Hrvatsko-jadranski hrastovi

Hrvatsko-jadranski hrastovi (Quercus i ine Fagaceae Dinarskog krasa): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovric, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Selčina 10, Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica, Fagaceae - Quercus.
• Pretisak u Bujština 2001: str. 134 - 147, Matica hrvatska Umag.

ABSTRACT

Croatian-Adriatic oaks (Quercus in Dinaric Karst and islands): With 21 presented species of different oaks and also dozen intermediate hybrids, Croatia is the richest one in Europe by different oaks. Evergreen oaks present at Adriatic: Qu. ilex, Qu. coccifera, Qu. aucheri, Qu. calliprinos, and half-evergreen (spring-deciduous) there are Qu. trojana, Qu. crenata, Qu. dalmatica, Qu. macrolepis, etc. In Croatian mainlands also the deciduous Qu. robur, Qu. petraea, Qu. cerris, Qu. pubescens, Qu. frainetto, Qu. dalechampii, Qu. brutia, Qu. haas, Qu. crispata, Qu. polycarpos, and some related hybrids are growing. Among other rare Fagaceae in Croatia are interesting: Fagus sylvatica subsp. moesiaca at its westernmost limit, and northernmost sites of Castanea sativa subsp. hamulata. Some main phytocenoses of the oakwoods at northeastern Adriatic coast and islands are shortly presented, including: Orno-Quercetum ilicis, Lauro-Quercetum ilicis, Orno-Quercetum virgilianae, Querco-Carpinetum orientalis, Castaneo-Quercetum pubescentis, Querco-Ostryetum carpinifoliae, Rusco-Quercetum roboris, Fraxino-Quercetum brutiae, and Petterio-Quercetum confertae.

Sažetak

Jadranski hrastovi (i ine Fagaceae Dinarskog krasa): Po brojnosti raznovrsnih hrastova je Hrvatska s 21 vrstom hrasta i još desetak križanaca najbogatija u Europi, gdje ine južnoeuropske zemlje imaju ispod dvadesetak hrastova, a kod nas najmanje Podravina tek po 4 - 7 raznih hrastova. Najviše raznih hrastova kod nas rastu na jugu u Dalmaciji s 19 vrsta i u Istri 14 raznih samoniklih hrastova, što je više od svih srednjoeuropskih zemalja koje nemaju ni desetak hrastova. Od ostalih rodova iz porodice Fagaceae, u Hrvatskoj je značajna najzapadnija granica za rjedju Fagus sylvatica subsp. moesiaca i najsjevernija granica za mediteransku Castanea sativa subsp. hamulata. Pregledno su prikazani i glavni fitocenološki tipovi, značajne vrste i klasifikacija primorskih hrastovih šuma u pojasima eumediterana i submediterana uz istočni Jadran, u kojima su svojstveni i dominantni hrastovi Quercus ilex, Qu. virgiliana (Qu. dalmatica), Qu. crispata (Qu. brachyphylla), Qu. pubescens, Qu. conferta (Qu. frainetto), Qu. dalechampii, Qu. brutia, Qu. petraea i Qu. robur.

U v o d

Hrastovi su najraširenije i najraznovrsnije drveće u hrvatskim i južnoeuropskim šumama. Zato botanički rod Quercus na hrvatskom etnoprostoru od Drave pa do jadranskih otoka obuhvaća čak 21 vrstu raznih samoniklih hrastova i još desetak njihovih prijelaznih križanaca, što je najbogatija samonikla skupina raznovrsnih hrastova u cijeloj Europi. Puno više hrastova od nas imaju u svijetu još gorje Kavkaz, poluotok Indokina i najviše od svih Meksiko sa šezdesetak vrsta raznih hrastova. Medju ostalim europskim zemljama, južnoeuropske imaju uglavnom manje od dvadesetak raznih hrastova (npr. Španolska 19, Italija 17 hrastova), a srednjoeuropske tek po desetak ili manje, dok sjeverne skandinavske države sadrže jedino hrast lužnjak koji je najodporniji na hladnoću i vlagu bez sunca.

U okviru Hrvatske je hrastovima izrazito najbogatija Dalmacija gdje istodobno raste čak 19 naših vrsta, dok se prama sjeveru brojnost hastova smanjuje jer postupno nestaju svi južni, tvrdolisni i poluzimzeleni hrastovi koji ne podnose kontinentalnu hladnoću ni premalo sunca u zimskim mjesecima kad su takodjer zeleni i aktivno rastu cijele godine. Naprotiv ostali listopadni hrastovi koji zimi miruju bez lišća, većinom mogu uspješno rasti i sjevernije u slabo sunčanom i hladnijem zaledju. Zato najmanje raznih hrastova kod nas imaju Slavonija i osobito malo na sjeveru Podravina, Baranja i Medjimurje, gdje u prostranim i jednoličnim hrastovim šumama raste tek po 4 - 6 inih hrastova (kao siromašna srednja i sjeverozapadna Europa), dok sam istarski poluotok južno od Ćićarije već sadrži 14 raznovrsnih hrastova od kojih su dva prijelazni križanci. To je daleko više od siromašnih hrastova u srednjoeuropskim državama, jer npr. susjedna Slovenija ima samo 7 raznih hrastova, Austrija 8 hrastova, Švicarska jedva 5 hrastova, Češka tek 6 hrastova, Magjarska 9 raznih hrastova, itd.

Južni tvrdolisni i poluzimzeleni hrastovi

Na Jadranu su najvažniji tvrdolisni hrastovi, koji se u botanici još zovu trajno-zeleni (vazdazeleni = evergreen) i od njih su najpoznatiji naši južni primorski hrastovi crnika i oštrika. Pored ovih, u Sredozemlju i uz Jadran rastu još i poluzimzeleni hrastovi s jednogodišnjim kožastim listovima koji požute tek nakon jačeg mraza usred zime i otpadaju kasnije u proljeće istodobno s pupanjem novoga lišća, pa ovi hrastovi nikad nisu goli nego samo naizmjence mijenjaju boju krošnje: ljeti i ujesen su zeleni, zimi požute, a u proljeće pocrvene pa odmah pozelene i zato su najdekorativniji od svih domaćih hrastova. Medju našim hrastovima su 2/5 vrsta tvrdolisne ili bar poluzimzelene, a južnoj Hrvatskoj nalazi se ukupno devet raznih tvrdolisnih i poluzimzelenih hrastova. Kako je sjeverni Jadran (Istra i Kvarner) najsjeverniji ogranak sredozemnih obala, to su ovdje i najsjevernije granice rasta za 7 južnih primorskih hrastova.

Quercus ilex (crnika)

Tvrdolisni hrast crnika, Quercus ilex Linne (Istra + Kvarner: "črnîka", na Krku: "ćarnŷkva", istočnije u Hercegovini i Crnoj Gori takodjer se štokavski naziva “česvina” (od čestara): To je naš najpoznatiji i najčešći tvrdolisni hrast proširen uglavnom duž primorskih obala i na svim jadranskim otocima, koji ne treba pobliže opisivati. U Istri je na sjevernoj granici prirodnog rasta, pa se nalazi kao cjeloviti šumski pojas samo uz jugozapadne i jugoistočne obale Istre, a najbujnije na otočju Brijuni i Premanturi. Manji šumarci i grupice crnika nalaze se sjevernije npr. uz ušće Raše, u kanjonu Rječine, u Vinodolu (Povile i Grižane), na velebitskoj obali Jurjevo-Stinica i uz donju Zrmanju, a tek od Zadra pa do Budve je++se pruža cjeloviti tvrdolisni pojas makija crnike.

Qu. coccifera (oštrika)

Tvrdolisni hrast oštrika, Quercus coccifera Linne, južnije u Crnoj Gori i Macedoniji još se naziva “prnar” (iz grčkog parnaros). U Hrvatskoj raste najviše u južnoj Dalmaciji na dubrovačkoj obali od Konavala do Pelješca i osobito na otoku Mljetu i Korčuli. Sjevernije je sve rjedji kao manje skupine grmova npr. na Lošinju i uz Vransko jezero na Cresu, pa južna Hercegovina. Od crnike se izdvaja niskim grmastim rastom, listovi su sitniji, jako tvrdi i kruti, oštro trnasto-bodljikavi, a kapica na žiru je takodjer gusto bodljasta. To je kod nas najjužniji hrast koji traži najviše topline, sunca i jaču sušu od crnike.

Qu. dalmatica (drmun)

Poluzimzeleni drmun ili dalmatinski hrast, Quercus dalmatica Radić (= Qu. virgiliana auct. p.p., Qu. ilex X pubescens auct.) je prijelazni oblik izmedju tvrdolisne crnike i listopadnog medunca, ali najvjerojatnije nije križanac, nego njihov stariji razvojni predak. To je rjeđi jadranski poluendem, proširen samo u primorskim zemljama oko Jadranskog mora: Istra, Kvarner, Dalmacija, Albanija i Apeninski poluotok. Kod nas se nalazi u poluzimzelenim pseudomakijama na južnom rubu submediterana i u tvrdolisnom eumediteranu, najviše u Istri, Vinodolu, obalne padine Velebita i Biokova, Pelješac, u Konavlima, pa otoci Cres, Plavnik, Krk, Brač itd. Od svih naših hrastova i ostalih domaćih listača, hrast drmun je izrazito najodporniji na olujne vjetrove i jaku posolicu pa uspijeva na izloženim vjetrometinama koje su prehladne za crniku i istodobno presuhe za listopadne hrastove. Dobro raste po golim kamenjarama, u škrapama, pa na flišu i zasoljenom tlu, ali ne podnosi mokra močvarna tla.

Najčešći je na otoku Krku i većem dijelu Istre kao šumice i skupine stabala, najviše na južnim padinama iznad Mirne, oko Labina, Baške itd. Mjestimice su očuvana i starija velika stabla npr.“Zeleni hrast” kod Markovca visok preko 20m. Od sličnog medunca (Qu. pubescens), drmun se jasno izdvaja po nizu posebnih osobina: jednogodišnje lišće je tvrdo kožasto, bodljikavo i poluzimzeleno pa ujesen ostaje zeleno, a u proljeće pocrveni i opada istodobno s novim pupanjem, listovi su na rubu grubo nazubljeni s oštrim trokutastim ispercima koji završavaju kruto-bodljastim šiljcima. Žirovi drmuna su duži po 20-35 mm, baršunasto-maljavi s debelom odrvenjelom kapicom i vise na izduženim stapkama po 4-12 cm. Za razliku od ostalih naših hrastova koji mogu klijati samo prve godine, žirovi drmuna zadržavaju višegodišnju klijavost i po 2-5 godina nakon opadanja, što je prilagodba na jaku sušu njegovih ekstremnih staništa.

Qu. crenata (šuvar)

Poluzimzeleni hrast suplutnjak ili šuvar, Quercus crenata Lamk. (= Qu. adriatica Simk.), donekle je sličan tvrdolisnom plutnjaku (Qu. suber Linne), pa ga u zapadnom Sredozemlju neki drže za križanac plutnjaka i cera (Qu. cerris X suber) dok se uz Jadran ponaša kao prava posebna vrsta, kakvom je tu navode npr. Simonkai 1909 i J. Radić 1982. Također i fosilni nalazi potvrdjuju da je već prije oledbe taj suplutnjak rastao na otocima Panonskog mora, odkad su njegovi navodni roditelji još nepoznati, pa je on možda i njihov predak.

Listovi su mu poluzimzeleni i opadaju u proljeće, usko-lancetni i na rubu slabo napiljeni, a kora je tanja nego kod plutnjaka i slabo plutasta. Kod nas se većinom nalazi kao pojedina stabla i manje skupine, npr. u Istri, na Cresu i u Ravnim Kotarima najistočnije do Krke. Dalje na jugoistoku od Cetine do Bospora već ga zamjenjuje slični i srodan trojanski hrast (Qu. trojana Webb).

Qu. trojana (oštrogun)

Poluzimzeleni trojanski hrast ili oštrogun, Quercus trojana Webb. (Qu. macedonica DC., kod Dubrovnika: "oštrogun"): Ovo je istočnomediteranska vrsta hrasta u Crnj Gori, Macedoniji, Albaniji, Grčkoj do srednje Turske. Kod nas je ograničen na submediteran južnog primorja u zaštićenim klancima i ponikvama: južna Hercegovina, Konavosko gorje (Sniježnica) i najzapadnije preko Neretve do Bačine i Vrgorca. Srodan je i donekle sličan zapadnomediteranskom suplutnjaku (Qu. crenata Lam. ili Qu. pseudosuber Santi) koji raste od Španjolske do Cetine.

Qu. aucheri (velika česmina)

Velelisna česmina, Quercus aucheri Jaub.& Spach. (= Qu. refugiorum Radić), raste na toplo-vlažnim i kišovitim mjestima istočnog Sredozemlja, na jugozapadu Turske i Egejskim otocima, a najzapadnije u Dalmaciji. Neki ga smatraju i mogućim križancem crnike i oštrike (Qu. ilex X coccifera auct.). Kod nas je to već na zapadnoj granici vrlo rijedak hrast koji raste disjunktno na posebnim reliktnim staništima, a većinom se nalazi pojedinačno i u manjim skupinama. Raste samo u toplo-vlažnim laurisylvama po ponikvama i zasjenjenim obalnim klancima Biokova, otoka Korčule, Mljeta, Lastova i u Mereškoj jami na Cresu.

To je tvrdolisni hrast s višegodišnjim velikim listovima poput lovora koji većinom pupaju ujesen. Kod nas je to najveći od svih tvrdolisnih hrastova koji u starosti izraste i do 20m visok npr. na Cresu i Korčuli. Razlike od najsličnije crnike: razvijena zrela stabla izrastu preko 12m visine s uspravno-ravnim vitkim deblom, glatkom ili slabo ispucanom korom, grane su ravne i pravilne (većinom bez kvrga), a listovi puno veći širine 4 - 7 cm, okruglasto-jajoliki i pri dnu polukružno-zaobljeni ili srcoliko-urezani, dok žirovi vise na izduženoj stapki po 2 - 9cm. Fosilni nalazi potvrdjuju da je ovaj hrast već prije oledbe rastao na otocima Panonskog mora npr. u Zagorju.

Qu. calliprinos (omorovac)

Tvrdolisni hrast oštrun ili omorovac, Quercus calliprinos Webb. (Qu. pseudococcifera Boiss., kod Dubrovnika: "omorovac"): Ovo je istočnomediteranski drvoliki hrast proširen uz obale Levanta i južne Turske, pa Cipra i Egejskih otoka do Dubrovnika. Kod nas je taj na sjeverozapadnoj granici u Konavlima i na Korčuli, gdje raste u laurisylvama po vlažnim klancima i ponikvama. Ovaj južni omorovac je kod nas već fosilno bio poznat od miocena i sjevernije na Panonskim otocima (npr. Hrvatsko Zagorje), gdje je potom uništen oledbom jer ni sada ne podnosi dvocifrene mrazove.

Qu. macrolepis (šiškar)

Poluzimzeleni hrast šiškar, Quercus macrolepis Kotschy (= Qu. "aegylops" Lam. non L.): To je poluzimzeleni istočnomediteranski hrast velikih kožastih listova lovornog tipa, srodan s Qu. trojana i Qu. crenata, ali treba još više vlage i topline. Raste u vlažnijim primorskim šumama uz obale Levanta, Turske i Grčke, a kod nas mu je sjeverozapadna granica u vlažnim ponikvama na otoku Lastovu, gdje pojedinačno raste u laurisylvama (Lauro-Quercetum ilicis). To je u Hrvatskoj najrjedja južna vrsta hrasta u izumiranju, a fosilno je kod nas poznat i sjevernije već od miocena na Zagorskim otocima u Panonskom moru: npr. na obalama zagrebačke Medvednice i zagorske Ivanščice.

Kopneni listopadni hrastovi

Ovo su ini kopneni i razmjerno odporniji hrastovi koji ujesen gube lišće i zimi su golih grana. Oni uglavnom rastu sjevernije i izvan tvrdolisnih makija od polusredozemnog pojasa submediterana i u sjevernom kontinentalnom zaledju. Među listopadnim hrastovima su razmjerno osjetljiviji, pa su uglavnom ograničeni u prijelaznom primorskom submediteranu do Istre i dalmatinske Zagore: južni veledub (Qu. brutia), primorski dubac (Qu. crispata) i južni cer (Qu. pseudocerris), dok ostali naši listopadni hrastovi na prikladnim staništima rastu još daleko sjevernije u srednjoeuropskom zaledju, a najsjevernije lužnjak (Qu. robur) sve do Baltika.

Qu. pubescens (medunac)

Pravi listopadni medunac, Quercus pubescens Willd. (= Qu. lanuginosa Lamk.), je najraširenija vrsta hrasta diljem Istre i dalmatinske Zagore, kojemu tu pripada i veći dio hrastovih šuma kopnenog primorja. Medjutim, sve ono što laici i praktičari uz Jadran zabunom paušalno zovu tzv. “meduncem”, često niti nije ta botanička vrsta, nego cijela skupina od bar 4 izgledom donekle slična hrasta: Qu. dalmatica, Qu. crispata, Qu. saxicola i Qu. pubescens. Pravi botanički medunac je ujesen listopadan pa zimi ima gole grane bez lišća, dok listovi na rubu imaju tupo-zaobljene isperke bez bodljica, a žirovi stvarnog medunca su na kraćoj stapki (1-3 cm), ušiljeno-bodljasti na vrhu i golo-glatki bez dlačica.

U Istri, Dalmaciji i drugdje uz Jadran, pravi medunac većinom raste u višem pojasu sa crnograbom (Ostrya) od nekih 200 - 800m visine, dok su tzv. jadranski “medunci” u nižem pojasu bjelograba i pogotovo u poluzimzelenim makijama, jesu uglavnom drugi slični južniji sredozemni hrastovi, bilo spomenuti poluzimzeleni drmun (Qu. dalmatica) ili pak primorski dubac (Qu. crispata). Zato pravi botanički medunac uz Jadran raste većinom na južnim padinama Učke, Ćićarije, Velebita, u dalm. Zagori i na višim vrhovima Cresa, Krka i Brača, a rjedji je niže uz more uglavnom samo na svježijem flišu Slovenskog primorja, Istre, Ravnih Kotara i Crnogorskog primorja, dok na obalnomu vapnastom krasu većinom izostaje. Listopadni medunac podnosi sušu i žegu lošije od crnike, pa raste većinom na svježijim sjevernim obroncima i na vlažnijem flišu. Naprotiv sjevernije u kopnenom zaledju, isti medunac većinom raste na toplijim i suhim južnim strminama i u kanjonima na vapnencu i dolomitu.

Quercus cerris (cer)

Kopneni pravi cer, Quercus cerris Linne (= Qu. austriaca Willd.): Pravi cer je proširen na kopnu uzduž južne Europe od Atlantika do Kavkaza, ali ga nema sjevernije uz Baltik, a niti na većini sredozemnih otoka gedje ga zamjenjuju ini srodni južniji hrastovi, npr. Qu. psedocerris. Kod nas raste najviše u nižem kopnenom zaleđu, a u Istri i kopnenoj Dalmaciji većinom na flišu, pa u brdskim ponikvama i vlažnijim zavjetrinama sjeverne Istre, dalmatinske Zagore i Hercegovine.

Naprotiv na jugoistoku u poluzmzelenim makijama na vapnencu, većinom ga zamjenjuje primorski crni cer (Qu. pseudocerris), od kojega se kopneni pravi cer razlikuje uspravnim i ravnim deblom, svjetlijom tankom korom i tanjim savitljivim listovima koji su ozdola goli bez dlaka, a na rubu samo jednostruko razperani. U Hrvatskoj je cer razmjerno najčešći u Žumberku, Banovini i na Kordunu.

Qu. petraea s.s. (kitnjak)

Pravi kopneni kitnjak, Quercus petraea (Matt.) Lieb. (= Qu. sessiliflora Salis.), najčešći je hrast širom srednje i zapadne Europe od Atlantika do Karpata, dok je na jugu do Sredozemlja taj razmjerno rijedak npr. uz Jadran u Lombardiji, sjevernoj Istri i dalm. Zagori. Tu najveće šume tvori na svježim zasjenjenim strminama uz Dragonju (Momjan - Kučibreg) i na Svilaji kod Vrlike, gdje većinom raste na sjevernim flišnim padinama. Šumarski navodi tzv. “kitnjaka” južnije na krasu drugdje po Istri i Dalmaciji uglavnom se ne odnose na taj srednjoeuropski hrast, nego na njegova južnijeg srodnika, - tj. kraški gradun ili bjelodub (Qu. dalechampi - vidi niže).

Qu. robur s.s. (lužnjak)

Sjeverni pravi lužnjak, Quercus robur Linne (= Qu. pedunculata Ehrh.) je od svih hrastova najodporniji i diljem Europe ima najveću rasprostranjenost od Atlantika do Urala i od Skandinavije do Istre i Lombardije, a jedino izostaje na većem dijelu Sredozemlja gdje ga u toplijim i poluslanim primorskim močvarama zamjenjuju drugi južniji hrastovi (Qu. brutia i Qu. haas). To je kod nas tipski kopneni hrast poplavnih rječnih nizina u Panoniji, a na jadransko primorje silazi jedino u rječnim dolinama oko Istre: Mirna, Butoniga, Raša i Rječina. Ovdje je dosad još jedina veća šumska ploha pravoga europskog lužnjaka uz Jadran očuvana uz Mirnu od Motovuna do Istarskih toplica, dok su ostale većinom uništene melioracijama ili pod hidroakumulacijama, posebno one uz Butonigu i u bivšem Ćepićkom blatu. U inim toplijim primorskim dolinama južnije od Plomina, pa u Kvarneru i Dalmaciji umjesto lužnjaka raste primorski veledub (Qu. brutia - vidi niže).

Qu. dalechampii (gradun)

Kraški gradun ili bjelodub, Quercus dalechampii Ten. (= Qu. tergestina Wenz.), je južnoeuropski brdski hrast Dinarida i Apenina gdje većinom raste po kamenitom krasu, siparištima i stijenama. Od svih naših hrastova ovaj se uzpinje najviše uz gorje pa raste sa crnograbom i bukvom, npr. uz sjeverni Jadran od 500-1.100 m visine, a u Dalmaciji i Hercegovini sve do 1.300m nad morem, često na olujnim vjetrometinama gdje je presuho za bukvu ali prehladno za ostale hrastove.

Najsjevernije raste u Slovenskom primorju, dolini Kupe, Žumberku, a osobito je čest u Lici, dalmatinskoj Zagori, zapadnoj Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Od običnoga europskog kitnjaka odvaja se izrazito pravilnom i simetričnom piramidalnom krošnjom čije su grane u pršljenima poput crnogorice, a listovi su tanki i poluprozirni (kao pergament) i cijele su godine od početka žutozeleni svjetlije citron-boje, s uskim i pravilnim ispercima duboko usječenim do srednje žile. Fosilni nalazi pokazuju kako je taj bjelodub kod nas već prije oledbe rastao na Dinarskom krasu.

Qu. brutia (veledub)

Jadranski lužnjak ili veledub, Quercus brutia Ten. (= Qu. apennina Lamk.), je južniji srodnik kopnenog lužnjaka, kojega zamjenjuje po toplim primorskim dolinama Sredozemlja. To je jadranski poluendem ograničen na primorske zemlje oko Jadranskog mora: Apeninski poluotok, Istra, Kvarner, Dalmacija i Albanija, dok istočnije oko Crnog mora od Turske do Magjarske, Vojvodine, Baranje i Srijema raste treći sličan hrast - stepski lužnjak (Qu. haas Kotschy). Primorski veledub raste u toplim rječnim dolinama i poluslanim močvarama, uz primorska jezera, lagune i rječna ušća, npr. Skadarsko jezero, delta Neretve, Imotski, Cetina, Vinodol i otok Krk, a ranije i u Krapanskom blatu uz ušće Raše kod Štalija, gdje je isušivanjem i melioracijom uglavnom već uništen.

Iako je taj poluendemični jadranski veledub još rjedji i puno ugroženiji negoli obični lužnjak, on kod nas nije posebno zaštićen i zamalo su sve njegove poplavne šume veleduba od Raše do Neretve većinom uništene, jer su dosad u nas bili zaštićeni samo općepoznati kopneni hrastovi, ali ne oni rjedji u primorju. Od pravoga sjevernog lužnjaka razlikuje se taj južni veledub po listovima koji su tvrdo-kožasti i jasno dvobojni tj. ozgora puno tamniji maslinastozeleni i gladko-sjajni, a ozdola svjetliji pepeljastosivi i baršunasto-dlakavi. Žirovi su mu vrlo veliki, dugi 35-50 mm i debeli oko 25 mm, a kapica na žiru je svjetlija pepeljastosiva i baršunasto-dlakava. Kod nas ga laici i praktičari uglavnom ne prepoznaju tj. smatraju ga nekim tzv. "degeneriranim južnim lužnjakom".

Qu. crispata (Qu.brachyphylla)

Primorski dubac, Quercus crispata Steven (= Qu. brachyphylla Kotschy), proširen je po istočnom Sredozemlju, uz primorske obale Balkana, od Kvarnera do Turske i uz jugozapadne obale Male Azije, pa na većini jadranskih i egejskih otoka. Ovo je ekološka iznimka medju listopadnim hrastovima, jer je vrlo osjetljiv na hladnoću skoro kao crnika, pa ne podnosi jače dvocifrene mrazove izvan Sredozemlja. Od svih naših listopadnih hrastova, taj dubac nastava najtoplija staništa i jedini od listopadnih uopće ne raste u kopnenom zaledju, nego samo na primorskoj obali i otocima.

Zato je Istra njegovo krajnje nalazište prama sjeverozapadu i kod nas je ograničen samo na uži obalni pojas i otoke, npr. južna Istra i obale podno Velebita, Biokova i Konavala, pa otoci Cres, Plavnik, Krk, Brač, Lastovo, Korčula, Mljet, Pelješac, itd. U odnosu na slični medunac, ovaj ima sitnije listove duge 3 - 6cm s dužom peteljkom 15-25 mm, na rubu su plitko valoviti s kratkim i širokim polukružnim izpercima, a žirovi su sitniji, kraći od 2cm i na vrhu tupo-zaobljeni (kod medunca šiljastog vrha). Fosilni nalazi kod nas i širje potvrdjuju, kako je takav dubac već prije oledbe rastao i na otocima u Panonskom moru npr. po terciarnim brdima u Hrvatskom Zagorju.

Qu. pseudocerris (crni cer)

Primorski crni cer, Quuercus pseudocerris (Boiss.) Schwarz (= Qu. cerris ampl. subsp. pseudocerris Menitsky) je južni tip cera iz istočnog Sredozemlja, proširen od Libanona i Sirije preko Male Azije i Grčke sve do Jadrana. Kod nas na primorskom krasu raste na sjeve-rozapadnoj granici u Hercegovini, dalmatinskoj Zagori do Istre, pa i većina tzv. “cerova” na jadranskim otocima zapravo spadaju u taj južni primorski tip.

Za razliku od pravoga kopnenog cera, taj južni crni cer raste većinom po izloženim vjetrometinama na suhomu kamenitom krasu u toplijem pojasu crnike i bjelograba. Od pravoga europskog cera se primorski crni cer odvaja: tvrdim kožastim listovima koji su izrazito dvobojni tj. ozgora su puno tamniji maslinastozeleni i gladko-sjajni, a ozdola baršunasto-dlakavi i pepeljastosivi s dugačkim i dvostruko-pilastim bočnim ispercima koji su duboko usječeni sve do srednje žile. Kora na deblu je olovno-tamna i deblja, duboko izpucana.

Ini rjeđi listopadni hrastovi

Osim tih 13 hrastova nazočnih najviše na istočnom Jadranu i dijelom drugdje po Hrvatskoj, istočnije u Hrvatskoj pridolaze još tri listopadna hrasta koji većinom ne dosežu do morske obale Jadrana: Qu. conferta, Qu. haas i Qu. polycarpa.

• Tako je hrast sladun, Quercus conferta Kitai. (= Qu. frainetto Ten.) proširen u jugoistočnoj Europi većinom na unutrašnjem Balkanu, dok je u Hrvatskoj rjedji pa raste najzapadnije do Banovine i Ravnih Kotara.
• Stepski lužnjak, Quercus haas Kotschy (= Qu. pedunculiflora Koch) je proširen oko Crnog mora i do Magjarske, a kod nas raste najviše na praporu (les) u istočnoj Slavoniji i rjedje u Moslavini do Jamnice.
• Stepski kitnjak, Quercus polycarpa Schur., raste na Balkanu i oko Crnog mora, a kod nas je rjedji u Podunavlju (istočna Slavonija) i manje na južnom primorju u Hercegovini oko Neretve.

Prijelazni križanci hrastova uz Jadran

Medju našim šumskim drvećem razni hrastovi razmjerno najšešće stvaraju samonikle prirodne križance, kakvih je u Hrvatskoj poznato bar desetak divljih hibridnih hrastova. Iako se u Istri i Dalmaciji nalazi više prirodnih prijelaznih hibrida hrastova, oni većinom rastu rjedje i pojedinačno, a samo dva medju njima su od većeg značenja, jer kod nas tvore prirodne šume. Za razliku od pravih ('čistih') vrsta, ovi prijelazni križanci se u botanici službeno označuju umetnutim znakom “X”.

Qu.X saxicola (hrvatski hrast)

Hrvatski hrast, Quercus X saxicola Vukot. (= Qu. croatica Schl.& Vuk.) je odporniji križanac između južnog hrasta drmuna i običnog medunca (Qu. dalmatica X pubescens). Zato je po svojem izgledu i ekološkim zahtjevima taj hrast između spomenutih roditeljskih vrsta. Njegovi su listovi ozdola samo uz žile slabije dlakavi i na rubu oštro bodljasto-napiljeni s trokutastim ispercima kao kod drmuna, ali već ujesen požute i opadnu pa mu je kroz zimu krošnja ogoljela. Žirovi su sitniji do 2cm i na kraćoj stapki tek po 1-3 cm, s bodljasto-ušiljenim ljuskama na kapici, dok im je klijavost kraća po 1-2 godine.

Taj hibridni hrast raste na sjevernoj granici drmuna duž Dinarskog krasa pa je to naš endemični hrast ograničen samo na Hrvatsku i Bosnu: npr. Istra, Vinodol, Kvarnerski otoci, velebitska obala, Brač, Biokovo i Zagora, Hercegovina, kanjon Une, Kordunski kras, Žumberak itd. Visinski mu je raspon manji od medunca pa u primorju ne prelazi 600 m, dok u kopnenom zaledju raste samo na južnim kamenim strminama do 250 m visine. Nalazi se većinom na golom kamenitom krasu, ali ne podnosi sol pa raste dalje od mora.

Qu.X streimii (velelisni medunac)

Velelisni medunac, Quercus X streimii Kotschy (= Qu. kerneri Simk.) je prijelazni križanac izmedju kitnjaka i medunca (Qu. petraea X pubescens). To je lažni Qu."virgiliana" Trić & auct. (non Ten.) kojega su kontinentalni balkanski i panonski istraživači, zbog nepoznavanja primorskih hrastova često pobrkali s poluzimzelenim južnim drmunom. To je poluendem oko Panonije pa je nadjen od Karpata kroz Slovačku, Madjarsku, Slavoniju i Kordun do primorja u Istri i Vinodolu, a najprije je odkiven na Fruškoj gori u Srijemu.

Od pravoga tipskog drmuna iz Italije, ovaj hibridni medunac se oštro razlikuje po nizu bitnih osobina: listovi su listopadni i opadaju ujesen, mekano-savitljivi i mnogostruko su veći dužine po 10-17 cm, na rubu s velikim i širokim okruglasto-krpastim ispercima (bez oštrih bodljastih zubaca), kora na deblu je tanka i svjetlija, žir je širji kuglasto-jajolik i golo-gladak (bez baršunastih dlačica), a klijavost žira je kratka samo kroz jednu godinu. Raste većinom u šumarcima i manjim skupinama po dolinama na flišu i lesu (praporu).

Ine osebujne Fagaceae na krasu

Osim tih brojnih hrastova, u dendroflori Dinarskog krasa uz ino je kod nas još značajna nazočnost prijelazne balkanske bukve (Fagus sylvatica subsp. moesiaca) na zapadnoj granici i južnijega sredozemnog kestena (Castanea sativa subsp. hamulata) na njegovoj sjevernoj granici.

Fagus sylvatica ssp. moesiaca

Balkanska bukva, Fagus sylvatica subsp. moesiaca (Maly) Domin (F. moesiaca Czecz., F. taurica Popl., F. sylvatica X F. orientalis auct.; Vinodol: "beli bukvić", grč. oxya, perz. buka): U većem dijelu Hrvatske do dalmatinske Zagore, na gorju uglavnom dominira obična bukva (subsp. sylvatica s.s.), ali tu postoje i malobrojna najzapadnija nalazišta balkanske bukve uvjetovana kao edafske enklave.

Balkanska bukva je inače zonalno proširena na gorju srednjega i istočnog Balkana do Krima, a u Hrvatskoj je ova već na najzapadnijoj granici i sporadično je tu ograničena na zaklonjena edafska staništa tj. samo po dubljim ponikvama, kanjonima i ofiolitnim stijenama u Banovini i Lici do vinodolske Viševice. Osjetljivija je i znatno mezotermnija od obične europske bukve, koja je poluodporna na umjerenim privjetrinama. Zbog većih i nježnijih listova lošije podnosi sušu i vjetar pa tu ne doseže gornju granicu drveća, a u gorju gdje obje rastu zajedno (Lika, Hercegovina, Pindos), obična bukva većinom raste iznad balkanske.

Castanea sativa ssp. hamulata

Europski pitomi kesten, Castanea sativa Mill. subsp. sativa s.s. (C. vesca Gärtn.; Hrv. Zagorje: "kostajn", Istra i Krk: "kostanj", a "kesten"= srpski naziv u Banovini i Kordunu: jer ga i tu Hrvati zovu "kostanj", engl. chestnut, njem. Kastanie, fran. chataigner, rus. kaštan): Tipski europski kesten loše podnosi sušu, vjetar i kamena vapnasta tla, pa kod nas uglavnom raste po uvalama i zavjetrinama na silikatima u šumi Castaneo-Quercetum petraeae, a u primorju je rjeđi na vlažnijem flišu (Istra, Cres, Krk) u zajednici Castaneo-Quercetum pubescentis. Kod nas taj raste uz Panonsko more još od oligo-miocena, kao C. atavia Ung.foss. Na kamenim padinama primorskog krasa s jačom burom obični kesten izostaje i na vlažnijem flišu od Vinodola do Cavtata. Na izloženim privjetrinama i karbonatnim stijenama u zapadnom zaleđu i Istri zamjenjuje ga druga, južna poluodporna podvrsta C. sativa ampl. subsp. hamulata.

Primorski južni kesten, Castanea sativa subsp. hamulata Camus (Cas. kubinyi (Ett.) Pilar, zagrebačka Dubrava i Sesvete: "kasni kostajn", istočna Istra: "kostanj branac", grč. kastania, turs. Kastamonu): Tipični europski kesten je neodporan na jače vjetrove i loše podnosi kamenita vapnenasta tla. Ipak postoji u Sredozemlju i njegova ina južnija kserotermna svojta koja je razmjerno odporna na kamena vapnasta tla do jačih vjetrometina i koja uspješno raste na neutrobazičnim vapnenačkim točilima, kraškim kamenjarama i u škrapama. To je podvrsta hamulata, tj. jedini drugi kserobazofilni kesten uz južnokinesku vrstu C. molissima Blume iz kraške visoravni Yünnan. Taj naš primorski kesten se nalazi disjunktno u sjevernoj Africi i istočnom Sredozemlju, najviše na alžirskom Atlasu i u Pontskom gorju sjeverne Turske. U Europi raste tek mjestimice u Albaniji, pa u Hrvatskoj na dva izdvojena reliktna nalazišta: na olujnoj i zasoljenoj kamenoj obali Plomin-Brseć u istočnoj Istri u poluzimzelenoj pseudomakiji Pistacio-Castanetum hamulatae, pa još na istočnoj Medvednici (Lipa-Oštrec) iznad zagrebačke Dubrave po kamenitim vapnenačkim strminama u šumicama Orno-Castanetum hamulatae.

Na obadva ta naša nalazišta raste samo s kserobazofilnim grmljem i submediteranskim zeljanicama u podsloju - a bez acidofilnih pratilica kao drugi obični kesten. Od tipskoga europskog kestena (subsp. sativa s.s.), ovaj se južni primorski relikt izdvaja: dvostruko užim i tvrdo-kožastim listovima s po 12-16 gusto zbijenih bočnih žila, grubo napiljeno-bodljastog ruba i zubcima s izduženim i kukasto-zavinutim bodljicama koje su prama vrhu još utanjene u dužu nitastu bodlju do 1cm, a plodovi su sitniji i sjemenke tamnije crnosmeđe i dozrijevaju kasnije krajem godine tek u mjesecu studenom. Kod nas ga je u šumama na istočnoj Medvednici prvi objavio Pilar (1887) kao posebni tip i izričito ga izjednačuje kao relikt s miocenskim kestenom C. kubinyi (Ett.) Pilar, koji je tu rastao u poluzimzelenim pseudomakijama na zagorskim otocima Panonskog mora. U novije se vrijeme ovaj inače odporniji kesten u Hrvatskoj masovno siječe i istrebljuje, ne toliko zbog bolesti kestena, nego najviše zato što šumskim praktičarima na terenu radi nižeg rasta i sitnih plodića izgleda kao kržljavi i manjevrijedni obični kesten, pa ga na terenu sustavno uklanjaju (slično kao i jadransku endemsku jelu).

Ekologija hrastovih šuma uz Jadran

Osim najviših grebena primorskih planina pod bukvom, danas u najvećem dijelu Istre, Kvarnera i Dalmacije prevladavaju raznolike hrastove šume. Uz Jadran se nalazi desetak različitih ekoloških tipova hrastovih šuma, tj. fitocenoze hrastika u kojima naizmjence prevladavaju češći primorski hrastovi: crnika, drmun, primorski dubac, medunac, crni cer, gradun (bjelodub) itd. Ostali rjedji hrastovi kao što su Quercus coccifera, Qu. crenata, Qu. brutia, Qu. X saxicola i Qu. X streimii, uz Jadran danas rastu većinom pojedinačno ili tek u manjim grupicama pa ne tvore posebne veće šume. Ovdje se u hrastovim šumama navodi samo važnije drveće i grmlje, dok su brojne prizemne zeljanice zbog prostora većinom izostale.

Fitocenološki sustav hrastovih šuma Jadrana

• Quercetalia ilicis Br.-Bl.
  • Rhamno-Quercion cocciferae (Goday) R.Mart.
    • Orno-Quercetum cocciferae Hić
  • Quercion ilicis Br.-Bl. ampl.
    • Orno-Quercetum ilicis Hić.
    • Lauro-Quercetum ilicis (Mart.) Quez.
    • Orno-Quercetum virgilianae Lak. & al.

• Orno-Ostryetalia (Horv.) Jakucs
  • Ostryo-Carpinion Ht.& Hić.
    • Querco-Carpinetum orientalis Hić.
    • Petterio-Quercetum confertae Fuk.
  • Orno-Ostryon (Tom.) Fukar.
    • Querco-Ostryetum carpinifoliae Horv.
    • Ostryo-Quercetum dalechampii P.Fuk.

• Quercetalia pubescenentis Br.-Bl.
  • Quercion pubescentis-petraeae Br.-Bl.
    • Seslerio-Quercetum petraeae (Ht.) Codogno
    • Castaneo-Quercetum pubescentis (Tom.) Bert.

• Populetalia albae Br.-Bl.
  • Periploco-Quercion Fukar.
    • Fraxino-Quercetum brutiae P.Fuk.
    • Rusco-Quercetum roboris Bertov.

Orno-Quercetum cocciferae

Sredozemne makije s oštrikom iz kseromorfne sveze Rhamno-Quercion cocciferae (Goday 1964) R.Mart. 1975 (Quercion ilicis auct. p.p. vix Br.Bl.) zamjenjuju tipsku svezu Quercion ilicis s.s. u ekstremnijim sušnim područjima Sredozemlja s jačom klimatskom ili edafsko-fiziološkom sušom i s oštrijim amplitudama topline negoli u tipskom eumediteranu.

Pripadna zajednica Orno-Quercetum cocciferae (Hić. 1963) Horv.& al. 1974 (Orno-"Cocciferetum" Hić. prov.) je kod nas jedina it te sveze. Ovo je južnojadranska makija na toplosuhim obalnim vjetrometinama npr. Korčula, Pelješac i Konavli. Pokazatelji su: Quercus coccifera, Pistacia terebinthus, Rhamnus sp. div., Phillyrea media, Anagyris foetida, Clematis flammula, Osyris alba (opt.) i dr.

Orno-Quercetum ilicis

Prava tvrdolisna makija, Orno-Quercetum ilicis Hić., najbolje je razvijena u eumediteranskom pojasu južne Istre, dalmatinske obale i na većini jadranskih otoka. U njoj je najvažnije drvo crnika i uz nju pridolazi drugo južno tvrdolisno drveća i grmlje kao lovor (Laurus nobilis), zelenika (Phillyrea latifolia), lemprika (Viburnum tinus), pukinja (Juniperus macrocarpa), vrisina (Erica arborea), divlja smokva (Ficus caprificus), južna ruža (Rosa sempervirens), veliki mlječer (Euphorbia wulfeni), tetivika (Smilax aspera), božje drvce (Lonicera implexa), bušin (Cistus villosus) i drugi tvrdolisni grmovi iz Sredozemlja, a od listopadnih je važniji samo crni jasen (Fraxinus ornus).

Lauro-Quercetum ilicis

Lovorna pramakija, Lauro-Quercetum ilicis (Mart.) Quezel, je viša i vlažnija tvrdolisna šuma puno bujnijega flornog sastava od običnih nižih makija. To su reliktne šume tzv. Laurisylvae, kao zadnji preostatak subtropskih kišnih šuma predglacialnog podrijetla iz doba pliocena. Kod nas dosad još rastu samo u manjim plohama po zasjenjenim obalnim klancima i u toplo-vlažnim ponikvama, npr. otoci Korčula i Mljet, pa Mereška jama i obalni klanci istočnog Cresa. Iako su i tu glavno drveće crnika i lovor, oni ovdje izrastu puno bujnije nego u običnoj makiji, a u podsloju se ističe gusti splet puzavih povijuša (lijane) i obilje paprati, dok su stabla obilno zarasla mahovinama i lišajevima čega nema u običnim makijama crnike.

Na dalmatinskim otocima u takvoj pramakiji još rjeđe pridolazi i velelisna česmina (Qu. aucheri), dok u spletu povijuša rastu velika tetivika (Smilax mauretanica), primorski veprinac (Ruscus ponticus), velelisni južni bršljan (Hedera taurica), bročika (Rubia tinctorum), veliki bljušt (Dioscorea communis ssp. cretica) i na tlu obilno velike primorske paprati: Dryopteris mediterranea, Pteridium tauricum, Polypodium interjectum, Asplenium onopteris itd.

Orno-Quercetum virgilianae

Poluzimzelena pseudomakija, Orno-Quercetum virgilianae Lak.& al., razvijena je kod nas uz sjeverni prijelazni rub tvrdolisnih makija, često na vjetrometinama s jakom burom: obale Istre, otok Krk, Vinodol, velebitska obala, kanjoni Zrmanje, Krke, Cetine itd. Više drveće u njima je mješovito, listopadno i poluzimzeleno, ali u podsloju još prevladavaju tvrdolisni grmovi iz Sredozemlja.

Glavno stablo tih pseudomakija u Istri i Kvarneru je poluzimzeleni hrast drmun (Qu. dalmatica = Qu. virgiliana p.p.) i uz njega još crveni jasen (Fraxinus argentea), ladonja (Celtis australis), smrdljika (Pistacia terebinthus) i hrvatski hrast (Quercus X saxicola), a u podsloju brnistra (Spartium junceum), botunika (Swida australis), zanovita (Lembotropis australis), zapletina (Lonicera etrusca), smrika (Juniperus oxycedrus), krušina (Frangula rupestris), veprina (Ruscus aculeatus), šparožina (Asparagus acutifolius), škrobutina (Clematis flammula), jadranska kupina (Rubus dalmatinus) i druge.

Querco-Carpinetum orientalis

Polusredozemni listopadni hrastik, Querco-Carpinetum orientalis Hić., proširen je kod nas najviše po srednjoj Istri, kvarnerskom primorju, dalmatinskoj Zagori i Hercegovini. To je česta i tipična šuma submediteranskog pojasa u kojoj uglavnom već izostaju tvrdolisne vrste iz Sredozemlja. Glavno je drveće listopadni primorski dubac (Qu. crispata), južni crni cer (Qu. pseudocerris), bjelograb (Carpinus orientalis) i makljen (Acer monspessulanum), pa u podsloju još južni grmovi drača (Paliurus australis), pucalina (Colutea arborescens), šibika (Coronilla emeroides), krkavina (Rhamnus adriatica), trnjina (Pyrus spinosa), južni glog (Crataegus transalpina), itd.

Castaneo-Quercetum pubescentis

Primorski flišni kestenjaci, Castaneo-Quercetum pubescentis (Anić) Bert., kod nas su najbolje razvijeni na kiselom flišnom tlu u Istri, pa na otoku Cresu, Krku i u južnoj Hercegovini do Boke Kotorske. Glavno im je drveće tipski medunac (Qu. pubescens), cer (Qu. cerris) i pitomi kesten (Castanea sativa), pa još pridolaze primorski brijest (Ulmus canescens), glog (Crataegus laevigata), borovica (Juniperus communis) i ine rjedje. U poredbi s drugim hrastovim šumama su ove s kestenom razmjerno jednolične i siromašnije vrstama, ali su gospodarski značajne zbog proizvodnje jestivih marona.

Petterio-Quercetum confertae

Submediteranske primorske šume hrasta sladuna, Petterio-Quercetum confertae (Fukarek 1966) Bert.& Lov. 1987 (Quercetum "hercegovinicum" petterietosum Fuk.) su primorske poluzimzelene pseudomakije sladuna s tvrdolisnim grmljem u podsloju, razvijene u submediteranu južnojadranskog primorja: Zadvarje na Cetini, Imotski, južna Hercegovina, Konavosko gorje i Krivošije u Boki, a najbujnija je ploha Jelena Gora na dubrovačkoj Sniježnici (dijelom degradirana novijim ratnim požarima).

Pokazatelji su: sladun (Quercus conferta), Qu. trojana (Qu. macedonica), koprivić (Celtis tournefortii), tilovina (Petteria ramentacea, endem), Erica manipuliflora (E. verticillata), Phyllirea media, pa osebujno prizemno rašće Mandragora verna, Ptilostemon strictus, Arum nigrum (A. petteri, en.), Serratula cetinensis, Asarum italicum, Crocus dalmaticus (en.), itd.

Querco-Ostryetum carpinifoliae

Brdsko-sredozemni hrastik, Querco-Ostryetum carpinifoliae Horvat, proširen je duž primorskih Dinarida i nutarnjih rječnih kanjona Like, Dalmacije, Hercegovine i na otočnim vrhovima Cresa, Krka i Brača, a do mora se spušta uz hladne i burne obale Savudrije, sjevernog Velebita (Klenovica-Jurjevo) i oko Baške na Krku.

Najvažnije je kopneno drveće u toj šumi medunac (Qu. pubescens), crnograb (Ostrya carpinifolia) i rašeljka (Cerasus mahaleb), pa grmovi lijeska (Corylus avellana), brekinja (Sorbus torminalis), drijen (Cornus mas), rujevina (Cotinus coggygria), krušvica (Amelanchier ovalis), suručica (Spiraea ulmifolia) i ine obične vrste iz kopnenog zaledja.

Ostryo-Quercetum dalechampii

Viši prigorski hrastik, Ostryo-Quercetum dalechampii Fukarek, nalazi se u supramediteranskom pojasu primorskih Dinarida, npr. na grebenu Ćićarije i Senjskom Bilu, pa na srednjim brdima Like i dalmatinske Zagore. Sadrži niz rjedjih vrsta Dinarskog krasa i glavno je tu drveće gradun ili bjelodub (Qu. dalechampii), crnograb (Ostrya), javor gluhać (Acer obtusatum), bijela lipa (Tilia tomentosa) i velelisni medunac (Quercus X streimii), a u podsloju grmovi merala (Sorbus umbellata), zanovijet (Laburnum alschingeri), žestika (Oreoherzogia liburnica, endem), kraška kurika (Euonymus verrucosa), hrvatska ruža (Rosa croatica, en.), itd.

Seslerio-Quercetum petraeae

Primorske kitnjakove šume, Seslerio-Quercetum petraeae (Ht) Codogno, nalaze se na brdskom flišu u Istri, Slovenskom primorju i dalmatinskoj Zagori (Svilaja), a florno su razmjerno siromašnije. Glavno je tu kontinentalno drveće pravi kitnjak (Quercus petraea) i klen (Acer campestre), a u podsloju grmlja srednjoeuropski glog (Crataegus laevigata), divlja kruška (Pyrus piraster), krkavina (Rhamnus cathartica), mukinja (Sorbus aria), hudika (Viburnum lantana), svib (Cornus sanguinea), kalina (Ligustrum vulgare) i druge obične kopnene vrste inače rijetke uz Jadran.

Rusco - Quercetum roboris

Poplavne lužnjakove šume, Rusco-Quercetum roboris Bertov., uz Jadran se nalaze samo oko Istre, gdje je najveća ploha Motovunska šuma u dolini Mirne (Završje - Sv.Petar). Uništeni ostatci donedavno bujnih primorskih šuma lužnjaka su još u dolinama Butonige, Raše (Čepić-blato) i u dolini Rječine, gdje je bivša lužnjakova šuma Lopača sada većinom potopljena pod akumulacijom Rječine.

To su poplavne šume rječnih obala, a rastom je Motovunska šuma najveća i najbujnija nizinska šuma uz Jadran visoka i do 30m. Glavno kontinentalno drveće su tu pravi lužnjak (Qu. robur), obični brijest (Ulmus campestris) i poljski jasen (Fraxinus oxycarpa), pa u podsloju nižeg drveća i grmlja obični grab (Carpinus betulus), klokoč (Staphylea pinnata), kurika (Euonymus europaea), kozokrvina (Lonicera caprifolium), bljušt (Tamus communis s.s.) i ine srednjoeuropske vrste iz panonskih vlažnih šuma.

Fraxino-Quercetum brutiae

Sredozemna močvarna longoza, Fraxino-Quercetum brutiae Fukarek, također je prethodnoj slićna visoka i vlažna šuma, ali je flornim sastavom ta puno bogatija od spomenute Motovunske. Ova je bogata južna longoza još donedavno rasla po močvarama oko ušća Neretve i u Krapanskom blatu uz ušće Raše, ali su nakon novijih melioracija od toga preostala tek pojedina stabla i živice uz odvodne jarke. Dosad su slične manje plohe tek mjestimice očuvane u Vinodolu i sjevernoj Dalmaciji: Nadin, Bokanjac itd.

Glavno visoko drveće ove polidominantne jadranske longoze su južni veledub (Quercus brutia), primorski brijest (Ulmus canescens), južni klen (Acer marsicum), lučki jasen (Fraxinus angustifolia), pa još u osobitom podsloju primorskog grmlja konopljika (Vitex agnuscastus), vučac (Lycium europaeum), južna kurika (Kalonymus floribunda), botunika (Swida australis), krkavina (Frangula anceps), istarska kruška (Pyrus istriana, endem), primorska vrba (Salix amplexicaulis), divlja loza (Vitis sylvestris), južna trstina (Arundo donax), jadranska kupina (Rubus dalmatinus), primorska ruža (Rosa litoralis, en.), južni bljušt (Dioscorea communis ssp. cretica) i ine južne močvarne vrste iz Sredozemlja, po kojima se ove toplo-vlažne sredozemne longoze bitno razlikuju od poplavnih šuma Panonije.

Glavna literatura

• Baumgartner, J. 1954: Studien über die Verbreitung der Gehölze im nordöstlichen Adriagebiete, 5: Die Halbinsel Istrien. Annales Natur. Museum Wien, 61: 1 - 77.

• Camus, A. 1936-1954: Monographie du genre Quercus, I - III. Paris.

• Fiori, A. 1974: Nuova flora analitica d’ Italia, I (Fagaceae - Quercus). 2A ristampa, Edagricole, Bologna.

• Hayek, A. 1927: Prodromus Florae Paeninsulae Balcanicae, vol. I (Fagaceae, Quercus). Berlin.

• Horvatić, S. (ed.) 1974: Analitička flora Jugoslavije, I / 1 (Fagaceae - Quercus). Institut za botaniku, Zagreb.

• Lovrić, A.Ž. 1981: Neki rijetki i značajni poluzimzeleni hrastovi na primorskom kršu. Šumarski list 105 / 3: 119 - 132.

• Lovrić A.Ž. 1988: Diversity of the oaks and oakwoods in Adriatic islands. Rapp. CIESM, ser. Isles 31 (2): II4/ 124, Monaco.

• Lovrić, A.Ž. 2001: Ekobotanički pregled hrastova Istre i sjevernog Jadrana. Bujština p. 134-147, Matica hrvatska, Umag.

• Moggi, G. 1972: Ricerche sulle querce caducifolie italiane. Webbia 26 / 2, Firenze.

• Radić, J. 1983: Hrastovi biokovskog područja. Acta Biokovica 2: 1 - 104, Makarska.

• Schwarz, O. 1937: Monographie der Eichen Europas und Mittelmeer-Gebietes. Repert. Spec. Nov. D: 1 - 400, Berlin.

• Tutin, T.G. 1993: Flora Europaea (Fagaceae - Quercus), vol. 1: 71 - 76, 2nd edit. Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Dendroflora hrvatskog Jadrana
• Dendroflora istočnog Krka
• Terciarno pradrveće

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Ž. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): it is free for copying and distribution without changes only if quoted auctor and source.