Hrvatsko-dinarski Sorbus

Hrvatsko-dinarski Sorbus (i ine Maloideae Dinarskog krasa): Ova studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora i auktora.

• Auktor: Dr.sc. A.Z. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
• Izvornik: Wikinfo, - WikiFlora Adriatica - Rosaceae (Maloideae: Sorbus)

Abstract

Croatian-Dinaric Sorbus (and other Maloideae in southwest Balkans): The calcareous ranges of southwestern Balkans include some rare Sorbus growing in windswept rockeries: S. baldaccii, S. graeca, S. umbellata, and their intermediate hybrids S.X danubialis (S. aria X umbellata), S.X flabellifolia (S. graeca X umbellata), etc. Other xeric taxa from the related subfamily Maloideae, remarkable at eastern Adriatic are e.g. Crataegus insegnae in Dalmatian islands, and Cotoneaster integerrima subsp. nefedovii on Dinaric Alps.

U v o d

Porodica Rosaceae većinom obuhvaća mezofilne poluotporne i neotporne svojte, a među pripadnim rodovima su kod nas na sušu i vjetar izrazito najosjetljiviji Malus, Mespilus, Padus i u primorju Pyracantha. Naprotiv je najviše odpornih kseromorfnih svojta na kamenom krasu i suhim vjetrometinama iz rodova Sorbus (subg. Aria), Cerasus i Rosa (sect. Alpinae). Kod nas su izrazito najodpornije pripadne svojte na golim kamenim burištima osobito Sorbus baldaccii (Schn.) Zins., Prunus ramburii Boiss., Cerasus cupaniana (Ten.) Nym. i Crataegus insegnae Bart. U okviru uže grupe Maloideae (jabučnice), na golim kamenim vjetrometinama Dinarskog krasa se osobito ističe niz otpornih svojta i endema najviše iz rodova Sorbus (podrod Aria, mukinje) i Crataegus (sekcije Oxyacantha). Također i neki ini srodni rodovi sadrže na Dinarskom krasu pojedine odporne kserofite, npr. Pyrus spinosa ampl., Amelanchier cretica, Cotoneaster integerrima ampl. i dr.

Kopnene mezofilne Maloideae

Dio običnih i poznatih vrsta iz grupe Maloideae, na Dinarskom krasu i otocima su ograničene uglavnom na fliš i vlažnije zavjetrine, pa izostaju već na umjerenim privjetrinama kamenog krasa, osobito mezofilni rodovi Malus, Mespilus, Pyracantha i sl.

• Mespilus germanica L. (mušmula, engl. medlar, njem. Mispel, fran. neflier, rus. mušmula, turs. Mušmul), je borealno-kontinentalni mezofit, koji loše podnosi sušu i vjetar, a pogotovo ne posolicu. Zato na jadranskoj obali i otocima uglavnom izostaje, dok je na Dinarskom krasu većinom ograničen na nutarnje rječne kanjone i dublje vlažnije ponikve.

• Malus dasyphylla Bork. (M. "sylvestris" auct.balc. non Mill., Vinodol i Velebit: "divja jabuka", Hrv. Zagorje: "divla jabolka", na Krku: "dibla jabalha"): To je mezofit slično kao i pitoma jabuka (M. domestica Bork.), prilično je neotporna na sušu i vjetar, pa izostaje pri jačoj buri na kamenom krasu. Zato već na blažim privjetrinama ne rodi i suši se, a iznad toga uz jači vjetar sasvim odumire, dok je na jadranskim otocima uz sušu i posolicu uzgoj jabuka često nemoguć.

• Crataegus laevigata (Poir.) DC. subsp. palmstruchii (Lind.) Franco je poluendem Alpa i zapadnih Dinarida (dok tip vrste ssp. laevigata s.s. raste uglavnom u sjeverozapadnoj Europi). To je neodporni mezofit koji ne podnosi vjetar, sušu niti sol pa kod nas izostaje na otocima, a na kopnenom krasu je većinom ograničen na vlažne ponikve i flišne uvale u šumama Melitto-Quercion.

• Pyracanhta coccinea Röm. (Crataegus pyracantha Med., njem. Feuerdorn, rus. kiziljnik): također je neodporna na vjetar i sol, pa je duž jugozapadnog Balkana ograničena na vlažne zavjetrine u obalnim klancima i rječnim kanjonima, npr. u primorskim močvarnim longozama Platanion orientalis i vlažnim tvrdolisnim grmljacima Nerion oleandri.

Sorbus na Dinarskom krasu

U rodu Sorbus ampl. (mukinja, engl. beam-tree, njem. Silberbaum, fran. alisier, rus. bojaryšnik), razmjerno odpornije svojte spram suše i vjetra na kamenom krasu su iz pripadnog podroda Aria (mukinja), a unutar toga su izrazito najodporniji balkanski endemi iz serije Umbellatae Gabr. (merale). U rodu Sorbus su razmjerno najmanje otporne na sušu i uglavnom rastu u vlažnim zavjetrinama svojte iz tipskog podroda Sorbus s.s. (oskoruša, Kvarner: "škorûšva"), a također je samo poluodporan i drugi podrod Torminaria (Römer) DC. (brekinja).

Podrod Aria - sect. Umbellatae

Odporne kserofite na kamenitim vjetrometinama Dinarskog krasa obuhvaća samo podrod Aria Beck: Rchb. U tom podrodu tipska sekcija Ariae Pers.: Host s.s. (mukinje, Kvarner: "mukôvnica") obuhvaća tek poluodporne svojte, dok su većina najodpornijih iz druge kseromorfne sekcije Umbellatae Gabr. (merale). Svrstavanje i nazivlje u tom polimorfnom rodu se ovdje uglavnom oslanja na monografije Karpati (1960), Kovanda (1961) i Gabrielian (1972). Kontinentalna sekcija Ariae kod nas obuhvaća poluodporne mezofite: planinsku mukinjicu (S. chamaemespilus (L.) Crantz.), pa europsku ili običnu mukinju (S. aria (L.) Crantz. s.s.) i odporniju hrvatsku mukinju, S. austriaca subsp. croatica na kamenom krasu (usp. niže).

Pritom se kontinentalni tip S. aria s.s. kod nas ranije po srednjoeuropskoj analogiji pogrješno preslikavao na primorje i otoke, jer je novijim istraživanjima uz Jadran taj stvarno nađen i potvrđen jedino u Istri i Vinodolu, pa najjužnije uz obalu do Senja i dalje tek u zaleđu Like i Hercegovine. Naprotiv južnije na velebitskom primorju, Kvarnerskom otočju i u Dalmaciji taj izostaje, jer ga tu uglavnom zamjenjuju kseromorfnije svojte iz južne sekcije Umbellatae. Na području preklapanja obje sekcije npr. u Lici, dalmatinskoj Zagori i Hercegovini, prava S. aria s.s. raste tek rjeđe i samo u vlažnijim zavjetrinama, ponikvama, klancima i na flišu, a kseromrofna sect. Umbellatae u naokolo je proširena na otvorenim kraškim strminama i istaknutim kamenim grebenima, gdje rastu njezine najodpornije svojte S. graeca (Spach) Ky., S. umbellata Desf. (s.s.), S. baldaccii (Schn.) Zins. i još njihovi prijelazni križanci.

Sušni gradient odpornosti roda Sorbus na Dinarskom krasu: najmanje je odporna u vlažnim zavjetrinama S. domestica < S. aucuparia s.s. < S. torminalis < S. aria s.s. < S. aucuparia subsp. glabrata < S. X danubialis < S. austriaca ampl. < S. X dacica < S. umbellata < S. chamaemespilus < S. graeca < S. X flabellifolia < S. baldaccii kao najodpornija na golim kamenim burištima.

S. baldaccii (S. velebitica)

Velebitska merala, S. baldaccii (Schneid.) Zins. (S. velebitica Karp., S. "aria" auct.dinar. non L., Velebit i Lika: "merala"): To je izrazito kserobazofilni naš južno-gorski endem, ograničen na jugozapadne primorske Dinaride: Učka, Snježnik, vinodolska Viševica, Velebit, Svilaja, Biokovo i Matokit, Čabulja, Velež, konavoska Sniježnica, Orjen i Lovćen. Raste uglavnom po kamenim glavicama i kraškim strminama na olujnim burištima povrh vapnenca i dolomita, većinom u primorskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae i u submediteranskim jelovim šumama Abieti-Quercion, od 500-1.100 m.

Od inih srodnika u sect. Umbellatae izdvaja se: listovi izrazito debeli i čvrsto-kožasti, ozgora sjajni i maslinastosmeđi, a ozdola su sasvim sniježnobijeli i debelo vunasto-baršunasti, na rubu grubo dvostruko napiljeni, cvatovi s brojnim sitnijim cvjetićima kuglasto-zbijeni, stara kora debela tamna maslinastosmeđa, duboko izpucana i pjegava s brojnim lenticelama, a pri dnu stabla brojne drvenaste vriježe izrastaju okolo i probijaju kroz pukotine kamenja pa razvaljuju stijenje (kao Ailanthus ili Robinia). Zbog te strahovite izbojne snage, zamalo je neuništiva i nakon uzastopnih orkanskih vjetroloma, golosječa i požara.

S. umbellata (S. meridionalis)

Južna mukinja ili primorska merala, S. umbellata Desf. (S. meridionalis Strobl, Aria flabellata Römer, S. "aria" auct.adriat. non L.; Kvarner: "mukôvnica", grč. agriomelía): Ovo je naša najkserotermnija mukinja proširena većinom u submediteranskim šumama Orno-Ostryetalia na Balkanu, pa Querco-Cedretalia u Turskoj, s najjužnijim nalazom na gorju Hermon uz izraelsku granicu. Kod nas je na sjeverozapadnoj granici u Hercegovini, dalmatinskoj Zagori, Kordunu, Lici i Velebitu do Vinodola i Grobnika, pa na vrhovima Kvarnerskih otoka (Krk i Cres), ter u kanjonu Une i izolirano najsjevernije na zagorskoj Ivanščici kod Lobora.

S. umbellata raste po skeletnim kamenim strminama na vapnencu i dolomitu, često na olujnim vjetrometinama. To je na primorskom krasu i u dinarskim kanjonima najčešći zastupnik kseromorfne sekcije Umbellatae i podroda Aria, jer je pravi tip S. aria s.s. češći tek u zaledju na nutarnjim sjevernim Dinaridima i panonskim brdima, dok uz more i na otocima taj tip posve izostaje.

Sorbus graeca (S. cretica)

Planinska merala, S. graeca (Spach) Kotschy (S. cretica Lindl., Aria graeca Römer, grč. argiokydônia): To je južni planinski kserofit koji se u tipskom obliku nalazi samo u višim subalpskim šumama i najvišim grmljacima uz granici šume na južnomu sredozemnom gorju od Španjolske i Italije do Male Azije, npr. grčke planine, vrhunci Krete, Taurus i najistočnije na Antitaurusu. Najsjevernije raste kod nas: hercegovačke planine, Orjen, Biokovo, Svilaja, Poštak, Velebit, ličko sredogorje, vinodolska Viševica i jugoistočna Slovenija.

Ovdje većinom raste na burištima kamenog krasa, najčešće u klisurastim crnogoričnim šumama sveze Adenostylo-Piceion alpestris i vršnim grmljacima Lonicero-Rhamnion fallacis. U odnosu na S. aria i S. umbellata, za S. graeca su značajni samo jednostruko i pliće nazubljeni listovi s 9-11 žila, koji su izrazito dvobojni tj. ozgora tamniji modrozeleni, a ozdola svjetliji srebrnopepeljasti i gusto dlakavi, dok je stara kora gladka i sjajna olovnosiva.

S. kuznetzovii (S. turcica)

Kavkaska merala, S. kuznetsovii Zins. (S. turcica Zins., S. "baldaccii" auct.pont. non Schn. nec Zins.): Ovo je istočniji odporni zastupnik iz sect. Umbellatae (Gabrielian 1972) na Pontskom gorju u sjevernoj Turskoj i u južnom Zakavkazju, gdje većinom raste uz granicu šume u subalpskim olujnim grmljacima Lonicero-Sorbion.

S. migerica (var. orbiculata)

Perzijska merala, S. migerica Zins. (S. umbellata var. orbiculata auct., S. "umbellata" auct.orient. p.p.): To je najiztočnija našima slična merala iz sekcije Umbellatae, koja je proširena na vapnenačkom gorju Zakavkazja (Mali Kavkaz), Kurdistana (Antitaurus) i zapadnog Irana (gorje Zagros). Većinom raste na kamenitom krasu npr. u submediteranskim šumama Aceri-Quercion persicae.

S.X flabellifolia (S. koevesii)

Prijelazna balkanska merala, S.X flabellifolia Spach (S. koevesii Penzes, S. umbellata subsp. flabellifolia Karp., S. graeca X umbellata auct.): Ovo je endemski prijelazni oblik, jamačno nastao introgresivnim križanjem primorske i planinske merale. Raste u subalpskim šumama i klekovini krivulja na balkanskim planinama: Grčka, Macedonija, Albanija, Crna Gora, Hercegovina i najzapadnije do Like. To je vrlo odporna svojta kamenitih burišta, najviše u klisurastim šumama Calamagrostio-Abietion i Pinion heldreichii.

S.X danubialis (ssp. lanifera)

Panonska mukinja, S.X danubialis (Jav.) Karp. (S. aria subsp. lanifera (Kern.) Jav., S. umbellata X aria s.s. Karp.): Ovo je poluotporna prijelazna mukinja, a jamačno je nastala kao introgresivni križanac između obične europske mukinje (S. aria) i južne primorske merale (S. umbellata). Proširena je po brdima oko Panonije u jugoistočnoj Europi, npr. Istra, Lika, Kordun, Žumberak, Hrv. Zagorje, Bosna, Sandjak, Kosovo, Macedonija, Erdelj, magjarsko sredogorje i dr. Raste samo do umjerenih privjetrina, u primorju uglavnom na vlažnijem flišu, a u kopnenom zaleđu još na vapnencu, dolomitu i ofiolitima, većinom u šumama Ostryo-Carpinion, Ostryo-Fagion i sl.

S. dacica (S.graeca X glabrata)

Prijelazna karpatska mukinja, S. X dacica Borb. (S. "semipinnata" auct.balk. non Hedl., S. graeca X glabrata auct.), raste na karbonatnom gorju južnih Karpata i Balkana tj. u Rumunjskoj, Bosni, Lici i najzapadnije na zagorskoj Ivanščici. To je neutrofilna svojta poluvlažnih staništa na razvijenom tlu, većinom u gorskim i subalpskim šumama reda Dentario-Fagetalia, a izostaje na golom krasu i vjetrometinama.

Sorbus - sekcija Aria s.s.

Ta tipska europska sekcija obuhvaća većinom neodporne i poluodporne svojte koje slabije podnose sušu i vjetar, pa su ove rjedje na kamenom krasu gdje su uglavnom ograničene na riječne doline i dublje vlažne ponikve, a inače su proširene na sjevernijem peripanonskom i srednjoeuropskom gorju. Jedina razmjerno odpornija svojta na sušu i vjetar iz Dinarskog krasa u toj sekciji je S. austriaca subsp. croatica:

S. austriaca ssp. croatica

Hrvatska mukinja, S. austriaca (Beck.) Hedl. ampl. subsp. croatica Karp. (S. "mougeotii" auct.croat. non Wim.& Soy.): Ovo je glavni zastupnik srednjoeuropske visinske skupine S. mougeotii auct.ampl. na zapadnim Dinaridima i kod nas je to jedina razmjerno odporna prava mukinja iz tipske sect. Ariae s.s. Raste kao dinarski subalpski endem na kraškom gorju Gorskog Kotara, Like i zapadne Bosne, npr. Snježnik, Viševica, Velebit, Plješivica i dr. Nalazi se na kamenim vjetrometinama uz gornju granicu šume, većinom u vršnim grmljacima Oreoherzogio-Berberidetum croaticae i u klisurastim smrekovim šumama sveze Adenostylo-Piceion alpestris.

Cotoneaster na Dinarskom krasu

Dunjarice, rod Cotoneaster (Dalmacija: "nešpulica", Bosna & Srbija: "mušmulica"= turcizam, njem. Steinmispel, fran. cotonnier, rus. kiziljnik, grč. kotoniastro, turs. Kuçuk mušmul): proširene su sa stotinjak vrsta u Euraziji do sjeverozapadne Afrike, a zajedno s podvrstama i divljim križancima obuhvaćaju i do 300 svojta, uz glavni razvojni centar sa šezdesetak vrsta u Kini. Kod nas su popularne u uzgoju egoztične dunjarice koje uglavnom slabo podnose primorsku sušu i vjetrove, posebno ne našu olujnu buru Dinarskog krasa.

Takodjer i poznate domaće svojte C. nebrodensis (Guss.) Koch (C. tomentosa Lind.) i C. integerrima Med. subsp. integerrima s.s. (C. vulgaris Lind.), samo su dijelom poluodporne na sušu i vjetar, pa rastu tek do umjerenih privjetrina izvan golih kamenjara. Npr. sjeverno-planinski tip C. integerrima s.s. kod nas raste uglavnom sjevernije izvan Jadrana tj. na manje vjetrovitim kopnenim vrhovima nutarnjih Dinarida s više snijega tj. u Alpama, Sloveniji, Gorskom Kotaru, Bosni itd. Na burištima kamenog krasa južnih primorskih Dinarida se ističu dva druga posebno otporna kserofita: C.X intermedia Coste i C. integerrima ssp. nefedovii (Galuš.) Glad.

Tip C. nebrodensis (tomentosa)

Primorska dunjarica, Cotoneaster nebrodensis (Guss.) Koch. (C. tomentosa Lind. s.s., Kvarner: "nešpulica", grč. chnoudoto kotoniastro): To je kod nas na Balkanu najjužnija kserotermna svojta ovog roda koja većinom raste u području crnograba tj. u panonskom zaledju u kserotermnim oazama južnih karbonatnih strmina, a na primorju najviše u gornjem submediteranu, u grmljacima Cotino-Cotoneastrion i šumicama Orno-Ostryon. U kopnenom zaledju raste osobito po Lici i Kordunskom krasu, pa na primorskim Dinaridima i vrhovima viših otoka.

Cotoneaster X intermedia

Prijelazna dunjarica, Cotoneaster intermedia Coste (C. tomentosa s.l. var. intermedia Lec.& Lamot, C. tomentosa X integerrima auct., C."tomentosa" auct. p.p.): Ovo je prijelazna svojta i jamačno introgresijski križanac koji se nalazi sporadično na mediteranskim planinama i na južnim primorskim Dinaridima: južni Velebit, Svilaja, Kamešnica, Biokovo, Orjen i hercegovačko gorje. Kod nas raste kao mezotermni polukserofit, najviše u visinskim grmljacima Lonicero-Rhamnion i šumicama Orno-Ostryon.

Od južnijeg tipa C. nebrodensis s.s. se ova izdvaja: listovi duplo sitniji i izrazito dvobojni tj. samo ozdola sivo-dlakavi, a gore zeleni i glatko-sjajni, plodovi su goli i glatki. Od sjevernoga kopnenog tipa C. integerrima s.s. se ta izdvaja: cvatovi uspravni (zreli ne vise), čaške dlakave, a plodovi su svjetliji karmin-crveni.

C. integerrima subsp. nefedowii

Planinska dunjarica, Cotoneaster integerrima Med. ampl. subsp. nefedowii (Galuš.) Glad. (C. nefedowii Galuš., C. "integerrima" auct.dalm.): Među nazočnim dunjaricama na našemu kamenom krasu je najodpornija i kseromorfna visinska svojta C. integerrima subsp. nefedowii koja raste na južnoj granici areala širje vrste (C. integerrima ampl.). Nalazi se po olujnim visokim grebenima sa zimskim golomrazicama na sredozemnim planinama u jugoistočnoj Europi i jugozapadnoj Aziji: južno Zakavkazje, Kurdistan, Turska, Grčka i južni primorski Dinaridi, npr. uz Jadran hercegovačke planine, Dinara - Kamešnica, Velebit i najzapadnije vinodolska Viševica (M. Rac: doktorat 1995).

Kod nas ova raste u visinskim grmljacima na gornjoj granici šume (1.400-2.200 m), a najviše u zajednici Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili, uglavnom na najjačim olujnim burištima gdje je zbog prejake erozije vjetra nemoguć razvoj klekovine. Od sjevernoga eurosibirskog tipa, taj naš južnoplaninski kserofit se izdvaja: izbrazdanim uglasto-rebrastim izbojcima s debelom korom i puzavo-poleglim rastom patuljasto-jastučastog grmića, pa tamnijim crvenkastim cvjetovima, ter sitnijim i svjetlijim crvenim plodićima po 6-10 mm.

Crataegus sect. Oxyacantha

Otporni glogovi, Crataegus monogyna ampl. na Dinarskom krasu (glog, Kvarner: "gloh", engl. hawthorn, njem. Weissdorn, fran. aubépine, rus. glod, grč. krataigos): Rod Crataegus u tipskoj sekciji Crataegus s.s. (Eucrataegus auct.) kod nas većinom sadrži svojte poluodporne ili neodporne na sušu i vjetar, koje su zato rjedje ili izostaju na kamenom krasu. Razmjerno najmanje je odporan na sušu i kod nas uglavnom raste u vlažnijim zavjetrinama izvan krasa Cr. laevigata (Poir.) DC. s.lat., dok je poluodporan npr. crni glog, Cr. nigra W.& K. (C. melanocarpa M.Bieb.) u kopnenim šibljacima Berberidion vulgaris po jugoistočnoj Europi.

Na Dinarskom krasu su općenito odpornije na sušu jače trnovite svojte iz kseromorfne sekcije Oxyacantha Tourn. tj. bijeli glog (C. monogyna ampl.), gdje europski kontinentalni tip C. monogyna Jacq. subsp. monogyna (s.s.) raste samo u kopnenom zaleđu sjeverne Hrvatske približno do Kupe, u srednjoeuropskim grmljacima Berberidion vulgaris, a južnije ga zamjenjuju ini otporniji kseromorfni srodnici:

Cr. monogyna ssp. azarella

Primorski bijeli glog, C. monogyna ampl. subsp. azarella (Gris.) Franco (C. transalpina Kern., C. panachaica Schneid., C. "monogyna" auct.balk., ? C. monogyna X insegnae auct., Cr. "inzengae" auct.balk. non Bert.; uz Neretvu: "biloglog", Kvarner: "veliglòh", Baška: "belatãr"): To je južnija primorska svojta gloga, koja zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip (subsp. monogyna) duž južne Europe, a najviše u submediteranu od Španjolske do Balkana, npr. kod nas Žumberak, Kordun, Istra, Vinodol, Lika, dalmatinska Zagora, Hercegovina, Crna Gora i dalje Sandjak, Kosovo, Albanija, Macedonija, sjeverna Grčka, Bugarska, Dobrudja i Krim.

U kopnenom submediteranu taj raste uglavnom u šibljacima Paliuro-Cotinetalia na vapnencu i dolomitu, ali na južnoj granici uz more u sušnomu tvrdolisnom eumediteranu je češći na flišu: Istra, Kvarner, dalmatinska obala itd. Raste do umjerenih privjetrina, ali ne podnosi posolicu, pa ga kod nas na zasoljenim burištima zamjenjuje donji odporniji C. insegnae (vidi niže). Od sjevernoga kontinentalnog tipa se ssp. azarella odvaja: gusto sivodlakavim izbojcima, listovima i plodovima, listovi su duboko urezani preko polovice na 5-7 lepezastih režnjeva, a zreli plodovi su tamniji kestenastosmeđi.

Cr. insegnae (C. aegeica)

Ježinasti ili obalni glogović, Cr. insegnae Bert. s.s. (Cr. aegeica Pojar., C. monogyna ampl. subsp. aegeica (Poj.) Franco, C. "azarolus" auct.balk. non L., non C."inzengae" auct.balk.=> C. azarella!; Kvarner: "glogôvić", Baška: "mićaglòh", grč. glokhide, turs. Küçukaliç): Ovo je najkseroterniji europski glog, uglavnom ograničen na tvrdolisni eumediteran jadranskih, jonskih i egejskih otoka, a rjedji je na kopnu npr. dalmatinska obala, Peloponez i južna Italija. To je na sušu i vjetar najodporniji kserofit i fakultativni halofit, koji većinom raste u južnim priobalnim garigama Cisto-Ericetalia. Na sjevernoj granici u Kvarneru obilno raste poput polukuglastih ježinaca samo na kamenitim olujnim burištima s jakom posolicom npr. srednji Cres, Plavnik, jugoistočni Krk (Vrbnik-Stara Baška), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok, istočni Rab i velebitska obala Jurjevo-Klada, Dugi otok, itd.

Od svih inih naših glogova, taj južni Cr. insegnae se jasno izdvaja ovim značajkama: listovi vrlo sitni po 0,8-2 cm, kratko-plitko trolapi i klinasto-lepezasti, debeli i čvrsto kožasti-poluzimzeleni, sjajno-gladki, cvjetići sitni po 8-10 mm, čaška gola (bez dlaka), plodići kratki kuglasti po 8-10 mm i slatki jestivi, stara kora debela srebrnopepeljasta, grane kratke-debele, rašljaste i mrežasto-prepletene, ima patuljasti rast puzavoga jastučastog grmića samo po 20-80 cm tipa ježinastog tragantida s velikim debelim i razgranjenim trnovima (kao Gleditsia). Ine primorske populacije nerazgranjenih kraćih trnića, većih zeljastih listova i dlakave čaške više ne pripadaju toj južnoj svojti, nego gornjemu prijelaznom obliku subsp. azarella (Cr. transalpina).

Cr. laciniata (C.orientalis)

Istočni glog, C. laciniata Ucria (C. orientalis Pall.: M.Bieb., turs. Dogualiç, rus. bojaryšnik vostočnij) zamjenjuje našu subsp. azarella istočnije tj. u submediteranu Turske, sjeverne Grčke i na Siciliji. Najčešći je u šibljacima Styraco-Jasminion i umjereno je poluodporan na sušu i vjetar.

Ine Maloideae kamenog krasa

Otporne kseromorfne Maloideae iz drugih drvenastih rodova na krasu: Izim gorespomenutih najodpornijih rodova Sorbus (subg. Aria) i Crataegus (sect. Oxyacanta) s po više odpornih svojta na Dinarskom krasu, ini srodni rodovi iz grupe Maloideae sadrže većinom neodporne mezofite ili tek pojedine svojte poluodporne na sušu i kamenu podlogu, npr. Pyrus spinosa ampl., Amelanchier cretica i dr.

Pyrus spinosa (P.amygdaliformis)

Divlja kruška, P. pyraster Burg. (na Krku: "dibla hrušva"), je razmjerno neodporni mezofit koji prevladava u kopnenim šikarama Berberidion itd., a do Jadrana kod nas doseže samo na vlažnijem flišu u Vinodolu i Istri, pa u dalmatinskom zaledju kod Knina i Vrlike. Na vjetrovitom i golomu kamenom krasu duž jadranskog primorja i na otocima ovu većinom zamjenjuje južnija, primorska trnovača ili P. spinosa Forsk. (P. parvifolia Desf., P. amygdaliformis Vill.) koja je kod nas najčešća u tvrdolisnom eumediteranu na obali i otocima. Na području submediterana gdje se njihovi areali dodiruju ili preklapaju, na sjeveroistočnom Jadranu je razvijen i njihov otporni križanac, P.X istriana:

• Istarska trnovača, Pyrus X istriana Ziel. (P. spinosa X piraster Ziel, Kvarner: "divja hrušina", Baška: "mićahrûšva"): To je sjevernojadranski prijelazni endem i introgresijski križanac između južne primorske trnovače, (P. spinosa Forsk.) i sjevernoga kontinentalnog tipa divlje kruške (P. piraster Burg. s.s.), koja uz sjeverni Jadran silazi do mora i na tom preklapanju je nastao endemski areal P.X istriana: Istra, Cres, Krk, Vinodol, velebitsko primorje i Ravni Kotari. Dok su joj roditeljski srodnici tek poluotporni na umjerene vjetrove, ovaj odporniji križanac obilno raste na jačim vjetrometinama, a najčešći je u grmljacima Clematido-Spartietum juncei na olujnom i zasoljenom flišu kao fakultativni poluhalofit.

Amelanchier cretica

Primorska ili južna krušvica, Amelanchier cretica (Willd.) DC. (na Krku: "hrušỳna vakamỳku"): To je kserotermni disjunktni relikt jugozapadnog Balkana i Turske, gdje ima niz izdvojenih nalazišta na Taurusu, Kreti, Peloponezu, Pindu i obalnim Dinaridima: kod nas npr. Orjen, Velež, Biokovo i Matokit, velebitsko primorje i najzapadnije Obzova gora na Krku. Raste na vapnencu i dolomitu vjetrovitih kamenih strmina u šumama kseromontanih četinjača, npr. uz Jadran u primorskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae, u Grčkoj s jelom u svezi Abieti-Quercion, a na Taurusu u cedrovim šumama Querco-Cedretalia.

Glavna literatura

• Borzan, Ž.& al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Šume u Hrvatskoj, str. 223-236, Šumarski fakultet, Zagreb.

• Challice, J.S. 1981: Chemotaxonomic studies in the family Rosaceae and the evolutionary origins of the subfamily Maloideae. Preslia 53: 289 - 304.

• Degen, A. 1937: Rosaceae. Flora Velebitica, vol. 2, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

• Fritsch, K. 1898-1899: Zur Systematik der Gattung Sorbus, I.- II. Österr. Bot. Zeit. 48: 1-4, 47 - 49, 167 - 171; 49: 381 - 385, 426 - 429, Wien.

• Fukarek, P. 1987: Jarebike, mukinje, brekinje. Šumarska enciklopedija, sv. 2: 154 - 158, Leksikografski zavod, Zagreb.

• Gabrielian, E.P. 1972: Application of mathematical models in the systematics of genus Sorbus (in Armenian). Bot. Zhurnal Erevan 25/9: 23 - 31.

• Karpati, Z. 1960: Die Sorbus-Arten Ungarns und deren Gebiete. Feddes Repertorium 63, Berlin-Dahlem.

• Kovanda, M. 1961: Taxonomical studies in Sorbus subgen. Aria. Acta Dendrol. Čehoslovaca 111, Opava.

• Pankhurst, R. 2007: Rosaceae family database. On-line searchable version available through the Global Plant Checklist of the International Organization for Plant Information (IOPI 1996-2007).

• • Tutin, T.G.& al. 1976: Maloideae. Flora Europaea, 2: 64 - 77. Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Hrvatsko-dinarske ruže
• Hrvatski fitoendemi
• Sibiraea (maceloza)

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by D.sc. A.Z. Lovric (1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted source and author, may be copied and distributed without changes.