Ilok (rani Cuccium)
Ilok, rani Cuccium (najiztočniji grad Republike Hrvatske): - Ilok na Dunavu je danas najiztočniji grad u Republici Hrvatskoj, koji administrativno pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji. U sastav grada Iloka ulaze i sriemska naselja Šarengrad, Bapska i Mohovo.
Sadržaj
Zemljopisni položaj
Ilok je najistočniji grad Hrvatske, a Dunav kao državna granica Hrvatske i Srbije nalazi se manje od 5 km zračne linije od gradskog središta tj. autobusnog kolodvora, vatrogasne i policijske postaje. S brijega Iločkog dvorca pruža se prekrasan pogled na Dunav. Ilok se prostire uz južnu obalu srednjeg Dunava na sjeverozapadnim obroncima Fruške gore. Tu je i najviša visinska kota u Vukovarsko-srijemskoj županiji: vršak Čukala kod Iloka na 294 m nadmorske visine (najiztočniji u Hrvatskoj).
Poviest Iloka i okolice
Područje grada Iloka je rano naseljeno i bogato kulturnom baštinom, o čemu svjedoče nalazi od prapoviesti, preko rimskog doba tada je tu podignuta konjanička utvrda Cuccium kao pzvi poznati začetak kasnijega srednjovjekog i sadanjeg grada. U srednjem vijeku je od 12. stoljeća u Iloku izgradjena tvrdjava, a u pisanim spomenicima spominje se više crkava i samostana.
Prvi put se ime Ilok spominje 1267. pod slavenskim nazivom Wylok i magjarskim Újlak. Od 1332. spominju se župe u Iloku, a 1349. je tu izgradjena velika crkva Majke Božje. Odonda Ilok postaje značajnim središtem, u kojemu je prebivao čak i dubrovački konzul god. 1399. Značajne kraljevske povlastice tom gradu dodjeljuje 1453. kralj Ladislav V. Posmrtni.
Najpoznatiji gospodar toga grada je bio Nikola Iločki 1410.- 1477., koji je bio kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Kao gospodar imanja naslijedio ga je sin Lovro (1459.- 1524.). Franjevci se u Iloku sigurno nalaze u prvoj početkom 14. stoljeća kada je izgradjeno zapadno krilo samostana, a franjevačka crkva Uznesenja Marijina gradjena je 1349. godine.
Nikola Iločki ju je obnovio i dogradio nakon smrti sv. Ivana Kapistrana (1386.- 1456.), koji je umro u Iloku 23. studenog 1456. Svoj današnji izgled crkva je dobila pri temeljitoj neogotičkoj restauraciji izvedenoj početkom 20. stoljeća po projektu Hermana Bolléa.
Turci su preko stoljeća zavladali Ilokom od 1526. do 1688. godine. U gradu su dosad očuvani spomenici islamske kulture: turbe - grob uglednog Turčina i hamam - obredno kupalište. Potom Ilok oped dolazi pod Austrougarsku vlast.
Godine 1697. car Leopold poklanja Ilok i posjede u Srijemu talianskoj obitelji Odescalchi kao naknadu za pomoć pape Inocenta XI. od 336.000 forinti za vojnu protiv Turaka. Prvi vlasnik tog posjeda bio je Livio Odescalchi, koji se iztaknuo i kao vojskovodja u obrani Beča godine 1683. Ilok je potom duže bio središte ovog dijela Srijema: u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća bio je sjedište podžupana Županije srijemske, kotarsko mjesto s upravnim vlastima i kotarskim sudom, trgovačko i sajamsko središte kraja.
Nakon 1945. godine u novim granicama pod komunističkom Jugoslavijom, Ilok gubi svoje prirodno zaledje i postaje tek općina s naseljima koja i danas pripadaju području grada. Godine 1962. pripojen je općini Vukovar i postaje mjesnom zajednicom.
Ilok u Domovinskom ratu
Velikosrpski mediji su ratnu psihozu u Iloku počeli zakuhavati još u travnju 1990., obtuživši demokratski izabranu hrvatsku vlast kako tobože oskvrnjujući srpske grobove i «juriša na mrtve Srbe». Evociranje slika iz NDH i propovijedanje tobožnje srpske «ugroženosti» tada postaju svakodnevnim političkim repertoarom.
Ono što su Srbi po Iloku i selima činili uglavnom po uputama s lijeve obale Dunava iz Bačke Palanke. „Metode koje su primjenjivali bile su svakakve”, po riječima Dragana Puškarića, „od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe zaposlenim radnicama u tvornici Itexu“. Nakon što su „prevazišli“ vlastite metode verbalnih i inih niskih pritisaka i kleveta Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima Bačkoj Palanci se još pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu - počeli su zveckanjem oružja.
Naoružanje kojim je razpolagala policija u ovom najistočnijem području Hrvatske bilo je vrlo oskudno. Skladište je bilo posve prazno, pa je Puškarić počeo slati zahtjeve uz stalne upozorbe kako je rat posve suguran pa treba biti pripravan na odgovor. No tek je u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku inima bilo posve jasno da je rat na vidiku. Milan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka: »One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe».
Dne 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku obhodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja srpski teroristi napadaju na Aljmaš i Ilok. Obrana se u gradu dobro organizirala za što velike zasluge uz ine nosi i Petar Čobanković. JNA 27. srpnja granatira Ilok i u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik "Tigrova" Zoltan Hadrava uništava tenk JNA. Na zaravan kod Iloka 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA s oko 50 tenkova. Nakon toga 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.
Nakon što je 10. listopada izvršen pokolj 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je 12. listopada dan ultimatum da okupatorskoj Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji preda oružje. U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, a drugo je pitanje bilo jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73% gradjana umjesto za život pod okupatorskom armijom.
Pod prijetnjom oružane sile JNA, u Šidu je 14. listopada 1991. podpisan Sporazum o iseljavanju lokalnog stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske. Sporazum je podpisan između predstavnika lokalne vlasti i predstavnika JNA na temelju prije održanog referenduma na kojemu se pučanstvo izjasnilo za odlazak u progonstvo. Dražen Budiša, član Vlade Republike Hrvatske i koordinator za kontakte s Promatračkom misijom Europske zajednice, u pismu od 15. listopada 1991. kritizira rad Promatračke misije u čijoj je nazočnosti Sporazum podpisan i time omogućeno odselidba 10.000 Hrvata, čime je omogućeno etničko čišćenje ovoga kraja od hrvatskog pučanstva.
Dne 17. listopada u 7 sati uz nazočnost promatrača predano je oružje armiji, dok se oko 8 sati počela oblikovati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Posljednji iz kolone napustili su nadzorno mjesto u 17 sati i 10 minuta, a prvi iz kolone počeli su stizati u Lipovac oko 18h gdje ih je čekala hrvatska garda. Nakon što je prognanička kolona izašla iz Iloka, lice Iloka izmijenjeno je iz temelja. Ušle su postrojbe JNA u grad, a pod zaštitom JNA poslije su još došle i četničke skupine domaćih Srba i najekstremnije skupine iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. One koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest su godina živjeli pod okupacijom. Po riječima patera Marka Malovića, uz uobičajene prijetnje tjelesnim ranjavanjem i smrću, privodili ih na saslušanja i mučenja, a u čemu su prednjačili «šešeljevci» i «beli orlovi». Mučilišta su bila podrumi milicijskih postaja, SDK i podrumi privatnih kuća. Po praksi sličnoj u holokaustu, Hrvati su na rukavima morali nositi bijele marame, a kuće su im označene bijelim krpama. Za njih je uveden policijski sat, zabrana kretanja bez propusnica i drugo.
Tijekom godina okupacije, još je više Hrvata napustilo ovaj kraj. Velikosrbi su 1992. protjerali 377 osoba s ovog područja, no stvarni broj protjeranih procjenjuje se na 700. Iduće 1993. protjerali su još 218 osoba. Ilok su sve više napuštali i Hrvati grkokatolici. Mali je broj Hrvata ostao u iločkom kraju uz 1000 Slovaka. Ilok je postao mjesto koje se najviše tražilo radi naseljavanja Srba, zbog čega su preostali nesrbi stalno bili protjerivani.
Velikosrpski okupatori su nakon izgona Hrvata i okupacije naselja odmah postavili svoje organe civilne i milicijske vlasti, pa po poduzećima i ustanovama postavili nove rukovoditelje, a stari su ostajali samo ako su bili podobni. Etničko nasilje nad ovim krajem nije stalo niti na tomu. U studenom i prosincu 1991. godine velikosrpske okupatorske vlasti dodatno mijenjaju etničku sliku na štetu Hrvata. U prazne hrvatske kuće naseljavaju Srbe, u drugom valu u njih je ušla i "Milicija SAO Krajine".
U mijenjanje nacionalne slike ovog kraja uključila se Vlada Srbije, kad je krajem 1991. i početkom 1992. prisilno uselila Srbe s područja središnje Hrvatske (zapadna Slavonija), zatim iz BiH i Srbije. Industrija, poljodjelska i šumarska imovina temeljito je opljačkana i odvožena u Srbiju ili uništavana.
Nakon Operacije Bljesak i Oluje, Srbi koji su pred hrvatskom vojskom – unatoč pozivima dr. Franje Tuđmana da ne napuštaju svoje domove - pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se tada u iztočnu Slavoniju, pa tako i u Ilok: uslijedili su karakteristični četnički zulumi. Upadanje u tudje kuće, tjeranje pravih vlasnika, uništavanja, prijetnje, provokacije, mlaćenja, ubojstva.
Prve informacije da bi istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem opet mogli biti mirno reintegirani u hrvatski ustavnopravni sustav pater Marko Malović dobio je u rujnu 1995., pri posjetu britanskog veleposlanika Iloku. Dva mjeseca kasnije, 12. studenoga je podpisan temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Ujedinjeni narodi su svojom rezolucijom iz siječnja 1996. odredili da će civilne i vojne snage UNTAES-a, pod vodstvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina posao privesti kraju. U travnju 1996. Klein je uspostavio stožer u Vukovaru.
U svibnju i lipnju 1996. izvršeno je razvojačenje Podunavlja, a pučanstvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvara se cestovni i riječni promet, hrvatska zastava podigla se na granici s Jugoslavijom. Trećeg prosinca 1996. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman neformalno je posjetio Ilok, što je izazvalo opću konsternaciju srpskoga stanovništva. Dana 3. siječnja 1997. minirana je crkva, no kasnije će se situacija ipak polako stabilizirati, pa je od srpnja započeo polagani povratak Iločana na svoja ognjišta.
Prognani Hrvati na povratku su pronašli porušene, opljačkane i opustjele domove. Dana 15. siječnja 1998. završena je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Ilok su zbog zasluga u stvaranju hrvatske države odlikovale udruge proizašle iz Domovinskog rata. U kolovozu 2006. predstavnicima grada Iloka uručeno je Priznanje gradu junaku Domovinskog rata.
Pučanstvo i kultura
Po popisu iz 2001. godine u Iloku živi 8351 stanovnika, od toga 77 % Hrvata, 13 % Slovaka, 7 % Srba i 3 % ostalih (Mađari, Nijemci i Rusini).
Muzej grada Iloka osnovan je 1952. godine, a 1969. smješten je u Dvorcu Odescalchi s bogatom arheološkom, poviestnom i etnografskom gradjom, ter zbirkom umjetnina i djelima iz Likovne kolonije "In signo terrae". Obnova Dvorca Odescalchi završena je 2009. godine kroz Projekt Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe "Istraživanje, obnova i revitalizacija kutlurne baštine Ilok-Vukovar-Vučedol". Nova stalna postavka muzeja je otvorena za javnost 16. veljače 2010.
- Naobrazba: osnovna škola "Julije Benešić" i srednja škola "Ilok" (poljoprivredni tehničar, agroturistički smjer, gimnazija).
- U gradu djeluju: Gradska knjižnica i čitaonica Ilok, KUD Julije Benešić - Kulturno umjetničko društvo osnovano 1971. godine kao gradsko društvo, NK Fruškogorac Ilok, RK Ilok, Teniski klub Ilok.
Znamenitosti Iloka
- Iločke zidine (13. st., Stari grad)
- Crkva sv. Ivana Kapistrana
- Dvorac obitelji Odescalchi
- Franjevački samostan
- Tursko turbe
- Turski hamam
- Iločki podrum (15. st.)
- Stari park (18. st.) s rijetkim drvećem
Abstract
Ilok is the easternmost town and municipality in Slavonia, northeastern Croatia. Located in the Syrmia region, it lies on hills overlooking the Danube river, which forms the border with the Vojvodina region of Serbia. The population of the town of Ilok is 5,072, while the total municipality population is 6,767 (census 2011). The town is home to a Franciscan monastery and Ilok Castle, which is a popular day trip for domestic tourists.
Poveznice
Referenca
Loaded mostly from Croatian Wikipedia by GNU license (lingual corrections).
