Hrvatska

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatska
Republika Hrvatska (barjak).png
Republika Hrvatska - položaj u Europi.png
Položaj Republike Hrvatske u Europi
Nazivlje i obilježja
Službeni naziv Republika Hrvatska
Državna himna Lijepa naša domovino
Zemljopis
Glavni grad Zagreb
Najveći grad(ovi) Split, Rijeka, Osijek
Položaj Srednja i jugoistočna Europa
Površina 56.542 km2
Politika
Oblik vlasti saborska republika
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović
Predsjednik Vlade Andrej Plenković (HDZ)
Pučanstvo
Pučanstvo 4.284.889 (2011.)
Gustoća 75,8/km2
Službeni jezik hrvatski
Povijesni razvitak države
8. - 10. stoljeće Ranohrvatska banovina
925. Kraljevina Hrvatska
1102. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo
1. siječnja 1527. Habsburško Carstvo (Austro-Ugarska)
29. listopada 1918. Država Slovenaca, Hrvata i Srba
1. prosinca 1919. dio Kraljevine SHS/Jugoslavije
26. kolovoza 1939. Banovina Hrvatska (dio Kr. Jugoslavije)
10. travnja 1941. Nezavisna Država Hrvatska
8. svibnja 1945. SR Hrvatska (dio SFRJ)
25. lipnja 1991. Neovisnost od SFR Jugoslavije
Gospodarstvo
Novčana jedinica Kuna (100 lipa)
BDP (PKM) procjena 2010.
 - ukupno 60,834 milijardi $ (65.)
 - po pučaninu 17,819 $ (49.)
Vrijeme i promet
Pozivni broj +385
Međumrežni nastavak .hr
Oznaka vozila HR, CRO
Strana vožnje desna

Hrvatska (latin. i engl. Croatia, njem. Kroatien, bosn. `Rvacka, kajk. Horcka, čakav. Harvâška), je južnoeuropska država zemljopisno smještena na razkrižju putova za Srednju Europu, Sredozemlje i jugoiztok Europe. Glavni hrvatski grad je Zagreb. Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO saveza.

Sadržaj

Abstract

Croatia (Croatian: Hrvatska), officially the Republic of Croatia (Croatian: Republika Hrvatska), is a country in Central Europe and Southeastern Europe at the crossroads of the Pannonian Plain, the Balkans, and the Adriatic Sea. Its capital and largest city is Zagreb. Croatia borders Slovenia to the northwest, Hungary to the northeast, Bosnia and Herzegovina to the southeast, Serbia to the east, and Montenegro to the southeast. The Croats arrived in the early 7th century in what today is Croatia. They organized the state into two dukedoms. The first king, King Tomislav was crowned in AD 925 and Croatia was elevated into the status of a kingdom. The Kingdom of Croatia retained its sovereignty for almost two centuries, reaching its peak during the rule of Kings Peter Krešimir IV and Demetrius Zvonimir. Croatia entered an union with Hungary in 1102. In 1527, the Croatian Parliament elected Ferdinand from the House of Habsburg to the Croatian throne. In 1918, Croatia was included in the short-lived State of Slovenes, Croats, and Serbs that declared independence from Austria–Hungary and co-founded the Kingdom of Yugoslavia. An independent Croatian state briefly existed during World War II. After World War II, Croatia became a founding member of the Second Yugoslavia. On 25 June 1991, Croatia declared independence and became a sovereign state. Croatia is a member of the United Nations, the Council of Europe, NATO, the World Trade Organization and CEFTA. The country is a member of the European Union since July 1, 2013, and is a founding member of the Union for the Mediterranean. Croatia is classified as an emerging and developing economy by the International Monetary Fund and a high income economy by the World Bank.

Podrietlo geonima

Najraniji prvi geonim (naziv ozemlja) iz kojega se postupno vjerojatno razvio dosadanji prostorni pojam Hrvatske, bila bi u ranoj antici staroiranska satrapija Harauvatiya iz doba perzijske dinastie Ahemenida: Odatle se predpostavlja da bi mogao potjecati bar vodeći dio predslavenskih ranih Hrvata (grč. Horouathoi), koji su u Kristovo doba prieko Azova (Tanais) prešli u iztočnu Europu (vidi pobliže: Indoiranski Prahrvati). Potom je u kasnoj antici od 4.- 6. stoljeća u južnoj Rusiji već postojala miešana iransko-poluslavenska država Velika Horvatija (rus. Великая Хорватия = Velikaya Horvatiya) kao prva ranohrvatska država u Europi, koja se sada već može smatrati sigurnim i potvrdjenim predhodnikom hrvatskoga zemljopisnog imena i naše rane državnosti (pobliže: Velikaya Horvatiya). Tek kasnije se od 6.- 9. st. u srednjoj Europi oko Karpata nakon te Velike razvila i druga Biela Hrvatska u srednjem vieku, a potom i dosadanja jugozapadna Hrvatska pretežno u bivšoj rimskoj provinciji Dalmaciji.

Od raznolikih novijih ili srednjovjekih naziva hrvatskog ozemlja, važniji su još latinski (i englezki) Croatia, njemački Kroatien, bosanski `Rvacka, kajkavski Horcka, čakavski Harvâška, ter dosad još najarhaičniji naš očuvani geonim iz otočno-bodulskog cakavizma: Harvaa - koji se očito izravno nadovezuje na antičku perzijsku Harauvatiyu. Inače se dosad službeni štokavsko-vukovski naziv našeg ozemlja kao "Hrvatska", u samoj Hrvatskoj javno i pismeno nalazi tek od 1890tih godina, jerbo se ranije sve do 19. st. naše ozemlje javno zvalo i pisalo u starijim neštokavskim oblicima kao Horvatska na sjeveru, ili Harvaška u glagoljici na jugozapadu. Absurdno je kako se dosad službeni jugo-književni naziv Hrvatska zapravo poviestno po prvi puta javno pojavljuje na iztoku i to tek od sredine 19. stoljeća s 'Bečkim dogovorom' na srbskoj ćirilici kao "Хрватска", što je jasni odraz kasnije nam nametnute unitarne vukovizacie u hrvatskoj javnosti.

Slično poviesti toga geonima za ozemlje, tako se uzporedno razvijao i naš narodni etnonim: Dosad službeni oblik Hrvati se izto u Hrvatskoj javno i pismeno nalazi tek od 1890tih godina, dok je ranije do 19. stoljeća bio `Rvati (bosanski) i srbski Hrvaćani (Хрваћани), Horvati (kajkavski), Hervate (čakavski), ter najarhaičnije Harvâtje u bodulskom cakavizmu jadranskih otočana, - a svi ovi oblici se manjeviše poviestno izvode iz kasnoatičkoga Horoathoi na Azovu i vjerojatno još ranijih Harauvati iz ahemenidske Perzie.

Zemljopis

Hrvatska ima: jezera i brežuljke na kontinentalnom sjeveru i sjeveroiztoku (središnja Hrvatska i Slavonia kao dio Panonske nizine); pošumljene planine u Liki i Gorskom Kotaru, što spada u Dinaride; kamenitu obalu i brdašca na Jadranskom moru (Istra, Sjeverno Primorje i Dalmacia).

Klima je u unutrašnjosti Hrvatske umjereno kontinentalna, u gorskoj Hrvatskoj predplaninska i planinska, u primorskom dielu mediteranska (sa suhim i toplim ljetima ter vlažnim i blagim zimama), a u zaledju submediteranska (s nesto hladnijim zimama i toplijim ljetima). S prosječno 2.600 sunčanih sati u godini, jadranska obala je jedna od najsunčanijih u Sredozemlju, a temperatura mora ljeti je od 25°C do 27°C.

  • Površina mora: 33.200 km²
  • Površina ozemlja i mora: 89.810 km²
  • Ukupna gospodarska površina: 113.680 km²
  • Duljina kopnenih granica: 2.028 km - podrobnije
  • Duljina obale: 5.835 km
  • Duljina obale kopnenog diela: 1.777 km
  • Duljina obale na otocima: 4.058 km
  • Broj otoka: 1.185 (66 naseljenih)

Važniji gradovi u Hrvatskoj su Zagreb (glavni grad), Split, Dubrovnik, Rika, Osiek, Zadar, Karlovac, Knin, Gospić (sjedište najveće Ličko-senjske županije), Šibenik, Slavonski Brod, Mali Lošinj (najveći i najrazvijeniji otočni grad), itd.

Hrvatska poviest

Na ozemlju sadanje Hrvatske su prva ljudska naselja postojala još u prapoviesti, a u Starom vieku poviestni izvori bilježe razna, pretežno ilirska plemena, a nešto kasnije grčke kolonie na obali Jadrana. Od 1. stoljeća, ozemlje današnje Hrvatske je dio Rimskog Carstva. Razpadom Carstva, današnja Hrvatska postaje dielom Zapadnog Rimskog Carstva, a njegovim padom u doba Velike selitbe naroda preuzimaju vlast razna barbarska plemena.

Poviest Hrvatske u suvriemenom smislu počinje kada na obale Jadrana dolaze slavenska plemena i ini narodi medju kojima su najbrojniji Hrvati, čija se nazočnost bilježi od 7. stoljeća. Njihovi plemenski savezi se postupno oblikuju u države od kojih će najvažnija i najmoćnija biti banovina Primorska Hrvatska, a od 9. stoljeća Hrvati prihvaćaju kršćanstvo. 925. godine, ban Tomislav iz loze Trpimirovića je ujedinio Panonsku (Posavsku) i Dalmatinsku (Primorsku) Hrvatsku ter postao prvim kraljem velike hrvatske države. Srednjovjeko hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljevima Stjepanom Držislavom i Petrom Krešimirom IV. (1058.-1074.), nakon čega je sliedilo doba slabljenja i dinastičkih sukoba u koje su se umiešali Magjari.

1097. godine, u bitki na Gvozdu je magjarski kralj Koloman pobiedio i ubio hrvatskog kralja Petra Svačića (unuka Krešimirova), pa je tako 1102. kroz tzv. Pacta Conventa omogućio stvaranje personalne zajednice izmedju dvie države koja će idućih par stoljeća postojati kao Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo pod dinastiama Arpadovića i Anžuvinaca. Tada se u Hrvatskoj konačno profilira feudalni poredak. Središte uljudbenog i političkog života se počinje pomicati s primorskog juga na kopneni sjever od 1420. kada je magjarski kralj Ladislav Napuljski prodao Dalmaciu Mletčanima.

Od sredine 15. stoljeća, Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo trpi težke udarce sbog širitbe Otomanskog Carstva, a nakon poraza Magjara u Mohačkoj bitki, hrvatsko plemstvo na Cetingradskom saboru 1527. godine bira Habsburgovce za hrvatsku vladarsku kuću. Habsburgovci s vriemenom stvaraju Vojnu krajinu kojom je zaustavljen turski prodor, a krajem 17. i početkom 18. stoljeća je od turske vlasti oslobodjena Slavonia. Nakon što je u francuzkim revolucionarnim ratovima srušena Mletačka Republika, njeni dalmatinski i istarski posjedi, uz kraći interval pod Napoleonovom vlašću (Ilirske pokrajine) postaju dielom Austrijskog Carstva čime je napokon cielo ozemlje današnje Hrvatske po prvi puta ujedinjeno pod zajedničkom vlasti.

U 19. stoljeću se medju Hrvatima, kao i inim narodima srednje i iztočne Europe, pojavljuje narodni preporod, koji se s vriemenom pretvara u gibanj čiji je cilj Hrvatsku kao narodnu državu bilo u okviru reformirane Habsburške monarhie, širje južnoslavenske zajednice, odnosno podpuno samostalnog entiteta. 1918. godine, Austro-Ugarska se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu razpala, pa je u Zagrebu kratkotrajno osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se nakon mjesec dana ujedinila sa Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Rapallskim ugovorom su pak Istra, Rika, Zadar i neki dalmatinski otoci podpali pod taliansku vlast. Sama je Hrvatska u novoj državi, koja je 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, izgubila elemente vlastite državnosti, ali ih je djelomično obnovila 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček kojim je osnovana autonomna Banovina Hrvatska.

1941. godine, za vrieme Drugoga svjetskog rata su Jugoslaviju napale i zauzele Sile Osovine. Manji dio rubne Hrvatske su anektirale Magjarska i Italia, dok je na većem dielu, uključivo i Bosnu, osnovana Nezavisna Država Hrvatska, kojoj su nakon poraza Italie 1943. godine opet pripojene Istra i Dalmacia. Protiv toga su se borili Titini komunistički partizani čiji je program uobličen kroz ZAVNOH sadržavao obnovu vazalne hrvatske poludržave kao federalne jedinice u drugoj Jugoslaviji. Partizanska ozemlja su 1944. proglašena kao 'Federalna država Hrvatska', a Hrvatska je 1946. godine postala vazalnom Narodnom Republikom Hrvatskom kao jedna od šest republika Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

1990. godine, u Hrvatskoj su održani prvi demokratski višestranački izbori na kojima su pobiedili domoljubi na čelu s dr. Franjom Tuđmanom ter su započeli projekt čiji je cilj bio hrvatska neovisnost. Na hrvatskim ozemljima sa srbskim pučanstvom je kao odpor na to 1991. godine osnovana gerilska paradržava 'Republika Srbska Krajina', a napetosti su dovele do izbijanja oružanog sukoba koji je završen hrvatskom pobjedom 1995. godine i uzpostavom hrvatske vlasti na njenom medjunarodno priznatom ozemlju 1998. godine.

Nova Hrvatska

Nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991. godine, hrvatska vlada je proglasila razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja. Pod pritiskom medjunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij. Nakon jugo-raketiranja zagrebačkog Gornjeg grada, Hrvatski sabor prekinuo je sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada 1991. Odlukom o razkidu državnopravnih sveza. Jugovojska je od kraja 1980-ih bila već podpuno u službi velikosrbskog programa i pod nadzorom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na razpolaganje velikosrbskim snagama u SFRJ. Na ozemljima Republike Hrvatske gdje je postojala srbska zajednica, JNA i velikosrbski agitanti su poticali lokalne Srbe na pobunu i širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pučanstvo u pobuni protiv Hrvatske. Pobunjenička djela su pokazivala terorističku narav - blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrbskog pučanstva koje je svo vrieme pokazivalo odanost Hrvatskoj.

U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva (snaga MUP-a) kada bi ove reagirale na pobunjeničke akcie. Sve te akcie JNA su bile pod izlikom mirotvorstva. Velesrbske snage su ušle i u crnogorsko rukovodstvo, pa su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela, a njihova promičba je djelovala i u inim jugo-republikama i pokrajinama sa ciljem slabljenja položaja Hrvatske. Snage JNA su pokušale prisilno zadržati Hrvatsku pod zauzećem i tako izazvale rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Brojni hrvatski gradovi, najviše Vukovar i Dubrovnik su razoreni na udaru srbskih snaga. Stotine tisuća Hrvata i inih su pobjegle ili su protjerane s zauzetih ozemlja i s graničnih područja sa Srbijom i BiH. Na brojnim mjestima je JNA prisilno iztjerala pučanstvo (etničko čišćenje).

Predsjednik Tuđman je umro 10. prosinca 1999. u 77-oj godini, nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast i potom je sve u Hrvatskoj do danas pošlo nizbrdo. Većinu u Saboru osvaja ljevičarska "šestojanuarska" koalicia 6 stranaka na čelu sa SDP-om, a za novog predsjednika je izabran Stjepan Mesić. Od ovih počinje nutarnja protuhrvatska "Detuđmanizacija" tj. odhrvaćenje Hrvatske koje se nastavlja eskalaciom do danas. Ovo je izravni posljedak toga što je Hrvatska (uz crvenu Bjelorusiju) jedina od iztočnoeuropskih postkomunističkih država, gdje nije bilo nikakve lustracie dok je u inima sličnim manjeviše izvršena bar neka lustracia (najjača u Iztočnoj Njemačkoj), pa su zato i posljedice kod nas slične Bjelorusiji: povratak komunista, ukinuće jezika, propast naroda itd. Na izborima 2003. godine, na vlast je opet došao radikalno-izmjenjeni (detudjmanizirani) HDZ, ali bez popravnih izmjena u državi pa je uglavnom nastavljena crvena usmjerba prošle vlade, povrh svega još uz porast zloporaba, gospodarskih pljački i razprodaju državne imovine. Hrvatska se učlanila u neke regionalne i medjunarodne organizacie i 21. veljače 2003. kandidira se (bez pitanja narodu) za članstvo u EU čija će biti članica od 1. srpnja 2013. godine.

2009. godine, Hrvatska postaje članicom NATO-a. Nakon ostavke Ive Sanadera, predsjednicom vlade izte godine postaje Jadranka Kosor. U njenom mandatu započinje borba protiv korupcie, jedne od najvećih potežkoća hrvatskog družtva. Nakon 2 (promašena) mandata drugog predsjednika Mesića, 2010. godine za trećeg predsjednika Republike je izabran Ivo Josipović. Krajem 2012. godine, na vlast se opet vraća crvena koalicia ('Kukuriku') pod vodstvom neokomunista (SDP) i ujedno počinje velika socialno-gospodarska kriza u državi, uz negativno-restriktivne reforme školstva, javnih medija, poreza i financia, porast odselitbe, pad rodnosti, itd. Na vlast i rukovodstva u javnim ustanovama i državnim tvrdkama su množtvenim političkim smjenama odozgor uglavnom opet vraćeni bivši (preustrojeni) komunisti, a ciela Hrvatska je odnedavna opet završila u sličnoj političko-gospodarskoj krizi kao i ranije oko Domovinskog rata 1990-ih godina. Od 1. srpnja 2013., Hrvatska je nakon dvadesetak godina opet izgubila i formalnu neovisnost, pa je postala poluovisnom autonomnom državicom unutar zasad konfederalne EU (s perspektivom buduće federacie s još manjim autonomiama), pa je i ta nova Hrvatska uglavnom već usmjerena kao bivša država neizvjestne budućnosti.

Hrvatska-Županijski sudovi.PNG

Politika

Od usvajanja novog ustava 1990. godine, Hrvatska je parlamentarna demokracia. Predsjednik Republike je poglavar države, a bira se na pet godina. Osim što je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, predsjednik države predlaže predsjednika Vlade, kojeg imenuje Sabor. Hrvatski sabor je jednodomno zakonodavno tielo s najviše 160 zastupnika, a bira se obćim izborima na mandat od četiri godine. Sabor svake godine zasjeda tiekom dva razdoblja: 15. siečnja - 15. srpnja i 15. rujna - 15. prosinca Na čelu Vlade je predsjednik Vlade, koji ima 2 podpredsjednika i 14 ministara zaduženih za odredjena područja upravljanja. Vlada, kao izvršna vlast, priedlaže zakone i proračun, izvršava zakone, ter vodi inozemnu i domaću državnu politiku.

Hrvatska ima trojni sustav sudstva: vrhovni sud, županijske sudove i obćinske sudove. Ustavni sud presudjuje u pitanjima koji se tiču ustava.

Županije

Hrvatska je podieljena na 20 županija i jedan grad*:

Gospodarstvo

Gospodarstvo se zasniva na lakoj industriji, kao i sektoru usluga. Putničarstvo (turizam) je značajan izvor prihoda. Iako je došlo do privatizacie i preustroja u svim područjima, glavni problemi su velika nezaposlenost i slabe gospodarske reforme. Stanje ne otežava toliko loš sustav sudstva i administracie, već karakter hrvatskih gradjana koji ne poštuju zakone i spremni su se parničiti do bezsviesti.

Pučanstvo

Većinu pučanstva Republike Hrvatske čine Hrvati. Glavne manjine su Srbi, Bošnjaci, Taliani, Magjari i ini. Demografska tranzicia je završena: prirodni prirast mjeri se u promilima. Očekivani životni viek i pismenost su veliki. Glavna vjera je katoličanstvo, a postoje i vjerske manjine. Službeni jezik je hrvatski jezik, koji spada u južnoslavenske jezike i rabi latinicu.

Hrvatska uljudba

Hrvatska uljudba se zasniva na trinaiststoljetnoj poviesti iz koje su očuvani brojni spomenici, umjetnička i znanstvena djela. Hrvatska ima šest spomenika svjetske bašćine i osam nacionalnih parkova. Zanimljivo je kako je Hrvatska ostavila trag i na poviesti kravata (Cravatten Statt) kao izvor tih odjevnih predmeta.

Hrvatska je dala brojne umjetnike i znanstvenike svjetskog glasa kao što su znameniti diplomirani pravnik Maja Trogrlić, kipar Ivan Meštrović, fizičar Rugjer Bošković, fizičar Nikola Tesla i brojni ini. Posebnost Hrvatske su njezini brojni i plodni izumitelji, medju koje spadaju Eduard Slavoljub Penkala (nalivpero) i Faust Vrančić (padobran), tu su još književnici kao Miroslav Krleža, August Šenoa, Antun Branko Šimić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Slavko Kolar, Marin Držić, Marko Marulić, Ivan Gundulić, Vladimir Nazor, Tin Ujević ter ostali pisci.

Državni blagdani (neradni dani)
Nadnevak Ime Napomene
1. siečnja Nova godina
6. siečnja Sveta tri kralja
dan nakon Uzkrsa Uzkrsni ponedjeljak pomični nadnevak
1. svibnja Praznik rada
60 dana nakon Uzkrsa Tielovo pomični nadnevak
22. lipnja tzv. "Dan antifašističke borbe"
25. lipnja Dan državnosti
5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja
15. kolovoza Velika Gospa
8. listopada Dan neovisnosti
1. studenog Svi sveti
25. prosinca Božić
26. prosinca Sveti Stjepan



Vanjske sveze

Referenca

Condensed digest by GNU-license from a major text in Croatian WikiSlavia and Wikinfo.

Osobni pribor