Jadranske širje trputnice

Jadranske širje trputnice (Plantaginaceae i bliže Veronicaceae iz primorskog krasa i otoka): Ova originalna studija se može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvornika i auktora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Jadrana - Plantaginaceae (Veronicacae: Plantago & Microrrhinum)

ABSTRACT

Adriatic Plantaginaceae s.lat. (including Veronicaceae in Croatian coasts and isles): The classicaln family Plantaginaceae was recently enlarged by Veronicaceae; at eastern Adriatic both include some rare taxa as Cymbalaria pallida, Microrrhinum pterosporum, the interesting local hybrid M. X aschersonii (M. litorale X praetermissum), and the endemic shrub Plantago wulfenii Rchb.: Sprn. s.s., being marked by a woody trunk 30 x 3cm thick, candelabriform-furcate branches with terminal rosettes, denticulate leaves and long bracts covering florets. Microrrhinum taxa there predominate among the coastal halophytes of Microrrhinion litoralis.

U v o d

Novije biokemijske i ine poredbe pokazuju da je klasična, morfološki složena formalna porodica Scrophulariaceae bila polifiletski-heterogena, pa je zato njezin veliki dio (Veronicaceae) nedavno premješten u srodne proširene Plantaginaceae ampl., koje su time postale jednom od većih porodica primorskog krasa uz Jadran.

Stoga su sužene Scrofulariaceae s.s. sada na Jadranu postale rijetke i zastupljene uglavnom samo rodovima Verbascum i Scrofularia, pa još drugim mezofilnim rodovima ograničenim na više Dinaride i kopneno zaleđe. Takve proširene Plantaginaceae/Veronicaceae na primorskom krasu istočnojadranskih obala i otoka sadrže važne i česte rodove Plantago, Microrrhinum, Cymbalaria, Veronica, Linaria, Digitalis i dr.

Plantago na istočnom Jadranu

Plantago (trputac, kajk. "trputec", Kvarner: "trbùšić", Srbija i Bosna: bokvica, engl.& fran. plantain, njem. Wegerich, rus. podorožnik, grč. pentaneuro): Ovaj kozmopolitski rod obuhvaća oko 200 vrsta pretežno zeljastih, ali u subtropima ima drvenastih grmova i polugrmova iz podroda (ili roda) Psyllium, najviše na Kanarskim otocima i u sjeverozapadnoj Africi iz sekcije Palaeopsyllium.

Taj rod kod nas na Dinarskom krasu sadrži tridesetak svojta, a od tih je na primorskom krasu uz Jadran razmjerno najčešća Pl. holosteum Scop. ampl., pa u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia još ruderalne Pl. media L., Pl. major L. i Pl. lanceolata L., a na degradiranim obalama nitrohalinska Pl. coronopus L. ampl.

Pl. atrata ssp. graeca

Plantago atrata Hoppe (P. montana Lam.) je na vjetar najmanje odporna u toj porodici. Srednjoeuropski tip subsp. atrata s.s. je visinski hionofit na snježanicima Salicetalia herbaceae, a kod nas se nalazi u zaklonjenim planinskim uvalama i ponikvama, na Alpama i najvišim srednjim i istočnim Dinaridima u Sloveniji, Bosni, Sandjaku, Kosovu itd.

Na južnijim visokim Dinaridima u dalmatinskoj Zagori, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i sjeverozapanoj Grčkoj, raste južna i odpornija balkanska podvrsta, subsp. graeca (Hal.) Holub na kseroalpinskim snježanicima Muscario-Scillion subnivalis koji su ljeti suhi.

Plantago coronopus ampl.

Plantago coronopus L. ampl. (grč. psalidaki), je proširena duž degradiranih obala Europe i Sredozemlja kao obalni nitrohalofit iz reda Cakiletalia. Na istočnom Jadranu je česta uz lučke pristane, obalne putove (lungomare) i turističke plaže, najviše u zajednici Cynodonti-Plantaginetum coronopi. Na gornjem Jadranu prevladava zapadna podvrsta subsp. commutata (Guss.) Pilger, a u Dalmaciji je češća južnobalkansko-egejska subsp. weldenii (Rchb.) Arc.

Plantago holosteum ampl.

Plantago holosteum Scop. ampl. (P. carinata Mert.& Koch, P."recurvata" & "subulata" auct.adriat. non L., na Krku: "mići-tarbùšić"): To je patuljasti uskolisni polusukulent, čest na kamenom krasu po jadranskom primorju i otocima. Duž zasoljenih kamenih obala, rtova i otočića u svezi Crithmo-Staticion raste srodni mesnati halofit subsp. scopulorum (Deg.) Hić, a na kamenjarskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia je češći sitan kserofitni tip subsp. holosteum s.s.

Grmić P. wulfenii (bracteosa)

Drvenasti trputac, Plantago wulfenii Willd.: Spr. (P. maritima ampl. subsp. wulfenii M.Gan., P. holosteum ampl. var. bracteosa Hić., non P. "Wulfeni" Schreb., na Krku: "veli tarbùšić"): Odrvenjele Plantaginaceae su rjeđa pojava u subtropima, npr. grmoliki rod Psyllium (Plantago sect. Palaeopsyllium) na Kanarskim otocima i u sjeverozapadnoj Africi.

Kod nas je jedini sličan polugrmić Pl. wulfenii kao sjevernojadranski obalni endem oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Klada, jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. Tu raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom po klisurastim obalama u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici.

Od drugih srodnih uskolisnih trputaca (Pl. "holosteum" auct.ampl.), ova se jasno izdvaja nizom osobitosti: snažniji polugrmasti rast do 50 cm visine, stabljika kratka i snažna drvenasta debljine do 3 cm, rašljasto-orguljasto razgranjena s odrvenjelim granama debljine do 1cm, svi listovi u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih koji postoje samo kod mladih sterilnih biljaka), listovi nitasti i jako izduženi do 25 cm, oštroga pilasto-nazubljenog ruba (micro: presjek polukružno-mjesečast), cvjetne osi iz tjemenih lisnih rozeta često su rašljasto-razgranjene, a na osi između cvjetića strše izdužene brakteje po 6-11mm duge koje po 2-3 puta nadvisuju cvjetiće.

Veronicaceae istočnog Jadrana

Linaria ampl. i ine poluodporne Veronicaceae na Dinarskom krasu (incl. Cymbalaria et Microrrhinum): Ova podobitelj kod nas pretežno obuhvaća neodporne kopnene mezofite u vlažnijim zavjetrinama i na flišu, a razmjerno su najodporniji kserofiti iz rodova Cymbalaria i Microrrhinum (usp. Speta 1980). Na umjerenim privjetrinama Dinarskog krasa u primorju do submediterana je prošireno više poluodpornih svojta iz ove porodice, npr. Digitalis ferruginea L., Linaria angustissima (Lois.) Borb. (L. italica Trev.), Microrrhinum praetermissum, M.X aschersonii i dr.

Iz te podobitelji brojni ini mezofilni rodovi kao Anarrhinum, Antirrhinum, Asarina, Euphrasia, Gratiola, Kicksia, Lathraea, Melampyrum, Misopathes, Odontites, Paederota, Pedicularis, Rhinanthus i slični skoro izostaju na južnomu kamenom krasu iz jadranskih obala i otoka, pa su ovi uglavnom ograničeni na vlažnije zavjetrine viših primorskih Dinarida.

Microrrhinum Dinarskog krasa

Uži rod Microrrhinum Speta (Chaenorhinum ampl., Kvarner: "muca", njem. Orant, grč. periplokáda): Ovaj je kod nas najkserotermniji južni rod iz grupe Veronicaceae i sadrži dvadesetak svojta od Panonije do Indije. Razmjerno je čest na Dinarskom krasu, pa na primorju i otocima sadrži 4 pripadne svojte: M. praetermissum, M. litorale, M. pterosporum i M.X aschersonii. Kontinentalni ruderalni tip M. minus (L.) Speta proširen je u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia najviše po kopnenom zaleđu, a blizu gornjeg Jadrana doseže samo u Istri i Lici, dok ga južnije od submediterana većinom zamjenjuje M. praetermissum.

Microrrhinum praetermissum

Microrrhinum praetermissum (Del.) Speta (Chaenorhinum "minus" auct.balk. non L. nec Lange): Ovo je najčešći poluodporni kserofit iz tog roda na Dinarskom krasu, gdje većinom kod nas zamjenjuje ruderalni kopneni tip M. minus (L.) Speta iz srednje Europe. Ovdje raste po raznim sušnim i kamenitim staništima primorskog submediterana i dinarskih kanjona sve do Kordunskog krasa i Žumberka.

Microrrhinum litorale

Microrrhinum litorale (Willd.) Speta (Linaria litoralis Willd., Chaenorhinum litorale Fritsch; na Krku: "muca-vakamỳku"): To je okolojadranski poluendem na izloženim obalama istočne Italije i Dinarskog krasa, a kod nas je u primorju i na otocima ovo najčešća odporna vrsta iz tog roda. Raste kao fakultativni poluhalofit većinom na primorskim vjetrometinama, po zasoljenim priobalnim kamenjarama sveze Microrrhinion litoralis od Istre do Boke Kotorske i na većini jadranskih otoka.

Microrrhinum pterosporum

Microrrhinum pterosporum (Fisch.& Mey.) Speta (Linaria pterospora Boiss., Chaenorhinum litorale subsp. pterosporum Davis): Ovo je odporni disjunktni relikt i bazofilni kserofit, koji se duž Tauro-Dinarida nalazi na submediteranskom krasu Taurusa i još izdvojeno u južnoj Hercegovini i Dalmaciji od doline Krke do Boke Kotorske i na vrhovima Brača, Hvara, Korčule i Pelješca. Kod nas većinom raste na olujnim vjetrometinama, po izloženim submediteranskim točilima najviše u zajednici Geranietum dalmatici, a u Turskoj isto na sličnim submediteranskim točilima Peltarion angustifoliae.

Microrrhinum X aschersonii

Microrrhinum X aschersonii (Simk.) Sp. (Chaenorhinum aschersonii Simk., M. litorale X praetermissum Speta; na Krku: "mićamùca"): Ovaj je prijelazni kvarnerski endem i jamačno introgresijski križanac između jadranskog tipa M. litorale s.s. i balkanskog M. praetermissum, pa je i morfološki između njih.

To je kod nas iz grupe Veronicaceae izrazito najodpornija svojta na sušu, vjetar i sol, ograničena na burne i zasoljene obale oko Velebitskog kanala: velebitska i vinodolska obala, otoci Sv.Marko, Plavnik, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag i područni manji školjevi. Raste uglavnom na olujnim burištima s jakom posolicom, na presoljenim obalnim kamenjarama i točilima najviše u halofilnoj zajednici Artemisio-Salsoletum ponticae.

Cymbalaria primorskog krasa

Rod Cymbalaria (poponac, Kvarner: "klobùčići", njem. Zymbelkraut, Veronicaceae), sadrži desetak vrsta hazmofita na stijenama i zidinama u Sredozemlju, južnoj Europi i jugozapadnoj Aziji, a na Dinarskom krasu ima 3 svojte: kontinentalnu Cy. vulgaris, submediteransku Cy. pallida i njihov prijelazni križanac Cy.X beguinotii.

Tip C. vulgaris s.s.

Cymbalaria vulgaris Gärtn.& al. (Linaria cymbalaria (L.) Mill.): Srednjoeuropski tip ove vrste je neodporan na jači vjetar i sušu, pa je uglavnom ograničen na vlažnije zavjetrine po zaštićenim i degradiranim zidinama i ruševinama iz reda Parietarietalia u kopnenom zaleđu, a bliže gornjem Jadranu silazi u Istri, Lici i dalm. Zagori. Na vjetrometinama izloženih prirodnih stijena po primorskim Dinaridima i sjevernim otocima zamjenjuje ga idući odporniji srodnik Cy. pallida.

Cymbalaria pallida

Cymbalaria pallida (Ten.) Wett. (Linaria pallida Ten., L. "cymbalaria" auct.croat. p.p. vix L.; na Krku: "varski klobùcić"): To je disjunktni relikt na Apeninima i zapadnim Dinaridima: Velebit, Lika, dalm. Zagora, Obzòva i Divỳnska gora na Krku i dr. Od tipa Cy. muralis s.s. izdvaja se ova svjetlijim pepeljastosivo-dlakavim listovima i stabljikom, pa većim cvjetovima po 15-30 mm.

Za razliku od ruderalnoga europskog tipa Cy. muralis iz vlažnijih zavjetrina, Cy. pallida je odpornija i samonikla na prirodnim kraškim stijenama do jakih vjetrometina, u primorju na izloženim gorskim stijenama sveze Edraianthion, a u kopnenom zaleđu većinom u zajednici Ceteracho-Asplenietum csikii.

Cymbalaria beguinotii

Cymbalaria X beguinotii Cufod. (Cy. muralis ampl. subsp. visianii Webb, Linaria cymbalaria var. pilosa Vis.& auct.adr. non Jacq., Cy. muralis X pallida auct.): Ova je prijelazna jadranska svojta i najvjerojatnije introgresijski križanac između srednjoeuropskog tipa Cy. muralis i južnog relikta Cy. pallida pa je i morfološki između njih sa slabije dlakavim i zelenkastim listovima. To je poluendem Italije, istočnog Jadrana i kordunskih kanjona na poluizloženim submediteranskim stijenama i primorskim zidinama.

Dodatak: Cy. longipes

Cymbalaria longipes (Boiss.) Cheval (Linaria longipes Boiss.& Held.), je odporni primorski kserohalofit na izloženim priobalnim stijenama jugoistočnog Balkana oko Mramornog mora, na egejskim otocima i uz jugozapadne obale Turske. Tu raste na olujnim i zasoljenim obalnim stijenama, npr. u zajednici Cymbalario-Polygonetum praelongi.

Linaria na istočnom Jadranu

Tipska Linaria s.s. (lanolist, engl. toadflax, njem. Leinkraut, fran. éperonière, rus. lanjanka, grč. altsine): Ovaj palearktički rod ima stotinjak vrsta u Euraziji i sjeverozapadnoj Africi, a najviše ih raste na Sredozemlju. Na Dinarskom krasu obuhvaća dvadesetak svojta, od kojih je na istočnom Jadranu razmjerno najčešća kserofilna L. angustissima (Lois.) Borb. (L. italica Trev.).

Veronica na Dinarskom krasu

Veronica ampl. (čestoslavica, Kvarner: "plavùšica", engl. speedwell, njem. Ehrenpreis, grč. diospora): To je najveći rod iz podporodice Veronicaceae / Plantaginaceae s oko 500 vrsta pretežno u Holarktisu, a s malobrojnima u Africi i Novom Zelandu. Na Dinarskom krasu sadrži pedesetak svojta, a taj širi rod kod nas većinom obuhvaća neodporne kopnene mezofite koji su rijetki uz gornji Jadran.

Zato se tipski mezofilni podrod Veronica s.s. nalazi uglavnom po vlažnim zavjetrinama i šumama, uz potoke i izvore na flišu, a najbliže Jadranu u Istri, Lici i dalmatinskoj Zagori, npr. V. anagallis L., V. scutellata L., V. beccabunga L. i ine slične. Južnije je do submediterana češći mezotermno-polukserofitni podrod (ili kao noviji rod) Pseudolysimachion, iz kojega je na primorskom krasu razmjerno najčešća i najodpornija naša V. barrelieri:

V. barrelieri (V. croatica)

Veronica barrelieri Schott.: Roem.& Schul. (V. croatica Borb., Pseudolysimachion barrelieri Holub, tzv. V. "spicata" auct.adr. non L.; Kvarner: "plavùšica"): Ova je jedina razmjerno odpornija svojta iz toga mezofilnog roda na olujnom krasu i balkanski kraški poluendem jugoistočne Europe, od Furlanije u Italiji preko Dinarskog krasa do Pindosa u sjevernoj Grčkoj. Većinom raste na dolomitu i karbonatnim laporima do jačih vjetrometina, često u submediteranskim crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae i primorskim visokim zelenima Dictamno-Ferulagion na policama izloženih stijena.

Tipska V. barrelieri (subsp. barrelieri s.s.) je dinarski endem, a izvan Dinarida (Slovenija, Italija i dr.) zamjenjuje ju srodni poluodporni mezofit V. sternbergiana Bernh. (V. barrelieri ampl. subsp. nitens (Host) Fisch.). Tip se nalazi npr. u Hercegovini, dalmatinskoj Zagori, Poštak, Ličko sredogorje, Velebit, Obzova gora na Krku i dr.

Digitalis uz istočni Jadran

Digitalis (naprstak, engl. foxglove, njem. Fingerhut, fran. gantiere, rus. naperstjanka, grč. korakohorto): Ovo je manji palearktički rod s tridesetak vrsta u Euraziji i sjeverozapadnoj Africi, a kod nas na Dinarskom krasu sadrži 7 svojta. Od njih je na kamenom krasu duž primorja i na Kvarnerskim otocima u submediteranu razmjerno najčešća i na sušu poluodporna D. ferruginea L.

Dodatak: Scrophulariaceae Jadrana

Nakon što je iz stare širje i heterogene porodice Scrophulariaceae ampl., zbog biokemijskih i inih razlika nedavno izdvojena najveća grupa Veronicaceae i prebačena u proširene Plantaginaceae ampl., nove smanjene Scrophulariaceae (s.s.) izgubile su većinu bivših rodova. Zato su i kod nas na primorju ove bitno smanjene, jer su im većina preostalih rodova sjeverni kopneni mezofiti koji uglavnom izostaju na našoj obali i otocima, a jedini naši češći zastupnici te sužene porodice uz Jadran sada su Verbascum i Scrofularia.

Verbascum s istočnog Jadrana

Verbascum (divizma, Kvarner: "šenàc", engl. mullein, njem. Wollkraut, fran. bonhomme, rus. korovjak, grč. phlomos): Taj palearktički rod ima oko 250 vrsta u Euraziji i sjevernoj Africi, a najbogatije su brojne na Sredozemlju. Kod nas na Dinarskom krasu obuhvaća dvadesetak vrsta, pretežno ruderalnih u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Uz Jadran je u tvrdolisnom eumediteranu najčešći V. phoeniceum L., a u primorskom submediteranu V. sinuatum L. i dr., kao i naš kraški endem V. visianium Rchb. (V. niveum Ten.ampl. subsp. visianium Murb.).

Scrophularia na Jadranu

Scrophularia (strupnik, engl. figwort, njem. Braunwurz, grč. bromochorto): Ovaj holarktički rod obuhvaća oko 200 vrsta u Euraziji i Sj. Americi, a najviše raznih rastu u Kini. Na Dinarskom krasu taj rod sadrži desetak vrsta, a od tih endemska Sc. bosniaca Beck raste na ofiolitima po Bosni i u hrvatskoj Banovini. Na našemu primorskom krasu su najčešće južnoeuropske svojte Sc. canina L. i Sc. laciniata W.& K.

Veronicaceae: ekologija uz Jadran

Plantaginaceae i Veronicaceae se u prirodnoj vegetaciji našega primorskog krasa pretežno nalaze kao značajne pratilice, a rjeđe su u dominantnim populacijama, kao npr. kserofitni rod Microrrhinum uz zasoljene morske obale.

Polupustinjski kserohalofiti iz pontosarmatskog reda Artemisio-Limonietalia Gol.& Solom. 1988 i aralokaspijskog razreda Festuco-Limonietea Karpov & Mirkin 1985: Taj istočni kontinentalni razred obuhvaća slane stepe i kamene polupustinje umjerenog pojasa od Ukrajine do Turkestana, a tipski istočni red Festuco-Limonietalia Gol.& Solom. 1988 sadrži kserobazične stepe uglavnom oko Kaspijskog mora.

Drugi zapadni red Artemisio-Limonietalia obuhvaća pontosarmatske slanjače i slane polupustinje s više pontskih sveza. Najzapadnija je na presoljenim orkanskim burištima istočnojadranska Microrrhinion litoralis (Staticion dalmaticum), pa uz Crno i Azovsko more još sveza Kochio-Limonion, uz Kaspijsko more Malococarpion crithmifolii i dr. Ove kserohalinske sveze uz sušne i olujne obale istočnih mora zamjenjuju poluodpornu sredozemnu svezu Chritmo-Limonion.

Microrrhinion litoralis

Eolski kserohalofiti olujnih presoljenih kamenjara iz istočnojadranske sveze Microrrhinion litoralis (Hić. 1934) 1975 ("Staticion dalmaticum" Hić. 1934, usp. Lovrić 1975, 1987, 1991, 1995): Ova kserohalinska sveza je florno-ekološki i biogeografski na prijelazu između sredozemnih obalnih halofita iz reda Chritmo-Limonietalia Mol. i stepsko-pustinjskih kserohalofita istočnog reda Artemisio-Limonietalia.

Zato ona raste na olujnim i presoljenim priobalnim kamenjarama istočnojadranskih rtova i otočića pod udarom jake i česte zračne posolice, gdje zamjenjuje poluodpornu sredozemnu svezu Chritmo-Limonion s.s. iz susjednih zavjetrinskih i poluizloženih obala izloženih tek rjeđem i mokrom prskanju valova.

Pedološka podloga ove sveze su holoskeletne kamenjare pustinjskog tipa serir (litosol s.l.) često još prekrivene slanom korom ili skeletne saliternjače s ptičjim guanom na galebovim otočićima. Zajednički pokazatelji sveze su: Microrrhinum litorale, Elymus pycanthus (Elytrigia litoralis), Vincetoxicum croaticum (Cynanchum adriaticum, endem), Allium comutatum (A. bimetrale), Lotus creticus (L. commutatus), Cichorium pumilum, Senecio leucanthemifolius i Limonium cancellatum s.lat., a u fauni gnjezdišta Larus cacchinnans.

Vjetrovni gradient odpornosti kserohalinske vegetacije kamenih obala Jadrana: u zavjetrinama Limonio-Goniolimonetum dalmatici < Limonietum anfracti < Plantagini-Limonietum cancellati < Chritmo-Arthrocnemetum glauci < Cynancho-Allietum commutati < Artemisio-Salsoletum ponticae < Atriplici-Asparagetum maritimi na najjačim presoljenim burištima. Tu pripadaju iduće 4 najodpornije halocenoze na Jadranu:

Limonio-Goniolimonetum

Limonio-Goniolimonetum dalmatici Hić. (1934) 1963, je endemska halocenoza na burnim obalama sjeverne Dalmacije, najviše oko Paga (loc. clas.) i Ravnih kotara. Ova zajednica je prototip jadranske sveze Microrrhinion.

Crithmo-Arthrocnemetum

Chritmo-Arthrocnemetum glauci (Ginzb. 1926) 1975 (as. Chritmum maritimum + Arthrocnemum glaucum Ginzb.). U manje olujnom zapadnom Sredozemlju s vlažnijim vjetrovima i pretežno mokrom posolicom je Arthrocnemum glaucum uglavnom ograničen na niske slane močvare. Naprotiv na olujnim i presoljenim jadranskim i južnoegejskim otocima (Ginzberger 1926, Rechinger 1943, 1951, etc.) on još češće raste na suhim klisurastim strminama olujnih rtova i otočića, gdje tvori ovu posebnu kserohalinsku zajednicu.

Kod nas se tako nalazi samo na jakim vjetrometinama u rasponu obalnih strmina od 3-90 m, npr. Premantura na jugu Istre, otok Unije, Senjski arhipelag, Svetac, Vis i okolni pučinski otočići. Pokazatelji su: dominira Arthrocnemum glaucum, Chritmum maritimum (dif.), Inula chritmoides subsp. mediterranea (I. acutifolia), Elymus pycanthus i Limonium dubium (Statice smithii).

Artemisio - Salsoletum

Artemisio-Salsoletum ponticae (Horv. 1962) 1975 (as. Artemisia "gallica" Horv. non Br.Bl.): Ova je ekstremno kserofilna halocenoza pustinjskog tipa na olujnim golim rtovima duž Velebitskog kanala, najviše oko Baške (rt Rebica i Škuljica), pa otok Sv.Marko (loc. clas.), Prvić, Sv.Grgur, Goli, Mag, itd. Tu nastava izključivo najjača olujna burišta s jakom i čestom posolicom na golim kamenjarama prekrivenim slanom korom kroz veći dio godine.

Ova je zajednica kod nas najsličnija prednjoazijskim slanim polupustinjama i florno-ekološki uglavnom nema veze sa sredozemnim redom Chritmo-Limonietalia. Pokazatelji su: dominiraju Artemisia maritima, Salsola pontica, Limonium liburnicum (endem), Microrrhinum aschersonii (endem), Senecio fluminensis (endem), Cichorium pumilum, Atriplex prostrata, Daucus hispanicus (subsp. fontanesii), a u fauni račić Tylos ponticus i obalni štipavac Pselaphochernes litoralis.

Atriplici-Asparagetum

Atriplici-Asparagetum maritimi Lov. (1971) 1975 je nitrohalinska zajednica, koja zamjenjuje ostale slične zajednice na olujnim kamenim otočićima s kolonijama galeba pod udarom najjače bure i česte posolice, uglavnom na Kvarneru: npr. Zecje, Galun, Kormat, Maligoli i dr.

Raste na zasoljenim otočna kamenjarama s naslagama galebova guana. Pokazatelji su: Asparagus maritimus, Atriplex arenaria (A. tornabenei), Chenopodium botryodes, Carduus micropterus i diferencialna Euphorbia fragifera, a u fauni gnjezdišta morskih ptica Larus cacchinnans i Sterna hirundo.

Glavna literatura

• Albach, D.C.& al. 2005: Piecing together the "new" Plantaginaceae. Amer. J. Bot. 92: 297–315.

• Hayek, A.von 1931: Scrophulariaceae. Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, Bd. 2: 105-203, Feddes Repertorium XXX/2, Berlin-Dahlem.

• Olmstead, R.G.& al. 2001: Disintegration of the Scrophulariaceae. Amer. J. Bot. 88: 348–361.

• Olmstead, R.G. 2003: Whatever happened to the Scrophulariaceae?. Fremontia 30: 13 - 22.

• Oxelman, B.& al. 2005: Further disintegration of Scrophulariaceae. Taxon 54/2: 411–425.

• Rahn, K. 1996: A phylogenetic study of the Plantaginaceae. Bot. J. Linnean Soc. 120: 145-198.

• Rønsted, N.& al. 2002: Phylogenetic relationships within Plantago (Plantaginaceae); evidence from nuclear ribosomal ITS and plastid TrnL-F sequence data. Bot. J. Linnean Soc. 139: 323-338.

• Speta, F. 1980: Die Gattungen Chaenorrhinum (DC.) Reichenb. und Microrrhinum (Endl.) Fourr. im östlischen Teil ihrer Areale (Balkan bis Indien). Stapfia, 7: 1 - 72, Bot. Arbeit. Linz.

• Tutin, T.G.& al. 1972: Scrophulariaceae. Flora Europaea, Vol. 3: 202-281, Cambridge Univ. Press.

• Tutin, T.G.& al. 1976: Plantaginaceae. Flora Europaea, Vol. 4: 38 - 44, Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi
• Jadranski sukulenti
• Ekologija bure

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, free for copying and distribution without changes.