Srijem i Podunavlje

Srijem i Podunavlje (Vukovarsko-srijemska županija): Srijem (grč. Syrmion, latin. Syrmium, njem. Syrmien, magjar. Szerém, srb. Срем - Srem, šokački i ukrain. Srim), je povijesno-zemljopisni prostor na krajnjem istoku Hrvatske i jugozapadu Vojvodine. Ime mu je nastalo slaviziranjem iz antičkoga predrimskog grada Syrmion (Mitrovica) na donjoj Savi. Srijem leži južno od Bačke, jugozapadno od Banata, sjeverno od Mačve i na istoku od Slavonije. Pruža se izmedju rijeka Dunava i donje Save tj. u Podunavlju od Vukovara do Zemuna, gdje Sava utječe u Dunav. Kao manje jasnu zapadnu granicu obično se uzima rijeka Bosut, koji se simbolično nalazi na srijemskom povijesnom grbu. Gradovi u Srijemu su: Vukovar, Vinkovci, Županja i Ilok u Hrvatskoj, a u Vojvodini Šid, Srijemska Mitrovica, Inđija, Ruma, Irig, Beočin, Petrovaradin, Srijemski Karlovci, Srijemska Kamenica, Stara i Nova Pazova, Stari i Novi Slankamen, Zemun.

Abstract

Syrmia (Serbian: Срем - Srem; Croatian: Srijem; German: Syrmien; Hungarian: Szerémség) is a fertile region of the Pannonian Plain in Europe, between the Danube and Sava rivers. It is divided between Serbia in the east and Croatia in the west. Most of Syrmia is located in the Srem and South Bačka districts of Serbia's Autonomous Province of Vojvodina. Small south-eastern part of the region around Novi Beograd, Zemun, and Surčin belongs to the City of Belgrade. The northwestern part lies in eastern Croatia, in Vukovar-Srijem County. Today, the name Srem/Срем is used in Serbian to designate that region, whereas the name Srijem is used in Croatian.

Upravna podjela

Srijem je sada podijeljen između Hrvatske (sjeverozapadni Srijem) i Vojvodine (tj. Srbije) srednji i istočni Srem. Sjeverozapadni tj. hrvatski dio Srijema spada pod Vukovarsko-srijemsku županiju sa sjedištem u Vukovaru. Drugi veći dio leži u Vojvodini, gdje najveći dio Srijema upravno pripada Sremskom okrugu u autonomnoj pokrajini Vojvodini na sjeveru Srbije, a najmanji jugoistočni dio upravno pripada gradu Beogradu (Novi Beograd, Surčin i Zemun).

Zemljopis i klima

Površina Vukovarsko-srijemske županije iznosi 2.448 km2. Nalazi se na krajnjem istoku Republike Hrvatske između rijeka Dunava i Save. Najviša nadmorska visina je 294m na vrhu Čukala južno od Iloka, a najmanja je 78m u močvarnom bazenu Spačva. Na istoku sa nalaze obronci Fruške gore koji se spuštaju u Vukovarski ravnjak, a na zapadu je Dilj-gora kod koje započinje vinkovačko-đakovački ravnjak. Kroz Vukovarsko-srijemsku županiju teku slijedeće rijeke:

Dunav (grč. Ister, latin. Danubius, engl. Danube, njem. Donau, čakav. Dunây) teče u Crno more, a Sava, Drava i Vuka se ulijevaju u Dunav.
Sava (grč. Saos, latin. Savus, njem.& engl. Save) se ulijeva u Dunav.
Bosut (grč. Bathynos, latin. Bathinus) se ulijeva u Savu, a Bidj, Berava, Studva i Spačva se ulijevaju u Bosut.

Klima je umjereno kontinentalna sa srednjom godišnjom temperaturom od 11C, a najviša godišnja temperatura dostiže oko 30C. Po oborinama je izvan jadranskih otoka, zapadni Srijem uz Baranju najsušniji dio kontinentalne Hrvatske, koji godišnje ima po 600–700 mm oborina, osim vlažnijeg grebena Fruške gore. Po sastavu površina u županiji prevladavaju oranice, vinogradi, voćnjaci i šume. Oranica ima oko 150.000ha (vrlo plodna crnica), a najplodnija se nalazi na vukovarskom ravnjaku. Ratarske površine su meliorirane i komasirane, pa omogućuju strojnu obradu i visoke prinose. Najviše se proizvode pšenica, kukuruz, šećerna repa i duhan, a od Vukovara do Iloka je posebno razvijeno vinogradarstvo i vinarstvo. Šume pokrivaju površinu od 70.000ha, a gospodarski i ekološki su osobito vrijedne vlažne šume hrasta lužnjaka u šumskom bazenu Spačve.

Fruška gora, 539m

Fruška gora (starogrč. Karóntos oros, klas.lat. Alma Mons, magjar. Tarcal, njem. Frankenberg, srb. Фрушка гора) je gorje u sjevernom Srijemu. Naziv „Fruška“ potječe od staroslavenskog etnonima Fruzi (= Franci) koji su u ranomu srednjem vijeku vladali Srijemom. Veći dio toga gorja sada leži u Vojvodini (Srbija), dok se niži sjeverozapadni obronci nalaze u Hrvatskoj (Vukovarsko-srijemska županija). Sjeverno i istočno od Fruške gore teče rijeka Dunav. Planina se prozeže 75 km smjerom zapad-istok i širine 12–15 km sjever-jug i pokriva površinu od 25.525 km². Najviši vrh Srijema je Crveni čot na 539m nadmorske visine, a ini značajni vrhovi su još Veliki Gradac (471m), Iriški Venac (451m), Stražilovo (321m), itd.

Obronci Fruške gore su poznati po vinogradima, čija vina imaju veliki ugled u Panoniji. Od 1960. godine veći dio gorja tj. 25.525 ha je pretvoren u vojvodjanski nacionalni park. Fruška gora je stari gromadni masiv iz paleozoika. Doline i padine Fruške gore su prekrivene livadama, pašnjacima i žitnim poljima, na padinama su voćnjaci i vinogradi sa čuvenim vinskim podrumima, a grebeni iznad 300m su zarasli gustom listopadnom šumom, pa je na Fruškoj gori najveća površina lipove šume u Europi i na toj gori raste oko 700 vrsta bilja. Značajnije životinje su tu: srna, jelen, muflon, šakal, lasica, divlja svinja, kuna, divlja mačka, zec, itd.

Zapad Fruške gore (latin. Mons Carontus): Veći i najviši srednji i istočni dio Fruške gore s vrhom Crveni čot (539 m) se danas nalazi u Vojvodini (istočni Srijem), dok u zapadni Srijem u Hrvatskoj ulazi samo niži sjeverozapadni ogranak Fruške gore uz Dunav od Iloka do Vukovara. Tu je njezin najviši granični vrh Liska (294 m) južnije iznad Iloka, na čijim su obroncima prostrani vinogradi iz kojih se proizvode poznata iločka vina.

Rijeka Bosut

Bosut (grč. Bathynos, latin. Bathinus) je nizinska rijeka u jugoistočnoj Slavoniji na području Spačva i u Vojvodini na jugu Srijema, kao najveća nutarnja rijeka u Slavoniji i Srijemu. Dužina tijeka Bosuta je 186 km, a površina sliva 3.097 km². Bosut nastaje kod Štitara blizu Županje spajanjem potoka Bidja i Berave, pa teče sporo i vijugavo na istok kroz predjel Spačva izmedju prostranih močvara, zatim prelazi u južni Srijem i ulijeva se u donju Savu kod rječne luke Bosut. Pritoci Bosuta su rječice Bidj, Berava, Studva i Spačva. Naselja kraj Bosuta su nizvodno: Štitar, Gradište, Cerna, Andrijaševci, Rokovci, pa najveće Vinkovci, Privlaka, Đeletovci, Nijemci, u Hrvatskoj, a u Vojvodini još Podgrađe, Apševci, Lipovac, Batrovci, Morović, Višnjićevo i Bosut. Priča se da su stari Rimljani govorili kako u svom carstvu imaju rijeku koja dopodne teče na jednu stranu, a popodne na drugu, a misli se na spori močvarni Bosut, koji ponekad tako mirno teče da i s malim vjetrom voda poteče u jednom ili drugom smjeru.

Stepe i šume

Iako je veći dio Srijema dosad umjetno iskrčen za poljodjelstvo, ipak je dijelom tu još očuvana prvotna plouprirodna vegetacija, u kojoj se na jugozapadu ističu močvarne hrastove šume, na Fruškoj gori lipove šume, a na prapornom ravnjaku Vinkovci-Tovarnik stepski travnjaci i slatine.

Močvarne šume slavonskog lužnjaka (Quercus robur ssp.slavonica) su tu najbujnije po močvarama Spačve i uz Bosut, gdje pripadaju posebnomu posavskom tipu naših poplavnih prašuma Genisto-Quercetum roboris. Od inih srijemskih šuma još su osobito značajne prostrane lipove šume duž grebena Fruške gore.
Stepska travna vegetacija je po istočnoj Hrvatskoj prirodno najbolje razvijena u Srijemu i Baranji, kao južniji ogranak najprostranije vegetacije panonskih stepa u susjednoj Bačkoj i Magjarskoj (Alföld). Slične manje stepe su donedavna postojale još u Podravini i Medjimorju, ali su dosad tamo uglavnom uništene poljoprivrednim melioracijama. U zapadnom Srijemu je razmjerno najviše poluprirodnih stepskih staništa dosad još mozaično očuvano na lesnom ravnjaku (prapor) izmedju Vinkovaca i Tovarnika, koje dosad u Hrvatskoj još nisu zaštićene. Izmedju inih značajnih i ugroženih stepskih i slatinskih biljaka se tu posebno ističu rijetki panonski endemi kojima je tu jedino nalazište u Hrvatskoj, a izvan Srijema rastu uglavnom samo još u Bačkoj i Magjarskoj: npr. Dianthus pontederae, Matricaria bayeri, Rorippa kerneri, Suaeda pannonica, Centaurea sadlerana, Plantago schwarzenbergiana i dr.

Srijemski dialekti

Starinsko šokačko pučanstvo tog područja je govorilo osobitim šćakavsko-ikavskim govorom stare akcentuacije pri kraju riječi, što se do danas može čuti medju starcima. U jednom dijelu ovoga područja je starinski dialektalni govor šokačka štokavska ekavica dijelom razvijena miješanjem iz srednjovjeke kajkavice. Medju pučanstvom Srijema se razlikuju 5 glavnih južnoslavenskih dialekata: hrvatski gradski jekavci, srbijanski ekavci na istoku, ikavski Bunjevci na sjeverozapadu, šćakavski Šokci na jugozapadu i noviji kajkavci u Jarmini.

Gradski jekavci danas postoje uglavnom u hrvatskim gradovima zapadnog Srijema gdje su uglavnom nastali u novije doba pod utjecajem standarda iz škole i medija, a najviše ih ima u Vukovaru, Vinkovcima i Županji.
Srbijanski ekavci od sredine 20. st. prevladavaju u istočnomu, vojvodjanskom dijelu Srema nakon progona odatle hrvatskih Šokaca i Bunjevaca.
Ikavski Bunjevci prevladavaju u sjeverozapadnom dijelu Srijema, kao naknadni doseljenici pred Turcima većinom iz Hercegovine.
Šćakavski Šokci (staroštokavski ikavci) su ranije prevladavali južno od Fruške gore uz Savu, a danas su zbog srbijanskih jugo-progona uglavnom ograničeni na jugozapadni Srijem Vinkovci-Županja. To su najraniji starosjedioci Srijema i južne Slavonije, a nove biokemijske analize njihovog Y-genoma potvrdjuju kako su velikim dijelom nastali slavizacijom iz domaćih prapovjesnih starosjedilaca (vidi niže).
Kajkavci: izvorno je u povijesnom Srijemu kao nastavak podravske kajkavice vjerojatno već bilo nešto srednjovjekih kajkavaca oko Vinkovaca gdje još postoji pripadni mjestopis i dosad asimilirani ekavski Šokci. U novije doba od 2. svj. rata su tu još naseljeni kajkavci iz Hrvatskog Zagorja u polukajkavskom selu Jarmina.

Biogenomi starosjedilaca

U novije doba je I. Jurić (2003, 2005, 2007, 2011. i u tisku) ovdje proveo detaljne biokemijske analize Y-haplotipa kod autohtonih Hrvata i osobito kod Šokaca, koji sadrži 2/5 ili preko 40% osobitog haplotipa Eu7/I1b, pa je time bitno različit od susjednih Srba i inih Slavena. Ove objektivne analize odsad nam jasno dokazuju da su izvorno tu hrvatski Šokci najranija autohtona etnogrupa nastala srednjovjekim slaviziranjem prvotnih Ilira, tj. prapovijesnih slavonskih Breuka i prasrijemskih Amantina, kojih genomski pretci ovdje žive najmanje kroz prethodnih 20 tisućljeća ili kroz punih 200 stoljeća ovdašnje predpovijesti. Stoga s biogenomskog aspekta, njihovo jugoslavensko zatiranje i protjerivanje ima značajke tipičnoga genocida. Ta nova biogenomika arhaičnih Šokaca objektivno i konačno ruši izmišljenu novosrpsku propagandu kako su "Srbi u Sremu odvajkada svi i svuda", čemu je glavni dokaz medijski povratni vremeplov. Zato je doselidba Srba tek u novovjeki Srijem bila čak 50 puta mladjim doseljenicima od predpovijesnih šokačkih predaka sada tu objektivno potvrdjenih biokemijskom genetikom.

Jugo-genocid starosjedilaca

Nakon 1. svj. rata je Srijem za sve vrijeme postojanja obje Jugoslavije bio sustavno rashrvaćivan, osobito u istočnom dijelu Srijema koji je dosad ostao u Srbiji. Za Kraljevine Jugoslavije je Zemun pripojen Beogradu, a srednji dio novog "Srema" je organiziran kao dio Dunavske banovine sa sjedište bilo u Novom Sadu i zapadni Srijem je dodijeljen čak Drinskoj banovini, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Takva upravna reorganizacija Srijema je bila sustavno komadanje radi kidanja svih veza s Hrvatskom, iako je sve do reorganizacije Kraljevine SHS u banovine, povijesno Srijem bio kroz predhodnih tisuću godina stalno vezan s ostalom Hrvatskom. Sustavno protjerivanje Hrvata iz Srijema na sve moguće načine je bilo osobito izraženo u ratnim i poratnim godinama 2. svjetskog rata, pa u godinama "radnih obaveza", pa od 1972. nakon "hrvatskog proljeća", a vrhunac najjačeg etničkog čišćenja je Srijem proživio 1990tih u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku kad je uglavnom sustavno 'očišćen' od Hrvata. Sadanje granice srpskog i hrvatskog dijela Srema je ucrtao 1945. godine Milovan Đilas, koje su većinom slične granicama tadanjih banovina Kraljevine Jugoslavije (1929-1939).

Svo to čišćenje je bilo zbog promjene etničkog sastava i radi otimanja srijemskog ozemlja. O tomu je znanstvenik Rudolf Horvat pisao već 1930tih, navodeći 101 srijemsko naselje s hrvatskom većinom,- dok sada nakon sedamdesetak godina u listopadu 2007. u srbijanskom dijelu Srijema skoro i ne postoji neko naselje s hrvatskom većinom. Nakon istjerivanja Nijemaca iz Srijema krajem i nakon 2. svjetskog rata, u njihove kuće su naseljavani Srbi, planski izmijeniv etničku sliku. U nedavno doba srpske agresije na Hrvatsku, pod raznim načinima pritiska je otišlo i protjerano 40 do 50 tisuća uglavnom Hrvata i tek dijelom inih ne-Srba. O tomu etničkom čišćenju Srijema koje su provele srbijanske vlasti i razni zločinci pod njihovim pokroviteljstvom i naoružanjem, međunarodna zajednica je vrlo malo govorila o tom nedjelu. Samo od 30. listopada 1992. se iz Srijema odselilo 2.111 hrvatskih obitelji, a najviše su protjerani Hrvati iz župa: Novi Slankamen iz kojeg je otišlo 1.600 Hrvata, iz Hrtkovaca njih 1.200 osoba, iz Zemuna 1.200, iz Beške 850, iz Mitrovice 700, itd.

Povijesni Syrmium

Iliri su ostavili u Srijemu tragove svoje kulture i njihovo glavno pleme su tu bili Amantini koji su osnovali rani grad Syrmion. Predrimski nazivi prije Krista na grčkom su bili: rano naselje Syrmion (Mitrovica), gorje Karóntos oros (Fruška gora), rijeke Ister (Dunav), Saos (Sava), Bathinos (Bosut), itd. Najviše su antičkih tragova tu ostavili Rimljani: iz Iloka (rimski Cuccium) potječu njihovi natpisi i glava Dioskura, a iz Sotina (rimski Cornacum) je tzv. Liberijeva ara, pa u Mitrovici (rimski Sirmium) i danas postoje odkopani cijeli kompleksi ostataka rimskoga graditeljstva, dok iz Zemuna (rimski Taurunum) potječu reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd. Odonda su poznati i klasični latinski toponimi: Mons Alma (Fruška gora), rijeke Danubius (Dunav), Savus (Sava) i dr.

U prvom stoljeću po Kristu, Srijem osvaja Rimsko carstvo i grad Sirmij postaje važan trgovački centar južne Panonije i Srijema koji će mu dati ime. Grad postaje prijestolnicom rimske provincije Panonije, a u doba tetrarhije i jedna od dvije sekundarne prijestolnice rimske imperije, koji će dati niz rimskih careva što su iskonom romanizirani Iliri: Trajan (249-251), Claudius II (268-270), Aurelian (270-275), Probus (276-282), Maximilian Herkulije (285-310), Konstancije II. (337-361) i Gracian (367-383). Diobom carstva na Zapadno i Istočno 395. godine, Srijem postaje dijelom Bizanta. U doba velike selidbe naroda, Sirmium postaje prijestolnicom Panonskog kraljevstva gotskih Gepida, gdje od god. 473. vladaju njihovi kraljevi Thraustila i Cunimund u 5.- 6. stoljeću po Kr.

Panonski banovi

Slaveni u ranim stoljećina upadaju sa sjevera i naseljavaju srijemsko područje, a rano slavensko pleme Timočani bježe iz rijeke Timoka pred širenjem vlasti novoga Bugarskog kaganata i dijelom naseljavaju Srijem. U 7. stoljeću tu stižu i karpatski Bijeli Hrvati koje je predvodio ban Huber franačkog iskona, pa Syrmium postaje prvom prijestolnicom Panonske Hrvatske (kasnije se to sjedište premješta u Sisak). Ban Huber (Khouber, grč. archon Chrebenos Syrmios) je nakon rimskog raspada, prvi i najstariji poznati srednjovjeki čelnik ranog Slovinja u južnoj Panoniji. Uglavnom je poznat iz grčkih izvora jer je bio vazal Bizanta, koji ga je nakon doselidbe priznao za "srijemskog arhonta" od god. 758.- 780. Huber je vjerojatno bio predvodnik karpatskih Hrvata pri njihovoj doselidbi uz borbe s Avarima, iz rane Bijele Hrvatske u južnu Panoniju, a njegovo neslavensko ime upućuje kako je vjerojatno bio franačko-germanskog iskona. Značajno je da slično prezime Huber i danas postoji u našim kajkavskim krajevima. Vlast mu je sigurno obuhvaćala najbogatije krajeve južne Panonije, tj. cijeli današnji Srijem i bar istočnu Slavoniju, a vjerojatno i plodnu Semberiju u sjeveroistočnoj Bosni. Ovo rano doba u početnoj povijesti Slovinja je ujedno i jedino vrijeme sa snažnijim kulturnim i gospodarskim utjecajom Bizanta u ranom Slovinju koji je štitio Sirmij protiv avarskih provala. Bizantski utjecaj u Slovinju potom znatno opada, pa je kasnije od 9. st. tu u Panoniji postojao tek neznatan posredni utjecaj Bizanta. Zato je u doba Hubera u Sirmiju bila naseljena i rana trgovačka kolonija bogatih Bizantinaca, koji su potom pred uzastopnim provalama Bugara i Magjara u 9. st. uglavnom prebjegli natrag u Bizant.

Zatim je početkom 9. stoljeća Sriem u sjevernohrvatskoj kneževini Ljudevita Posavskog. Potom Franci osvajaju Sriem zajedno s ostalom Panonijom i po slavenskom imenu Fruzi za Franke odonda dobiva ime Fruška gora. God. 827. veći dio Srijema osvaja bugarski kan Omurtag. Zabilježeno je kako se u srednjovjekom hrvatskom kraljevstvu nalazio i Srijem: u darovnici bana Trpimira splitskoj nadbiskupiji iz 852. se navodi da je područje hrvatske države "sve do obala Dunava i skroz po cijeloj državi Hrvata". U doba našega kralja Držislava i sina Svetislava Surine je Srijem u Hrvatskoj, ali ga zbog dinastičkih sukoba potom gube i uzimaju ga Bugari. Bizantinci su nakon propasti Simeonova carstva u 10. stoljeću zauzeli Srijem, no novi bugarski car iz Makedonije Samuilo ubrzo vraća vlast nad Srijemom i postavlja Sermona da njime upravlja. Poslije propasti Samuilove države 1018. godine Sermon odbija priznati bizantsku vlast, pa ga bizantski namjesnik iz Beograda Konstantin Diogen uništava i upravlja Srijemom kao počasni vojvoda do svoje smrti 1028. godine kad Bizantsko carstvo stvara zasebnu Temu Syrmion, koja na jugu preko Save obuhvaća i bosansku Mačvu. Nakon toga moćni hrvatski kralj Stjepan II. Dobroslav od 1030tih vraća Srijem u Kraljevinu Hrvatsku.

Kraljevina Hrvatska

Po poredbenim historiografskim analizama J. Bösendorfera (1952), Ž. Jakića (1994) i njihovih sljednika, niz hrvatskih vladara iz loze Trpimirovića su vladali ne samo Slavonijom, nego još istočnije Srijemom do Dunava i to osobito kraljevi Tomislav (910.- 929.), Stjepan Držislav (969.- 999.), Svetislav Surina (995.- 1000.), Stjepan Dobroslav (1035.- 1050.) i Dmitar Zvonimir (1076.- 1089.). Nakon izumiranja starohrvatske dinastije Trpinirovića, tijekom 12. stoljeća kraljevina Ugarska pod Arpadovićima zajedno sa Slavonijom trajno osvaja i Srijem. Zato je hrvatska kultura u srednjovjekom Sriemu, prije turske okupacije očito bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat su joj omogućavali moćni domaći hrvatski velmože iz Srijema. Noviji unitarni jugoistoričari-"minimalisti" doduše tvrde kako neki od njih nisu ni postojali npr. Kres, Kupiša i Rak kao pobjednici u ratu s Mongolima, pa kako je darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće tek krivotvorina (zato jer se ne uklapa u veliku Srbiju 'svi i svuda'). Olako jugoslavističko proglašavanje tog niza starih listina nepoželjnim krivotvorbama nedvojbeno protuslovi činjenici, kako su se Hrvati uspjeli stoljećima tu održati na svom pradavnom tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu.

Jedan od najmoćnijih srijemskih Hrvata u srednjem vijeku je bio Nikola Iločki graditelj iločkih utvrda i unutar njih dvora, kao hrvatski ban i kandidat za hrvatsko-ugarskoga kralja, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni kralj Bosne, vladajući tek njenim sjeveroistočnim dijelom bliže Srijemu. Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali palače i sakralne građevine, sadili vinograde. Zato su srijemska vina bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci trgovali s »nevjernicima« i vinom, pa poljski renesansni pjesnik Jan Kochanowski spominje u stihovima, kao znak svog bogatstva i podrum sa srijemskim vinima. Srijem je zato bio do turske okupacije, kao i Slavonija »cvatuća pokrajina« s razvijenom i bogatom kulturom, kako navodi dr. Josip Buturac.

Novi vijek

U doba turske vlasti od 1526. do kraja 17. st. je Srijem opustio, a nakon izgona Turaka je Habsburška monarhija masovno dijelila ili pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu: npr. Odescalchi su dobili Ilok zbog zahvalnosti što je papa Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć za ratove u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne zemljišne posjede su od 18. st. dobili i Srbi ili Rašani koji su pod vodstvom pećkoga patrijarha Arsenija Crnojevića od 1690. izbjegli iz Raše i potom se naselili u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali nimalo osjećaja za novo tlo koje su naselili, pa su dalje rušili i ono što je čak pod Turcima još ostalo očuvano: Primjer za to je uništena tvrdjava Gorjanskih, Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom 18. stoljeća srušila austrijska Vojna krajina. Dapače u doba Vojne Krajine, čije je postojanje neopravdano potrajalo, austrijske vlasti su favorizirali srpske časnike, dajući im razne povlastice i u Srijemu.

U srijemskom Petrovaradinu je 16. listopada 1801. godine rodjen i Josip Jelačić koji je kasnije postao hrvatskim banom. Tada istodobno u Srijemu započinje barokizacija preostalih srednjovjekih crkava i gradnja baroknih crkava, samostana, dvoraca i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana, na franjevačkim učilištima počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku. Zbog svoga položaja na krajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala blizu 2 stoljeća, pridružio se Srijem razmjerno kasnije u hrvatsku literaturu. Kad se u 18. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesansne i barokne književnosti s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića inih je već prošlo. Dvadesetak pisaca koji u 18. stoljeću djeluju iz srijemskih franjevačkih samostana i učilišta u Vukovaru, Iloku i Petrovaradinu se tek rijetko spominju u pregledima hrvatske književnosti, iako svjedoče o nastojanju da se u pustoši nakon osmanskih vojnih pohoda pridruže svojim književnim i teološkim djelima u europsku uljudbu. Ovi takodjer kulturom svjedoče o neprekidnoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer su polovica njih domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a ostalo tvore došljaci kao profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom zapadniji Hrvati iz Slavonije i stranci koji su pisali na latinskom.

Udio Srijema u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća nikako nije zanemariv, jer pridonosi i raznolikosti hrvatske literature tog doba i bogatstvu jezika i jer uvodi cijelo srijemsko podučje u hrvatsku književnost. Pojedini srijemski pisci 19. stoljeća tj. oni koji su to rođenjem i oni koji su to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazni u povijesti hrvatske pisane riječi. Za razliku od prethodnog stoljeća, to je vrijeme sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, kao doba preporodnih strujanja. Srijemske pisce 18. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima, koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali diližanse i brodske pruge. U stvaralaštvu srijemskih pisaca su uočljive stanovite crte samo njima svojstvene, kojih nema kod inih hrvatskih književnika, a to su prvenstveno srijemski motivi, teme i problematika, zatim jezične posebnosti, pa često humoristična i satirična crta osobito kod Korajca, Inhofa, Ante Benešića, Adalberta Kuzmanovića, Ise Velikanovića, Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića i još ponekih, tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih srijemskih pisaca 19. i 20. stoljeća, poglavito onih iz Hrvatske moderne.

Gospodarstvo

Srijem je pretežno poljodjelski kraj s jakom proizvodnjom žitarica i industrijskog bilja, a na obroncima Fruške gore je razvijeno vinogradarstvo tj. nadaleko poznata Iločka vina. Važno je i stočarstvo. Rudno blago se sastoji od ugljena iz Vrdnika i cementnog lapora kod Beočina, a u okolici Vukovara i Vinkovaca su ležišta nafte i zemnog plina. Sve veću gospodarsku ulogu ima industrija koju je u Vukovarsko-srijemskoj županiji većinom uništio srpski agresor, a u istočnom Sremu je stradala od sankcija Srbiji 1990tih godina, ali se sada primjećuju pomaci na bolje.

Drugi veliki problem su područja koja su jugo-agresori i srpski pobunjenici minirali u ratu, ali se i to pomalo rješava. Južnim dijelom Srijema prolazi željeznička pruga dvostrukog kolosijeka i moderna autocesta Zagreb - Beograd i Hrvatska je završila zadnju dionicu od Županje do graničnog prijelaza Lipovac početkom ljeta 2006. godine. Istočnim dijelom Srema ide željeznička pruga i cesta Beograd - Novi Sad. Još jedna od važnih prometnica je i dio Podravske magistrale koja vodi od Osijeka, preko Vukovara uz Dunav pa sve do Iloka i dalje do Novog Sada. Znatan je robni promet brodova plovnom Savom i Dunavom. Najveća hrvatska riječna luka je u Vukovaru za robni i putnički promet. Takodjer se ponovno počinje razvijati turizam i krstarenje putničkim brodovima na Dunavu, nakon što su uklonjeni ostatci uništenih mostova u Novom Sadu srušenih u NATO-vom bombardiranju 1999. godine. Za međunarodni zračni promet služe zračna luka Osijek i aerodrom 'Nikola Tesla' u Surčinu.

Pučanstvo

Povijesni Srijem danas nastava ukupno oko milijun stanovnika. Većinu stanovništva tu čine Srbi, ponajviše zbog novijeg porasta srbijanskih velegradova Beograda i Novog Sada i proširenja njihovih aglomeracija preko Dunava i Save u povijesni Srijem, odnosno njihovim gutanjem srijemskih gradova koji su postali dijelom kao predgrađa tih velegradova te se u progutana naselja slijeva stanovništvo iz Beograda: npr. Novi Beograd, Surčin i Zemun, odnosno Novog Sada (Petrovaradin i Srijemska Kamenica).

Prama popisu iz 2002. godine, u srpskom dijelu Srema je živjelo 790.697 osoba, od čega su 668.745 ili 84,85% Srbi. Iz popisa 2001. godine, u hrvatskom dijelu zapadnog Srijema je živjelo 204.768 stanovnika sljedećeg nacionalnog sastava: 160.277 Hrvati (78,27%), 31.644 Srbi (15,45%), 2.047 Magjari (1%), 1.796 Rusini (0,88%), 1.338 Slovaci (0,65%), 1.138 Bošnjaci (0,56%), 3.152 ostali (1,54%), 2.553 neizjašnjeni (1,25%) i 823 nepoznatih (0,4%) Od većih naselja u Srijemu leže ovi gradovi:

U Hrvatskoj (Vukovarsko-srijemska županija): Vinkovci - 35.912 stanovnika, Vukovar - 31.670,

Županja - 16.383 i Ilok - 8.351.

Vojvodina (Sremski okrug): Semska Mitrovica - 39.041 stanovnika, Ruma - 32.125, Inđija - 26.244, Stara Pazova - 18.628, Šid - 16.301, Petrovaradin (dio Novog Sada) - 13.917, Sremska Kamenica (dio Novog Sada) - 11.140 i Sremski Karlovci - 8.839
U užoj Srbiji: Novi Beograd - 217.180 stanovnika, Zemun - 146.172, Surčin - 14.209, Dobanovci - 8.114

Vukovarsko-srijemska županija

Vukovarsko-srijemska županija je najistočnija hrvatska županija i nalazi se na prostoru jugoistočne Slavonije i zapadnog Srijema. Kroz županiju prolaze važne međunarodne kopnene i riječni prometnice (Dunav i Sava). Iz popisa pučanstva 2001. je Vukovarsko-srijemska županija imala 204.768 stanovnika tj. 4,6% ukupnog pučanstva Hrvatske s prosječnom gustoćom od 84 stanovnika/km2. Etnički sastav je bio sljedeći: Hrvati 78,3%, Srbi 15,5%, Magjari 1%, Rusini 0,9% i ini ostalo. U popisu 1991. je stanje bilo sljedeće: županija je brojala 231.241 stanovnika, a etnički sastav je bio: Hrvati 68,4%, Srbi 19,7% i ini ostalo. Županija je podijeljena na 5 gradova i 26 inih općina.

Gradovi po veličini: Vinkovci - 35.912 stanovnika, Vukovar - 31.670, Županja - 16.383, Ilok - 8.351 i Otok - 7.755 stanovnika
Ine općine abecedno: Andrijaševci, Babina Greda, Bogdanovci, Borovo, Bošnjaci, Cerna, Drenovci, Gradište, Gunja, Ivankovo, Jarmina, Lovas, Markušica, Negoslavci, Nijemci, Nuštar, Privlaka, Stari Jankovci, Stari Mikanovci, Štitar, Tompojevci, Tordinci, Tovarnik, Trpinja, Vodjinci i Vrbanja.

Šokačka kultura

Tradicijski život i kultura krajnjeg istoka Hrvatske je vrlo raznolika i bogata. Po kulturološkim se očitovanjima Vukovarsko-srijemska županija ubraja u panonsku kulturnu zonu s užim specifičnim područjima: iločki kraj i vukovarsko-srijemsko šokačko područje, vinkovački slavonsko-srijemski šokački kraj i županjska Posavina s posebnostima 'Cvelferije' i specifičnostima ostaloga dijela Šokadije. Povijesno su iločki, vukovarski i dio vinkovačkog kraja bili u sastavu banske Paorije tj. civilne Hrvatske, a ostali dio vinkovačkog i županjskog područja na jugu uz Savu u okviru Vojne krajine ili Granice. U prostornom smislu, po koncepciji sela, specifičnostima graditeljskih ruralnih stambenih i gospodarskih objekata i cijelomu kućanskom i gospodarskom inventaru domaće ili obrtničke provenijencije, ovo područje u cijelosti pripada panonskoj ili nizinskoj hrvatskoj kulturnoj zoni.

Starohrvatski Šokci su domaće starosjedilačko pučanstvo rimokatoličke vjere koji daju temeljna kulturno-tradicijska obilježja ovog kraja, slavonskog i srijemskog. Stoga je ovo područje poznato i pod nazivom Šokadija. Na ove prostore tijekom 19.st. pa sve do sredine 20.st., uvjetovano ekonomskim razlozima su vršena brojne organizirane i individualne naselidbe inoga hrvatskog pučanstva katoličke vjere iz različitih krajeva: Gorskog Kotara, Like, Korduna, Krbave, Dalmacije, Zagorja, Prigorja, Međimurja, Hercegovine, Bosne i Vojvodine. Kroz stariju i noviju povijest u neka od ovih područja su useljavani Nijemci ('Švabe'- Folksdojčeri), Magjari, Srbi, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Česi, Taliani itd. Tradicijska kulturna obilježja tih etnogrupa su manjeviše očuvana unutar samih zajednica.

Pod utjecajem povijesnih prilika ne samo na području Vojne krajine, već i Paorije su sela značajno rasporedjena u obliku jednoga ili duploga križa. U središtu sela su građene mjesne crkve, a na raskrižjima sela, ulazima i izlazima u selo ili izvan sela u polju su podizane kapelice i križevi kao mali zavjetni sakralni spomenici. Sela su zbijenog tipa s kućama bočnom stranom okrenutom prama javnoj prometnici - ulici (šor), posložene u nizu jedna do druge. U dubini dvorišta je usmjerena podužna strana kuće s pripadnim prostorijama i kućarima tj. stambenom zgradom sa sobama za mladje bračne parove i svim pripadnim gospodarskim sadržajima: štagalj, čardak, štala, pecara, krušna peć i dr. Unutar središnjeg dvorišta je obično dominirala gospodarska zgrada ambar kao "trbuh" svake kuće, gdje su smještene žitarice i ine namirnice uz drveni bunar s djermom.

Šokačke kuće u početno doba gradnje do 18.st. su gradjene od drva hrastovine i naboja pokrivene slamom, a kasnije i drvenim daščicama - šindrom. U to vrijeme su gradjene bez trijema ili s manjim trijemom, koji je izgradnjom zidanih stambenih zgrada polovicom 19.st. preinačen u veliki trijem gradjen po cijeloj dvorišnoj podužnoj stani kuće. Šokačke kuće su uglavnom bijelo oličene, a kreativnost i maštovitost seoskih majstora ogledala se na svakoj kući, u ukrasnim detaljima zabata, tipu trijemova, po uličnim ogradama, ulaznim i kolskim vratima. Veće zadružne obitelji i bogatiji pojedninci su gradili svoje kuće pod utjecajem javnih objekata, širokim pročeljem tj. frontom usmjerene prama mjesnom putu s 3 ili više prozora ili na ključ u obliku slova L i obvezno s kolskim ulaznim vratima.

Društveni život u prošlosti po selima Vukovarsko-srijemske županije i napose graničarskim, obilježavaju velike obiteljske zadruge u kojima se živilo na temelju zajedničke ekonomije i određenih nepisanih, ali međusobno poštivanih pravnih regula. Uz zadruge kao čuvare tradicije, živilo se i stvaralo još u pojedinačnim obiteljskim zajednicama. Izrazito se držalo do brojnih i raznolikih pučkih običaja vezanih uz razne poslove na selu. Običajno su bili propisani životni običaji kao rodjenje, odrastanje, svadba i smrt, a redovito su održavani godišnji običaji vezani uz crkvene blagdane: Badnju večer, Božić, Poklade, korizmeno doba preko Cvjetne nedjelje, Veliki petak i Uskrs. U pučkoj socialnoj kulturi brojnošću običaja značajno mjesto zauzimaju blagdani: Duhovi, Velika Gospa, Svi sveti i mjesni crkveni godovi tzv. kirbaji.

Seoski kućni inventar je vezan uz domaću kućnu radinost i stare obrte, što je isključivo bila muška vještina. U svakomu većem naselju je bio poneki majstor stolar, kovač, lončar, opančar, papučar, remenar-sedlar, užar, kožuhar, krznar, pletač valjanom robom - čarapar, klobučar, licitar i voskar. Izradba tekstila, veziva, čipke, raznih odjevnih predmeta je na ovim prostorima bila skoro isključivo ženska vještina. Izrađivane su jednostavnije svagdanje i svečane tkane ponjave (pokrivači), prekrivači od vune, tkani ručnici, torbe i torbice. Brojne su i raznolike suvrstice svagdanjih i svečanih narodnih nošnji za žene, muškarce i djecu. Kao gornji odjevni predmeti za hladnijeg vremena su nošeni obrtnički proizvodi s obilježjima specifičnim za lokalnu sredinu: različiti kožuščići, pršnjaci (prsluci), rekle, haljine, kabanice, bunde, opaklije itd. Brojne je i raznolika ženska i muška obuća, načini i vrste pokrivala glave, formiranja frizura za djevojčice i odrasle djevojke.

Imućnije djevojke, momci i mladje udane žene za svečanih prigoda su se obvezatno kitile malim i velikim dukatima tj. zlatnim novcem. Taj dominantan uresni nakit ovog kraja je bio simbolom bogatstva i prestiža odredjene kuće i njenih članova. Seoska moda pod utjecajima građanske kulture i opće industrializacije na ovim prostorima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće se mijenjala i raslojavala. Od tog vremena sve su češći unosi industrijskih tkanina u seosko ruho, koji su potpuno prevladali sredinom 20. st. kada narodno ruho na ovim prostorima prestaje živjeti. Unatoč Domovinskom ratu i prijelomu tisućljeća, šokačka tradicijska kultura na području Vukovarsko-srijemske županije i u današnje vrijeme se njeguje, čuva i produžuje ne samo kroz brojne priredbe i manifestacije tragom tradicije, nego i kontinuitetom suvremenog života koji respektira svoju bogatu prošlost.

Ugledni Hrvati-Srijemci

Josip Jelačić (1801-1859), ban i vojskovodja
Josip Šokčević (1811-1896), ban i vojskovodja
Antun Gustav Matoš (1873-1914), književnik
Adalbert Kuzmanović (1863–1911), književnik
Mara Švel-Garmišek (1900–1975), književnica
Vladislav Kušan (1904–1985), književnik
Jelena Krmpotić-Nemanić (1921–2008), liječnik-anatom
Stjepan Musulin, lingvist i leksikograf
Juraj Lončarević, književnik
Mitar Dragutinac, književnik
Pavica Gvozdić, pijanist
Zlatko Tomčić, političar

Literatura

Dubravko Horvatić 1995: Hrvatska riječ u Srijemu (antologija srijemskih pisaca). Matica hrvatska Tovarnik, Zagreb, 244 str. ISBN 953-6344-00-9
Ante Sekulić, 1997: Hrvatski srijemski mjestopisi. Školska knjiga, Zagreb.
Živko Jakić 1994: Kronološki razvoj srednjovjekovne Hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište, 6: 107-120, Karlovac.
Ljerka Godicl 1980: Stepska flora v severozahodni Jugoslaviji [Steppic flora in northern Yugoslavia]. Razprave Slovenske Akademije Ljubljana, Cl. hist. nat. 22/4: 1-89.
Živko Slavnić 1948: Slatinska vegetacija Vojvodine. Arhiv za poljoprivredne nauke IV/ 3, Beograd.
J. Bösendorfer 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom Interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.
Ljudevit Vidaković 1979: Etnik Šokac - što je to?
Vladimir Rem 1993: Tko su Šokci? KIC-Privlačica, Vinkovci.
Veljko Milković, 2003: Petrovaradin i Srem - misterija prošlosti, Novi Sad.
Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
Ivan Jurić 2011: Genetika Hrvata. Zagreb (u tisku).
Veliki i poznati Šokci, 2007: Biografije Šokaca iz Slavonije i Baranje, Srijema, Bačke, bosanske Posavine i Mađarske. SN Privlačica, Vinkovci. ISBN 978-953-156-293-5
Šokadija i Šokci, 2007: 1. Podrijetlo i naseljavanje, 2. Život i običaji, 3. Šokadija i Šokci u književnosti, 4. Šokadija danas. SN-Privlačica, Vinkovci.
Ljiljana Kolenić 2007: Šokačka rič br. 4 (sažetak skupa). Jezik 53: 197-198, Zagreb.
Anica Bilić (ured.) 2003-2010: Slavonski dijalekt - Šokačka rič, sv. 1.- 8. Centar za znanstveni rad HAZU, Vinkovci.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Srijem i Podunavlje

Sadržaj