Hrvatsko-jadranske povijuše

Hrvatsko-jadranske povijuše (liane i penjačice primorskog krasa): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum - ADRZ (1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia.
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - liane (povijuše i penjačice)

ABSTRACT

Croatian-Adriatic lianas (vines and climbers at Croatian coast and isles): In the woods and scrub of Adriatic islands and Croatian coast grows an abundant series of different Mediterranean vines and lianas. The most interesting ones there are: Smilax mauretanica, Hedera taurina, Rubus heteromorphus, Dioscorea orientalis, Bryonia cretica, Clematis flammula, Vitis sylvestris, Calystegia sepium subsp. roseata, some endemics of Rosa, etc. In Dalmatian cliffs and ravines occur also Ephedra foeminea, Smilax balearica, Hedera taurica, Semele barrelieri, and other rare climbing taxa.

U v o d

Raznolike liane tj. izdužene povijuše i penjačice su bitna značajka najpovoljnijih južnih, tropskih i subtropskih bioklimata, gdje ih često ima i po više stotina vrsta zajedno. U hrvatskom okružju razmjerno najviše domaćih samoniklih liana prirodno rastu na Sredozemlju uključivo i naš Jadran, gdje na obalama i otocima ukupno uspijeva preko dvadesetak pa do pedesetak raznih divljih liana. Naprotiv su malobrojnim skromnim povijušama i penjačicama izrazito siromašni brdski i kontinentalni srednjoeuropski krajevi uključivo i sjeveroistok Hrvatske, gdje prosječno raste i manje od desetak divljih liana, a osobito ih je najmanje kod nas na nutarnjemu silikatnom gorju.

Zbog toga naši (većinom kontinentalni) šumari i ini prirodoslovci odgojeni po slaveno-srednjoeuropskom modelu, uglavnom vrlo slabo poznaju liane i tek ponešto iz knjiga i filmova znaju o nekakvim egzotičnim lianama iz tropa, ali o postojanju brojnih tj. bar tridesetak divljih sredozemnih liana po južnoj Hrvatskoj uz Jadran znaju i navode vrlo malo ili zamalo ništa, - pa ih zato čak niti ne ubrajaju u domaću "hrvatsku dendrofloru" ograničenu uglavnom na kopneno drveće i grmlje (i tek poneke najpoznatije iz Sredozemlja).

Naprotiv, na primorju i otocima istočnog Jadrana u jugozapadnoj Hrvatskoj stvarno i obilno raste najmanje tridesetak raznih svojta južnih povijuša i penjačica npr. najčešće iz rodova Ephedra, Smilax, Dioscorea, Hedera, Bryonia, Vitis, Rubus, Rosa, Clematis, Calystegia, pa još sličan niz inih rjeđih.- Većina tih dosad uglavnom uzastopce i uporno izostaju iz domaćih dendrologia (jer njih doista većinom nemaju ini kopneni Slaveni koji su modelni uzori našima): Zato je ovo sada jedan od prvih sustavno-sažetih i suvislih pregleda dosad kod nas uglavnom zanemarenih, iz tog niza domaćih divljih liana kao bitne sastavnice i izvorne značajke stvarne južnohrvatske prirode.

Ephedra na primorskom krasu

Ephedra (kositernica, uz Neretvu: "metlina", na Krku: "vadỳna", engl. jointfir, njem. Meertraubchen, fran. uvette, rus. hvojnik, grč. kokkolochórto): Rod Ephedra je s pedesetak vrsta proširena u Euraziji i obje Amerike. To je najkserotermniji rod golosjemenjača u Holarktisu, koji je tu uglavnom ograničen na južnija primorska i stepsko-polupustinjska područja, najčešće na otvorenim i izloženim staništima sušnih šikara, stijena, pješčanih dina i sl. Taj kserotermni rod kod nas raste samo na primorju i otocima, a u hladno-vlažnom kopnenom zaleđu izostaje. Njihovo je svrstavanje i nazivlje ovdje usklađeno s novijom revizijom roda, koju su razradili Freitag & Maier-Stolte 1989.

Duž balkanskih obala je ovaj rod zastupljen sa 5 vrsta, od kojih 2 najodpornije uglavnom rastu na kamenim vjetrometinama (E. procera i E. aphylla). To je kod nas daleko najmanje proučeni rod golosjemenjača i dosad se tek formalno spominju 3 vrste, od kojih je jedna sigurna i dosad potvrđena E. nebrodensis. Druga E. "fragilis" (E. campylopoda) je kod nas uobičajena zapadna zamjena za nazočnu istočniju E. foeminea, dok su raniji navodi treće E. "distachya" u Hrvatskoj sigurno pogrješni, jer nema sigurnih materjala i kasnije nije nađena, a kod nas uopće ni nema njezinih pripadnih staništa, pa je vjerojatno analogna zabuna. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Ephedra oko balkanskih obala: najmanje je otporna E. distachya s.s. < E. nebrodensis s.s. < E. foeminea < E. procera < E. aphylla kao najodpornija na kamenim vjetrometinama.

E. foeminea (E. campyloclada)

Mala metlina, E. foeminea Forsk. (E. campyloclada Stapf., E. minor Host, E. "fragilis" auct.balk. non Desf., grč. pikrokláda): To je na istočnojadranskoj obali i otocima najčešća poluodporna vrsta ovog roda na umjerenim privjetrinama. Kod nas raste uglavnom u tvrdolisnom području i to u eumediteranu češće na suhim južnim stijenama u svezi Centaureo-Campanulion, a južnije u toplijem termomediteranu vanjskih otoka najviše u makijama Oleo-Ceratonion. Na dalmatinskoj obali je najsjevernije nađena u kanjonskom ušću Krke, pa na većini dalmatinskih otoka, većinom uz otvorene južne obale na udaru pučinskog juga.

Ephedra aphylla (E. alta)

Dugačka metlina, E. aphylla Forsk. (E. alta C.A.M., E. "fragilis" auct.orien. non Desf.): Ovo je najkserotermnija vrsta tog roda u istočnom Sredozemlju. Nalazi se na Egejskim otocima i Peloponezu, uz južne obale Turske, u Siriji, Jordanu, Libanonu i najviše na Sinaju, najčešće u ljetopadnim grmolikim restingama južne sveze Thymelaeion hirsutae, gdje raste kao visoka izdužena liana po više metara dužine. U istočnom Sredozemlju se nalazi uz olujne obale pod najjačim udarom pučinskih vjetrova. Kod nas su zasad još nesigurna njezina nalazišta npr. na konavoskoj obali i otoku Visu, ali se u ekološkom pogledu treba očekivati u najjužnijem primorju i na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana.

Eph. nebrodensis (E. major)

Velika metlina, E. nebrodensis Tin. s.s. (E. major Host, u Baški: "vela vadỳna") je otpornija na hladnoću pa raste i u submediteranu na kamenim vjetrometinama s burom, a najčešća je na primorskim stijenama u svezi Centaureo-Campanulion. To je zapadnomediteranski grm, koji je kod nas na sjeveroistočnoj granici.

Većinom raste na stjenovitim vrhovima jadranskih otoka i primorskim strminama obalnih Dinarida, a najsjevernije na otoku Cresu (greben Lubenice), jugoistočnom Krku (Stara Baška), Prviću kod Senja, Velebitskoj obali kod Jurjeva (Tvarda draga), pa južnije u Dalmaciji (Kušan & Martinis 1964) najviše na primorskim odsjecima Biokova i konavoske Sniježnice.

Ephedra procera (E. graeca)

Visoka metlina, E. procera Fisch.& Mey. (E. graeca C.A.M., E. major auct.orient., navodno ime tzv. "tanka kositernica" Nikolić 1994 je krivi prijevod, jer je baš ta od svih kod nas najdeblja !): Ova zamjenjuje predhodnu vrstu u istočnom Sredozemlju, sa sjeverozapadnom granicom u Dalmaciji. U istočnom Sredozemlju većinom raste na submediteranskim brdskim stijenama reda Onosmetalia frutescentis, npr. na Taurusu i u Grčkoj, pa u klisurastim riječnim kanjonima u Macedoniji.

U Dalmaciji se ova nalazi na olujnim i zasoljenim obalama pod najjačim udarom pučinskog juga i to samo na donjim obalnim stijenama, npr. na Konavoskim stijenama, dubrovačkim Elafitima, obali Pelješca i na jugu podno Biokova. Kod nas nastava niže i sušnije stijene nego srodni poluodporni tip E. nebrodensis s.s. koji je češći na kvarnerskim i brdskim stijenama Dalmacije.

Tzv. Eph. "distachya" kod nas ?

Dvojbena E. "distachya" auct. vix L. (E. vulgaris Rich., tzv. "obična kositernica" - formalni zapis tog naziva je vrlo dvojben, jer ova kod nas jamačno ne raste): To je u Europi najpoznatija i acidofilna vrsta koja najviše raste na vlažnijim silikatnim pijescima zapadnoeuropskih obala uz Atlantik, u zapadnom Sredozemlju i na hladnijim silikatnim obalama uz Crno More.

Naprotiv na pretežno karbonatnim i sušnim obalama Jadrana i istočnog Sredozemlja je inače vrlo rijedka, a kod nas još nije materjalno potvrđena i dosad ova drugdje na Balkanu nije nađena osim istočnije uz Crno i Mramorno more. Medju svim nađenim vrstama tog roda, ova je najmanje odporna na jače vjetrove i uglavnom ograničena na vlažnije silikatne privjetrine.

Smilax na istočnom Jadranu

Smilax (hrv. tetivika, Kvarner: "nerezỳna", Dalmacija: "tutuvika", engl. catbrier, njem. Stechwinde, fran. salsepareille, rus. tin, grč. asmilangía, turs. Saparna): To je južni cirkumtropski rod grmova, odrvenjelih liana i zeljastih povijuša s oko 350 raznih vrsta u tropima i subtropima, a najsjevernije do Sredozemlja. Ranije se ubrajao u široke Liliaceae ampl., a odnedavna u Dioscoreaceae ili čak u posebne uže Smilacaceae kao jedini rod. Najbogatiji razvojni centri tog roda su u Kini i Meksiku, a kod nas uz Jadran sadrži 4 različite svojte većinom kao odvenjele povijuše ili rjedje kao bodljasti grmić (Sm. willkommii).

Smilax je kod nas uz polugrmasti Ruscus, Arundo i Asparagus acutifolius, jedini samonikli rod odrvenjelih jednosupnica. Uglavnom su to liane (tipska sekcia Smilax), a rjeđe i kao pravi grmovi (sekcija Parilax). To je južni, subtropski i tropski rod, koji se kod nas nalazi samo na primorju i otocima, a u hladnijem području crnograba i u kopnenom zaledju izostaje.

Zastupljen je na Sredozemlju s 2 različite sekcije: mezotermne liane iz tipske sekcije Smilax (s.s.) i kserofitni ježinasti grmići (tragantidi) iz sect. Parilax. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Smilax na balkanskim obalama: najmanje odporna je velika Sm. excelsa < S. nigra < S. mauritanica < S. aspera s.s. < Sm. balearica (Parilax willkommii) kao najodpornija na olujnim kamenim burištima.

Sm. nigra (velika tetivika)

Tipska sect. Smilax s.s. (Eusmilax DC.) je najsjevernija i većinom sadrži mezotermno-polukserofilne odrvenjele liane, uglavnom oko Sredozemlja i duž južne Eurazije do Japana, koje rastu u termofilnim šumama i šikarama. Duž Tauro-Dinarida je zastupljena sa 4 svojte: sredozemne S. aspera s.s., S. nigra, S. mauritanica i istočnije još najveća S. excelsa.

• Većina su poluotporne na sušu i vjetar, a izrazito neodporna je samo Sm. nigra Willd. (s.s.), koja je u Dalmaciji na sjevernoj granici ograničena na vlažne zavjetrine u laurisilvama npr. ponikve i klanci na Mljetu i Korčuli.

Tipska Smilax aspera s.s.

Mala tetivika, Smilax aspera L. (subsp. aspera s.s., na Krku: "tetvika", na Visu: "mala tutuvica"): To je poluodporni sredozemni kserofit u vazdazelenim šumama (Quercetalia ilicis) i tvrdolisnim grmljacima (Cisto-Ericetalia) od zavjetrina do umjerenih privjetrina, proširena oko Sredozemlja i Jadrana.

S. aspera ampl.ssp. mauretanica

Sm. aspera ampl. subsp. mauretanica (Poir.) Arc. (S. longipes M.Gan., S. "nigra" auct.adriat.p.p. non Willd., ? S. aspera X nigra auct.; na Krku: "velanerez", Komiža: "vela tutuvica", na Mljetu: "tetevika", grč. glossóchorta): To je odpornija prijelazna svojta i vjerojatno introgresijski križanac između tipova S. aspera s.s. i S. nigra s.s., pa je i morfološki između njih, a odlikuje se divovskim rastom. Uz istočni Jadran raste na sjeveroistoku Cresa (Merag), istočnom Krku (Baška-Vrbnik), Sv.Grgur, Lastovo, Korčula, Mljet, Konavli i dr.

Raste od privjetrina do jačih vjetrometina, a od spomenutih srodnika bolje podnosi posolicu i zasoljena tla uz more, pa se kod nas penje po zasoljenim obalnim stijenama, u priobalnim pramakijama Oleo-Quercion i longozama Periploco-Quercion brutiae. Od tipa S. aspera s.s. izdvaja se dužim i snažnijim rastom po 4m do 7m, 2-3 x većim listovima i dvostruko većim plodovima, a rub lista je ravan i cjelovit bez bodljica. Od tipske S. nigra Willd. se razlikuje bodljikavom stabljikom i svjetlijim crvenosmeđim plodovima.

Dodatak: Smilax excelsa

Smilax excelsa L. (turs. Buyuk saparna, rus. pavoj sassaparilj), je pontokaspijska mezotermna lijana i najveća europska vrsta tog roda visine i do 20 m. Raste od Bugarske do Irana tj. oko Crnoga i Kaspijskig mora, većinom u reliktnim submediteranskim šumama Orno-Ostryetalia i u bogatim terciarnim longozama Zelkowo-Parrotietalia. Od svih sredozemnih svojta tog roda je najodpornija na mrazove pa se na Pontskom gorju u sjevernoj Turskoj uspinje i do 1.200 m nad morem.

Sm. balearica (S. willkommii)

Grmolika sect. Parilax Raf. (nerezina) obuhvaća reliktne ultrakserične grmove tipa ježinastih tragantida terciarnog izkona iz predglacialnih obala Tetisa. To su čvrsto-zbijeni i trnoviti, tvrdolisni do ljetopadni grmovi koji rastu u subtropskim pustinjama i primorskim kamenjarama. Jedini najsjeverniji zastupnik ove južnije sekcije na Sredozemlju i kod nas je disjunktni relikt Sm. balearica.

Smilax balearica (Willk.: DC.) Burn.& Balb. (nerezina, Parilax willkommii M.Gan., Lovrić 1975, 1995, na Krku: "mićanèrez", Baška: "nerezỳna vakamỳku"): To je ježinasto-jastučasti grmić (ne povijuša) koji se već samim rastom na razini sekcije oštro razlikuje od ostalih europskih svojta tog roda. Nalazi se u Sredozemlju kao kraški disjunktni relikt samo na olujnim vapnenačkim stijenama Baleara, pa na burnim istočnokvarnerskim otocima uz Velebitski kanal: od Baške do Stare Baške na Krku, Prvić i Goli otok (nema je na europskom kopnu). Kod nas raste jedino na olujnim burištima s jakom posolicom, po zasoljenim obalnim strminama pod izravnim udarom Senjske bure, većinom na obalnim točilima Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Od drugih naših svojta tog roda se jasno izdvaja nizom osobitosti: jastučasto-polukuglasti grmić tipa ježinastog tragantida po 20-70 cm, od dna gusto rašljasto-lepezasto razgranjen, grane mrežasto-prepletene, kratke, tvrde i debele s mnoštvom bočnih vriježa poput trnovita klupka, a kruti listovi su sitni i usko-streličasti po 2-3 x 0,5-1 cm, duž ruba gusto bodljasti a na vrhu s jakim i krutim trnom dužine po 1/4 - 1/3 cijelog lista, duž grana su nanizane bezbrojne velike bodlje jednako duge kao listovi, plodići sitniji po 3-5 mm i suhi kožasti bez mesnatog ovoja.

Ruscaceae istočnog Jadrana

Ruscus (veprina, Kvarner: "fratrỳna", njem. Mausedorn, fran. fragon, rus. iglica, grč. mersine): To je reliktni termofilni rod tvrdolisnih odrvenjelih grmića i polugrmova jugozapadne Eurazije s desetak svojta u jugozapadnoj Europi, Sredozemlju, jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i Kanarskim otocima. Ranije je spadao u najšire Liliaceae ampl., a odnedavna se ubraja u širje Asparagaceae ili u posebne južne Ruscaceae zajedno sa subtropskim rodovima Semele, Danae i brdsko-mezofilnim rodom Platyruscus.

Neki danas opet u tu proširenu porodicu Ruscaceae ampl., još ubrajaju i mezofilne eurazijske Convallariaceae (Convallaria, Polygonatum, Paris, itd.). Na Dinarskom krasu samoniklo rastu 3 pripadne svojte: kserofilni grmić Ruscus aculeatus L., pa mezofilni polugrm Platyruscus hypoglossum, ter srodna mezotermna liana Semele barrelieri M.G.

Semele barrelieri (fratrina)

Semele barrelieri M.Gan. (? Ruscus hyrcanus Woron., R. "laxus" auct. p.p., u Kvarneru: "fratrina"): Atlantski rod Semele (Ruscus ampl.) obuhvaća 3 vrste na Kanarskim otocima i Madeiri: S. androgyna (L.) Knut., S. gayae (Webb) Sven.& Kunk. i S. menezesii Costa. Naša S. barrelieri je najveća takva vrsta iz širjeg roda Ruscus ampl. na Sredozemlju, poput izdužene vijugave lijane do 2,5m, koja općim izgledom više podsjeća na srodne rodove Semele i Danae (Ruscus ampl.), ali je po rasplodnim organima prijelaz prama rodu Ruscus.

To je disjunktni terciarni relikt u vlažnim prašumama Kolhide (obala Gruzije) i Hirkanije (Azerbejđan), pa još izdvojeno kod nas u najvlažnijim toplim refugijima na Jadranu: kanjon Rječine (uništena hidroakumulacijom), Mereška jama na Cresu, klanci Kočije na Korčuli, ponikve Blatine na Mljetu i Konavli. Tu raste u zasjenjenim i vlažnim zakloništima bez vjetra po primorskim klancima i dubokim otočnim ponikvama, u podsloju visokih pramakija (laurisylvae) Oleo-Quercion brachyphyllae na gornjem Jadranu i na južnojadranskim otocima. Od drugih vrsta roda se izdvaja: rastom visoke puzave liane do 230 cm, a listolike filokladije su približno između vrsta R. aculeatus i R. hypoglossum, tj. velike 3-4 x 1,5-2,5 cm, na vrhu s kratkim mekanim šiljkom, ter velikim plodnim bobama promjera 11-17 mm.

Dioscoreaceae (bljušt) uz Jadran

Dioscoreaceae su južna tropska porodica terciarnog iskona, koja pretežno obuhvaća zeljaste puzavice i odrvenjele liane, pa dijelom zeljaste trajnice u tropskim prašumama (npr. rod Tacca). Glavni su pripadni rodovi na Sredozemlju Dioscorea i Tamus, a neki tu ubrajaju i drvenasti rod Smilax (inače kao posebna fam. Smilacaceae ili ranije široke Liliaceae ampl.). Uz gore razradjeni rod Smilax, iz ove porodice uz istočni Jadran rastu još 2 zeljaste povijuše: Dioscorea balcanica i D. b. subsp. cretica ("Tamus communis" ssp. cretica).

Kopnena Dioscorea communis

Dioscorea ampl.- podrod Tamus (bljušt, Kvarner: "bluž", njem. Schmerwurz, fran. tamier, grč. brounies), proširen je oko Sredozemlja tj. u južnoj i jugozapadnoj Europi, jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i na atlantskim otocima, a u najnovije doba zbog biokemijske sličnosti se uvrštava i Tamus u prošireni rod Dioscorea ampl. Podrod Tamus obuhvaća 3 svojte zeljastih povijuša: na Kanarskim otocima subtropski T. edulis Lowe, u Europi i zapadnom Sredozemlju mezofilna Dioscorea communis (L.), a u jugozapadnoj Aziji termofilna D. orientalis (Boiss.) Cadd.& Wilk. (T. communis ampl. subsp. cretica (L.) Nym.).

Tipski europski mezofit Dio. communis (subsp. communis s.s.), raste u raznim šumama Fagetalia i šibljacima Prunetalia spinosae, a bliže moru se spušta u zapadnom Sredozemlju i kod nas na flišu u Istri gdje je razmjerno rijedak samo uz gornji Jadran. Južnije uz istočni Jadran, oko Balkana i u istočnom Sredozemlju ga zamjenjuje spomenuta jugoistočna sredozemna svojta, subsp. cretica.

D. communis ssp. cretica

Primorski ili južni bljušt, Dioscorea communis ampl. subsp. cretica L. (Tamus communis ampl. subsp. cretica (L.) Nym., "Tamus communis" auct.dalm.& orien. non L.; Kvarner: "velablûž", grč. brounies): Ova svojta je proširena uz istočni Jadran i u dinarskim kanjonima, pa dalje oko južnog Balkana do otoka Krete. Kod nas je to zamalo jedini zastupnik roda na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali.

Na sjevernoj granici u Kvarneru i dalmatinskoj Zagori raste u higrotermnoj šumi Ulmo-Fraxinetum angustifoliae, a južnije u balkanskom submediteranu po reliktnim prašumama Carpino-Acerion hyrcani, pa na obalama Jadrana i Grčke u vlažnim poluzimzelenim longozama Platanion orientalis. Od sjevernijega kopnenog tipa ssp. communis s.s., ova jugoistočna primorska svojta se izdvaja: snažnijim i višim rastom veće povijuše 3-5m, većim kopljasto-trolapim listovima 12-20cm s većim i dužim trokutnim uškama na bazi, izduženo-ušiljenim vrhom (nisu srcoliki) i duplo većim bobama.

Dioscorea balcanica

Cirkumtropski rod Dioscorea (engl. yam, njem. Yamswurzel, fran. igname, rus. batat), sadrži oko 600 južnih vrsta u tropima i subtropima, nasjevernije do Sredozemlja. To su većinom zeljaste povijuše s gomoljem, duge po 2m - 15m. Taj rod na svojoj sjevernoj granici uz Sredozemlje sadrži 3 endema: na Pirenejima D. pyrenaica Bub.: Gren., na Kavkazu D. caucasica Lipsky i na Balkanu D. balcanica Koš. Ova treća raste uz jugoistočni Jadran, u submediteranu Albanije i Crne Gore najviše kod Nikšića, na području bjelograba većinom u reliktnoj zajednici Dioscoreo-Carpinetum orientalis.

Bršljani (Hedera) na krasu

Araliaceae u Hrvatskoj: naš je jedini samonikli rod iz te porodice Hedera (bršljan, Kvarner: "bršćân", kajk. "bršlen", engl. ivy, njem. Efeu, fran. lierre, rus. pljošć). Taj rod sadrži dvadesetak svojta u južnoj Euraziji, od Japana do atlantskih otoka i sjeverozapadne Afrike. Na Dinarskom krasu i jadranskim otocima obuhvaća 3 različite svojte koje tu rastu od hladnijih poluizloženih privjetrina, pa do najtoplijih vlažnih zavjetrina na jugu.

Tipski bršljan, H. helix s.s.

U kontinentalnom zaleđu i na kopnenom primorju do područja crnograba je proširen samo poluodporni europski tip Hedera helix L. (subsp. helix s.s.), koji raste u raznim šumama i na stijenama od zaleđa do submediterana.

Hedera taurina (ssp. poetarum)

Primorski bršljan, Hedera taurina Carr. (H. helix ampl. subsp. poetarum Nym., H. helix sagittifolia Hibberd; na Krku: "veli baršćân"): U jadranskom primorju i najviše u eumediteranu, na toplo-vlažnim i zasjenjenim stijenama i u visokim vlažnijim pramakijama Erico-Quercion ilicis, raste južna sredozemna H. taurina s jače kopljastim i većim listovima ter krupnijim plodovima. Kod nas se nalazi npr. uz Rječinu, Merag na Cresu, pa otoci Sv.Grgur, Lastovo, Korčula, Mljet, Konavli i dr. Inače taj raste i drugdje na vlažnijim mjestima Sredozemlja, Krima i Male Azije.

Hedera caucasigena

Hedera caucasigena Pojar. (H. helix ampl. subsp. caucasigena Taht.& Mull., H. pastuchowii auct.p.p. non Woron.; Korčula: "veli brstân"): To je prijelazna istočna svojta izmedju europskog H. helix i azijskoga H. nepalensis Koch (od Afganistana do Kine). Ovo je naš najrjeđi i najmanje odporan reliktni bršljan, s disjunktnim arealom u vlažnim prašumama Hirkanije (Azerbejdjan) i Kolhide (Gruzija), pa izdvojeno kod nas u vlažnim klancima i dubokim ponikvama Korčule i Mljeta.

Tu je ograničen isključivo na vlažne zavjetrine u visokim pramakijama (laurisylve) Oleo-Quercion i najviše u zajednici Andrachno-Quercetum ilicis. Od drugih naših bršljana se izdvaja vrlo velikim (12-20 cm) i streličasto-trolapnim listovima (kao Sagittaria) svjetlije citron-žutozelene boje, pa dvostruko većim plodovima, a grane su mu gusto baršunasto-dlakave sa crvenosmedjim čekinjama.

Rubiaceae (broćike) na krasu

Pretežno cirkumtropska porodica Rubiaceae (broćike) je jedna od najvećih i obuhvaća preko 600 rodova s oko 13.000 vrsta. Na sjevernoj granici u Euraziji su to pretežno zeljanice, dok u tropima i subtropima sadrže dosta grmova, drveća i odrvenjelih liana. Južne Rubiaceae su kod nas zastupljene s desetak rodova, od kojih je na burnim kamenjarama Dinarskog krasa i jadranskih otoka razmjerno najčešći zeljasto-busenasti rod Asperula s desetak užih jadranskih endema i širih balkanskih poluendema.

Drugi i naš najveći rod na primorskom krasu je Galium (više raširen u sjevernom vlažnijem zaledju), pa u primorju još Valantia, veće povijuše Rubia, rijetki južni grm Putoria, itd. Južni subtropski rod Rubia (broć, engl. madder, njem. Krapp, rus. brusk, grč. rhizari), sadrži šezdesetak termofilnih vrsta u Africi, Sredozemlju, južnoj Aziji i Srednjoj Americi. Kod nas uz Jadran obuhvaća 3 termofilne svojte puzavih liana:

Rubia tinctorum (obični broć)

Obični broć, Rubia tinctorum L. (grč. agriorhizari): To je zeljasta listopadna povijuša i kod nas najčešći poznati zastupnik tog roda, koja raste pretežno u eumediteranu i širje u submediteranu uz cijeli istočni Jadran, većinom u ruderalnoj degradiranoj vegetaciji.

Rubia peregrina (veliki broć)

Veliki broć R. peregrina L. (grč. agriobaphion): Druga je kod nas nešto rjeđa, polugrmasta tvrdolisna povijuša R. peregrina, koja uglavnom raste na jadranskim otocima, dalmatinskoj obali i u južnoj Istri. Na Jadranu je ograničena pretežno na tvrdolisni eumediteran, gdje raste u makijama Quercion ilicis.

Rubia aucheri (R. dalmatica)

Rubia aucheri C.Koch (R. dalmatica Scheele), je kod nas treća i najrjedja istočnomediteranska svojta koja je na sjeverozapadnoj granici kod nas uz južni Jadran, npr. na Korčuli, Mljetu i Konavlima. To je rijetka, higrotermna drvenasta povijuša koja kod nas raste samo po primorskim klancima i dubokim otočnim ponikvama, u visokim i vlažnijim pramakijama Oleo-Quercion ilicis i u subtropskim laurisylvama Lauro-Quercion (pobliže: Terciarno pradrveće).

Bročevi (Galium) na krasu

Rod Galium (bročika, Kvarner: "malinèla", engl. bedstraw, njem. Labkraut, fran. caillet, rus. marena, grč. maurosakki): Taj rod kod nas obuhvaća blizu 40 vrsta, pretežno mezofilne i psihrofilne zeljanice i povijuše koje većinom rastu u šumamama i visokim zelenima, pa uz potoke, izvore i sl. Rjedje su na kamenom krasu Dinarida i otoka, gdje najviše rastu 2 kserofitne busenaste zeljanice G. corrudifolium Vill. (G. adriaticum Ronn.) i G. firmum Tsch. (G. aureum Vis.).

Osim tih, u vlažnijim primorskim zavjetrinama na flišu, submediteranskim šumama crnograba (Orno-Ostryon) i obalnim šumicama Populetalia uz jadranske rijeke rastu i poneke mezotermne povijuše iz roda Galium, npr. G. mollugo L. (G. elatum Thuil., na Krku: "veli malinêl").

Kupine (Rubus) na krasu

Neke odporne svojte iz roda Rubus na olujnom krasu: Dok za naše samonikle ruže postoje bar neki stariji pregledi, za polimorfni rod Rubus (kupina, Kvarner: "ostruga", grč. bátos), kod nas nema ni toga, osim popisa vrsta ili bližih opisa tek nekoliko najobičnijih vrsta po općim florama, pa je to vjerojatno najmanje proučen od većih rodova naše dendroflore.

Zato je i ovdje bio otežan njegov podrobni taksonomski prikaz, pa se sad navodi tek nekoliko markantnih svojta na kamenom krasu, a za ostale će trebati kasnija monografska razradba. Većina svojta, podvrsta i križanaca iz tog roda kod nas su poluodporne na kamenom krasu, osim jedine neodporne R. caesius L. (malina), koja je uglavnom ograničena na vlažne gorske zavjetrine.

Rubus ulmifolius s. ampl.

Primorska kupina, R. ulmifolius Schott. s.lat. je mezotermno-polukserofitni grm s poluzimzelenim listovima. Raste uglavnom u submediteranskim grmljacima Paliuro-Cotinetalia, a tip subsp. ulmifolius je poluodporan na sušu i vjetar. Najčešći je kod nas duž primorja ali se nalazi i dublje u zaledju uz rječne kanjone. U submediteranskim šikarama Frangulo-Cerasetum mahaleb duž Velebita i ličkog sredogorja raste i posebni odporniji oblik R. ulmifolius var. velebiticus (Sabr.) Deg.

R.heteromorphus (dalmaticus)

Jadranska kupina, R. heteromorphus (Ripart) Gerb. (R. dalmaticus (Ser.) Guss., R. ulmifolius subsp. dalmatinus (Tratt.) Focke; na Krku: "vela ostrùga", grč. agriobátes): Ova južna kupina raste po Sredozemlju od Španjolske do jugozapadnog Balkana, tj. od Kvarnera kroz Dalmaciju i Grčku do Egejskih otoka. To je vazdazeleni tvrdolisni grm i razmjerno najodpornija naša kupina na primorskom kamenom krasu, gdje većinom raste u garigama Cisto-Ericetalia i primorskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae.

R. sanguineus (R. anatolicus)

Istočna kupina, R. sanguineus Friv. (R. anatolicus Focke, R. sanctus Schreb. s.lat., R. "ulmifolius" auct.orient., grč. hemerobátos, turs. Bögürtlen): Ova zamjenjuje našu jadransku kupinu u istočnom Sredozemlju, od južnog Jadrana kroz Grčku, Tursku i Levant do Sinaja. Poluodporna je na vjetrove i većinom raste kao vazdazelena liana u vlažnim sredozemnim šikarama Nerio-Tamaricetalia.

Rubus istricus

Istarska kupina, R. istricus Posp. iz širje grupe R. bifrons Vest. s.ampl., endem je sjeveroistočnog Jadrana. Također je poluodporna i poluzimzelena na umjerenim privjetrinama u Istri i Kvarneru, najčešće u obalnim grmljacima Rubo-Viticetum agnicasti na primorskom aluviju i flišu.

Rubus X karstianus

Kraška kupina, R. karstianus Borb. iz širje grupe R. discolor s.ampl., je taksonomski i nomenklaturno još donekle nejasna svojta, vjerojatno introgresijski križanac. To je poluodporni i poluzimzeleni endem zapadnih Dinarida tj. Like, Korduna i zapadne Bosne na vapnencu i dolomitu, većinom u kserotermnim kraškim šumicama Orno-Ostryon.

Puzave ruže primorskog krasa

Na višim grebenima južnih primorskih Dinarida većinom rastu jastučasto-niske grmaste ruže iz sekcije Alpinae, a na nižemu kamenom krasu u submediteranu su češće puzave ruže iz ostalih sekcija, medju kojima je na primorskim burištima kamenog krasa najodpornija endemska R. liburnica. Među inim divljim ružama su još važnije npr. naše slijedeće primorske svojte:

R. liburnica (R. freynii)

Kvarnerska ruža, R. liburnica Borb. (R. freynii Tomm., R. adriatica M.Gan., na Krku: "mićaćipûn") iz sect. Caninae: To je kserotermno-halofilni i vrlo odporni endem od Istre preko Kvarnerskog otočja do velebitske obale. Raste kao fakultativni poluhalofit uz kamenite obale na zasoljenim olujnim burištima, većinom u obalnim trnjacima Osyrio-Prunetum.

Rosa istriaca (R. uckae)

Istarska ruža, R. istriaca Borb. (R. uckae M.Gan., R. starigradensis Deg.& R.Br.), također iz sect. Caninae DC.: Ovo je gorski endem zapadnih obalnih Dinarida od Učke do Velebita, gdje raste u kamenitim submediteranskim šikarama Ceraso-Ostryetum.

Rosa velebitica

Velebitska ruža, R. velebitica Borb.: Murb. (R. mollis auct.croat. p.p.) iz sekcije Tomentosae DC.: Ova je brdski endem Velebita i vinodolske Viševice, a većinom raste na kamenom krasu u submediteranskim jelovim šumama Ostryo-Abietetum.

Rosa X karstiana

Kraška ruža, R. X karstiana Borb. (R. velebitica X globosa Borb.) isto iz sect. Tomentosae DC.: Ovo je poluodporni križanac i kopneni endem zapadnih Dinarida oko Like, gdje raste većinom u kserofilnim jelovim šumama Seslerio-Abietetum.

Rosa X litoralis

Obalna ruža, R. X litoralis Borb. (R. livida X carstigena Borb. ?), iz sekcije Synstylae DC., je endem sjevernojadranskog primorja, većinom u vlažnijim obalnim šikarama Rubo dalmatini-Viticetum.

Rosa X brusanensis

R. X brusanensis Degen (R. spinosissima X gentilis Deg.) iz sect. Pimpinellifoliae DC.: To je zapadnodinarski endem nutarnje Like i Kordunskog krasa, većinom u kserotermnim šikarama Orno-Sorbetum umbellatae.

R. arvensis ssp. carstigena

Rosa arvensis Huds. ampl. subsp. carstigena H.Br. (R. arvensis auct.adriat., na Krku: "velaćipûn"): To je istočnojadranski primorski poluendem od Istre do Albanije. Podnosi umjerene vjetrove i većinom raste po primorskim uvalama i ponikvama u vlažnim šumama Ulmo-Fraxinetum angustifoliae.

Calystegia (ladolež) uz Jadran

Od inih rodova iz porodice Convolvulaceae (slakovke), uz tipski rod Convolvulus je na Jadranu još česta i Calystegia s najvažnijom vrstom Calystegia sepium (L.) R.Br. (ladolež, čakav. "žlatkovina", engl. bindweed, njem. Winde, fran. lizeron, rus. vijunok).

Calystegia sepium ssp. roseata

Calystegia sepium ampl. subsp. roseata Brum. (Kvarner: "veližlâk"): Ovo je primorska termohalofitna podvrsta ove ruderalne povijuše, koja raste u poluslanim močvarama uz obale jugozapadne Europe do Jadrana, a osibito uz zasoljene primorske jarke u zajednici Arundino-Calystegietum roseatae.

Calystegia: ine svojte uz Jadran

Osim poluhalofilne obalne podvrste roseata, uz Jadran izvan obala još raste i kopnena povijuša Cal. sepium subsp. sepium s.s. (Convolvulus sepium L.), značajna za ruderalne visoke zeleni Calystegietalia uz degradirane močvare i jarke. Treća povijuša iz tog roda, pretežno u primorskom submediteranu na flišu je Cal. soldanella (L.) R.Br. (Convolvulus soldanella L.), koja većinom raste s ruderalnim korovima Chenopodietalia.

Povijuše roda Solanum

Kozmopolitski veliki rod Solanum (pomoćnica, engl. horsenettles), obuhvaća oko 1.500 vrsta. Kod nas obuhvaća desetak samoniklih vrsta, većinom zeljaste ruderalne korove, a kao domaće samonikle povijuše se uz Jadran pojavljuju 2 svojte iz sekcije Dulcamara Moen.: kopneni mezofilni tip S. dulcamara L. i termo-halofitni S. marinum (Bal.) Poj.

Tip Solanum dulcamara s.s.

Tipski mezofilni Solanum dulcamara L. (subsp. dulcamara s.s., kajkav. "razhudnik", engl. nightshade): kod nas taj raste najviše u panonskom kontinentalnom zaleđu, odakle silazi do gornjeg Jadrana u submediteranu. Ovdje raste s antropogenim korovima Chenopodietalia, osobito na flišu Istre, Vinodola i dalmatinske Zagore, pa na aluviju uz rijeke jadranskog sliva. Južnije na obali i otocima ga većinom zamjenjuje idući S. marinum.

S. marinum (ssp. maritimum)

Solanum marinum (Bal.) Pojar. (S. dulcamara ampl. subsp. maritimum Nolte, S."dulcamara" auct.dalm.; Dalmacija: "odorida"): To je primorska nitrohalofilna povijuša uz obale jugozapadne Europe od Engleske do Jadrana, a najčešća je u obalnoj vegetaciji reda Cakiletalia. U eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale, ovaj uglavnom zamjenjuje sjeverno-kontinentalni tip S. nigrum s.s.

Ine povijuše primorskog krasa

Osim gore prikazanih primorskih povijuša i penjačica iz rodova Ephedra, Smilax, Dioscorea, Hedera, Calystegia, Rubus i dr., na jadranskom primorju i otocima se još nalaze pojedine divlje povijuše i iz inih rodova, npr. Bryonia cretica, Clematis flammula, Vitis sylvestris, itd.

Bryonia cretica (južni bljuštac)

Rod Bryonia (bljuštac, kajk. "bluščec", čakav. "bljušćac",, njem. Zaunrübe, fran. culeuvrée, rus. perestunenj): Ovaj rod zeljastih povijuša iz porodice Cucurbitaceae, sadrži desetak vrsta u prednjoj Aziji, Europi, Sredozemlju i na atlantskim otocima, a kod nas rastu 3 svojte. Kopnena ruderalna povijuša Br. alba L. najviše raste u antropogenim šikarama Robinietalia u zaledju i južno do Istre u području crnograba. Mezofilna Br. dioica Jacq. kod nas raste većinom u vlažnim šumama Populetalia u Panoniji i uz gornje tokove jadranskih rijeka. Treća južnja je primorska svojta Br. cretica:

• Bryonia cretica L. (subsp. cretica s.s., primorski bljuštac, na Krku: "dibletỳki"): Ovo je južnija povijuša koja raste u primorskim vlažnim šumama Fraxinion angustifoliae i Platanion orientalis na istočnom Sredozemlju. Kod nas se nalazi uz ušća dalmatinskih rijeka, a najviše u delti Neretve i rjedje uz otočne močvare: Krk, Mljet, Dugi otok i dr.

Clematis flammula (južna pavit)

Rod Clematis (pavit, čakav. "škrebut", kajk. "trta", njem. Waldrebe, fran. clematite, rus. lomonos): Taj rod liana iz porodice Ranunculaceae sadrži oko 200 vrsta u Euraziji, Americi i na tropskim planinama, a kod nas 6 vrsta od kojih 2 u primorju. Mezofilna obična pavit, Cl. vitalba L. je česta po raznim šumama i šikarama panonskog zaleđa, a na primorju se nalazi u brdskom području crnograba, pa niže uz rijeke jadranskog sliva u šumama Populetalia i rjedje na brdima Kvarnerskih otoka. Uz Jadran je glavna mediteranska vrsta iz ovog roda:

• Clematis flammula L. (primorska pavit, Kvarner: "škrebut", Dalmacija: "trtina", na Krku: "tartỳna"): Ovo je duž našeg primorja i otoka najčešća primorska povijuša iz tog roda, proširena najviše u eumediteranu po tvrdolisnim garigama Cisto-Ericetalia i manje u submediteranu po degradiranim šumicama Querco-Carpinetum orientalis.

Vitis sylvestris (divlja loza)

Rod Vitis (loza, kajk.& čakav. "trsje", engl. vine, njem. Weinrebe, fran. vigne, rus. loza, grč. ampelos, kurd. trši): Taj holarktički rod iz porodice Vitaceae obuhvaća šezdesetak divljih vrsta u južnoj Euraziji, a najviše ih raste u USA i jugozapadnoj Aziji. Osim najpoznatije i obilno sadjene vinove loze (V. vinifera L.), u južnoj Europi i kod nas još samoniklo raste i divlja loza, Vitis sylvestris Gmel. (V. vinifera ampl. subsp. silvestris Hegi, dalmat. Zagora: "lozina", Kvarner: "tršỳna"), koja se većinom razvija u vlažnim šumama Populetalia uz rijeke jadranskog sliva i rjedje prama zaledju u dinarskim kanjonima.

• U antropogenim šikarama Robinietalia kopnenog zaledja i rjedje u submediteranu do Istre raste i druga podivljala, američka loza Vitis vulpina L., koja je odpornija na mraz, ali južnije po Dalmaciji i na otocima ta većinom izostaje jer lošije podnosi sušu, sol i vjetrove.

Ostale povijuše do primorja

Pored navedenih dvadesetak južnih vrsta primorskih povijuša, uz gornji Jadran još rastu i poneke druge kopnene povijuše iz zaledja ili podivljali egzoti iz uzgoja:

• Lonicera caprifolium L. (hrv. kozolist, srb. kozokrvina), većinom je proširena u mezotermnim šumama i šikarama kopnenog zaleđa, a na primorje se rjedje spušta do submediterana u Istri i dalmatinskoj Zagori. Južnije u području bjelograba i tvrdolisnom eumediteranu rastu uglavnom drugačije grmaste i (polu)zimzelene vrste tog roda: L. implexa Ait., L. etrusca Santi i sl.
• Humulus lupulus L. (hmelj), kod nas prirodno raste uglavnom u kopnenom zaledju i najbliže Jadranu u sjevernoj Istri. Loše podnosi sušu, sol i primorske vjetrove, pa južnije na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali uglavnom izostaje (osim rjedje uzgojen).
• Egzotične liane: Pored nabrojenih samoniklih povijuša, kao ukrasni egzoti se po primorskim i otočnim zidovima, vrtovima i parkovima uz istočni Jadran još često uzgajaju Bougainvillea spectabilis Willd., Passiflora coerulea L., Parthenocissus spec.plur. i ine rjedje egzotične povijuše.

Glavna literatura

• Arber, A. 1924: Danae, Ruscus and Semele, a morphological study. Ann. Bot. 38: 229 - 259.
• Caddick, L.R.& al. 2002: Yams reclassified; a recircumscription of Dioscoreaceae and Dioscoreales. Taxon 51: 103-114.
• Carlquist, S. 1988: Near-vessellessness in Ephedra and its significance. Amer. J. Bot. 75: 598 – 601.
• Carlquist, S. 1992: Wood, bark, and pith anatomy of old world species of Ephedra and summary for the genus. Aliso 13: 255 – 295.
• Carvalho, P.de & al. 2004: A review of the genus Semele (Ruscaceae) systematics in Madeira. Bot J. Linnean Soc. 146/4: 483-497.
• Chen Shi-Chao & al. 2006: A phylogenetic analysis of the Smilacaceae based on morphological data. Acta Phytotax. Sinica 44/2: 113 - 125.
• Freitag, H.& Maier-Stolte, M. 1989: The Ephedra-species of P. Forsskål; identity and typification. Taxon 38(4):545 - 556.
• Grishkovets V.I. 1999: Triterpene glycosides from Hedera caucasigena leaves. Chem. Natur. Compounds 35/6: 688-689.
• Koyama, T. 1960: Materials toward a monograph of the genus Smilax. Quarterly J. Taiwan Mus. 13: 1 – 61.
• Kušan, F.& Martinis, Z. 1964: Das Verbreitungszentrum von Ephedra nebrodensis Tin. in Kroatien. Informationes Horti Pharm. Zagreb, 3: 10 - 16.
• Vernet, P. 1967: Relations entre forme et station chez Smilax aspera. Bull. Soc. Bot. France 66: 140 - 146.

Poveznice

• Jednosupne liane Dioscoreaceae
• Hrvatsko-dinarske ruže
• Grmaste Liliatae
• Grmasti slakovi

Reference

Adapted and condensed study in Wikinfo by Dr.sci. A.Z. Lovric, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.