjske sveze

• Slična španjolska jela - Abies pinsapo

Poveznice

• Slavenomanija u Hrvatskoj
• Hrvatski fitoendemi

Reference

Adapted and condensed study for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1992): if quoted free for copying and distribution without changes.

• Ova studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena. Izvornik: Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1992; Trockene windbedingte Tannenwaldbestände von kroatischen Küstenbergen, reprinted in: Beiträge des IUFRO-Tannensymposiums 6: 143-152, Universität Zagreb.