Ilirska provincia (Illyricum)
Ilirska provincia (Illyricum u rimskoj antici i ranomu srednjem vieku): - Ilirik je klasični pojam koji se stabilirizarao od rimskih osvajanja iztočnog Jadrana do Panonije, premda je u rjedjoj i nejasnoj uporabi bar dielom već postojao i ranije: Na to upućuje uz ino i ranogrčki etnički pridjevak "hyllourikos" koji se vjerojatno odnosio još na predrimske ranoilirske predke početkom antike u jugoiztočnoj Europi negdje sjevernije od klasične Grčke.
Sadržaj
Klasični rimski Ilirik
Ilirik (latinski Illyricum) je klasični antički naziv za prostor jugoiztočne Europe uz iztočni Jadran nastanjen Ilirima. Nakon rata s Ilirima 229. godine prije Krista, ustrojen je rimski protektorat Iliricum nad grčkim koloniama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaledjem. Nakon 167. pr.Kr. je regnum Illyricum (Ilirsko Kraljevstvo) ilirskoga kralja Gencija podpao pod nadzor Rima.
Novim rimskim osvajanjima Ilirik se širio. Krajem I. stoljeća prije Krista rimski je Ilirik obuhvaćao područje od rijeke Raše u iztočnoj Istri do rijeke Mati u Albaniji, što je od god. 27. pr. Kr. bila senatska pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojeno i ozemlje zapadne Panonije.
Nakon što je ugušen ustanak ilirskih naroda koji je trajao od 6. do 9. godine, rimski Ilirik je podieljen na pokrajine Pannonia Superior i Provincia Illyricum (tj. kasnija Provincia Dalmatia). Dioklecianovom je reformom Ilirik postao jedna od četiriju prefektura Rimskoga Carstva, koja je obuhvatila skoro sav Balkanski poluotok, a upravno je bila podieljena na dieceze Illyricum orientale (Istočni Ilirik) i Illyricum occidentale uz Jadran.
U sklopu te prefekture, kojoj je Konstantin I. Veliki pripojio još Epir, Ahaju i Macedoniu, područje nekadašnje provincije Ilirik bilo je podieljeno na tri manje provincije: Dalmatia, Praevalitana i Epirus nova. Takva upravna podjela uglavnom se očuvala do srednjovjeke doselidbe Slavena na Balkanski prostor.
Domaće ilirske države
Ilirska kraljevstva su počela nicati oko 400. pr.Kr., a posljednje je propalo 167. pr.Kr. Ilirska kraljevstva su se prostirala na manjim dijelovima jugoiztočnog ozemlja nastanjenih Ilirima, ali se njihove granice, pa čak ni onih najpoznatijih poš ne mogu jasno odrediti. Tek su stari Rimljani zavladali cijelim ozemljem koji su nastavali Iliri (Ilirik).
Zajednica Autarijata pod vodstvom Pleuriasa (330. pr.Kr.) se obćenito već smatra kraljevstvom. Ipak su najznačajnija ilirska kraljevstva kralja Bardilisa Dardanskog i Agrona Ardijejskog koji su stvorili kasnije i najpoznatije ilirsko kraljevstvo.
Unutarnja organizacija kraljevstva južnih Ilira nalikuje onoj kod njihovih susjednih južnijih grčkih kraljevstava i helenistički utjecaj je vidljiv u izgradnji njihovih urbanih središta. Polybius oslikava društvo ilirskog kraljevstva kao pješačku vojsku kojom upravljaju aristokrati koje on na grčkom naziva Polydynastae (Πολυδυνάστες) po kojemu je svaki plemić upravljao jednim gradom u kraljevstvu i njegovom okolicom.
Monarhija je bila nasljednja i ilirski vladari su se koristili ženidbom za stvaranje saveza s drugim ilirskim vladarima. Plinije (23.– 79. god.) navodi kako su Iliri koji su tvorili jezgru Ilirskog kraljevstva zapravo bili 'Illyrii Proprie Dicti' (u užem smislu), koji su zapravo bili savez što su tvorili Taulanti, Pleraei, Endirudini, Sasaei, Grabi, Labeati i kojima su se kasnije pridružili još Dokleati.
Dardansko kraljevstvo
Bardilis kao potomak rudara ugljena iz plemena Dardanaca, postao je prvim ilirskim kraljem koji je vladao od 385. do 358. pr.Kr. i osnivač je istoimene dinastie. Grčki povjesničar Polibije spominje Bardilisa pod nazivom "Βάρδυλλις ο των Ίλλυριων" (Bardilis iz Ilirije), a Ciceron ga zove "Bardullis Illyrius".
Ilirsko je kraljevstvo pod Bardilisom bilo važan centar moći u 4. stoljeću pr.Kr. O Bardilisu se zna kako je osvojao makedonske zemlje, i da je bio saveznik Dinozija, tiranina iz Sirakuze. Makedonski kralj Perdikas ubijen je u naletu Ilira 359. pr.Kr., na što je Filip II. Macedonski, otac Aleksandra Velikog, uzvratio godinu dana kasnije odbacujući Ilire sve do Ohridskog jezera. Iste godine 358. pr.Kr., Bardilis je ubijen nakon što je Filip odbio njegovu mirovnu ponudu.
Pod Aleksandrom Velikim 355. pr.Kr., ilirska plemena su sudjelovala u pohodu na Perziju. Nakon Aleksandrove smrti, 323. pr.Kr., Iliri su se oslobodili i kralj Glaukias je otjerao Grke iz Drača u Albaniji. Krajem 3. st. pr.Kr. ilirsko kraljevstvo je imalo prijestolnicu kod Skadra i kontroliralo dio današnje sjeverne Albanije, Crne Gore i Hercegovine.
Ardijejsko kraljevstvo
Kraljevstvo Ardijeaca (Vardaei) je nastalo oko 230. pr.Kr. i propalo je 167. pr.Kr. U 3. st. pr.Kr. južnim Ilirima zavladao je Ardiejski kralj Agron (250.- 230. pr.Kr.) kao sposoban vladar koji je uspio ujediniti više ilirskih plemena i slomiti odpore plemenskih vodja koji su se protivili stvaranju zajedničke ilirske države. Agron je još proširio svoju vlast i na ine okolne Ilire, ter uspio stvoriti tada najsnažnije kraljevstvo na Balkanu.
Nakon njegove smrti, nova ilirska kraljica postala je Agronova druga žena Teuta, koja je vladala umjesto Agronovog maloljetnog sina Pineusa. Nažalost, Teuta nije uspjela nastaviti Agronovu uzpješnu vladavinu, pa su joj ini ilirski čelnici odkazivali poslušnost i podkopali njenu vlast. Stanje je pogoršao sukob s Rimskom republikom zbog navodnog ilirskog gusarstva po Jadranu (za koje su vjerojatnije bili odgovorni Liburni).
Mnogo moćniji Rim porazio je Ilire uništivši njihova naselja u dolini rijeke Neretve i prisilivši Teutu na povlačenje u Rhizon (Risan u Boki Kotorskoj). Pritom je Rim zauzeo veći dio ilirskih zemalja, ostavivši Teuti tek uski obalni pojas od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim u Jadran. Ostalo ilirsko ozemčlje je dano rimskom vazalu Demetriju Hvaraninu, nekadanjem Teutinom vojskovodji.
Oko 180. pr.Kr. Dalmati proglašuju neovisnost od zadnjega ilirskog kralja Gencija koji zadržava Skadar kao svoj glavni grad. Rimljani su ga tu u Skadru zarobili 168. pr.Kr. i 165. pr.Kr. odveli u Rim kao posljednjeg ilirskog kralja. Rim je tada postavio svoju vlast nad četiri vazalna područja u Iliriji, da bi kasnije cijelo područje postalo jedna rimska provincija (Illyricum) sa središtem u Skadru.
Ilirski jezik
Ilirski jezik (ili ilirski jezici) izumrli je jezik Ilira, heterogene skupine plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Područje na kojem su živjeli Iliri
Dok je povijest Ilira kao stanovništva razmjerno dobro dokumentirana (postoji velik broj arheoloških artefakata), ipak nije ostao očuvan nijedan suvisli pisani dokument napisan na ilirskom jeziku. Stoga se o ovom jeziku pouzdano zna razmjerno malo i tek posredno:
- poznate su tek poneke rieči, ako je za vjerovati starogrčkim izvorima kako su te riječi vjerno očuvali.
- sva ina zapažanja tek su izvodi poviestno-poredbene analize i svih njenih manjaka u situaciji gdje boljih prikladnih izvora nema.
Jedan ili više jezika?
Nema jasnih lingvističkih ni inih dokaza da bi svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jezicima Ilirika«, tj. o »iliričkim jezicima«. Iz doba prije romanizacije na cijelom području Ilirika nije pronadjen nijedan domaći nadpis na nekomu domaćem jeziku. Nadpis na prstenu iz mjesta Kalaja Delmaçës u Albaniji, za koji se dugo vjerovalo kako predstavlja jedini tekst na »ilirskom« jeziku, zapravo je na grčkomu bizantskom.
Jedini jezični ostatci iz predrimskog doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim nadpisima iz rimskog doba, a njihovi su nositelji bili romanizirani stanovnici Ilirika koji su još zadržali predrimska imena. Izim toga je očuvano i nekoliko glosa (izreka), riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.
Znanstveno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku je započelo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, osobito u radovima bečkih indoeuropeista Paula Kretschmera i Hansa Krahea. Na njihova se proučavanja nastavlja i hrvatski lingvist Anton Mayer, čije je sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču 1957.– 1959.
Prvi je naraštaj ilirologa odredio kako su neki jezični ostatci iz Ilirika nedvojbeno indoeuropskog podrietla, pa su stoga predpostavili da je taj »ilirski« bio indoeuropski jezik, - premda je još ostalo nejasnim pripada li podgrupi centum poput latinskoga, ili satem poput albanskoga. Medjutim su neki nekritički »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga u sjeveroistočnoj Italiji i mesapskoga u Apuliji, a predlagali su i tzv. »ilirske« etimologije toponima na širokom području iztočne Europe sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki djelatni lingvistički smisao.
Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960tih u radovima Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatsko-sjevernoalbanskoga. Imensko je područje određeno distribucijom antroponima i tvorbenih oblika značajnih za ove, koji se pojavljuju skoro izključivo naq nekom području. Ta tri se imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su ondje živjela u antičko doba: Liburni, Delmati i tzv. Illyrii proprie dicti (»Iliri u pravom smislu«).
U kasnijim je iztraživanjima odredjeno kako se u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno područje, a i jedinstvenost dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a samim time još ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili prije romanizacie.
Abstract
Illyricum was a Roman province that existed between 167 BC and 10 AD, named after conquered Illyria, stretching from the Drin river (in modern north Albania) to Istria (Croatia) in the west and to the Sava river (Bosnia and Herzegovina) in the north. Salona (near modern Split in Croatia) functioned as its capital. The province was then subdivided into inland Pannonia in the north, and the coastal Dalmatia in the south.
Poveznice
Reference
Condensed digest almost adapted by GNU license from correlated articles in Croatian Wikipedia.
