Hrvatski zooendemi

Hrvatski zooendemi (grč. zoon = životinja + grč. endemos - ἔνδημος = mjesni, lokalni): Endem je živi organizam koji je isključivo urodjen na prostorno ili ekološki ograničenom području (malom ozemlju ili osebujnom staništu), za razliku od inih organizama koji su općerašireni (kozmopoliti) ili doneseni (npr. korovi). Naziv endemski se rjedje rabi još u prenesenom i izmjenjenom smislu i izvan biologije za svaku stvar koja pripada, ili je urođena, tipična u odredjenom užem kraju, vrsti, polju, području ili okolišu. Npr. u epidemiologiji se za zarazu kaže kako je endemska u odredjenoj populaciji, kada se ta zaraza trajno održava i nastavlja u istoj populaciji, bez potrebe za ponovnim unosima izvana.

Summary

Croatian endemic fauna: Endemism is an ecological word meaning that a plant or animal lives only in a particular location, such as a specific island, habitat type, nation or other defined zone. For example, many species of lemur are endemic to the island of Madagascar. There are two types of endemism - paleoendemism and neoendemism. Paleoendemism means that a species used to live in a large area but now lives only in a smaller area. Neoendemism means that a species has recently appeared which is closely related to the main species or one that has formed following hybridization and is now classified as a separate species. This is a common process in plants especially those which exhibit polyploidy. The opposite of endemism is cosmopolitan distribution. Endemic types are most likely to develop on islands because they are isolated. This includes remote island groups, like the Hawaiian Islands, the Galápagos Islands, and Socotra. Endemism can also occur in areas which are separated from other similar areas like the highlands of Ethiopia, or large bodies of water like Lake Baikal.

Endemics can easily become endangered or extinct because of only living in a small area. They are also vulnerable to the actions of man, including the introduction of new organisms. There were millions of both Bermuda Petrels and "Bermuda cedars" (actually junipers) in Bermuda when it was settled at the start of the 17th century. By the end of the century, the petrels were thought to be extinct. Cedars, whose numbers were low as a result of centuries of shipbuilding, were nearly made extinction in the 20th Century by the introduction of a parasite. Both petrels and cedars are very rare today, as are other species endemic or native to Bermuda. Endemic organisms are not the same as indigenous organisms — a species that is indigenous to somewhere may be native to other locations as well. An introduced species, also known as a naturalized or exotic species, is an organism that is not indigenous to a given place or area.

Opće značajke endema

Endemičnost biovrsta je pojava uže ograničenog prostranstva nekih živih organizama na određenomu često malom ozemlju ili akvatoriju. Endemske mogu biti vrste u najčešćoj uporabi termina, ili bilo koja ina viša sustavna kategorija. Endemska živa svojta (takson) naziva se endemom. Površina prostranstva (areala) endemske svojte može biti vrlo mala (npr. jedan otočić, vrh, špilja ili stijena na kopnu), ali i veća odvijena cjelina: npr. kontinent Australija = australski endemi. Stoga je glavna značajka endemčnosti, poklapanje areala neke svojte sa zemljopisno ili ekološki osobitom cjelinom tj. ograničenom površinom ili osebujnim staništem. Endemska čvorišta (entri endemizma) su ona područja koja imaju izrazito veliku brojnost i zastupljenost endemskih vrsta u odnosu na manju površinu.

Suprotna krajnost endemizmu je kozmopolitnost, tj. široka razprostranjenost općeraširenih (banalnih) vrsta bez ekološke vrijednosti. Endemičnost je najčešća pojava na pučinskim otocima zbog njihove zemljopisne izoliranosti, pa su najpoznatije endemske flore i faune Nove Gvineje, Havajskog otočja, arhipelaga Galapagos, Sokotre, itd. Organizmi američkih Velikih jezera su tu nastali kao „vodeni otoci izdvojeni na kopnu", a u Euraziji su najpoznatiji brojni vodeni endemi ograničeni na Ohridsko i Bajkalsko jezero.

Uzroci endemičnosti

Uzroci endemizma su raznoliki, ali je najvažniji i najčešći zemljiopiosna odvojenost (prostorna izolacija), kada postoji mehanička bariera (fizička zapreka) proširenju vrsta izvan postojećih granica. Drugi važan uzrok je takodjer eko-izolacija, često uzrokovana zamjenom (s našeg gledišta) povoljnih staništa osebujnim ali sigurnim za obstanak endemičnog taksona. Genetička osnova endemizma je u izostanku razmjene gena izmedju srodnih populacija odvojenih barierom, pa u akumulaciji mutacija, kao i mogućnosti zbivanja genetičkog drifta (pomaka).

Uzroci širjem endemizmu flore i faune velikih kopnenih „blokova" leže u gradji litosfere iz kontinentalnih ploča koje se gibaju po teoriji tektonike ploča. One kopnene ploče koje su se odavno odvojile od ostalih, dale su mogućnost za nastanak novih vrsta (i viših kategorija), endemskih za ta prastara kopna. Eruptivni nastanak oceanskih vulkanskih otoka stvara biološki prazna ozemlja, koja polako naseljuju prekomorski doseljenici. Prvi imigranti su u početku najčešće ptice, pa biljke čije sjeme može preživiti plivanje morskim strujama ili u ptičjem probavilu. S vremenom ove vrste u otočnoj izdvojenosti tu evoluiraju u nove otočne endeme.

Takodjer i bilo koje stanište ili ekosustav, koje je okruženo inim podpuno različitim ekosustavima, zapravo tvori ekološki "otok" često s nepremostivim ekološkim barierama za selidbu i širenje pripadnih vrsta. Neki primjeri te osebujne eko-izolacije endema su špiljski ekosustavi i općenito goli kameni kras, pa viši grebeni i vrhunci planina, jezera, kontinentalne (polu-)pustinje i alkalne slatine. Ponegdje djeliju istodobno prostorna odvojenost + još eko-bariere pa je tada brojna endemičnost osobito izražena: npr. kraške prašume Papuanskih Alpa na Novoj Gvineji, pa gorske kraške šume na sjeveroistoku Mexica, ili u Sredozemlju kraški kameni otoci na Jadranu i Egejskom moru.

Glavni tipovi endema

Endemi se po proširenosti mogu podijeliti na osnovu veličine areala na:

1. Stenoendemi: najuže su ograničeni tek na pojedine otoke, planinske vrhove, jezero, špilje, itd.
2. Najčešći lokalni endemi: obuhvaćaju malo veće cjeline, npr. otočja, planine, poluotoke i sl.
3. Subendemi (poluendemi) već se nalaze na širjim cjelinama i često su nejasno omedjeni pa se rjedje još nalaze i po daljem okolnom susjedstvu.

Starost endema

Endemi se još mogu razlučiti po starosti i genetskom načinu njihovog nastanka (Favarger i Contandriopoulos 1961):

1. Neoendemi su obratno one svojte kojih je endemizam prouzročen njihovim novijim nastankom, pa zato dosad još nisu imali vremena za proširenje areala.
2. Paleoendemi su prastare lokalne svojte, čiji je endemizam naknadni posljedak velike filogenetske starosti, pa im se areal prije izumiranja smanujivao. To su sistematski izolirani taksoni — npr. posve odvojene vrste u okviru velikih rodova, ili monotipski rodovi koji su filogenetski stari pa imaju malu genetičku variabilnost. Najpoznatiji primjeri paleoendemizma su australski kljunaši (Monotremata) i tobolčari (Metatheria, Marsupialia), riba resoperka (Latimeria chalumnae) i gmaz premosnik (Sphenodon punctatum).
3. Patroendemi su diploidni endemi, koji obuhvaćaju razmjerno starije roditeljske populacije iz kojih su nastale suvremeni širje prošireni mladji poliploidi.
4. Apoendemi su poliploidni endemi čiji je areal širenja samo dio širjeg areala roditeljskog diploida - to su načešće endemske podvrste.
5. Shizoendemi su endemi nastali iz širje rasprostranjene roditeljske populacije.

Ugrozbe endema

Zbog male prostorne rasprostranjenosti, endemi i nadasve uži stenoendemiti su vrlo ranjivi. Svako uništavanje njihovih staništa može završiti izumiranjem tih vrsta. Najčešći uzroci su zbog povećanja brojnosti ljudske populacije i čovjekovo proširivanje nastanjive površine, pa površina pod poljodjelskim kulturama, krčenju šuma, unosu stranih (alohtonih) vrsta i sl. Vjerojatnost uništenja endemskih staništa i nestanka odredjenih endema najviše ovisi od brojnosti lokalne ljudske populacije, brzine njezinog rasta i intenziteta utjecaja na okoliš. Posebna opasnost je i trgovina privlačnim endemskim vrstama.

Ekoregije s najviše fitoendema

• Vegetacija fynbosh u Južnoj Africi
• Kraške prašume Papuanskih Alpa na Novoj Gvineji
• Kserotermne otočne šume na Havajima
• Tropske kišne prašume na Havajima
• Vrištine Kwongan u Australiji
• Kserotermne listopadne šume na Madagaskaru
• Nizinske primorske šume na Madagaskaru
• Otočne šume Nove Kaledonije
• Kraške šume na Sierra Madre Oriental u Mexicu

Endemičnost kod nas

Na hrvatskom etnoprostoru, medju gorjem sadrže razmjerno najviše raznolikih endema Velebit, Biokovo i hercegovačka Čvrsnica, a od otoka najviše burno-kameni Kvarnerski otoci i pučinski otoci središnjeg Jadrana. Po inom gorju i ostalim otocima se nalaze tek malobrojni pojedini endemi, dok je zamalo posve bez ikakvih endema kod nas nisko savsko-dravsko medjurječje. Zato su posve bezvezni i nestručni popularni napisi koji npr. uopćeno spominju navodne "endeme" u Medjimurju, na Papuku, itd. Od naših glavnih nacionalnih parkova imaju najviše endema Paklenica, pa znatno manje sjeverni Velebit, Risnjak, Plitvice i rijeka Krka, a uglavnom su posve bez posebnih endema politički Titini Brijuni i promašeni zapadni Mljet (gdje su svi endemi upravo na sjeveroistoku - izvan parka !).

Hrvatski zooendemi

Za razliku od hrvatskih biljnih endema koji su većinom proučeni i već višeput pregledno prikazani, za hrvatske endemske životinje još nema podpunih cjelovitih pregleda, izim djelomice za ribe i neke niže bezkralješnjake. Hrvatska fauna bezkralješnjaka je u Europi izrazito bogata zooendemima. Npr. na vlažnim stijenama dinarskog krasa žive posebni špiljski pužići, od jedva milimetar velike vrste Zospeum amoneum, staklasto prozirnih okruglih puževa iz roda Vitraea, šiljatog špiljskog pužića Spelaeoconcha paganettii do golaća s malom kućicom (Semilimacidae). Takodjer je zanimljiva endemska kraška pijavica Dina absoloni. Na vlažnoj sigovini nalazimo bijele račiće iz roda Alpioniscus, dok se u južnim i toplijim špiljama kao priljepak na stijeni drži Strouhaloniscus dalmaticus. U nakapnicama i podzemnim jezercima živi endemski rakušac Niphargus croaticus, N. buturovici. Protoneobisium biokovense, Neobisium maderii Neobisium peruni su najveće pripadne vrste na svijetu.

Na vlažnoj sigovini svoj plijen traži jedan od najvećih špiljskih pauka Stalagtia hercegovinensis. Na paučini, posebno na špiljskim ulazima su brojne vrste baldahinskih pauka (Lyniphidae) među kojima se ističe rijetka reliktna vrsta Typhlonyphia reimoseri. Iz grupe dvojenoga (Diplopoda) uz brojne hrvatske endeme, najzanimljivija je vrsta Biokoviella mauriesi i najveća europska dvojenoga Apfelbeckia hessei. U endemskoj fauni Hrvatske su posebno zanimljivi posebni leptiri: npr. Parnassius mnemosynae (Papilionidae), Neptis rivularis (Nymphalidae), Erebia melas (Satyridae), pa vrste roda Zerynthia: Z. polyxena i Z.ceryisi, obje nadjene samo na malim livadama podno Biokova. Za slatkovodne ekosustave je značajna posebna fauna vodenih insekata koja je bogata dinarskim, balkanskim i dinarsko-alpskim endemima: Ecdyonurus zelleri, Rhythrogena ryszardi, R. putzii, ter vodeni moljci (tulari) s više desetaka endema.

Slatkovodna riblja fauna jadranskog slijeva primorskih Dinarida sadrži vrlo visoki broj endemskih vrsta, kojih nema u u crnomorskom slijevu oko Panonije, npr. Salmo marmoratus, Phoxinelluus alepidotus, P. ghetaldi, Leusciscus svallize, Aulopyge huegeli. Osebujna fauna kraških vodozemaca sqadrži npr. jadranskog vodenjaka (Triturus tommasinii), jadranskog mukača (Bombina variegata kolombatovici), pa čovječja ribica (Proteus anguinus) iz kraških špiljskih voda. Posebno su značajne životinje podzemnih voda u krasu koje su slične morskim životinjama: Takva je Marifugia cavatica (Oligochaeta) koja je vrlo bliža morskim rodovima Ditrupa i Placostegus.

Hrvatski fitoendemi

Biljni endemi su u Hrvatskoj dosad većinom bolje proučeni i zbog obsega su tu još posebno razradjeni u posebnom paralelnom članku Hrvatski fitoendemi. Najviše biljnih endema kod nas rastu na vapnastom krasu Dinarskog gorja i jadranskih otoka, dok naprotiv u naplavnim nizinama i ravnicama uglavnom nemamo nikakvih posebnih endema izim tek opće-europske banalne flore. Zato oko Hrvatske u susjedstvu još puno fitoendema na krasu imaju BiH i Crna Gora, a najmanje od susjednih ravna Magjarska i Vojvodina. Ukratko (izvod): Na hrvatskom ozemlju ukupno raste 401 biljnih (vaskularnih) endema uključivo uže stenoendeme unutar same Hrvatske + širje pogranične subendeme (poluendeme). Najvažniji su i najviše ugroženi uski lokalni stenoendemi, prirodno ograničeni samo na pojedine kraške planine ili neke jadranske otoke: ukupno ima 180 tih lokalnih biljnih stenoendema u Hrvatskoj.

Po tomu je hrvatska endemska flora medju najbogatijim osebujnima u Europi nakon Grčke i Španjolske. U hrvatskoj flori je razmjerno najviše užih biljnih endema kod nas skoncentrirano na kraški lanac Velebita s ukupno 79 fitoendema od mora do vrhova, pa Biokovo sa 24 stenoendema, a na Jadranu pučinski otoci Jabuka-Palagruža sa 18 otočnih stenoendema, kvarnerski Prvić + Goli otok sa 13 stenoendema, Dubrovačko primorje sa 13 lokalnih endema, Učka + Ćićarija u Istri sa 8 stenoendema, od Žumberka do Ivanščice 7 brdskih endema, pa drugdje samo pojedini lokalni endemi. Naprotiv u ravnomu sjeveroiztočnom medjurječju od Medjimurja i Moslavine kroz Slavoniju i Podravinu do Podunavlja nemamo nikakvih posebnih biljnih endema (osim par širokih panonskih poluendema tek rubno u Baranji i Srijemu).

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi

Referenca

Adapted and elaborated by GNU license mostly from WikiSlavia and Wikinfo (introduction partly from a minor stub in Croatian Wikipedia).