Ignjat Đurđević
Ignjat Đurđević (Ignazio Giorgi: Dubrovnik, 13. veljače 1675. - Dubrovnik, 21. siečnja 1737.), hrvatski barokni pjesnik i prevoditelj, povjestnik, zvjezdoslov i biograf.
Životopis
Rodom je iz bogate i ugledne dubrovačke obitelji a isprva je provodio neobuzdan i često raskalašen život. Ljubavne avanture stajale su ga kneževske časti na Šipanu, a zbog nesretne ljubavi prema dubrovačkoj "diklici", Mari Boždarevoj[1] i malo slobodnije pjesme koju joj je napisao morao se za neko vrijeme čak i ukloniti iz Grada. Obnašao je dužnost kneza Šipana. Zapovijedao je tvrdjavom Lovrijencem. [2]. Bio je pjesnik dubokih osjećaja, kojih ni crkvena stega nije uspijevala zatomiti, pa njegove vrele "Ljuvene pjesni" ulaze u red biranih lirskih vrijednosti pjesničkog Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunićeva stiha, a njegove "Suze Marunkove", spjev o Mljećaninu Marunku koji neuslišeno uzdiše za prelijepom "djevičinom" Pavicom, ne može zatajiti da je nastao na tragu "Derviša" prezimenjaka Stijepe Đurđevića, samo što ga je u nekim elementima slobodnijeg izražavanja i nadmašio. Više od dvadeset godina dotjerivao je poemu "Uzdasi Mandaljene pokornice", najljepše svoje pjesničko djelo što ga je 1728. tiskao u Mletcima, zajedno s ciklusom "Pjesni razlike". Ciklus je to neobično razgranat temama i oblicima, a hrvatska je znanost o književnosti (Mihovil Kombol, Ivo Frangeš) već uočila da izmedju tih pjesama Đurđevićevih i pjesama Frankopanovih ima i motivskih i formalnih dodira. Osim svjetovnih i duhovnih pjesama na hrvatskom jeziku, pisao je duhovne i svjetovne pjesme na latinskom. Prevodio je basne.
Sljedeće godine, 1729., takodjer u Mletcima, izlazi i "Saltijer slovinski", to su Đurđevićevi prijevodi, ili parafraze, psalama kralja Davida. Koliko god se one odlikovale jezikom i dikcijom kao samosvojno djelo unatoč mnogim sličnim prepjevima kojima su se isticali dubrovački pjesnici, nema dvojbe da su "Uzdasi Mandalijene pokornice" najreprezentativnije Đurđevićevo djelo. Ignjatu Đurđeviću pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, tipičan za prvu polovicu 18. st., koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i Kopernikovu i Braheovu teoriju, no ogradjuje se od Kopernika i Galilea, jer su u suprotnosti sa Svetim pismom. Za povijest astronomije značajni su njegovi rukopisi Kronografija i O pravim i točnim gibanjima Sunca i Mjeseca. Neko je vrijeme boravio u Rimu. Tad je pristupio isusovcima. Kad se je vratio u Dubrovnik, pristupio je i benediktincima.[3] Medju prvim je hrvatskim biografima.[4] Godine 1728. u Padovi je nadgledao tiskanje Uzdaha Mandalijene pokornice i Saltijera slovinskog, a 1731. vratio se u Dubrovnik. U Dubroniku je bio predsjednik ugledne Akademije dangubnijeh koja se bavila jezičnim pitanjima. Umro je u samostanu sv. Jakova na Višnjici, gdje je i pokopan.
Izvori
- ↑ Tereza Buconić Gović, Dubrovačke povijesne minijature, vlast. nakl., Dubrovnik, 1997., str. 180.
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija Marko Dragić: Književnost katoličke obnove i prvoga prosvjetiteljstva (hrvatska barokna književnost)
- ↑ Tereza Buconić Gović, Dubrovačke povijesne minijature, vlast. nakl., Dubrovnik, 1997., str. 181.
- ↑ Hrvatski biografski leksikon, 1983. Uredništvo - predgovor
Vanjske poveznice
- Uzdasi Mandaljene pokornice, izdanje 1851.
- Piesni razlike, izdanje 1855.
