Iliri (antički Dinarci)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Iliri (antički Dinarci, ranogrč. Hilloûrioi, latin. Illyrii, njem. Illyrier, engl. Illyrians, fran. Illyriens, kajkav. Ilêri), bili su indoeuropski starosjeditelji približno do Kristovog doba na zemljopisnom području gorja Dinaridi i susjednoga jadranskog otočja. To je zbirno povijesno ime za heterogenu skupinu raznih plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane iz indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima izmedju Panonske nizine i istočnih obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Razlikuju se medjusobno srodni tj. pravi Iliri u užem smislu izmedju Neretve i Drima, ter ini uvjetni Poluiliri u širjem smislu na sjeverozapadu od Soče do Vrbasa i Neretve, kao i raniji prapovjesni Prediliri iz II. tisućljeća pr.Kr. koji su postupno nestajali već u ranogrčko doba do 5. stoljeća pr.Kr., pa su ovi zatim u klasično rimsko doba već nepoznati.

Abstract

Illyrians (ancient Dinarics) refer to a broad, ill-defined Indo-European group of peoples who inhabited the western Balkans (Illyria, roughly from the Albanian and Montenegro border to southern Pannonia) and even perhaps parts of Southern Italy in classical times into the Common era, and spoke Illyrian languages. It is, however, less believable that in reality there was such a broad group that self-identified as Illyrians, and some argue that the ethnonym Illyrioi came to be applied to this large group of peoples by the ancient Greeks, Illyrioi having perhaps originally designated only a single people that came to be widely known to the Greeks due to proximity. Indeed, such a people known as the Illyrioi are supposed to have occupied a small and well-defined part of the south Adriatic coast, around Skadar Lake astride the modern frontier between Albania and Montenegro. The name may then have expanded and come to be applied to ethnically different peoples such as the Liburni, Delmatae, Iapodes, or the Pannonii.

Povijest

Starije mišljenje Gustava Kossinne je bilo da su Iliri porijeklom iz Lužice u Njemačkoj odakle bi došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka c. 1300 p.n.e. Taj proces njihove doselidbe bi značio kraj za brončanodobne zajednice koje su prije njih živjele na tim prostorima (koje na području Istre nazivaju Gradinjci). Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, čime su uglavnom opovrgli prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a povremene selidbe (poput Hallstattskih migracija tj. širenja La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III stoljeću pne) nisu značajno izmijenile etnički substrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire.

Rimskim osvajanjima nastupa selektivna romanizacija domorodaca i djelomičnog prihvaćanja zajedničkoga mediteranskog identiteta. Kasnijim dolaskom Slavena u ove krajeve, navodno bi se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvornoga ilirskog iskona (što ne potvrđuje nova biogenetika koja pokazuje baš obratno t. više ilirskih od slavenskih potomaka na otocima, u Dalmaciji i Hercegovini itd.). Ilirska plemena su počela uspostavljati kompleksnije proto-državne tvorevine pod mediteranskim (pretežno helenskim) utjecajima tek u kasno željezno doba. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama, a jedini izuzetak je razdoblje od 250. p. n. e. - 167. p. n. e., kada je postojalo Ilirsko kraljevstvo. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta.

Najraniji starogrčki moreplovci do polovice I. tisućljeća p.n.e, pri plovidbi duž istočnojadranske obale zapisali su imena desetak najstarijih prapovijesnih plemena iz brončanog doba (tzv. Prediliri ili ranoilirska plemena), koja su u međuvremenu izumrla ili bila asimilirana među klasične Ilire, pa kasnije u doba rimskih osvajanja tu više nisu živjela: Fecusses, Rundictes, Hythmites, Bullini, Mannii, Hylaei, Ismenoi, itd.

Iskon imena

Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenesla mu svoju magičnu snagu, pa će on postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Ilurjankom (Hilluryankas), prikazanom na reljefima u Maloj Aziji. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu i u religioznom životu Ilira. Značajno je napomenuti da su ime "Iliri" (Illyrioi) koristili Heleni da bi opisali svoje ne-helenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti) no tijekom II. i napose I. stoljeća p.n.e. i n.e. ilirsko ime su Rimljani postupno proširili i na ostale: (Liburni, Japodi, Panoni), što približno odgovara teritoriju Rimske provincije Ilirik (Illyricum). Iz svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz rimskoga doba i arheoloških kultura željeznoga doba danas se razlikuju posebne šire etničke zajednice Ilira: Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni.

Život i običaji

Iliri se danas smatraju prastanovnicima zapadno- i centralno-balkanskog područja. Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu i na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.

Naselja

Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasivali bi obrambenim zidinama i kulama. Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U kontinentalnim područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, istočna plemena poznata kao Dardanci, zemunice su gradili ispod gnojnica (jer trulež gnoja stvara toplinu), navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju i prilikom vjenčanja.

Izgled i odjeća

Na temelju očuvanih grobišta, Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području suvremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali. Odjeća se sastojala od bijele košulje koja je visjela sve do koljena i opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsta kapa, a na nogama su nosili kožne opanke.

Obrti

Iliri su bili vješti mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesci, ogrlice, ukrasne kopče i aplike. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vjedro s poklopcem) i vjedro. Sjekire su im od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa).

Poljodjelstvo

Iliri su poznavali poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarke kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, što su vjerojatno naučili od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju kramp, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, a veći dio tog oruđa je od željeza. Pri pečenju kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Stoka i ribolov

Stočarstvo je također važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Iliri su uzgajali svinje, ovce, koze, nešto manje goveda. Imali su i konje i pse. Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su strelice s otrovnim vrškom i taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto na otocima i u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Liburne i napose za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su željezne osti i koštane harpune. Riječni i primorski Iliri u ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil), a jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Pomorski Liburni su imali raznolike i bolje građene ribarske brodove tipa lembul (leuti) i manje ribarske barke (paros). Uz obalu mora i na otocima Iliri su se još bavili skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Rudarstvo

Rani Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro, a kasnije i željezo. Pri kopanju ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije pridonijeli su i kasniji Kelti od 4. stoljeća p.n.e., ali su po arheonalazima bar kod Japoda rudarstvo i metalurgija bili već ranije razvijeni od 8. st. p.n.e. Nakon Kelta i ostali Iliri raspolažu većim brojem alata. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. stoljeća nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo.

Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili tehnički razvijeni govori činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju potrebna temperatura oko 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica i to još u Starije željezno doba.

Trgovina i gusarstvo

Gusarstvo je za primorske Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (grčko tlo je vrlo nepogodno za poljoprivredu zbog sušne klime), kožu, ljekovitu peruniku i drugo. Od njih su najviše uvozili keramiku, oružje i nakit. [uredi] Novac

Novac je je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV. stoljeća prije nove ere u južnoj Iliriji, u gradu Damastionu i taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od |3. stoljeća pr. n. e. Daorsi i Labeati novac kuju od II. st. p.n.e., a Peonci od IV. st. p. n. e.

Društveno uređenje

Ilirska plemena su bila organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima, a savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se većinom sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti određen i organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Neki Iliri, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Rat i oružje

Iliri su većinom bili ratoborna etnoskupina i borbe su se vodile protiv susjeda, pa su plemena ratovala međusobno. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač sica (izgovor sika), on se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili sigyna, dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i zaštitne knemide ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Pomorstvo

Primorski i otočni Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a dijelom i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodice lembos i liburna (liburnica navis) su bili lagani, brzi i velikih manevarskih sposobnosti. Lembos se spominje kao monorema (brod sa jednim redom vesala) i bio je prihvacen u vecini helenističkih flota s odredjenim modifikacijama, dok je liburna uvijek spominjana kao birema (dvoveslarka) i s odredjenim modifikacijama, usvojena je u Rimske flote u razdoblju carstva. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne još Ardijeji, Labeati, Daorsi i Picenti.

Pogrebni običaji

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a pri njegovom podizanju razbijala se lončarija. Tokom obrednog ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

Religija

Kod Ilira je religija bila mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, u srednjoj Dalmaciji kult Mjeseca i na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih su neki poznati samo lokalno. Kod Histra su poznati: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica koja se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu, pa još Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda, a povezuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata u Dalmaciji. Nadalje su ilirski bogovi: Terminus kao zaštitnik meda; Tadenus poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan) bio je vjerojatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja poznat je božanski zmijski par Dracon i Draccena. Oko vrata Iliri su nosili amulete da bi se zaštitili od zlog pogleda i nesreća.

Ilirsko-rimski ratovi

Konzervativna Ilirska plemena su živjela većinom u nepristupačnim brdskim i planinskim predjelima i teško ih je bilo pokoriti, na što upućuju teškoće i dugotrajne borbe koje su Rimljani morali voditi s Ilirima. Na jačanje moći Ilira pokazuje još njihov sukob s Macedoniom i progon njihovog kralja Aminte III. iz te zemlje od Ilira. Ilirski kralj Pleurias je vodio rat s kraljem Filipom II. Macedonskim 359.- 336. pr.Kr. Makedonci i Iliri su u ratovima bili i saveznici. Tako je stoljeće kasnije, u sukobu macedonskog kralja Demetrija i Etolaca, po pozivu Makedonaca najmoćniji ilirski kralj Argon porazio Etolce 231. godine pr.Kr., nakon čega je ubrzo i umro god. 230. pr.Kr.

Prvi ilirski rat

Taj rat je vodila ilirska kraljica Teuta protiv Rima. Argonova nasljednica kraljica Teuta, napada Epir i pljačka glavni grad Phoenice, a zatim pokazuje svoju moć istodobnim napadima na Vis (Issa), Apoloniju i Epidamnos (Drač), pa još osvaja Krf (Korkiru) gdje za čelnika postavlja svog Dimitrija Hvarskog podrijetlom Grka. Grčki gradovi ugroženi od Ilira su se obratili za pomoć Ahajcima, Etolcima i Rimljanima. Kao izgovor za svoje miješanje, Rim je naveo opsadu Isse (grčki Vis) i gusarenje Ilira po Jadranskom moru. Rimski poslanici braća Lucije i Gaj Korunkanije i isejski poslanik Kleopor, upućeni su Teuti. Jedan od poslanika je po povratku ubijen, a Rimljani 229. godine započinju rat, usprkos pokušajima Teute da navedeni incident izgladi. Na Ilire su poslani konzuli Gnej Fulvije i Aulo Postumije. Dimitrije Hvarski bez borbe prilazi Rimljanima i predaje im Korkiru, a zatim padaju i gradovi Epidamnos i Apolonija. S dolaskom zime rimske se legije povlače, štiteći osvojene krajeve. Godine 228. pr.Kr. Teuta se povukla u Risan (Risinum), pa traži mir s Rimom i time gubi većinu osvojenog ozemlja. Ovim mirovnim ugovorom se ostvarila rimska politika razbijanja saveza plemena i moći Ilira na suprotnoj obali Jadranskog mora.

Drugi ilirski rat

Isti Dimitrije Hvarski, koga su Rimljani postavili za čelnika novoosvojenih ilirskih provincija, ojačao je svoje pozicije na ovom dijelu Balkana. Oslonio se i na macedonskog kralja Antigona Dosona i oženio se drugom Argonovom ženom Triteutom. Zlorabio je zaoštravanje odnosa Rima i Kartage pred početak drugoga punskog rata, pokušavajući osvojiti Pilos u Meseniji. Ugrožavao je i obale Egejskog mora i zaratio se s Rimom. Nakon poraza od rimskih snaga, Dimitrije je pobjegao novomu macedonskom kralju Filipu V.

Ilirska plemena

U razdoblju od početka prvog tisućljeća pr.Kr. počinju se oblikovati različita ilirska plemena. Sami Iliri su mješavina različitih, premda donekle srodnih etničkih elemenata. Zaposjeli su sve zemlje od ušća rijeke Pada (Veneti) pa do Dunava kod Beca (Pannonii), od Dunava do Epira na jugu (Taulantii), od Jadrana na zapadu pa do meridionalnog toka Dunava i Morave i do izvora Vardara, gdje su im susjedi bili trački Tribali. Među ilirskim plemenima na današnjem području Hrvatske ističu se Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Tijekom 8. st. pr. Kr. oni sve više počinju koristiti željezo za izradu oružja i oruđa. Iliri su bili svojim izgledom slični današnjem stanovništvu dinarskog područja (natprosječno visoki, tamne kose i tamnih očiju). Živjeli su u utvrđenim naseljima obično na vrhovima brda i brežuljaka koja su gradili u blizini plodnih polja i trgovačkih putova. Uz rijeke živjeli su i u sojenicama (kućama na kolcima). U svojim naseljima oni razvijaju obradu kovina i izrađuju keramiku. Bili su vješti trgovci, ali i gusari te ratnici. Važnu ulogu u oblikovanju Ilira imali su nositelji kulture žarnih polja. Ovi su se pomiješali sa stanovništvom koje je bilo nositelj kultura kasnog brončanog doba. Iliri su bili potomci prvih Indoeuropljana koji su se doselili na jugoistok Europe u doba početka upotrebe kovina. U pojedinim slučajevima u oblikovanju ilirskih skupina imale su važnu ulogu i predindoeuropske narodnosne skupine.

Najpoznatija su ilirska gradinska naselja, tj. utvrde na uzvišicama i brežuljcima, građene tehnikom suhozida, ali ponekad (pod utjecajem Grka) bile su građene i od velikih kamenih blokova. Ponekad je oko jedne gradine bilo i više krugova zidina. Današnji toponimi – gradina, gradinje, gradište, gračišće, kaštelir (prema tal. castelliere), trag su tih ostataka.

Na obalama Jadranskoga mora našli su ih u 7. i 6. stoljeću Grci, koji su osnovali kolonije Apoloniju (kod Valone), Epidamnos (Drač) i Lis (Ljes), a kasnije (385.) Issu (Vis), Korkyru (Korčula), Tragurion (Trogir), Epetion (Stobreč istočno od Splita) i Pharos (Starigrad) na Hvaru. Grci su još prije 230. pr.Kr. izgubili sve svoje naselbine osim Isse, Traguriona i Epetiona.

Još prije nego što su se Iliri obračunali s Grcima, počeli su se među njih doseljavati Kelti. I to u prvoj četvrtini 4. stoljeća među Panonske Ilire, gdje im je glavno mjesto bilo Segestica (Siscia), a sredinom istoga stoljeća na jug u Dalmaciju do donje Neretve, i na istok do Morave. Kelti su u to vrijeme zajedno s Galima zaposjeli sve zemlje od Gibraltara do Crnoga mora. U Iliriku su se pomiješali s Ilirima. Iz te navodne mješavine nastala bi različita plemena, od kojih su bila najznatnija: Ardijejci (od Vojuše do Neretve), Dalmati (od Neretve do Krke), Liburni (od Krke do Raše u Istri), Japodi (od gornje Kupe do gornje Une), Kolapiani (na Savi i s obiju obala Kupe), Jasi (izmedu Varaždina i Daruvara), Breuci (od Broda i bosanske Posavine do Osijeka), keltski Skordisci (od Srijema i Mačve do Morave).

Illyrii "proprie dicti"

Iz raznih antičkih tekstova se dosad smatra da su pravi Illyrii proprie dicti (Iliri u užem smislu riječi) u ranoantičko doba, živjeli istočno od Neretve tj. najviše u području jugoistočne Hercegovine i u južnom primorju Crne Gore. Njihovo ime je tek naknadno u rimsko doba prošireno kao skupni naziv na niz drugih okolnih plemena. U prvom stoljeću po Kr., Plinije Stariji i Pomponije Mela tu spominju "prave Ilire" (Illyrii proprie dicti) kao i ina susjedna plemena. Na području sadašnje Crne Gore i rubnim pograničn krajevima su iz grčko-latinskih izvora, u ranoj antici do rimskih osvajanja živjelo desetak raznih plemena (u zaporkama je dodan i raniji helenistički naziv gdje je različit): Pleraei, Labeatae, Docleatae, Pirustae, Siculotae, Autariatae, Enchelaei i Vardaei (grč. Ardieioi). Napomena: kod nas se često ta plemena ne navode pod pravim originalnim antičkim imenima, nego slavizirana i još nerijetko iskrivljena po kasnijem bizantsko-novogrčkom obliku.

Vardaei (Ardieioi)

Predpostavlja se kako je ovo skupni naziv za plemenski savez više plemena koja su živjela na širjem prostoru gdje su dominirali Ardieji, približno u istočnoj Hercegovini do Boke Kotorske. U dosta kontradiktornim rimskim izvorima se ovi spominju oko rijeke Neretve, nasuprot otoka Hvara kao i duž obale Jadranskog mora između ušća Neretve i Risna (Rhizon) do Rizonskog zaljeva (Boka kotorska). Poznati su u Prvomu ilirskom ratu godine 229.- 228. pr.Kr., kada je na njih motrio jedan od rimskih konzula, kao i u ugovoru o zaključivanju mira izmedju zadnjega macedonskog kralja Filipa V. i Etolaca 209. godine. Strabon navodi kako su se prostirali do panonskih plemena. Teopomp spominje ratno lukavstvo Kelta uporabljeno prama Ardiejima. Pleme se pretežno bavilo stočarstvom i gusarstvom, dok je zemljoradnja bila manje zastupljena. Po Pliniju su poznati kao raniji pljačkaši Italije ("Populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis ..."). Najveću saveznu državu su osnovali Ardiejci pod kraljom Agronom od Neretve do Epira. Ardiejsko kraljevstvo je doseglo visok stupanj razvitka, ali unatoč tomu je važan izvor prihoda Ardiejcima bilo gusarstvo. Sjedište ardiejskog kraljevstva je bilo u Rizonu (Risan u Boki Kotorkoj). Najmoćniji ardiejski kralj Agron izmedju 240. i 231. pr.Kr. učvršćuje vlast Ardiejaca i saveza ilirskih plemena okupljenih oko njih na južnom Jadranu. Ardiejci pljačkaju područja sjeverne Grčke i u tim pljačkaškim provalama prodiru sve do Peloponeza.

Poslije smrti Agrona s istom politikom je nastavila njegova udovica Teuta. Kada je napala Issu diplomatski su na strani Grka intervenirali Rimljani. Teuta je ubila rimske poslanike što je dovelo do rata. Njen najsposobniji vojskovodja Demetrije Hvarski je pristao uz Rimljane. Unatoč povremenih uspjeha u ratu je Teuta poražena (228.), pa joj je preostao kraj oko Boke Kotorske i ušća Drima, a država Ardiejaca je najvećim dijelom podijeljena medju Teutinim vazalima. U toj podjeli je najbolje prošao Demetrije Farski ali je uskoro i on nastavio s politikom gusarstva i pljačke grčkih uporišta na Jadranu i sjevernoj Grčkoj, pri čemu je računao na zauzetost Rimljana ratovanjem s Keltima i Kartažanima. Unatoč tomu su Rimljani skupili dovoljno snaga i porazili ga. 219. pr.Kr. Demetrije gubi sve svoje posjede i mora bježati u Macedoniju. Ardijejci pod kraljom Pleuratom ponovo jačaju ratujući na strani Rimljana protiv Macedonije. 167. pr.Kr. kralj Ardiejaca Gencije, koji nasljeđuje Pleureta, ponovno ratuje protiv Rimljana no bio je pobijedjen. 135. pr.Kr. Rimljani konačno poražavaju Ardiejce i preseljavaju ih u unutrašnjost, gdje ubrzo nestaju. Ovo je pleme zbog čestih napada na rimsku vlast preseljeno u zaledje dalje od Jadranskog mora nakon god. 135. pr.Kr. i prisiljeno baviti se poljodjelstvom na koje nisu navikli, što je prouzročilo njihovo propadanje, pa u rimsko doba pomalo nestaju. Vidi još pobliže: Ardiejci (Vardaei).

Docleatae (Dokleati)

Dokleati (Docleatae) tj. antički 'Dukljani' su središnje antičko pleme koji su živjeli na sredini Crne Gore, a po njima je zatim dobila ime i kasnija zemlja Duklja u srednjem vijeku. Živjeli su većinom oko njihovog srednjeg grada Doclea (Duklje) u području između gradova Anagaste (Nikšić) i Meteon (Meduna) u okolici današnje Podgorice. Ranije su Dokleati bili u sastavu ardijejskog plemenskog saveza. Kako su s vremenom ojačali, nakon rimskog osvajanja postaju brojnije i značajnije pleme od Ardijejaca: kod Plinija se spominju sa 33 dekurije, u okviru Naronskoga konventa, dok se Ardijejci spominju sa samo dvadeset dekurija. Antička gradina Doclea (grč. Dokleia - danas ruševina Duklje kod Podgorice) upućuje na geografski položaj ovog plemena. Oblast Dokleata se prostirala na zapad do današnjeg Nikšića. Među Dokleatima se još u doba Gencijeve vladavine spominje ugledan rod Epikadi početkom drugog stoljeća pr. Kr. Na mjestu antičkog kaštela Saltua (oblast Banjana) spominje se na jednom nadpisu prvak Dokleata, Gaj (Caius Epicadi filius principes civitatis Docleatium). Kod ovog plemena je bila važna uloga stočarstva, a nadaleko čuveni dokleatski sir izvozio se u Rim.

Autariatae (Autarijati)

Autariatae: to je već iz starogrčkih izvora jedno od najranijih poznatih plemena Crne Gore i njihova plemenska oblast je obuhvaćala dio današnje sjeveroistočne Crne Gore, najviše duž rijeke Tare (Autarias) po kojoj su dobili ime. Njihov je mitski praotac bio Illyrios. Na jugu su graničili s Ardijejcima s kojima su često ratovali. Poznati su bili kao opasni brdski ratnici, pa ih je pri pohodu do Dunava zaobišao čak i moćni Aleksandar Makedonski. Oko god 300 p.n.e. su ih porazili Kelti, pa su u povlačenju na jug stigli u Makedoniju. Tu ih je porazila i makedonska vojska, pa je tada 20.000 njihovih obitelji naseljeno kao stočari na planini Orbelos (Belasica), a ostali su se potom raspršili i asimilirali po Dardaniji (u Srbiji).

Enchelaei (Enchelaioi)

Enchelaei (grč. Enchelaioi): ovo pleme je živjelo na području oko Boka Kotorske i istočno od njega, uz more do grada Drača. Zemlja Enheleja se spominje još u ranogrčkim mitovima vezanim za Kadmosa i Harmoniju, doseljenika iz grčke Tebe. Kadmov sin je po mitu imao ime Illyrios, kao eponim starih Ilira kojima je Kadmos zavladao. Po jednom fragmentu Filona, koji navodi Stefan Bizantinac, Kadmos je na volovskim kolima došao među Enhelejce u grad Butua (sada Budvu), da bi im (po podatku Apolodora) pomogao u ratu protiv Ilira ("Illyrii proprie dicti"). Pretpostavlja se kako su u pitanju nekadanje pleme Iliri u užem smislu koji su živjeli istočno od Neretve, a čije je ime kasnije prenijeto na niz okolnih plemena kao skupni naziv. To što se Kadmos i Harmonija po mitu pojavljuju kao zmije, a i naziv Enheleja dovodi se u vezu s grčkom riječi enchele (jegulja) i upućuje na značaj kulta zmije kod Ilira. Ostatak starih poganskih kultova, vezanih za ilirsku tradiciju zadržao se u primorju Crne Gore, u smislu da je grijeh ubiti zmijolikog guštera – blavora, koji kao zaštitnik svake kuće živi pod pragom.

Labeatae (Labeati)

Pleme Labeatae su živjeli u unutrašnjosti današnje Crne Gore, sjeveroisočno od jezera nazvanog po njima Lacus Labeatis (danas Skadarsko jezero). Najbolje utvrđeni grad ovog plemena na obali tog jezera bio je Skadar, koji grad spominje npr. Livije u Trećem ilirskom ratu 168. godine pr. Kr. Isti rimski pisac kao drugi grad Labeata pominje Medun (Meteon Labeatidis terreae) nedaleko od Podgorice. Ovo pleme je postojalo i u vremenu poslije rimskog osvajanja, obzirom da je navedeno u popisu imena plemena Naronskoga konventa. O njima su pisali Polibije i Livije, a iz plemena Labeata je bio i zadnji ilirski kralj Gencije, kojega su svrgli Rimljani.

Pirustae (Pirustai)

Pirusti (lat. Pirustae, grč. Pirustai): ovo značajno ilirsko pleme je živjelo oko Pljevalja u rudom bogatim krajevima na sjeveru današnje Crne Gore i dalje na sjeveru Albanije do područja Mirdita (A. Evans: "Antiquarian researches in Illyricum", Westminster – 1883). Tijekom trećega ilirskog rata nisu pokazali neprijateljstvo prama Rimu, pa im je od konzula Lucija Anicija potvrđena sloboda. Pirusti su bili poznati kao rudari, pa su od Rima uživali određene povlastice. Ovo je pleme odigralo ulogu i u dalmatinsko-panonskom ustanku Ilira protiv Rima, 6 - 9. godine. Kasnije su u Rimskom carstvu uglavnom radili kao rudari.

Pleraei (Pleraioi)

Pleraei (Plerejci) su kao manje primorsko pleme živjeli uz južni Jadran, zapadno od Rizonskog zaliva (Boka Kotorska) tj. približno oko Konavala. Plerejci su zajedno sa Ardijejima pustošili Iliriju u vrijeme rimske vladavine, što je dovelo i do njihove deportacije u unutrašnjost.

Ini zapadni Poluiliri

Ina antička dinarsko-jadranska plemena zapadnije od Neretve i Vrbasa po svojoj antropologiji, arheološkoj kulturi i očuvanoj obnomastici (nazivlju) uglavnom više niti ne pripadaju pravim jugoistočnim Ilirima u užem smislu, pa se mogu samo u najširem smislu uvjetno smatrati za prijelazne Poluilire: takvi su dijelom npr. Dalmati (Delmatai) i Japodi (Iapydes), dok najzapadniji Liburni (Libyrnides) i Histrii uglavnom ni nemaju većih sličnosti s inim Ilirima i razmjerno su bliži sjevernoitalskim Venetima.

Histri

U željezno doba (I. tisućljeće prije Krista) Istra je najvećim dijelom bila naseljena poluilirskim plemenima. Na području zapadne i središnje Istre sve do obronaka Učke obitavali su Histri, po kojima je Istra dobila ime. Histri su živjeli organizirani u rodove koji su pak činili jedan savez na čelu s kraljem. Najvažnije središte Histra bio je Nezakcij (u blizini današnje Pule). Imali su razvijenu zemljoradnju i stočarstvo (uzgajali su ovce, koze, goveda i svinje), a kako su se bavili i lovom prehranu su dopunjavali s divljači ter posebno ribom i školjkama.

Iskoristivši povoljni položaj između Sredozemlja i srednje Europe (nalazili su se na kraju tzv. jantarskog puta), razvili su trgovinu, a posebno brodarstvo. Imali su i razvijenu obradu kovina. U njihovoj kulturi miješaju se utjecaji kulture žarnih polja i sredozemni utjecaji (utjecaji Etruščana, Grka, južne Italije). U umjetnosti Histra posebno se ističu velike kamene skulpture. Istarska su plemena imala kontakte s grčkom civilizacijom, o čemu svjedoči i mit o Argonautima i legenda o osnivanju Pule. Iz ilirskog su doba ostali mnogi ostatci materialne kulture, koji se mogu naći po cijeloj Istri.

Liburni (Libyrnides)

Histrima srodno pleme Liburni živjeli su od rijeke Raše na istok i protezali se današnjim Hrvatskim primorjem do Krke u Dalmaciji. Taj je dio nosio naziv Liburnija, pod kojim je danas poznat kraj od Plomina do Rječine. Bili su organizirani u rodove i zajednice rodova okupljenih oko zajednice Jadassina. Među njima se postepeno izdvajaju moćni rodovi koji u svoje ruke uspijevaju prigrabiti političku i gospodarsku moć. Već se u 8. st. pr. Kr. Liburni izdvajaju kao posebna narodnosna zajednica koja se po nizu svojih društvenih i kulturnih obilježja izdvaja od ostalih Ilira, što je vjerojatno odraz jakih predindoeuropskih utjecaja. Za Liburne je karakterističan poseban položaj žena. Važnu ulogu ima srodstvo po majčinoj liniji, a žene održavaju i kult predaka. Liburni su uzgajali žitarice, lozu i masline. Od stoke su uzgajali goveda, ovce i koze dok rijetko svinje i konje, bavili su se ribarstvom i skupljanjem školjaka. Bili su vrsni pomorci. Brodove su izrađivali od dasaka koje nisu bile vezane čavlima, nego šivane posebnom tehnikom konopcima. Njihove velike ratne brodove (liburne) kasnije su preuzeli Rimljani u svoju ratnu flotu. Razvijena je bila i obrada kovina kao te lončarstvo. Liburni sa svojim brodovima trguju sve do sjeverne Afrike, Male Azije, Grčke i Sicilije. Kopnom trguju po cijeloj Italiji i sjeverozapadnom Balkanu. Oni izvoze nakit, sir, vunenu odjeću, lončarske proizvode, stoku, vunu, kožu, vosak, med, sol i drvo. Ponajviše uvoze grčku keramiku i razne kovine. Vjerovanja Liburna su najvjerojatnije bila koncentrirana oko kulta predaka i to posebno kulta lubanje. Vrlo važnu ulogu imaju i ženska božanstva od kojih su nam poznata Anzotika, Ika, Irija i Sentona. Štovali su i boga Silvana. Vidi još pobliže: Liburni (Libyrnides).

Japodi (Iapydes)

Japodi naseljavaju današnju Liku, dijelove zapadne Bosne, sjeverni rubni dio Istre (Kras) kao i dio današnje Slovenije. Nastaju povezivanjem starijeg stanovništva i nositelja kulture žarnih polja. Japodski rodovi i plemena nikada se nisu jače povezali. Nalazi iz Like i Ogulinsko-plaščanske udoline, primjer su japodske kulture. Razvila se od 10. st. pr. Kr., nastala na tradicijama srednjega i na ranim fazama kasnoga brončanog doba s trajanjem u kontinuitetu sve do druge polovice 1. st. pr. Kr., tj. rimskih osvajanja pod vodstvom Oktavijana. Svoj najveći procvat doživjeli su između 8. i 4. st. pr. Kr. Među Japodima najveću važnost ima stočarstvo dok je zemljoradnja od manje važnosti. Ponekad čak i u okviru japodskih utvrda postoji prostor za ispašu. Najviše uzgajaju ovce, koze, svinje i perad. Važnu ulogu ima proizvodnja sira. Umješno obrađuju kovine i jantar. Srednje i početak kasnoga brončanog doba, koje je imalo udjela u formiranju japodske kulture, predstavlja nekropola u špilji Bezdanjača kod Vrhovina. Od nađenih predmeta izdvajaju se pokrivala za glavu, odnosno različite kape i oglavlja te dijademi od brončanog lima, ispleteni brončani lančići i ukrasi od jantara koji su bili nezaobilazan detalj njihove nošnje. Ljepotom i preciznošću izradbe ističu se zrna s ogrlice iz Kompolja u obliku ženskih glavica, rađena u duhu arhajske umjetnosti. Štuju božanstva vezana za sunce i preteke. Posebno poštuju svoga boga voda - Binda. Vidi još pobliže: Japodi (Iapydes).

Dalmati (Delmatoi)

Delmati su bili veliko i ratoborno, polunomadsko pleme koje je naseljavalo područje današnje srednje Dalmacije i dijelove jugozapadne Bosne i Hercegovine. Tako su nazvani po svom glavnom gradu Delminium. Počinju se oblikovati kao posebna skupina već u kasnom brončanom dobu. Tijekom 6. i 5. st. pr. Kr. među njima se počinje izdvajati ratnički sloj. Usprkos tome zemlja im je bila zajednička i svake 8 godine su ponovno dijelili zemlju među sobom. U 4. st. pr. Kr. pod pritiskom pomicanja naroda uzrokovanog prodiranjem Kelta Delmati se počinju pomicati iz unutrašnjosti prema obali. Temelj gospodarstva Delmata je bilo stočarstvo i to prvenstveno uzgoj ovaca i koza od kojih se dobivalo mlijeko i vuna. Meso se velikim dijelom nabavljalo lovom. Premda postoji i domaća prerada kovina predmeti od kovina obično su uvozili. Bili su konzervativni, a svoje običaje i vjerovanja očuvali su vrlo dugo. Imali su velika svetišta na uzvišicama u kojima su prinosili žrtve svojim božanstvima.

U početku su bili zavisni od Ardijejaca, ali su se kasnije uspjeli odmetnuti, nakon smrti kralja Pleureta i postati neovisnima. Od polovice 2. st. pr. Kr. Delmati se sve češće sukobljavaju s rimskim saveznicima, grčkim kolonijama na dalmatinskoj obali i Daorsima. Stalno su napadali svoje susjede od kojih su se Daorsi obratili za pomoć Rimljanima. 156. pr. Kr. Rimljani su zaratili protiv Delmata. U razdoblju sukoba s Rimljanima, delmatsko se područje protezalo od Neretve do Krke i u unutrašnjosti do Vrbasa. Uspjeli su prodrijeti u samo srce njihova područja i spaliti njihovo glavno uporište Delminium, ali nisu ostvarili nikakvo trajno osvajanje.

Između 119. i 117. pr. Kr. Rimljani ponovo ratuju protiv Delmata i zauzimaju njihovo novo glavno uporište – Salonu. 78. pr. Kr. Delmati napadaju Rimljane i vraćaju Salonu, ali samo privremeno. 52. pr. Kr. počeo je novi rat Rimljana protiv Delmata i Japoda. Delmati kod Promone (u blizini današnjeg Drniša) poražavaju Rimljane. Još veći poraz nanijeli su Delmati Cezarovom vojskovođi Aulu Gabiniju 47. pr. Kr. Tom prilikom ubili su 7000 rimskih vojnika zarobivši i rimske ratne znakove (što su Rimljani doživljavali kao osobitu sramotu). Bojeći se napada samog Cezara pokoravaju mu se no kada je Cezar ubijen (44. pr. Kr.) ponovo ratuju s Rimljanima. Protiv Delmata ratuje potom Cezarov nasljednik Oktavijan (budući car August). Između 34. i 33. pr. Kr. Oktavijan u teškim borbama zauzima jedno po jedno delmatsko uporište. Delmati su se na kraju morali obvezati predati Rimljanima taoce, služiti u rimskoj vojsci i plaćati danak. Otpor Delmata je u potpunosti slomljen tek poslije gušenja Batonova ustanka 9. godine.

Popis plemena

U idućem popisu su nabrojena klasična plemena Ilira (u najširem smislu) koja su bila poznata u antičko doba Rimljana na ozemlju Ilirika. Za ranija prapovijesna plemena kojih kod nas više nema u rimsko doba, treba pogledati pod Prediliri (prailirska plemena brončanog doba). Plemena označena zvjezdicom* (kurziv) mnogi noviji auktori danas više ne ubrajaju u Ilire nego u drugačije susjedne etnoskupine.

  • Abrei, Abroi (Abri)
  • Albanoi (Albani)
  • Amantini
  • Andizetes (Andizeti)
  • Ardiaei, Vardaei (Ardijejci)
  • Ardiani
  • Arrianes
  • Atitani. Na Epiru.
  • Autariatae (Autarijati)
  • Breuci*
  • Carni*
  • Chaones (Haonci)
  • Chelidonioi ( Helidonci)
  • Colapiani (Kolapijani)
  • Daesitiates Dezitijati
  • Dalmatae (Dalmati), Delmati
  • Daorsoi (Daorsi)
  • Dardani (Dardanci)
  • Dassaretae (Dasareti)
  • Daunii (Dauni)
  • Deraemistae (Deremisti)
  • Derentini
  • Deuri
  • Dindari
  • Ditiones (Dicioni)
  • Docleates (Dokleati)
  • Encheleae (Enhelejci)
  • Glinditiones (Glinditioni)
  • Grabaei
  • Histri* (u Istri)
  • Iapodes, Iapudes, Iapydes, (Japodi), Japudi
  • Iassi (Jasi)
  • Iapyges (Japigi)
  • Labeates (Labeati)
  • Latobici
  • Liburni (Libyrnides)*
  • Maezaei (Mezeji)
  • Melcumani (Melkumani)
  • Messapii (Mesapi), (Mesapijci). U Apuliji.
  • Molossi
  • Naransii
  • Oseriates (Oserijati)*
  • Paeligni (Peligni)
  • Paeones (Peonci)
  • Parthini (Partini)
  • Penestae (Penesti)
  • Peucetii
  • Picentes (Picenti)
  • Pirustae (Pirusti)
  • Plearaei (Plereji)
  • Poediculi. Italija
  • Sallentini (Salentini)
  • Sardiati (Sardeaties)
  • Scirtones (Scirtoni)
  • Sesareti
  • Taulanti

Literatura

  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
  • B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
  • J. Wilkies: Iliri. Laus, Izvori 3, Split 2001.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia (partly from Croatian Wikipedia).