Hrvatske kraške perunike

Hrvatske kraške perunike (rod Iris duž Tauro-Dinarida i Jadrana): Donja studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, Wiki-flora Adriatica - Liliatae (monocotyledones, Iridaceae)

SUMMARY

Croatian Irises (along Tauric-Dinaric calcareous Karsts): This is a codensed review on the taxonomy and ecology of wild Irises in SW. Balkans. The genus Iris (sensu lato) has 3 main development centers: in North America, in East Asia, and in Balkans & Anatolia. Its main subgenus Iris (sensu stricto) has its richest natural diversification with about 170 taxa in Dinaric Alps and Turkey, where they grow mostly in dry and sunny calcareous rockeries, being among the richest monocots of that region. A diagnostical key of dozen rare and endemic Irises is also given.

The Dinaric Karst and Adriatic islands i.e. Croatia and Herzegovina include nearly 70 different Irises; dozen of them are rare endemics there as local species, subspecies or wild hybrids - listed from north to south: the northernmost Iris croatica Horv. (around Zagreb capital), I. X mihanovicii Horv. (I. germanica X croatica Horv.), I. erirrhiza Posp. (= I. sibirica ssp. acuta (Willd.) Nym.) in Istra peninsula, I. velebitica (Deg.) Dykes (I. variegata ssp. dinarica Horv.), I. illyrica Tomm. (I. pallida ssp. illyrica Nym.), I. X rotschildii Deg. (I. illyrica X reichenbachii Dyk.), I. bosniaca G.Beck (I. reichenbachii ssp. bosniaca Hay.), I. swertii Lam. s.s. (endemic as wild - also cultivated), I. X marchesettii Pamp. (I. illyrica X dalmatica), and the southernmost I. dalmatica (Pamp.) Bald. (I. "pseudopallida" Trić.ill.) around port Dubrovnik.

Sažetak

Raznovrsnost perunika na olujnom krasu: Među jednosupnicama je na olujnom krasu najodporniji i najraznovrsniji rod Iris, s mnogobrojnim kraškim endemima većinom na vjetrometinama duž Tauro-Dinarida. Od tri razvojna čvorišta tog roda s više podrodova (Amerika, istočna Azija i Sredozemlje), glavno i najbogatije razvojno središte tipskog podroda Iris s. s. (Euiris), je upravo duž Tauro-Dinarskog velekrasa s najviše pripadnih endema i relikata. Sve te otporne perunike većinom rastu na kraškim kamenjarama i olujnim stijenama.

Tako su na olujnim burištima primorskih Dinarida najodpornije I. cengialtii, I. swertii (I. alba p.p.), I. marchesetii (I. pseudopallida), I. dalmatica, I. pseudopumila (I. adriatica), I. velebitica (I. variegata subsp. dinarica), a na istočnomediteranskim su kraškim vjetrometinama najodpornije I. junonia, I. lazica, I. saarii, I. heylandiana i dr., pa još niz otpornih eolskih taksona iz sličnoga kseromontanog roda Iridodictyum spec. plur.

Proslovne napomene

Rod Iris (kajk. "sklepnik", čakav. "macić", Kvarner: "kukùrika", Dubrovnik "bogiša", Srbija & Bosna: 'perunika', engl. flag, njem. Schwertlilie, fran. glaieul, rus. kasatik, grč. lepéda, turs. Süsen, perz. zambagya): dosad poznati naziv "perunika" u Hrvatskoj je tek novije srbo-štokavsko ime prošireno pod Jugoslavijom i nametnuto preko jugo-škole, pa ga tu poznaju uglavnom građani. Kao ideološki podoban narodni naziv (u vezi sa slavenskim Perunom) je inače "perunika" česta u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji, a u Hrvatskoj samo kod jekavskih pravoslavnih Vlaha (ne oko Dubrovnika).

Naprotiv, domaći pučki nazivi za Iris kod Hrvata su najviše povezani s njenim sabljastim listovima: 'sabljić' kod ikavskih štokavaca (dvojni naziv i za Gladiolus), pa najčešći 'macić' (čakavci i šćakavski ikavci), 'bogiša' (južni jekavci oko Dubrovnika), "kukùrika" (kvarnerski otočani), "sklepnik" (kajkavski Zagorci i Prigorci), itd.

Porodica Iridaceae sadrži šezdesetak rodova i blizu 2.000 vrsta, najviše u južnoj Africi gdje im je glavni centar raznolikosti, a kod nas na Dinarskom krasu je nazočno 6 rodova: Iris, Hermodactylus, Gladiolus, Crocus, Romulea i Bulbocodium. Glavni holarktički rod Iris sadrži oko 260 vrsta na jugu do Sredozemlja i Filipina, a na Dinarskom krasu ima dvadesetak svojta (vrsta, podvrsta i divljih hibrida). Iris je jedan od najodpornijih i najraznovrsnijih rodova jednosupnica na kamenitom krasu duž Tauro-Dinarida, gdje najgorje kamene vjetrometine u proljetno doba cvatnje endemskih perunika izgledaju kao šareni cvjetnjaci kakvih okolo nema skoro nigdje izvan krasa.

Zato je po bogatstvu i odpornosti na ljutom krasu rod Iris, među dvosupnicama uzporediv još samo s najodpornijim rodovima Centaurea i Edraianthus. Iris je inače jedan od najbogatijih monokotilnih rodova Eurazije s preko 230 samoniklih vrsta, od kojih preko polovice rastu duž Tauro-Dinarskog velekrasa, gdje je i jedno od glavnih svjetskih razvojnih čvorišta tog roda s najvećim bogatstvom vrsta, endema i relikata unutar cijele Eurazije.

Samo na jugozapadnom Balkanu raste sedamdesetak različitih samoniklih perunika od kojih su preko 20 njih endemi, a dalje u jugozapadnoj Aziji (Turska, Iran itd.) raste još stotinjak inih raznovrsnih perunika. Kao glavni oslonac i izvor za svrstavanje i nazivlje mnogobrojnih odpornih perunika na tauro-dinarskim kamenjarama su bili DYKES (1913, 1914), HAYEK (1933), LAWRENCE (1953), SANI & GORETTI (1960), RODIONENKO (1961), WARBURTON & GANTZ (1970), KÖHLEIN (1981) i posebno za dinarsko-jadranske endeme još RAC & LOVRIĆ (1989, 1992).

Taksonomija i ekologija podroda Iris

Većina perunika duž Tauro-Dinarskog krasa pripada tipskom podrodu Iris (= "Euiris" Benth.), što posebno važi za odporne kserofite na kraškim kamenjarama i za sve hrvatske endeme tog roda. Širi rod Iris ampl. ima u Holarktisu tri glavna razvojna čvorišta s najviše vrsta i paleoendema. Na zapadu USA u tamošnjim močvarama i šumama je najbogatije zastupljen drugi mezofilno-higrofilni podrod Limniris (Tsch.) Spach., a u istočnoj Aziji je najveće bogatstvo trećega mezotermno-polukserofilnog rodroda Xyridion (Tsch.) Spach., dok je baš duž Tauro-Dinarida na Balkanu i u Maloj Aziji najjače razvojno čvorište glavnoga kserobazičnog podroda Iris s.s. (Euiris).

Za većinu pripadnih vrsta u užem podrodu Iris dosad su već poznati kromosomski brojevi i kariotip, ali su oni još nedovoljno rabljeni u svrstavanju perunika, jer se većina postojećih sustava perunika donedavno temelji na klasičnoj opisnoj morfosistematici. Također se u primijenjenoj hortikulturi za perunike još uvijek provlače brojni zakašnjeli i neznanstveni nazivi, koji još dodatno otežavaju poredbu i svrstavanje.

Biogeografija i endemizam

Prema monografiji GOLDBERG (1989), širja porodica Iridaceae ima tri ključna i najstarija razvojna čvorišta u svijetu: srednja Amerika, južna Afrika i sjeveroistočno Sredozemlje tj. Tauro-Dinarski kras, gdje je ujedno najjači i najstariji razvojni centar širjeg roda Iris i srodnih rodova. Širi rod Iris uglavnom je proširen diljem sjeverne hemisfere u Holarktisu, dok je naš podrod Iris slabo zastupljen u Sjevernoj Americi i istočnoj Aziji tek malobrojnim svojtama, a većina pripadnih vrsta se nalazi u jugozapadnoj Euraziji tj. od Atlasa i Španjolske do Turkestana.

Najveća koncentracija i bogatstvo toga tipskog podroda pruža se od Istre preko jugozapadnog Balkana i Male Azije do Kurdistana i Libanona. Duž Tauro-Dinarida je dosad poznato preko stotinu raznovrsnih perunika, od kojih su njih 42 uži kraški endemi. Glavni lokalni endemski epicentri raznih perunika su kod nas jugozapadni obalni Dinaridi, pa sjeverozapadna Grčka i Macedonija, kras Taurusa, Libanon i Kurdistan. Većina endemskih perunika je skoncentrirana u nižemu submediteranskom pojasu, pa ih je malo na višim i hladnijim grebenima, ali su također rjedje i u tvrdolisnoj vegetaciji na sušnim otocima.

Ekologija naših perunika

Nasuprot inim stranim higro-mezofilnim perunikama, naš tipski podrod Iris s.s. je u cjelini kserobazofilan, pa zato većina pripadnih vrsta i svi uži endemi rastu na karbonatnom krasu tj. pretežno na izloženim položajima olujnih stijena i golih kamenjara. Tu su razmjerno mezofilni i neutracidni samo uzgojeni i podivljali ukrasni križanci npr. I. X barbata hort. i sl. Također i manji broj od desetak običnih i poznatih vrsta širih areala, koje su inače proširene u europskoj mezofilnoj hortikulturi, zapravo u prirodi također rastu na poluizloženim položajima i neutralnim poluvlažnim tlima npr. na flišu kao poluodporne I. pumila L. s.s., I. variegata L., I. pallida Lam. s.s., I. graminea L., I. germanica L., I. foetidissima L., I. chamaeiris Bert., I. aphylla L., itd.

Većina inih naših odpornih perunika su izrazito kserobazofilne i na Dinarskom krasu uglavnom rastu po submediteranskim stijenama iz reda Moltkietalia petraeae, a u Grčkoj i Turskoj na sličnim karbonatnim brdskim stijenama reda Onosmetalia frutescentis. Puno manje ih se nalazi na suhim travnjacima tipa Brachypodio-Chrysopogonetea i u kserotermnim grmljacima reda Paliuro-Cotinetalia. Većina tih endemskih perunika duž Taurodianrida su ograničene na reliktne biljne zajednice po stijenama. Eolski gradient odpornosti roda Iris kod nas na istočnom Jadranu: poluodporna je I. graminea < I. pseudacorus < I. acuta < I. cengialtii s.s. < I. illyrica < I. dalmatica < I. marchesetii < I. rothschildii < I. swertii < I. velebitica kao najodpornija po najgorjim orkanskim burištima.

Veze kariotipa, morfologije i ekologije

U podrodu Iris s.s. (Euiris) vidljivi su paralelni sindromi u međusobnoj povezanosti kariotipa, diagnostičkih oznaka i ekološkog ponašanja raznih svojta. Tzv. "bitna" oznaka u hortikulturi pri ranijemu opisnom svrstavanju perunika tj. nizovi dlačica nazvani bradom ocvijeća, sada ne pokazuju neke suvisle povezanosti s kariotipom i to je bio više subjektivni kriterij umjetne vrtne podjele roda Iris na prividne grupe kao "Pogoniris" (= Barbatae hort.) i "Apogon" (= Imberbes hort.).

Naprotiv je izrazitan genetska povezanost kariotipa i temeljnog kromosomskog broja (haploida) spram životnih oblika i tipa rasta, građe i ovoja podanka, pa građe tobolca i sjemenke. Tako je kod taurodinarskih perunika iz Balkana i Male Azije temeljni kromosomski broj u razponu od 8 do 21, ali u užem podrodu Iris s.s. taj je broj ograničen na samo 8 do 12 i pritom svaka pripadna sekcija i podsekcija tog podroda uglavnom imaju posebni i zajednički haploidni broj kromosoma. Kseromorfni podrod Iris se općenito odlikuje malobrojnim i velikim kromosomima, što je najizrazitije u krajnje kserofilnim sekcijama Chamaeiris (n = 8) i Oncocyclus (n = 10).

S tim malobrojnim i velikim kromosomima su još paralelno povezane i vanjske morfo-značajke: veliki i malobrojni cvjetovi bez mirisa, cijev ocvjeća je kratka, a brakteje su izrazito suhokožaste, cvatnja ranija proljetna, listovi većinom zimzeleni svjetlije žućkastozelene boje, podanak je vodoravan, slabo razgranjen ili nerazgranjen, debeo i gomoljasto zadebljao svjetlije žutosive boje, tobolac je oštroušiljen na vrhu, a peludna zrnca hrapavo-bradavičasta.

U najužoj tipskoj sekciji Iris (Pogoniris) s haploidnim brojem n = 12, pa u drugim podrodovima Limniris, Xyridion i ini s još brojnijim i sitnijim kromosomoma, s čijim većim brojem je povezan snažniji rast, brojniji i tamni mirisavi cvjetovi u razgranjenom cvatu, produžena cijev ocvijeća, kasnija cvatnja prama ljetu, zeljasto-zelene brakteje, listovi su širji i samo jednogodišnji (listopadni), tamnije sivozeleni, podanak jače razgranjen s kosim ili uspravno-uzdignutim ograncima, tobolac je širi jajolik i na vrhu tupo zaobljen, peludna zrnca mrežasto-rebrasta, a cijele biljke su općenito mezofilnije građe i ekologije pa pri uzgoju podnose zasjenu i jače zalijevanje (dok u tim istim uvjetima kraški endemi istrunu i ne cvatu).

Poliploidija i križanci

Na kamenom krasu među odpornim perunikama su podjednako brojni diploidi i tetraploidi, dok su u vlažnijim zavjetrinama i izvan krasa izrazito brojniji poliploidi (a puno su rjeđi stari diploidi). Općenito je među perunikama česta introgresija pa nastaju prirodni križanci, a neki od tih su vrlo odporni sve do najjačih orkanskih burišta, npr. I. X marchesetii Pamp., I. X rotschildii Deg. i dr.

Inače poliploidni križanci perunika uglavnom prevladavaju među ukrasnim perunikama u uzgoju, dok se izvorni kseromorfni diploidi razmjerno rijedko sade pa su zato takvi otporni oblici manje poznati i slabije proučeni. Brojni križanci su još koristan pokazatelj srodstvenih odnosa među perunikama i dodatni pokazatelji za omeđivanje grupa i sekcija, jer su tu međusekcijski križanci uglavnom sterilni, a među raznim podrodovima prirodni križanci već posve izostaju.

Diagnostičke značajke endema

Kraške perunike a posebice one osobite endemske na olujnim kamenjarama, u odnosu na ostale poluodporne se ističu općenito nižim rastom, obilnijom razgranjenošću podanka, većinom kožastim i zimzelenim listovima, pa malobrojnim i većim cvjetovima življih boja, koji su većinom modri ili lila, a rjeđi su tamniji crnoljubičasti, ili svijetli žutonarančasti do bijeli.

Obzirom na njihovo svrstavanje, kod nas raste nekoliko dobrih vrsta, a ostale naše su tek lokalne podvrste ili križanci. Dvije od njih nedavno objavljene vjerojatno ni nisu novost, nego tek istoznačnice s već odavno tiskanim vrstama koje je kasniji opisivač idejno zanemario (i htio nadomjestiti uporno-uzastopnim objavama): npr. Iris "pseudopallida" Trić.illeg. >> I. dalmatica (Pampan.) Bald., pa I. "adriatica" Trić.illeg. >> I. pseudopumila Tineo.

Taksonomija i evolucija perunika

Spomenute diagnostičke oznake koje su paralelno povezane s niskim kromosomskim brojem, u biljnoj evoluciji inače se većinom smatraju arhajskim oznakama (usp. DAVIS & HEYWOOD 1963). Zato su u podrodu Euiris najstarije i primitivnije kserofilne patuljaste perunike s velikim pojedinačnim cvjetovima i malobrojnim kromosomima iz sekcija Chamaeiris (n = 8) i Oncocyclus (n = 10). Srodni prastari azijski rodovi ili podrodovi Juno i Iriodictyum, koji nemaju podanak nego kratki gomolj (u popularnoj vrtnoj literaturi krivo nazvan "lukovicom"), povezuju širi rod Iris s rodom Gladiolus i drugim srodnim rodovima iz fam. Iridaceae.

Prostorno razvrstavanje perunika i njihove ekološke prilagodbe u različitim ekološkim nišama i zajednicama, unutar istih sekcija se odvijaju uglavnom pomoću poliploidije i hibridne introgresije. Odraz takova kserofitskog razvoja je obilje prvobitnih diploida na ljutom krasu i vjetrometinama, uz prevlast brojnih kasnijih poliploida i križanaca izvan kraških kamenjara i u vlažnijim zasjenjenim zavjetrinama.

Sekcije podroda Iris (Euiris)

Na temelju kromosoma, grupa križanaca, morfotaksonomskih sličnosti i inih srodstvenih pokazatelja, tipski podrod perunika duž Tauro-Dinarida sadrži pet različitih sekcija i podsekcija s posebnim temeljnim (haploidnim) brojevima kromosoma: sect. Chamaeiris (n = 8), Neubeckia (n = 9), Oncocyclus (n = 10), pa najveća tipska sekcija Iris (s.s.) s podsekcijama Germanicae (n = 11) i Elatae (n = 12).

Praktični ključ za razlučivanje

Na zapadnim Dinaridima i jadranskim otocima u okviru podroda Iris s.s. mogu se odrediti iduće svojte (navode se samo samonikle divlje perunike):

• 1a) Stabljika razgranjena s 2-5 modroljubičastih (rjeđe bijelih) cvjetova, brakteje pri cvatnji suhokožaste i sivo-žućkaste (ser. Elatae Bak.) => 5.
• 1b) Stabljika nerazgranjena s jednim modroljubičastim cvijetom ili je razgranjena s više žutosmeđih cvjetova, brakteje do cvatnje ostaju zelene sa crvenosmeđim obrubom => 2.

• 2a) Cvjetovi tamniji modroljubičasti, a ocvijeće jednobojno (bez žilica) => 3.
• 2b) Cvjetovi svjetliji žutosmeđi, donji listići ocvijeća izprugani s tamnijim ljubičastim žilicama (ser. Variegatae Bak.) => 4.

• 3a) Stabljika niža po 15-40 cm i nerazgranjena s jednim cvijetom, brakteje na poleđini oštrobridne s izbočeno-bridastom srednjom žilom (primorska biljka): I. pseudopumila Tin.
• 3b) Stabljika snažnija visine 50-80 cm i obilno razgranjena s 3-7 cvjetova, brakteje zaobljene s nejasnom žilom (kontinentalna biljka): Iris croatica Horv.

• 4a) Listovi su uzduž rebrasto-izbrazdani s izbočenim žilama, stabljika jače razgranjena s 3-5 cvjetova, brakteje jajoliko-napuhnute, cvjetovi svjetliji narančasto-žuti: I. velebitica (Deg.) Dykes
• 4b) Listovi gladko-ravni (bez jasnih žila), stabljika samo s 1-2 cvijeta, brakteje uske lancetaste i šiljato-izduženog vrha, cvjetovi tamniji ciglastosmeđi: I. rotschildii Deg.

• 5a) Listovi uski po 1-2 cm i listopadni jednogodišnji, cvjetovi sitniji s listićima ocvijeća po 2-3 x 2-5 cm => 6.
• 5b) Listovi širi po 2-4 cm i zimzeleni kožasti ili mesnati, cvjetovi veći s listovima ocvijeća po 3-5 x 5-8 cm (I. pallida ampl.) => 7.

• 6a) Stabljika slabo razgranjena samo sa 2-3 cvijeta svjetlije blijedoplavkasto-azurne boje (gorska biljka): I. cengialtii Ambr.
• 6b) Stabljika jače razgranjena s 3-5 cvjetova tamnije modroljubičaste boje (primorska biljka): I. illyrica Tomm.

• 7a) Cvjetovi tamniji azurni do ljubičasti i jednobojni (bez žilica), tobolac jajolik tupo-zaobljenog vrha => 8.
• 7b) Cvjetovi sniježnobijeli, a samo donji listići ocvijeća po rubu izprugani s plavkastim žilicama, tobolac vretenast i ušiljen na vrhu (prirodno kvarnerske obale, inače u uzgoju): I. swertii Lam.

• 8a) Cvjetna stabljika osrednja po 30-70 cm, listovi tvrdi kožasti, cvjetovi tamniji modroljubičasti slaboga i nejasnog mirisa (sjeverni i srednji Jadran): I. marchesetii Pamp.
• 8b) Divovska cvjetna stabljika vrlo visoka po 70-130 cm, listovi sočni i mesnato-zadebljali, cvjetovi svjetliji blijedoplavkasto-azurni, jakoga opojnog mirisa po vaniliji (južni Jadran): I. dalmatica (Pamp.) Bald.

Sekcija Iris: podsek. Elatae

Tipska sekcija Iris s.s. (= Pogoniris Bak. ill.),- podsekcija Elatae Baker (syn. Pallidae Trić. illeg.): Za ovu našu podsekciju je specifičan kromosomski broj n = 12 (2n = 24 i 48). To je najbogatija europska skupina u podrodu Iris s.s. i najbrojnija duž Tauro-Dinarida s tridesetak pripadnih vrsta. Među njima su na kraškim kamenjarama najodporniji endemi I. swertii, I. dalmatica, I. macedonica, I. junonia, I. mangaliae, pa dinarski divlji križanci I. X marchesettii i I. X rotschildii.

Endemska Iris croatica

Iris croatica (Horv.) Horv. s.s. (HORVAT 1962, I. aphylla ampl. subsp. croatica Horv., I. "germanica" auct.croat. non L., Hrvatsko Zagorje: "sklepnjâk"). Ovo je kserofilni endem srednje Hrvatske i susjedne jugoistočne Slovenije, na sjeveru do karbonatnih grebena Kalnika i Ivanščice, na jugu do kanjona Kupe i Kordunskog krasa npr. u kanjonu gornje Mrežnice. Tipski oblik raste na poluizloženim stijenama vapnenastih vrhova i dolomitnih strmina u zajednicama Seslerietum kalnikensis i Antherico-Asperuletum montanae.

Fl. Eur. V (1980) ovu formalistički izdjednačuje kao sinonim za I. "germanica" L., što je biološka besmislica, jer se ne razlikuju samo izgledom, nego čak pripadaju različitim podsekciama pa imaju i druge kromosomske brojeve: I. croatica 2n = 48, a I. germanica 2n = 44. I. croatica je morfološki i kariološki ipak puno bliža tipu I. variegata L. iz iste podsekcije i najmanje je njezina podvrsta, ali nema bliže veze s heterogenim konglomeratom I. "germanica".

Poluendem Iris cengialtii

Iris cengialtii Ambr. (I. veneta M.Gan., I. pallida ampl. subsp. cengialtii Foster; velebitsko primorje: "mali macić", na Krku: "vàrska kukùrika"): Ova je širi poluendem od jugoistočnih Alpa do Velebita i na vrhovima jugoistočnog Krka. Kod nas raste uz gornji rub submediterana, većinom na travnjacima grupe Satureion subspicatae. 2n = 24.

Endemska Iris illyrica

Iris illyrica Tomm. (I. pallida subsp. illyrica Nym., I. cengialtii subsp. illyrica Pold.): To je kraški endem primorskih Dinarida na sjevernim otocima i duž primorja od Istre do Boke Kotorske, pa još u fenskim kanjonima gornje Une i gornje Drine na Sandjaku.

Raste izvan obalnog pojasa posolice, većinom na submediteranskim stijenama reda Moltkietalia. Razni auktori dosad imaju dijelom protivna mišljenja o njezinoj srodnosti, ali svakako pripada u podsekciju Elatae, pa je ovdje zadržana kao prava vrsta, jer zbog diploidnog kariotipa (2n = 24) kod ove nije vjerojatno hibridno podrijetlo.

Endemska Iris dalmatica

Iris dalmatica (Pamp.) Bald. (I. "pseudopallida" Trić. syn.ill., kod Dubrovnika: "bogiša"): Ovo je južnojadranski obalni endem na kopnu od Pelišca duž Dubrovačkog primorja do Konavala i rta Platamun (kod Budve), pa otoci Hvar, Korčula i Elafiti. Raste samo na olujnim stijenama s posolicom duž otvorenih klisurastih obala na udaru pučinskog juga, većinom u zajednici Seslerio-Putorietum calabricae.

Od drugih srodnika kod nas se izdvaja divovskim rastom cvjetne stabljike visoke po 70-130 cm, sočno-mesnatim i zimzelenim listovima, ter velikim cvjetovima (9-12 cm) jakoga opojnog mirisa po vaniliji. Ograničena je izključivo na tvrdolisni eumediteran i sjevernije pri uzgoju (npr. u kopnenom zaleđu) podanak često promrzne već ispod -6°C.

Endemska Iris swertii

Iris swertii Lam. (I. "pallida" auct.quarn. non Lam., I. "alba" hort. p.p.; velebitsko primorje: "bili macić", na Krku: "bêla kukùrika"): Ova je u sterilnom stanju donekle slična kao I. illyrica, ali su joj višegodišnji listovi zimzeleni (ujesen ne požute niti uvenu), pa cvjetovi posve sniježnobijeli, a tobolac je gore stožasto-šiljat (nije tupo-zaobljen); 2n = 24.

Ranije je ova kod nas bila poznata u uzgoju, a odnedavna je nađena i samoniklo u reliktnoj vegetaciji burnih klisurastih obala oko Velebitskog kanala: Baška-Vrbnik na istočnoj obali Krka, senjski Prvić i Goli otok, pa velebitske obale Jurjevo-Klada, Jablanac-Prizna i Karlobag-Šugarje.

Tu raste jedino i izključivo na najgorim orkanskim obalama s jakom posolicom, većinom u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici. To je odporni obalni halofit koji na sjeveru ekološki zamjenjuje južnojadranski endem I. dalmatica, a na zasoljenim obalnim stijenama je odpornija negoli submediteranska I. illyrica, pa je prikladna za ukras oko naših kupališta na Jadranu.

Endemska Iris velebitica

Iris velebitica (Deg.) Dykes (I. variegata ampl. subsp. dinarica Horv., I variegata X pallida Horv.; velebitsko primorje: "žuti macić"), kariotip: 2n = 48. Ova je perunika prvotno bila opisana iz Velebita kao navodni križanac, ali je kasnije još nađena i sjevernije u zaleđu izvan područja mogućega primorskog roditelja I. pallida, pa joj zato hibridni izkon nije siguran.

To je odporni visinski endem burnih kamenih vrhova na zapadnim Dinaridima u Hrvatskoj: Velebit, Poštak, Plješivica, Kapela i vinodolska Viševica. Raste samo na kamenitim orkanskim burištima, po vršnim rudinama grupe Seslerion tenuifoliae i na stijenama sveze Micromerion croaticae.

Prijelazni križanci sekc. Iris s.s.

Izim gore spomenutog niza naših endemskih vrsta, ova je sekcija kod nas na kamenom krasu još zastupljena i s više prirodnih prijelaznih križanaca npr. I. X marchesettii, I. X rotschildii, I. X mihanovicii i dr. Za razliku od pravih posebnih endema koji većinom nose zemljopisne atribute, njihovi prirodni križanci češće dobivaju nazive po sabiračima ili opisivačima dotičnog križanca.

Hibrid Iris X marchesettii

Iris X marchesetii Pamp. (I. dalmatica X illyrica Pamp., I. pallida var. "dalmatica" hort.& Trić.- non Pamp. s.s.), 2n = 24. Ovo je hibridni prijelazni endem i introgresijski križanac od I. illyrica X dalmatica, pa zato uglavnom raste na njihovom dodirnom međuprostoru: Crnogorsko primorje, južna Hercegovina, srednjodalmatinska obala Trogir-Neretva, pa otoci Brač, Šolta i Kornati.

Nalazi se samo na kamenjarama i stijenama, najviše u zajednici Moltkio-Inuletum verbascifoliae, a na mraz je znatno odpornija od južnog tipa I. dalmatica s.s. i bolje podnosi buru. Zato se zbog hibridne odpornosti ova prijelazna međusvojta češće uzgaja u vrtlarstvu kao lažna tzv. I. "dalmatica" hort. (non Pamp.), - umjesto pravoga južnojadranskog tipa I. dalmatica s.s.

Križanac Iris X rotschildii

Iris X rotschildii Deg. (I. reichenbachii X illyrica Dykes): Ovo je najzapadniji endem iz širje istočnobalkanske skupine I. reichenbachii Heuf. (s.lat.), koji je nastao njezinim prirodnim križanjem s istočnojadranskim endemom I. illyrica, pa je i po izgledu između njih. To je lički gorski endem Velebita, Poštaka i ličkog sredogorja (Gvozda), gdje raste na burnim gorskim kamenjarama i olujnim stijenama iz grupe Micromerion croaticae.

Križanac Iris X mihanovicii

Iris X mihanovicii (Horv.) Rac & al. 1993 (I. croatica ampl. subsp. mihanovicii Horv. 1962, I. croatica X germanica Horv., I. "germanica" hort.croat. non L.): To je endem sjeverozapadne Hrvatske i prijelazni križanac izmedju I. croatica X germanica, pa su mu cvjetovi većinom sterilni bez sjemena zbog raznosekcijskog križanja i drugačijih haploidnih brojeva (subsect. Elatae X subs. Germanicae).

Nalazi se na vapnenastim i dolomitnim strminama Hrvatskog Zagorja i Žumberka, najviše u suhim kamenitim šikarama i šumicama grupe Orno-Ostryon. U kopnenoj Hrvatskoj se ova češće uzgaja kao lažna I. "germanica" hort. u parkovima, gdje je prikladnija za zasjenu i vlažnija ilovasta tla negoli roditeljski endem I. croatica (koja treba sunčane kamenjare).

Križanac Iris X glockiana

Iris X glockiana Schwarz (I. reichenbachii X suaveolens Schwarz, grč. agriokrínos, turs. Trakya süsen): Ovo je hibridni primorski endem jugoistočnog Balkana, uglavnom ograničen na Traciju tj. sjeveroistočnu Grčku i europsku Tursku. Tamo raste na izloženim obalnim stijenama, većinom u posebnoj obalnoj zajednici Hippomarathro-Inuletum aschersoniae.

Sađeni i podivljali hibridi sekc.Iris

Izim gore spomenutih divljih križanaca koji se potom i uzgajaju jer su za kulturu odporniji od roditelja,- kod nas još rastu u umjetnom uzgoju ili su naknadno podivljali uz naselja, također i neki drugi strani europski križanci, koji inače kod nas prirodno ne rastu kao samonikli. Takve strane perunike su najčešće podivljale u degradiranoj vegetaciji uz naselja, osobito po starim zidinama i ruševinama sveze Kentrantho-Parietarion.

Među ovima su dosad kod nas podivljale npr. I. X germanica L. s.s. (2n = 36, 44), I. X florentina L. (= I. pallida X swertii, 2n = 24) s bijelim cvjetovima, pa I. X sambucina L. (= I. pallida X variegata, 2n = 24), a također višestruki umjetni križanac I. X barbata hort. (ampl.) i još razni drugi umjetni hibridi.

Slične perunike istočnog Sredozemlja

Osim tih naših gore nabrojenih vrsta i hibrida, iz iste tipske sekcije Iris (s.s.) postoje i druge manjeviše srodne i ekološko-morfološki našima slične tj. zamjenske perunike, koje prirodno većinom rastu uz obale sjeveroistočnog Sredozemlja i Crnog mora, a kod nas se rjeđe uzgajaju:

• Iris variegata L. ampl., istočno od Dinarida obuhvaća više srodnih svojta, npr.: I. reginae Horv. (2n = 24) je pogranični endem Macedonije i Albanije gdje najviše raste na gorskim kamenjarama Galičice.

• I. mangaliae Prod. je primorski endem uz Crno more najviše u Dobrudji, gdje raste na klisurastim obalama istočne Bugarske i na jugoistoku Rumunjske.

• Iris trojana Kern.: Stapf. (2n = 48) je primorskim endem sjeverozapadne Turske uz Mramorno more, gdje raste na obalnim stijenama grupe Aurinion corymbosae.

• Iris macrantha Fost. (I. "pallida" auct. turc. nonj Lam., 2n =48) je endem uz sjevenu obalu Male Azije, na primorskim stijenama zajednice Scaligerio-Umbilicetum oppositifolii.

• Iris suaveolens Boiss. & Reut. (I. mellita hort.) je stepski endem jugoistočnog Balkana, gdje raste na vjetrovitim travnjacima grupe Festucetalia valesiacae (2n = 24).

• Iris billiotii Fost. (I. "Bioletti" hort.) je poluendem duž Pontskog gorja u sjevernoj Turskoj, gdje raste u submediteranskim šikarama grupe Buxo-Staphyleion.

• Iris imbricata Lind. (I. sulfurea Koch, I. "variegata" auct.turc. non L., 2n = 24) je planinski endem na Pontskom gorju sjeverne Turske, gdje raste na izloženim vršnim stijenama u zajednici Irido-Capanuletum choruhensis.

• Iris schachtii Markg. je kopneni endem nutarnje Anatolije, gdje raste u kraškim poljima gorja Taurus, po suhim stepskim travnjacima grupe Sileno-Salvion chrysanthae.

• Iris junonia Sch.N.Ky. (I. "mesopotamica" auct.turc. non Dykes, 2n = 48) je kraški endem uz južne vapnenaste obale Turske, gdje raste duž olujnih klisurastih obala u zajednici Rosulario-Ricotietum carnosulae.

• Iris mesopotamica Dykes s.s. (I. cypriana Fost., I. riccardii hort., 2n = 48) je širi poluendendem na obalama Sirije, otoka Cipra i jugoistočne Turske, gdje raste na primorskim stijenama u zajednici Ptilostemono-Ricotietum sinuatae, itd.

Arhajska sekcija Chamaeiris

Reliktna sekcija Chamaeiris M.Bieb. (serija Pumilae Baker): Ova je najprimitivnija arhaična sekcija iz tipskog podroda Iris i obuhvaća patuljaste jednocvjetne perunike oko širjeg Sredozemlja s niskim temeljnim haploidnim brojem kromosoma n = 8. Pripadne vrste prirodno rastu većinom na sunčanim stijenama i suhim kamenim strminama.

• Iris pumila ampl.: Neke vrste iz ove sekcije Chamaeiris se kod nas nalaze većinom u uzgoju ili podivljale u degradiranoj vegetaciji uz naselja: npr. I. pumila L. (subsp. pumila s.s., 2n = 32), I. lutescens Lam. (I. chamaeiris Bert. s.s.), pa umjetni vrtni križanci iz skupine I. X nana hort., itd.

• Iris pseudopumila Tin. (I. adriatica Trić. illeg., I. "pumila" auct.dalm. non L., 2n = 16): Ova je kod nas jedini divlji zastupnik tih prastarih perunika, kao disjunktni dalmatinsko-apeninski relikt. Raste u južnoj Italiji i srednjoj Dalmaciji, na kamenom krasu po obali i manjim otocima.

• Iris macedonica (Nadj.) Charrel (I. athoa Turrill, I. "attica" auct.maced. non Boiss.& Held.), je gorski poluendem na planinama Macedonije i sjeverne Grčke, gdje najvše raste po vapnenastim i mramornim vršnim stijenama.

• Iris attica Boiss.& Held. s.s. (I. "pumila" auct.graec. non L., I. pumila ampl. subsp. attica Hay., grč. lepéda, 2n = 16): Ovo je kraški endem srednje i južne Grčke, gdje raste na primorskim vapnenastim stijenama reda Onosmetalia frutescentis.

• Iris sintenisii Janka subsp. sintenisii (s.s., gr. agrio-krínos, 2n = 16), u užem smislu tipske podvrste je poluendem jugoistočnog Balkana u Albaniji, Grčkoj i Bugarskoj, gdje raste u suhim submediteranskim grmljacima grupe Styraco-Jasminion. Druga bliska vrsta ili podvrsta je npr. subsp. brandzae (Prodan) Webb. & Chat. u suhim travnim stepama Rumunjske i Ukrajine.

• Iris taurica Lodd. (I. sarmatica M.Gan., I. "pumila" auct.pont. non L., 2n = 32, rusk. kasatik krymskij): To je pontosarmatski poluendem sjeverozapadnih obala Crnog mora od Dobrudje do Krima, gdje raste na vapnenastim obalnim stijenama u zajednici Hyperico-Siderition empedocleae.

• Iris lazica Abow. (I. "pumila" auct.colch. non L., 2n = 32, turs. Karadeniz süsen), je primorski endem uz Crno more duž jugoistočne obale Trabzon - Lazistan - Kolhida, gdje raste na olujnim i zasoljenim obalnim osulinama i siparima pješčenjaka u zajednici Irido-Caricetum colchicae.

Ine strane sekcije u uzgoju

• Sect. Neubeckia (Alef.) M.Gan. (n = 9) je kariološki i morfološki osobita skupina starih primitivnih perunika, koje većinom rastu u suhim grmljacima reda Cotino-Paliuretalia. Glavni prirodni zastupnik ove sekcije je I. kerneriana Baker (I. "graminea" auct.turc. non L., 2n = 18), koja raste kao brdski endem Pontskog gorja u sjevernoj Turskoj, gdje raste po submediteranskim grmljacima Styraco-Jasminion.

Arhajska sekcija Oncocyclus

Sect. Oncocyclus Siem. (= sect. Hexapogon Bunge p.p., tur. Küçük süsen, n = 10): To je primitivna i evolucijski važna sekcija, najbliža prvobitnim praoblicima perunike. Uglavnom raste u sušnim polupustinjama i na vapnenastim siparima i golim kamenjarama jugozapadne Azije: Mala Azija, južno Zakavkazje, Kurdistan i Iran. Pripadne vrste se odlikuju patuljastim rastom tek po 7-20 cm, pa pojedinačnim i najvećim cvjetovima od svih perunika velikim po 10-13 cm i haploidnim brojem kromosoma n = 10. Kserofiti iz te sekcije se u vlažnoj i hladnijoj Europi teško uzgajaju, jer većinom izgnjiju od vlage i zasjene (pa traže slične uzgojne uvjete približno kao kaktusi):

• Iris heylandiana Boiss. & Reut. (I. maculata Baker, 2n = 20): Ovo je praeoendem južnog Zakavkazja, gdje raste na olujnim siparima i golim kamenjarama reda Jurinetalia depressae. U kulturi podnosi suhe mrazove, ali ne kisela niti vlažna tla.

• Iris lupina Fost. (I. manissadiyani Freyn, 2n = 20): Ova je kraški endem duž primorja južne Turske, gdje raste na suhim vapnenastim točilima grupe Peltarion angustifoliae.

• Iris paradoxa Stev. (I. medwedewii Fomin, I. choshab Hoog, 2n = 20), je primorski endem jugoistočne Turske i Sirije na submediteranskim vapnenastim siparima grupe Peltarion angustifoliae, gdje spram jugoistoka zamjenjuje predhodnu I. lupina.

• Iris saarii Schott (subsp. saarii s.s., I. "lurida" hort. non Ait., 2n = 20) je poluendem na vapnenastim grebenima Antitaurusa i gorja Libanon, gdje raste na olujnim vršnim siparima i golim kamenjarama, u zajednici Corydalo-Alyssetum argyrophylli.

• Iris barnumae Baker & Foster (I. polakii var. barnumae Dykes, 2n = 20) je visinski poluendem istočne Turske i zapadnog Irana, gdje raste u suhim ježinastim trnjacima, većinom u posebnoj zajednici Iridetum barnumae Klein.

• Iris polakii Stapf. (I. urmiensis Hoof, I. barnumae var. urmiensis Dykes, 2n = 20): Ova je istočniji endem Kurdistana, gdje raste u suhim ježinastim trnjacima iz reda Onobrychidetea cornutae.

• Ine rjeđe uzgajane kao ukrasne perunike iz sekcije Oncocyclus su također izraziti kserofiti, ali su kao samonikle ekološki još nedovoljno poznate. Takve su npr. u Maloj Aziji I. sprengeri Siehe, I. gatesii Fost., I. elisabethae Siehe, I. ewbankiana Fost., I. iberica Hoffm. (I. elegantissima Sosn.), itd.

Istočni podrod Xyridion

Podrod Xyridion (Tsch.) Spach. (= subg. Ioniris Klatt., "Apogon" auct. p.p., "Imberbes" hort. p.p.): taj istočni mlađi i mezofilni podrod ima najbogatije razvojno čvorište s najbrojnijim vrstama u istočnoj Aziji, a kod nas je rjeđi na zapadnoj granici s malo vrsta. Na Balkanu je najvažnija pripadna sekcija Siphonistylis Schultze (= sect. Unguiculares Diels) s najvišim haploidnim kromosomskim brojevima u cijelom rodu Iris: n = 17, 19. Tu spadaju za uzgoj razmjerno odpornije tri vrste, koje prirodno rastu na južnijem Balkanu.

• Iris cretensis Janka (I. cretica Herb.& Baker,- non hort.): Ova je poluendem otoka Krete i južne Turske, gdje raste na submediteranskim stijenama u reliktnoj zajednici Eriolobo-Wulfenietum orientalis.

• Iris unguicularis Poir. (I. stylosa Desf., 2n = 38) je sjevernoafričko-levantska perunika, koja raste i na Peloponezu, Egejskim otocima i južnoj Turskoj, većinom na stijenama reda Onosmetalia frutescentis.

• Ine kontinentalne perunike iz tog podroda Xyridion, koje se uzgajaju i prirodno rastu u zaleđu unutrašnjeg Balkana i Europe su još npr. I. foetidissima L., I. spuria L. i I. graminea L. s.s. (I. sylvatica Balbi), a na zapadnim Dinaridima naš poluendem I. lorea:

Iris lorea

Iris lorea Janka (I. "graminea" auct.adriat. vix L.) je disjunktni dinarsko-apeninski relikt, koji kod nas raste na zapadnim primorskim Dinaridima, npr. Čićarija, vinodolska Viševica, Senjsko Bilo, itd. Nalazi se uz gornji rub submediterana većinom u grmljacima sveze Cotino-Cotoneastrion.

Zapadni podrod Limniris

Podrod Limniris (Tsch.) Spach. ("Apogon" auct. p.p.): to je zapadni higrofilni podrod s najbogatijim razvojnim čvorištem u Sjevernoj Americi, gdje obuhvaća stotinjak vrsta koje su većinom i uzgajaju. Iako su kod nas i u Europi prirodno malobrojne, pripadne vrste i križanci su česti i ekonomski cijenjeni u europskom vrtlarstvu, zato jer najbolje uspijevaju na vlažno-kiselim tlima povrh aluvija i silikata, ali su većinom neodporne i neprikladne za naš vapnenasti kras. Zato se kod nas na Dinarskom krasu prirodno proširene tek dvije pripadne vrste (Iris sibirica L. i I. pseudacorus L.) i jedan naš endem I. erirrhiza Posp., a u vrtnom uzgoju su poznate još i druge inozemne.

• Iris melanosticta Bornm. (I. masia Dykes, I. "grant-duffii" hort., 2n = 24): To je istočnomediteranska perunika u primorskim močvarama i poplavnim šumama južne Turske i Sirije, najviše u zajednici Bryonio-Fraxinetum syriacae.

Iris erirrhiza (I. acuta)

Iris erirrhiza Posp. (I. acuta Willd. p.p., I. sibirica ampl. subsp. acuta (Willd.) Nym., I. "sibirica" auct.adr. non L., 2n = 28): Ovo je jedina naša endemska perunika izvan tipskog podroda Euiris. To je sjevernojadranski brdski endem Istre i Slovenskog primorja, a najviše raste na kraškim grebenima od Nanosa, Javornika i Čićarije do Učke. Tu se većinom nalazi na debljemu i vlažnijem tlu u kraškim uvalama i ponikvama od 600 - 1.100m visine po travnjacima Narcisso-Iridetum erirrhizae.

Istočni (pod)rod Iridodictyum

Istočnoplaninski rod ili podrod Iridodictyum Rodion. (Iris ampl.- sect. Monolepis Rodion. + sect. Reticulatae Dykes): To je arhajski visinski rod prijelaznih poluperunika na vapnenastom kraškom gorju jugozapadne Azije: Mala Azija, južno Zakavkazje, Kurdistan, Libanon, Iran i Afganistan, a istočnije se u srednjoj Aziji (Turkestan itd.) nastavlja druga pripadna sekcija Monolepis Rodion. Pripadne vrste većinom rastu na gornjoj granici šume, u visinskim listopadnim grmljacima grupe Oreoherzogietalia.

Taj (pod)rod obuhvaća arhaične gomoljaste poluperunike bez podanka, pa tvori prastari prijelaz između rodova Iris i Gladiolus. Ima malobrojne velike kromosomime (n = 7-10), a po građi cvijeta je sličniji rodu Iris, ali pod zemljom nema podanka nego okruglasti gomolj s mrežastom ovojnicom slično kao Gladiolus. Na kraškim vapnenastim grebenima Male Azije raste šest pripadnih gorskih vrsta, koje su vrlo dekorativne u vrtlarstvu:

• Iridodictyum histrio (Rchb.) Rodion. (Iris histrio Rchb., 2n = 20) je prošireni kserofit diljem jugozapadne Azije, a po Maloj Aziji većinom raste u suhim submediteranskim grmljacima grupe Styraco-Jasminion.

• Irid. pamphylicum (Hedge) Köhl. (Iris pamphylica Hedge) je kraški endem na zapadu gorja Taurus, gdje raste u brdskim grmljacima Amelanchiero-Amygdaletum balansae.

• Irid. danfordiae (Boiss.) Rodion. (Iris bornmuelleri Hausk., 2n = 28) je kraški endem jugoistočne Turske, Kurdistana i zapadne Sirije, gdje raste na grebenima istočnog Taurusa, Antitaurusa i Amanskog gorja uz granicu šume u vršnim grmljacima Berberidi-Sorbetum turcicae.

• Irid. histrioides (Wills.) Noth. (Iris "sopharensis" hort.) je poluendem južnog Zakavkazja i sjeveroistočne Turske, gdje na Pontskom gorju raste uz granicu šume u vršnim grmljacima Sorbo-Viburnetum orientalis, a također se kao dekorativna uzgaja u europskom vrtlarstvu.

• Irid. reticulatum (M.Bieb.) Rodion. (Iris "kelaegei" hort.) je poluendem južnog Zakavkazja i istočnih Pontida u Turskoj, gdje raste na gornjoj granici šume u vršnim grmljacima Sorbo-Viburnetum, a isto se uzgaja u europskom vrtlarstvu.

• Irid. bakerianum (Fost.) Rodion. (Iris bakeriana Fost., 2n = 20) je visinski poluendem na gornjoj granici šume iz južnog Zakavkazja i Kurdistana, u vršnim grmljacima Oreoherzogio-Rhamnetum oleoidis.

Južnoplaninski (pod)rod Juno

Rod (ili podrod) Juno Tratt.: Rodion. (Iris ampl.- subgen. Scopiris Spach., Iris - sect. Juno Dykes), obuhvaća također prastare planinske poluperunike s gomoljem bez podanka, koje rastu na južnom gorju od Atlasa do Tibeta, većinom na visinskim snježanicima iz reda Trifolio-Polygonetalia. Najpoznatije su po vrtnom uzgoju pripadne vrste Juno caucasica (Hoffm.) Köhl. na južnom Zakavkazju i Pontskom gorju sjeverne Turske, pa Juno persica (L.) Köhl. na turskom Antitaurusu i iranskom Zagrosu, itd.

Ine Iridaceae istočnog Jadrana

Osim gore razrađenog, glavnoga i najvećeg roda Iris na primorskom krasu istočnog Jadrana iz porodice Iridaceae rastu još i srodni manji rodovi Hermodactylus, Gladiolus, Sisyrinchium, Romulea i Crocus.

Crocus uz istočni Jadran

Crocus (šafran, kajk. "podlesak", Kvarner: "zafrân", fran.& njem. Safran, rus. šafran, grč. krokkos): Ovaj palearktički rod sadrži osamdesetak vrsta u Euraziji od Kine do sjeverozapadne Afrike, a kod nas na Dinarskom krasu obuhvaća desetak svojta. Uz istočni Jadran u submediteranu je na kraškim travnjacima iz primorja i viših otoka najčešći Cr. reticulatus Stev.: Adams (Cr. variegatus Hoppe & Horn.), a na primorskim Dinaridima rastu još i 3 kraška endema:

• Cr. malyi Vis., gorski endem jugozapadnih obalnih Dinarida, najviše na Velebitu i Biokovu.
• Cr. dalmaticus Vis. endemičan u južnoj Dalmaciji, najviše u garigama Cisto-Ericion.
• Cr. thomasii Ten. (Cr. visianicus Herb.), okojadranski poluendem u južnoj Hercegovini i Dalmaciji s otocima, pa u jugoistočnoj Italiji.

Gladiolus istočnog Jadrana

Gladiolus (sabljica, gladijola, engl. sword-lily, njem. Schwertel, fran. glaieul, rus. erjadnik, grč. spathaki): Ovaj južni rod sadrži oko 270 vrsta većinom u južnoj Africi i tek desetak u Euraziji. Kod nas na Dinarskom krasu raste 5 samoniklih vrsta iz tog roda, a na submediteranskim travnjacima uz istočni Jadran je najvažniji južnoeuropski Gl. illyricus Koch.

Važnija literatura

• Degen, A. 1936: Iridaceae. Flora Velebitica, vol. 1: 644-647, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
• Dykes, W.R. 1913: The genus Iris. Cambridge University Press.
• Hayek A.von 1933: Iridaceae. Prodromus florae paeninsulae Balcanicae, vol. III (Monocotyledones): 118-125, Berlin.
• Horvat, I.& Horvat, M. 1962: Iris croatica, nova vrsta perunike u Hrvatskoj. Acta Bot. Croat. 20-21: 7 - 20.
• Köhlein, F. 1981: Iris. E.Ulmer Verlag, 360 p. Stuttgart.
• Lawrence, H.M.: A reclassification of the genus Iris. Gentes herbariorum, 8 / 4, 1953.
• Lovrić A.Z. 1995: Taksonomske i biocenotske značajke obala i vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Dr.sci. Thesis, 546 p. Univ. Zagreb.
• Mitić, B.& al. 1999: Morphological relationships within the Alpine-Dinaric populations of the genus Iris L. series Pallidae. Period. Biol. 101/3: 245-251.
• Pulević, V. 1978: Crocus thomasii Ten. i C. pallasii Gold. u flori Jugoslavije. Glasnik Prir. muzeja Titograd, 11: 133-138.
• Pulević, V. 1983: Prilog poznavanju morfologije i rasprostranjenosti vrste Crocus malyi Visiani. Zbornik R. Visianija, izdanja Muzeja Šibenik 10: 309-313.
• Rac, M.& Lovrić, A.Z. 1992: Taksonomija i fitocenologija endema iz roda Iris na primorskom kršu jugozapadnog Balkana. Bilten ekologa BiH, ser. B/5: 117-123, Sarajevo.
• Rodionenko, N. 1961: Rod Iris. Akademija nauk SSSR, Moskva-Leningrad.
• Sani, G.L.& Goretti, F.S. 1960: Iris. Edagricole 243 p. Bologna.
• Schulze, W. 1988: Wild-Iris für den Garten. Fortschritt Erfurt, Jena.
• Tutin T.G.& al. 1980: Iridaceae. Flora Europaea, vol. 5: 87-92, Cambridge Univ. Press.
• Warburton, G.A.& Gantz, C.O. 1970: The world Irises. America Iris Society, Hudson Press, Massachussets.

Poveznice

• Južnohrvatske jednosupnice
• Hrvatski fitoendemi
• WikiFlora Jadrana
• Ekologija bure

Reference

Original condensed review from Wikinfo and WikiSlavia, by Dr.Sci. A.Z. Lovric in project Wiki-Flora Adriatica (ADRZ 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.