Jadranske južne močvarke

Jadranske južne močvarke (slatkovodno bilje duž Hrvatskog primorja uz istočni Jadran): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia.
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica

ABSTRACT

Adriatic swamp plants (freshwater Tracheophyta at Croatian coasts and islands): The freshwater and subsaline vegetation of Croatian coast and Adriatic islands, beside some widespread ones, includes also dozen southern water-plants absent in temperate Mid-Europe: Typha domingensis, Holoschoenus romanus, Chlorocyperus badius, Fimristylis illyrica, Butomus junceus, Damasonium bourgaei, Caldesia reniformis, Althenia filiformis, Najas graminea, Potamogeton siculus, etc. The remarkable types of swamp vegetation there are e.g. Coleogetion pectinati, Azollo-Salvinion, Bolboschoenetalia and others.

U v o d

Bazofilna vodena vegetacija vaskularnih močvarica u karbonatnim i poluslanim močvarama na istočnojadranskom primorju i otocima je donedavna bila razmjerno slabije poznata, osim lokava na otoku Pagu. U tim primorskim mičvarama izrazito prevladavaju južne jednosupnice (Liliopsida) nad uobičajenim europskim dvosupnicama iz inih sjevernijih kontinentalnih močvara.

U novije doba je uz istočni Jadran detaljnim uvidima od Kvarnera do Dubrovnika nađeno više južnijih vodenjara iz subtropskih močvara, koje tu kontinentalni jugo-botaničari u 20. stoljeću nisu uočili zbog slabog poznavanja mediteranske flore: Typha domingensis (T. australis), Holoschoenus romanus (H. australis), Chlorocyperus badius (Cyperus thermalis), Fimristylis illyrica, Butomus junceus, Damasonium bourgaei, Caldesia reniformis, Althenia filiformis, Najas graminea, Potamogeton siculus (P. subflavus), itd. Ovdje se daje njihov sažeti pregled nalazišta i ekologije s pripadnim fitocenozama.

Južne vodene Ranunculaceae

Neodporne Ranunculaceae uz Jadran: Osim jedine poluotporne primorske svojte Ranunculus trilobus Desf. (R. sardous p.p.), većina ostalih pripadnika u toj porodici su izrazito mezofilni do higrofilni, uglavnom u zavjetrinama i neodporni na sol i vjetar. Među njima su kod nas razmjerno najmanje odporni slijedeći: Ranunculus lingua L. je močvarni higrofit u zaštićenim trsticima Phragmitetalia. R. ophioglossifolius Vill. je još rjeđi i osjetljiviji od predhodnog, pa je u primorju ograničen na zavjetrinske lokvice i sporotekuće jarke sveze Glycerio-Sparganion.

R. trilobus (mediterraneus)

Ranunculus trilobus Desf. (R. sardous ampl. subsp. mediterraneus Gris.) je kod nas jedini poluodporni južni halofit iz fam. Ranunculaceae. Nalazi se na izloženim vlažnijim obalama oko Sredozemlja i na Kanarskim otocima, a kod nas na burnim i zasoljenim kvarnerskim otocima npr. Sv.Marko i jugoistočni Krk kod Baške, na Pagu, pa južnije na Dugom otoku, Mljetu, ušću Neretve, itd.

Tu raste u vjetrovitim i poluslanim obalnim sitinama i vlažnim travnjacima Holoschoenion australis i Juncion maritimi. Od europskoga neodpornog srodnika R. siculus Cr. s.s. izdvaja se ovaj: razgranjen rašljasto-viličasto od dna, ogranci goli (bez dlačica), listovi sitniji s klinastim ispercima, cvjetići sitni i svjetliji blijedokrem užih eliptičnih latica, a sjemenke sitne i hrapavo-bradavičaste.

Plivajući Batrachium uz Jadran

Vodeni rod Batrachium (Ranunculus ampl. subgen. Batrachium) uglavnom obuhvaća plivajuće i podvodne vrste u mirnijim vodama, lokvama i rječnim rukavima. Najčešći je kopneni Batrachium aquatile (L.) Dum. s.l. (Ranunculus aquatilis L.) u više neodpornih bliskih svojta s plivajućim listovima, a raste većinom u zaleđu po zaštićenim ustajalim lokvama i plićim močvarama sveze Callitrico-Batrachion, uglavnom u zavjetrinama.

Batrachium drouetii

Batrachium drouetii Schultz (Ranunculus brattius Beck) je bazofilna vrsta plivajućeg vodenog žabnjaka, koji na zapadnim i južnim europskim obalama i sredozemnim otocima zamjenjuje slični žabnjak Bat. trichophyllum (Chaix) Schul. iz kontinentalnih voda u srednjoj Europi i to su zapravo dvije srodne podvrste.

Ovaj primorski bazofilni tip inače raste i u blago zasoljenoj vodi, ali se kod nas nalazi također u bazičnim kraškim vodama s obiljem karbonata na otocima i dalmatinskom primorju. Kod nas na jugu raste u nizu lokava na jadranskim otocima (Dugi, Brač, Mljet), u rječnim ušćima dalmatinskih rijeka (Cetina, Neretva) i u više lokava oko Vinišća na kopnu.

Batrachium baudotii

Batrachium baudotii (Godr.) Schul. (Ranunculus baudotii Godr.): Ova je kod nas jedina izrazito halofitna vodenjara iz porodice Ranunculaceae, koja raste samo u poluslanim ili bar povremeno zasoljenim vodama uz more, većinom u lagunama i rječnim ušćima. U poluslanom Baltiku ovaj raste i prama otvorenoj pučini, a kod nas npr. u brakičnim ušćima Neretve, Krke, Zrmanje, pa u zasoljenim otočnim lokvama na udaru burne posolice, itd.

Ceratophyllum uz Jadran

U stajaćim i sporije tekućim slatkim vodama kopnene Hrvatske, nalaze se 2 najčešće svojte iz roda Ceratophyllum: plitkovodni C. demersum L. i dubinski C. submersum L. Treća odpornija bazofilno-reofilna svojta i češća kod nas na Dinarskom krasu je C. demersum ampl. subsp. apiculatum Roth. (C. apiculatum Cham.: Roth..), koji raste u sedrenim karbonatnim vodama s jačom hidrodinamikom rječnog vodotoka ili jezerskih valova, s vodenjarama Coleogeto-Najadion. Kod nas se taj najviše nalazi u kraškim rijekama Dalmacije i Hercegovine, a donekle podnosi i slabiju ili povremenu slanoću rječnih ušća uz Jadran.

Južne primorske Nymphaeaceae

Neodporne zavjetrinske Nymphaeaceae: pripadnici ove porodice su zbog osjetljivih plivajućih listova uglavnom neodporni na vjetrove i najčešće ograničeni na mirne močvare, rječne rukave i ine ustajale vode bez valova. Takvi su poznati i prošireni Nymphaea alba L. i Nuphar lutea (L.) Sm. u svezi Nymphaeion. Rjeđa je kod nas i poluodporna na jugu samo u Dalmaciji Nuphar pumila (Timm.) DC., npr. u delti Neretve.

Južne Cyperaceae uz Jadran

Cyperaceae uz istočni Jadran (šaševi, Kvarner: "sîtije", grč. kypere, kurd. šašru, hindu: sitya): Ova kozmopolitska porodica ima stotinjak rodova s preko 5.000 vrsta, a najviše u južnoj Aziji i Južnoj Americi. Ta porodica se za razliku od trava, prvotno razvila na vlažnim staništima (Goldberg 1989), pa zato i danas većinom sadrži neodporne higrofite i acido-psihrofilne tipove uglavnom slabije odporne na sol, sušu i toplo-suhe vjetrove iz Sredozemlja, jer kod nas pretežno rastu u vlažnim zavjetrinama ili u podsloju šuma.

Čak i niz tzv. "odpornih" šaševa iz vlažno-sniježnih vrhova u Europi, na olujnim primorskim Dinaridima i inomu južnijem gorju, zbog međudjelovanja sušne bure i poroznog krasa su jedva poluodporni tek do blažih privjetrina npr. Carex firma Moq., C. rupestris All., C. sempervirens Vill. i sl., dok ih na pravim vjetrometinama i burištima tipskog krasa zamjenjuju ini malobrojni kseromorfni šaševi kao C. mucronata i endemski C. kitaibeliana.

Zato je u Sredozemlju i osobito na otocima ova porodica znatno rjeđa i siromašnija negoli u europskom zaleđu, a na nekim olujnim i zasoljenim južnim otocima Cyperaceae čak izostaju gdje ih podpuno zamjenjuju odpornije kserobazične Juncaceae. Iz ostalih rodova u porodici Cypraceae, na primorskom krasu rastu ine poluodporne južnije svojte koje na poluslanim obalnim privjetrinama u Sredozemlju zamjenjuju neodporne kopnene Cyperaceae iz srednjoeuropskih slatkovodnih močvara bez soli i jačeg vjetra: Bolboschoenus maritimus, Schoenoplectus tabernaemontani, Holoschoenus romanus, Chlorocyperus badius, itd.

Bolboschoenus maritimus

Bolboschoenus maritimus (L.) Palla (Scirpus mar. L.; na Krku: "mornesÿtje"): Ova je najčešća halofitna vrsta velikih ševara u primorskim močvarama na istočnom Jadranu, npr. obilno uz donju Neretvu, Cetinu, Rašu, itd. Tu raste većinom uz rječna ušća i lagune, u poluslanim močvarama s nižom ili povremenom slanoćom ili s obiljem karbonata, gdje raste s bazofilnim ševarima Bolboschoenetalia i najčešće dominira u svezi Bolboschoenion maritimi.

Schoenoplectus tabernaemontani

Schoenoplectus tabernaemontani (Gmel.) Pall. (Scirpus lacustris subsp. glaucus (Sm.) Hart.; na Krku: "velesÿtje", grč. boútomos, turs. Sandalya sazi); Ovaj je poluodporni termohalofit proširen na obalama zapadne Europe i oko Sredozemlja, gdje zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip Sch. lacustris (L.) Pall. s.s. Taj južni raste u obalnim poluslanim močvarama reda Bolboschoenetalia do umjerenih privjetrina.

Holoschoenus romanus (australis)

Holoschoenus romanus (L.) Fritsch. (H. vulgaris ampl. subsp. australis (L.) Greut., grč. skoboúrla): Ova je južnija termobazofilna svojta koja na Sredozemlju i Jadranu u alkalnim, karbonatnim ili poluslanim močvarama zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip H. vulgaris (subsp. vulgaris s.s.). Kod nas je čest uz ušća dalmatinskih rijeka po primorskim močvarama reda Bolboschoenetalia do umjerenih privjetrina.

Chlorocyperus badius (thermalis)

Europski kopneni tip Chlorocyperus longus (L.) Pall. (subsp. longus s.s., Cyperus longus L., grč. bourla), je na vjetar i sol neodporan europski neutracidni tip, a kod nas je taj većinom ograničen na kisele zaštićene močvare reda Phragmitetalia iz kopnenog zaledja. U primorskim močvarama na udaru bure zamjenjuje ga uz Jadran i na Sredozemlju odporniji južni srodnik Chlorocyperus badius (Desf.) Pall. (Cyperus preslii Parl., Cy. thermalis Don.; na Krku: "velesÿtje", grč. agriokýperios). Ovo je južni termobazofilni ševar, koji u tvrdolisnom eumediteranu na Sredozemlju i Jadranu zamjenjuje sjeverni europski tip Ch. longus. Kod nas raste na primorju u poluslanim ili karbonatnim močvarama reda Bolboschoenetalia sve do jačih vjetrometina.

Fimbristylis illyrica

Fimbristylis illyrica M.Gan. (JAZU 1883, F. "dichotoma" auct.adr. non Vahl., na Krku: "mićesÿtje"): To je otporni termobazofilni poluendem istočnojadranskog primorja i Kvarnerskih otoka, npr. uz donju Neretvu, pa na jugoistočnom Krku i dr. Raste na umjerenim privjetrinama u izloženim sezonskim blatima na karbonatnom ili poluslanom aluviju, a najviše u zajednici Taraxaco-Fimbristyletum illyricae.

Južniji šaševi (Carex)

Carex (šaš) je veći sjeverni holarktički rod koji sadrži do 2.000 raznih vrsta. Na Dinarskom krasu ima oko 90 svojta, a kod nas je najbrojniji i najraznovrsniji na hladno-vlažnim staništima kopnenog zaleđa, dok je prama jugu u Sredozemlju i subtropima sve rjeđi. Zato je uz gornji Jadran najbogatiji u Istri, Lici i dalm. Zagori, a rjeđi i siromašan južnije na obali i otocima, dok na manjim i sušnim jadranskim otocima zamalo izostaje. Uz Jadran obuhvaća 2 glavne vrste u primorskim močvarama: C. extensa i C. distans ssp. adriaticus.

• Carex extensa Good., je manje odporan među inim rodovima primorskih šaševa, pa na Sredozemlju i Jadranu raste uz zavjetrinske močvarne obale laguna i riječnih ušća iz sveze Bolboschoenion maritimi.

• C. distans L. je nešto odporniji, gdje raste kao fakultativni poluhalofit u močvarama s povremenom ili nižom slanoćom oko Europe u svezi Juncion gerardii. To je variabilna širja vrsta i kod nas tip C. distans subsp. distans s.s. raste uglavnom sjevernije uz kopnene slane izvore, pa se u našemu kopnenom zaleđu taj nalazi uz dvadesetak poluslanih vrela po Banovini i Moslavini. Uz jadranske slanuše raste druga južnija termohalinska podvrsta C. distans ampl. subsp. adriaticus Deg., na našem primorju najviše uz priobalne izvore i rukave rječnih ušća.

• Carex brachystachys Schrk. je kod nas jedan od najmanje odpornih visinskih šaševa i uglavnom je ograničen u gorskim zavjetrinama na vlažne i prokapne karbonate sveze Caricion brachystachidis: Alpe, Gorski Kotar, Velebit i sl.

Acorellus (Juncellus) pannonicus

Acorellus pannonicus (Jacq.) Palla (Juncellus pannonicus Clarke, Cyperus pannonicus Jacq.): Ovo je panonski poluendem jugoistočne Europe i halofit iz kopnenih poluslanih voda niže slanoće. Najčešći je oko Panonije npr. Gradišće, Slovačka, Magjarska, Vojvodina, sjeverna Hrvatska, Rumunjska, do Bugarske i zapadne Ukrajine. Kod nas raste uz dvadesetak poluslanih vrela po Banovini i Moslavini, uz jne kopnene poluhalofite iz sveze Cypero-Spergularion salinae.

Južniji rogozi (Typha)

Typhaceae ampl. (rogozi, incl. Sparganiaceae) u primorskim močvarama: Ova porodica je danas proširena uvrštenjem slične bivše Sparganiaceae, pa sadrži 2 glavna roda: Typha i Sparganium. Glavni i tipski je rod Typha (rogoz, dalm. Zagora: "šćevar", Kvarner: "vodne-cigâre", Srbija i Bosna: botur, engl. bulrush, njem. Rohrkolben, fran. massette, rus. rogoz, grč. rhéna, turs. Yaprakli kofa).

Ovaj kozmopolitski rod sadrži dvadesetak močvarnih vrsta na većini kontinenata. Na dinarskom krasu Typha obuhvaća 6 raznih svojta, a uglavnom sadrži neodporne i poluodporne močvarice. Kod nas su izrazito neodporne na vjetar i sol acidofilne T. minima Hoppe i T. shuttleworthii Koch & Sond., uglavnom ograničene na zavjetrinske kisele cretove kopnenog zaleđa. Ine su češće i odpornije u primorju T. latifolia, T. angustifolia i T. australis.

Typha latifolia

Poluodporne su i najraširenije kod nas u kopnenom zaleđu T. latifolia L. i T. angustifolia L. s.s., koje rastu u močvarnim trsticima Phragmition do poluizloženih privjetrina, a T. latifolia raste iz zaledja na jug do Istre, kopnene Dalmacije i Kvarnerskih otoka.

Tipska T. angustifolia s.s.

Typha angustifolia L. (subsp. angustifolia s.s., fam. Typhaceae): Ovaj sjeverni eurosibirski tip je neutracidan i slabije odporan na vjetar, pa uglavnom raste u kopnenom zaleđu do Istre, po zavjetrinskim lokvama i mirnim močvarama reda Phragmitetalia.

Naprotiv je taj tip T. angustifolia s.s. rjeđi na primorju u Istri i dalm. Zagori, ali uglavnom izostaje na otocima, gdje ga uz more zamjenjuje južniji termo-bazofilni rogoz T. domingensis Pers. (T. australis Thon. & Schum.), koji kod nas raste samo uz primorske obale i taj je glavni rogoz iz jadranskih otoka.

T. domingensis (T. australis)

Typha domingensis (Pers.) Steud. (T. australis Thon.& Schum., T. angustata Borg.& Chaub., tzv. T."angustifolia" auct.dalm. vix L.; Dalmacija: "šćevar", grč. psatha): Ovaj je subtropski termobazofilni rogoz, proširen (s više podvrsta) od srednje Amerike kroz Afriku, Sredozemlje i južnu Aziju do Japana.

Kod nas je taj na sjevernoj granici po dalmatinskoj obali i otocima do Kvarnera: rječna ušća Omble, Neretve, Krke i Zrmanje, Blatine na Mljetu, lokve Dugog otoka, Lopar na Rabu i Baška na Krku (uz rječicu Velarika itd.). Tu on zamjenjuje sjeverni kopneni tip T. angustifolia s.s. u vjetrovitim i alkalno-karbonatnim ili poluslanim močvarama iz reda Bolboschoenetalia u tvrdolisnom eumediteranu.

Od kopnenoga sjevernog tipa T. angustifolia s.s. izdvaja se taj južniji: divovski rast po 2-4 m, listovi sterilnih izbojaka tamniji modrozeleni s pepeljastosivom prevlakom, njihov bazalni rukavac izostaje ili je tek uzak zakržljao, batvo cvata je čvrsto i tvrdo odrvenjelo, klip je sav skoro istobojan, tj. donji ženski klip je svijetle oker-sive boje (pod lupom: u gornjem muškom klipu brakteole blijedoružičaste prozirne i nazubljena vrha), a dolje u ženskom klipu su njuške tučkova podjednako duge kao okolne dlake tj. ne strše izvan klipa.

Sparganium uz istočni Jadran

Sparganium (ježevac, kajk. "ježica", Kvarner: "ježỳć", engl. burreed, njem. Igelkolben, fran. rubanier, rus. njunka): To je subkozmopolitski rod s dvadesetak vrsta u sjevernim i južnim umjerenim pojasima (izostaje iz tropa), a kod nas oko Dinarskog krasa ima 6 svojta.

Iz ovog roda je uz Jadran na poluizloženim karbonatnim močvarama s umjerenim vjetrom poluodporan samo Sparganium neglectum Beeby (S. erectum ampl.subsp. neglectum Schin.& Thel.), koji je razmjerno najčešći i većinom jedini zastupnik tog roda uz kraške vodotoke jadranskog sliva. Sp. minimum Wallr. (S. natans auct. p.p.) je na vjetar i sol najmanje odporna naša vrsta iz tog roda i uglavnom raste u mirnim zavjetrinama, najviše u eutrofičnim jarcima i kanalima s onečišćenom sporotekućom vodom, pa je taj dosta rijedak uz Jadran.

Primorski Butomus uz Jadran

Butomaceae (vodoljubi) rastu u karbonatnim močvarama i lokvama Dinarskog krasa. Jedini rod iz te palearktičke porodice je Butomus sa par svojta u Euraziji: europski B. umbellatus i azijsko-balkanski B. junceus. Poznata europska neutracidna močvarica Butomus umbellatus L. (subsp. umbellatus s.s.) je poluodporna u kopnenim slatkovodnim močvarama. U vjetrovitim i bazičnim močvarama dalje prama jugoistoku još se kod nas južnije nalazi odporniji bazofilni B. junceus:

B. junceus (B. scutariensis)

Butomus junceus Turcz. (B. scutariensis Rohl., B. umbellatus ampl. var. minor Ledeb.; na Krku: "vodni žukvić", grč. psátha): To je termobazofilna močvarica koja raste u alkalno-karbonatnim blatima i slanušama od istočnog Jadrana duž balkanskih obala do Crnoga, Azovskog, Kaspijskog i Aralskog mora, pa uz anatolska jezera.

Kod nas su joj najzapadnija nalazišta na jugoistočnom Krku močvare kod Baške, Velo Blato na Pagu, Ninska laguna kod Zadra, delta Neretve, Skadar, itd. Ovdje raste na olujnim vjetrometinama u priobalnim poluslanim lokvama i sedrenim vrelima, po termobazičnim ševarima Bolboschoenetalia i Juncetalia maritimi.

Od kopnenoga eurosibirskog tipa izdvaja se ova južgoistočna: cvjetna stabljika niža po 15-30 cm i podjednako duga kao listovi, a listovi uži nitasto-linearni po 2-3 mm, oštro trobridni s uglato-izbočenom srednjom žilom tj. na presjeku trokutni (ne plosnati) i uzduž spiralno-zavijeni, cvjetovi sitniji i malobrojni po 2-5 u cvatu, ocvijeće heteromorfno i dvobojno-šareno tj. vanjski (donji) listići sitniji i tamnije-sivoružičasti do ljubičasti, a nutarnji puno veći i svjetliji blijedokrem.

Južne Juncaginaceae: Triglochin

Juncaginaceae su subkozmopolitska porodica sa 4 močvarna roda. Najveći je halofilni rod Triglochin (brula, engl. arrowreed, njem. Salzbinse, fran. troscart, rus. triostrennik), koji ima dvadesetak vrsta u slanim močvarama južne Eurazije, Sj. Amerike i najviše njih u Australiji, a kod nas na Jadranu rod Triglochin obuhvaća 4 svojte.

Poznati Tr. palustris L. je močvarni higrofit, koji raste većinom izvan krasa, na zaštićenim ravnim cretovima iz reda Scheuchzerietalia u kopnenom zaleđu Panonije. Na vjetrovitim primorskim slanušama su kod nas odporniji ini srodnici iz roda Triglochin: Tr. laxiflora Guss. uz južni Jadran i Tr. maritima subsp. salina (Walr.) Nym. na sjevernom Jadranu uz močvarne halofite Salicornietalia.

Južne primorske Alismataceae

Bazofilne Alismataceae (žaboćunke) u vodama Dinarskog krasa: Ova kozmopolitska porodica sadrži desetak močvarnih rodova sa stotinjak vrsta, a kod nas imaju 6 rodova. Većina naših svojta u ovoj porodici iz glavnih kopnenih rodova Alisma, Sagittaria i dr. su neodporni higrofiti uglavnom ograničeni na neutracidne zavjetrinske močvare, a južnije uz Jadran su još značajni ini rodovi Baldellia, Damasonium, Caldesia, itd.

Baldellia ranunculoides

Baldellia (Echinodorus ampl.): Ovo je inače najveći južni rod u porodici Alismataceae i sadrži šezdesetak vrsta u Europi, Sredozemlju i najviše u obje Amerike. Kod nas od tih svih raste samo sjevernija Baldellia ranunculoides (L.) Parl. (Echinodorus ranunculoides Asch.; na Krku: "vodni trbùšac", grč. láppa), koja je uz Jadran iz porodice Alismataceae najodpornija na sol i vjetar.

Česta je uz Jadran u vjetrovitim karbonatnim i poluslanim močvarama duž dinarskog primorja i na Kvarnerskim otocima, a najviše u bazofilnim ševarima Bolboschoenetalia. Još je odpornija priobalna svojta B. ranunculoides ampl. subsp. repens (Lant.) Nym., koja je fakultativni halofit u olujnim poluslanim lokvama i obalnim vrelima s halofitima Samolo-Baldellietum ranunculoidis.

Južna Caldesia reniformis

Reliktni paleotropski rod Caldesia ima 4 vrste u južnoj Euraziji i Africi, uz još desetak fosilnih svojta iz terciara, a u Dalmaciji je nazočna na sjevernoj granici subtropska Caldesia reniformis (Don.) Mack. (Caldesia "parnassifolia" auct.medit., Alisma reniforme D.Don). Ova je termofilna južnija vodenjara s plivajućim listovima proširena uglavnom u tropskim i subtropskim vodama južne Eurazije.

Kod nas je na sjevernoj granici u Dalmaciji, gdje zamjenjuje sjeverniji europski tip C. parnassifolia (Bassi) Parl. s.s. Rjeđe se nalazi uz donju Neretvu i Cetinu, npr. između slapa Gubavica i Radmanove mlinice s termobazičnim vodenjarama Coleogeto-Najadion. U Damaciji ova raste pretežno u bazičnim karbonatnim vodama, pa tu povremeno podnosi još i blažu zasoljenost uz rječna ušća.

Damasonium bourgaei uz Jadran

Manji subkozmopolitski rod Damasonium (engl. starfruit) sadrži 5 vrsta na većini kontinenata, a kod nas uz Jadran raste samo istočna svojta, Damasonium bourgaei Coss. (D. "stellatum" auct.yugos. non al.): Ovo je termofilna močvarka jugoistočnog Sredozemlja uz obale Balkana i jugozapadne Azije, koja doseže na južnom Balkanu do Macedonije i Dalmacije, gdje raste na više mjesta npr. između Splita i Šibenika, pa na susjednim otocima. Nalazi se uglavnom u sezonskim lokvama koje ljeti dijelom presuše, uz močvarke reda Isoetetalia.

Rod Alisma s.s. uz Jadran

Alisma (žabočun, engl. water-plantain, njem. Froschlöffel, fran. flûteau, rus. bišnik): To je manji kozmopolitski rod s desetak vrsta na većini kontinenata, a kod nas oko Dinarskog krasa ima 3 svojte. Najpoznatija Alisma plantago L. (subsp. plantago s.s., A. plantago-aquatica auct.): Neutracidni širokolisni tip ove vrste je uglavnom ograničen na zaštićene lokve i mirne močvare bez vjetra i rjeđi je u primorju uz gornji Jadran, a kod nas najviše u panonskom zaleđu.

Na izloženim ili blago zasoljenim močvarama s umjerenim vjetrovima zamjenjuje ju poluodporna Al. lanceolatum With. (A. stenophyllum Sam.) koja je češća uz dalmatinske rijeke i otočne močvare. Treća također rjedja je podvodna Al. gramineum Lej. (A. loeselii Gors.) vrpčastih listova iz istočne Europe, a kod nas u kraškim karbonatnim vodama npr. donji tokovi Neretve i Cetine, rječica Velarika na Krku, itd.

Potamogetonaceae istočnog Jadrana

Potamogetonaceae su kozmopolitska porodica s desetak vodenih rodova u slatkim i poluslanim vodama: uglavnom su slatkovodni tipski uži rod Potamogeton s.s., Groenlandia i dijelom Zannichellia, a halofilno-lagunski rodovi su sitna Althenia i najveća Stuckenia s izduženim vodenjarama do 2m. Otporne su Potamogetonaceae u kraškim vodama Dinarida i otoka:

U široj fam. Potamogetonaceae je na vjetrove i hidrodinamiku dosta neodporan rod Althenia i zato su malobrojne pripadne svojte uglavnom ograničena na mirne i zavjetrinske poluslane lagune. U većini je razmjerno neodporan i tipski uži rod Potamogeton s.s., a najosjetljivije su i ograničene na ustajale zavjetrinske vode vrste plivajućih površinskih listova kao P. natans L., P. polygonifolius Pour. i sl. Razmjerno su odporniji na hidrodinamiku ini srodni rodovi Groenlandia i halofilna Stuckenia (Coleogeton).

Uži rod Potamogeton s.s.

Uži rod Potamogeton s.s. (mrijestnjak, Dalmacija: "murava", Kvarner: "krećỳna", engl. pondweed, njem. Leichkraut, fran. potamot, rus. žagla, grč. nerophylle): Ovo je veliki kozmopolitski rod sa stotinjak svojta i još nizom hibrida, a kod nas oko Dinarskog krasa raste njih dvadesetak. U okviru užeg roda Potamogeton s.s. većina pripadnih vrsta su sladkovodne vodenjare iz kopnenih voda, ali poneke od njih manjeviše podnose alkalno-karbonatne vode i povremenu blažu zasoljenost primorskih voda u blizini mora.

Većina pripadnika glavnog roda Potamogeton s.s. su slabo odporni već na umjerenu hidrodinamiku, pa uglavnom rastu u plićim, mirnim i zaštićenim vodama. Na vjetar i valove su kod nas razmjerno najmanje odporne slijedeće pripadne vrste, koje rastu skoro isključivo u zavjetrinama bez hidrodinamike: najmanje su otporni i ograničeni na mirne močvarne vode i ustajale rječne rukave P. natans L., pa P. polygonifolius Pour. (P. oblongus Viv.) i njihov prijelazni hibrid P.X kirkii (Syme) Fryer (P. natans X polygonifolius auct.), a koji ujedno u tom rodu i najbolje podnose jače zagađenje voda.

• Potamogeton lucens i P. loeselii: Taj uži rod ipak sadrži još nekoliko odpornijih slatkovodnih svojta na jaču hidrodinamiku jezerskih valova i riječnih brzica, osobito P. lucens Raunk., P. loeselii Röm.& Schul. (P. perfoliatus auct.ampl.) i P. olivaceus Lang. (P. lucens X perfoliatus auct.).

Također i u poluslanim lagunama niže i promjenjive slanoće s umjerenom hidrodinamikom, uz prave halofilne vodenjare još rastu P. lucens i P. loeselii koji su uglavnom bazofilni sa širim ekološkim rasponom, pa inače i drugdje dolaze u raznim alkalno-karbonatnim vodama kopnenog zaleđa, npr. kod nas još u kraškim sedrenim jezerima. Od svih naših vrsta iz toga užeg roda, na stalnu i umjerenu slanoću je izrazito najodporniji južni P. siculus, koji na Jadranu uglavnom raste u lagunama i rječnim ušćima.

• Potamogeton siculus (Tineo) Guss. (P. subflavus Lor.& Barr., P. "coloratus" auct.marin. non Horn. - Potamogetonaceae): U vjetrovitim poluslanim lagunama i burnim kanjonskim ušćima je razmjerno najodporniji pripadni halofit P. siculus. Od donekle sličnoga, slatkovodnog Pot. coloratus, razlikuje se ovaj užim i na vrhu ušiljenim lancetastim listovima koji su uvijek podvodno-uronjeni (ne plivaju na vodi), tanko-poluprozirni i svjetložuti na skraćenoj peteljki, a stabljike su nerazgranjene i plodići s tupo-zaobljenim rubovima.

To je sredozemna bazofilna vodenjara iz toplijih voda, koja na našim otocima i dalmatinskoj obali zamjenjuje proširenu eurosibirsku vrstu Pot. coloratus (Vahl.) Horn. iz kontinentalnih europskih voda. Inače taj raste u mediteranskim lokvama i močvarama najviše na Siciliji, Sardiniji, Korziki i južnoj obali Francuske (Provansa), a kod nas u otočnim lokvama (Baška, Pag, Dugi otok, Mljet itd.) i u rječnim ušćima Neretve i Cetine, pa u većoj lokvi-jezercu Ilovica kod Vinišća.

Naseljava samo južne toplije vode koje se zimi ne zaleđuju, a po sastavu su to kod nas uglavnom bazične vode s obiljem karbonata ili blago zasoljene. Podnosi jaču hidrodinamiku, pa je kod nas čest u poluslanoj tekućoj vodi rječnih ušća i u uzburkanim lagunama pod udarom jače bure, npr. na Krku, Pagu, ušćima Zrmanje, Cetine, Neretve, itd.

Reofilni rod Groenlandia

Reofilni rod Groenlandia Four. (prije sekcija Enanthiophylli Koch iz šireg roda Potamogeton ampl.) u Euraziji obuhvaća nekoliko otpornih vrsta na valovitim obalama većih jezera te po rječnim brzicama i slapovima. Odporni rod Groenlandia obuhvaća sladkovodne reofilne vodenjare europskog gorja i Dinarskog krasa u brzicama i pod slapovima kraških rijeka, pa uz izložene strme obale vjetrovitih kraških jezera. Tu spada poluodporni tip Groenlandia densa (L.) Four. (Potamogeton densus L.) uz silikatne vodotoke u manjim jezerima i brzicama sveze Potamogetion, koja je česta u karbonatnim vodotocima nutarnje Europe.

• Groenlandia setacea: U hladnijoj kopnenoj Europi i našem izvankraškom zaleđu je najčešća Gr. densa (L.) Four., koju u karbonatnim vodama na primorskom krasu zamjenjuje neutrobazična Groenlandia setacea (Tsch.) M.Gan. (Potamogeton setaceus Tausch non L.), koja je najodpornija naša i europska reofilna vodenjara u slatkim vodama s jačom i čestom hidrodinamikom. Kod nas raste uglavnom na karbonatnom krasu većinom pod udarom kraških slapova ili na burnim obalama većih dinarskih jezera uz bazofilne kraške vodenjare Coleogeto-Najadion.

Bazofilni rod Zannichellia

Slično kao bazofilno-halofitski rod Stuckenia (Coleogeton - vidi Jadranske morske trave), tako i Zannichellia (žabokrečina - fam. Zanichelliaceae) uglavnom obuhvaća više bazofilnih i dijelom halofilnih svojti. Tipska poznata Z. palustris L.s.s., s više pripadnih podvrsta većinom raste u manjeviše alkalnim (sodnim ili karbonatnim) močvarama i lokvama kopnenog zaleđa i primorja, gdje podnosi i umjereno zagađenje, ali je taj kopneni tip neodporan na sol i jaču hidrodinamiku.

• Zannichellia maritima Nolte (Z. pedicellata Fries) iz tog roda je razmjerno najodpornija halofilna vodenjara, koja pretežno raste u primorskim poluslanim vodama tj. kod nas uglavnom u lagunama i rječnim ušćima, a na poluslanom Baltiku, Azovu i Kaspijskom moru čak i daleko na morskoj pučini, gdje ova podnosi umjerenu hidrodinamiku struja i valova.

Najadaceae uz istočni Jadran

Šire shvaćene Najadaceae ampl. (+ Ruppiaceae) su kozmopolitske vodenjare sa 2 glavna roda: Najas i Ruppia, koju neki ranije odvajaju i u posebne Ruppiaceae. Ruppia je kozmopolitski rod halofilnih vodenjara u močvarnim slatinama, rječnim ušćima i lagunama nižega nestabilnog saliniteta uz slabu hidrodinamiku. Kod nas na istočnom Jadranu sadrži 2 pripadne vrste: plitkovodna močvarna R. maritima L. i u dubljim brakičnim vodama rjeđa R. cirrhosa (Pet.) Grande.

Najas jadranskog sliva

Iz slatkovodnog roda Najas (podvodnica, engl. naiad, njem. Nixkraut, rus. najada), u močvarama zaleđa i jezerima nutarnjeg primorja su kod nas glavne i proširene vrste pridnena N. marina L. i obalna N. minor All. U mediteranskim vodama Dalmacije, osobito uz donju Neretvu se rjeđe nalazi uz jaču hidrodinamiku još i južna termofilna Najas graminea Del.

Plivajuće vodene jednosupnice

Dosad prikazane jadranske jednosupnice su manjeviše nepokretne jer su uglavnom ukorijenjene, bilo na kopnu ili pod vodom u močvarama odnosno na morskom dnu. Preostaju još 2 manje monokotilne porodice (Hydrocharitaceae i Lemnaceae), kojih pripadnici manjeviše slobodno plutaju na mirnoj površini slatkih voda, pa su uz Jadran zbog čestih i jakih vjetrova vrlo neodporne i rjetke samo na mirnim zaklonjenim vodama.

Neodporne Hydrocharitaceae

Među domaćim jednosupnicama je na posolicu, vjetrove i hidrodinamiku razmjerno najmanje odporna porodica plivajućih vodenjara Hydrocharitaceae s površinskim listovima koji uglavnom ne podnose hidrodinamiku valova. Dva naša roda s pripadnim neodpornim vrstama su Hydrocharis morsus-ranae L. i Stratiotes aloides L., koji su ograničeni na mirne i ustajale zavjetrinske vode i močvare sveze Stratiotion, pa su uglavnom proširene u mirnim kopnenim vodama panonskog zaleđa i rjeđe na primorju, npr. uz donju Neretvu.

Neodporne Lemnaceae uz Jadran

Neodporne zavjetrinske Lemnaceae (Araceae-Lemnoideae, vodene leće, okrijek, Dalmacija: "okrik", na Krku: malemÿće, engl. duckweeds, njem. Wasserlinsen, fran. lenticules, rus. rjaska, grč. psarofaki): Ova se (pod)porodica u najnovije doba zbog biokemijske sličnosti ubraja i u proširene Araceae ampl., a sadrže 5 vodenih rodova od kojih kod nas na Dinarskom krasu rastu tri: Lemna, Spirodela i Wolffia (preostala dva roda su australska Landoltia i američka Wolffiella).

Ta je porodica među jadranskim primorskim jednosupnicama izrazito neodporna na sušu, pa već na blaže vjetrove i slabu hidrodinamiku, jer njezini plivajući pripadnici nisu ukorijenjeni nego kao plankton slobodno plutaju na mirnoj površini slatkih voda pa ih vjtar lako raznese i uništi. Zato ih već umjereni vjetrovi često odnesu iz močavara i lokvica na okolno kopno, gdje se osuše i propadnu. Stoga je cijela ta porodica s pripadnim rodovima Lemna, Wolffia i Spirodela razmjerno rijetka uz Jadran, najviše uz Neretvu i ponegdje u zaklonjenim lokvama na dnu ponikava.

Podmorske zosteride u Jadranu

Morske trave jadranskog dna, koje su tu donedavna po našima kopneno-balkanskim botaničarima iz 20. jugo-stoljeća bile vrlo loše polupoznate (uglavnom tek Posidonia + tzv. "Zostera marina" sensu amplissimo), - tj. raznoliki nazočni rodovi Posidonia, Cymodocea, Zostera, Zosterella, Stuckenia, Halophila, Ruppia i ini slični, ovdje su još pobliže razrađene u posebnomu paralelnom članku Jadranske morske trave.

EKOLOGIJA PRIMORSKIH MOČVARA

Duž istočnog Jadrana su donedavna bila brojna i bogata nalazišta južne močvarne vegetacije, ali je kroz 20. stoljeće dio toga na sjevernom Jadranu većinom uništen u Istri i Kvarneru: Rijeka Mirna je uništena betonskim kanaliziranjem, a najveće istarsko jezero Čepić uz Rašu kod Plomina je presušeno i kanalizirano, delta Rječine je već prije uništena izgradnjom Rijeke a nedavno je uništen i njezin gornji kanjon umjetnom akumulacijom.

Čak i na otoku Krku je betonskim kanaliziranjem razoren jedini stalni vodotok na otocima, rječica Velarîka, a zatrpavanjem su uništene i bogate lagune Jezèri i Bosãr kod Baške. Dosad su kod nas uz Jadran preostale uglavnom u poluprirodnom stanju, samo dijelom slatke vode u Dalmaciji: Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva. Zato su sada najizrazitije enklave bogate močvarne vegetacije na istočnom Jadranu još riječna ušća dalmatinskih rijeka i južnije rijeke do albanske primorske nizine, dok u sjevernijem primorju postoje još samo neznatni tragovi ranijih primorskih močvara.

• Dolina donje Cetine kod ušća, od Zadvarja do Omiša je dosad razmjerno najbolje očuvana enklava poluprirodne slatkovodne vegetacije na istočnom Jadranu.

• U razmjerno dobrom stanju je i srednji dio rijeke Krke oko jezera Visovac u nacionalnom parku, dok je donji brakični dio Krke dijelom već uništen izgradnjom oko Šibenika.

• Močvarna delta Neretve je donedavna tj. do sedamdesetih godina bila još prostraniji i bogatiji refugij močvarne vegetacije na Jadranu, ali je veći dio tih nenadkonadivih relikata danas dijekom razoren novijim hidrotehničkim i agrarnim melioracijama ove delte, čime su uništena mnoga pripadna staništa i pretvorena u termofilne plantaže agruma i drugih južnih kultura. Još jedini razmjerno očuvani preostatak iz tog najvećeg termoplanarnog refugija su močvare oko jezera Kuti na jugoistoku delte i Norinska blatija na sjeverozapadu, pa Buško blato u zaleđu, ali danas i njima vjerojatno prijeti postupno uništenje i banalizacija za proizvodne namjene.

• Donedavna je i kraška rijeka Zrmanja bila bogato prirodno područje slatkovodne i estuarne vegetacije, ali je donji dio dosad dijelom uništen industrijskim odpadima iz propale glinice, a srednji tok još uvijek propada zbog režima reverzibilne hidrocentrale kod Obrovca.

Sustavni prikaz slatkovodne vegetacije

Sada slijedi prirodoznanstveni sistematski popis temeljnih grupa i tipova vodene i močvarne vegetacije uz istočni Jadran. Tu su razvijena 3 glavna tipa mediteranske slatkovodne vegetacije, a potom su njihovi detaljniji prikazi:

• Charetalia Sauer: podvodna vegetacija većih alga na dubljem dnu slatkih voda diljem Eurazije i kod nas u jezerima, gdje su glavne dubinske slatkovodne alge iz porodice Characeae. Jedina nazočna sveza tu je Limno-Charion fragilis (Kraus) Hartog & Segal, koja obuhvaća veće slatkovodne alge na dnu europskih voda, jezera i lokava. Tu spadaju oskudni sastojci alge Chara aspera u našim slatkovodnim lokvama, kao i sličan bogatiji obraštaj alga parožina u našim dubljim jezerima kod Visovca i Vrane na Cresu.

• Potamogetalia Koch: plivajuće vodenjare u slatkim vodama Eurazije, gdje su glavne vrste iz vodene porodice Potamogetonaceae i uz ove još Myriophyllum, Batrachium, itd.
  • Tu pripada Magno-Potamogetion (Koch) Vollm.: ova grupa obuhvaća veće vodenjare u europskim slatkim vodama i to je načešći tip vodene vegetacije u našim kraškim lokvama i rječnim rukavima.
  • Druga pripadna podgrupa je još iz sveze Callitricho-Batrachion Hartog & Segal: to su površinske plivajuće vodenjare manjih rječica i močvara, a na primorju i otocima iz ove sveze najviše raste Batrachium drouetii koji je zastupljen u većini stalnih primorskih lokava.

• Phragmitetalia Koch: to su općepoznati močvarni trstici i ševari na slatkovodnim i brakičnim obalama Eurazije s močvarnim biljnim rodovima Phragmites, Typha, Cladium, itd. Obuhvaća 2 glavne sveze:
  • Phragmition Br.-Bl.: europski močvarni trstici koji su vrlo prošireni i najbolje razvijeni u našim močvarama i na obalama rijeka i jezera. Iz ove grupe su kod nas u mnogim kraškim vodama i lokvama česte zajednice Scirpo-Phragmitetum Tx.& Prsg. i Cladietum marisci (All.) Zobr.
  • Druga je južnija mediteranska sveza Typhion laxmanii Lasev & Golub.: to su kod nas rjeđi južno-sredozemni i subtropski ševari, koje u rječnim ušćima Dalmacije i u lokvama jadranskih otoka, zastupa Typha domingensis iz sredozemne zajednice Typho-Scirpetum Br.Bl.& Bol.

Mirne vode: Hydrocharidetalia

Plivajuće vodenjare mirnih voda iz reda Hydrocharidetalia Rübel 1933 (razred Potamogetea ampl. Tx.& Prsg. 1942): Za mirne i zaštićene sladke vode plićih močvarnih jezera i ustajalih rječnih rukava značajna je zavjetrinska hidrovegetacija neodpornih plivajućih vodenjara sa širokim i okruglastim listovima na površini vode, koji ne podnose vjetrove ni hidrodinamiku valova.

Ove pripadaju redu Hydrocharidetalia, dok su podvodne vodenjare iz užeg reda Potamogetalia Br.Bl. poluodporne na blažu hidrodinamiku. Neodporne plivajuće vodenjare reda Hydrocharidetalia u našim mirnim vodama obuhvaćaju 2 zavjetrinske sveze: Stratiotion i Azollo-Salvinion.

Stratiotion aloidis

Stratiotion aloidis Hart.& Seg. 64 (Hydrocharition auct. p.p.) obuhvaća sitnije i pokretne plivajuće vodenjare s visećim korijenjem u vodi, koje većinom ne doseže do dna. Rastu samo u mirnoj vodi stabilnog vodostaja bez vjetra i valova, a tu su značajni pripadni rodovi Hydrocharis, Stratiotes, Nymphoides i sl. U našim nizinama rastu dvije zajednice različite odpornosti.

Hydrocharido-Nymphoidetum peltatae Slav. 1957 nastava mirne i zaštićene sporotekuće vode u riječnim dolinama i plićim jezerima bez hidrodinamike. Izrazito je neodporna druga zajednica Hydrocharido-Stratiotetum aloidis (Lang. 1935) West. 1946, koja raste izključivo u najmirnijim nizinskim vodama stajačicama bez protoka i ikakvih valova, osobito u močvarnim jezercima i zatvorenim riječnim rukavima.

Azollo - Salvinion

Azollo-Salvinion Borh. 1979, je reliktna subtropska sveza južnoga terciarnog iskona (ponekad je izdvojena i kao posebni južniji red Aldrovando-Utricularietea Borh.). Nalazi se većinom na bivšemu gondwanskom kopnu iz mezozoika tj. u Africi, južnoj Aziji, južnoj Americi i dr., a kod nas na Balkanu doseže krajnju najsjeverniju granicu. Tu je zastupljena jedinom našom neodpornom, termofilnom hidrocenozom Salvinio-Aldrovandetum Hić.& Micev. 1962, razvijenom uz grčka i makedonska jezera, pa najsjevernije do Obedske bare u Srijemu.

Sveza Nymphaeion

Nymphaeion Koch 1926 obuhvaća naše najveće plivajuće vodenjare sa širokim okruglim listovima na izduženoj visećoj peteljki i korijenjem učvršćenim na dnu dubine 1-2 m, često u riječnim rukavima i jezerima s nestabilnim vodostajom. Glavni su zastupnici ove sveze rodovi Nymphaea, Nuphar, Hottonia i plivajuće površinske vrste iz roda Potamogeton, a najviše P. natans i P. polygonifolius. U našim mirnim vodama se nalaze 2 pripadne hidrocenoze: Nupharo-Nymphaetum albae (Now. 1930) Tomaš. 1977 je rjeđa u čistim jezerima npr. Plitvice i Visovac, a češća je u lokvama i riječnim rukavima s donekle onečišćenom vodom druga zajednica Myriophyllo-Nupharetum lutei Koch 1926.

Južni ševari Bolboschoenetalia

Termobazični visoki ševari iz južnog reda Bolboschoenetalia (Soo 1942) Heiny 1967 (Caricetalia extensae Pign. 1953, Scirpetalia "compacti" Gehu & al. 1983): Kozmopolitski širi razred Phragmitetea ampl. Tx.& Prsg. 1942, je uglavnom u hladnijim i neutracidnim vodama eurosibirskog područja zastupljen poznatim kopnenim redom Phragmitetalia s.s. (Koch) Tx.& Prsg.

Naprotiv u bazičnim (karbonatnim i poluslanim) i u toplijim južnim močvarama Sredozemlja i inih subtropa uglavnom ga zamjenjuje drugi termobazični red Bolboschoenetalia, koji je raširen u toplijim močvarama duž jugozapadnog Balkana od Jadrana do Male Azije i jedini je zastupnik razreda na jadranskim i egejskim otocima. Kod nas taj južni red sadrži 3 sveze: poluodporne Imperato-Erianthion Br.Bl. i Typhion laxmanii Las.& Gol. rastu na obalnim umjerenim privjetrinama, a u zaštićenim primorskim močvarama zamjenjuje ih neodporni Bolboschoenion maritimi (Wern. 1926) Soo 1928 ("Scirpetum maritimi" auct.ampl.).

Zbog nepoznavanja južnijih tj. sredozemnih i inih subtropskih močvara, pripadna južnija vegetacija iz tog reda i sveze se u srednjoeuropskoj literaturi pogriješno shvaća eurocentrički, tj. tek kao neka lokalno-edafska pojava u slatinama, iako su to ustvari najsjeverniji relikti terciarnih močvara još do danas općerašireni diljem (sub)tropskog svijeta u južnim toplijim močvarama izvan donedavno zaleđenog Holarktisa.

U našim bazičnim i primorskim močvarama ova sveza sadrži 4 zajednice: U zavjetrinskim primorskim močvarama je najčešća Bolboschoeno-Scirpetum litoralis Br.Bl. 1931, a u manje zaklonjenim močvarama s umjerenim vjetrom rjeđi su divovski trstici Bolboschoeno-Phragmitetum isiacae Golub.& al. 1987 (Phragmitetum "mediterraneum" auct. p.p.) s pokazateljima Phragmites isiaca (Ph. chrysantha, divovski oktoploid), Chlorocyperus badius (Cyperus thermalis), Holoschoenus romanus (H. australis) i dr.

Nadalje uz obalne curke i izvore na primorju još raste i Molinio-Caricetum extensae Pign. 1953, a uz slane izvore u kontinentalnoj Panoniji npr. kod nas Moslavina i Banovina pa istočnije do Ukrajine, najsjevernija je pripadna hidrocenoza Bolboschoeno-Asteretum pannonici (Wendel. 1964) Golub & Savel 1989.

Potamogetalia pectinati

Kraške vodenjare iz neutrobazičnog reda Potamogetalia pectinati (Koch 1929) Oberd. 1957 ("Potametalia eurosibirica" Koch p.p.) i kozmopolitskog razreda Potamogetea ampl. Tx.& Prsg. 1942. (Hrv. Zagorje: "mlakve", Kvarner: "kalîći", grč. limne): U većini manjih jezera duž jugozapadnog Balkana je dno preplitko i vodena ploha premala da bi se na njima razvila jača hidrodinamika jezerskih valova.

Zato ona najčešće nema bitnog učinka na jezersku vegetaciju i takve mirne jezerske obale su najčešće izložene uobičajenom naplavljivanju mulja i zarašćivanju. U tim mirnim i ustajalim jezercima prevladavaju neutracidne vodenjare iz reda Potamogetalia crispi Hart.& Seg. 1964, zastupljene na dubljem dnu uronjenom svezom Magno-Potamogetion Vollm., a na zaraslim obalnim plićacima je Parvo-Potamogetion Vollm. i obalni Calliticho-Batrachion Hart.& Seg.

Naprotiv u većim i dubljim kraškim jezerima kakva su Vransko na Cresu, Visovac na Krki, Ohridsko u Macedoniji i velika kraška jezera Beysehir i Egridir u jugozapadnoj Turskoj, pod utjecajem vjetrova se češće razvijaju značajni valovi s obalnom hidrodinamikom, koja vidljivo mijenja sastav i raspored jezerske vegetacije. Zato se gorespomenute neodporne europske sveze tu nalaze uglavnom u zaštićenim i zamuljenim jezerskim uvalicama, dok su otvorene obale i jezerski rtovi erodirani valovima i uz njih rastu druge otpornije vodenjare, uglavnom iz reda Coleogetalia pectinati.

Ovaj red se većinom nalazi u tzv. "tvrdim" tj. karbonatnim i alkalnim vodama na krasu ili uz morske obale s povremenim slabijim zasoljavanjem, pa florno i sinekološki tvori prijelaz između kontinentalno-silikatnog reda Potamogetalia crispi i halofitnih vodenjara Ruppietalia u lagunama i rječnim ušćima. Zajednički su pokazatelji ovog reda: Stockenia (Coleogeton) pectinatus, Potamogeton lucens, P. perfoliatus ampl., Najas marina, Myriophyllum spicatum, Ceratophyllum demersum, Zannichellia palustris ampl. i Chara spec.plur.

Coleogetion pectinati

Plitkovodna obalna sveza Coleogetion pectinati s.s. (Koch 1929) Oberd. 1957 ("Potamion eurosibiricum" Koch p.p.; Neretva: "murave", Kvarner: "krećỳne") raste u plićemu jezerskom priobalju kao i u manjim kraškim rječicama i potocima s umjerenom hidrodinamikom ili sporijim protokom vodotoka ispod 50 cm s-1. Pokazatelji su: Coleogeton (Stockenia) pectinatus s.s., Cerathophyllum demersum (subsp. demersum s.s.), Zannichellia palustris, Groenlandia densa, Najas minor i Nitellopsis obtusa.

Kod nas su u kraškim vodama nađene pripadne zajednice Coleogetetum pectinati (Carst. 1955) Giac. 1974, pa Nitellopsio-Najadetum marinae F.Fuk. 1969) Westh. 1973, Potamogeto-Najadetum minoris Hić.& Micev. 1963 i Potamogeto-Vallisnerietum Br.Bl. 1931. S ovom južnoeuropskom svezom je vikarna i slična subtropsko-istočnoazijska sveza Vallisnerio-Najadion H.Li 1988, koja obuhvaća termobazofilne vodenjare u karbonatnim rijekama i kraškim jezerima jugoistočne Azije, a najviše u južnoj Kini. Zajednički su pokazatelji: Coleogeton pectinatus, Potam. crispus, Najas graminea, Ceratophyllum demersum, Tolypella spec.plur. i neki endemi.

Biogeografija i paleoekologija

Biogeografija i paleoekologija vodenjara iz šireg skupa Najadea Bol. 1968: Razred Potamogetea ima holarktičko prostranstvo, a južnije se nalaze još i druge termofilnije vodenjare iz šireg skupa Najadea. Slatkovodne južne sveze Coleogeto-Najadion, Vallisnerio-Najadion i neotropski red Podostemetalia su predglacialni slatkovodni relikti koji su se oblikovali do kraja terciara, dok su ostale neodporne vodenjare mirnih voda uglavnom mlađega postglacialnog iskona.

Neotropski reofilni red Podostemetalia Vareschi, obuhvaća najodpornije slatkovodne vodenjare, u američkim tropskim vodama s jakom hidrodinamikom uz brzine tijeka po 70-120 cm s-1, osobito na velikim brzicama i slapištima. Glavni su tu epilitski prirasli reofiti iz posebne porodice Podostemonaceae: Podostemon, Oenone, Dicraea, Mniopsis, Apinagia, Rhyncholacis, itd.

Glavna literatura

• Cook, C.D.K. 1974: Water plants of the World. W.Junk, The Hague.

• Cook, C.D.K. 1983: Aquatic plants endemic to Europe and the Mediterranean. Bot. Jahrb. Syst. 103/4: 539-582.

• Gessner, F. 1955-1959: Hydrobotanik, Bd. I.- II. Deutscher Verlag der Wissenschaften, Berlin.

• Lovrić, A.Ž. 1985: Halophytic carrwoods and reeds in salt swamps of Croatia. Rapp. CIESM, ser. Lagunes, 29 (3): 105-106, Monaco.

• Lovrić, A.Ž.& al. 1989: Mediteranska močvarna vegetacija i florne zanimljivosti uz donju Neretvu od Čapljine do mora. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, p. 333-340.

• Lovrić, A.Ž.& al. 1990: Basiphile Wasservegetation (Coleogeto-Najadion) und die begleitende Fauna in kalkhaltigen Flüssen des Dinarischen Karstes. Bulgar. Akademie der Wissenschaften, Limnologische Berichte IAD, 28: 213-216, Sofia.

• Rac, M.& al. 1988: Botanical peculiarities of the Dalmatian lagoons in Neretva delta. Rapp. CIESM, ser. Lagunes 31/2: E-II/5, Monaco.

• Rac, M.& Lovrić A.Ž. 2009: Biološke značajke i slatkovodna vegetacija u primorskim lokvama oko Vinišća. Zbornik Vinišća, 7 str., Split.

Poveznice

• Južnohrvatske jednosupnice
• Jadranske morske trave
• Halofiti (slanuše)

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sc. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.