Dendroflora hrvatskog Jadrana

Dendroflora hrvatskog Jadrana (WikiFora Adriatica - 1: drveće i grmlje obalnih Dinarida i otoka). - To je glavno uvodno poglavlje iz: Jadranska dendroflora, kao 1. svezak serije Wiki-Flora Jadrana. Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora i auktora.

• Prienos iz Wikinfo: WikiFlora Adriatica, (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995)
• Urednik - auktor: dr.sc A.Ž. Lovrić, Zagreb-Sesvete, Selčina 10

SUMMARY

Croatian-Adriatic dendroflora (WikiFlora Adriatica part 1: trees and shrubs in Croatian islands and coastal mounts): This is a new completed and detailed inventure of the native trees and shrubs growing in Adriatic islands and Croatian coasts. After completing this new revision of R.Visiani's Flora Dalmatica (1842-52) within actual Wiki-Flora Adriatica at Herbarium Adriaticum (ADRZ), its main important result was the attested presence in Dalmatia of 297 woody taxa from 136 different genera. That makes Dalmatian native dendroflora the second richest one in Europe, since Bulgaria with 370 woody species. A major pecularity in the extensive Karst rockeries at eastern Adriatic is the presence of 83 woody shrubas from 'herbaceous' families. This volume of Adriatic Flora 1 includes chiefly the families: Aceraceae, Anacardiaceae, Berberidaceae, Caprifoliaceae, Celastraceae, Cornaceae, Fagaceae, Lauraceae, Myrtaceae, Oleaceae, Salicaceae, Tamaricaceae, Tiliaceae, Ulmaceae and others, and also the conifers Pinaceae, Cupressaceae, Taxaceae, and also Ephedraceae.

Beside many usual Mediterranean plants, there occur also some rare woody endemics e.g. Petteria ramentacea, Cyathoselinum giganteum, Sibiraea croatica, Moltkia petraea, Drypis degeniana, Oreoherzogia liburnica, Pistacia calcivora, etc. In the shady-humid ravines and deep karst sinkholes of some Dalmatian isles grow disjunctive Madreo-Tertiary relicts, almost the same ones as in Neogene laurisylvae of Pannonian islands: Laurus novocanariensis, Pinus mesogaensis, Acer obtusifolium, Viburnum rugosum (V. pseudotinus), Semele barrelieri, and Hedera caucasigena. In the Sub-mediterranean river canyons of Dalmatian mainlands occur mostly the same Arcto-Tertiary relicts as in Neogene Pannonian coasts: Acer hyrcanum, A. laetum, A. velutinum, Juglans regia, Tilia caucasica (T. rubra), Castanea kubinyi (ssp. hamulata), Ilex colchica, Euonymus bulgarica, Viburnum naronitanum, etc.

FLORA ADRIATICA, volumen 1

U v o d: Ovo je novi cjeloviti i detaljniji pregled samonikle dendroflore divljeg drveća i grmlja duž istočnog Jadrana, koje raste u prirodnoj vegetaciji obalnih Dinarida i jadranskih otoka, obuhvaćenih sveskom "Flora Adriatica 1". Iz te dopunjene nove revizije Visianijeve monografije Flora Dalmatica (1842-1852 + suplementi 1872-1882) u sadanjem elektroničkom izdanju kao WikiFlora Jadrana iz databaze Herbarium Adriaticum (ADRZ), najvažniji opći rezultat je što istočnojadranska flora obalnih Dinarida i otoka sadrži jednu od najbogatijih područnih dendroflora u Europi s ukupno 297 drvenastih vrsta drveća i grmlja iz 136 raznih rodova. Dosad najbogatija regionalna dendroflora je u Europi sustavno popisana za Bugarsku sa 370 drvenastih vrsta, dok balkanska dendroflora jugoistočne Europe ukupno sadrži oko 460 samoniklih drvenastih svojta. U sjevernoj Europi su zbog oledbe i hladnoće, prirodno najsiromašnije dendroflore Skandinavije, Škotske i Islanda s manje od stotinu drvenastih vrsta.

Ovdje su obuhvaćeni drvenasti rodovi i pripadne porodice iz jadranskih otoka i primorskih Dinarida: Aceraceae, Anacardiaceae, Berberidaceae, Caprifoliaceae, Celastraceae, Cornaceae, Fagaceae, Lauraceae, Myrtaceae, Oleaceae, Salicaceae, Tamaricaceae, Tiliaceae, Ulmaceae i dijelom ine, a posebno još Pinaceae, Cupressaceae, Taxaceae i Ephedraceae. Naša je dendroflora na kamenom krasu u osnovici kserofitska i glavni razlog njezine dosadanje slabe istraženosti je, što je među južnoeuropskim primorskim zemljama baš kod nas nepoznavanje južnih sredozemnih i istočnih kserofita kod jugo-florista i naših dendrologa u 20. stoljeću bilo razmjerno najlošije: Dosad su kod nas osim tek ponekih običnih i čestih južnih vrsta, mediteranski kserofiti na Jadranu uglavnom bili idejno zanemareni kao nevažni iz kontinentalnog i slavenskog gledišta.

Zamjene mezofita i kserofita

Glavni i kroničan problem hrvatske floristike kroz 20. stoljeće proizlazi iz pretežnog oslanjanja naših jugo-florista na srednjoeuropsku i sjeverozapadnu literaturu, koja oskudno i vrlo nepodpuno zahvaća južnije, sredozemne i istočne kserofite pa ih slijedom toga i naši neupućeni istraživači u jugozapadnoj Hrvatskoj uzastopce zamjenjuju, previđaju i izostavljaju. Baš zato čak 1/5 ili 18% od sada potvrdjenih vaskularnih taksona u našoj kraškoj flori još nigdje u literaturi nisu ni spomenuti za Hrvatsku i Hercegovinu, iako ih po više izvora navode za susjedne ine južnije i istočnije zemlje, a poneki strani istraživači i kod nas.

Nadalje se za naše južnije krajeve a najviše na jadranskim otocima, dalmatinskom primorju i u nižoj južnoj Hercegovini zbog pogrješne determinacije i formalne zamjene, tek po analogiji uzastopce prenosi i u literaturi inerciom ponavlja preko stotinu sjevernijih mezofita koji tu južnije uglavnom ne rastu: Ovima je kod nas južna kopnena granica u području crnograba tj. većinom u Lici, sjevernoj Istri i zaledju dalmatinske Zagore podalje od mora, dok ih južnije na otocima i dalmatinskoj obali zamjenjuju drugi, kod nas zanemareni i neprepoznati južni i istočni kserofiti. Zbog takvoga kroničnog nepoznavanja mediteranske dendroflore u jugo-botanici 20. stoljeća je dijelom stvorena lažna slaveno-karpatska preslika kopnene dendroflore na obalnim Dinaridima i jadranskim otocima. Takve su opetovane zabune npr. glede naših južnih četinjača: Juniperus "communis" auct.dalm. => J. navicularis M.Gan., J. "nana" auct.dalm. => J. hemisphaerica Presl., Ephedra "fragilis" auct.dalm. => E. foeminea Forsk. i dr.

Među našim južnim listačama uz Jadran su slične uobičajene zabune kopnenih jugo-florista npr. Quercus "robur" auct.dalm. = Qu. brutia Ten. (u Kvarneru još Qu. pedunculiflora Koch), Acer "campestre" auct.dalm. = A. marsicum Guss., A. "pseudoplatanus" auct.adr. = A. velutinum C.A.Mey., A. "platanoides" auct. dalm. = A. laetum C.A.Mey. (A. fallax Pax), Carpinus "betulus" auct.dalm. = C. caucasica Gros., Sorbus "aria" auct.dalm. = S. umbellata Desf. + S. baldaccii Zins., Lonicera "alpigena" auct.dalm. = L. croatica Sagor., Crataegus "monogyna" auct.dalm. = C. insegnae Bert. (C. aegeica Poj.), Cytisus "nigricans" auct.adr. = Lembotropis australis (Freyn.) M.G., Berberis "vulgaris" auct.dalm. = B. illyrica (Horv.) Fuk., Ulmus "campestris" + "minor" auct.dalm. = U. canescens Melv., Anthyllis "barba-jovis" auct.dalm. = A. aegaea Turrill, Tamarix "africana" auct.adr. = T. dalmatica Baum, Salix "purpurea" auct.dalm. = S. amplexicaulis Bory, S. "alba" auct.dalm. = S. micans Ander., Cornus "sanguinea" auct. dalm. = Swida australis (C.A.Mey) Poj. (Thelycrania citrifolia Vahl.) + Sw. koenigii (Cor. hungarica ), Hedera "helix" auct.dalm. = H. taurina Carr. (H. helix subsp. poëtarum Nym.), Euonymus "europaea" auct.dalm. = Eu. bulgarica Velen., ... itd.

Četinjače kamenog krasa

Bogatstvo golosjemenjača na Dinarskom krasu: Osim lišajeva, četinjače (Coniferae, njem. Nadelgehölze, grč. konophoroi, turs. Katranlar) su najodpornija taksonomska skupina dendroflore na kamenim vjetrometinama duž Tauro-Dinarskog velekrasa. To potvrđuje ovdje iznimno bogatstvo samoniklih četinjača, od kojih većina (izuzev južni Pinus mesogaensis) rastu na kamenitom krasu, a čak oko trećine od svih domaćih četinjača dosežu do golih kamenih burišta, gdje je rast većine listača skoro nemoguć (izim kao puzavo grmlje). Zato su Dinaridi s otocima izrazito najbogatiji u Europi raznim samoniklim golosjemenjačama s ukupno 47 nazočnih svojta (vrsta, podvrsta i hibrida, usp. Lovrić & al. 1989), gdje njih 18 rastu pretežito ili isključivo na izloženim položajima gologa kamenog krasa.

Osim jedine neotporne svojte Pinus mesogaensis Fries & Gaus. iz primorskih vlažnih zavjetrina, sve ine naše domaće golosjemenjače su bar poluodporne ili vrlo odporne na jaku sušu i česte vjetrove. Izrazito su najodpornije na Dinarskom krasu Juniperus hemisphaerica Presl., J.X lusitanica Mill., Pinus heldreichii Chr., P. nigra var. balcanica Adam. (P. nigra X mugo auct.), P. n. var. intermedia Hić, P. n. subsp. croatica Lov., Picea abies subsp. alpestris (Brüg) Domin (P. excelsa subsp. balcanica Vel.), Abies pardei Gaus. (A. alba biokovensis Kuš.), pa Ephedra procera Fisch.& Mey. (E. graeca C.A.M.), koje pretežno rastu na golim kamenim burištima, gdje su nerijetko i jedina dendroflora.

U istočnom Sredozemlju (Grčka i Turska) su osim ovih podjednako odporne na olujnim vjetrometinama kamenog krasa još Juniperus polycarpos Koch (J. macropoda Boiss.), Pinus brutia Ten., P. nigra subsp. fenzlii (Ant.& Ky.) Novak (P. taurina Steud.), Abies cephalonica var. reginae-amaliae Held., A. equi-trojani (Asch.& Sint.) Boiss. (A. cephalonica X bornmuellerana), A. kotschyana Fenz. (A. cilicica subsp. isaurica Coode & Cullen), Cedrus libani var. glauca Carr. (var. argentea Ant.& Ky.), Ephedra aphylla Forsk. (E. alta C.A.M.) i dr. Zbog svoje prirodne prilagodbe na olujne vapnence, ove su samonikle kseromorfne četinjače ujedno idealne i za pošumljavanje kod nas ogoljelih kamenih burišta i u tomu ih je često nemoguće uspješno zamijeniti dosad introduciranom inim egzotičnim četinjačama izvan Eurazije, osim možda na vlažno-plodnijem flišu i blažim poluizloženim privjetrinama.

Zajednički morfološki pokazatelji kod većine najodpornijih taurodinarskih četinjača iz Balkana i Turske, u poredbi s njihovim poluodpornim srodnicima jesu osobito kratke, debele i tvrde iglice poput bodljastih trnova, pa gusta razgranjenost sa zbijenom krošnjom i kratkim zaobljenim vrhom stabla, dok su vitke četinjače rahle krošnje i izduženih iglica u prosjeku uglavnom poluodporne ili neodporne na vjetar i goli kras. Po filogenetskom iskonu su se te najodpornije četinjače iz kamenih vjetrometina razvile na dva moguća načina. Neke od njih su stari terciarni relikti, dugom evolucijom prilagođeni na takva ekstremna staništa npr. Pinus heldreichii, Abies pardei, Cedrus libani, Arceuthos drupacea i sl.

Drugi su češći slučaj na vjetrometinama kamenog krasa mlađe podvrste i prirodni križanci, kod kojih je introgresijom poluodpornih srodnika povećana ukupna kseromorfnost i odpornost na vjetar, npr. Juniperus hemisphaerica, J. intermedia, J. navicularis, J. lusitanica, Pinus nigradermis, P. nigra var. balcanica i var. intermedia, Abies alba ssp. illyrica (A. alba X pardei), A. equi-trojani, A. kotschyana i dr. Za većinu najodpornijih četinjača u poredbi s neodpornima i poluodpornima su značajne kraće i tvrde trnolike iglice, deblja izpucala kora, snažno i sabljasto zavijeno deblo, a kod nekih čak i vegetativna sposobnost obnove iz panja npr. Abies pardei, Pinus heldreichii, P. nigra subsp. croatica i dr.

U odnosu na gospodarski važne i bolje pručavane mezofilne četinjače iz naših zavjetrina i vlažnijeg polukrasa u kopnenom zaledju, florno-taksonomsko i sinekološko poznavanje najodpornijih četinjača na primorskim kamenim burištima dosad je bilo dosta oskudno i nepodpuno. Zato je ovim istraživanjima predhodio težak problem određivanja i nomenklature odpornih svojta, jer su inače renomirani dendrološki priručnici, glede takvih rjeđih kserofilnih četinjača dosta nepodpuni. Tako npr. Debazac 1967 i Krüssmann 1972, spominju tek 2/3 kserofilnih četinjača iz naših goleti kamenog krasa, a čak i naša novija monografija o četinjačama (Vidaković 1991, 1994) navodi tek njih 3/4, a ostale izostaju bilo kao svojte ili barem kao sinonimi, pa je po tim izvorima dijelom teško odrediti i imenovati najodporniji dio kserofilnih četinjača našega golog krasa.

Glede toga su se objektivno pokazale najkorisnijima i razmjerno najpodpunijima slijedeće velike florno-taksonomske monografije, po kojima je tu uglavnom usklađeno svrstavanje i nazivlje kserofilnih četinjača na našim burištima kamenog krasa: "Gymnospermes actuelles et fossiles - Pinaceae" I-VIII (Gaussen 1928-1968) pokriva sa 4/5 Pinaceae na vjetrometinama, pa "Flora Europaea, I. Gymnospermae" (2. izd., Tutin & al. 1993) sa 9/10 naših četinjača, ter flora Turske i egejskih otoka (vol. I. Gymnospermae, Davis 1965) s većinom nađenih četinjača na istočnomediteranskom kamenom krasu.

Kod naših četinjača iz ovog pregleda je vidljivo kako su jedva njih 1/10 ograničene na vlažnije zavjetrine, a čak 1/3 svojta kod nas pretežno rastu na kraškim kamenim burištima, dok su ostale tj. 1/2 četinjača poluodporne na umjerenim privjetrinama. Kod naših listača su ovi omjeri puno lošiji, jer su njih čak 1/2 neodporne i ograničene na vlažnije zavjetrine, a tek 1/5 su izrazito odporne na kamenim kraškim vjetrometinama i ostalih 2/5 su poluodporne do blažih privjetrina na polukrasu. To znači da kod nas četinjače postižu najveće bogatstvo i raznovrsnost na izloženim privjetrinama kamenog krasa, a listače uglavnom u vlažnijim zavjetrinama.

Listače kamenog krasa

Odporne listače kamenog krasa (klasične Amentiferae et Thalamiflorae lignosae): Sličan međuodnos prosječno odpornijih četinjača i manje odpornih listača uglavnom se ponavlja širom cijelog Holarktisa, pa samo do umjerenih privjetrina i na mokrom kišovito-maglovitom gorju u svijetu mjestimice pretežu i listače. Tek od subtropa na južnijim kamenim vjetrometinama četinjače postaju sve rjeđe i postupno ih tamo zamjenjuju već podjednako odporne, tvrdolisne kseromorfne listače.

Još je znatno lošiji međuodnos odpornosti četinjača i listača na krasu glede visine rasta na kamenim vjetrometinama, gdje su čak 3/4 poluodpornih i odpornih četinjača višega drvolikog rasta, dok su među poluodpornim i odpornim listačama samo njih 1/4 na vjetrometinama drvolike, a sve ine nazočne su većinom niži grmovi. Nadasve je velik omjer visine rasta i odpornosti na olujni kameni kras u našoj listopadnoj dendroflori, gdje su na golim kraškim vjetrometinama jedva njih 1/20 viša listopadna drveta, a sve ostale odpornije su niži listopadni grmovi. Izim par rjeđih i kod nas usko ograničenih listopadnih relikata (npr. Betula obscura i Acer pseudoheldreichii), na našem je olujnom krasu od listopadnog drveća češća skoro jedino bukva. Ova razmjerna otpornost obične bukve na vjetar i kameni kras, nasuprot inomu listopadnom drveću je vjerojatno jedan od važnih razloga, zašto ona kod nas tako široko dominira u šumskim klimaksima viših pojasa na vjetrovitim grebenima kraških Dinarida.

Taj smanjeni udjel odpornih na vjetar među višim drvolikim listačama ustvari znači, da u paraklimaksnim eolskim šumama kod nas nerijedko dominiraju drvolike četinjače uz manji broj viših listača (uglavnom bukva), dok su naprotiv odporne grmolike listače značajne bilo u šumskom podsloju drvolikih četinjača, ili u nižim eolskim šikarama i zamjenskim grmljacima uz rub crnogoričnih šuma ili na gornjoj granici drveća. Prama tomu je s iznimkom bukve, ino listopadno drveće kod nas uglavnom nesposobno zamijeniti četinjače na olujnom kamenom krasu.

Baš zato je očetinjavanje ključni i uglavnom nezamjenjivi proces pri obnovi šuma na kontinentalnim i visinskim vjetrometinama i burištima. Naprotiv u primorju takvo očetinjavanje nije nužno a niti je poželjno zbog povećane opasnosti od šumskih požara i zapaljivosti četinjača, jer već u toplijem submediteranu postoji dovoljan izbor svojta odpornih na vjetar i među poluzimzelenim listačama, a u eumediteranu ih je najviše odpornih među tvrdolisnim listačama prikladnim za obnovu šuma na primorskim i otočnim goletima olujnog krasa.

Unutar samih listača je s porastom vjetrovitosti vidljivo znakovito prestrojavanje taksonomskog sastava. Dok u kraškim zavjetrinama Balkana i Turske prevladava uglavnom mezofilna eurosibirska skupina Amentiferae (= starije Apetalae p.p.), s povećanjem suše i izloženosti ona se vidno prorjeđuje pa ostaju nazočni još samo bukva i hrastovi, dok se na olujnom krasu vidljivo povećava bogatstvo i raznovrsnost odpornijih listača iz reliktne terciarne skupine Thalamiflorae (= ranije Choripetalae p.p.), osobito Acer, Tilia, Rhamnus, Tamarix, Oleaceae, Anacardiaceae i sl. Zbog toga je za vlažne zavjetrine i kamene vjetrometine značajan različit statistički omjer svojta iz skupina Amentiferae / Coniferae (A : C), koji je u zavjetrinama razmjerno visok (= manje četinjača), dok je naprotiv na vjetrometinama vrlo nizak (= više četinjača ali malo mezofilnih listača).

Zato se već iz samog kvocienta A:C na terenu može približno procijeniti prosječni utjecaj vjetrova na lokalnu šumsku vegetaciju. Tako suša i vjetrovi od Dinarida do Turske doslovce pokazuju "anti-eurosibirski" učinak na prirodne šume, tj. bukvalno 'protjeruju' inače poznatu i proširenu eurosibirsku dendrofloru s otvorenih prosječnih položaja u lokalne zavjetrine, a umjesto njih se na krasu masovno proširuje reliktna terciarna dendroflora četinjača i kseromorfnih listača, koje tu ne mogu zamijeniti eurosibirski mezofiti.

Slično kao kod četinjača, tako i među listačama djeluju dva različita modela otpornosti na sušu i vjetar. Jedno su reliktne kseromorfne svojte općenito prilagođene na ekstremna staništa npr. Petteria ramentacea, Pistacia calcivora, Ficus caprificus, Myrtus tarentina, Lonicera glutinosa, Cytisanthus holopetalus, Thymelaea hirsuta i sl. Drugo je naknadno povećana otpornost u odnosu na poluotporne srodnike kod mlađih križanaca i introgresijskih svojta, npr. Quercus X saxicola, Pistacia X saportae, Pyrus X istriana, Laburnum alschingeri, Lonicera stabiana, Berberis croatica, Viburnum X naronitanum, Coronilla X minor, Rosa sp.plur. i sl.

Glede fizionomskih tipova listača, između vlažnih zavjetrina i kamenih vjetrometina ostaje razmjerno nepromijenjen jedino prosječni udjel tvrdolisnih (vazdazelenih) listača u primorju, dok je udjel listopadnih listača na vjetrometinama znatno manji negoli u zavjetrinama. Naprotiv su na primorskim vjetrometinama mnogo češća dva posebna fizionomska tipa koja su u zavjetrinama dosta rijedka. To su na kamenim burištima u submediteranu poluzimzelene listače koje gube jednogodišnje listove u proljeće tj. istodobno s novim pupanjem, npr. Quercus dalmatica, Cerasus cupaniana, Prunus ramburii, Lembotropis australis, Cotinus taurica, Lonicera stabiana, Astragalus dalmaticus i dr.

Južnije na toplijim kamenim vjetrometinama u eumediteranu i termomediteranu raste ljetopadna dendroflora koja je zelena samo za vlažne zime, dok s početkom suše u proljeće gubi lišće, npr. Lavatera bryonifolia, Lycium intricatum, Suaeda pruinosa, Halimione graeca, Astragalus hinkei, Euphorbia dendroides, Coronilla juncea, Helichrysum litoreum i dr. Stoga većina drvenastih vrsta (bilo poluzimzelenih ili ljetopadnih) kojima listovi odpadaju u proljeće (bilo poluzimzeleni ili ljetopadni), na jugozapadnom Balkanu i u Turskoj uglavnom označuju kraška olujna staništa.

Izrazito su najodpornije listače, koje kod nas rastu samo na olujnim kamenim burištima, među višim drvolikim svojtama Quercus dalmatica, Fraxinus argentea i Acer pseudoheldreichii, dok su ine drvolike tek poluodporne ili neodporne. Puno je više na vjetrometinama izrazito odpornih među grmolikim listačama npr. Cerasus cupaniana, Pistacia calcivora, Prunus ramburii, Crataegus insegnae s.s., Cotinus taurica, Sorbus baldaccii, Viburnum maculatum, Lonicera stabiana, Berberis illyrica, Cytisanthus holopetalus, Genista aristata i još niz vrlo odpornih podvrsta, križanaca i dr.

Grmovi iz zeljastih porodica

Najosobitiji rezultat ove nove prerade istočnojadranske flore je dokumentirana nazočnost 83 rijetkih grmova iz pretežno zeljastih porodica, po čemu je Dalmacija druga najbogatija u Europi nakon Kanarskih otoka. Najviše takvih rastu na kamenim pučinskim otocima oko Visa i u Senjskom arhipelagu na Kvarneru, a te naše 'odrvenjele zeljanice' na istočnom Jadranu pripadaju idućim porodicama (pobliže u posebnom članku Naše grmaste zeljanice). Liliatae: Arundo, Asparagus, Smilax, Ruscus i Semele. Compositae-Asteroideae: Helichrysum, Artemisia, Dittrichia, Centaurea (sect. Veltis i Pterolophus. Apiaceae: Cyathoselinum i Peucedanum. Boraginaceae: Moltkia i Onosma croatica. Chenopodiaceae: Sarcocornia, Arthrocnemum, Suaeda i Halimione australis. Convolvulaceae - sect. Orthocaulos. Cruciferae: Matthiola, Aurinia (sect. Dendralyssum) i Brassica (sect. Cramboxylon). Lamiaceae: Vitex, Rosmarinus, Lavandula, Prasium, Coridothymus, Phlomis fruticosa, Teucrium fruticans i Satureja karstiana. Euphorbiaceae: Eu. dendroides, E. semperfoliata i E. veneta. Malvaceae: Lavatera arborea i L. bryoniifolia. Plantaginaceae: Plantago wulfenii i Alypum globularioides. Plumbaginaceae: Limonium visianii i L. dictyophorum. Polygonaceae: Rumex suffruticosa. Rubiaceae: Putoria i Rubia. Caryophyllaceae - Silenoideae: Drypis degeniana, Dianthus dalmaticus i Silene reiseri. Solanaceae: Lycium intricatum i L. europaeum.

Domaći nazivi dendro-svojta iz Hrvatske

U hrvatskim javnim i stručnim glasilima su se od 19. stoljeća do 1. svj. rata rabili pravi hrvatski dendrološki nazivi za rodove i vrste drveća, grmlja i tipove šuma, kakvi su većinom bili izvorni i poznati kod domaćih katoličkih Hrvata u matičnoj Hrvatskoj. Međutim, nakon 1. svj. rata pod novo-sklepanom balkanskom Jugoslavijom, postupno su nam iz javnosti uglavnom potiskivani zamalo svi ti izvorni dendrološki nazivi, koje obilno rabe domaći Hrvati, ako ih izvan Hrvatske nemaju istočniji Srbi (ni Bosanci). Zatim su nam, umjesto posebnih hrvatskih dendro-naziva, dijelom nametnuti novi jugo-balkanski dendro-nazivi prošireni u Srbiji i Bosni, a koje dotad u Hrvatskoj domaći Hrvati dijelom nisu rabili (ni poznavali), osim tek ovdašnjih pravoslavaca i novih jugo-doseljenika iz Srbije i Bosne.

Takvi su srbobalkanski dendro-nazivi, nametnuti Hrvatima u skladu s dogmatsko-unitarnim jugojezikom po Vuku Karadžiću, pa su dalje u hrvatskoj javnosti i dendrologiji nasilno održavani po Hrvatskoj kroz veći dio 20. stoljeća. Ipak su nedavno isti tuđi dendro-balkanizmi u nazivlju dijelom po inerciji kod nas neopravdano nastavljeni i dalje nakon jugo-razpada od 1990tih godina sve do danas, dok neki izvornohrvatski dendro-nazivi u javnoj uporabi do 1. svj. rata, sve dosad u Hrvatskoj nisu nam više vraćeni, nego se dijelom prisilno ili inerciom i dalje javno nam se nameću dendrološki srbo-balkanizmi, a koje izvorni domaći starosjedioci na hrvatskim selima ipak većinom ne rabe (izim pravoslavaca i iztočnih useljenika u gradovima). Ovdje su zamalo svi takvi dendrološki srbo-balkanizmi uklonjeni i uglavnom izbačeni iz dalje uporabe u Metapediji (izim tek u zagradi kao nepodobni jugo-sinonimi zbog usporedbe).

Prikazi u paralelnim tekstovima

Važniji bogati rodovi i porodice s više drvenastih svojta primorskog drveća i grmova iz obalnih Dinarida i jadranskih otoka su tu još pobliže razradjene u posebnim paralelnim člancima (vidi na kraju) a ovdje su dodani samo njihovi kratki sažetci: npr. Juniperus, Pinus, Abies, Quercus, Fraxinus, Acer, Carpinus, Sorbus, Salix, Pistacia, Rhamnus, Rosa, Caprifoliaceae, Ericaceae, Genista, Astragalus, ...itd. Preostale pojedine drvenaste svojte bez posebne razrade iz inih manjih porodica na primorskom krasu, ovdje su prikazane na dnu pri kraju teksta.

Balkanski Juniperus

Iz roda Juniperus (borovice) uz istočni Jadran raste desetak raznih svojta: na obalnim Dinaridima J. sabina, J. sibirica (J. alpina), J. hemisphaerica (J. sibirica X oxycedrus) i J. intermedia (J. sibirica X communis), a u tvrdolisnim makijama na obali i otocima termofilne J. oxycedrus, J. macrocarpa, J. phoenicea i dr.

Balkanski borovi (Pinus)

Uz Jadran na obalnim Dinaridima i otocima raste desetak svojta raznih borova: Pinus halepensis, P. pinea, P. mesogaensis, P. sylvestris, P. mugo, P. leucodermis, pa P. nigra ampl. s više podvrsta: subsp. nigra, subsp. illyrica, subsp. dalmatica, itd.

Balkanske jele (Abies)

Na primorskim Dinaridima uz istočni Jadran samoniklo rastu 3 svojte jela iz širje grupe Abies alba ampl.: na sjeveru tipska subsp. alba s.s. (obična jela), pa najčešća prijelazna subsp. illyrica Fuk. (dinarska jela) i rjedja najdonja u submediteranu bliže obali A. pardei Gaus. (crna jela).

Jadranski hrastovi (Quercus)

Po raznolikim hrastovima je Dinarski kras najbogatiji u Europi sa 21 vrstom roda Quercus. Tvrdolisni su hrastovi na istočnom Jadranu: Qu. ilex, Qu. coccifera, Qu. aucheri, Qu. calliprinos, a poluzimzeleni su Qu. trojana, Qu. crenata, Qu. dalmatica, Qu. macrolepis i dr. Na kopnenom krasu rastu listopadni Qu. robur, Qu. petraea, Qu. cerris, Qu. pubescens, Qu. frainetto, Qu. dalechampii, Qu. brutia, Qu. haas, Qu. crispata, Qu. polycarpos i više pripadnih introgresijskih križanaca. Ine značajne Fagaceae Dinarskog krasa su npr.: Fagus sylvatica i subsp. moesiaca koja je u Hrvatskoj rijetka na zapadnoj granici samo na dolomitu i ofiolitu, pa kod nas najsjevernija nalazišta na kamenom krasu rijetkoga južnog neutrobazičnog kestena Castanea sativa subsp. hamulata.

Balkanski grabovi

Iz porodice Corylaceae su u u submediteranu istočnog Jadrana značajni Carpinus orientalis, rjedji C. betulus subsp. intermedia (C. caucasica), Ostrya carpinifolia subsp. carpinifolia i uz more rjedja subsp. corsica (Os. tenerrima), a u grupi Betuloideae je tu značajna rijetka Betula obscura (B. atrata) na primorskim Dinaridima.

Balkanski javori (Acer)

Najveća raznolikost roda Acer u Europi je baš na Balkanu od Dinarida do Grčke s 15 raznih javora, od kojih su na sjeveru Jadrana više u zaledju Acer campestre, A. pseudoplatanus i A. platanoides, a u primorju A. monspessulanum i A. marsicum (A. coriaceum). Oko Hrvatske još rastu i 2 endemska javora: na jugozapadu Panonije Acer pannonicum i na Dinaridima do Like A. pseudoheldreichii. Ini disjunktno-reliktni javori na kamenom krasu primorskih Dinarida su A. obtusatum, A. paradoxum (A. intermedium), A. velutinum (A. villosum), A. laetum (fallax) i najrjedji kod nas južni poluzimzeleni A. obtusifolium (A. sempervirens X monspessulanum: Vrbnik i Ugrovača).

Dinarski jaseni (Fraxinus)

Uz istočni Jadran raste 5 svojti jasena: na obalnim Dinaridima Fraxinus excelsior subsp. intermedia, a u primorskom submediteranu F. angustifolia, F. ornus subsp. ornus i subsp. garganica, pa u tvrdolisnom eumediteranu na obali i otocima još subsp. rotundifolia i najjužniji Fr. argentea (F. pseudornus). Od inih rodova iz porodice Oleaceae, pretežno u tvrdolisnom eumediteranu obale i otoka rastu Olea sylvestris (O. oleaster), rijetka južna Phillyrea angustifolia i češća Ph. latifolia ampl. sa 3 podvrste: subsp. latifolia, subsp. media i rijetka subsp. spinosa (Ph. ilicifolia).

Balkanski Sorbus (mukinja)

Dinarski kras je u Europi najbogatiji s desetak svojta iz roda Sorbus: na primorskim Dinaridima S. graeca, S. baldaccii (S. velebitica), S. austriaca subsp. croatica, prijelazni hibridi S.X flabellifolia (S. graeca X umbellata) i S.X danubialis (S. aria X umbellata), pa na sjeveru više u zaledju (Istra i Lika) tipska S. aria ssp. aria s.s., a u primorskom submediteranu većinom S. umbellata (S. meridionalis).

Ini srodni rodovi iz podobitelji Maloideae uz Jadran takodjer imaju posebne južne svojte: u submediteranu Crataegus monogyna ssp. azarella (C. transalpina) i južnije u eumediteranu tvrdolisno-poluzimzeleni Cr. insegnae (C. aegeica), a na južnim obalnim Dinaridima Cotoneaster intermedia (C. tomentosa X integerrima) i C. integerrima subsp. nefedovii.

Južne vrbe (Salix)

Najčešća primorska vrba uz obale istočnog Jadrana i na otocima je Salix amplexicaulis (S. oppositifolia), a sjevernije u Istri i dinarskim kanjonima još S. lambertiana i S. alba s.s., koju južnije na otocima i uz rječna ušća Dalmacije većinom zamjenjuje S. micans i najrjedja primorska uz južni Jadran S. australior (S. excelsa). Iz drugog roda Populus, od samoniklih svojta je na primorskim Dinaridima značajna južna P. tremula subsp. freynii (P. sylvicola), a na jadranskim otocima i rječnim ušćima Dalmacije P. nigra subsp. caudina i P. nivea (P. heteroloba).

Dinarski Rhamnus (krkavina)

Iz porodice Rhamnaceae u primorskom submediteranu istočnog Jadrana su značajne kraške svojte Rhamnus orbiculata, Rh. intermedia, Rh. wolosczakii (R. cathartica X intermedia), Frangula rupestris i F. anceps (F. alnus X rupestris), pa na obalnim Dinaridima još Oreoherzogia mulleyana, Or. pumila subsp. velutina i više u dinarskom zaledju Or. fallax (ssp. fallax s.s.), a u mediteranskim makijama na obali i otocima Paliurus spina-christi, Alaternus glabra i rjedji Al. myrtifolia.

Kraške Caprifoliaceae

Dinarsko-jadranske Caprifoliaceae: Rod Sambucus (bazga) zastupa na obalnim Dinaridima S. racemosa, a uz primorske rijeke S. nigra i niži korov S. ebulus. Rod Viburnum (hudika) tu ima 4 svojte: češći V. lantana i rijetki V. opulus uz vode gornjeg Jadrana (Istra, Kvarner i Zagora), pa endemi V. maculatum na obalnim Dinaridima i V.X naronitanum po dinarskim kanjonima i vrhovima otoka, pa u eumediteranu česti V. tinus i južnije rjeđi V. rugosum (V. pseudotinus: Korčula i Mljet). Najbogatiji rod Lonicera pretežno u eumediteranu obale i otoka sadrži tvrdolisne L. implexa, L. etrusca i rijetki endem L. mollis (L. adriatica), pa u submediteranumi sjevernom zaleđu L. caprifolium, a na obalnim Dinaridima su endemi L. glutinosa, L. borbasiana, L. croatica (L. formanekiana subsp. hectoderma) i dr.

Jadranska Pistacia (tršlja)

Rod Pistacia na istočnom Jadranu pretežno u tvrdolisnom eumediteranu sadrži svojte: česte P. terebinthus i P. lentiscus, pa još rjedje P. chia, P. saportae, P. palaestina i endem P. calcivora. Iz pripadne porodice Anacardiaceae je uz Jadran drugi značajni rod sa 2 svojte: u listopadnom submediteranu čest je tipski Cotinus coggygria (ssp. coggygria s.s.), a u tvrdolisnom eumediteranu je rjedji C. taurica (C. coggygria ssp. velutina).

Dinarske ruže (Rosa)

Iz porodice Rosaceae su još u posebnim paralelnim člancima pobliže razradjeni rodovi: Hrvatsko-dinarski Sorbus i endem Maceloza (Sibiraea) croatica, koja je najbliža sa S. tianschanica (ne sa tzv. S."laevigata"). Rod Rosa na Dinarskom krasu sadrži niz vrsta, a na primorskim Dinaridima endeme R. dinarica, R. dalmatica, R. malyi i R. portenschlagiana, pa u jadranskom submediteranu R. liburnica, R. istriaca, R.X karstiana, itd.

Iz roda Rubus (kupine) je na obali i otocima najčešći R. heteromorphus (R. dalmaticus), pa R. istricus, R.X karstianus i dr. Iz inog roda Cerasus (višnje) na obalnim Dinaridima je značajna C. prostrata subsp. velebitica, a na obali i otocima je česta C. cupaniana (C. baldaccii), dok je srodni tip C. mahaleb s.s. češći sjevernije u kopnenom zaleđu i na području crnograba u Istri, Zagori i dinarskim kanjonima.

Jadranske Apocynaceae

Iz širje zajedničke porodice Apocynaceae ampl. (uključivo Asclepiadaceae), pretežno na jugoistočnom Jadranu rastu samoniklo pripadne odrvenjele svojte: Nerium oleander L., Periploca graeca L., Vinca balcanica Penzes i podivljali Gomphocarpus fruticosus (L.) Ait.

Jadranske Ericaceae (vriesi)

Porodica Ericaceae na istočnom Jadranu, iz roda Arbutus u tvrdolisnom eumediteranu sadrži česti A. unedo i na južnom Jadranu rjeđe A. andrachne i A.X andrachnoides. Iz roda Erica su tu nazočne 4 vrste: E. herbacea (E. carnea) u zaledju i na primorskim Dinaridima, a u tvrdolisnoj vegetaciji obale i otoka E. arborea, E. multiflora i E. manipuliflora (E. verticillata). Od inih pripadnih rodova je sjevernije rjedja Calluna vulgaris na flišu u Istri i Zagori, a na obalnim Dinaridima i Vaccinium myrtillus.

Dinarske Genisteae (žutilovke)

Iz grupe Genisteae su uz istočni Jadran značajni stablasto-drvoliki Laburnum alschingeri s.s., pa primorski grmovi Lembotropis australis (Cytisus mediterraneus), endemi Petteria ramentacea, trnoviti endem Chamaecytisus alaventi i Genista aristata (G. pungens), pa naš sukulentni grmić Gen. pulchella i endemski polugrmići G. dalmatica i G.X heteracantha (G. sylvestris X germanica) i dr.

Od inih srodnih rodova su na obali i otocima još značajan endemski grmić Medicago pironae (M. pseudorupestris), pa južni grm Anthyllis aegaea (A. splendens), primorska Coronilla emeroides, obalne C. minor (C. pauciflora), C. glauca (pentaphylla) i rijetka južnija C. juncea na otocima.

Dinarske Astragaleae (kozlinci)

Veliki istočni rod Astragalus uz Jadran većinom sadrži zeljanice i polugrmiće, a od većih drvenastih grmova su na Kvarneru značajni obalni endemi As. dalmaticus (A. glacialis), A. hinkei (A. curictanus) i A. lactaris (A. uraganicus), pa na južnim obalnim Dinaridima endemski polugrmići A. biokovoensis (A. croaticus) u Dalmaciji i A. montenegrinus u Crnoj Gori. ___________________________________________________________________________________

Gornjih dvadesetak skupina i drvenastih rodova su tu tek ukratko spomenuti, jer se pobliže posebno prikazuju u inim paralelnim člancima iz hrvatske dendroflore. Sada niže još slijede obširniji prikazi inih manjih dendro-grupa za hrvatsku i Jadran, koje drugdje na ovom wikiju (i u Wikinfo) zasad još nisu pobliže paralelno razrađene.

Rod Ephedra (kositerka)

Ephedra (kositernica, uz Neretvu: "metlina", na Krku: "vadỳna", engl. jointfir, njem. Meertraubchen, fran. uvette, rus. hvojnik, grč. kokkolochórto): Rod Ephedra je s pedesetak vrsta proširena u Euraziji i obje Amerike. To je najkserotermniji rod golosjemenjača u Holarktisu, koji je tu uglavnom ograničen na južnija primorska i stepsko-polupustinjska područja, najčešće na otvorenim i izloženim staništima sušnih šikara, stijena, pješčanih dina i sl. Taj kserotermni rod kod nas raste samo na primorju i otocima, a u hladno-vlažnom kopnenom zaledju izostaje. Njihovo je svrstavanje i nazivlje ovdje usklađeno s novijom revizijom roda, koju su razradili Freitag & Maier-Stolte 1989.

Duž balkanskih obala je ovaj rod zastupljen sa 5 vrsta, od kojih 2 najodpornije uglavnom rastu na kamenim vjetrometinama (E. procera i E. aphylla). To je kod nas daleko najmanje proučeni rod golosjemenjača i dosad se tek formalno spominju 3 nejasne vrste, od kojih je jedna sigurna i dosad potvrđena E. nebrodensis. Druga E. "fragilis" (E. campylopoda) je kod nas zapadna preslika za nazočnu istočniju E. foeminea, dok su stari navodi treće E. "distachya" u Hrvatskoj sigurno pogrješni, jer nema dokaznih materjala i kasnije nije nađena, a kod nas uopće ni nema njezinih pripadnih staništa, pa je vjerojatno analogna zabuna. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Ephedra oko balkanskih obala: najmanje je odporna E. distachya s.s. < E. nebrodensis s.s. < E. foeminea < E. procera < E. aphylla kao najodpornija na kamenim vjetrometinama.

Eph. foeminea (campyloclada)

Mala metlina, E. foeminea Forsk. (E. campyloclada C.A.Mey., E. "fragilis" auct.balk. non Desf., grč. pikrokláda): To je na istočnojadranskoj obali i otocima najčešća poluotporna vrsta ovog roda na umjerenim privjetrinama. Kod nas raste uglavnom u tvrdolisnom području i to u eumediteranu češće na suhim južnim stijenama u svezi Centaureo-Campanulion, a u toplijem termomediteranu najviše u makijama Oleo-Ceratonion. Na dalmatinskoj obali je najsjevernije nađena u kanjonskom ušću Krke, pa na većini dalmatinskih otoka, pretežno uz obale na udaru pučinskog juga.

Eph. aphylla (E. alta)

Dugačka metlina, E. aphylla Forsk. (E. alta C.A.M., E. "fragilis" auct.orien. non Desf.): Ovo je najkserotermnija vrsta tog roda u istočnom Sredozemlju. Nalazi se na Egejskim otocima i Peloponezu, uz južne obale Turske, u Siriji, Jordanu, Libanonu i najviše na Sinaju. U istočnom Sredozemlju se ova nalazi uz olujne obale pod najjačim udarom pučinskih vjetrova.

Kod nas su još nesigurna nalazišta npr. na konavoskoj obali i otoku Visu, ali se u ekološkom pogledu može očekivati u najjužnijem primorju i na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana. Najčešća je u ljetopadnim grmolikim restingama južne sveze Thymelaeion hirsutae, gdje raste kao visoka izdužena liana po više metara dužine.

E. nebrodensis (E. major)

Velika metlina, E. nebrodensis Tin. s.s. (E. major Host, na Krku: "velavadỳna"): Ova je odpornija na hladnoću pa raste i u submediteranu na kamenim vjetrometinama s burom, a najčešća je na primorskim stijenama u svezi Centaureo-Campanulion. To je zapadnomediteranski grm, koji je kod nas na sjeveroistočnoj granici. Većinom raste na stjenovitim vrhovima jadranskih otoka i primorskim strminama obalnih Dinarida, a najsjevernije na otoku Cresu (greben Lubenice), jugoistočnom Krku (Stara Baška), Prviću kod Senja, Velebitskoj obali kod Jurjeva (Tvarda draga), pa južnije u Dalmaciji (Kušan & Martinis 1964) najviše na primorskim odsjecima Biokova i konavoske Sniježnice.

Eph. procera (E. graeca)

Visoka metlina, E. procera Fisch.& Mey. (E. graeca C.A.M., E. major auct.orient.), - navodno ime "tanka kositernica" Nikolić (1994) je nestručno-krivi prijevod, (jer je baš ta kod nas najdeblja !): Ova zamjenjuje predhodnu vrstu u istočnom Sredozemlju, sa sjeverozapadnom granicom u Dalmaciji. U istočnom Sredozemlju većinom raste na submediteranskim brdskim stijenama reda Onosmetalia frutescentis, npr. na Taurusu i u Grčkoj, pa u klisurastim riječnim kanjonima u Macedoniji.

U Dalmaciji se ova nalazi na olujnim i zasoljenim obalama pod najjačim udarom pučinskog juga i to samo na nižim obalnim stijenama, npr. na Konavoskim stijenama, dubrovačkim Elafitima, Pelješcu i na jugu Biokova. Kod nas nastava niže i sušnije stijene nego srodni poluodporni tip E. nebrodensis s.s. koji je češći na kvarnerskim i brdskim stijenama Dalmacije.

Tzv. Ephedra "distachya" auct.

E. "distachya" auct. vix L. (E. vulgaris Rich., tzv. "obična kositernica" - zapis tog naziva je jako dvojben, jer ova kod nas ni ne raste): To je u Europi najpoznatija i acidofilna vrsta koja najviše raste na vlažnijim silikatnim pijescima zapadnoeuropskih obala uz Atlantik, u zapadnom Sredozemlju i na hladnijim silikatnim obalama uz Crno More. Naprotiv na pretežno karbonatnim i sušnim obalama Jadrana i istočnog Sredozemlja je ova vrlo rijedka, a kod nas još nije materjalno ni potvrđena i dosad na Balkanu većinom nije nađena, osim iztočnije uz Crno i Mramorno more. Medju svim nađenim vrstama tog roda, ova je najmanje odporna na jače vjetrove i uglavnom je drugdje ograničena na vlažnije silikatne privjetrine.

Ine četinjače istočnog Jadrana

Osim posebno razradjenih rodova Pinus, Abies i Juniperus ovdje u paralelnim člancima s više kraških vrsta, na primorskim Dinaridima uz istočni Jadran su još značajne pojedine svojte naših četinjača: Taxus baccata i Picea abies subsp. alpestris, koje su niže prikazane.

Taxus baccata (tisa)

Taxus baccata L. (tisa, eng. yew, njem. Eibe, fran. if, rus. tiss, grč. itamos): Reliktna četinarska porodica Taxaceae obuhvaća 6 južnih rodova s tridesetak vrsta većinom na južnim subtropskim planinama. Rod tisa sadrži 3 - 4 vrste, osim subtropskih u Indoneziji, Floridi i Meksiku je najraširenija holarktička T. baccata ampl. s više podvrsta u Aziji i Sj. Americi. To je mezotermno-polukserofitna reliktna vrsta i mezozojski rod. U tipskom obliku europske podvrste (subsp. baccata s.s., T. eubaccata Pilger), nalazi se sporadično od srednje i zapadne Europe do sredozemnog gorja, npr. Atlas, Španjolska, Italija, Grčka i Mala Azija, a uz Jadran na Učki, Obruču, Velebitu i Orjenu.

U južnim primorskim Dinaridima tisa većinom raste po rječnim kanjonima u reliktnim šumama Ostryo-Quercion cerridis, pa još na kamenim gorskim strminama u reliktnim zajednicama Oreoherzogio-Abietetum illyricae i Taxo-Abietetum pardei. Poluodporna je na kraške vjetrove pa raste od zavjetrina do umjerenih privjetrina, ali izostaje s najjačih burišta. U primorskim nasadima je prilično odporna na jaču obalnu posolicu, npr. u vrtovima i parkovima kod Baške, na Golom otoku itd., pa je prikladna i za zasoljene obalne parkove u submediteranu uz gornji Jadran.

Picea abies ssp. alpestris

Rod Picea (hr. smreka, srb. "smrča", engl. spruce, njem. Fichte, rus. elj, grč. erithrelate) na primorskim Dinaridima: Smreke su na krasu južnih primorskih Dinarida razmjerno rjeđa pojava, jer su većina njihovih populacija psihrofilno-acidofilne pa optimalno rastu u visinskim vlažnijim zavjetrinama, a na kamenim burištima obalnih Dinarida je nađen samo jedan pripadni ekotip: P. abies ampl. subsp. alpestris(Brüg) Domin (P. alpestris Stein, P. excelsa subsp. balcanica Velen., P. ex. var. subalpina Mišić, P. omorikoides Weber foss., P. abies subsp. omorikoides (Weber) Lakušić; Hercegovina: "omorika", Krasno: "mićasmreka", Kvarner (za brodogradnju): "tvârda šmrikva".

Naprotiv, psihro-acidofilni tip europske smreke, P. abies (L.) Karst. subsp. abies s.s. (= P. excelsa Link.) je u Dinaridima osjetljiva na vjetroizvale i uglavnom je ograničena na zavjetrine s vlažnijim kiselim tlom u višim ponikvama i na silikatima. Takodjer i omorika, P. omorika (Panč.) Purk., prirodno većinom raste u zavjetrinama, a pri pokusnom uzgoju u primorju (Crikvenica i Krk) na raznim podlogama vapnenca, fliša i vlažnog aluvija loše podnosi suhu buru i krajnje je neodporna na sol pa uvene pri prvoj olujnoj posolici.

Prijelazna ili kraška smreka, P. abies subsp. alpestris je posebna ksero-neutrofilna podvrsta i ekotip kraške smreke na karbonatnim kamenim grebenima i klisurastim strminama s plićim skeletnim tlima povrh vapnenca i dolomita. Nalazi se na vapnenačkom gorju u jugoistočnoj Europi: slovenske Alpe, naši Dinaridi, Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska i Slovačka. Raste samo u kamenitim smrekovim šumama iz neutrobazičnog reda Athyrio-Piceetalia alpestris i vrlo je odporna na jake vjetrove olujnih burišta. U Hrvatskoj je najčešća u sjevernom Velebitu na Rajincima ter Hajdučkim i Rožanskim kukovima, pa na olujnim grebenima visokih hercegovačkih planina, Prokletija i sl. Najčešća je u šumi Calamagrostio-Piceetum Bert. na klisurastim strminama i Sorbo-Piceetum alpestris Fuk. na ravnim tjemenim burištima. Donja joj se granica u Dinaridima dodiruje s gornjom granicom tipske obične jele (A. alba s.s.) pa je kod nas nađena najniže oko 1350 m na buri izloženim grebenima vinodolske Viševice (Rac: doktorat 1995) i hercegovačkog gorja (Fukarek 1970).

Osim munjike i bora krivulja s kojima raste na svojoj gornjoj granici, ovo je naša najgornja četinjača, pa u Velebitu na burnom grebenu Mali Rajinac doseže do 1.680m i najviše na hercegovačkim planinama čak preko 1.800m visine, gdje se nalazi u sitnim i sabljasto-zavijenim stabalcima kao prava "klekovina smreke" (Sorbo-Piceetum alpestris). O njenom iskonu i svrstavanju postoje razne procjene (bez detaljnih analiza), ali većinom ju drže za prijelazni introgresijski relikt. U srednjoj Europi ju smatraju za pleistocensku introgresiju između obične europske i sibirske smreke (P obovata Ledeb.), dok ju naprotiv Lakušić (1980, 1988 i dr.) smatra introgresijskim prijelazom između smreke i omorike (P. omorika (Panč.) Purk.) kao posebnu reliktnu svojtu najbližu predglacialnoj prasvojti P. omorikoides Weber foss. iz pliocena srednje Europe.

Stoga se više ranijih pogrješnih navoda omorike u istočnim Dinaridima izvan drinskog sliva, ustvari odnose na tu prijelaznu krašku smreku, a značajno je da izvan areala prave omorike tj. u srednjim Dinaridima također postoji narodni fitonim "omorika", koji se baš odnosi na ovu prijelaznu krašku smreku, npr. u srednjoj Hercegovini oko Neretve. Dosad pregledane populacije ove kraške smreke na visinskim burištima primorskih Dinarida od Velebita do Hercegovine doista nalikuju na prijelaz između smreke i omorike, ali to ne mora biti njihov križanac, nego je možda tek rezultat sličnosti iz konvergentnog razvoja u ekstremnim uvjetima.

Od tipske srednjoeuropske smreke (P. abies subsp. abies s.s.) se ta kraška smreka iz naših južnih burišta izdvaja ovim posebnim značajkama: iglice su vrlo krute i bodljikave, debele i kratke po 12-18 mm, lučno zavinute i prilegle uz granu na svim pa i donjim sterilnim izbojcima, a zreli su češeri kraći po 6-10 cm (dužinom između smreke i omorike), stara je kora svjetlija pepeljastosiva, jače izpucana i vrlo debela (preko 1 cm); fertilno stablo je vrlo kratko po 3-7 m i dolje sabljasto-zakrivljeno, donje grane su polegle na tlu pa imaju vegetativnu moć adventivnog zakorjenjivanja poput vriježa i tako stvaraju polikormijske zadruge.

Inače je kod te kraške smreke glavni korijen puno snažniji nego kod obične europske smreke, a donje su grane široko izdužene vodoravno uz tlo, ostale srednje i gornje kratke, strmo obješene i prilegle niz deblo, pa je krošnja vrlo uska (do 1 m), a samo pri tlu naglo proširena i značajnog oblika poput izvrnutog slova "T". Osim po debeloj izpucanoj kori, deblo na presjeku se odlikuje jedva vidljivim i vrlo gustim godovima, a drvo je znatno čvrstije i žilavije od obične smreke.

Zato se u jadranskoj brodogradnji to rabi kao najkvalitetnija domaća crnogorica tj. slično kao i jadranska crna jela: zato za njezine kratke i zakrivljene balvane koji su za te svrhe od Senja prevoženi na Krk i Rab, postoji čakavska uzrečica "tvârde šmrike ke z'burôn restu", što upućuje na davno praktično razlikovanje ove osobite kraške smreke i njezina posebnog staništa.

Tiliaceae uz istočni Jadran

Najodpornije lipe primorskog krasa, rod Tilia (engl. linden, njem. Linde, fran. tilleul, rus. lipa, grč. flamouria, perz. zejraf): To je holarktički rod s tridesetak vrsta u Euraziji i Sjevernoj Americi. Donedavna se ubrajao u posebnu porodicu Tiliaceae, ali po najnovijoj biokemijskoj sličnosti ga danas neki prebacuju u šire sljezove (Malvaceae ampl.) - što je opet protivno paleontološkim i inim nalazima, pa ta nova klasifikacija još ostaje upitna. Uz Jadran rod Tilia prirodno izostaje u tvrdolisnom eumediteranu na većini otoka i dalmatinskoj obali (izim rjedje sadjen), dok je na kamenim burištima obalnih Dinarida nazočno više odpornih svojta lipe. Pritom su na sušu i vjetar najmanje odporne poznate i proširene lipe koje uglavnom rastu u vlažnijim zavjetrinama: T. cordata Mill. (T. parvifolia Ehrh.: Hofm.), pa T. platyphyllos Scop. subsp. platyphyllos s.s. (T. grandifolia Ehrh.: Hofm.) i T. tomentosa Mönch. (T. argentea DC.).

Naprotiv su na kamenim burištima odporniji kseromorfni prirodni križanci T. X flava Wolny: Rochel., T. pseudorubra Schneid. i T. caucasica Rupr. Gradient otpornosti na sušu i vjetar roda Tilia na Dinarskom krasu: najosjetljivija je u zavjetrinama T. tomentosa < T. platyphyllos < T. cordata < T.X pseudorubra < T.X euchlora < T.X flava < T. caucasica s.s. kao najodpornija na olujnim burištima (koja u primorsko-otočnoj kulturi podnosi i posolicu). Noviji terenski uvidi među samoniklim i uzgojenim lipama na našim burištima pokazuju da su u rodu Tilia na vjetar općenito otporniji oblici s manjim i kraćim okruglastim listovima i golim ukočeno-debelim izbojcima s tamnijom korom, a u prosjeku su razmjerno neodporni oblici s velikim i na vrhu izduženim listovima te tankim, obješenim i dlakavim izbojcima sa svjetlijom korom, a križanci su većinom odporniji od glavnih vrsta.

T.X pseudorubra (T. corinthiaca)

Balkanska crvena lipa, Tilia X pseudorubra (Schneid.) Wagn. (T. corinthiaca Koch: Bosc., T. platyphyllos ampl. subsp. pseudorubra Schneid., T. rubra X platyphyllos auct., T. "rubra" & T. "caucasica" auct.balk. non Rupr.): To je poluodporni prijelazni oblik između velelisne i kavkaske lipe, vjerojanto nastao njihovom introgresijom na Balkanu. Ovoj svojti pripada većina navodnih balkanskih nalazišta za tzv. "kavkasku" lipu, a najviše u Bosni, Sandjaku, Kosovu i Macedoniji (Fukarek 1983).

Ovo se slaže i s terenskom poredbom, jer ti balkanski nalazi morfotaksonomski i sinekološki ne odgovaraju nedavno pregledanim sastojinama prave kavkaske lipe iz prednje Azije, nego drugim prijelaznim svojtama tj. križancima. Krajnja najzapadnija nalazišta ove prijelazne crvene lipe u Hrvatskoj su nađena dosad u Vinodolu, Lici, oko Plješivice i u Banovini na Zrinskoj gori, a kod nas ova većinom raste u šumama Ostryo-Fagion i Tilio-Acerion.

Tilia X flava (žuta lipa)

Prijelazna žuta lipa, T. X flava Wolny: Rochel (T. cordata X pseudorubra Wagn., T."cordata" auct.adriat. p.p.; Krasno: "mićalipa", Grobnik: "sitna lipica"): To je prijelazna svojta između sitnolisne i balkanske lipe, pa je to vjerojatno prirodni introgresijski križanac, jer su česta sterilna stabla. Ova je najčešća među odpornim lipama na vjetrometinama duž burnih primorskih Dinarida, od Obruča do južnog Velebita, najviše u šumicama Abieti-Quercion i Calamagrosti-Abietion.

Većinom raste kao izkrivljeno niže drvo ili kao puzavi grm po najjačim olujnim burištima, na kamenim kraškim goletima i klisurastim strminama. Ističe se svijetlim i golim mladim izbojcima, pa okruglastim sitnim (samo 3-5 cm) i vrlo tankim opnastim listovima, koji su skoro poluprozirni i svijetle žutozelenkaste boje s bijelim žilama. Također je dosta odporna pri uzgoju na zasoljenim burištima i uz zagađene gradske prometnice.

T.X euchlora (krimska lipa)

Prijelazna krimska lipa, Tilia X euchlora Koch. (T. "rubra" auct. p.p., ? T. cordata X rubra hort., T. officinarum subsp. "corinthiaca" Hayek non Koch nec Bosc.): Ova je lipa prije bila uglavnom poznata samo u kulturi nepoznatog iskona, kao izrazito odporna i vrlo prikladna za gradske drvorede uz onečišćene prometnice i sl. Odnedavna je zasigurno nađena kao samonikla u prirodnim klisurastim sastojinama teško dostupnih reliktnih šuma Taxo-Abietetum pardei, koje rastu na olujnim burištima obalnih Dinarida u jugozapadnoj Hrvatskoj. Najviše raste na velebitskom primorju od Oltara do Zrmanje, uglavnom u submediteranu od 300-800 m.

Prama tipskoj kavkaskoj lipi su kod ove listovi slični, ali svjetliji i tanji, na rubu sitnije i jednostruko nazubljeni, ozdola uz žile s tamnijim smeđim dlačicama, a izbojci su svjetliji, tanji i obješeni. To je vjerojatno prijelazni introgresijski križanac kavkaske i sitnolisne lipe, jer ih morfotaksonomski povezuje, a povrh toga i obje ove rastu zajedno uz spomenuta nalazišta na obalnim Dinaridima. Uzgojena je uz more npr. u Baški i Golom otoku, a vrlo je odporna na jaku buru i olujnu posolicu iz Velebitskog kanala.

Tilia caucasica (T. rubra)

Kavkaska ili crna lipa, T. caucasica Rupr. s.s. (T. rubra DC. s.l., T. ruprechtii Borb.; Vinodol: "črna lipa", Velebit: "mrka lipa"): To je izrazito kserotermna, submediteranska lipa, čiji prednjoazijski tip raste u šumama Orno-Ostryetalia po južnom Zakavkazju, Kurdistanu i u Turskoj. Terenskom poredbom s ovim izvornim populacijama je ista ova svojta potvrđena i najzapadnije kod nas, ali dosad samo na dva sigurna, reliktna nalazišta na obalnim Dinaridima u jugozapadnoj Hrvatskoj: na tjemenu Vinodolskih stijena (glavica Borbinj) iznad Bribira i na kamenim strminama južnog Velebita uz kanjon Zrmanje kod ušća Krupe (dok su ostali navodni nalazi u herbarima iz nutarnjeg Balkana zamijenjeni sa T. X pseudorubra). Tu raste u toplijem submediteranu blizu najgornjih grmova crnke i zelenike, većinom pojedinačno u šumicama Orno-Abietetum pardei i Ceraso-Ostryetum corsicae, između 100-500 m nad morem. Nađena je kod nas divlja samo na kamenitim vapnenačkim strminama i to jedino na jakim burištima. Kod nas uz Jadran ova uglavnom nije uočena u kulturi (drvoredi ili parkovi), izim gornjih prijelaznih križanaca pod njezinim pogrješnim imenom.

Od svih naših domaćih lipa ova se izdvaja sljedećim osobitostima: mladi izbojci izrazito tamni crvenoljubičasti i jako debeli kruto-ukočeni (goli bez dlačica), okruglasti listovi (5-11 cm) su debeli čvrsto-kožasti i jasno dvobojni, ozgora vrlo tamni maslinastosmeđi, a ozdola svjetliji sivozeleni i uz žile svijetlo dlakavi, na rubu grubo i dvostruko napiljeni s duboko-klinastim urezima, na vrhu su većinom trolapi s 3 trokutasta vrška (kao vinova loza), peteljke su tamne crvenosmeđe. Cvate rano već početkom proljeća i istodobno s pupanjem lišća (u IV-V mjesecu !), plodići izrazito rebrasti i odpadaju rano već u lipnju, njihova je stapka vrlo kratka (5-17 mm), a letna brakteja im je pilasto-nazubljena, stara kora je jako debela, duboko izpucana i olovnotamne boje. Ova je naša submediteranska lipa uglavnom jednaka iz terenskog uvida sa T. caucasica (T. rubra) u sjevernoj Turskoj, iz čega je očito da ine drukčije tzv. "kavkaske" lipe iz unutarnjeg Balkana nemaju bliže veze s ovom istočnom svojtom (osim po krivom imenu).

Ulmaceae istočnog Jadrana

Odporne Ulmaceae Dinarskog krasa: Ova holarktička porodica obuhvaća desetak rodova u Sj. Americi i Euraziji do Australije. Naše svojte iz te porodice su većinom poluodporne na sušu i vjetar, a razmjerno su najodporniji na Jadranu Ulmus canescens i Celtis tournefortii. Glavni pripadni rod Ulmus (brijest, engl. elm, njem. Ulme, fran. orme, rus. berest, grč. ptelia, turs. agač), obuhvaća do 40 vrsta i divljih hibrida u Euraziji i Sj. Americi, a na Dinarskom krasu ima 3 glavne svojte: gorski U. scabra Mill. (U. montana With.) na Dinaridima, južni primorski U. canescens Melv. i kopneni obični brijest - U. minor Mill. (U. carpinifolia Suck., U. campestris auct.) kod nas uglavnom u panonskom zaledju, koji je pak rijedak uz Jadran većinom na flišu u Istri. Istočni panonski brijest (U. effusa Willd.) prirodno uglavnom ne doseže do Jadrana.

Ulmus canescens (U. tortuosa)

Primorski ili južni brijest, Ulmus canescens Melv. (U. tortuosa Host, U. campestris ampl. var. dalmatica Bald., U. doljensis Pilar foss., Dalmacija: "brîst", na Krku: "mićabrest", Baška: "brestrŷć", grč. dasoptelía, turs. Karaagaç): To je kserotermna istočnomediteranska svojta južnog brijesta, prirodno proširena u submediteranu i tvrdolisnom eumediteranu, na jugoistoku od Jadrana pa do Jordana, gdje većinom raste na ljeti sušnim, bazičnim karbonatnim ili poluslanim tlima. Kod nas obuhvaća samonikle brijestove jadranskih otoka i primorskih dolina od Neretve do Vinodola, a kroz fenski kanjon Une zalazi i u zaleđe, zatim u Albaniji, Macedoniji, Grčkoj, Turskoj itd.

Naprotiv kontinentalni europski tip U. minor Mill. (U. campestris auct. p.p.) je manje odporan na sušu i vjetar, pa do Jadrana silazi samo na flišu u Istri. U.canescens je terciarni relikt, fosilno poznat kao U. doljensis iz miocenskih otoka Panonskog mora. Kod nas je ovaj južni brijest zbog gljivične zaraze zadržao podpunu vitalnost normalnog rasta još samo uz olujne morske obale, gdje česta posolica djeluje fungicidno protiv gljivične zaraze, pa je tako on naknadno zbog fitopatologije postao fakultativnim halofitom. U primorju taj raste većinom u longozama Periploco-Quercion brutiae i prama zaleđu u kanjonskim šumama Ostryo-Quercion cerridis, a dobro podnosi sezonsku sušu, olujne vjetrove i jaču posolicu.

Celtis tournefortii (košćela)

Južni rod Celtis (koprivić, Istra: "ladonja", Dalmacija: "košćela", engl. hackberry, njem. Nesselbaum, fran. micocoulier, rus. karkas): Taj cirkumtropski rod obuhvaća oko 70 vrsta iz južne Eurazije, Afrike i obje Amerike. Opći sistemski položaj mu je još nesiguran i donedavna se ubrajao u širje Ulmaceae ampl., a u novije doba ga neki zbog biokemijske razlike prebacuju u Cannabaceae ili čak i u posebnu porodicu Celtidaceae. Kod nas uz Jadran rastu 2 pripadne vrste:

• Najčešći je kod nas obični koprivić ili košćela (Celtis australis L.) koji je proširen na Sredozemlju. Kod nas obilno raste u eumediteranu i toplijem submeditranu na području bjelograba, od Istre duž cijelog primorja i na većim otocima, pretežno u šumama Querco-Carpinetum orientalis.

• Žuti koprivić, Celtis tournefortii Lam. (Jurjevo: "koprŷvac", grč. melikokkía, turs. Çitlenbik):m Ovaj je kod nas najodporniji iz tog roda na olujnom kamenom krasu. Odporniji C. tournefortii je češći na kamenim točilima i klisurastim strminama u poluzimzelenoj zajednici Ostryo-Quercetum ilicis i u pseudomakiji Philyreo-Carpinetum orientalis. Proširen je u istočnom Sredozemlju (Grčka, Turska i dr.), a uz istočni Jadran dostiže sjeverozapadnu granicu: dubrovačko primorje, južna Hecegovina, Imotski, Brač, uz Cetinu i Zrmanju, duž velebitskog primorja i najzapadnije pojedinačno u Senjskom arhipelagu.

Cornaceae na istočnom Jadranu

Odporne Cornaceae na balkanskom krasu: Ova kozmopolitska porodica obuhvaća desetak rodova s preko stotinu raznih vrsta, a kod nas ima 4 svojte. Glavni holarktički rod Cornus (drijen, Dalmacija i Hercegovina: "drin", Kvarner i Zagorje "dren", engl. cornel, njem. Hornstrauch, fran. cornier, rus. deren, grč. kránia), obuhvaća pedesetak vrsta. Drugi južniji rod (ili podrod) Swida (Thelycrania, svib, engl. dogwood, njem. Hartriegel, rus. svidina, grč. agriokrania), obuhvaća tridesetak vrsta.

Obični drijen, Cornus mas L. je poluodporan od flišnih zavjetrina do privjetrina kamenog krasa i podjednako je proširen po primorju i zaledju u raznim šikarama. Iz ove je porodice kod nas najmanje odporan tipski obični svib, Swida sanguinea (L.) Opiz. (Cornus sanguinea L. subsp. sanguinea s.s.), koji uglavnom raste u vlažnim kontinentalnim zavjetrinama. Do Jadrana taj tip silazi samo na flišu u Istri, dok južnije na dalmatinskoj obali i na svim otocima izostaje, jer ga zamjenjuju drugačiji kseromorfni srodnici: Sw. koenigii i Sw. australis.

Swida koenigii (hungarica)

Prijelazni panonski svib, Swida X koenigii (Koch) Grosg. (Cornus hungarica Karp., Sw. australis X sanguinea auct., C. sanguinea ampl. subsp. hungarica Soó, C. "sanguinea" auct.adr. non L., rus. kizyl): To je prijelazna svojta i najvjerojatnije introgresijski križanac kopnenoga običnog sviba i južne primorske bodunike (Sw. australis, usp. niže), pa je i morfotaksonomski između njih. Kao mezotermno-polukserofilni ekotip proširen je u jugoistočnoj i istočnoj Europi, najzapadnije u Hrvatskoj, pa Magjarska, Bosna, Srbija, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina i Krim do sjevernog Predkavkazja tj. duž dodirnog međuprostora Sw. australis i Sw. sanguinea s.s. Od naših otoka je rjeđi samo na wsjeveru Krka i Cresa.

Prvotno je legalno ime te svojte C. koenigii Koch. s kojim je opisana u južnoj Rusiji uz Kavkaz, a tek je kasniji sinonim C. "hungarica" (auct.ill.). Poluodporan je na umjerene vjetrove, ali ne podnosi posolicu, pa u panonskom zaleđu većinom raste na bazičnim karbonatima u šumicama Quercetalia pubescentis, a u primorskom submediteranu samo na vlažnijem aluviju i kiselom flišu gdje većinom zamjenjuje sjeverni tipski svib, npr. Cres, Krk, Ravni Kotari, Hercegovina, Boka Kotorska i dr. Od tipskog sviba izdvaja se: prileglim dvorogim dlakama ozdola na listu, pa dlakavim i šareno-dvobojnim izbojcima.

Swida australis (citrifolia)

Primorski svib ili bodunika, Swida australis (C.A.M.) Pojar. (Cornus australis C.A.M., Thelycrania citrifolia (Vahl.) M.Gan., C. "hungarica" auct.dalm. non Karp.; na Krku: "bodunika", grč. maurokránia, turs. Kizilçik): U svojoj novijoj i već zastarjeloj reviziji grupe Cornus sanguinea ampl. u Hrvatskoj, šumar Franjić (1995) samouvjereno tvrdi, unatoč dotle već postojeće literature (nepoznate mu ?): da "C. australis dosad u Hrvatskoj nije nađen, a niti je vjerojatno da će i biti". Naprotiv je taj kod nas ipak već odprije višekratno objavljen, npr. Fukarek 1975, Bertović & al. 1987, Lovrić 1975, 1987, Rac 1995 i dr., pa je nedvojbeno tu nazočan: Izravnim poredbenim uvidom se naše jadranske populacije bitno ne razlikuju morfotaksonomski ni sinekološki od onih tipskih u jugozapadnoj Aziji koje su i tamo poredbeno pregledane. Na balkanskim obalama i otocima to je najkseromorfniji europski svib i jedini primorski iz te porodice u tvrdolisnim eumediteranskim garigama Cisto-Ericetalia, dok u toplijem submediteranu raste samo na karbonatnim kamenim strminama sveze Paliuro-Petterion, a na flišu i aluviju ga zamjenjuje mezotermni polukserofit Sw. koenigii.

U jugozapadnoj Aziji je Sw. australis najčešća u submediteranskim šumama Ostryo-Quercion cerridis. Kod nas većinom raste na kamenim burištima, pa od srodnika najbolje podnosi jaku posolicu. Proširen je na primorskom krasu balkanskih obala i Turske, najzapadnije na istočnom Jadranu, pa Macedonija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Kurdistan i južno Zakavkazje do Irana. Kod nas mu je krajnje sjeverozapadno nalazište otočić Sv.Marko, pa jugoistočni Krk oko Baške, velebitska obala Jurjevo-Prizna, Brač, Kaštela, Mosor, Makarsko primorje, Pelješac, oko Dubrovnika, Konavli, niža južna Hercegovina i Boka Kotorska. Prama sjevernim mezofitima Sw. sanguinea i Sw. koenigii se izdvaja nizom osobitosti: grane s debelom izpucanom korom, mladi izbojci svjetliji sivomaslinasti, listovi čvrsto-kožasti i poluzimzeleni, sitniji po 3-4 x 1,5-2 cm (kao C. mas), dvobojni su tj. ozgora tamni maslinastosmeđi i ozdola s ravnim i stršećim jednostrukim čekinjama, a plodići su sitniji plavkasti.

Berberis primorskih Dinarida

Odporne Berberidaceae (žutike) jugozapadnog Balkana: Ova porodica obuhvaća 15 rodova s blizu 600 vrsta. Pripadni grmoliki rod Berberis (žutika, engl. barberry, njem. Essigdorn, fran. vinettier, rus. kisljanka, grč. oxyakántha), kod nas obuhvaća 3 svojte od kojih je na krasu najmanje odporna tipska obična žutika, B. vulgaris L. (s.s.): proširena je većinom u kontinentalnim šibljacima Berberidion, a samo na flišu u Istri i na Cresu silazi do mora. Najodpornija je na južnim primorskim Dinaridima B. illyrica Fuk., a u međuprostoru je njihov poluodporni križanac B.X croatica Horv.: Kuš. Slične su joj odporne žutike na krasu u Grčkoj i Turskoj.

B. illyrica (dinarska žutika)

Dinarska žutika, B. illyrica Horv.: Fuk. (usp. Fukarek 1969, B. croatica ampl. subsp. dinarica Kušan; Vinodol: "gorỳca"): To je kseromorfni visinski endem jugozapadnih obalnih Dinarida: vinodolska Viševica, Velebit, Dinara, Biokovo, Orjen i Lovćen. Raste samo na najjačim olujnim burištima primorskih kamenitih vrhova od 1.400-1.900 m, a najviše u subalpskim grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae.

Od najsličnije sicilske žutike (B. aetnensis Presl.) iz planina južne Italije, odvaja se kraćim bodljama, čvrsto-kožastim i užim lopatastim listovima (20-35 x 7-10 mm) cjelovita ravnog ruba, pa zbijenim polukuglasto-jastučastim rastom tipa ježinastih tragantida samo do 50cm, s rašljasto-lepezastim i poleglim granama.

B.X croatica (hrvatska žutika)

Prijelazna hrvatska žutika, B. X croatica Horv.: Kušan s.s. (B. croatica subsp. horvatii Kušan, B. illyrica X vulgaris auct., B. "aetnensis" auct.croat. non Presl.): Ovo je prijelazni introgresijski križanac između južnije ilirske i kopnene obične žutike, pa je i morfo-taksonomski između njih. Nalazi se na sjevernim i kontinentalnim Dinaridima od 600-1500 m kao širji poluendem npr. Učka, Risnjak, Dragomalj, Žumberak, Kapela, lička Plješivica, zapadnobosanske planine, Hercegovina, Sandjak i dr.

Raste u raznim visinskim grmljacima sveze Lonicero-Rhamnion. Prama južnodinarskom tipu B. illyrica, za ovu prijelaznu žutiku su značajni veći eliptično-jajoliki i meki zeljasti listovi dugi do 5cm, pilasto-nazubljenog ruba, puči su samo s donje strane plojke, stapke cvata su izdužene i obješene, a grane uspravno-šibaste i tamnije crvenosmeđe s dužim bodljama i rast je viši rahlo busenast do 120 cm.

Dodatak: Ine istočne žutike

Istočnomediteranske žutike: Berberis cretica L. (grč. oxyakántha) zamjenjuje u sličnim uvjetima našu dinarsku žutiku na kraškim vjetrometinama Pindosa, vrhova Peloponeza i Krete, gdje najviše raste u svezi Junipero-Daphnion. Na visinskim kamenim vjetrometinama Antitaurusa i Libanona također je odporna slična ježinsta B. libanotica Ehrb. Na gorju Male Azije je poluodporna B. crataegina DC. u šumama Querco-Cedretalia i visinskim grmljacima Lonicero-Sorbion, a ova je uglavnom analogna našoj B. X croatica.

Celastraceae: Euonymus uz Jadran

Južna cirkumtropska porodica Celastraceae (Euonymaceae) obuhvaća stotinjak drvenastih rodova s oko 1300 vrsta, a najsjeverniji i jedini naš rod je Euonymus (tzv."Evonymus", kurika, engl. spindle, njem. Spindelbaum, fran. fusain, rus. beresklet, grč. euonymos). Taj iz ove porodice najodporniji subkozmopolitski rod sadrži do 180 vrsta u Euraziji, Australiji i Sj. Americi, a najviše ih rastu u jugoistočnoj Aziji (Kina i Himalaja). Kod nas na Dinarskom krasu Euonymus sadrži 4 svojte: kopnene mezofite Eu. latifolia L.s.s. i Eu. europaea L. (Evonymus vulgaris Mill.), pa mezotermne Eu. verrucosa Scop. i južniji Eu. bulgarica Vel. u submediteranu istočnog Jadrana.

Euonymus verrucosa

Eu. verrucosa Scop. iz fam. Celastraceae: Ovo je tipični kraški grm, proširen na karbonatnim grebenima od jugoistočnih Alpa u Sloveniji preko Dinarida do Balkana, npr. u Istri, Lici, dalmatinskoj Zagori, Hercegovini itd. Raste u gorskom pojasu i rubnom gornjem submediteranu primorskih Dinarida, većinom u šumama Orno-Ostryon, Ostryo-Fagion i u zamjenskom ekotonu njihovih rubnih grmljaka na primorskim Dinaridima.

Euonymus latifolia

Euonymus latifolia L. s.s. (u Velebitu: "kukrovina"), je najmanje odporna vrsta tog roda, koja slično kao i Staphylea, samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pri slabim vjetrovima raste na otvorenim položajima, a južnije je kod nas ograničena na vlažne zavjetrine, ponikve, kanjone i sl. Na Dinarskom krasu ova raste većinom u vlažnim klancima i kanjonima, a uz gornji Jadran samo do sjeverne Istre u vlažnoj dolinskoj šumi Rusco-Quercetum roboris. Južnije u submediteranu uz Jadran i dalje na Balkanu uglavnom ga zamjenjuje drugi odporniji Eu. bulgarica Vel. (vidi niže).

Eu. bulgarica (grandiflora)

Primorska ili južna kurika, Euonymus bulgarica Velen. (Eu. grandiflora (Form.) Vand., Kalonymus floribunda Stev., "Evonymus europaeus" auct.adr. non L.; na Krku: "biškupić", grč. euônymos): To je kod nas južnija, submediteranska balkansko-anatolska svojta, koja prama jugoistoku zamjenjuje neodporni kopneni tip obične kurike, Eu. latifolia L. s.s. iz srednje Europe. Od ove se razlikuje idućim značajkama: listovi su tvrđi kožasti i izduženi po 6-10 cm, dvobojni tj. gore goli-zeleni i ozdola sivo-dlakavi, a pri dnu okruglasto-zaobljeni i naglo suženi u peteljku. Cvjetovi su skoro sjedeći na kratkoj stapki i brojniji po 5-9 zbijeni u gustom cvatu, plodovi tamniji grimiznokrvavi, a kora deblja i uzduž izpucana.

Areal: Turska, Krim, Bugarska, Grčka, Macedonija, Albanija, Sandjak, Hercegovina, dalmatinska Zagora i najzapadnije do Kvarnera, npr. Zrmanja, Vinodol, Pag, Krk i Sv.Marko. To je južnije izvan Istre i Like, u primorskom submediteranu i na Kvarnerskim otocima najčešća i često jedina svojta ovog roda, koja raste na kamenitom krasu do jačih vjetrometina i podnosi blažu posolicu. Kod nas je najčešća u submediteranskom području bjelograba, po primorskim kraškim grmljacima Kalonymo-Swidetum australis i ovo je naša najdekorativnija domaća svojta iz porodice Celastraceae.

Tamaricaceae balkanskih obala

Tamaricaceae oko balkanskih obala: To je pretežno paleotropska porodica sa 4 bazofilna roda i stotinjak vrsta u Africi i Euraziji. Većina od osamdesetak vrsta iz glavnog roda Tamarix (Kvarner i Dalmacija: "tamariš", engl. saltcedar, njem. Tamariske, rus. bisernik, grč. almyrike, turs. Ilgin), odporni su ili bar poluodporni na sušu, jake vjetrove, alkalna tla i zasoljavanje. Donedavna se za jadransko primorje i otoke po analogiji iz zapadne literature kod nas ponavljaju tj. preslikavaju tzv. T. "gallica" auct. i T. "africana" auct., kojih su istočnojadranski nalazi uglavnom bili dvojbene zamjene.

Novija poredbena istraživanja kod nas po u Sredozemlju potvrđuju kako u Hrvatskoj navodni T. "africana" nigdje ne raste divlji (osim u kulturi uz naselja), a tzv. T. gallica je doduše nazočan kao sadjeni egzot u uzgoju po primorskim parkovima i kupalištima, ali ne samoniklo, gdje ga zamjenjuju druge istočne svojte. Kontinentalna Myricaria izostaje na morskim obalama Jadrana pa raste samo dalje u kopnenom zaleđu.

T. parviflora (tzv. T."gallica")

Istočni tamariš, Tamarix parviflora DC. (tzv. T. "gallica" auct.balk. non L.; na Krku: "mići tamarŷš", grč. almyrike): To je najčešći samonikli zastupnik ovog roda na obalama i otocima istočnog Jadrana od južne Istre do Boke Kotorske i kod nas je na zapadnoj granici. Izvan Jadrana se još nalazi po Macedoniji, Grčkoj, oko Crnoga i Azovskog mora, itd. Raste uz primorske vodotoke do submediterana, pa močvarna ušća i lagune u priobalnim šikarama Tamaricion parviflorae, a dobro podnosi jače primorske vjetrove i posolicu. Većina ranijih tzv. nalaza za "samonikli" T. gallica auct. kod nas je ustvari T. parviflora, dok pravi zapadni T. gallica kod nas raste uglavnom samo u uzgoju uz naselja i kupališta.

T. dalmatica (tzv. T."africana")

Jadranski tamariš, Tamarix dalmatica Baum. (tzv. T. "africana" auct.adr. non Poir.; Kvarner: "veli tamarŷš", na Visu: "tamarîž"): Ovo je obalni poluendem jugozapadnog Balkana od Kvarnera do Peloponeza, ter jadranskih i jonskih otoka. Jače je termobazofilan od predhodnog i uglavnom ograničen na tvrdolisni eumediteran uz morske obale, pa bolje podnosi olujne vjetrove i jaku posolicu. Većinom raste uz obalne plaže i sezonske vododerine u zajednici Vitici-Tamaricetum dalmaticae, npr. Konavli, Mljet, Korčula, Pelješac, ušća Neretve i Krke, Nin, Pag, Lopar na Rabu, Baška na Krku i dr. Većina ranijih tzv. nalaza za "samonikli" T. africana auct. kod nas je ustvari T. dalmatica, dok pravi jugozapadni T. africana kod nas raste uglavnom samo u uzgoju uz obalna naselja i kupališta.

Dodatak: Tamarix smyrnensis

Egejski tamariš, T. smyrnensis Bunge (turs. Izmir ilgini), prama istoku zamjenjuje jadranski tamariš u sjeveroistočnoj Grčkoj i Turskoj, a najsjevernije na istočnoj obali Balkana do Dobrudje. Raste na obalnim vjetrometinama s posolicom u primorskim močvarama, najviše u egejskim vlažnim šikarama Tamaricetum smyrnensis.

Thymelaeaceae na kamenom krasu

Odporne Thymeleaceae na Dinarskom krasu: Ova subkozmopolitska porodica je najbogatija u južnim subtropima i osobito u Africi, a obuhvaća pedesetak rodova s oko 900 vrsta. U toj je porodici kod nas razmjerno najodporniji na sušu, vjetar i sol kserofitni rod Thymelaea (vrebina, engl. sparrow-wort, njem. Vogelkopf), proširen s tridesetak vrsta u južnoj Europi i Sredozemlju do Kanarskih otoka i srednje Azije.

Mezofilniji sjeverni rod Daphne (likovac, njem. Kellerhals, fran. morillon, rus. volčnik, grč. lykoloura) sadrži do 90 vrsta u Euraziji i sjevernoj Africi, koje kod nas na Dinarskom krasu ne podnose posolicu i većinom su poluodporne na umjerene vjetrove. Izrazito su neodporne i uglavnom rastu u vlažnijim šumskim zavjetrinama (Fagetalia) D. mezereum L. i D. laureola L., a poluodporne su na kamenom krasu D. cneorum L., pa balkanski poluendem D. blagayana Frey. (od Slovenije do Pinda) i tipska D. alpina L. (var. alpina s.s.). Najodpornije su na južnom krasu slijedeće svojte:

Thymelaea hirsuta (vrebina)

Primorska ili velika vrebina, Thymelaea hirsuta (L.) Endl. (fran. thymelée, grč. therokalía, turs. Serçedili), je južnoterciarni relikt subtropske dendroflore. Kao ultrakserotermni halofilni grm raste u sjevernoj Africi i Arabiji, Levantu i toplijim sredozemnim otocima kseromediterana i termomediterana u svezi Thymelaeion hirsutae. Kod nas na Jadranu se nalazi većinom po manjim otočićima oko Lastova i Lošinja, na olujnim i zasoljenim obalama pod udarom pučinskog juga u zajednici Helichryso-Thymelaetum hirsutae.

D. laureola (lovorni likovac)

Daphne laureola L. (Velebit: "maslinica"), je iz fam. Thymelaeaceae kod nas najmanje odporna na sušu i vjetar, jer uglavnom raste u vlažnijim zavjetrinama. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj je najčešća po gorskim listopadnim šumama Lonicero-Fagion, a južnije na primorskim Dinaridima je rjedja u reliktnim kanjonskim šumama Carpino-Acerion hyrcani i po vlažnim uvalama u svezi Melitto-Quercion cerridis.

Daphne alpina v. petiolaris

Prijelazni planinski likovac, D. alpina ampl. var. petiolaris Keisl. (? D. alpina X oleoides auct.): Ovo je prijelazni oblik i možda introgresijski križanac između alpskog i južnog primorskog likovca. Uglavnom raste kao jastučasti grmić na vjetrometinama kamenih grebena i primorskih strmina, kao endem jugozapadnih Dinarida od Slovenskog primorja do sjeverne Dalmacije, pa na burnim otočnim vrhovima Obzòve i Divŷnske gore na jugoistočnom Krku.

Tu raste na olujnim primorskim kamenjarama Satureio-Daphneetum alpinae. U odnosu na sjeverni kopneni tip D. alpina L. s.s., koji kod nas raste na nutarnjim sjevernim Dinaridima po subalpskim stijenama sveze Micromerion croaticae, ova prijelazna svojta je poluzimzeleni grm kožastih izduženih listova s peteljkom.

Južna zimzelena Daphne oleoides

Primorski ili južni likovac, Daphne oleoides Schreb. (grč. lykoloura) je razmjerno najodpornija naša vrsta tog roda, proširena po kamenom krasu jugozapadnog Balkana na olujnim vrhovima u eolskim visinskim stepama Daphno-Festucetalia: Dalmacija, Albanija, Macedonija, Grčka, Turska i Libanon. Kod nas raste na južnim obalnim Dinaridima: Svilaja, Mosor, Biokovo i Matokit, Velež, konavoska Sniježnica, Orjen, Lovćen itd., a u Dalmaciji dostiže najsjeverniju granicu areala.

Dodatak: Daphne gnidioides

Istočni likovac, D. gnidioides Jaub.& Spach., je poluodporni termomediteranski grm istočnog Sredozemlja na egejskim i levantskim obalama, kao jači tvrdolisni kserofit u zajednicama Genisto-Euphorbietum dendroidis i Daphno-Quercetum aucheri. Najzapadnije mu je nalazište kod nas na južnom Jadranu u Boki Kotorskoj.

Južne Santalaceae uz Jadran

Santalaceae uz istočni Jadran: reliktne južne Santalaceae su pretežno cirkumtropska porodica sa četrdesetak rodova i blizu tisuću vrsta, dijelom zeljastih i u tropima često odrvenjelih grmova, a većina pripadnika su korijenovi poluparaziti. U najnovije doba su zbog biokemijske sličnosti još proširene dodatkom parazitne porodice Viscaceae.

Kod nas na Dinarskom krasu samonikle Santalaceae obuhvaćaju 4 glavna roda: polugrmasti Osyris, Viscum, Arceuthobium i najbrojniji zeljasti Thesium. U terciaru (oligo-miocen) su raznolike subtropske Santalaceae masovno rasle i kod nas u kopnenom zaleđu, gdje su tvorile grmaste šikare na obalama i otocima Panonskog mora.

Thesium divaricatum

Rod Thesium (lanak, engl. toadflax, njem. Leinblatt, rus. lenec), sadrži preko 300 vrsta u Euraziji i najviše u tropskoj Africi, a kod nas na Dinarskom krasu ima desetak zeljastih vrsta s više podvrsta. Uz Jadran na primorju i otocima je razmjerno najčešći sredozemni Th. divaricatum Jan.: Mert.& Koch, koji tu većinom raste na submediteranskim kamenim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia, a inače je proširen u južnoj Europi od Španjolske do Balkana.

Osyris alba uz Jadran

Iz uže porodice Santalaceae je takodjer južni ljetopadni polugrm Osyris alba L. oko Sredozemlja, koji je kod nas proširen u eumediteranu, najviše po tvrdolisnom garigama Cisto-Ericion na većini otoka, dalmatinskoj obali i u južnoj Istri.

Imele uz istočni Jadran

Južna parazitska porodica Viscaceae (imele, Istra: "višće", kajkav. "ohmetje", engl. mistletoes, njem. Misteln, franc. guis, rus. omela) u novije je doba zbog biokemijske sličnosti pripojena u proširene Santalaceae ampl. Kod nas imele obuhvaćaju 4 nižih polugrmastih svojta kao biljne nametnike na granama voćaka i šumskog drveća: Arceuthobium oxycedri (DC.) M.B. je najčešći na jugu uz obale na borovicama, Loranthus europaeus L. i Viscum album L.s.s. u listopadnom submediteranu parazitiraju na raznim listačama, a na četinjačama viših primorskih Dinarida u crnogoričnim šumama je rjeđi V. laxum Boiss.& Reut.

Ribes (ribiz) na Dinarskom krasu

Porodica Grossulariaceae s jedinim rodom Ribes (ribiz, engl. currant, njem. Stachelbeere, fran. groseillier, rus. smorodina): Grmasti rod Ribes se ranije formalno ubrajao među zeljaste Saxifragaceae, ali je u novije doba izdvojen kao posebna porodica Grossulariaceae čije su razlike i biokemijski potvrdjene. Taj rod sadrži oko 150 vrsta u Euraziji i obje Amerike, većinom u hladnijim gorskim područjima.

Kod nas na Dinarskom krasu ima 7 grmolikih svojta ribiza, od kojih 3 rastu na južnim primorskim Dinaridima: u vlažnijim gorskim šumama Fagetalia je mezofitni R. uva-crispa L. (R. grossularia L.), a u izloženim gornjim grmljacima kamenog krasa je rjedji R. multiflorum i češće najodporniji R. alpinum ssp. pallidigemum:

R. multiflorum (balkanski ribiz)

Balkanski ribiz, Ribes multiflorum Kit. (R. vitifolium Wald.& Kit.) je neutrobazofilni disjunktni relikt na karbonatnom gorju Turske i jugoistočne Europe tj. južnih Karpata (Transilvanske Alpe) i balkanskog gorja, a kod nas najzapadnije raste na Dinari, Tušnici i Čvrsnici. Uspijeva na visinskim olujnim vjetrometinama sve do granice grmlja, od 1.600 - 2.100m u najgornjim planinskim grmljacima Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili.

Ribes alpinum ssp. pallidigemum

Kraški ribiz, R. alpinum L. ampl. subsp. pallidigemum (Simk.) Fuk. (R. pallidigemum Simk., R. fleischmannii auct.illyr.; Velebit: "rongura"): To je visinski endem primorskih Dinarida i južnija kserobazofilna svojta iz srednjoeuropske skupine R. alpinum ampl., čiji neodporni tip na kopnenom gorju raste samo do umjerenim privjetrina.

Ova odpornija južno-dinarska svojta raste na krasu do kamenih vjetrometina u visinskim grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae. Glavna su mu nalazišta: vinodolska Viševica, Velebit, lička Plješivica, Biokovo, hercegovačke planine i Sandjak, a sjevernije na nutarnjim Dinaridima Slovenije, Gorskog Kotara, Bosne i Srbije su već mezofilniji prijelazni oblici prama običnom srednjoeuropskom tipu subsp. alpinum.

Ine značajne listače na kamenom krasu

Poluodporne listače iz ostalih porodica na primorskom krasu: Izim dosad razrađenih porodica, koje sadrže na istočnom Jadranu po više svojta listača, ine porodice tu obuhvaćaju tek pojedine poluodporne grmolike listače na Dinarskom krasu. Takve su npr. Myrtus communis ampl., Ficus carica ampl., Capparis spinosa ampl., Styrax officinalis L., Juglans regia ampl., Platanus orientalis L., Ilex colchica Poj., itd.

Ficus carica ssp.erinosyce (F.caprificus)

Rod Ficus (smokva, engl. fig, njem. Feigenbaum, fran. figuier, rus. smokovnica, grč. sykia, turs. Incir): To je pretežno cirkumtropski rod (iz porodice Moraceae) s oko 850 vrsta, a najsjevernija i jedina samonikla u južnoj Europi je F. caprificus (F. carica ssp. erinosyce). Divlja smokva, Ficus carica L. ampl. subsp. erinosyce (Risso) M.Gan. (F. caprificus Tsch.& Rav., Dalmacija: "divja smôkva", na Krku i Rabu: "pipa", grč. agriosykía, turs. Yabani incir, hindu: pippal): Od poluotporne pitome smokve (tip subsp. carica s.s) u kulturi, ova odpornija divlja svojta izdvaja se: listovi dublje razdijeljeni i skoro do dna urezani s usko-izduženim lancetastim režnjevima i tamnije maslinastosmeđe boje, a zreli plodovi su po 2-3 puta sitniji i tvrdi, gorki i nejestivi, pa dozrijevaju kasno krajem jeseni. Divlja je smokva kod nas u Kvarneru na sjeverozapadnoj granici svoga prirodnog južnobalkanskog areala, dok je u zapadnom Sredozemlju samo naknadno podivljala.

Pritom se razlikuju dva tipa divlje smokve: balkanski poluendem subsp. erinosyce (F. caprificus) raste od Kvarnera duž balkanskih obala i egejskih otoka do zapadne Turske. Istočnije u jugozapadnoj Aziji tj. u Turskoj, južnom Zakavkazju i uz obale Levanta je druga, još termofilnija divlja smokva, F. carica subsp. rupestris Brow. (F. caprificus X pseudocarica auct.), koja već tvori morfo-taksonosmki prijelaz zbog introgresije prama istočnoafričkoj i arabijskoj divljoj smokvi F. pseudocarica Moq. Iz balkanske subsp. erinosyce su većinom uzgojene sitne kasne smokve, a iz prednjoazijske subsp. rupestris potječu ranozrele velike "petrovače", koje su kao i divlji predak općenito manje otporne na vjetar, sol i mraz. Naša subsp. erinosyce (kao i njezini kultivari) je odporna do jakih vjetrometina s burom i posolicom, pa kod nas samoniklo izraste kao veći grm ili drvo do 7m, najbujnije i najčešće na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama u šikarama Fico-Fraxinetum argenteae. Naprotiv, druga podivljala smokva širih i kraćih listova i ranijih plodova (= subsp. rupestris), kod nas većinom raste u zasjenjenim zavjetrinama, najviše u ruderalnoj svezi Kentrantho-Parietarion.

Myrtus communis ssp. tarentina

Južna cirkumtropska porodica Myrtaceae obuhvaća do 150 drvenasto-tvrdolisnih rodova s oko 5.700 vrsta većinom u tropskoj Africi, Indiji, Australiji i Južnoj Americi. Najsjeverniji pripadni rod i jedini u južnoj Europi je Myrtus (mrča, Kvarner: "murta", engl. myrtle, njem. Brautmyrte, rus. mirt, grč. mersine): Taj paleotropski rod obuhvaća 3 svojte koje neki smatraju podvrstama širje sredozemne mirte, M. communis ampl., gdje je tip subsp. communis pretežno u zapadnom Sredozemlju, pa subsp. tarentina (Mill.) Arc. oko Jadrana (Italija i Balkan), a najjužnija subsp. nivellei Batt.& Trab. raste na saharskom gorju (Tibesti i Tassili) u Alžiru i Čadu.

Južna mala mirta, M. communis L. ampl. subsp. tarentina (Mill.) Arc. (M. croatica Pil.; Mljet: "omrčika", na Visu: "martînac", na Krku i Rabu: "mićamûrta", grč. mersine): To je kserotermnija južna svojta mirte na toplijim sredozemnim otocima, od jugoistočne Španjolske preko južne Italije do Krete. Kod nas je na sjevernoj granici u dubrovačkom primorju i na vanjskim južnim otocima: Konavoske stijene, Elafiti, Mljet, Korčula, Hvar, Vis i najsjevernije Sv.Grgur na Kvarneriću.

Kod nas raste na olujnim i zasoljenim vanjskim obalama pod udarom pučinskog juga, u termomediteranskim makijama i najviše u zajednici Pistacio-Myrtetum tarentinae. Fosilno je kod nas poznata još od miocena na otocima Panonskog mora kao Myrtus croatica. Od sjevernijega i poluodpornog južnoeuropskog tipa (subsp. communis s.s.) izdvaja se sitnijim listićima kraćim od 2cm, sitnijim kuglastim plodićima na stapki podjednako dugoj kao i plod, pa nižim jastučasto-grmastim rastom 1-2m.

Capparis orientalis (mali kapar)

Rod Capparis (kapar, engl. caperbush, njem . Kapernstrauch, fran. caprier, rus. kaperec, turs. kebere): Ovaj se rod prije svrstavao u posebnu porodicu Capparaceae, ali je odnedavna po biokemijskoj srodnosti premješten u Brassicaceae (Cruciferae). Taj južni cirkumtropski rod sadrži oko 150 grmasto-odrvenjelih vrsta u tropima i subtropima, od kojih najsjevernije u Sredozemlju i kod nas dosežu Cap. spinosa L. i C. orientalis Duh.

• Mali kapar ili kaparić, Capparis orientalis Duh.: Veil. (C. spinosa ampl. subsp. rupestris (Sb.& Sm.) Nym.; na Visu: "mali kapar", Komiža: "kaparić", grč. kapparía, turs. Küçuk kebere): To je odporna kserotermna svojta kapara u Sredozemlju, a proširena je na obalama sjeverne Afrike i sredozemnim otocima, jugoistočnoj Španjolskoj, Peloponezu, obali Levanta i južne Turske. Kod nas je na sjevernoj granici i raste najviše na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana, osobito na manjim otočićima oko Visa i na Lastovcima, uglavnom u kseromediteranskim grmljacima Thymelaeion hirsutae na olujnim i zasoljenim obalama pod udarom pučinskog juga.

• Druga naša poluodporna svojta je obični kapar, C. spinosa L. (C. "rupestris" auct.p.p.), koji raste većinom na mediteranskim stijenama, ruševinama i starim zidinama u svezi Kentrantho-Parietarion, a u novije doba je čak podivljala u gradskom centru Zagreba, na južnim zidinama Kaptola iznad Stare Vlaške (usp. pregled roda Capparis, Greuter & al. 1981).

Styrax officinalis u Dalmaciji

Subtropska porodica Styracaceae sadrži desetak rodova s oko 160 vrsta u južnoj Aziji, Sredozemlju i Srednjoj Americi, a na Sredozemlju je nazočan samo glavni rod Styrax (divuza, engl. storax, njem. Storaxbaum, fran. aliboufier, rus. storaksa, grč. stirakas). Taj rod sadrži 130 vrsta drveća i grmlja u južnoj Euraziji i Južnoj Americi, a na Jadranu je jedino nazočna divlja vrsta St. officinalis L., koja je na sjeverozapadnoj granici u Dalmaciji: na sjeveru Brača, Pelješac i Dubrovačko primorje oko Stona. Kod nas je rijetka i raste uglavnom pojedinačno u tvrdolisnom eumediteranu po kraškim vododerinama i zaklonjenim morskim uvalama. Inače je proširena po istočnom Sredozemlju od Grčke do Levanta, a najčešća je u Turskoj gdje tvori prostrane poluzimzelene šibljake Styraco-Jasminion.

Staphylea pinnata (klokočika)

Porodica Staphyleaceae sadrži 5 drvenastih rodova u Euraziji i obje Amerike, a glavni holarktički rod Staphylea (klokočika, engl. bladdernut, njem. Pimpernuss, fran. staphylier, rus. klekačka), sadrži desetak vrsta u Euraziji i Sj.Americi, a najviše u Kini. Kod nas je jedina pripadna vrsta St. pinnata L.. St. pinnata je neodporna na sušu, sol i vjetar, pa je uglavnom ograničena na vlažnije zavjetrine, a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj raste u klimaksnim šumama Querco-Carpinetum betuli ampl. Južnije je u Dinaridima uglavnom edafski ograničena na zaštićene vlažne klance i riječne kanjone (slično kao i grab), a uz gornji Jadran je vrlo rijetka i pridolazi samo u sjevernohj Istri po vlažnim šumama Rusco-Quercetum roboris.

Orah, Juglans regia ssp. balcanica

Reliktna arktoterciarna porodica Juglandaceae obuhvaća 8 drvenastih rodova u Euraziji i obje Amerike, a glavni holarktički rod Juglans (orah, kajk. "oreh", čakav. "orih", engl. walnut, njem. Nussbaum, fran. noyer, grč. karydia, turs. Ceviz), sadrži dvadesetak vrsta u Euraziji i Americi. Kod nas raste samoniklo rijetka subendemska svojta divljega balkanskog oraha, Juglans regia L. ampl. subsp. balcanica Stoj. (u Bosni: divlji orah, grč. agriokarydía, turs. Vakşi ceviz). Inače se u jadranskom primorju, Panoniji i ostaloj Europi nalazi samo podivljali obični orah iz uzgoja (J. regia subsp. regia s.s.) po antropogenim ruderalnim šikarama reda Robinietalia Neuh.

Međutim u dinarskim riječnim kanjonima i istočnije po Balkanu i Maloj Aziji prirodno raste i drugačiji, samonikli divlji orah (subsp. balcanica) u reliktnim kanjonskim šumama arktoterciarnog tipa iz sveze Carpino-Acerion hyrcani: po istočnoj Lici i Bosni u šumi Juglandi-Coryletum, a u Macedoniji i Albaniji Juglandi-Platanetum orientalis, itd. Od podivljaloga europskog tipa se taj divlji relikt izdvaja: sivodlakavim jednogodišnjim granama i tamnjim crnkastim pupovima, a listovi pupaju prije cvjetova s brojnijim i sitnim kožastim liskama na rubu nazubljenim ili bar valovito-narovašenog ruba, plodovi su dvostruko sitniji i skupljeni po više u grozdu (nikad pojedini), njihov egzokarp sve do zrelosti ostaje mesnato odebljao i tamniji je crvenosmeđe boje.

Platanus orientalis

Reliktna arktoterciarna porodica Platanaceae danas sadrži jedini rod Platanus (engl. plane-tree, njem.& fran. Platane, rus. platan), koji neki noviji biokemičari zbog genetičke sličnosti sada stavljaju i medju proširene Proteaceae ampl. Rod sadrži desetak vrsta u Euraziji i Sj. Americi, a kod nas u Dalmaciji je na sjeverozapadnoj granici Pl. orientalis:

• Platanus orientalis L. (kod Dubrovnika: "platân", grč. platanos), je arktoterciarni relikt u primorskim poplavnim šumama Platanion orientalis po istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, najčešće u riječnim kanjonima. Najzapadnija su mu prirodna nalazišta u Dalmaciji uz riječna ušća na istočnom Jadranu u šumi Petasito ochroleuci-Platanetum: npr. uz Skadarsko jezero, Bojanu, donju Neretvu i fragmenti uz ušća Krke i Cetine u zavjetrinama. Donedavno naše najveće platanove šume u Hrvatskoj su sada većinom uništene melioracijom močvara u delti Neretve.

Ilex colchica (istočna božika)

Ilex (božika, engl. holly, njem. Stechpalme, fran. houx, rus. padub): To je jedini južni rod iz pripadne porodice Aquifoliaceae, koji sadrži oko 600 drvenastih vrsta pretežno u vlažnim tropima i subtropima, a na njegovoj sjevernoj granici do južne Europe dosežu 2 svojte: U jugozapadnoj Europi do našega kopnenog zaledja se nalazi poznati tipski Ilex aquifolium L. (subsp. aquifolium s.s., obična božikovina), a istočnije se u primorskom submediteranu nastavlja na Balkanu i u jugozapadnoj Aziji Ilex colchica Poj., pa dalje još ine istočnije vrste do Kine i Japana.

• Primorska južna božika, Ilex colchica Pojar. (I. stenocarpa Pojar., rus. padub kolhidskij): Po ranijem izvješću dr. M. Schneidera (Max-Planck Institut, 1987), tzv. I. "aquifolium" auct. iz Hrvatskog primorja uz Jadran je morfo-taksonomski podosta različit od zapadno-europskog tipa i puno je bliži kolhidskom reliktu I. colchica Pojar. Isto je to nedavno još potvrđeno izravnom poredbom živih jadranskih i pontskih populacija iz sjeverne Turske, gdje taj raste u vlažnim prašumama Rhododendro-Fagetalia i Orno-Ostryetalia, a najviše u obalnim klancima i rječnim kanjonima. To je južno-terciarna higrotermna vrsta, koja je kod nas na zapadnoj granici: na Učki u Istri i pod Obručom iznad Rijeke, gdje raste po vlažnim jarugama u kanjonskoj šumi Aquifolio-Fagetum. Od zapadnoga europskog tipa se ovaj jugoistočni izdvaja: kraćim, mekšim i okruglastim listovima po 3-6 cm koji su na rubu s manjim zubcima bez bodljica, dvobojni su tj. ozdola sivkasto-dlakavi i na vrhu tupo zaobljeni, peteljka je žljebasto udubljena, plodovi duži vretenasti, a kora deblja i jače ispucana (listovi u herbariju pocrne).

Laurus novocanariensis

Južna cirkumtropska porodica Lauraceae sadrži pedesetak rodova i oko 3.000 vrsta, a najviše ih raste u Indokini i Brazilu. U južnoj Europi raste na sjevernoj granici jedini rod Laurus (lovor, Dalmacija: "javorika", engl. laurel, njem. Lorber, fran. laurier, rus. lavr, grč. daphne), koji sadrži 3 vrste oko Sredozemlja: najpoznatiji i u Sredozemlju prošireni L. nobilis L., pa na Azorima L. azorica (Seub.) Franco (L."canariensis" auct.) i na Kanarskim otocima L. novocanariensis R.Mart.& al. (L. canariensis Webb.& Benth.non al.). Tipski tetraploidni lovor, L. nobilis s.s. je kod nas raširen duž istočnog Jadrana od Istre do Crnogorskog primorja i na većini otoka, najviše u tvrdolisnom eumediteranu po šumama Quercetalia ilicis i rjedje u toplijem submediteranu.

• Laurus novocanariensis R.Mart.& al. (L. canariensis Webb.& Benth.non al., L. primigenia Ung.foss., na Korčuli: "vela javorina"): To je južno-terciarni disjunktni relikt, a kod nas je poznat još od srednjeg terciara (oligomiocena), kad je tu bio dominatno stablo subtropskih prašuma na obalama Paratetisa i Panonskim otocima oko Zagreba. Danas još izgrađuje subtropske kišne prašume - laurisylvae na obali Maroka i atlantskim otocima Kanari i Madeira gdje najviše dominira u svezi Laurion azoricae. Jedino njegovo reliktno nalazište na Jadranu u Hrvatskoj je još na otoku Korčuli, gdje je ograničen na reliktne subtropske laurisylvae u vlažnim klancima.

Od poznatoga i proširenog sredozemnog lovora (L. nobilis L.s.s.), taj drugi se jasno izdvaja: u fertilnoj zrelosti divovskim rastom bar desetak do preko 20m s deblom promjera do 1m, mlade su grančice deblje i svijetlo-dlakave, listovi su puno veći i širi (3-6 x 7-12 cm) svjetlo-sjajni i žućkastozelene (citron) boje, uglavnom nisu aromatični i nemaju izraziti miris pravog lovora (malobrojne žlijezde su samo u račvama žila), u mladosti su ozdola gusto baršunasti i u zrelosti bar još uz žile dlakavi; plodovi su krupniji i tamniji crnomodri pjegavi, a kariotip diploidan.

Ostale visinske listače

Ostale nazočne listače već na gornjemu dinarskom rubu ove jadranske dendroflore, osim dosad nabrojanih su još poneki grmovi i liane širega ekološkog raspona na krasu. Na grebenima primorskih Dinarida takve su još visinske vrste koje ne silaze do primorskog submediterana, npr. medvjedka, Arctostaphylos uva-ursi (L.) Spren. i Vaccinium myrtillus L., pa planinska pavit Atragene alpina L. (Clematis alpina Mill.) i još ine sjeverne i subalpske svojte već izvan granica jadranske flore obalnih Dinarida.

Ini polugrmići na Jadranu

Osim gore nabrojenih pravih stabala i odrvenjelih grmova koji nedvojbeno pripadaju našoj primorskoj dendroflori, uz Jadran i na otocima raste još dvadesetak prijelaznih nižih grmića uglavnom s mekšim zeljastim ograncima kod kojih je odrvenio samo podzemni i tek donji nadzemni dio, pa su ovi već pri rubnom shvaćanju dendroflore u najširem smislu. Takvi su npr.:

• Rod Cistus (bušin, engl. rockrose, njem. Zistrose, rus. ladannik),- iz holarktičke porodice Cistaceae, proširen je s dvadesetak vrsta oko Sredozemlja do Irana i Kanarskih otoka. Uz istočni Jadran rastu 3 glavne svojte, većinom u tvrdolisnim garigama Cisto-Ericion eumediteranskog pojasa: Cistus salviifolius L., C. monspeliensis L. i C. creticus L. (C. incanus auct.ampl.).

• Južna parazitska porodica Loranthaceae (Viscaceae, imele, engl. mistletoes) u novije se doba zbog biokemijske sličnosti ubraja u proširene Santalaceae ampl. Kod nas imele obuhvaćaju 4 nižih polugrmastih svojta kao biljne nametnike na granama voćaka i šumskog drveća: Arceuthobium oxycedri (DC.) M.B. je najčešći uz obale na borovicama, Loranthus europaeus L. i Viscum album L.s.s. parazitiraju na raznim listačama u submediteranu, a na četinjačama viših primorskih Dinarida je rjedji V. laxum Boiss.& Reut.

• Iz uže porodice Santalaceae je takodjer ljetopadni polugrm Osyris alba L. oko Sredozemlja, koji je kod nas proširen u eumediteranu po tvrdolisnom garigama Cisto-Ericion na većini otoka, dalmatinskoj obali i u južnoj Istri.

Podivljali dendro-egzoti uz Jadran

Medju podivljalim drvenastim egzotima u nižim područjima Dinarskog krasa od panonskog zaledja do primorja i otoka su najčešći Ailanthus altissima (L.) Swingle (pajasen, njem. Himmelsbaum, rus. ajlant) i Robinia pseudacacia L. (bagrem, čakav. "kaćija", engl. locust-tree, njem. Schotendorn, fran. robinier), koji rastu u ruderalnim antropogenim šikarama Robinietalia Neuh., a najviše u zajednici Ailantho-Robinietum po zapuštenim vrtovima i ruševinama. Amorpha fruticosa L. (čivitnjača) je često podivljala uz jarke i lokve u panonskom zaledju, ali loše podnosi sušu, vjetar i kameni kras pa je rjedja uz gornji Jadran uglavnom samo na flišu u rječnim dolinama Istre. Osim tih raširenih i najpoznatijih, na primorskom krasu i Kvarnerskim otocima rastu kao podivljali odporni egzoti još iduće svojte kojih nema u kopnenom zaledju (osim kao sadjene):

Podivljali crni dud (Morus nigra)

Crni dud, Morus nigra L. (Kvarner: "ćrna murva", grč. mavromouria, turs. Karadut), je na olujnim i zasoljenim burištima gologa kamenitog krasa oko Velebitskog kanala skoro podjednako odporan kao i kasna smokva, pa je to jedno od rijetkih područja u Europi gdje je crni dud podpuno podivljao i oko najburnijih Senjskih vrata čak tvori podivljale plodonosne šikare (Moro-Ailanthetum sutchuensis). Čak i na najgorim orkanskim burištima uz sjeverni Jadran gdje malo koja samonikla drvenasta vrsta uopće može izrasti, crni dud raste kao manjeviše uspravno stabalce i obilno rodi na golomu olujnom krasu.

Ailanthus sutchuensis (mali pajasen

Ailanthus sutchuensis Dode (A. rubra hort. p.p., crveni pajasen, na Krku: "širovina"), samonikao je na Yunnanskom krasu u jugozapadnoj Kini, a od običnog pajasena (Ail. altissima) se izdvaja nižim grmastim rastom od 2 - 3m, jačom izbojnom snagom bezbrojnih vriježa koje stvaraju na tlu prostrane mrežaste polikormije, pa crvenosmeđom tamnijom korom, tvrdim kožastim listovima koji su izrazito dvobojni: ozgora svjetlije žutozelene boje, a ozdola pepeljasto dlakavim.

To je u našem primorju najodpornija egzotična listača, pa uspješno raste na olujnim golim kamenjarama i točilima najžešćih burišta uz jaku posolicu zajedno s halofitima, ali je osjetljiviji na umjereni mraz oko -15°C. Podivljao je na burnim obalama Velebitskog kanala, posebno kod Baške, Lopara, Novog, Senja, Jurjeva, na Prviću, Golom otoku i rjeđe u dalmatinskoj Zagori. Prikladan je za najizloženija kamenita burišta primorskog krasa.

Podivljali veći kaktusi (Cactaceae)

Na istočnojadranskoj obali i otocima se vani na otvorenom češće uzgaja i mjestimice je već podivljalo desetak vrsta iz šireg roda Opuntia ampl. (nopal, žabica, "svekrvin jezik"), koji su većinom niži polugrmići i mesnate zeljanice (vidi pobliže: Jadranski sukulenti). Među većim odrvenjelo-grmastim kaktusima podivljalim iz uzgoja, a koji već spadaju u egzotičnu dendrofloru, na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali je česta Opuntia ficus-indica i rjedja Cylindropuntia imbricata:

• Opuntia ficus-indica L. (indijska smokva, čakav. "velinopal", njem. Feigenkaktus, rus. indyskaja figa) pripada u tipski rod tj. ranije podrod Opuntia s.s. s plosnatim ograncima, koji ima oko 200 vrsta u obje Amerike. Ovo je sukulentni grm do 3 m, nesigurnoga i vjerojatno hibridnog iskona, jer europske navode da je ova iz srednje Amerike, američki istraživači nisu potvrdili (tamo u prirodi nema takve samonikle). S ovom je srodna i možda potječe kao europski vrtni križanac od divlje O. barbarica Beger. Kod nas raste u uzgoju i podivljala uz zidine i ruševine na južnom primorju i vanjskim otocima, gdje podnosi blaži mraz oko -8°C. Plodovi se jedu slično smokvi, ali im prije treba skinuti bodlje.

• Cylindropuntia imbricata (Haw.) Knuth (Op. imbricata Haw., engl. treecholla) iz Meksika i južnih USA, pripada drugomu posebnom rodu tj. ranijem podrodu Cylindropuntia (engl. cholla) s izduženo-valjkastim ograncima, koji ima pedesetak grmolikih i uspravno-stablastih vrsta u Srednjoj i južnoj Americi. Kod nas je rjedje sadjena na obali i otocima, a u novije doba je mjestimice podivljala po ruderalnim šikarama uz naselja, npr. u južnoj Istri i Ravnim Kotarima kod Zadra.

Sukcesije dendroflore na burištima

Eolski ekoton olujnih grmljaka: Pluviotermički uvjetovane, zonalne grmolike šikare razvijene su prvenstveno na gornjoj i sjevernoj granici šume tj. u području granične klekovine, pa grmoliki šibljaci na sušnoj granici šume prama kontinentalnim stepama i polupustinjama. Naprotiv iznad praga olujne vjetrovitosti (god. srednjak 3,5-6 m/s), bez obzira na inače povoljne pluviotermičke preduvjete, eolski puzavi grmljaci (Spaliersträucher) raznih tipova su prirodno razvijeni u svim visinskim pojasima, od mora pa sve do gornje granice dendroflore gdjegod su stalni vjetrovi prejaki za šume. Od sekundarnih, degradiranih antropogenih šibljaka, gariga i sl. na primarnom staništu zonalnih šuma, ovakvi prvotni prirodni grmljaci uvjetovani vjetrom se većinom izdvajaju po puno bogatijoj i specifičnoj dendroflori s nizom endemskih i reliktnih grmova.

Na donjoj granici šume prama moru, ona rjeđe doseže neposredno do obale, uglavnom samo uz zatvorene lagune i mirne uske uvale. Uz otvoreno more već i na poluizloženim obalama s umjerenim vjetrom, a posebno na olujnim obalama, rtovima i pučinskim otocima, šumu od mora redovno razdvaja uži ili širi prirodni ekoton prijelaznih eolskih grmljaka uvjetovanih obalnim vjetrom, kojih tip i sastav ovise o zonalnim termičkim preduvjetima. Na najsušnijim olujnim obalama i vanjskim otocima Jadrana, pa na južnijim otocima u Sredozemlju i sjevernim obalama Afrike, taj se ekoton u termomediteranu i južnije (kseromediteran, inframediteran) sastoji od subtropskih ljetopadnih grmljaka tipa restinga iz sveze Thymelaeion hirsutae: na jadranskim je otocima npr. takva južna zajednica Helichryso-Thymelaetum hirsutae, a južnije na vanjskim dalmatinskim otocima i dubrovačkom primorju ekoton Euphorbietum dendroidis (Oleo-Euphorbietum), pa na olujnim južnim i vanjskim otocima Lavatero-Capparetum, te na olujnim egejskim otocima Lavatero-Medicaginetum arboreae i dalje na južnoj obali Turske Rubio-Euphorbietum dendroidis i dr.

Sjevernije tj. u eumediteranu južnoeuropskih obala i istočnog Jadrana, eolski ekoton se sastoji od prirodnih tvrdolisnih gariga i frigana sveze Rosmarino-Ericion Br.Bl.: na obalama većih dalmatinskih otoka pod udarom pučinskog juga to je Rosmarino-Ericetum multiflorae, a na dubrovačkom primorju, Elafitima i Mljetu Erico-Calycotometum spinosae, ali zbog antropogene degradacije šuma u zaleđu, ove zajednice su se naknadno proširile i izvan obale. Druge naše tvrdolisne garige iz sveze Cisto-Ericion slabije podnose vjetar i posolicu, pa su to uglavnom sekundarne degradirane sastojine koje izostaju uz olujne i zasoljene obale.

Ovdje ih na kopnenim obalama i sjevernim otocima zamjenjuje drugačiji, poluzimzeleni ekoton iz odpornije poluprirodne sveze Spartion juncei: na olujnom flišu Clematido-Spartietum juncei, a na olujnim vapnencima Seslerio-Juniperetum oxycedri Lak.& al. Za olujne obale istočnog Sredozemlja značajan je ekoton jastučastih trnjaka reda Sarcopoterietalia spinosi Quez. Olujne močvare niskih aluvijskih obala sadrže odporni ekoton sveze Viticion agni-casti: na eumediteranskom aluviju otočja i južnog primorja Vitici-Tamaricetum dalmaticae, a na hladnijem aluviju sjevernog primorja Rubo dalmatini-Viticetum.

Submediteranski šibljaci Paliuro-Petterion Fuk. su redovno sekundarni degradacijski stadij, pa loše podnose jače vjetrove tj. na izrazito olujnim padinama primorskih Dinarida i otočnih burišta nerijetko izostaju, jer ih tada zamjenjuju drugi eolski šibljaci iz ine odpornije sveze Cotino-Cotoneastrion Fuk.: na vjetrovitim karbonatima Frangulo-Cerasetum mahaleb Pold., na olujnom flišu Kalonymo-Swidetum australis, a na najizloženijim orkanskim grebenima Ceraso-Ostryetum corsicae. Za olujni fliš i silikate submediteranskih burišta značajne su i otporne eolske vrištine iz južne termoacidne sveze Chamaecytiso-Pteridion: u Istri Chrysopogoni-Callunetum, u Kvarneru Cytiso-Pteridietum taurici, u Dalmatinskoj Zagori Hyperico-Genistetum dalmaticae i druge slične u istočnom Sredozemlju. Na visinskim burištima rastu i kseromontane vrištine Cytisanthion radiati Fuk.: na zapadnim Dinaridima Vaccinio-Genistetum radiatae i na južnim primorskim Globulario-Genistetum sericopetalae.

Za visinske vjetrometine i burišta (oromediteran i altimediteran) duž primorskih Tauro-Dinarida su značajni eolski jastučasti trnjaci (tragantidi), na jugozapadnom Balkanu iz sveze Astragalo-Daphnion: na dalmatinskim obalnim planinama (Mosor, Biokovo i Orjen) Satureio-Astragaletum biokovensis, a u zapadnoj Macedoniji (Bistra i Galičica) Acantholimo-Astragaletum pungentis i na južnom gorju egejske Macedonije Astragalo-Festucetum macedonicae, pa istočnije na gorskim i predplaninskim vjetrometinama duž Taurusa iz reda Astragalo-Brometalia ampl.

Na gornjoj granici šume, umjesto poluodporne klekovine krivulja Pinion mughi (uključivo polukserofilni Seslerio-Pinetum mughi i sl.), koja se na olujnim vrhovima povlači u snježne zavjetrine ili sasvim izostaje, na primorskim grebenima jugozapadnog Balkana i sjeverne Turske, dominiraju otpornije južne vrištine kserofilnih borovica iz sveze Junipero-Daphnion: na južnim obalnim Dinaridima Seslerio-Juniperetum sabinae, pa na jugozapadnim i srednjim olujnim Dinaridima Arctostaphylo-Juniperetum intermediae, a na vrhovima Pontida u Turskoj Daphno-Juniperetum depressae i dr.

Najodporniji eolski ekoton na gornjem rubu dendroflore, od južnih obalnih Dinarida preko turskih planina do velikih srednjoazijskih masiva, tvore visinski listopadni šibljaci iz reliktnoga taurodinarskog reda Oreoherzogietalia Fuk. Na olujnim primorskim Dinaridima zastupa ga sveza Lonicero-Rhamnion fallacis (Ht.) Fuk.: na burnim vrhuncima zapadnih Dinarida Oreoherzogio-Berberidetum croaticae Horv., pa na jugozapadnim Dinaridima u Dalmaciji i Hercegovini Ribeso-Loniceretum borbasianae Fuk. i na najjužnijim obalnim Dinaridima Viburno-Loniceretum glutinosae Fuk. (Biokovo i oko Boke Kotorske). Povrh svih ovih ili još iznad klekovine krivulja su najodporniji orkanski šibljaci Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili Fuk., koji se u zavjetrinama južnih Dinarida uspinju i iznad 2.200 m, pa je to najgornja drvenasta zajednica na Balkanu. Na olujnim grebenima i vrhovima u Grčkoj i Turskoj na granici dendroflore takodjer rastu slični visinski šibljaci iz sveze Lonicero-Sorbion s desetak raznih pripadnih zajednica.

Poluklimaks olujne šumostepe

Odporni vjetrovni poluklimaks olujnih šumostepa: Osim vodenjara i močvarica, šumska je vegetacija razmjerno najosjetljivija na sušu i jače vjetrove, a njezin prag eolske podnošljivosti je uglavnom niži od većine inih vegetacijskih tipova. Tako se već iznad godišnjeg srednjaka vjetrovitosti od 3,5 m/s sastav i raspored šuma vidljivo mijenjaju, a iznad srednjaka od 6 m/s uglavnom već nestaju skoro svi tipovi šuma i šikara. Odpornost naših zonalnih klimaksa je nejednaka, pa najosjetljiviji grabovi klimaksi kao Querco-Carpinetum betuli i Carpinetum orientalis ampl. nestaju već pri godišnjem srednjaku oko 3 m/s, dok najodporniji klimaksi Seslerio-Ostryetum i Lonicero-Pinetum mughi razmjerno dobro podnose i osrednju vjetrovitost oko 4 m/s, a ostali klimaksi (crnike, bukve, jele i dr.) su između tih granica.

Pri većoj vjetrovitosti iznad podnošljivosti klimaksa ali još ispod granica ostale dendroflore, nestaje samo glavni neotporni klimaks, ali ne i ostali šumski tipovi, pa se razvijaju drukčije i otpornije eolske šume. Pritom treba razlikovati dva različita zonalna statusa takvih eolskih šuma. Jedno su intrazonalni poluklimaksi (paraklimaks) koji se razvijaju pri umjerenoj vjetrovitosti (srednjak ispod 3,5 m/s) kada još na ravnim zonalnim (plakornim) položajima dominira pluviotermički klimaks, a istodobno na vjetrovitim ekspozicijama grebena paralelno pridolazi i eolski poluklimaks. Drugo su ekstrazonalni protuklimaksi (plakorni antiklimaks) koji nastaju uz jaču srednju vjetrovitost (3,5-6 m/s), kada pluviotermički klimaks podpuno napušta ravne zonalne položaje i povlači se samo u zavjetrine ili posve izostaje, dok uz iste pluviotermičke uvjete zbog stalnoga jačeg vjetra dominiraju eolske kserofilne šumostepe iz bitno drugačijih bioklimata.

Uz morske obale Kvarnera na olujnom aluviju, odporni edafski paraklimaks uz poluslane lagune i riječna ušća su halofilne močvarne šumice Lycio-Populetum niveae, a plakorni antiklimaks olujnih aerohalinskih zaravni je Vitici-Aceretum marsici. Južnije uz vjetrovita ušća i lagune u Dalmaciji je halofitni poluklimaks Junco-Fraxinetum angustifoliae. U vrućem termomediteranu vanjskih otoka i južnog primorja, na izloženim vjetrovitim zaravnima je aerohalinski plakorni antiklimaks Prasio-Pinetum halepensis. Na vanjskim sjevernim otocima raste samo edafski poluklimaks Myrto-Pistacietum lentisci na vjetrovitim strminama s jakim jugom. U kvarnerskom eumediteranu na udaru olujne bure, edafski poluklimaks najizloženijih priobalnih strmina je Fico-Fraxinetum argenteae, a na olujnim aerohalinskim zaravnima je plakorni antiklimaks Pistacio-Quercetum dalmaticae i na olujnom zasoljenom flišu poluklimaks Spartio-Quercetum pedunculiflorae. U eumediteranu Dalmacije je na vjetrovitim strminama edafski poluklimaks Ostryo-Quercetum ilicis, a na olujnim zaravnima s jakim jugom Orno-Quercetum cocciferae.

U toplijem submediteranu nema pravih eolskih šuma, jer pod olujnim pritiskom nepovoljne kombinacije prejake suše i hladnoće na burištima cijeli bjelograbov pojas zajedno s degradacijskim travnjacima mjestimično izostaje, pa se tu tvrdolisni eumediteran izravno nadovezuje na olujni supramediteran: jugoistočni Krk i Prvić, Hvar, Pelješac, Makarsko primorje (Brela-Zaostrog), sjeverni Velebit (Senj-Klada) i dr. U burnom supramediteranu južnih primorskih Dinarida i najviših otočnih vrhova, eolski paraklimaks olujnih zaravni je Amelanchiero-Ostryetum, a uz najjaču vjetrovitost na burištima je još odporniji plakorni antiklimaks Ostryo-Pinetum nigrae, pa na burnim kamenitim strminama ine crnoborove šume iz sveze Orno-Pinion nigrae: na velebitskom primorju Cotoneastro-Pinetum nigrae, na Biokovu Junipero-Pinetum dalmaticae, na vrhovima srednjodalmatinskih otoka Erico verticillatae-Pinetum i dr. Na olujnom silikatu velebitskog primorja je edafski poluklimaks Genisto-Quercetum dalechampii (Senjska draga, gornja Zrmanja i dr.).

Na brdskim burištima priobalnih Dinarida značajne su primorske jelove šume sveze Abieti-Quercion: na ravnim položajima primorske padine Orno-Abietetum pardei i prama zaleđu Querco-Abietetum illyricae, a na vjetrovitim strminama Abieti-Juniperetum oxycedri i Taxo-Abietetum croaticae (vinodolska Viševica, srednji Velebit i Biokovo). Na višim gorskim vjetrometinama južnih primorskih Dinarida (oromediteran), na olujnim strminama u Lici i Dalmaciji je značajan edafski paraklimaks Oreoherzogio-Abetetum illyricae, a rjeđe su na ravnim vjetrometinama i eolske šumostepe Betulo-Populetum freynii npr. ličko sredogorje (Gvozd), Svilaja, Tušnica, Ljubuša, Paklina i Lib gora i dr., pa na izloženim strminama južnih Dinarida u Hercegovini i oko Boke Kotorske borove šume Pinetum nigrae-leucodermatis i na dolomitu Moltkio-Pinetum nigrae, a na sjevernom grčkom gorju Sorbo-Abietetum borisii-regis.

Uz gornju granicu šume na predplaninskim vjetrometinama jugozapadnih Dinarida u Lici i jugozapadnoj Bosni, na izloženim strminama je odporni paraklimaks Calamagrostio-Piceetum, a na tjemenu grebena i olujnih glavica umjesto neodporne bukve su eolske šikare smreke Sorbo- Piceetum alpestris. Na olujnoj granici šume južnih Dinarida u Hercegovini (umjesto bukve u zavjetrinama) dominiraju raznolike munjikove i miješane šume iz otporne eolske sveze Pinion heldreichii: na olujnim zaravnima vapnenca Fago-Pinetum leucodermatis, na olujnom zaravnjenom dolomitu Festuco-Pinetum heldreichii-sylvestris, a na burnim strminama Abieti-Pinetum heldreichii, Junipero-Pinetum leucodermatis i najgornje uz rub klekovine Pinetum mughi-leucodermatis i dr. Druge slične šume munjike iz te sveze rastu još na olujnim gorskim strminama grčkih planina, posebno na Pindosu. Analogne visinske eolske šume na Taurusu već pripadaju svezi Lonicero-Cedrion libani.

Šumski nasadi olujnog krasa

Šumarstvo i izbor nasada za olujna burišta: Dosadanje šumsko gospodarenje na olujnom krasu se bar dijelom temeljilo na neopravdanim predpostavkama i idejnim analogijama, da bi potencialno-prirodne šume na kraškim vjetrometinama trebale biti sličnoga klimazonalnog tipa kao i u susjednim kraškim zavjetrinama - što je protivno terenskoj stvarnosti na većini istraženih vjetrometina duž kraških Tauro-Dinarida. Zbog te klimazonalne ekstrapolacije, a zatim i neprikladnog izbora kod nas neodpornih egzota po analogiji sa stranim izvankraškim terenima (bez suhih vjetrova tipa bure), dosadanje je pošumljivanje i ozelenjavanje bilo razmjerno uspješno samo na flišu i zavjetrinskom polukrasu.

Naprotiv na izrazitim vjetrometinama i burištima tipična golog krasa uspjeh umjetne obnove vegetacije je bio prilično skroman, a mnogi su nasadi ostali kržljavi ili propali, uz ostalo i zato što nije uvažen terenski sastav prirodne dendroflore i specifična tipologija eolskih šuma na olujnom krasu. Te su eolske šume na krasu u većini pojasa, od olujnih otoka pa do subalpskih burišta u osnovici donekle slične i osobite građe: redovno su bez ikakva slojanja tj. kao gusti nepravilni splet raznovrsnog drveća, grmlja i liana, dok su prirodne monodominantne i slojevite šume na olujnom krasu rijedka iznimka, ograničena tek na zavjetrine ili su na vjetrometinama umjetni proizvod lošeg gospodarenja i neprikladnih umjetnih plantaža bez perspektive dužeg održanja i razvoja pod udarom jačih vjetrova.

Zato je uobičajeno srednjoeuropsko prorjeđivanje prirodno gustih i neprohodnih eolskih šuma na primorju zapravo dugoročno štetan postupak, jer to povlači dalju lančanu samodegradaciju zbog razorene stabilne strukture sklopa, jači prodor olujnog vjetra u unutrašnjost sastojina, povećanje eolske desikacije i vjetroloma, a konačno se u prorijeđenim sastojinama prekida dalja obnova podmladka. Na olujnim vjetrometinama i burištima većina odporne dendroflore za klijanje i mladice traži zaštitu zatvorenog sklopa protiv vjetra i suše, iako su kasnije u odraslom stanju već odporne na olujne vjetrove, npr. primorska crna jela, razni odporni javori i dr.

Na temelju ekološko-statističkih popisa brojnih izloženih nasada, parkova i drvoreda uz razne olujne postaje u odnosu na srednju godišnju vjetrovitost, posebno u području jake bure, proizlazi da su u submediteranu i hladnijim područjima olujnog krasa za jake vjetrometine među egzotima razmjerno najodporniji od drveća Ulmus pumila, Cedrus atlantica, Abies cephalonica, Biota orientalis, Robinia pseudacacia, pa neki egzotični grmovi. U tvrdolisnom eumediteranu su na olujnim i zasoljenim obalama i burnim otocima najodporniji egzoti Pinus brutia, Cupressus arizonica, Sophora japonica, Pittosporum tobira, Poinciana gilliesii i mnogi sukulentni kserofiti. Naprotiv su za izrazite vjetrometine i burišta olujnog krasa sasvim neprikladni i krajnje neotporni egzoti Cedrus deodara, Cryptomeria japonica, Ginkgo biloba, pa rodovi Chamaecyparis, Magnolia, Liriodendron, Paulownia, Sequoia, Aesculus, Hydrangea, Mahonia, Buddleia i slični mezofilni egzoti.

Zaključak o dendroflori našeg krasa

Iako su na burištima kamenog krasa obalnih Dinarida, zbog prirodne degradacije olujnim vjetrovima šume za laike i praktičare naizgled siromašne i fizionomski kržljave, one se naprotiv prirodno-botanički odlikuju puno većim brojem raznolikih vrsta dendroflore, negoli izgledom bujne ali ipak sastavom jednolične (monodominantne) šume susjednih zavjetrina i fliša.

Novi nalazi dendroflore

Novi nalazi rjeđih taksona kraške dendrolore: U dosadašnjim dendrološkim pregledima koji pokrivaju istočni Jadran su se dosad uglavnom nabrajale tzv. očekivane i poznate primorske vrste koje većinom rastu oko obalnih i otočnih naselja tj. uglavnom u zavjetrinama i na boljemu flišnom tlu. Pri terenskim uvidima uz Jadran i na otocima, tijekom sustavnih pripremnih istraživanja za ovu sada 'Dendrofloru Jadrana', višekratno je nađen u prirodnoj vegetaciji i dokumentiran u Herbaru ADRZ (Herbarium Adriaticum) još niz dendroloških svojta koje su se donedavna kod nas uz Jadran smatrale vrlo rijedkima ili nesigurnima i dvojbenim za istočni Jadran. Za cijeli niz južnih kserofita dosad su pronađena brojna nova nalazišta na većini naših kraških vjetrometina, jer su oni ustvari prošireni na primorskom krasu, ali ekološki specializirani pa uglavnom rastu na teže dostupnim i zabačenim burištima, podalje od putova i naselja.

Takvi su u gorskoj i predplaninskoj dendroflori Dinarida npr. Abies alba subsp. illyrica, Juniperus hemisphaerica, Acer velutinum (A. villosum), A. pseudoheldreichii, Sorbus baldaccii, Berberis croatica, Viburnum maculatum, Lonicera formanekiana ampl., Laburnum alschingeri, Ribes pallidigemum, Amelanchier cretica i dr., kao i brojne odporne zeljanice na vjetrometinama, dosad kod nas smatrane vrlo rijedkima. Slično su i u primorskoj dendroflori smatrane rijedkima, iako su raširene na zabačenim obalnim i otočnim vjetrometinama npr. Pinus nigra subsp. dalmatica, Ephedra nebrodensis, E. foeminea, Quercus dalmatica (Qu. virgiliana p.p.), Acer marsicum, Ulmus canescens, Cerasus cupaniana, Pistacia calcivora, Pyrus X istriana, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Celtis tournefortii, Suaeda salsa, Astragalus dalmaticus, Helichrysum litoreum, Rubia aucheri i dr.

Odporne četinjače burnog krasa

Bogatstvo četinjača na olujnom krasu: Kraške vjetrometine primorskih Dinarida najbogatija su samonikla nalazišta raznovrsnih četinjača u Europi, a na olujnom krasu duž Taurodinarida su najodporniji i najbogatiji rodovi Juniperus, Pinus i Abies. Najviše odpornih četinjača tu sadrži rod Juniperus: u primorju J. oxycedrus, J. lycia i J. navicularis, a u višim pojasima još J. intermedia, J. hemisphaerica i J. sabina. Među borovima su na olujnom krasu najodporniji Pinus heldreichii, P. X nigradermis (P. nigra X leucodermis), P. halepensis i P. nigra (ampl.) s više odpornih podvrsta.

Donedavna je bilo manje poznato da su, uz iznimku europske kontinentalne jele (Abies alba subsp. alba s. s.) koja loše podnosi sušu i vjetar, na olujnom krasu razmjerno odporne zamalo sve južne primorske jele: jedna od najodpornijih četinjača uopće, na olujnom krasu je jadranska crna jela, A. pardei (A. alba biokovensis), pa na Taurusu A. kotschyana (A. cilicica subsp. isaurica), dok su još poluodporne na sušu i vjetrove A. cephalonica, A. equi-trojani, A. cilicica (s.s.) i dr.

Među ostalim golosjemenjačama je na visinskim burištima razmjerno odporna kserobazofilna rasa smreke, Picea abies subsp. alpestris (P. omorikoides auct.), a u primorju i razne vrste roda Ephedra: E. procera (E. graeca), E. foeminea (E. campyloclada) i dr. Poseban su slučaj olujni masivi Velike Čvrsnice i Vran-planine gdje prostrane sastojine raznovrsnih otpornih četinjača pokrivaju najveći dio visinskih profila na izloženim padinama, uz smanjeni udjel listača uglavnom u zavjetrinama.

Odporne listače olujnog krasa

Većina naših listača su u prosjeku manje odporne na suhim olujnim burištima od spomenutih četinjača, pa u njihovu neposrednom susjedstvu uglavnom zauzimaju manje ekstremne i poluizložene položaje, ili rastu u podsloju pod zašitom tih četinjača. Skoro jedini rodovi listača koji bar dijelom mogu zamijeniti te najodpornije četinjače, u nižim su pojasima hrastovi i javori. Među hrastovima su najodporniji na oluje Quercus brutia i Qu. dalechampii, a u primorju i na otocima još Qu. dalmatica (Qu. virgiliana p.p.), Qu. brachyphylla i dr.

Naprotiv među hrastovima jake vjetrometine lošije podnose tipski Qu. petraea (s.s.), Qu. trojana, Qu. crenata (Qu. pseudosuber), dok su ostali uglavnom poluodporni. Izrazito odpornih vrsta na olujnim vjetrometinama ima i među javorima, posebno Acer marsicum, A. velutinum (A. villosum) i A. pseudoheldreichii, a razmjerno su manje odporni na olujne vjetrove A. monspessulanum, A. hyrcanum (ampl.) i A. platanoides. Ostali rodovi listača sadrže tek pojedine razmjerno odpornije vrste ili podvrste na olujnom krasu, npr. Fraxinus argentea, Cerasus cupaniana, Sorbus baldaccii (S. velebitica) i dr.

Više je odpornih na vjetrometinama među nižim grmolikim listačama, npr. listopadne Sibiraea croatica, Viburnum maculatum, Pistacia calcivora, Ostrya carpinifolia subsp. corsica (O. tenerrima), Berberis illyrica (B. croatica subsp. dinarica), Prunus ramburii (P. istriaca), Cotinus taurica (C. coggygria subsp. velutina), Lavatera bryonifolia (L. unguiculata), a među tvrdolisnim grmovima su najodporniji na olujnim obalama i otocima Helichrysum litoreum, Smilax willkomii (S. balearica), Alaternus myrtifloia, Lonicera mollis, Astragalus dalmaticus, Coronilla glauca, Capparis orientalis i dr.

Jedinstvena su osobitost među najodpornijim listačama u eolskoj dendroflori tauro-dinarskih olujnih obala i najizloženijih jadranskih i egejskih otoka, odrvenjeli endemski i reliktni grmovi i polugrmovi iz inače zeljastih rodova i porodica. Takvi su uz Jadran Brassica frutescens, Rumex suffruticosa, Convolvulus cneorum, Onosma croatica, Moltkia petraea, Euphorbia wulfenii, Limonium dictyophorum, Aurinia affinis i dr., a na olujnim obalama istočnog Sredozemlja su još slični odporni grmovi Onosma frutescens, Brassica cretica, Convolvulus oleifolius, Ptilostemon fruticosus, Pt. chamaepeuce, Pt. gnaphaloides (grmaste glavočike) i dr.

Važnija literatura

• Aboel-Atta, A-M.I. 2009: On the taxonomy of Laurus L. (Lauraceae), evidence from izozymes RAPD and ISSR. Acad. J. Plant Sci. 2/2: 82 - 91.
• Anić, M. 1942: Divuza ili diviza (Styrax officinalis L.) na otoku Braču. Glasnik za šumske pokuse 42/8: 291-305.
• Axelrod, D.I. 1970: Mesozoic paleogeography and early angiosperm history. Bot. Review 36/3: 277-319.
• Axelrod, D.I. 1975: Evolution and biogeography of Madrean-Tethyan sclerophyll vegetation. Ann. Missouri Bot. Garden 62/2: 280-334.
• Barbero, M.& al. 1981: Sur la presence au Maroc de Laurus azorica (Seub.) Franco. Anales Jardin Bot. Madrid 37: 467-472.
• Baum, B.R. 1978: The Genus Tamarix. Israel Academy of Science and Humanities, 209 p. Jerusalem.
• Borzan, Ž.& al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Šume u Hrvatskoj, p. 223-236, Šumarski fakultet Zagreb.
• Bruna, S.& al. 2005: Genetic characterization of Myrtus communis L. wild genotypes using AFLP markers. Acta Hort. ISHS, 683: 431-436.
• Everitt, B.L. 1980: Ecology of Saltcedar - a plea for research. Environmental Geology 3/3: 77 – 84.
• Herman, J. 1973: Šumarska dendrologija. Stanbiro - Riječka tiskara, 470 str. Zagreb.
• Lovrić A.Z. & al. 1981: The Adriatic endemics, I - V. Rapports CIESM ser. Islands, 27/9: 63-78, Museum Monaco.
• Lovrić A.Ž. 1983: Visianijevi endemi na Dinarskom kršu. Zbornik 100-god. R.Visianija, p. 185-202, Muzej Šibenik.
• Lovrić A.Ž.& Bedalov M. 1987: Ekološki pregled primorskih i kanjonskih endema iz zapadnih Dinarida i Jadrana. Posebna izdanja ANUBIH 78/14: 167-178, Sarajevo.
• Manos, P.S.& Stone, D.E. 2001: Evolution, phylogeny and systematics of the Juglandaceae. Ann. Missouri Bot. Garden 88: 231-269 .
• Potočić, Z.& al. 1980-1987: Šumarska enciklopedija, knj. I-III. Leksikografski zavod, Zagreb.
• Rivas Martinez, S.& al. 2002: Laurus novocanariensis. Itinera Geobot. 15/2: 703.
• Rodriguez-Sanchez, F.& Arroyo, J. 2008: Reconstructing the demise of Tethyan plants; climate-driven range dynamics of Laurus since the Pliocene. Global Ecol. Biogeog. 17: 685-695.
• Šilić, Č. 1973: Atlas drveća i grmlja. Zavod za izdavanje udžbenika, 178 str., Sarajevo.
• Šilić, Č. 1984: Endemične biljke, priroda Jugoslavije knj. 4, 227 str., Svjetlost Sarajevo.
• Tutin, T.G.& al. 1968-1993: Flora Europaea, vol. 1 - 5. Cambridge Univ. Press.
• Willis, K.J. 1994: The vegetation history of the Balkans. Quaternary Sci. Reviews 13: 769-788.
• Yurukov, S.& Zhelev, P. 2001: The woody flora of Bulgaria; a review. Schweiz. Zeit. Forstwes. 152/2: 52 - 60.

Vanjske sveze

• Index Herbariorum: Herbarium Adriaticum (ADRZ)

Poveznice

• Arboretum Trsteno
• Balkanske jele
• Balkanski borovi
• Balkanski grabovi
• Balkanski javori
• Balkanski Juniperus
• Balkanski Sorbus
• Crna jela (Abies)
• Dendroflora Jadrana
• Dinarske Astragaleae
• Dinarske Caprifoliaceae
• Dinarske Genisteae
• Dinarske ruže
• Dinarski jaseni
• Dinarski Rhamnus
• Grmaste mlječike
• Halofitno grmlje
• Hrastove šume
• Hrvatski fitoendemi
• Jadranska Pistacia
• Jadranske Ericaceae
• Jadranske povijuše
• Jadranski hrastovi
• Južne četinjače
• Južne vrbe (Salix)
• Južni grmovi Posavlja
• Maceloza (Sibiraea)
• Terciarno pradrveće

Reference

This is the main introductory chapter of Dendroflora Adriatica, as the volume 1 in series WikiFlora Adriatica. - Adapted and condensed study from Wikinfo, auctor Dr.sc. A.Z. Lovric (1995) for sub-project Flora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted source & auctor, may be copied and distributed without changes.