Jadranske halofitne sitine

Jadranske halofitne sitine (Juncus iz hrvatskih obala, otočja i Panonije): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia.
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica 3 - Juncaceae (Juncus)

ABSTRACI

Adriatic halophilous Juncus (taxa of Croatian seashores, islands, and Pannonian saltmarsh): Halophytic Juncus species are important in Croatian salt-marshes: in Pannonian inland saltmarsh occur J. gerardii and J. articulatus, and in Adriatic subsaline saltmarsh J. maritimus and J. acutus; at extreme stormy flat shores the resisting echinate J. litoralis and J. X heldreichianus prevail. The related vegetation types of salt-marshes are Juncion geradii in Pannonia, and at Adriatic occur: Schoenion nigricantis at subsaline maritime springs, Juncion maritimi in shelered subsaline saltmarsh, and Limonio-Juncion litoralis at stormy hypersaline flat shores.

U v o d

Halofitne sitine (Juncus Jadrana i Panonije): Juncus section Thalassici Bouch. (= Juncus subgen. Adenojuncus Kittel, sect. Juncastrum Four.; hr. sitine, Kvarner čakav. "žukvica", grč. boúrla, turs. Kofa, perz. šil): U biljnoj porodici Juncaceae je drugi acidofilni rod Luzula većinom neodporan na sušu, sol i vjetrove, pa kod nas češće raste u vlažnijim zavjetrinama i šumskom podsloju.

U glavnomu neutrobazičnom rodu Juncus su uglavnom neodporne u zavjetrinama slatkovodne kopnene vrste, a poluodporne su visokoplaninske i stepsko-slatinske svojte koje rastu na umjerenim privjetrinama. Izrazito su odporni na jake vjetrove samo primorski halofiti na olujnim obalama iz sekcije Thalassici (podrod Adenojuncus), kod nas zastupljeni sa 4 obalne svojte.

Eolski gradient roda Juncus na istočnojadranskim obalama: najmanje odporan je slatkovodni J. compressus < J. effusus < J. glaucus < J. bufonius < J. gerardii < J. articulatus < J. maritimus s.s. < J. acutus < J. heldreichianus < J. litoralis kao najodporniji na slanim olujnim burištima. Glavni oslonac ovom pregledu su bile monografske razrade: Snogerup (1993) i Fernandez-Carvajal (1981-1983).

Visinske kraške sitine

Na višemu dinarskom krasu, uz ine manje odporne svojte raste i jedan odporniji Juncus, koji je poluodporan na sušu i jače visinske vjetrove:

Juncus monanthos

Juncus monanthos Jacq. (J. trifidus ampl. subsp. hostii Hartm., J. "trifidus" auct.illyr. non L.): Ova je kod nas među visinskim sitinama skoro jedina razmjerno odpornija na umjerenu sušu i jače vjetrove, koja na kraškom gorju Balkana zamjenjuje acidofilni europski tip J. trifidus L. s.s.

J. monanthos inače raste na gorju okolo Jadrana, tj. na Apeninima, istočnim Alpama i Dinaridima: npr. Velebit, srednja Bosna, Hercegovina, Sandjak i Kosovo. Nalazi se većinom povrh dolomita, na umjerenim vjetrometinama u rudinama Seslerietalia tenuifoliae od 1.500 - 2.200m.

Halofilni obalni Juncus

Poluodporni halofiti iz roda Juncus, koji ne pripadaju primorskoj odpornoj sect. Thallasici: Na kopnenim slanušama u Panoniji npr. uz naše slane izvore u Banovini, Moslavini i istočnoj Slavoniji, pa u primorskim poluslanim močvarama na Sredozemlju i Jadranu, rastu na umjerenim privjetrinama najviše J. articulatus L. (J. lamprocarpus Ehrh.) i J. gerardii Lois. (subsp. gerardii s.s., J. salinus Dur.), oboje u poluslanoj svezi Juncion gerardii.

Ini pravi halofiti iz roda Juncus i najodpornije primorske sekcije Thalassici, u Hrvatskoj rastu većinom na Jadranu po obalama i otocima: J. maritimus, J. acutus, J. litoralis i J. X heldreichianus.

Juncus maritimus s.str.

Juncus maritimus Lam. s.s. (J. ponticus Stev., Juncastrum maritimum Four.; čakav. na Krku: "melna žukvica"): To je poznati i poluodporni europski halofit proširen oko Europe duž obala Baltika i Atlantika do sjevernog Sredozemlja, Levanta i Kaspijskog mora. Ova je najhigrofilnija i najmanje halofilna naša svojta iz sekcije Thalassici, pa raste na raznim poluizloženim slanušama s povremenim slabijim zasoljavanjem i u sličnim bazično-alkalnim močvarama iz redova Juncetalia maritimi, Tamaricetalia itd.

U pojasu priobalne posolice na jadranskim otocima, ova se u zasoljenim lokvama uspinje više od srodnika, npr. na burnom brdu Divỳnska iznad Baške raste sve do 450m nad morem, pa na otoku Prviću do 300m, a na Golom otoku i Pagu do 150m nad morem, itd.

J. acutus (J. spinosus)

Juncus acutus L. (J. spinosus Forsk., Juncastrum acutum Four.): Ovo je već odporniji i pravi kseromorfni halofit, koji većinom raste na izloženim vjetrovitim i jače zasoljenim slanušama skoro izključivo uz more, a u kvarnerskom pojasu burne posolice se uspinje najviše do 250 m nad morem. To je najveća obalna sitina s jakim podankom i izbojcima visine do 160 cm, debelim po 3-5 mm.

Ovaj je subtropski kozmopolit, proširen duž obala Sredozemlja, Atlantika, Kariba, Južne Amerike, Afrike, Australije i Novog Zelanda, a najbliži je hipotetskom predačkom obliku ove sekcije (J. "protothalassicus"). Kod nas raste od privjetrina do jakih burišta uz izložene lagune i šljunkovite žalove, a najviše u halofitnim svezama Juncion maritimi i Arthrocnemion.

J. litoralis (J. tommasinii)

Juncus litoralis C.A.Mey. (J. adriaticus M.Gan. JAZU 1883, J. tommasinii Parl., J. acutus ampl. subsp. tommasinii Arc., Juncastrum visianicum M.Gan.; na Krku: "žukvica vakamỳku"): Ovaj je kod nas izrazito najodporniji kserohalofit iz tog roda, proširen uglavnom na istočnom Sredozemlju i Crnom moru, od Jadrana do Kaspijskog mora.

U prednjoj Aziji raste u sušnim slanim polupustinjama, a kod nas većinom kao obalni hazmofit na kraškim kamenim obalama, samo na olujnim burištima s najjačom posolicom u posebnoj pontokaspijskoj svezi Limonio-Juncion litoralis. Najčešći je na orkanskim presoljenim obalama istočnokvarnerskih otoka uz Velebitski kanal, npr. Baška, Prvić i Goli otok i na jugoistoku Raba. To je kod nas jedina kruto-trnovita jednosupnica tipa ježinastih tragantida, kao bodljasto-jastučasta polukugla.

Od srodnog tipa J. acutus s.s. izdvaja se J. litoralis: podanak kraći i gomoljasto-odrvenio, izbojci zrakasto-lepezasti i kruto-tvrdo sklerotizirani (poput iglastih čavala) i kraći do 80 cm, brakteje kukasto-zavijene kao udice, plodići tupo-zaobljeni i stiniji po 2-3 mm.

Juncus X heldreichianus

Juncus heldreichianus (Mars.) Parl. (J. phalereus M.Gan. JAZU 1883, J. acutus X litoralis Snog.): To je prijelazni psamofit i vjerojatno introgresijski križanac između J. acutus X J. litoralis. Proširen je na obalama istočnog Sredozemlja i prednje Azije do armenskih jezera i Kaspijskog mora, a zapadnu granicu doseže kod nas na jadranskim otocima do Kvarnera.

Ovaj je odporniji kserohalofit koji kod nas raste samo na jačim obalnim vjetrometinama nižih izloženih obala po pješčanim sipinama, zasoljenom flišu i šljunkovitim žalovima, većinom u obalnoj svezi Glaucio-Cakilion.

Ine vrste sekcije Thalassici

Ostale odporne ježinaste vrste iz halofitne sekcije Thalassici: Druge gornjima slične i zamjenske halofilne sitine na inima izloženim slanim obalama izvan Balkana, još su npr. slijedeće (Snogerup 1993):

• J. rigidus Desf. na jugoistočnom Sredozemlju i oko Afrike od Pakistana do Angole

• J. socotranus (Buch.) Snog. oko Arabije od Sueza do Pakistana

• J. krausii Hoch. na južnim obalama Afrike, Australije i Južne Amerike

• J. roemerianus Scheele oko Karibskog mora od Antila do Bermuda

• J. cooperi Eng. uz nutarnja slana jezera na zapadu SAD.

EKOLOGIJA HALOFITA Juncetalia

Bazofilne močvarne sitine iz kozmopolitskog razreda Juncetea maritimi Br.Bl. 1951 i europskoga halofilnog reda Juncetalia maritimi Br.Bl. 31 (Kvarner: "žukvice", grč. bourlai, turs. Kofalar, perz. šil): To je značajna i osobita halofilna vegetacija polupustinjskih kopnenih slatina i niskih kameno-šljunkovitih morskih obala, koja kod nas obuhvaća 3 razne sveze: kopnenu slatinsku sv. Juncion gerardii većinom u Panoniji, pa uz Jadran obalnu poluslanu Schoenion nigricantis i treću izrazito halofilnu Juncion maritimi.

Sitine panonskih slatina

Panonske slanuše iz reda Juncetalia maritimi Br.Bl., u sjevernoj Hrvatskoj su tek rjeđa edafska pojava, kod nas su pretežno kao fragmenti uz tridesetak tektonskih (muriatskih) vrela s poluslanom vodom, najviše u Banovini, Moslavini i Slavoniji. Inače su ove češće u Magjarskoj i Vojvodini, kao i uz Jadran.

Halofiti uz sjevernohrvatska alkalna vrela su danas većinom degradirani ili posve uništeni zbog razvitka toplica i proizvodnje mineralne vode, ili također zbog agrarne melioracije slatina. Donedavna su najveće i najbogatije takve kopnene halocenoze rasle uz bivše poluslano Lasinjsko jezero južno od donje Kupe (blizu Karlovca), koje je sada isušeno i uništeno. Donekle su još očuvane u sjevernoj Hrvatskoj slijedeće pripadne zajednice (Wendelberger 1950, Godicl 1980, Bedalov & al. 1988):

• Sveza Juncion gerardii Wend. 1943 raste u kopnenim poluslanim močvarama s povremenom slabijom slanoćom, a u Banovini i Moslavini sadrži oskudne zajednice Caricetum divisae Salvn. 1948 i Juncetum articulati Wend. 1950, pa još rjeđe fragmente inače najbogatije panonske halocenoze Junco-Scorzoneretum parviflorae (Wenzl. 1934) Wend. 1943 (Juncetum "pannonicum" Wend. 1950) - koja je još donedavna bujno rasla na Banovini oko uništenoga Lasinjskog jezera.

• Sveza Cypero-Spergularion salinae Slavn. 1948: Ovo su kod nas najčešći kopneni halofiti uz sezonske poluslane lokvice koje presuše. U Banovini i Moslavini uz slana vrelca i alkalne lokvice su češće pripadne halocenoze Cyperetum pannonici (Soo 1933) Wend. 1943 i Crypsidetum aculeatae (Boyko 1932) Topa 1939, a rjeđi su u istočnoj Slavoniji npr. kod Tovarnika još i fragmenti Cheneopodium botryodes-Atriplex hastata Slavn. 1948 i dr.

Primorski Juncion maritimi

Tipska sveza u tom redu je Juncion maritimi Br.Bl. 1931, koja se često uz Jadran nalazi uglavnom na zaklonjenim močvarnim obalama, a najviše uz lagune i rječna ušća gdje obuhvaća 2 halocenoze:

• Juncetum maritimi-acuti Hić: Ova je duž istočnog Jadrana najčešća pripadna zajednica iz reda Juncetalia, u brojnim zaklonjenim uvalicama, pa uz lagune i rječna ušća od Istre do Bojane.

• Junco-Scorzoneretum candollei Hić, je rjeđa zajednica slabije zasoljenih vlažnih travnjaka na otoku Pagu i uz ušća dalmatinskih rijeka.

Sveza Schoenion nigricantis

Na izloženijem priobalnom aluviju i vlažnomu zasoljenom flišu, gornju svezu Juncion zamjenjuje kod nas na obalnim vjetrometinama odpornija sveza Schoenion nigricantis Allorge 1922 iz jugozapadne Europe, sa zajedničkim pokazateljima: Juncus articulatus, Schoenus nigricans, Agrostis filifolia i dr. Uz Jadran je zastupljena s tri pripadne zajednice:

• Schoeno-Juncetum maritimi Provost 1975, raste uz poluslana vrela i obalne curke jugozapadne Europe i kod nas uz gornji Jadran uz prokapne flišne odrone na udaru bure i posolice: npr. Srakane i Susak kod Lošinja, Baška na Krku, Lopar na Rabu, Ljubački tjesnac u Ravnim Kotarima i sl. Pokazatelji su: dominira Juncus maritimus, pa Schoenus nigricans, halofitni Ranunculus trilobus i u podsloju prevlaka odporne bazofilne mahovine Drepanocladus aduncus.

• Molinio-Schoenetum nigricantis Goday 1945 (Schoeno-Molinietum arundinaceae Pign. 1953) je poluotporna halocenoza uz poluizložena obalna vrelca i podvirne curke sa slabijom povremenom slanoćom nakon oluja. Raste najviše u zapadnom Sredozemlju, a kod nas npr. u Istri i kod Baške na Krku. Pokazatelji su: dominantna Molinia litoralis, Juncus gerardii, J. articulatus, Schoenus nigricans i Taraxacum salinum.

• Dittrichio-Schoenetum nigricantis Br.Bl. 1931, većinom raste u zapadnom Sredozemlju i kod nas je na istočnoj granici: npr. Srakane, Baška, Lopar, Ljubački tjesnac i Novigradsko more. Raste na zasoljenim i vlažnim obalnim padinama flišnih pješčenjaka i lapora pod udarom obalnih vjetrova i posolice. Pokazatelji su: dominira Dittrichia viscosa, pa Schoenus nigricans, Agrostis filifolia, Dorycnium hirsutum, Lotus tenuis, Elymus pycnanthus (Elytrigia pungens) i Equisetum ramosissimum.

Limonio-Juncion litoralis

U olujnim obalnim slanušama i na presoljenim nižim kamenjarama sjeveroistočnog Jadrana gornje poluodporne sveze zamjenjuje najodpornija pontokaspijska sveza Limonio-Juncion litoralis Golub.& Solom. 1988, koja obuhvaća izrazite halofitne sitine na vjetrovitim i sezonski sušnim slanušama istočnog Sredozemlja i u slanim polupustinjama jugozapadne Azije, od Kvarnera do Perzijskog zaljeva.

Zajednički su pokazatelji te sveze Limonio-Juncion: J. litoralis, Juncus acutus, Limonium vulgare ampl., Triglochin salinum, Heleochloa schoenoides, Crypsis aculeata, Elymus pycnanthus (Elytrigia pungens), Centaurium pulchellum ampl., pa obalna gljiva Agaricus berardii i u fauni halofilni račić Tylos ponticus. Pripadne zajednice presoljenih obalnih slanuša kod nas još nisu dovoljno iztražene, pa su kao primjeri dodane širje istočne halocenoze manjeviše nazočne do istočnog Jadrana:

• Erythraeo-Juncetum acuti Alhab.& Müller (1984), je odporna halocenoza vjetrovitih slanih polupustinja Levanta, Arabije i Mezopotamije, uz poluslana vrelca i alkalne lokve u pustinjskima wadima. Pokazatelji koji su na južnoj granici ograničeni u ovoj halocenozi: Juncus acutus, Erythraea pulchella, Samolus valerandi i Equisetum ramosissimum. Slični takvi fragmenti se nalaze također i na obalnim burištime sjeveroistočnog Jadrana, pa je ovo vjerojatno i jedini poznati zastupnik iz te istočne sveze kod nas na Jadranu.

• Phragmiti-Juncetum rigidi (Tadros 1963) Danin 1983, je odporna halocenoza olujnih poluslanih močvara s jakim vjetrom i obalnim valovima, uz veće lagune i rječna ušća istočnog Sredozemlja, od južne Turske preko Izraela do delte Nila. Pokazatelji su: Juncus rigidus (J. acutus subsp. arabicus), Phragmites australis subsp. humilis (patuljasti heksaploid) i Schoenus nigricans.

Neke slične sveze u svijetu

S gornjom svezom je još vikarno-zamjenska i srednjoamerička odporna sveza Paspalo-Juncion maritimi Knapp 1965: Ova raste u olujnim alkalnim močvarama kraških obala na Bermudskim i Antilskim otocima s orkanskim vjetrovima i posolicom pod udarom karibskih hurricana, pa je eko-fizionomski analogna eurazijskoj svezi Limonio-Juncion. Glavni su odporni halofiti tamo Juncus maritimus subsp. bermudianus i Paspalum vaginatum (P. distichum ampl.).

Glavna literatura

• Fernandez-Carvajal, M.C. 1981-1983: Revision del genero Juncus en la Peninsula Iberica, I - IV. Anales Jard. Bot. Madrid 38/1: 79-89, 38/2: 417-467, 39/1: 79-151, 39/2: 301-379.

• Horvatić, S. 1962: Vegetacijska karta otoka Paga. Prirod. istraž. JAZU, 33: 1-187, Zagreb.

• Lovrić, A.Ž.& al. 1989: Mediteranska močvarna vegetacija i florne zanimljivosti uz donju Neretvu od Čapljine do mora. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, p. 333-340.

• Rac, M.& al. 1988: Botanical peculiarities of the Dalmatian lagoons in Neretva delta. Rapp. CIESM, ser. Lagunes 31/2: E-II/5, Monaco.

• Snogerup, S. 1958-1963: Studies in the genus Juncus, I - III. Botan. Notiser, 111/1: 249-250, 116/2: 142-156.

• Snogerup, S. 1993: A revision of Juncus subgen. Juncus (Juncaceae). Willdenowia, 23: 23–73, Geneve.

• Wendelberger, G. 1950: Zur Soziologie der kontinentalen Halophytenvegetation Mitteleuropas. Oester. Akad. Wiss. nath.nat. 108/5: 1-180, Wien.

Poveznice

• WikiFlora Jadrana
• Jadranske halofitne trave
• Jadranske slanuše (halofiti)

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.