Jadranske halofitne trave

Jadranske halofitne trave (Poaceae / Gramineae iz hrvatskih obala i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum - (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, Wiki-Flora Adriatica - Liliatae (monocotyledones, Poaceae).

ABSTRACT

Adriatic halophilous grasses (Poaceae at Croatian shores and isles): Many usual grasses of Mid-European inlands, in Adriatic shores and islands are almost absent (except coastal mounts); they are there replaced by southern xeric and halophytic grasses. The most important ones in coastal grasslands at eastern Adriatic are: Puccinelia (3 species), Desmazeria (D. marina and D. rigida), Elitrygia (Elymus: E. pycnanthus, E. hispidus, E. farctus), Stipa (S. capensis and S. austritalica), Festuca (F. illyrica and F. lapidosa), Avena aterantha, Cynosurus elegans, Agrostis filifolia, and other rarer ones.

Glavni tipovi halofitnih trava

U svijetu i na Sredozemlju se ekološki znatno razlikuju 2 glavne eko-skupine halofitnih trava (Poaceae - ranije Gramineae): edafsko-močvarne higrohalinske trave iz vlažnih obala i eolske kserohalinske trave iz obalnih vjetrometina i polupustinja, kao i ostale fakultativne poluhalofitne trave.

Močvarne higrohalinske trave

U zapadnjačkoj tradiciji najpoznatiji i kod nas po kopiranju zamalo jedini proučeni - iako tu tek rjeđi ekotip halofitnih trava su edafsko-močvarne higrohalinske trave u zasoljenim priobalnim močvarama, lagunama i estuarima. Kako su takva mokroslana staništa kod nas na kraškomu istočnojadranskom primorju i pretežno kamenitim otocima razmjerno najrjeđa u Europi, to su i njihove higrohalinske trave i osobito tipska Puccinelia tu razmjerno rijetke uglavnom samo u našim riječnim ušćima, pa u malobrojnim sitnijim lagunama i obalnim poluslanim lokvama.

Naprotiv je ovo u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi tj. na oko 1/3 svjetskih obala glavni i najčešći, a ponekad i zamalo jedini nazočni tip halofitnih trava, pa je njihova tipska zastupnica tj. travni rod Puccinelia tamo na zapadu naveliko i mnogostruko detaljno proučavana. Zbog gospodarsko-političke važnosti tih zapadno-močvarnih obala je ta Puccinelia u zapadnjačkoj ekobotanici proglašena kao glavni uzorak i zamalo jedini 'svjetski' primjer halofitnih trava. Kopirnim prijepisima iz zapadnih eko-analogija je tu u drugim kraškim uvjetima, ova rjeđa slano-močvarna Puccinelia kod nas donedavno bila skoro jedina pobliže poznata od halofitnih trava, dok ostale na zapadu rjeđe ni kod nas nisu istraživane, - iako su tu puno češće.

Vjetrovne kserohalinske trave

Drugi još prostraniji svjetski tip kseohalinskih trava na oko 2/3 obala u svijetu, tj. u slanim polupustinjama, stepama i sušno-vjetrovitim morskim obalama su naprotiv eolske kserohalinske trave, koje su naprotiv regionalno rijetke i zato zanemarene u zapadnoj Europi i Sjev. Americi, a po kopirnoj analogiji također i kod nas - iako su baš ove dosad tu zanemarene i neistražene zapravo kod nas na istočnom Jadranu glavne i najčešće među domaćim halofitnim travama.

Taj drugi veliki tip kserohalinskih trava su dosad kroz 20. stoljeće najviše proučavali, inače nepodobni sovjetski ekobotaničari, pa su zato ove njihove analize idejno na zapadu (a neinventivnim kopiranjem i kod nas) uglavnom preskočene i zanemarene - iako su baš ove ('nepodobne') u terenskoj stvarnosti kod nas uz Jadran zapravo najčešće i najprostranije među domaćim halofitnim travama. Glavni su primjerni rodovi tih kserohalinskih trava na kod nas na istočnom Jadranu i drugdje na Sredozemlju, pa na inima sličnim obalama u svijetu osobito travni rodovi Desmazeria i Elitrygia, kao i njihovi ini zamjenski srodnici drugdje u (sub)tropima i južnijim obalama.

Razne ine poluhalofitne trave

Izim ove dvije glavne i ekološki bitno različite skupine izrazitih halofitnih trava koje dobro podnose obilnije i često zasoljavanje, kod nas na Jadranu i drugdje oko južne Europe i Sredozemlja, uz manjeviše zasoljene obale bar povremeno u prijelaznom pojasu blažeg zasoljavanja još rastu i ine poluhalofitne trave, kao pojedine na sol poluodporne svojte iz inih rodova koji inače kod nas sadrže pretežno ostale nehalofitne i kopnene vrste, koje ine uglavnom rastu izvan halofitne vegetacije.

Takvi su češći primjeri fakultativnih poluhalinskih svojta iz inače nehalofitni travnih rodova kod nas uz istočni Jadran i na otocima: Stipa (S. capensis), Festuca (F. lapidosa), Avena aterantha, Cynosurus elegans, Hordeum marinum, Agrostis maritima, pa ine rjeđe kod nas na istočnom Jadranu.

Poaceae (Gramineae) uz Jadran

Halofitne trave istočnojadranske obale i otoka (Poaceae, starije Gramineae; Hrv. Zagorje: "latje", Kvarner čakav. "travỳne", eng. grasses, franc. graminees, grč. chlóai): Po Goldbergu (1989), suhe i sunčano-vjetrovite stepe su izvorna i prvobitna staništa (primarne ekološke niše) na kojima se početno razvila porodica Gramineae (Poaceae).

Zbog toga još i danas među travama postoje nizovi odpornih svojta pa i cijeli kseromorfni rodovi, koji uspješno dominiraju na otvorenim stepama i olujnom krasu. Osim tu u posebnim člancima razrađenih, najčešćih kraških rodova Festuca i Sesleria, kod nas na primorskom krasu obilno rastu još ine odporne trave iz drugih rodova, npr. Stipa, Elymus (Elytrigia), Argostis, Desmazeria, a u slanim obalnim močvarama još Puccinellia, Phragmites, itd.

Halofitna Puccinelia (Atropis)

Puccinelia (Atropis, "Glyceria" auct. ampl.) je kod nas zamalo jedini poznati, strogo halofilni rod trava čije vrste tu rastu uglavnom po obalnim slanim močvarama i kopnenim slatinama. Iako dobro podnosi vlažnu slanoću, ovaj je rod uglavnom dosta neodporan na sredozemnu sušu i jače vjetrove, pa je zato na primorskom krasu istočnog Jadrana razmjerno rijedak i ograničen na močvarne uvale, obale laguna i riječna ušća. U Hrvatskoj sadrži 4 glavne vrste iz naših slanih močvara:

• P. fasciculata (Torr.) Bick. (Glyceria borreri Bab.) i P. festuciformis (Host.) Park. (P. palustris Hay.) rastu u primorskim slanim močvarama, lagunama i estuarima na istočnom Jadranu i širje oko Sredozemlja.

• P. distans (L.) Parl. (Atrops distans Gris.) je halofilni kozmopolit, koji većinom raste pri nižoj i povremenoj slanoći. Kod nas se nalazi mjestimice na Jadranu uz primorske lagune i riječna ušća, pa rjeđe i u sjevernom kopnenom zaleđu uz tektonska poluslana vrela i močvarne slatine istočne Slavonije.

• P. limosa (Schur.) Holm. je kod nas rjeđi kontinentalni halofit iz Panonije i sjeveroistočne Hrvatske, gdje raste mjestimice na slatinama donje Podravine i istočne Slavonije.

Obalna Desmazeria (Catapodium)

Kserohalinski rod Desmazeria na obalnom krasu (Catapodium p.p.; na Krku: "pićinùša", grč. agriáda, turs. Yemlik): Ovaj primorski rod zbog odpornosti na sušu i kameni kras je kod nas južnije obalnom krasu istočnog Jadrana znatno češći i prostraniji od močvarnoga popularnog halofita Puccinelia. Kod nas taj južni primorski rod obuhvaća dvije važnije svojte kserohalofita, inače proširenih na obalama Sredozemlja i jugozapadne Europe:

Desmazeria marina

Desmazeria marina (L.) Druce (Catapodium loliaceum (Huds.) Link.) je izraziti halofit koji kod nas najviše raste na zasoljenim kamenjarama primorskotg krasa uz olujne morske obale, a najviše obilno na jadranskim otocima u halofitnoj svezi Microrrhinion litoralis i to je u jugozapadnoj Hrvatskoj najčešća halofitna trava.

Desmazeria rigida

Desmazeria rigida (L.) Tutin & al. (Catapodium rigidum (L.) Hubb.) raste duž istočnog Jadrana većinom na olujnim i zasoljenim flišnim obalama, najviše po priobalnim i otočnim travnjacima Artemision lobelii i to je uz obale jugozapadne Europe glavni predstavnik ovog roda.

Kserohalinski Elymus (Elitrygia)

Kserofilne primorske pirike, Elymus (Elytrigia; Kvarner čakav. "pirnỳca", grč. xérochorton): Ovaj rod obuhvaća odporne i poluodporne kserofite, psamofite i nitrohalofite po stepama, polupustinjama i zasoljenim morskim obalama. Na istočnom jadranskom primorju i otocima obuhvaća tri važnija odporna ksero-halofita:

Elymus hispidus

Elymus hispidus (Opiz) Meld. (Elytrigia intermedia (Host) Nevski, Agropyron glaucum Roem.& Schul.,; Kvarner: "vela pirnỳca", Baška: "pirnỳca vakamỳku"): To je odporni pontsko-mediteranski kserofit duž južne Europe do ukrajinskih stepa. Kod nas raste od privjetrina do jakih vjetrometina s posolicom na istočnojadranskom primorskom krasu i kvarnerskim otocima, najviše u svezi Artemision lobelii.

E. pycnanthus (E. pungens)

Elymus pycnanthus (Godr.) Meld. (Elytrigia pungens Tutin, Agropyron litorale Dum.; na Krku: "melna pirnỳca", Baška: "mića-pirnỳca"): Ovo je odporni ksero-halofit na obalama Jadrana, Sredozemlja i jugozapadne Europe. Kod nas je najčešći na jadranskim otocima po olujnim i zasoljenim obalama, većinom uz šljunkovite plaže i kamenjarske obale, uz ine psamofite Cakiletalia i kserohalofite Crithmo-Limonion.

E. farctus (E. junciformis)

Elymus farctus (Viv.) Runem.: Meld. (Elytrigia junciformis Löve, Agropyron junceum (L.) Beauv.): To je odporni obalni psamofit u Sredozemlju na pješčanim sipinama reda Ammophiletalia. Kod nas taj većinom raste na silikatnom pijesku po izloženim flišnim obalama, npr. Lopar na Rabu, pa na istoku Korčule i Mljeta, itd.

Rod Festuca uz Jadran

Trave iz velikog roda Festuca na Dinarskom krasu (ikav. "vlasulja", kajk. "slamica", Kvarner čakav. "bejûs", Bosna: "busika", srb. 'vijuk', grč. agriaíra): Među raznim travama na Dinarskom krasu je brojnim svojtama razmjerno najbogatiji kod nas rod Festuca (vlasulja) sa četrdesetak nazočnih vrsta i podvrsta, od kojih su desetak naši uži endemi ili bar širji poluendemi Dinarida.

Taj pretežno kserofitni rod ujedno sadrži najviše odpornih trava na kraškim kamenjarama tj. desetak kseromorfnih svojta na Dinarskom krasu, a najviše takvih je iz kserotermne široke skupine Festuca "ovina" s. ampl. Manje su brojne neodporne europske vrste u vlažnijim zavjetrinama na debljem tlu u visinskim travnjacima primorsih Dinarida, npr. F. sylvatica (Poll.) Vill., F. pratensis Huds., F. rubra L. i F. drymeia Mert. & Koch.

Najbrojnije su kod nas poluodporne svojte na gorskim poluizloženim travnjcima tipa Festucetalia valesiacae i Seslerietalia tenuifoliae: Festuca valesiaca Schl.: Gaud., F. rupicola Heuf. (F. sulcata Hack.), F. affinis Boiss. & Held. (F. croatica Kern.), F. nigrescens Lam. (F. fallax Thuill.), F. arundinacea Schreb. i dr.

Na primorskim kraškim kamenjarama olujnih vjetrometina uglavnom rastu naši najodporniji endemi F. panciciana, F. illyrica, F. lapidosa i F. hercegovinica, a inače najviše odpornih svojta tog roda kod nas rastu u primorju na submediteranskim travnjacima (vidi još pobliže: Hrvatska kraška Festuca.

Festuca illyrica

Festuca illyrica Mgf.Dfg. (na Krku: "vàrska bejûs"): Ovo je odporniji endem istočnojadranskog primorskog krasa i jadranskih otoka, gdje zamjenjuje sjeverniji kontinentalno-panonski tip F. pseudovina Hack s.s. (koji većinom ne raste južnije uz Jadran). Tipska F. pseudovina iz kopnenog zaledja silazi bliže do Jadrana jedino u Istri na zaštićenim i vlažnijim flišnim travnjacima Scorzonerion villosae.

F.illyrica je proširena na istočnojadranskom primorju i u kraškim poljima od Vinodola i Like do Hercegovine i Boke Kotorske, a na burnoj i hladnijoj velebitskoj obali i susjednom Prviću česta je i na zasoljenom flišu bliže uz more kao fakultativni poluhalofit. Raste na vapnencu i dolomitu u submediteranu gdje često dominira na prostranim kamenitim travnjacima Festucion illyricae (Horv.) Riter.

Festuca lapidosa

Festuca lapidosa (Deg.) Mgf.Dfg. (F. ovina ampl. var. lapidosa Deg.; na Krku i Rabu: "mićabejûs"): Od svih naših vlasulja, ova je najsitnija rastom i najuže je ograničena na istočni Kvarner, a također je i najizrazitiji kserohalofit. To je lokalni endem uz burne zasoljene obale oko Velebitskog kanala i kod nas je najodporniji kserohalofit iz ovog roda.

Raste npr. na velebitskoj obali Jurjevo-Klada, pa na jugoistočnom Krku od Vrbnika do Stare Baške i masovno na otocima Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i na sjeveru Raba kod Lopara, pa na burnoj sjeveroistočnoj strani Paga. Tu raste po zasoljenim priobalnim kamenjarama, uglavnom na najgorim olujnim vjetrometinama pod izravnim udarom velebitske bure s jakom i čestom posolicom, gdje dominira u sušno-slanim travnjacima Artemisio-Festucetum lapidosae.

Kserofitni rod Stipa

Kserotermni rod Stipa na olujnom krasu primorskih Dinarida (kovilje, na Krku: "kitàvica", grč. chamophtéres): Ovaj kserotermni rod je na Balkanu najčešći po stepskim i submediteranskim travnjacima, a kod nas obuhvaća samo odporne i poluodporne svojte od privjetrina do olujnih burišta, dok u vlažnim zavjetrinama uglavnom izostaje.

Poluodporni kserofiti u višim brdskim zavjetrinama bez posolice su na primorskim Dinaridima i otočnim brdima Stipa eriocaulis Borb. (S. gallica Čelak), St. pulcherrima Koch (St. mediterranea Trin. & Rupr. i St. bromoides (L.) Dörf. (Aristella bromoides Bert.) na poluizloženim primorskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia. Najodpornije su uz olujne slane obale kod nas iduće svojte:

Najjužnija Stipa capensis

Stipa capensis Thunb. (St. tortilis Desf.) je najkserotermnije sredozemno kovilje, prošireno u Africi i na južnijim sredozemnim otocima, a kod nas je na sjevernoj granici u dubrovačkom primorju i na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana. Tu raste na jakim vjetrometinama s posolicom uz otvorene obale na udaru pučinskog juga, većinom u vrućim subtropskim stepama Stipion capensis, npr. na južnojadranskoj kopnenoj obali oko Dubrovnika travnjak Helichryso-Stipetum tortilis, a na vanjskim pučinskim otocima Hyparrhenio-Stipetum capensis.

S. austritalica (S. lithophila)

Stipa austritalica Martin. (St. turcica Martin., St. lithophila (Smirn.) Rosk.; na Krku: "mića kitàvica"): Ovo je najodporniji južni kserofit iz širje skupine St. pennata ampl., proširen u najsušnijim sredozemnim stepama od južne Italije i Sicilije do turskih stepa i južnog Krima, većinom na brdskim travnjacima Daphno-Festucetalia. Kod nas je ova na sjevernoj granici po istočnokvarnerskim otocima uz Velebitski kanal: na jugoistoku Krka, Prvić, Goli otok, itd.

Kod nas ova raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s visinskom posolicom pod izravnim udarom Senjske bure i slanih oluja, na zasoljenim kraškim kamenjarama u orkanskim stepama Festuco-Stipetum lithophilae. Od sjevernijih srodnika iz skupine St. pennata ampl., izdavaja se ova: patuljastim rastom do 25 cm, listovi dvobojni i ozdola svjetliji sivobaršunasti, cvatići sitniji po 14-17 mm, a osje cvata izduženo po 26-30 mm i sjajno svileno-srebrenasto tj. gusto perasto-baršunasto.

Avena aterantha (A. pilosa)

Kod nas je na kopnenom primorju i otocima izvan slanih obala najčešći ruderalni nitro-kserofit divlja zob (Avena barbata Pott.: Link.), koja raste po kamenim pašnjacima i u ruderalnoj vegetaciji uz putove i naselja. Na kamenim zasoljenim obalama istočnog Jadrana ovu zamjenuje drugi južniji ksero-halofit, Av. aterantha:

• Avena aterantha Presl. (Av. pilosa M.Bieb., A. ragusina M.Gan.; na Krku: "dibla-ovãs", grč. agriálpas, turs. Yabani yulaf, perz. djodusar): To je južniji odporni ksero-halofit, inače proširen po slanim stepama i polupustinjama jugozapadne Azije i na zasoljenim balkanskim obalama, s najzapadnijom granicom do burnoga Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Stinica, Vinodol, Baška, Prvić, Goli itd.

Tu kod nas ova raste uz more na olujnim kamenim burištima s jakom posolicom, većinom na zasoljenim klisurastim obalama uz hazmofite Aurinio-Capparion. Od poluodpornoga europskog tipa A. barbata (s.s.) izdvaja se ta jugoistočna Av. aterantha: puno dužim osjem (po 7-12 mm) i gusto perasto-dlakavim čekinjama u cvatu.

Cynosurus elegans (C. gracilis)

Cynosurus elegans Desf. (Chrysurus gracilis Morris), je odporni sredozemni kserofit i fakultativni halofit, koji južnije zamjenjuje europski nitrofilni, kontinentalno-submediteranski tip Cy. echinatus L. (s.s.). Južniji obalni Cy. elegans raste u tvrdolisnom eumediteranu duž Sredozemlja od Azora do Irana, a kod nas npr. na dubrovačkom primorju i na mnogim otocima, najsjevernije do Lopara na Rabu i Baške na Krku, većinom na vjetrovitim travnjacima Vulpio-Lotion i Artemision lobelii.

Od sjevernoga mezofilno-ruderalnog tipa Cy. echinatus s.s. izdvaja se taj južno-kserofilni Cy. elegans: niži rast po 10-30 cm, listovi su uži po 1-3 mm, metlica rahlija s tamnijim zelenim pljevicama klasića, a ekološki nije ruderalan nego raste u poluprirodnim travnjacima uz more.

Bromus australis (B. microtrichus)

U široj skupini Bromus erectus auct.ampl., neodporni kopneni mezofit Br. erectus Huds. s.s. (B. longiflorus Willd.: Spren.) koji ne podnosi sol ni jaču sušu, južnije od Istre uz Jadran većinom izostaje (osim na gorju dalmatinske Zagore) i tu ga uz more zamjenjuju druga dva odpornija južna srodnika:

• Bromus australis (Gris.) R.Br. s.s. (Br. microtrichus Borb.; na Krku: "mića sinokòs", grč. agriobromos, turs. Pisipiotu): Na olujnim burištima s posolicom iz priobalja i otoka, u tvrdolisnom eumediteranu raste sredozemni odporni kserofit i fakultativni halofit Br. australis, npr. velebitska i biokovska obala, Konavli, Pelješac, jugoistočni Krk, Rab, Brač, Korčula i dr. Nalazi se većinom na obalnomu kamenitom krasu u travnjacima Artemision lobelii, Cymbopogoni-Brachypodion i sl. Od srodnika se izdvaja: svjetlijim pepeljastosivim, gusto baršunastim i usko-nitastim listovima previjenog ruba.

• Bromus X condensatus Hack. (na Krku: "vela sinokòs"): Sjevernije u Istri, primorju, na otočnim vrhovima, u dalmatinskoj Zagori, Hercegovini i širje po južnoj Europi, još raste na umjerenim privjetrinama njegov poluodporni križanac Br. X condensatus, nastao u dodirnomu prijelaznom području introgresijom Br. australis X erectus s.s. Ovaj raste većinom u gornjem submediteranu na travnjacima Satureion subspicatae i u kserotermnim fenskim enklavama iz kopnenog zaleđa na mezotermnim travnjacima Xero-Bromion.

Rod Hordeum uz slanuše

Rod Hordeum (ječam), osim poznatoga žitnog ječma (H. vulgare L.), kod nas inače većinom obuhvaća ruderalno-nitrofilne divlje korove u vegetaciji Chenopodietalia. Među ovima su 2 svojte nitrohalinski poluhalofiti iz zagađenih slatina: uz Jadran H. marinum Huds. i u Panoniji H. geniculatum All.:

H. marinum (H. maritimum)

Hordeum marinum Huds. (H. maritimum Stok.; Kvarner: "divli jaćmik"): Ovo je europski nitrohalofit i obalni korov. Na Sredozemlju i uz Jadran taj često raste uz zagađene i degradirane morske obale, a kod nas najviše uz obalne putove i plaže s primorskim nitro-halofitima u obalnoj antropogenoj zajednici Lolio-Plantaginetum.

H. geniculatum (H. hystrix)

Hordeum geniculatum All. (H. hystrix Roth. ampl.): To je slatinski kopneni nitrohalofit u srednjoj Europi i Panoniji uz kopnene slanuše Puccinelietalia. U susjedstvu je češći na sodnim slatinama Magjarske i Vojvodine, a u sjeveroistočnoj Hrvatskoj je dosta rijedak, npr. u istočnoj Slavoniji kod Tovarnika.

Crypsis aculeata

Crypsis aculeata (L.) Ait. je nitrohalinski poluhalofit, koji raste uz Jadran i u Panoniji po zagađenim lokvama s nižom ili povremenom slanoćom koje ljeti presuše. Nalazi se npr. u Vojvodini i istočnoj Slavoniji uz svezu Cypero-Spergularion, a južnije uz Jadran u primorskim lokvama i jarcima iz reda Isoetetalia.

Rod Agrostis na Jadranu

Rod Agrostis (rosulja) na Dinarskom krasu: To je poluodporni mezotermni rod, kod nas s više neodpornih vrsta u vlažnim zavjetrinama: npr. Ag. canina L., Ag. stolonifera L. s.s. i dr. Na primorskim Dinaridima i otočnim brdima uz Jadran je razmjerno najčešća i poluodporna Ag. stricta Gmel. (A. pusilla Dum., A. montana Hart.): Ova je kseromontana svojta iz južnoeuropskog gorja, npr. na Dinarskom krasu izložene brdske kamenjare i suha točila Sempervivo-Sedetalia. Uz more i na otocima je razmjerno najodpornija južna pripadna svojta Ag. filifolia:

Agrostis filifolia (A.maritima)

Agrostis filifolia Link. (Ag. stolonifera ampl. subsp. maritima (Lam.) Four.; Kvarner: "zelenỳca", grč. sousamóchorton): Ovo je odporni obalni kserofit i fakultativni halofit iz Sredozemlja i jugozapadne Europe, npr. kod nas na Kvarneru po olujnim i zasoljenim otočnim obalama, najviše u travnjacima Imperato-Erianthion, a rjeđa je još u južnoj Panoniji i istočnoj Slavoniji.

Rod Phragmites, trska

Obična trska, Phragmites australis ampl. (Ph. communis L., Baška: "štartỳna", grč. kálamos, turs. Hasur): Tipski kopneni tetraploid Ph. australis (Cav.) Trin. s.s., većinom ne podnosi sol niti jače vjetrove pa rjeđe raste uz Jadran uglavnom u zavjetrinskim slatkovodnim močvarama uz rijeke i jezera.

Uz more na jadranskoj obali i otocima ovaj kopneni tip većinom izostaje, pa ga tu kod nas južnije većinom zamjenjuju drugi odporniji poliploidi (Gorenflot 1975): Ph. isiaca i Ph. australis ampl. subsp. humilis.

Ph. australis ssp. humilis

Phragmites australis ampl. subsp. humilis (D.Not.) Kérg. (Ph. pumila Willk., P. communis var. pokornyi Soó; na Krku: "mića-štartỳna"): Ovo je najodporniji patuljasti heksaploid i polusterilni križanac (Ph. australis X isiaca), koji rijetko cvate i uglavnom se najviše širi vegetativnim vriježama.

Ova patuljasta halofitna trska raste samo na slanim tlima uz obale Sredozemlja, Crnog mora i na panonskim slatinama, a na Jadranu većinom uz olujne i zasoljene obale na obalnomu presoljenom flišu i aluviju u slano-vlažnim travnjacima Puccinellio-Phragmition: npr. Punat, Baška, Lopar, delta Neretve, itd.

Ph. isiaca (Ph. altissima)

Phragmites isiaca (Del.) Knuth. (Ph. altissima Benth., Ph. chrysantha Mab.; Kvarner: "trstỳna", na Krku: "vela štartỳna"): Ovo je južniji divovski oktoploid visine 2 - 4m, tvrdo-odrvenjele višegodišnje stabljike i vazdazelenih listova, koji južnije zamjenjuje tipski Ph. australis s.s., što je unatoč svoga 'južnog' imena kod nas na jugu rjeđi uz Jadran.

Poluodporna je na vjetrove i umjerenu ili povremenu slanoću, a proširena je uz brakične muljasto-pješčane obale u Sredozemlju, jugozapadnoj Aziji i sjeveroistočnoj Africi npr. u delti Nila. Kod nas raste uz poluslane lagune i riječna ušća na umjerenim vjetrometinama, uglavnom u halofitnim poluslanim ševarima Bolboschoenetalia: npr. uz poluslana rječna ušća Zrmanje, Krke, Cetine, Neretve i Omble.

Glavna literatura

• Degen, A. 1936: Gramineae. Flora Velebitica, vol. I. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

• Hayek, A.von 1933: Gramineae. Prodromus florae Peninsulae Balcanicae, vol. III, Feddes Repertorium XXX/3, Berlin-Dahlem.

• Tutin, T.G.& al. 1980: Gramineae. Flora Europaea, vol. V: 118-267, Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Hrvatsko-balkanske seslerije
• Jadranske slanuše (halofiti)
• Jadranske halofitne sitine
• Hrvatska kraška Festuca

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.