Hrvatsko-dinarske žutilovke

Hrvatsko-dinarske žutilovke (Genisteae i ine mahunarke uz istočni Jadran): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora i auktora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Fabaceae (Leguminosae: Genista & Cytisus)

ABSTRACT

Croatian-Dinaric Genisteae (and other Leguminosae at eastern Adriatic): The large genus Astragalus is elaborated separately, and here are presented some other interesting leguminosae growing in the natural scrub vegetation at eastern Adriatic. They include some endemics as Genista dinarica, the succulent Gen. pulchella, prickly-globose G. aristata, Cytisanthus holopetalus, Cy.X sericopetalus, thorny Chamaecytisus alaventi, shrubby Medicago pironae, Petteria ramentacea, etc. Other western European acidophilic Genisteae here are almost lacking because of predominating extensive calcareous rockfields across the coastal ranges and most isles. Their main communities in Submediterranean vegetation are the rocky grasslands of Cytisantho-Caricetum, Genisto-Globularietum, Stipo-Genistetum dalmaticae, Minuartio-Genistetum pulchellae, and xeric woods of Cytisantho-Ostryetum and Petterio-Quercetum confertae.

U v o d

Iz porodice mahunarki, Fabaceae (= starije Papilionaceae, Leguminosae p.p.), najveći i na krasu važan (polu)grmasti rod Astragalus je tu pobliže razradjen u posebnomu paralelnom članku Hrvatsko-dinarske Astragaleae, pa su ovdje prikazane ostale samonikle mahunarke značajne na Dinarskom krasu: veći rodovi Genista s.lat., Cytisus ampl., Coronilla, Anthyllis i još pojedini odporni kraški kserofiti iz inih rodova grmastih mahunarki.

Genista (žutilovka) na Dinarskom krasu

Rod Genista L. ampl. na kamenom krasu jugozapadnog Balkana (žutilovka, Kvarner: "žukvić", njem, Ginster, fran. genêt, rus. drok, grč. aphána, turs. Katirnagi): Umjesto pretežno istočnog, kserobazičnog roda Astragalus (kozlinac), u vegetaciji vlažnijih vrhova i silikatnih obala jugozapadne Europe, sjeverozpadne Afrike i zapadnog Sredozemlja najveće ježinaste trnjake tvori uglavnom acidofilno-kalcifobni rod Genista L. Upravo je u našim krajevima granično područje prevlasti izmedju obadva ta roda, pa je na suhim i karbonatnim vjetrometinama južnih primorskih Dinarida i otoka važniji Astragalus, a prama vlažnijem sjeverozapadu i na izloženim silikatima je češća Genista.

Zbog našega tradicijskog oslonca na zapadnu literaturu, donedavno je kod nas zapadnija Genista bila znatno bolje proučena i puno poznatija, negoli zanemareni istočni Astragalus na Dinarskom krasu. Za razliku od većine odpornih kozlinaca, kod nas su većina žutilovka razmjerno neodporne i rastu pretežno u vlažnim zavjetrinama, pa na vlažnijem flišu i kiselim silikatima, a na kamenim vjetrometinama golog krasa su razmjerno rjeđe i najotpornije G. aristata Presl. i endem G. pulchella Vis. Glavno razvojno čvorište šireg roda Genista ampl. za zapadnu Euraziju je oko Pireneja, a od sjeverozapadne Hrvatske na jugoistok se ovaj rod naglo prorjeđuje i zamjenjuju ga češći Astragalus i Cytisus s.lat. koji su kod nas uglavnom bolje prilagodjeni i prosječno odporniji na sušu, vjetrove i karbonatne kamenjare Dinarskog krasa (negoli većina Genista).

Poluodporne žutilovke: Za razliku od neodpornih acidofilnih žutilovka, neutrofilno-polukserofitne svojte koje kod nas rastu do umjerenih kamenih privjetrina su npr. G. sericea Wulf., G. januensis Viv. (G. triangularis Willd.), G. sylvestris Scop. (subsp. sylvestris s.s.) i Cytisanthus radiatus (L.) Lang. s.s. (G. radiata L.). Ine najodpornije i kserofilne na gorskim burištima kamenog krasa su naši endemi: G. dinarica (Janch.) Ritter, G. pulchella Vis. i Cytisanthus holopetalus (Koch) Gams.

Genista X heteracantha

Hrvatska žutilovka, G. X heteracantha Schl.& Vukot. (G. germanica ampl. subsp. heteracantha Nym., G. sylvestris X germanica auct., uz Kupu: "brinček"): To je poluendemska prijelazna svojta u srednjoj Hrvatskoj, zapadnoj Bosni i jugoistočnoj Sloveniji. Vjerojatno je nastala križanjem tj. introgresijom na međuprostoru sjevernog kontinentalnog mezofita G. germanica L. s.s. (Slovenija i Hrvatsko Zagorje) i južnoga primorskog kserofita G. sylvestris.

Raste na poluizloženim privjetrinama, po vrištinama Calluno-Genistetum heteracanthae, a kod nas je najčešća u Lici, Banovini, Kordunu i Žumberku. Od tipa G. germanica s.s. izdvaja se razgranjenim bodljama nejednake dužine, pa dužim pricvjetnim braktejama i nižim zbijenim rastom po 30-40 cm.

G. dinarica (G. hercegovina)

Dinarska žutilovka, Genista dinarica (Janch.) Ritter (G. hercegovina M.Gan., G. dalmatica ampl. var. dinarica Janch., G. dalmatica X sylvestris auct., dalmatinska Zagora: "dračica"): To je također poluodporni prijelazni križanac s endemskim arealom duž primorskih Dinarida od Velebita do Hercegovine i na vrhovima sjevernojadranskih otoka.

Raste na vjetrovitim kamenjarama i stepskim travnjacima sveza Satureion subspicatae i Seslerion rubustae u oromediteranu. Od najsličnije svojte G. dalmatica Bert.& Wend. izdvaja se naježenim stršećim dlakama, pa nježnijim i vitkim, lučno zavijenim bodljama.

Gen. aristata (G. pungens)

Bodljasta žutilovka, G. aristata Presl. (G. pungens Vis., G. "acanthoclada" auct.dalm. non DC.; na Krku: "badavica"): To je dinarsko-apeninski disjunktni relikt, poznat na Siciliji, polutoku Gargano u jugoistočnoj Italiji, Obzòvoj gori na otoku Krku, Korčuli, Pelješcu, konavoskoj Sniježnici, kod Imotskog i na primorskoj padini Senjskog Bila. Raste samo na najjačim olujnim burištima, kod nas u Dalmaciji najčešće po garigama Genisto-Ericetum verticillatae i sjevernije na kamenjarama Satureio-Daphneetum alpinae.

Od srodne G. sylvestris (s.s.) se G. aristata izdvaja: jastučasto-ježinastim rastom, tvrdo odrvenjelim i rašljasto-mrežasto prepletenim granama, debljim i tvrdim četverobridnim bodljama po 1-3 u snopiću, pepeljastosivo-dlakavim listićima koji ljeti opadnu, sitnijim i dlakavim cvjetićima, pa zbijenim polukuglasto-ježinastim rastom tipa ljetopadnih tragantida. Naraste kao niži jastučasti grmić po 20-40 cm.

Dodatak: Gen. acanthoclada s.s.

Ježinasta žutilovka, G. acanthoclada DC. (grč. xylakántha) je izgledom slična našoj predhodnoj svojti G. aristata, koju zamjenjuje istočnije uz obale Grčke i Turske pa na egejskim otocima, a još je jače bodljikava, tvrdo-odrvenjela i snažnijega grmolikog rasta. Raste uz izložene i zasoljene obale, u primorskim ježinastim tragantidima Sarcopoterietalia.

Gen. pulchella (mesnata žutilovka)

Mesnata žutilovka, G. pulchella Vis. (G. "villarsii" auct.dalm. non Clem.): Ovo je naša osebujna najodpornija žutilovka i jedinstvena je u svom rodu po kseromorfnoj sukulentnoj građi mesnatih ogranaka. Raste jedino na najjačim olujnim burištima primorskih kamenih brda, u endemskoj zajednici Minuartio-Genistetum pulchellae.

Dosad je nađena samo kao endem na olujnim kraškim brdima u Dalmaciji: otok Pag, kijevski Kozjak, Svilaja, Mosor i dr., uglavnom na istaknutim kamenitim grebenima s najjačim vjetrom. To je jedinstveni oblik među žutilovkama, kao ekstremni sukulentni kserofit poput poleglo-puzavog grmića mesnato-zadebljalih grana sa sitnim ljuskavim listićima (donekle je nalik na halofit Salicornia).

Podrod Cytisanthus (omelika)

U shvaćanju tog podroda ili posebnog roda Cytisanthus razni auktori imaju drugačija mišljenja, a za Dinarski kras ga je najbolje razradio Fukarek (1964). Na kamenim grebenima Dinarida rastu 3 pripadne svojte: širja južnoeuropska Cyt. radiatus (L.) Mert.& Koch (Genista radiata Scop.), pa zapadnodinarski endem C. holopetalus (Koch) Gams i južnodinarski endem C.X sericopetalus (Buch.) Fuk.

Cytisanthus holopetalus (omelika)

Istarska omelika, Cytisanthus holopetalus (Fleisch.: Koch) Gams (Genista holopetala Fleisch.: Koch, na Krku: "mićižùkvić"): To je gorski endem zapadnih obalnih Dinarida od Trsta do Zrmanje: Ćićarija, Obruč, vinodolska Viševica, južni Velebit i Obzòva gora na Krku. Raste samo na olujnim burištima po istaknutim kamenim grebenima od 500-1.200m, na travnjacima Cytisantho-Caricetum mucronatae.

Cytisanthus X sericopetalus

Mala omelika, Cytisanthus radiatus Lang. ampl. subsp. sericopetalus (Buch.) Fuk. (? Genista radiata X holopetala Fuk.): Ovo je južniji kserotermni oblik europske omelike. Morfotaksonomski je to prijelazna svojta i najvjerojatnije introgesivni križanac između obične i istarske omelike. Kontinentalni tip vrste (subsp. radiatus s.s.) je poluodporan na sušnim karbonatima u zaleđu od Alpa do Velebita i Plješivice.

Na jugozapadnim primorskim Dinaridima (vinodolska Viševica, Svilaja, Biokovo, Hercegovina, Boka Kotorska i južnije do Macedonije), zamjenjuje ga druga odpornija i kserotermna svojta subsp. sericopetalus, koja raste u južnim kserobazičnim vrištinama Globulario-Genistetum sericopetalae na kamenitim vršnim vjetrometinama od 1.300 - 1.700m.

Cytisus ampl. na Dinarskom krasu

Rod Cytisus L. s.ampl. na vjetrometinama Dinarskog krasa (zečjak, Kvarner: "ditelnik", njem Geisklee, rus. rakitnik, grč. pratsíba): Taj veliki heterogeni rod ima također razvojno čvorište na zapadu uz Atlantik, ali razmjerno bolje podnosi vapnasti kameni kras negoli Genista. Kod nas dijelom sadrži neodporne svojte u vlažnijim zavjetrinama, a odporniji su srodnici na suhomu kamenom krasu do umjerenih vjetrometina npr. Lembotropis nigricans (L.) Gris. s.s. i Chamaecytisus spinescens (Presl.) Roth. s.s., dok su na dinarskim kamenim burištima najodpornije još slijedeće svojte:

Laburnum alschingeri (južna zanovita)

Primorska ili južna zanovijet, Laburnum alschingeri (Vis.) Koch s.s. (L. alpinum ampl. subsp. alschingeri Nym., Petteria X alschingeri Fuk., ? Laburnum alpinum X Petteria ramentacea Fuk.; Kvarner: "zanovỳta"): Za ovu svojtu razni auktori imaju protivna shvaćanja, od izjednačenja kao sinonim za L. "anagyroides" auct. (morfološki neprihvatljivo, jer je sličniji L. alpinum Berch.& Presl.), pa kao podvrsta L. alpinum subsp. alschingeri (morfotaksomski moguće), ili čak kao reliktni prijelazni križanac, nastao starom međurodovskom introgresijom Laburnum alpinum X Petteria ramentacea (Fukarek 1975), što je također moguće - ali još zasad nepotvrđeno.

Morfološki je to zaista neki prijelaz od ova dva roda Petteria i Laburnum, pa je ovdje zato zadržan kao posebna vrsta. U tipskom obliku je to naš endem na submediteranskom krasu zapadnih Dinarida: južna Slovenija, Vinodol, Velebit, ličko sredogorje i zapadna Bosna uz gornju Unu. Raste na vapnencu i dolomitu sve do jakih burišta, najčešće u primorskim jelovim šumama Orno-Abietetum i zamjenskim šikarama Ceraso-Ostryetum. Tzv. L. anagyroides var. "alschingeri" auct.alp. (non Vis.!) iz srednje Europe, s tim našim endemom nema neke druge veze, osim tek malo dlakavijih listića negoli tip (var. anagyroides s.s.).

Naprotiv se izvorno pravi kraški L. alschingeri Vis. (s.s.) iz naših Dinarida prama sjevernijim europskim tipovima L. anagyroides i L. alpinum posve jasno izdvaja ovim posebnim oznakama: viši stablasto-drvoliki rast po 5 - 7m (pri cvatu više nije grm !) s jasnim uspravnim i snažnim deblom promjera do 14 cm, zrela kora debela plutasta i jako izpucana, mladi izbojci srebreno-svilenasti i baršunasti, listići su čvrsti i deblji kožasti, njihove peteljčice pri dnu čvorasto odebljale, dlakava os cvata je ravno uzpravljena (a ne visi), režnjevi zigomorfne čaške su izrazito nejednaki i donji puno duži od gornjeg, na vjenčiću je ostruga duža od čaške, a plodovi gusto srebrno-svilenasti i baršunasti: - a sve to zajedno uglavnom izostaje kod drugih europskih zanovijeti i tzv. var."alschingeri" auct. iz Alpa.

Lembotropis australis (djetelnik)

Veliki djetelnik, Lembotropis australis (Freyn) M.Gan. (Cytisus mediterraneus Pant.; Kvarner: "ditêlnik"): Rod Lembotropis je kod nas zastupljen sa 2 svojte, od kojih je sjeverni kontinentalni polugrmić L. nigricans (L.) Gris. (subsp. nigricans s.s.) poluodporan na umjerenim privjetrinama i uglavnom raste na dolomitu u borovim šumama Erico-Pinetalia, kao puzavi polugrm niži od 1 m.

Odporniji i veći submediteranski grm L. australis ga zamjenjuje kod nas južnije duž primorskih Dinarida i otoka, tj. u primorju i na vrhovima otoka Krka, pa dalje u Grčkoj, na Apeninima, Atlasu i ostalom sredozemnom gorju. Raste na jačim vjetrometinama, uz Jadran većinom u primorskim jelovim i borovim šumama Orno-Pinion nigrae i Abieti-Quercion. Od sjevernoga kontinentalnog tipa L. nigricans s.s., taj južniji se izdvaja: višim rastom snažnog grma do 2,5 m, debljim i tvrdo-odrvenjelim uspravnim granama, bijelo dlakavim izbojcima i listovima, kojih su listići kožasti poluzimzeleni, šiljasto-lancetasti i sitniji po 4-6 mm, os cvata je skraćena, a brojni cvjetići sitniji i goli bez dlačica.

Petteria ramentacea (tilovina)

Tilovina, Petteria ramentacea (Sieb.) Presl. (Laburnum ramentaceum Fuk.): Ovo je naš odporni endemski rod istočnojadranskog primorskog krasa u Dalmaciji, Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Raste na kamenom krasu do jačih vjetrometina, većinom u primorskim sladunovim šumama Petterio-Quercetum confertae i u zamjenskim šibljacima Punico-Petterietum ramentaceae. U našem submediteranu kao divlji je izvorno poluzimzelen do proljeća, a tek pri uzgoju u hladnijem kopnenom zaleđu naknadno postaje listopadan zbog jačih mrazova.

Chamaecytisus alaventi

Chamaecytisus alaventi Radić (Cytisus "spinescens" auct.dalm. non al.): Ovo je odporni kraški endem srednjodalmatinskog obalnog gorja: Mosor, omiški Dovanj, Biokovo i Matokit. Tu raste samo na olujnim burištima u gorskim ježinastim tragantidima Satureio-Astragaletum biokovensis od 700-1.300m. Od poluodpornog srodnika Ch. spinescens subsp. spinescens (s.s.) proširenog u Sredozemlju, ovaj naš endem se odvaja: dužim listovima do 11 cm, kojih je os kruto odrvenila i jako trnovita (poput čavala), listići su sivi gusto dlakavi i s obje strane srebrnosvilenasti, a plod je isto gustodlakav i srebrno-svilenast.

Coronilla na jadranskom krasu

Rod Coronilla (šibika) na balkanskim obalama: Zeljaste mezofilne vrste ovoga širjeg roda su većinom neodporne na sušu i vjetar pa su rjedje na primorskom krasu, gdje pretežno rastu kao poljski korovi na vlažnijem flišu. Ine grmolike svojte su odpornije do kamenitih privjetrina na golom krasu, npr. kod nas C. valentina L. i C. emerus ampl. subsp. emeroides (Boiss.& Spr.) Holm., a njihovi križanci su najodporniji na golim kamenjarama i stijenama sve do olujnih vjetrometina.

Coronilla juncea (južna šibika)

Južna šibika, C. juncea L. je ljetopadni grm i naša najkserotermnija vrsta tog roda. Većinom raste na sjevernoj obali Afrike i južnijim sredozemnim otocima, a kod nas ima sjevernu granicu u južnoj Dalmaciji na vanjskim pučinskim otocima npr. Korčula, Lastovo, Vis i susjedni otočići. Nalazi se uz olujne obale na udaru pučinskog juga u južnim termomediteranskim makijama Oleo-Ceratonion.

Cor. glauca (ssp. pentaphylla)

Petolisna šibika, C. glauca L. s.s. (C. valentina subsp. pentaphylla (Desf.) Batt., na Visu: "mozirina", grč. tsoukonokláda): To je kserotermni vazdazeleni grm iz zapadnog Sredozemlja. Kod nas je na istočnoj granici po Dubrovačkom primorju i vanjskim otocima: Vis, Mljet, Pelješac, Elafiti i Konavoske stijene.

Raste samo na otvorenim olujnim obalama pod jakim udarom pučinskog juga, najviše na obalnim strminama u zajednici Cyathoselino-Cupressetum horizontalis. Od češćega poluodpornog srodnika C. valentina L. subsp. valentina (s.s.), taj južniji se izdvaja: kraćim listovima samo s 2-5 para mesnato-odebljalih sukulentnih listića, njihovi palistići su sitniji trokutasti, a plodovi debeli i kraći od samo 2-3 naduvena članka.

Cor. minor (C. pauciflora)

Jadranska ili mala šibika, Coronilla X minor Mill. (C. pauciflora Lam., ? C. emerus s.s. X emeroides M.Gan., C. "emerus" auct.adr. vix L.; na Krku: "klapetỳna", grč. agriopeganos): Ovo je srednja prijelazna svojta između zapadnomediteranske šibike C. emerus L. s.s. i istočnomediteranske C. emeroides Boiss.& Spr., tj. jamačno njihov introgresijski križanac.

Dok poluodporni istočni tip C. emeroides kod nas većinom raste u poluizloženim šibljacima Paliuro-Petterion izvan posolice, odporniji fakultativni poluhalofit C.X minor ga zamjenjuje na najjačim olujnim burištima zasoljenih obala, većinom na obalnim klisurastim odsjecima sveze Aurinio-Capparion. To je naš endemični jadranski grmić, koji raste duž primorskih kamenih obala od velebitskog Jurjeva do Konavoskih stijena i na nizu otočnih stijena od Baške do Visa i Elafita, pa još na poluotoku Gargano u istočnoj Italiji.

Anthyllis na kamenom krasu

Rod Anthyllis L. na olujnom krasu: Dok su odrvenjele grmolike Leguminosae (Papilionaceae ili Fabaceae) npr. Astragalus, Cytisus s.l. i dr., u većini odporne i česte na kamenim kraškim burištima, zeljaste svojte iz ove porodice su više mezofilne i manje odporne na sušu i vjetar pa pretežno rastu u vlažnijim zavjetrinama, a tek malobrojne poluodporne zeljanice rastu do kamenih privjetrina. Najodpornije zeljanice na olujnom kamenom krasu u toj porodici su iz roda Anthyllis (ranjenik, grč. kokkinóchorta).

Unutar toga širjeg roda Anthyllis ampl., tipski južniji podrod Anthyllis s.s. kod nas pretežno obuhvaća odrvenjele grmove i polugrmiće, dok sjeverniji podrod (ili po nekima posebni rod) Vulneraria uglavnom sadrži niže zeljanice i većinom je manje odporan na sušu i vjetrove. Osim odpornog grma An. aegaea, na olujnom krasu su još vrlo odporna i 3 niža kserofita: A. aurea Wend., A. montana subsp. atropurpurea (Sch.Vuk.) Nym. i zeljasta A. vulneraria subsp. tournefortii (Schul.) Nym.

Anthyllis aegaea (A. splendens)

Anthyllis aegaea Turrill (A. splendens Willd., A. "barba-jovis" auct.adr. vix L., grč. asemochorto): Zapadnomediteranski tip A. barba-jovis L. (s.s.) sigurno se pruža samo do obala Italije, a kod nas mu je jedino sigurno i najistočnije nalazište na eruptivnim stijenama silikatnih obala u zaljevu Komiže na zapadu otoka Visa. Naprotiv sva druga naša navodna nalazišta na olujnim vapnenačkim obalama su morfotaksonomski različita od toga zapadnog tipa i slažu se s istočnijom svojtom A. aegaea.

Ova je poluendem jugozapadnih balkanskih obala, pa egejskih i jadranskih otoka od Krete do Dalmacije: kod nas Šolta, Svetac, Vis i okolni školjevi, Sušac, Palagruža, Lastovci, Korčula, Mljet, Pelješac, Elafiti i Konavoske stijene. Tu raste na najjačim vjetrometinama otvorenih klisurastih obala pod udarom pučinskog juga i jake posolice, većinom u reliktnoj svezi Aurinio-Capparion, a kod nas je na sjeverozapadnoj granici areala.

Anthyllis aurea (A. polycephala)

Anthyllis aurea Weld. (A. polycephala Rchb., A. densiflora Form.): Ovo je južnoplaninski polugrmić i odporni kserofit na sušnom gorju istočnog Sredozemlja kao južnobalkanski poluendem. Kod nas je na zapadnoj granici po izloženim gorskim grebenima Hercegovine, dalmatinske Zagore i južnog Velebita. Značajna je za južnobalkanske visinske stepe Daphno-Festucetalia, a kod nas najviše raste po suhim južnim rudinama Seslerion robustae na jakim vjetrometinama.

Anth. montana ssp. atropurpurea

A. montana L. (ampl.) subsp. atropurpurea (Schl.& Vuk.) Nym. (A. atropurpurea Schl.& Vuk. s.s., non "Vukot." ex auct.eur.): To je zapadnodinarski visinski endem i jasno izražena svojta, koja se od srednjoeuropskog tipa A. montana (subsp. montana s.s.) više i bolje razlikuje negoli druga općepoznata subsp. jacquinii (Bunge) Hay., s kojom je samo donekle slična tek bojom cvijeta. Od obje te europske podvrste se izdvaja: jastučasto-polukuglasti rast nižeg polugrmića, grane tvrde odrvenjele i puno deblje po 5-8 mm, kvrgavo-vijugave, gusto razgranjene i mrežasto-prepletene, kora svjetlija srebrnosiva, listići svjetliji pepeljastosivi i gusto baršunasti, cijeli cvatovi gusto zbijeni i uronjeni u klupko dugih, čupavo-vunastih kremsivih dlaka, između kojih proviruju mračni crnoljubičasti cvjetni vjenčići, a plodići su svjetliji sivkasti i kratko baršunasti. Taj endem raste samo na najjačim olujnim burištima zapadnih Dinarida: ličko sredogorje i Plješivica, Velebit, Senjsko Bilo, vinodolska Viševica i Obzova gora na Krku, od 500-1.200 m većinom na travnjacima Satureion subspicatae (Pripomena: navodna 'zeljasta' A. "atropurpurea Vukot." tzv. 'crvenkastih' cvjetova iz Fl.Eur. i sl. nema veze s tom izvornom svojtom nego je to obična subsp. jacquinii kojoj je idejno prilagodjena herbarska himera A."atropurpurea" = A. juacquinii).

A. vulneraria ssp. tournefortii

Anth. vulneraria L. (s.ampl.) subsp. tournefortii (Schul.) Nym. (A. tournefortii Schul. s.s. non al., Vulneraria tournefortii M.Gan., na Krku: "rumena rôžica"): To je kod nas iz zeljaste sjeverije sect. Vulneraria (ranjenik), jedna od rjeđih izrazito odpornih svojta na olujnim burištima. Raste kao sukulentni kserohalofit i lokalni stenoendem sjevernokvarnerskih otoka oko burnih Senjskih vrata: jugoistočni Krk (Baška-Vrbnik), Prvić i Goli otok. Tu raste jedino na najjačim olujnim burištima s posolicom, po klisurastim obalama na izravnom udaru Senjske bure s hazmofitima Aurinio-Astragaletum.

Od ostalih srodnika u široj skupini A. vulneraria ampl., ova se jasno izdvaja nizom osobitosti: listići su izrazito sukulentni tj. sočno-mesnati i lećasto-odebljali, žile su im nevidljive tj. uronjene u debelu plojku, donji listovi u rozeti cjeloviti samo s jednom okruglasto-jajolikom plojkom, cvjetovi vatreno-narančasti (suhi u herbaru ciglaste boje), a cijela biljka je žuta, gusto-dlakava i obrasla zlatnožutim čekinjama.

Ine mahunarke primorskog krasa

Izim gore prikazanih rodova, medju odpornim kraškim mahunarkama na primorskim vjetrometinama uz istočni Jadran su još zanimljivi npr. Medicago pironae Vis., Lotus cytisoides L. i Lupinus micranthus Guss.

Medicago pironae (M.pseudorupestris)

Jadranska ili grmasta lucerka, Medicago pironae Vis. (M. pseudorupestris Hayek, M. "arborea" auct.adr. non L.; na Krku: "ditêlnica"): Ovo je sjevernojadranski grmoliki endem, sličan egejskom endemu M. arborea L., koji također raste na izloženim kamenitim obalama i otočićima. Za M. pironae su prva klasična nalazišta (usp. Visiani 1867): stijene uz uvalu Martinšćica kod Rijeke i kod Omišlja na sjeveru otoka Krka. Tek kasnije je još nađena i u kanjonu srednje Soče,- ali se otada pogriješno navodi kao navodni "furlanski" endem jugoistočnih Alpa. Nedavno je opet nađena i južnije u Kvarneru: vinodolska obala (Rac 1995), pa na sjeveroistočnim klisurama otoka Prvića i Sv.Grgura.

Po sjeveroistočnom Kvarneru ova raste na obalnim burištima s jakom posolicom, većinom na klisurastim strminama s grmastim hazmofitima Aurinio-Astragaletum dalmatici. Od srodnika se izdvaja: odrvenjelim grmolikim rastom, golom stabljikom i granama (bez dlaka), većim i jače napiljenim listićima, većim krembijelim cvjetovima koji samo na vrhu zastavice nose zelenkastu pjegu, a spiralno zavijeni plodići su čekinjasto-dlakavi.

Obalni grmić Lotus cytisoides

Lotus cytisoides L. (L. "creticus" auct.adr. non L.): To je poluodporni kserohalofit iz južnijeg Sredozemlja, koji je kod nas na sjevernoj granici po dalmatinskoj obali i otocima sjeverno do Paga. Raste kao sredozemni polugrmić na izloženim kamenim obalama i stjenovitim pučinskim otočićima, većinom u halofitnoj svezi Crithmo-Limonion.

Lupinus micranthus (L.gussoneanus)

Lupinus micranthus Guss. (L. gussoneanus J.Ag., L. lacromensis Hić, L. "hirsutus" auct.non L.): Ovo je južnomediteranski kserofit iz sjeverne Afrike, Sicilije, Krete i inih sredozemnih otoka, pa najsjevernije kod nas na dalmatinskim otocima i južnojadranskoj obali. Tu se nalazi od Konavala i otočja Elafiti sjevernije do Dugog otoka i južne Istre. Raste samo u tvrdolisnom eumediteranu, većinom na toplomu priobalnom flišu po južnim travnjacima Vulpio-Lotion.

Ekologija roda Genista i srodnika

U zapadnoj Europi i sjeverozapadnoj Africi, gdje je najraznovrsnije razvojno središte grupe Genisteae, brojne žutilovke dominiraju u raznim vegetacijskim tipovima, a osobito u prijelaznom pojasu eolskog ekotona uz olujne obale, pa još u visinskim vrištinama na gornjoj granici šuma. Kod nas u vegetaciji Dinarskog krasa su pretežno acidofilne Genisteae razmjerno manje česte i raznolike negoli u zapadnoj Europi, pa tu dominiraju tek u desetak naših zajednica, iako su nazočne i u mnogim inim fitocenozama bar kao pratilice.

Od visinskih žutilovki je kod nas na karbonatnim grebenima Dinarida značajan i češći samo Cytisanthus, dok u kamenom obalnom ekotonu na Jadranu većinom nema žutilovki osim G. sylvestris s.lat. na primorskim kraškim brdima u svezi Satureion subspicatae. U zapadnoj Europi veliki dio brdske vegetacije vriština s raznim žutilovkama pripada acidofilnom redu Calluno-Ulicetalia Tx. 1937: Kod nas je taj zapadni red acidofilnih vriština, zbog ograničenih kiselih silikata rjedji i pretežno ograničen na silikatna brda sjeverne Hrvatske s najvažnijom zajednicom Calluno-Genistetum iz sveze Calluno-Genistion Duvig. 1964:

Vrištine Calluno-Genistetum

Calluno-Genistetum heteracanthae (Horv. 1931) Bert. 1987 (Calluneto-Genistetum "croaticum" Horv.) iz sveze Calluno-Genistion: Ovo je razmjerno najčešći zastupnik kiselih vriština na brdskim silikatima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, od Slavonskog gorja do Gorskog Kotara i najviše oko Zagreba. Glavni su pokazatelji: Calluna vulgaris, Genista X heteracantha (G."germanica" s.lat.), Genista pilosa, Festuca capillata, Luzula campestris, Antennaria dioica i dr.

Travnjaci Satureion subspicatae

Kserotermni primorski travnjaci iz balkanskoga kraškog reda Scorzonero-Chrysopogonetalia Horv.& Hić. (1956) 1958 (Scorzoneretalia villosae Hić. 1975) i iz južnoeuropskog razreda Brachypodio-Chrysopogonetea Hić. (1958) 1963 (Brachypodio-Brometea syn.ill. Barb.& Lois.): Razmjerno najveći broj naših vrsta iz širjeg roda Genista ampl. na većim plohama Dinarskog krasa rastu po brdskim travnjacima sveze Satureion subspicatae Horv. ("Satureio-Edraianthetum" auct.ampl.). Red Scorzonero-Chrysopogonetalia obuhvaća više i razmjerno hladnije zamjenske travnjake uz primorske bukove i crnograbove šume (Orno-Ostryon i Ostryo-Fagion), a u hladnijem supramediteranu sadrži 2 edafski različite sveze. Neodporna neutracidna sveza Scorzonerion villosae Hić., uglavnom je ograničena na vlažnije zavjetrine povrh fliša ili debljeg tla u ponikvama. Na izloženim brdskim vjetrometinama kamenog krasa ovu zamjenjuje odpornija sveza Satureion subspicatae Horv. (1962) 1974.

Gradient otpornosti na sušu i vjetar submediteranskih brdskih travnjaka na primorskim Dinaridima: samo u zavjetrinama Danthonio-Scorzoneretum villosae < Chrysopogoni-Euphorbietum nicaeensis < Festuco-Koelerietum splendentis < Ononidi-Brometum condensati < Stipo-Salvietum officinalis < Salvio-Saturejetum cuneifoliae < Salvio-Euphorbietum fragiferae < Satureio-Botryochloetum ischaemi < Festuco-Poetum bulbosae < Satureio-Edraianthetum s.s. < Stipo-Genistetum dalmaticae < Genisto-Globularietum meridionalis < Festucetum illyricae-valesiacae < Potentillo-Festucetum dalmaticae < Satureio-Daphneetum alpinae < Cytisantho-Caricetum mucronatae na najjačim olujnim burištima. Pripadne su dinarske zajednice sveze Satureion subspicatae: Carici-Centaureetum rupestris Horv., Saturio-Edraianthetum tenuifolii Horv. s.s., Stipo-Genistetum dalmaticae Lak.& al., Genisto-Globularietum meridionalis Tomić, itd.

Genisto-Globularietum meridionalis

Genisto-Globularietum meridionalis (Horv. 1942) Tomić 1970 ("Satureio-Edraianthetum" auct.dalm. non Horv.): To je najjužnija zajednica iz dinarske sveze Satureion subspicatae na južnim primorskim Dinaridima u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori, npr. Svilaja, Kamešnica, Tušnica, Čabulja, konavoska Sniježnica, Krivošije i Lovćen (loc.cl.). Većinom raste na dolomitu od 900-1.400m, po jačim vjetrometinama pod udarom jadranskog juga, a florno-ekološki je na prijelazu izmedju sveza Satureion subspicatae i Seslerion robustae.

Pokazatelji su: Globularia meridionalis (G. bellidifolia), Genista sylvestris s.l. (dif.), Anthyllis aurea, Asperula scutellaris (endem), Galium firmum, Astragalum pastellanus, Micromeria parviflora, Onobrychis laconica, a u fauni gnjezdarica Alectoris graeca, glodavac Apodemus mystacinus i gušter Lacerta oxycephala tommasinii (endem), usp. Tomić (1970: tab. IV).

Stipo - Genistetum dalmaticae

Stipo-Genistetum dalmaticae (Morton 1928) Redžić & al. 1984 (as. Festuca valesiaca-Genista dalmatica Mort., Genisto-Centaureetum ceratophyllae Lov. 1987, Stipo-Caricetum humilis Trić. 1987; usp. Redžić & al. 1984: tab. 9): Ova zajednica brdskih travnjaka raste na umjerenim privjetrinama kamenog krasa, većinom kao zamjenski travnjak uz primorske jelove šume Abieti-Quercion na jugozapadnim Dinaridima, npr. vinodolska Viševica, Senjsko Bilo, Poštak, Svilaja, Dinara i Cincar (loc. cl.). Pokazatelji su: Genista sylvestris subsp. dalmatica (en), Stipa pulcherrima (S. mediterranea), Centaurea ceratophylla (C. longicuspis), Veronica barrelieri (V. croatica), Pilosella pavichii (Hieracium fussianum) i Helianthemum grandiflorum.

Cytisantho-Caricetum mucronatae

Cytisantho-Caricetum mucronatae Horv. 1956 (Genisto-Caricetum Horv. 1962): Ova endemska fitocenoza zamjenjuje poluodpornu tipsku zajednicu Satureio-Edraianthetum s.s. na najjačim kamenim burištima i tjemenim vjetrometinama primorskih vrhova uz gornji Jadran: Ćićarija, Obruč, vinodolska Viševica, južni Velebit i dr.

Raste od 550-1.200 m na olujnim kraškim kamenjarama i florno-ekološki je na prijelazu sveza Satureion subspicatae i Seslerion tenuifoliae. Pokazatelji su: Cytisanthus holopetalus (endem), Euphorbia triflora (en), Anthyllis jacquinii (A. montana s.l.) i Gentiana clusii.

Minuartio-Genistetum pulchellae

Minuartio-Genistetum pulchellae Šeg.& Bed. 1988 (usp. Šegulja & Bedalov 1988): To je endemska zajednica vršnih golih kamenjara na najjačim olujnim burištima od 1.200-1.500m na tjemenu olujnih vrhova srednje i sjeverne Dalmacije: Mosor (loc. cl.), Svilaja i kijevski Kozjak kod Vrlike.

Razvijena je kao kamene goleti uz južne rudine Seslerion robustae, većinom na dolomitu i dolomitičnom vapnencu. Pokazatelji su: sukulentni endem Genista pulchella, Minuartia juniperina, Edraianthus dinaricus s.s. (en), Aster alpinus subsp. dolomiticus, Sedum magellense, a u fauni puž Campylaea setigera.

Kserotermne šume Orno-Ostryetalia

Kserotermne listopadne šume iz balkanskog reda Orno-Ostryetalia Jakucs 1959 (Querco-Carpinetalia orientalis Quez.& al. 1978, Ostryo-Carpinetalia Lak.& al. 1982, "Quercetalia pubescentis" auct.orien. non Br.Bl.; na Krku: "kabârniki") i iz južnoeuropskog razreda Quercetea pubescentis s.l. (Oberd. 1948) Kraft. 1955 ("Querco-Fagetea" auct.medit. non Br.Bl.& Vl., grč. dasos, turs. Ormanlar, perz. ghay): Kroz južnu Europu je vidljiv postupni florni gradient od bukovih do submediteranskih šuma: sjevernije osiromašene šume medunca u zaleđu iz kontinentalnog reda Quercetalia pubescentis-petraeae još sadrže dosta eurosibirskih fagetalnih mezofita, ali u pravomu toplijem submediteranu uz obale Sredozemlja ovi većinom nestaju. Zato kserotermne submediteranske šume iz Atlasa, Španjolske, jadranskih otoka, Grčke, Taurusa, Kurdistana i Irana uglavnom više ni nemaju zajedničkih vrsta s mezofilnim bukovim šumama srednje Europe, pa je tu na jugu florno-cenološki bilo neizbježno izdvajanje drugoga kserotermnog razreda Quercetea pubescentis.

Također osim malobrojnih proširenih kserofita, kserotermne medunčeve šume jugozapadne Europe (Quercetalia pubescentis s.s. Br.Bl.) nemaju mnogo zajedničkih vrsta s istočnijim submediteranskim šumama iz Balkana i jugozapadne Azije, pa je florno-cenološki logično izdvajanje ovih u drugi poseban balkansko-anatolski red Orno-Ostryetalia, koji sadrži najbogatije i starije submediteranske šume reliktnoga terciarnog iskona. Zajednički su pokazatelji toga istočnog reda od Istre do Zakavkazja i Libanona: Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Carpinus orientalis, Sorbus umbellata, Cerasus mahaleb, Celtis australis, Cotinus coggygria, Coronilla emeroides, Oenanthe pimpinelloides, Melampyrum velebiticum, Campanula glomerata subsp. hirsuta i južna paprat Dryopteris mediterranea, a u fauni zmija Malpolon monspessulanus.

Najbogatije razvojno središte raznolikih crnograbovih šuma je kod nas na Dinarskom krasu, dok su naprotiv bjelograbove šume daleko najbujnije i najprostranije na submediteranskim silikatima u Turskoj, a prama zapadu su sve siromašnije i kržljavije do najzapadnijih bjelograbovih šikara na Jadranu. Taj red na Balkanu i u Turskoj obuhvaća više raznih sveza. Razmjerno su neodporne i većinom rastu u vlažnijim submediteranskim zavjetrinama: Melitto-Quercion Barb.& al. 1976 na submediteranskim silikatima i flišu Balkana, pa Ostryo-Carpinion orientalis s.s. Horv. (1954) 1958 (O.-C. "adriaticum" Horv.& Hić.) uz istočni Jadran, Junipero-Carpinion orientalis (Horv. 1938) Graek. 1956 (Quercion cerris-macedonicae Horv. prov., O.-C. "aegeicum" Horv.& Hić.) na jugoistoku Balkana u Macedoniji, Grčkoj i Bugarskoj, ter Quercion anatolicae Quez.& al. i Buxo-Staphyleion Quez. u Turskoj.

Odpornije su i češće rastu na kamenim kraškim privjetrinama pripadne sveze Orno-Ostryon s.s. Fuk. i Ostryo-Quercion cerridis Quez. Gradient otpornosti na sušu i vjetar kserotermnih grabovih šuma (Orno-Ostryetalia) na Dinarskom krasu: samo u toplo-vlažnim zavjetrinama Ornithogalo-Carpinetum betuli < Leucobryo-Carpinetum orientalis < Aceri-Carpinetum orientalis < Carici-Carpinetum orientalis < Rusco-Carpinetum orientalis < Querco-Carpinetum orientalis < Orno-Carpinetum orientalis (illyricum) < Querco-Ostryetum s.s. < Ostryo-Quercetum dalechampii < Seslerio-Ostryetum < Ostryo-Fraxinetum orni < Amelanchiero-Ostryetum na olujnim kamenim burištima. U okviru reda Orno-Ostryetalia, u podsloju su dominantne mahunarke najviše u zajednicama Cytisantho-Ostryetum Wrab. i Petterio-Quercetum confertae Fuk.

Cytisantho-Ostryetum carpinifoliae

Kserofilne crnograbove šume i šikare iz dinarske kraške sveze Orno-Ostryon (Tomaž. p.p. 1940) Fuk. s.s. 1968 (Seslerio-Ostryon Lak.& al. 1982): To je u jugoistočnoj Europi najgornja brdska sveza submediteranskih listopadnih šuma iz reda Orno-Ostryetalia u hladnijem submediteranu i fenskom zaleđu. Za tu svezu su značajni kserotermni pokazatelji: Ostrya carpinifolia (opt.), Spiraea ulmifolia, Sesleria autumnalis, Asparagus tenuifolius, Mercurialis ovata, Aristolochia pallida, Inula spiraeifolia, pa još diferencialni kontinentalni polukserofiti (koji izostaju u južnim i toplijim submediteranskim šumama): Tilia cordata, Pyrus piraster, Juniperus communis, Ligustrum vulgare, Polygonatum odoratum, Tanacetum corymbosum, Peucedanum oreoselinum, Trifolium rubens i dr.

Pripadne zajednice uglavnom rastu na umjerenim privjetrinama, a na jakim vjetrometinama i kamenim burištima zamjenjuju ih primorske crnoborove šume Orno-Pinion nigrae (H. Em.) Fuk. U svezi Orno-Ostryon su manje otporne tipske as. Seslerio-Ostryetum Horv.& Hić. u primorju i Querco-Ostryetum Horv. u zaleđu, pa još na flišu Seslerio-Quercetum petraeae (Horv. 1950) Codogno 1977 (Seslerio-Ostryetum quercetosum petraeae Horv.). Odpornije su na sušu i vjetar ine zajednice na kamenim burištima: Ostryo-Fraxinetum orni (Aich. 1933) Fuk. 1958 (Orneto-Ostryetum Aich., Seslerio sadlerianae-Ostryetum Lak. & al. 1982) i Amelanchiero-Ostryetum carpinifoliae (Horv. 1958) Pold. 1982 (Seslerio-Ostryetum sorbetosum Horv. p.p., "Orno-Ostryetum" auct.adr. non Aich.). Tu pripada takodjer i Cytisantho-Ostryetum:

Cytisantho-Ostryetum carpinifoliae Wrab. 1960: To su kserofilne brdske šumice na karbonatnim strminama jugoistočnih Alpa i sjeverozapadnih Dinarida, tj. od Karavanki kroz Sloveniju i najistočnije na Žumberku. Pokazatelji su dominantna Ostrya carpinifolia, Cytisanthus radiatus, Cotinus coggygria, Allium pulchellum i dr.

Petterio - Quercetum confertae

Termofilne bogate i polidominantne šume iz reliktne balkanske sveze Ostryo-Quercion cerridis (Lov. 1975) Quez.& al. 1978 (Swido-Quercion dalechampii Lov., Aesculo-Tilienion tomentosae Berg. 1980): To su razmjerno visoke i guste, mezotermno-polukserofilne šume i reliktne polidominantne prašume u vlažnijem submediteranu i u fenskim kanjonima zaleđa, na debljim mineralno-karbonatnim tlima povrh kraške podloge. Ovo su većinom bujne i dendrološki bogate šume, koje su dosad na velikim plohama već uništene pa nakon njihove degradacije tuda prevladavaju niže i florno siromašnije šumice iz poznate sveze Ostryo-Carpinion kao sekundarni poluklimaksi. Nalaze se na kraškim područjima duž jugozapadnog Balkana i Turske, tj. od Kvarnera do Taurusa.

Zajednički su im pokazatelji: Quercus cerris s.lat., Qu. dalechampii, Acer obtusatum, Tilia tomentosa, Sorbus umbellata, Corylus avellana subsp. pontica (C. rubra), Swida australis (Thelycrania citrifolia), Juniperus navicularis, Genista sylvestris, Ruscus aculeatus (opt.), pa na tlu Hypericum veronense, Arum italicum, Fragaria campestris, Aristolochia lutea, obilje južnih paprati Polypodium interjectum i Dryopteris mediterranea (D. tavelli), na tlu termofilne mahovine Scapania aspera i Cololejeunea calcarea, pa južne gljive Xerocomus truncatus, Leccinum decipiens i Russula medullata, a na drveću epifitni lišajevi Blastodesmia nitida, Melaspilea poetarum, Tomasellia arthonioides i Arthropyrenia phaeosporizans. Toj reliktnoj svezi u dinarskom submediteranu pripadaju: Ostryo-Coryletum colurnae (Bleč.) Lak., Juglandi-Ostryetum carpinifoliae Vukić.& al., Ostryo-Quercetum dalechampii Gamis.& Hebr., Ostryo-Quercetum pseudocerris (H. Em.) Rex. i Petterio-Quercetum confertae Fuk.

Petterio-Quercetum confertae (Fuk. 1966) 1981 (Quercetum "hercegovinicum" petterietosum Fuk. prov.): To su primorske poluzimzelene pseudomakije sladuna s tvrdolisnim grmljem u podsloju, razvijene u submediteranu južnojadranskog primorja: Zadvarje na Cetini, Imotski, južna Hercegovina, Konavosko gorje i Krivošije u Boki, a najbujnija ploha Jelena Gora na dubrovačkoj Sniježnici (loc. clas.) danas je degradirana ratnim požarima. Pokazatelji su: Quercus conferta (Qu. frainetto), Qu. trojana (Qu. macedonica), Celtis tournefortii, Petteria ramentacea, Erica manipuliflora (E. verticillata), Phillyrea media, Lonicera etrusca (dif.), u podsloju Mandragora verna, Ptilostemon strictus, Arum nigrum (A. petteri, endem), Asarum italicum, Serratula cetinensis (endem), Crocus dalmaticus (en.), na tlu južne mahovine Pleurochaete squarrosa, Scorpiurium circinnatum i Trichostomum mutabile, pa južne gljive Boletus rhodopurpureus i Clitocybe dealbata, a u fauni Canis aureus dalmatinus, Glis glis martinoi (endem), pa gnjezdarice Emberiza cirlus i Erythropygia galactotes. Zamjenski degradacijski stadij i osobiti rubni ekoton uz ove šume su posebni submediteranski grmljaci Punico-Petterietum ramentaceae Fuk.

Glavna literatura

• Cristofolini, G.& Feoli-Chiapella, L. 1975: Serological systematics of the tribe Genisteae (Fabaceae). Taxon 26: 43 - 56.

• Fukarek, P. 1964: Geobotanička i ekološka istraživanja balkanskih omelika roda Cytisanthus Lang. Radovi Naučnog društva BiH, 25/7: 5 - 56, Sarajevo.

• Heywood, V.H. 1968: A synopsis of the European species of Cytisus and allied genera. Feddes Repertorium 79: 20 - 23, Berlin.

• Rothmaler, W. 1944: Die Gliederung der Gattung Cytisus L. Feddes Repertorium 53: 137-150, Berlin.

• Scheller, H. 1974: Die Bestimmungsmerkmale der kultivierten Laburnum-Arten. Mitt. Deutsch. Dendr. Ges. 67: 45 - 51.

• Skalicka, A. 1969: Taxonomische revision der Gattung Lembotropis Griseb. Acta Univ. Carol. Biol. 68: 263-277.

• Šegulja, N.& Bedalov, M. 1987: Minuartio-Genistetum pulchellae, eine neue Assoziation der Steintriften-Vegetation aus der montanen Region des Mosor-Gebirges (Dalmatien). Saturia 4: 111 - 119.

• Tutin, T.G.& al. 1968: Leguminosae. Flora Europaea, 2: 80-191, Cambridge Univ. Press.

• Velari, C.T.& Chiapella, F.L. 1986: Osservazioni cariologiche sul gruppo di Genista sylvestris. Giorn. Bot. Ital. 120/suppl. 2: 173.

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi
• Hrvatsko-dinarske Astragaleae

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sc. A.Z. Lovric (1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted source and author, may be copied and distributed without changes.