Jadranski poluotoci
Jadranski poluotoci (Istra, Ravni Kotari, Pelješac, Kostrena, Lapad, itd.): - Izim mnogobrojnih jadranskih otoka uglavnom u Hrvatskoj (preko tisuću), takodjer i većina tj. preko polovice svih jadranskih poluotoka leže na razvedenoj sjeveroiztočnoj obali Jadrana tj. u Hrvatskoj: najsjevernija Istra, pa manja Kostrena, veći Ravni Kotari, osrednji Pelješac, dubrovački Lapad i još par inih sitnijih poluotočića.
Ostala trećina jadranskih poluotoka se nalaze uglavnom na južnom Jadranu kao veća talianska Apulia i manji albanski Karaburun (oko Otrantskih vrata), ter crnogorska Luštica na ulazu Boke Kotorske. Naprotiv ravne i jednolike talianske obale zapadnog i sjeverozapadnog Jadrana uglavnom nemaju poluotoka (i tek malobrojne sitnije otoke).
Sadržaj
Odrednice poluotoka
Poluotok je geomorfološka tvorba većinom na morskim (i rjedje jezerskim) obalama, koji označava dielom spojenu kopnenu površinu što je s tri strane okružena vodom, a samo je na nutarnjoj kopnenoj strani razmjerno užom prevlakom spojena na ino kopno (ili za drugi veći otok). Veliki poluotoci mogu imati površine od mnogo četvornih kilometara, dok manji poluotočići imaju tek po koji kilometar. Ini kraći i najmanji se nazivaju samo rtovima tj. izbočinama obale do nekih parsto metara.
Europski poluotoci
Veći poluotoci nadalje mogu imati još pripojene i manje dodatne poluotoke, koji se još mogu dalje dieliti i na manje poluotočiće, npr. niz danskih poluotoka Jutland-Djursland-Mols. Najveći poluotok se često naziva podkontinentom (subcontinent) - npr. Indija ili sva Europa: Ovoj su još pripojeni ini poluotoci, kao dielovi što tvore taj kontinent tj. Skandinavija, Pirinejski, Apeninski, Balkanski poluotok i još manji kao Krim, Peloponez, Halkidika, Istra, Apulia, Calabria, Bretagna, Jytland, Kola, Kanin, itd. Najviše poluotoka u Europi imaju Grčka, Hrvatska i Danska.
Hrvatski poluotoci
Najveći hrvatski poluotoci su Istra, Ravni Kotari i Pelješac. Neki su naši južnojadranski poluotoci u Dalmaciji ipak nastali tek naknadno, od prvotnih priobalnih otoka iz prapoviesti i antike, čiji je plovni razdvojni kanal nakon Kristova doba umjetno zatrpan, pa su od srednjeg vieka spojeni s kopnom.
Tako je npr. tada zasipan Malostonski kanal izmedju kopnenog Stona i otoka Pelješca (= antička insula Stantania), kao i dubrovački Stradun kuda je morski kanal odvajao kopno od otoka Lapada (antička insula Lafota).
Poluotok Istra
Istra (staroperz. Astraya, ranogrč. Astraios chersonesos, latin. Histria, njem. Istrien, talij. Istria, kajkav. Istrija, primor.čakav. Jîstra, otočno-bodul. Yštrà), naš je najveći poluotok u Hrvatskoj i na cielom Jadranu. To je najzapadniji dio Hrvatske što leži na sjevernoj obali Jadrana, većinom na ozemlju Hrvatske i manjim dielom Slovenije (sjeverozapadni rub), a neki idejno smatraju i Trst sjevernim dielom Istre (iako prostorno to više nije na poluotoku).
Geopolitička granica Istre na sjeveru bi bio gorski lanac Ćićarije, a na iztoku greben Učke - pa po takvoj kontinentalno-balkanskoj logici npr. "Opatija nije dio Istre nego Kvarnera". Naprotiv je inače u pomorstvu prirodno-geografski poluotok Istra (kao i drugdje u svijetu) jasno i normalno uvijek omedjen najkraćom kopnenom crtom što spaja najsjeverniju uvalu Kantrida kod Rijeke s najiztočnijom uvalom Milje (Muggia) kod Trsta. Nažalost, kod nas još dosad po kontinentalnom naslijedju balkanske Jugoslavije i dalje prevladavaju 'žabarsko'-upravna tumačenja.
Dužina istarskih obala iznosi 445 km, a s otocima 539.9 km. Manji dio sjeveroistočne Istre upravno pripada Primorsko-Goranskoj županiji. Najjužnija točka Istre je rt Kamenjak kod Premanture, a najzapadnija točka Istre i ciele Hrvatske je rt Savudrija. Zapadna obala Istre je plića, nizka i bolje razvedena, dok je iztočna strmija, kamenenita i slabije naseljena.
Istočna obala Istre (tzv. 'Liburnija' tj. gradovi Brseč, Lovran, Opatija, Volosko, Matulji, Kastav tj. sjeverozapadni dio Kvarnerskog zaljeva su od 1990. godine upravno odvojeni od matice Istre, pa su formalno to djelovi Primorsko-goranske županije, dok najveći dio ostale Istre pokriva Istarska županija. Važniji gradovi i općine u Istri su Pula, Pazin, Poreč, Rovinj, Umag, Novigrad, Labin, Buzet, Motovun, Kopar i Piran. O Istri vidi još pobliže: Istra i županija.
Tlo i reljef
Istru se po tlu obično dijeli na 3 dijela, pa se razlikuje tzv. "bijela", "siva" i "crvena" Istra. Bijela Istra je na sjeveroistoku oko planinskih grebena, siva Istra je plodna zemlja na flišu u srednjoj unutrašnjosti Istre, dok je crvena Istra (terra-rossa) uz obale na jugozapadu:
- Crvena Istra (jugozapadna obala), gdje prevladava crveno-smeđa zemlja (terra-rossa)
- Siva Istra (središnja Istra), zbog sivoga glinenastog tla na mekšoj podlozi fliša.
- Bijela Istra (padine Učke i iztočni dio poluotoka) su pretežno kraška kamenita tla.
Tlo je pretežno vapneničko i većinom s premalo vode zbog tipičnoga kraškog reljefa, osim na nekrškom flišu srednje Istre. Kontinentalne ravnice i doline su najviše namijenjene poljoprivredi. Bliže moru se zemlja rabi za uzgoj grožđa, smokvi i maslina. Glavne značajke poljodjelstva u Istri su proizvodnja ekološki zdrave hrane i kvalitetnog vina, kao i maslinarstvo. Obalna područja i otoci obiluju raznovrsnom mediteranskom vegetacijom, prvenstveno crnogoričnom šumom - zelenom makijom, većinom crnika i planika. Drveće su većinom hrastovi i borovi koji pokrivaju trećinu Istre.
Kraške tvorbe poput jame Baredine kod Poreča ili podzemna rijeka Fojba u Pazinu su popularne geološke atrakcije. Kamenolom u blizini Rovinja je posebno prilagođen proučavanju geologije. Poznati su istarski prirodni rezervati tj. nacionalni park Brijuni i Park prirode Učka su zakonom zaštićena područja. Ina prirodno zanimljiva mjesta su Limski kanal, šuma kod Motovuna, Zlatni Rt, Šijanska šuma kod Pule, zaštićeni krajolik Kamenjak na najjužnijem rtu poluotoka, močvarni rezervat Palud kod Rovinja kao gnjezdište ptica (ornitologija). Brijunsko otočje je zanimljivo odredište s oko 680 biljnih vrsta.
Klima Istre
Klima je ugodna, na većem dijelu Istre osim mediteranskog juga (Medulin-Rovinj) je prijelazna polusredozemna (submediteran), s najvišom prosječnom temperaturom zraka od 24°C u kolovozu i najnižim zimskim prosjekom od 5°C u siječnju. Ljeta su suha i topla s preko 10 sati sunca dnevno. Temperature iznad 10°C su nazočne više od 240 dana u godini. Ekstremne vrućine preko 30°C traju najviše 3 tjedna. Iako su temperature zraka niže od onih u Dalmaciji, sjeverni Jadran je tu plići i ljeti je more toplije do 26°C u kolovozu, a najhadnije je more u ožujku 9-11°C. Ovdje postoje dvije glavne vrste vjetra - bura koja donosi hladno i vedro vrijeme zimi sa sjevera i jugo koje donosi kišu ljeti i ujesen. Maestral je lagani ljetni povjetarac koji puše s mora na kopno. Slanoća mora oko Istre je 0.37%, osim na sjeverozapadu gdje je niža od talianskih rijeka. Svojim položajem na sjevernom rubu Jadrana je Istra klimatski razmjerno hladniji dio hrvatskih obala, a oborinski sustav je ovdje prijelazni napola kontinentalan i samo u južnoj Istri je pretežno mediteranski. Zato statistički tu kiše padaju manjeviše kroz cijelu godinu, pa je ljetna suša tu najmanje izražena u odnosu na ostali Jadran.
Ravni Kotari
Ravni Kotari su drugi veći prirodni poluotok primorske Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji. Administrativno se nalaze uglavnom u Zadarskoj županiji, a tek manjim jugoiztočnim rubom u Šibensko-kninskoj županiji. Prirodno su jasno omedjeni obalom srednjeg Jadrana, rječnim ušćima Krke i Zrmanje, pa poluslanim lagunama Prukljanskog 'jezera', Karinskoga i Novigradskog mora, ter gorjem Bukovica na iztoku spram zaledja.
Ravni Kotari ili starijim srednjovjekim nazivom Sidraga su u primorskoj Hrvatskoj veličinom drugi naš poluotok, nakon najveće Istre i veći od Pelješca. Leže u sjevernoj Dalmaciji, izmedju rieka Krke i Zrmanje, gdje su na iztoku odvojeni od kopna poluslanim Prukljanskim jezerom i ušćem Krke, a na sjeveru ušćem rieke Zrmanje, Novigradskim i Karinskim morem ter jugoiztočnim krajem Velebitskog kanala. S glavnim dalmatinskim kopnom je taj nizki i valovito-zaravnjen zapadni poluotok izravno uže spojen samo na iztoku, izmedju rječnih kanjona Zrmanje i Krke, gdje ga od ine sjeverne Dalmacie u zaledju razdvaja niže gorje Bukovica visine do 640m (vrh Kunovac).
Ovaj je poluotok okružen još sa desetak bližih naeljenih otoka s užim priobalnim tjesnacima, tj. zapadno od Ravnih Kotara su otoci Pag i Vir, a južno Ugljan, Pašman, Vrgada, Murter, Tijat i Prvić (manji dalmatinski), ter medju ovima još niz manjih priobalnih otočića: Ražanci, Zečevo, Babac, Arta, Logorun, Lupac, Stipanac, itd. Sredinom Ravnih Kotara teče na jugoiztok rieka Guduća, koja se kao donji desni pritok Krke ulieva u Prukljansko jezero, a sjevernije su još 2 manje rječice: Karišnica koja utječe u Karinsko more i Slapača u Novigradsko more (ljeti presuši).
Ravni Kotari se pružaju od Bukovice, Benkovca i Novigradskog mora na sjeveroiztoku do priobalnog pojasa od Nina do Skradina (ušća Krke) na jugu, tj. od zaledja Zadra na zapadu do zaledja Skradina na iztoku. Većinom su prekriveni plodnim flišom i najplodniji su poljodjelski dio sjeverne Dalmacie. U srednjovjekoj poviesti je tu bilo upravno i gospodarsko središte Kraljevine Hrvatske. Administrativno središte u zaledju sada je gradić Benkovac koji se nalazi na iztočnom rubu Ravnih Kotara uz Krku, dok je na vanjskoj jadranskoj obali najveći grad Zadar. O Ravnim Kotarima vidi još i pobliže: Ravni Kotari (poluotok).
Poluotok Pelješac
Pelješac (ikavski: Pelisac, čakav. Artastona, od čega štok. Stonski Rat, talij. Sabioncello) je treći po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre i Ravnih Kotara) koji leži na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ime Pelješac najvjerovatnije potječe od čakavskog imena brda Pelisac povrh Orebića i razmjerno je novijeg postanka - stvoreno štokavizacijom tek u Jugoslaviji. Tiekom poviesti su se tu rabila razna imena a najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talianski naziv Sabioncello.
Od Lovišća u općini Orebić (krajnji zapad) do Malog Stona je udaljenost 77km kao dužina poluotoka. Pelješac je poluotok u južnoj Dalmaciji pred ušćem Neretve, od koje ga odvajaju Neretvanski i Stonski kanal. Omedjen je Neretvanskim kanalom, Malostonskim zaljevom, Mljetskim kanalom i Pelješkim kanalom. Pruža se skoro paralelno sa smjerom pružanja obale, od svog spoja s kopnom pa do krajnjeg rta Lovišće dug je 65 km.
Površina Pelješca je 348 četvornih kilometara. S kopnom je spojen nasipanom Stonskom prevlakom, koja je na najužem dielu široka 1450 m. Prevlaka je pretežno pjeskovita i očigledno je naknadno nastala nanosima, što pokazuje kako je Pelješac nekoć još do rimskog doba bio otok. Gradja Pelješca je brdovita s dosta kraških polja i pretežno je vapnenačka, tj. prevladava kredni vapnenac, dolomit i eocenski fliš. Od svih brda najviši je strmi greben Sveti Ilija (961 m) kojeg još nazivaju i Zmijsko brdo ili talijan. Monte vipera.
Pelješac pripada mediteranskoj klimi koju karakteriziraju duga, suha i topla ljeta s vedrim i mirnim danima. Temperature zraka su razmjerno visoke tiekom ciele godine, a samo u siječnju i veljači su prosjeci ispod 10° C. Zima je blaga i vlažna. Prosjek sunčanih sati na Pelješcu iznosi preko 2500 na pojedinim mjestima, što govori o velikom broju sunčanih dana: o Pelješcu vidi obširnije Pelješac (Pelisac).
Ini manji naši poluotoci
Izim gornja tri najveća hrvatska poluotoka, u jugozapadnoj Hrvatskoj uz iztočni Jadran postoji još par manjih poluotoka, od kojih su značajniji i naseljeni: kvarnerska Kostrena, splitski Marjan i dubrovački Lapad.
Poluotok Kostrena
Kostrena je manji poluotok i obalna obćina jugozapadne Hrvatske, u Primorsko-goranskoj županiji iztočno kod Rijeke. Kostrena je staro primorsko mjesto, prvi puta zapisano početkom 15. stoljeća. Prvu općinsku samostalnost stekla je 1874. godine, ali ju je vrlo kratko zadržala tek 2 godine. Podieljena je na dva diela, Sv. Luciju i Sv. Barbaru, po imenima dviju crkava koje postoje na njezinom području. To je kamenito kraško područje s polusredozemnim biljem u prielaznom pojasu submediterana i s poznatim kostrenskim gromačama, a česta bakarska bura iz zaledja je klimatsko obilježje ovog poluotoka.
Poluotok Kostrena se pruža u iztočnom susjedstvu grada Rijeka-Sušak i južno od gradića Bakra, a omedjena je uvalom Martinšćica i Bakarskim zaljevom. Kostrenski poluotok dužine je desetak kilometara i blago se spušta prama morskoj obali. Njegovom vanjskom tj. južnom obalom su nanizane šljunčane plaže koje ljeti posjećuje množtvo kupača, najviše iz Rijeke.
Najpoznatije i najposjećenije su ove plaže u uvalama Žurkovo, Svežanj, Spužvina, Podražica, Nova voda i Perilo. Naprotiv su jugoiztok tog poluotoka i sjeveroiztočna obala spram Bakra odnedavna uglavnom uništene, tj. razorene i dosta zagadjene proširenjem Rafinerije Rijeka i obilnim otpadom iz teretne luke kod Bakra.
- Pomorstvo: U pomorstvu se sastoji zamalo cieli život domaćih Kostrenjana, odkad se Kostrena poviesno pamti. Kostrena je diljem svijeta imala poznate kapetane, pa je kapetan Pavao Randić prvi preplovio Sueski kanal uoči njegova otvaranja. Erazmo Bernard Tićac sudjelovao je kao glavni projektant u stvaranju prvoga trgovačkog broda na atomski pogon «Savannah». Slavi i hrabrosti hrvatskih pomoraca je doprinos dao i Kuzma Franelić, sudjelujući u spašavanju brodolomaca s broda "Titanic".
Uz poznate kapetane i vrlo cienjene brodograditelje, u drugoj polovici 19. st. brodovlasnici iz Kostrene sv. Barbare posjedovali su do 20 brodova, a u inih 48 imali su udjela, dok su istodobno brodovlasnici iz Kostrene sv. Lucije u posjedu imali 13 brodova i udjele u 31 brodu. Nažalost je u to doba preko 200 kostrenskih pomoraca odplovilo u nepovrat i stradalo na pučinama. Danas se na zapadu ove općine i polotoka, u uvali Martinšćica nalazi veliko remontno brodogradilište "Viktor Lenac".
- Pučanstvo Kostrene: Kostrena se sastoji od dvadesetak naselja, od kojih su mnoga dobivala imena po domaćim obiteljima, a danas najviše stanovnika broje Kostrena Sv.Lucija, Vrh Martinšćice, Glavani, Rožmanići i Paveki. Po popisu pučanstva iz 2001. godine, ovaj poluotok tj. obćinu Kostrena je nastavalo 3.897 stanovnika u 19 pripadnih naselja: Doričići - 44, Dujmići - 79, Glavani - 490, Kostrena Sveta Barbara - 3, Kostrena Sveta Lucija - 682 (najveće naselje obćine i poluotoka, Maračići - 56, Martinšćica - 20, Paveki - 876, Perovići - 32, Plešići - 29, Randići - 128, Rožići - 24, Rožmanići - 201, Šodići - 405, Šoići - 31, Urinj - 128, Vrh Martinšćice - 493, Žuknica - 162, Žurkovo - 14.
Šibenska Srima
Srima je nizki poluotok i selo na njemu, zapadnije nasuprot Šibeniku tj. zapadno od ušća rieke Krke izmedju Vodica i šibenskog Zatona, kao najjužniji obalni nastavak Ravnih Kotara. To je plosnato-valoviti vapnenasti kras s najvišim brežuljkom Berović do 86m na iztočnom rubu poluotoka pred Šibenikom iznad ušća Krke. Nutarnji prostor poluotoka je većinom nenaseljen i dielom je obrastao tvrdolisnom makijom i borovima.
Na sjevernom rubu poluotoka je glavno lučko naselje šibenski Zaton, a na vanjskoj jugozapadnoj obali su najveće Vodice, pa južnije još manja Srima i najjužniji zaselak Jadrija. Spram sjeverozapada se od Srime dalje nastavlja naš veliki poluotok Ravnih Kotara. Na Jadranu izpred Srime su najbliži južni otoci Zlarin i šibenski Prvić (manji od kvarnerskoga).
Splitski Marjan
Marjan je naš najmanji naseljen poluotok, ter brdo na njemu i park-šuma u zapadnom susjedstvu grada Splita. Iztočnije podno brda Marjan se pruža grad Split. Dužina Marjana je oko 3,5 km, a najveća širina 1,5 km i površina mu je oko 340 ha, od čega je polovica pokrivena borovom šumom. Samo brdo je visoko 178 metara, a najviši vrh mu se zove Telegrin, jer je na njemu u Napoleonovo doba bila stara brzojavna postaja. Marjan se pruža kod Splita od Marmontove ulice prama zapadu. Sjeverna mu je kamenita strana od mezozojskog vapnenca, a južna većinom od terciarnog fliša gdje dominira lapoir (tupina) nad kojom je nastalo plodno tlo.
S južne strane na Marjanu je manji poluotočić Sustipan, koji zatvara s Marjanom gradsku luku. Sam Marjan je smješten tako da s otokom Čiovo tvori prirodni valobran Kaštelanskom zaljevu. Od antike na Marjanu postoje pustinjačke nastambe gdje su kasnije izgradjene crkvice, a najpoznatija je Sv. Jere. Marjan je 1964. godine proglašen park-šumom i zaštićen Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske. Na zapadnom rtu Marjana je Institut za oceanografiju i ribarstvo od god. 1930., a na brdu Prirodoslovni muzej i zoološki vrt, osnovan 1924. godine i Meteorološki observatorij od 1926.
Dubrovački Lapad
Lapad je manji južnojadranski poluotok i najzapadniji gradski kotar Dubrovnika na jugoiztoku Hrvatske. To je klimatski izrazito najtopliji dio hrvatskog kopna (izim južnih otoka) i zamalo bez mraza, pa je prirodno obrastao južnim tvrdolisnim šumama termomediteranskog pojasa. Naselje Lapad se nalazi na iztoimenom poluotoku, izpod brda Petka. Lapad je bogat i najrazvijeniji dio grada Dubrovnika, gdje se nalazi većina dubrovačkih hotela i plaža u uvali Lapad, ter stambenih i poslovnih objekata. Smješten je 1 - 2km zapadno od staroga dubrovačkog Grada, izmedju dubrovačkog predjela Boninovo na iztoku, prevlake Batala na sjeveroiztoku, Gružkog zaljeva na sjeveru, ter Babinog Kuka i rta Solitudo na zapadu.
- Poviest: Poluotok Lapad je u početku bio zapadni rub srednjovjekog grada, gdje su na lapadskom dielu obale Gruškog zaljeva, u doba Dubrovačke Republike izgradjeni prvi ljetnikovci dubrovačke vlastele. Razvitkom turizma u Dubrovniku je započeo i brži napredak Lapada, pa je stoga većina današnjih dubrovačkih hotela izgradjena baš na Lapadu. Tiekom Domovinskog rata su mnogi objekti na Lapadu doživili težke štete, a neki su i posve uništeni. Hoteli Libertas, Plakir, Pallace, Vis II i mnogi drugi su bili uglavnom uništeni i razoreni, dok je obnova nekih još uvijek u tieku. Svi su lapadski hoteli tada bili prenamienjeni za smještaj prognanih izbjeglice iz širjega dubrovačkog okružja pod jugosrbskom okupaciom.
- Pučanstvo: Ovaj poluotok tj. zapadni gradski kotar Lapad broji oko 12.000 stanovnika, uglavnom Hrvata. Lapad sadrži desetak dubrovačkih naselja: Batala, Solitudo, Lapadska obala, Babin Kuk, Uvala Lapad, Montovjerna, Square, Rašica, Gorica Sv.Vlaha, Medarevo, Hladnica, Bulevar. Lapad je turistički i gospodarski najrazvijeniji dio Dubrovnika. Tu se nalazi većina dubrovačkih hotela, turističkih centara, brojne turističke i rent-a-car agencije, plaže i ini turistički sadržaji, družtveno-obskrbni centar (DOC), tržnica i najuređenija dubrovačka šetnica u Uvali Lapad. Pučanstvo Lapada velikim dielom iznajmljuje privatne apartmane turistima i ostalim gostima grada, koji su izgradjeni u obiteljskim kućama. Na Lapadu se nalazi i dubrovačka obća bolnica Sv. Vlaho, ter nogometni stadion i športska dvorana.
- Gospodarstvo: Na Lapadu je sjedište Atlanske plovidbe Dubrovnik, uzpješnoga pomorskog brodara koji danas osim u pomorstvu još ima važnu ulogu u turizmu i avio-prievozu. Izim Atlanske plovidbe, tu su i uredi američke putničke tvrtke 'Grand Circle Cruise lines', koja na Lapadu ima svoj ured i odakle se upravlja sredozemnim dielom te tvrtke. Kao tradicijski obrt i zanimljivost treba navesti vezu Hotel Lapad-Placa Gruž koju već dugo vremena brodicama vrše vriedni obrtnici, nekoć s brodicama na vesla, a danas na motor. Lapad je s ostalim dielovima grada povezan redovnim autobusnim vezama br. 4 (Pile-hotel Palace), 5 (Viktorija-hotel Neptun), 6 (Pile-Dubrava Babin Kuk),7 (Kantafig-Dubrava Babin Kuk), 9 (Pile-Medarevo) prometnog poduzeća Libertas.
Južnojadranski poluotoci
Izvan hrvatskih obala sjeveroiztočnog Jadrana su ini jadranski poluotoci rjedji - uglavnom na krajnjem jugoiztoku (dok na zapadu i sjeverozapadu Jadrana izostaju):
- Bokeljska Luštica: - Luštica je veći ulazni poluotok koji s južne pučinske strane zatvara zaljev Boke Kotorske, nasuprot manjem poluotoku Prevlaka na jugozapadu u Hrvatskoj. To je klimatski najtopliji dio Crne Gore i zamalo jedini pretežno obrastao zimzelenom makijom. Poluotok je dug 13 kilometara, a površina mu je 47 km2 i najviši vrh je Obosnik (586 m). Spram kopna iztočno od Luštice su brda Grbalj i Donja Gora. Duljina obale, s nizom malih draga i rtova iznosi skoro 35 km. U poviesnim vrelima se Luštica spominje od XIII. stoljeća, a o bogatoj prošlosti svjedoče brojni sakralni objekti. Od srednjeg vieka do god. 1918. je Luštica kroz niz stoljeća stalno bila dielom Dalmacie tj. Hrvatske s katoličkom većinom, a tek u Jugoslaviji je od 20. st. prebačena u Crnu Goru i sad je većinom naseljena pravoslavcima. Odonda je taj poluotok slabo nastanjen, jer su velike plohe tu bile vlasništvom vojske. Oko 400 stalnih stanovnika tu žive u desetak sela: Rose, Zembelići, Mitrovići, Mrkovi, Mardari, Zabrđe, Klinci, Begovići, Radovanići, Krašići, Marovići, Eraci, Tići. Luštica je upravno podieljena izmedju obćina Tivat i Herceg Novi.
- Albanski Karaburun (turs.= 'crni rt'): - Karaburun (ili grčko-antička Glossa) je najtopliji diel jugozapadne Albanie, kao manji poluotok tj. izduženi veliki rt koji s iztočne strane zatvara južni ulaz Jadrana ili Otrantska Vrata. Sjeverozapadno uz taj rt je i jedini veći albanski otok Sazan (ini uz Albaniu su samo sitni otočići i školji). Za razliku od većine inih niskih flišno-aluvijskih obala Albanie, slikoviti Karaburun i Sazan su izgradjeni od mezozojskih karbonatnih stiena sa strmim obalama (nalik Dalmaciji). Ovo je ujedno i najtopliji dio Albanie uglavnom bez zimskog mraza, pa je obrastao čistim tvrdolisnim makiama južnosredozemnog pojasa (termomediteran) i sličan našem Lapadu, dok su ine hladnije albanske obale većinom miešano-poluzimzelene. Poluotok i Sazan su zbog niza bunkera donedavna bili kroz niz desetljeća pod strogom vojnom zabranom i nedostupni turizmu, pa su još dosad tek slabo naseljeni.
- Talianska Apulia: - Klasična Apulija ili novo-talianski Salento (čakav. Pulja) je krajnji jugoiztočni izdanak većega Apeninskog polutoka, izpružen izmedju južnog Jadrana i Jonskog mora, koji s jugozapadne strane zatvara ulazna Otrantska Vrata. Apulija graniči s područjima Molise na sjeveru, Campania na zapadu i Basilicata na jugozapadu. Na inače nizkoj i većinom ravnoj talianskoj obali zapadnoga i sjeverozapadnog Jadrana, Apulia je jedini veći i kameniti poluotok, veličinom drugi uz Jadran nakon naše Istre. Površina Apulie je 19,345 km², a pučanstvo iz popisa 1991. iznosi 4.031.885. To je pretežno kamenita karbonatna zaravan bez vode razmjerno sličnija Ravnim Kotarima u Hrvatskoj, ali je zbog južnijeg položaja ljeti puno sušnija i zimi toplija s vrlo riedkim i slabim mrazom. Zbog južnijega mediteranskog podneblja, ovdje uglavnom prirodno pretežu grmaste tvrdolistne makije. Važniji su tu lučki gradovi uz Jadran npr. Otranto na jugoiztoku, Brindisi i Bari na sjeveroiztočnoj obali, a na južnoj jonskoj strani je najveća luka Taranto.
Abstract
A peninsula is a region of land that sticks out from its mainland into a body of water. It is also defined as a piece of land with water on three sides. Korea, and most of the U.S. state of Florida, are peninsulas. If Eurasia is considered a continent then the continent of Europe is technically a peninsula. The Arabian Peninsula is the largest true peninsula in the world covering 3,237,500 sq.km area. Southern India is also a peninsula. The main peninsulas at Adriatic Sea are: Istria, Ravni Kotari, Pelješac, Apulia, and some others minor ones.
Poveznice
Referenca
Almost original, except introduction and abstract partly loaded from shorter stubs in Wikipedia.
