Hrvatsko-dinarski javori

Hrvatsko-dinarski javori (reliktne Aceraceae jugoistočne Europe): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora.

• Auktor: dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10.
• Izvornik: a digest from Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Aceraceae (Acer)

Abstract

Croatian-Dinaric maples (relict Aceraceae in southeastern Europe):m Among nearly twenty different maples growing in Europe, the richest diversity of dozen taxa together occurs in Balkans. So in Croatia only grow two endemic maples, Acer pannonicum in northern lowland, and A. pseudoheldreichii on high Dinaric Alps. Other wider subendemic maples of southeastern Europe there are e.g. A. obtusatum, A. obtusifolium, A. paradoxum (A. intermedium), etc. The usual European maples there grow mostly in northward maplewoods od Tilio-Acerion; the endemic Balkanic maples occur chiefly in southern poly-dominant forests Carpino-Acerion hyrcani of pre-glacial origin in river canyons and ravines, presenting the relict natural arboretums with 30-50 different trees and shrubs growing together there.

U v o d

Reliktni javori Dinarskog krasa, rod Acer (Dinaridi: "javor", Hrv. Zagorje "meklen", Kvarner: "šestỳla", engl. mapple, fran. erable, njem. Ahorn, rus. klen, grč. plátanos, turs. Akçagac): Porodica Aceraceae obuhvaća 3 glavna roda: Dipteronia, tipski Acer i rod (ili podrod) Negundo. Rod Acer u svijetu po raznim razvrstavanjima obuhvaća 200 do 230 svojta (ovisno o shvaćanju vrsta i podvrsta), a najviše njih ili oko 140 svojta rastu u Kini gdje je glavni razvojni centar raznolikosti javora. Od tridesetak poznatih sekcija unutar roda Acer, najviše ih se nalazi u Kini i manje u Americi. Naši samonikli javori uglavnom spadaju u 4 sekcije: tipska Acer s.s., istočna sect. Platanoidea, europska sect. Campestria i arhaična Goniocarpa koja na Balkanu obuhvaća najviše naših svojta i većinu posebnih endema.

U Europi ukupno raste tridesetak raznih samoniklih javora, ali najmanje jednoličnih javora ima na sjeverozapadu (većinom A. campestre, A. platanoides i A. pseudoplatanus), dok ih najviše raznih ima na jugoistoku tj. oko Balkana gdje u pojedinim zemljama raste čak po 12-15 raznih javora oed Hrvatske do Grčke i Bugarske, koji su dijelom predglacialni relikti i endemi. Osim naših najbogatijih hrastova, među višim drvolikim listačama javori obuhvaćaju također dosta odpornih svojta na kamenom krasu, ali su ti kseromorfni endemski javori zbog nižeg rasta i manje praktične vrijednosti kod nas ostali zanemareni i slabije proučeni, iako uz hrastove imaju važnu ulogu u kraškim listopadnim šumama.

Adaptivni sindromi i evolucija

Morfotaksonomski sindromi i evolucija naših javora: Tvrdolisni vazdazeleni relikti roda Acer iz ranog terciara (paleogen), do danas rastu uglavnom samo u Indoneziji i na Balkanu, dok se mladji poliploidni javori nalaze najviše u sjeverozapadnoj Europi i Americi. Slično kao kod hrastova, tako su se i kod javora stare primitivne svojte duž jugozapadnog Balkana najbolje očuvale u refugijskim vlažnim zavjetrinama obalnih klanaca i rječnih kanjona, a razvojni prijelazni oblici između poznatih i raširenih svojta su se većinom održali na vjetrometinama kamenog krasa. Tako je Walther (1972) paleohistološki i morfo-taksonomski usporedio fosilne predglacialne javore iz terciarne Europe sa sličnim današnjim svojtama i našao da je više današnjih reliktnih javora iz južne Europe, Sredozemlja i jugozapadne Azije već od srednjeg terciara (oligomiocen) tu bilo zastupljeno usko srodnim do skoro identičnim prasvojtama.

Takvi su fosilima dokazani terciarni relikti kod nas osobito A. marsicum, A. laetum, A. paradoxum, A. pseudoheldreichii i dr. Iz toga nadalje slijedi kako su evolucijski pogrješne formalne procjene o navodnomu mladjem hibridnom izkonu tih danas rjeđih, prijelaznih javora, dapače je paleobotanički ipak vjerojatnije da su međuglacialnim i postglacialnim introgresijama tj. novijim križanjem nastali baš neki danas za šumare 'tipski' i rašireni javori kojih nema među predglacialnim fosilima, pa su ovi danas "obični i tipski" javori jamačno tek kasnije holocenske novotvorbe introgresivnih križanja.

Raznovrsna zapadnija sekcija Campestria s.ampl., imala bi najjače i najbogatije razvojno čvorište baš kod nas oko Balkana tj. od Dinarida do Turske, a glavni prvobitni epicentar njezinih predaka iz ranog terciara bio je oko današnjeg egejskog otočja. Baš tu još do danas raste primitvni vazdazeleni javor, A. sempervirens L., jer je razmjerno najbliži hipotetskom ishodišnom prototipu A. "protocampestre", iz kojega se potom do danas adaptivnom radiacijom razvile naše najbogatije sekcije Campestria i Goniocarpa. Iz arhaičnog A. sempervirens se zatim nadovezuju termofilno-listopadni relikti A. obtusifolium, A. monspessulanum, A. syriacum i A. marsicum, pa konačno mlađi mezofilni A. campestre, A. pannonicum i njihovi ini srodnici. U drugoj paralelnoj seriji se račvasto iz A. sempervirens još nadovezuju termofilni balkanski relikti A. reginae-amaliae, A. hyrcanum, A. paradoxum i sl., pa mlađi mezofilni srodnici A. obtusatum, A. opalus i dr.

Odporni i neodporni javori

Poznati i prošireni europski javori kod nas su uglavnom poluotporni, pa rastu od vlažnih zavjetrina do poluizloženih privjetrina, npr. tipski A. campestre L. (subsp. campestre s.s.), A. tataricum L., A. pseudoplatanus L. s.s. i A. monspessulanum L. s.s., koji većinom rastu u zonalnim šumskim klimaksima. Na našemu olujnom krasu su razmjerno najodporniji javori kamenitih olujnih burišta A. marsicum Guss., A. velutinum C.A.M., A. pseudoheldreichii Fuk. i dr. Većina naših čestih i poznatih javora na Dinarskom krasu su pretežno ograničeni na vlažnije zavjetrine, klance, ponikve i kanjone.

Vjetrovni gradient odpornosti roda Acer na Dinarskom krasu: najmanje je otporan u vlažnim zavjetrinama A. laetum (A. fallax) < A. paradoxum (A. intermedium) < A. platanoides (s.s.) < A. pseudoplatanus (s.s.) < A. obtusatum < A. campestre (s.s.) < A. tataricum < A. pannonicum < A. monspessulanum (s.s.) < A. velutinum (A. villosum) < A. marsicum < A. obtusifolium < A. pseudoheldreichii kao najotporniji javor kraških olujnih burišta.

Strani sadjeni javori

Kod nas se u parkovima i plantažama sadi još i par stranih javora, najviše iz Amerike:

• Acer saccharinum L. (A. dasycarpum Ehr.) iz američke sekcije Rubra Pax, sađen je većinom u zaledju, kao parkovni ukras i u nasadima za drvnu proizvodnju.
• Acer negundo L. (Negundo fraxinifolium Nutt.) iz pacifičke sekcije Negundo (Boeh.) Pax. (Negundium Raf.): sadi se u parkovima i drvoredima, ali se kod nas u kopnenom zaleđu mjestimice već širi i kao podivljao u ruderalnim šikarama Ailantho-Robinion.

Naši endemski javori

Od dvadesetak raznih svojta javora nazočnih na Dinarskom krasu ima i više endemičnih. Uži su domaći endemi A. pannonicum Drenk. na jugozapadu Panonije (Hrvatska i Slovenija), pa dinarski visinski endem A. pseudoheldreichii Fuk. Ini su još širi balkanski poluendemi koji dosežu do Hrvatske: A. obtusatum Kit., pa A. obtusifolium Sb.& Sm. i A. paradoxum Pax (A. intermedium Panč.). Inače se istočnije na Balkanu izvan Hrvatske nalaze još 2 reliktna javora:

• Endemski planinski javor A. heldreichii Orph.: Boiss. raste na gornjoj granici šume najviših planina u istočnoj Bosni i Hercegovini, Sandjaku, Crnoj Gori, Kosovu, Macedoniji, Srbiji i Bugarskoj. Srodna mu je još istočnija vrsta:
• Pontski javor, A. trautwetteri Medv., koji raste na Kavkazu i Pontskom gorju sjeverne Turske, s najzapadnijim nalazištem u istočnoj Traciji (europska Turska).

Istočna sect. Platanoidea

Sekcija Platanoidea Pax (mliječni javori) ima najveću raznolikost s brojnim vrstama u istočnoj Aziji, dok je zapadnije kod nas i u Europi puno siromašnija. Pripadne svojte su mezofilno-psihrofilne pa kod nas većinom rastu u vlažnijim zavjetrinama tj. loše podnose sušu i vjetar. U Europi i kod nas u kopnenom zaledju po gorskim šumama je najčešći i često jedini zastupnik te sekcije javor-mliječ, tipski A. platanoides L. s.s., a rjedji je u dinarskim klancima i kraškim kanjonima još i A. laetum C.A.Mey.

Pripadne su vrste iz te sekcije kod nas uglavnom mlađega postglacialnog izkona i nemaju bližih srodnika s ovdašnjim terciarnim fosilima, dok su takve reliktne vrste s terciarnim srodnicima iz sekcije Platanoidea najbrojnije i najstarije u istočnoj Aziji, gdje je i prvotno ranoterciarno razvojno čvorište ove sekcije iz paleogena (Walther 1972).

Acer laetum (ssp. fallax)

Acer laetum C.A.Mey (A. lobelii Ten., A. platanoides ampl. subsp. fallax (Vis.) Pax., grč. neroplátanos): To je disjunktni terciarni relikt, kod nas fosilno poznat još iz miocenskih gorskih šuma oko Panonskog mora (kao A. integrilobum Weber), a kod nas je na sjeverozapadnoj granici. Danas raste izdvojeno na Kavkazu, Taurusu, Pindosu, gorju Sicilije i u dinarskim riječnim kanjonima, npr. uz gornju Unu u šumi Juglandi-Aceretum hyrcani i u kanjonima Rječine i Vranske drage (Istra) u reliktnoj poluzimzelenoj pseudomakiji tise i crnike. To je naša najosjetljivija vrsta higrotermnog javora ograničena na vlažna zakloništa, većinom u klancima i kanjonima primorskih Dinarida, gdje dijelom zamjenjuje kontinentalno-gorski tip A. platanoides s.s.

Tipična sekcija Acer s.s.

Tipska uža sect. Acer s.s. (Spicata Pax, Gemmata Pojar.), je u ostaloj Europi izvan Balkana razmjerno najbogatija vrstama, dok na Balkanu ima još više vrsta reliktna sekcija Goniocarpa (vidi niže). Kod nas obuhvaća većinom poznate i obične kontinentalne javore npr. tipski A. pseudoplatanus L. s.s. (gorski javor) i A. tataricum (žestilj) koji su češći na panonskim brdima i sjevernim kopnenim Dinaridima, pa još planinski javor (Acer heldreichii Orph.: Boiss.) koji je rjedji na višemu balkanskom gorju izvan Hrvatske. Kod nas toj sekciji još pripadaju dvije rjedje svojte: submediteranski južni polukserofit A. velutinum C.A.Mey. i dinarski visokoplaninski endem A. pseudoheldreichii Fuk.

A. velutinum (A.pseudobtusatum)

Baršunasti javor ili judovina, A. velutinum C.A.M. (A. pseudobtusatum Fuk., A. villosum auct. p.p., ? A. obtusatum X pseudoplatanus Fuk., A. "pseudoplatanus" auct.dalm., grč. agrioplátanos): To je kod nas česti odporni javor na submediteranskim kamenim vjetrometinama uzduž primorskih Dinarida, a proširen je od južnog Zakavkazja kroz Tursku i Grčku sa zapadnom granicom uz Jadran. Kod nas raste najviše na obalnim Dinaridima npr. Orjen, Biokovo, Svilaja, Poštak, Senjsko bilo i Vinodol, a rjeđi je prama kopnenom zaleđu npr. Velež, ličko sredogorje i Kordunski kras, pa Obzòva gora na otoku Krku. Većinom raste na olujnim burištima, najviše u primorskim crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae i u submediteranskim šumama crne jele Ostryo-Abietetum pardei.

Morfotaksonomski je ovo prijelazni oblik između gluhača i gorskog javora (A. pseudoplatanus s.s.) s kojim je ranije kod nas na Jadranu najčešće bio zamjenjivan, iako se od ovoga jasno izdvaja slijedećim značajkama: listovi su deblji i tvrđi kožasti, izrazito su dvobojni tj. ozgora goli i tamniji maslinastozeleni, a ozdola žućkastosivi i gusto baršunasto dlakavi, dok su im režnjevi kraći i više zaobljeni s tupim i širim vrškom. Plodovi su mu jače dlakavi i njihove stapke uspravne i ukočene, a stara kora vrlo debela plutasta i jako izpucana. Podrijetlom je to vjerojatnije prijelazni relikt negoli križanac, jer je proširen i puno istočnije izvan Balkana gdje više nema gluhača za neko navodno križanje.

Endem A. pseudoheldreichii

Predplaninski javor, A. pseudoheldreichii Fuk.(A. "Heldreichi" Hirc & auct.dalm. non Boiss., A. haselbachensis Walther foss., ? A. heldreichii X pseudoplatanus Fuk.): Ovo je naš dinarski endem i prijelazna svojta između gorskoga i planinskog javora. To je kraški endem južnih primorskih Dinarida, gdje se nalazi raštrkano i u manjim grupicama na hercegovačkim planinama, pa na višim grebenima Orjena, Biokova i Svilaje između 1.200-1.700m visine. Raste jedino i izključivo na najjačim burištima i to je kod nas najodpornija visinska drvolika listača na olujne vjetrove. U Hercegovini se većinom nalazi u subalpskim šumama munjike Pinion heldreichii, a na dalmatinskom gorju u posebnoj šumi sa crnom brezom (Betula obscura) u zajednici Betulo-Aceretum pseudoheldreichii.

Prvotno je opisan kao navodni "križanac" gorskoga i planinskog javora (Fukarek 1959), ali kod nas raste i znatno zapadnije izvan areala planinskog javora, a osim toga još odkrića iz terciara skoro identičnog fosila A. haselbachensis (Walther 1972) dokazuju da je njegov noviji hibridni postanak dvojben i vjerojatnije je to stari razvojni relikt. Od tipa A. pseudoplatanus s.s., izdvaja se jače ušiljenim i tamnijim smeđastim pupovima, plodom s bližim paralelnim krilcima, pa dublje razdijeljenim listovima urezanim sve do pola plojke.

Acer sect. Campestria

Poznata europska sekcija Campestria Pax (klenovi) obuhvaća najpoznatiji sjeverni kontinentalni tip Acer campestre L. s.s. i još razne slične klenove, npr. kod nas submediteransko-primorski i kanjonski suklen, A. marsicum Guss. (A. coriaceum Tsch.) koji je na Dinarskom krasu zapravo češći od pravoga europskog klena, dok na jugozapadu Panonije kod nas još raste i posebni mezotermni endem A. pannonicum Drenk.

Acer marsicum (A. coriaceum)

Suklen ili šestilac, A. marsicum Guss. (A. coriaceum Tsch., A. pseudocampestre Ung., A. campestre subsp. marsicum Hayek, A. decipiens Braun foss.; uz Neretvu: "klenić", Kvarner: "šestỳlac", Baška: "mićašestŷl"): To je prijelazni razvojni relikt između primorskog makljena (A. monspessulanum) i običnog klena (A. campestre s.s.), koji je i fosilno poznat već iz miocenskih obala Panonskog mora kao A. decipiens npr. na Medvednici i Ivanščici. Tipski A. campestre (subsp. campestre s.s.) kod nas uglavnom raste u kopnenom zaledju i do Jadrana doseže samo na flišu u Istri, dok ga južnije u Kvarneru i Dalmaciji uglavnom zamjenjuje A. marsicum.

To je submediteranski kraški javor u šumama reda Orno-Ostryetalia, najviše duž Apenina i primorskih Dinarida, pa na Kvarnerskim otocima i u dinarskim riječnim kanjonima, a na sjeveru je rjedji do Trsta i Korduna. Razmjerno je odporan na sol, sušu i vjetar, pa raste sve do olujnih burišta. Od svih naših javora ovaj najbolje podnosi čestu i jaku posolicu, pa na zasoljenim olujnim obalama uz Velebitski kanal čak tvori uz more i posebne halofilne šumice Vitici-Aceretum marsici.

Endemski Acer pannonicum

Panonski meklen, Acer pannonicum Drenk. (A. campestre var. lanceolatum Ett., Hrv. Zagorje: "meklen"), možda bi imao realniji taksonomski status kao regionalna podvrsta klena (A. campestre s.lat. subsp. pannonicum ?). To je endem jugozapadne Panonije u srednjoj Hrvatskoj, sjeverozapadnoj Bosni i istočnoj Sloveniji. Kod nas mjestimice raste najviše u Hrvatskom Zagorju, Žumberku, Banovini i dr., na otvorenim položajima u mezotermnim vlažnim nizinskim šumama npr. Aceri-Quercetum pedunculiflorae i dr.

Naša reliktna sect. Goniocarpa

Javorova sekcija Goniocarpa (Rehd.) Pojar. je najbogatija vrstama u jugoistočnoj Europi, gdje obuhvaća uglavnom reliktne južnije svojte A. obtusatum W.& K., A. monspessulanum L., A. hyrcanum Fisch & Mey., A. sempervirens L. (A. creticum) i sl.

A. monspessulanum (makljen)

Makljen, Acer monspessulanum L. s.s. je tipični submediteranski javor proširen uzduž južne Europe, a kod nas najviše u Istri, Kvarneru, dalmatinskoj Zagori, Hercegovini, itd. U nekim rječnim kanjonima Dinarida s fenskom klimom on dijelom doseže i dalje u kopneno zaledje, npr. uz gornju Unu, Drinu, itd. Naprotiv, isti makljen razmjerno loše podnosi prejaku sušu i morsku posolicu, pa ga uglavnom nema na južnijim dalmatinskim otocima, a niti oko burne Baške na jugoistoku Krka.

Iako mu Kvarner inače toplinski odgovara, tu makljen također ne podnosi prejaku posolicu i olujnu buru, pa dijelom izostaje na istočnoim Kvarneru u olujnim primorskim šumicama oko Baške, na Prviću, Grguru i Rabu gdje ga zamjenjuje A. marsicum koji je ipak odporniji na jake vjetrove i obilno zasoljavanje.

Acer obtusatum (gluhač)

Javor gluhač, Acer obtusatum Kit. (A. "opalus" auct.balk. non L., A. opalus ampl. subsp. obtusatum Gams, Kvarner: "judòvina", Vrbnik: "prokletovina"): To je kod nas jedan od češćih i tipičnih javora na Dinarskom krasu, gdje najviše raste duž rječnih kanjona, po klancima i u nižim ponikvama i sl. Ovo je balkanski poluendem jugoistočne Europe sa sjeverozapadnom granicom u Sloveniji. Najviše je proširen na Kordunskom krasu, u Lici i dalmatinskoj Zagori, a sjevernije se nalazi tek mjestimice npr. na jugu Žumberka u kanjonu Kupčine i najsjevernije na zagorskoj Ivanšćici kod Lepoglave, u kanjonu Loborske Reke i dr. Također raste i na Kvarnerskim otocima, npr. na višim brdima Cresa i Krka iznad Baške. Dobro podnosi kameniti kras i poluotporan je na sušu i vjetrove.

A. hyrcanum ssp. paradoxum

A. hyrcanum Fisch.& Mey. subsp. paradoxum (Pax) Murray (A. intermedium Panč., A. "hyrcanum" auct.illyr.): To je arktoterciarni relikt i balkanski poluendem tj. najzapadnija podvrsta iz širje vrste A. hyrcanum ampl. Većinom raste u riječnim kanjonima, klancima i sličnim vlažnim refugijima sveze Carpino-Acerion hyrcani, od Azerbejdjana do Hrvatske, a kod nas npr. uz Neretvu, Imotski, Pelješac, gorje Vilica, Poštak, ličko Sredogorje i uz gornju Unu.

A. sempervirens (A. creticum)

Zimzeleni klen, A. sempervirens L. (incl. A. creticum L., A. "orientale" Koch non L.): To je istočnomediteranski vazdazeleni paleoendem i blizak prototipu klenova "Acer protocampestre" Walther iz terciara, pa je i evolutivno važan za razvitak sekcija Campestria i Goniocarpa. Raste u submediteranskim šumama na vapnenačkom gorju Peloponeza, Krete i inih egejskih otoka, Cipra i jugozapadne Turske, s više pripadnih podvrsta i prijelaznih relikata prama A. hyrcanum s.lat. (A. reginae-amaliae Orph.), kao i prama A. monspessulanum s.lat. (A. obtusifolium Sb.& Sm.) itd. Najčešći je na karbonatnom krasu sa kserofilnim četinjačama u reliktnim šumama širokog čempresa ili s grčkom jelom i razmjerno je odporan na sušu i vjetrove.

Acer obtusifolium

Tvrdolisni makljen, A. obtusifolium Sb.& Sm. (? A. sempervirens X monspessulanum auct., na Krku: "zimska šestŷl", Čabulja: "rani makljen"): Ovo je poluzimzeleni prijelazni javor između južnoga zimzelenog klena i običnoga listopadnog makljena. Vjerojatnije je to razvojni relikt negoli noviji križanac, jer tipski A. sempervirens kod nas izostaje. Dosad su na Dinarskom krasu sigurno poznata samo 2 izdvojena reliktna nalazišta: sjeverna strmina Divŷnske gore na istoku otoka Krka iznad zaselka Vinca kod Vrbnika, pa u Hercegovini na južnoj padini Čabulje uz kanjon Ugrovače, a najčešći je u Grčkoj. Na obadva naša nalazišta raste po golomu kamenitom krasu i na olujnim položajima s najjačom burom u šikarama Orno-Ostryon.

Iako je općim izgledom listova donekle sličan tipskom makljenu (A. monspessulanum s.s.) i vjerojatno je dosad kod nas s ovim zamjenjivan, od njega se ipak odvaja idućim značajkama: krošnja je poluzimzelena, tj. listovi opadnu kasno krajem zime neposredno pred novim listanjem već u veljači, pa mu se cvjetovi razvijaju redovno nakon listova, koji su debeli, čvrsto kožasti i dvobojni: ozgora gladki i sjajni svijetlozeleni, a ozdola sivodlakavi. Pupovi su mu veći i mladi izbojci deblji nego kod makljena, a krilca na plodu su jače proširena pod pravim kutom. To je najkseromorfnija svojta javora na Dinarskom krasu, osim jugoistočnog A. sempervirens koji ne doseže do nas.

Istočni Acer syriacum

Levantski makljen, A. syriacum Boiss.& Gail. (A. "monspessulanum" auct.levan. non L., turs. Akdeniz isfendan): Taj prama istoku zamjenjuje tipski južnoeuropski makljen u jugozapadnoj Aziji, a raste na primorskom krasu uz južne obale Turske, na primorskom gorju Sirije i Libanona, u tvrdolisnim makijama Quercetalia ilicis i odporan je na jače vjetrove. Odlikuje se dvobojnim, ozdola baršunasto-dlakavim listovima i štitasto-kišobranastom krošnjom.

Javori na jadranskim otocima

Na jadranskim otocima dolaze bar 4 razne svojte javora, a razmjerno je najčešći makljen (A. monspessulanum), osobito na otočnim vrhovima u području crnograba npr. na Cresu, Krku, Braču, Pelješcu itd. Bliže obali se makljen spušta na sjevernom Cresu i na sjeverozapadu Krka od Malinske do Vrbnika. Na Kvarnerskim otocima i osobito na Krku i Cresu najniže uz more raste šestilac (A. marsicum) koji od svih javora najbolje podnosi jaču posolicu.

Treći rjedji javor na Kvarnerskim otocima je gluhač (A. obtusatum) koji tek pojedinačno raste u području crnograba na najvišim vrhovima sjevernog Cresa i Obzove gore na jugoistočnom Krku. Najrjedji otočni javor je poluzimzeleni rani makljen (A. obtusifolium) koji kod nas pojedinačno raste samo uz zaselak Vinca kod Vrbnika na Krku (i kanjon Ugrovače u Hercegovini).

Ekologija kraških javora

Javorove šume se kod nas mogu razlučiti na 2 glavna tipa. Sjeverne mezofilne javorne šume većinom na silikatima pripadaju srednjoeuropskoj svezi Tilio-Acerion (Oberd.) Klika, koja je dendrološki siromašnija i uglavnom bez reliktnih južnih javora. Dendrološki su znatno raznovrsnije polidominantne javorne šume Dinarskog krasa, s brojnim rjedjim vrstama reliktnog drveća i grmlja koje većinom pripadaju drugoj, balkanskoj svezi Carpino-Acerion hyrcani Quez.& al. (Aesculo-Tilion Bergm.).

Europski Tilio-Acerion

Sveza Tilio-Acerion pseudoplatani (Oberd.) Klika 1955 (Acerion pseudoplatani Oberd. p.p.) iz sjevernog reda Fagetalia sylvaticae (i europskog razreda Querco-Fagetea), su kontinentalne šume 'plemenitih' listača u gorskim uvalama i klancima. Više pripadnih zajednica kod nas rastu u vlažnijim gorskim uvalama, a na peripanonskom gorju oko Save je najčešća takva zajednica Lunario-Aceretum pseudoplatani (Horv. 1938) Fuk. 1970 (Aceri-Fraxinetum "croaticum" Horv.).

Javorne šume Carpino-Acerion

Balkanske polidominantne prašume Carpino-Acerion hyrcani Quez.& al. (1977) 1980 (= Aesculo-Tilion tomentosae Bergm. 1990): U okviru južnijeg reda Castaneo-Quercetalia (Soo) Fuk. (i termofilnog razreda Quercetea pubescentis), florno i dendrološki daleko najbogatije listopadne vlažne šume u cijeloj Europi sadrži na Balkanu i u Turskoj reliktna arktoterciarna sveza Carpino-Acerion hyrcani. To su higrotermne polidominantne šume južnih i submediteranskih reliktnih listača, poput prirodnih arboretuma s po 30-50 različitih vrsta drveća i grmlja u nabogatijim očuvanim sastojinama.

Ta sveza uglavnom raste u najkišovitijim, toplo-vlažnim enklavama submediterana, na karbonatnom krasu u dubokim ponikvama, klancima i rječnim kanjonima, pa ona prema jugu zamjenjuje hladniju i siromašniju gorsko-kontinentalnu europsku svezu Tilio-Acerion (Oberd.) Klika iz osiromašenoga sjevernog reda Fagetalia s.l. Pripadne se zajednice sveze Carpino-Acerion nalaze najzapadnije u Lici i Kordunu, pa u dalmatinskoj Zagori, jugozapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Macedoniji, Grčkoj i Turskoj (Fukarek 1970, 1977). Naprotiv sjevernije u Sloveniji, Gorskom Kotaru i brdima Zagorja ta bogata jugoistočna sveza zbog ranijih oledbi izostaje i tu rastu samo siromašnije europske 'plemenite listače' Tilio-Acerion.

Značajni reliktni pokazatelji tih staništa i sveze Carpino-Acerion su uglavnom predglacialni disjunktni relikti: Acer hyrcanum ampl., Acer laetum (A. fallax), Carpinus caucasica (C. oxycarpa), Juglans regia s.l., Tilia rubra (T. caucasica), Corylus colurna, Ilex colchica, Swida koenigii (Cornus hungarica), Kalonymus floribunda (Euonymus bulgarica), Vinca balcanica (endem), Asarum ibericum (A. caucasicum), Adenophora liliifolia, Polygonatum multiflorum, Digitalis lanata uz obilje termofilnih paprati Polypodium interjectum, Polystichum braunii, Dryopteris borreri i dr., a na tlu je značajan bogati sag mahovine Ctenidium molluscum itd. Na Dinarskom krasu raste više pripadnih zajednica:

Aceri-Tilietum tomentosae

Aceri-Tilietum tomentosae Stef. (1978) 1979 (Aceri-Tilietum "mixtum" Stef.): To je najčešća zajednica iz ove sveze na Dinarskom krasu, s najvećim tipskim sastojinama u velikim kanjonima srednje Une, Vrbasa, Neretve, Morače i Drine, a manjih fragmenata još ima i sjevernije npr. u kanjonima Korane, Mrežnice, Slapnice u Žumberku, Loborske reke u Ivanščici itd. Pokazatelji su: Tilia tomentosa, T. pseudorubra (T. corinthia), Acer obtusatum, A. hyrcanum ampl. (A. intermedium), Asperula taurina i Campanula trachelium.

Tilio-Aceretum obtusati

Tilio-Aceretum obtusati Jovan. 1982, je jedina šuma iz ove sveze na bazičnim ofiolitnim silikatima (feromagnezijski ultramafiti) u submontanom pojasu. Dosad je poznata disjunktno, na zapadnu Zrinske gore u ofiolitnom masivu Anđelina na Banovini (brda Kapija, Dikavac, Vješala i dr.), pa najviše u južnoj Srbiji. Pokazatelji su Acer obtusatum, Tilia pseudorubra, Quercus dalechampii, Corylus pontica, Staphylea pinnata, a u podsloju obilno termofilne paprati Polypodium interjectum, Dryopteris borreri i Polystichum braunii.

Tilio-Carpinetum caucasicae

Tilio-Carpinetum caucasicae (Fuk. 1970) 1975 (Querco-Carpinetum "hercegovinicum" Fuk. prov.): To je reliktna higrobazična šuma u submediteranskim kanjonima na karbonatnim strminama s vlažnim skeletnim deluvijom (Rohauboden). Poznata je od Hercegovine do Kvarnera, a tipske su najbogatije sastojine u kanjonskom sustavu Neretve i srednje Zrmanje. Manjih fragmenata još ima uz gornju Krku, u Paklenici, Vinodolu i dr., ali su neke najbogatije kanjonske plohe nedavno već uništene potapanjem u hidroakumulacijama (Neretva i Krka). Pokazatelji su Carpinus caucasica (C. oxycarpa), Tilia caucasica (T. rubra), Fraxinus palissae, Quercus dalechampii, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Ruscus aculeatus i obilje paprati Polypodium interjectum, Dryopteris borreri i dr.

Juglandi-Coryletum colurnae

Juglandi-Coryletum colurnae Stef.& al. (1973) 1983: Ovo je jedna od najbogatijih listopadnih šuma na Dinarskom krasu. To je reliktna higrotermna šuma divljeg oraha, divoljeske, crnograba, gluhača itd., razvijena po vlažnim i zaklonjenim klancima i ponikvama u submediteranu južnih Dinarida tj. u Hercegovini, Crnoj Gori i Sandjaku. Tipske i bogate sastojine se nalaze u kanjonima srednje Neretve i Dive Grabovice podno Čvrsnice, a manji fragmenti još na istoku Prenja, Orjenu i dr.

Ljudskom degradacijom ili pod udarom vjetra ova prelazi u odpornije niže šumice Ostryo-Coryletum colurnae (Bleč.) Lak.& al. Pokazatelji šume Juglandi-Coryletum su: divlji Juglans regia subsp. balcanica, Corylus colurna, Tilia pseudorubra, Acer obtusatum, Ostrya carpinifolia i u podsloju Danae cornubiensis.

Glavna literatura

• Degen, A. 1936: Aceraceae. Flora Velebitica, vol. 1, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

• Fukarek, P. 1983: Javor (Acer L.). Šumarska enciklopedija, sv. 2: 178-186, Leksikografski zavod, Zagreb.

• Gelderen, D.M.van & al. 1994: Maples of the World. Timber Press, Portland, 332 p.

• Hayek, A.von 1925: Aceraceae. Prodromus florae Peninsulae Balcanicae, vol. 1: 603 - 608, Feddes Repertorium XXX/1, Berlin-Dahlem.

• Pax, F. 1885-1886: Monographie der Gattung Acer, 1.- 2. Botan. Jahrb. 6 & 7, Leipzig.

• Pojarkova, A.J. 1933: Botanic-geographical survey of the mapples in USSR in connection with the history of whole genus Acer L. Acta Inst. Bot. Acad. Sci. USSR, 1: 225 - 374, Leningrad.

• Tutin, T.G.& al. 1968: Aceraceae. Flora Europaea, vol. 2: 237 - 239, Cambridge Univ. Press.

• Walther, H. 1972: Studien über tertiäre Acer Mitteleuropas. Abhan. Staat. Mus. Miner. Geol. Dresden, 19: 1 - 309.

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi
• Terciarno pradrveće
• Jadranski hrastovi

Vanjske sveze

• Pregled vrsta javora u svijetu

Reference

Adapted and condensed study by Dr.sc. A.Z. Lovric (1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted source and author, may be copied and distributed without changes.