Pelješac (Pelisac)

Pelješac (ikavski: Pelisac, čakav. Artastona, iz čega štok. Stonski Rat, talij. Sabioncello) danas je (privremeno) treći po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre i Ravnih Kotara) koji leži na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ipak kroz prapoviest sve do Kristova doba to je bio kod Stona odvojeni otok i tek od rimskog doba je spojen s dubrovačkim kopnom, ali sad zbog izdizanja mora već za par desetljeća će to od kraja 21. stoljeća opet biti odvojeni otok.

Ime Pelješac najvjerovatnije potječe od čakavskog imena brda Pelisac smještenog povrh Orebića i razmjerno je novijeg postanka - stvoreno štokavizacijom tek od Jugoslavije. Tijekom povijesti su se rabila razna imena a najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talianski naziv Sabioncello. Od rta Lovišća u općini Orebić (krajnji zapad) do Malog Stona je udaljenost 77km kao dužina poluotoka.

Zemljopis

Pelješac je poluotok u južnoj Dalmaciji pred ušćem Neretve, od koje ga odvaja Neretvanski i Stonski kanal. Omeđen je Neretvanskim kanalom, Malostonskim zaljevom, Mljetskim kanalom i Pelješkim kanalom. Pruža se skoro paralelno sa smjerom obale, od svog spoja s kopnom pa do krajnjeg rta Lovišće dug je 65 km. Površina Pelješca je 348 četvornih kilometara. S kopnom je spojen niskom Stonskom prevlakom koja je na najužem dijelu široka 1450 m. Prevlaka je pretežno pjeskovita i očigledno je nastala nanosima, što pokazuje da je Pelješac nekoć još do rimskog doba bio otok. Reljef Pelješca je brdovit s dosta kraških polja.

Gradja je pretežno vapnenačka, tj prevladava kredni vapnenac, dolomit i eocenski fliš. Od svih brda najviši je strmi greben Sut'Ilija (961 m), pod Jugoslaviom još nazvan i "Zmijsko brdo" od talij. Monte vipera. Pelješac pripada sredozemnoj klimi koju karakteriziraju duga, suha i topla ljeta s vedrim i mirnim danima. Zima je blaga i vlažna. Temperature zraka su razmjerno visoke tijekom cijele godine, a samo u siječnju i veljači su prosjeci ispod 10° C. Prosjek sunčanih sati na Pelješcu iznosi preko 2500 na pojedinim mjestima, što govori o velikom broju sunčanih dana.

Flora i fauna

Biljni pokrov Pelješca je većinom mediteranska tvrdolisna makija. Uz more su česta crnogorična stabla čempresa (Cupressus sempervirens), alepskog bora (Pinus halepensis), pinije (Pinus pinea) i divljeg oleandra (Nerium oleander), a na višim brdima šume dalmatinskog bora (P. nigra ssp. dalmatica) i dr. Tvrdolisn makija koja prekriva veći dio Pelješca uglavnom sadrži slijedeće grmlje: planika, vrijes, smrika, grahorac i ostale. Postoje i vazdazelene šume crnike (Quercus ilex), gdje raste rogač, lovorika, itd. Kraška polja i obronci mnogih brda su obrađeni i prekrivaju ih maslinici, vinogradi i ponegdje južno voće: smokve, badem, šipak, mandarina...

Iznad Orebića raste samonokla šuma divljeg čempresa, uz onu u Konavlima najveća te vrste u Hrvatskoj. Klima i položaj uzrokovali su da na Pelješcu raste dosta ljekovitog i aromatičnog bilja: metvica, ružmarin, kadulja, lavanda, mažuran. Osim bogate vegetacije, raznolik je i životinjski svijet. Čagalj (Canis aureus dalmatinus), je specifična podvrsta, koja je raširena na Pelješcu, Korčuli i kopnenoj obali. Velik je i broj domaće divljači npr. divlje svinje i zečevi, pa uneseni strani mufloni i fazani, te iz Azije mungos (Mungus mungo).

Povijest

Pelješac je naseljen vrlo rano, jer postoje ostaci datirani u mlađe kameno doba (neolit). Brojni ostatci su ponađeni po raznim špiljama na Pelješcu: Gudnja na Poraču, Spila na Kopnju i Prinčeva spila na Zabradi. Kasnije u prapovjesti Pelješac nastanjuju Iliri iz plemena Plereja koji su također ostavili mnoge tragove postojanja. Rimljani dolaze na Pelješac u 2. stoljeću pr.Kr. i postavljaju vlast koja će trajati sve do podjele Rimskog carstva. Tada Pelješac dolazi pod vlast Bizanta. U ranom srednjem vijeku krojenje granica se vršilo ratovima i pravo vlasništva na Pelješac su polagali mnogi. 1326. godine Dubrovnik osvaja Pelješac a zatim ga 1333. kupuje od srpskog Cara Dušana i bosanskog bana Stjepana Kotromanića koji su na njega polagali pravo. Dolaskom Pelješca pod vlast Dubrovnika počinje vidljivi razvitak Pelješca. Ispod brda Podzvizd se gradi novi utvrdjeni grad Ston, a njegove zidine imaju zadaću zaštite solane u Stonu. Razvija se feudalna poljoprivreda, a također i brodogradnja i Stonski arsenal je bio drugi po veličini u Dubrovačkoj republici, najviše brodovi za ratne potrebe ali i za potrebe trgovine. Dubrovačka vlast na Pelješcu je trajala do 1806 (1808) kada Francuska okupira, a zatim i ukida Dubrovačku republiku. Francuska vlast je bila kratka i nije ostavila traga na Pelješcu. 1814.- 1918. Pelješac ulazi u sastav Austro-Ugarske i otada pa do danas dijeli sudbinu Dubrovačkog kraja.

Naselja

Na Pelješcu prema popisu stanovnika iz 2001. živi 8.234 stanovnika. Pelješac je podijeljen na 4 općine: najistočnije uz kopno Ston - 2.605 stanovnika, u sredini Janjina - 593 stanovnika, na sjeverozapadu Trpanj - 871 stanovnika i na jugozapadu Orebić - 4.165 stanovnika. Osim u ta 4 općinska gradića, pučanstvo živi još u slijedećim selima:

u općini Ston: Boljenovići, Brijesta, Broce, Česvinica, Dančanje, Duba Stonska, Dubrava, Hodilje, Luka, Mali Ston, Metohija, Putniković, Sparagovići, Tomislavovac, Zabrđe, Zaton Doli, Žuljana;
u općini Janjina: Drače, Janjina, Osobjava, Popova Luka, Sreser;
u općini Trpanj: Duba, Donja Vrućica, Gornja Vrućica;
u općini Orebić: Donja Banda, Kućište, Kuna Pelješka, Lovišće, Nakovanj, Orebić, Oskorušno, Pijavičino, Podgorje, Podobuče, Potomje, Stankovići, Trstenik i Viganj.

Razni dialekti

Uzduž Pelješca je vidljiv niz domaćih pučkih govora iz 3 razna hrvatska dialekta:

Zapadni dio poluotoka u općinama Orebić i Trpanj uglavnom govori tipičnom ikavskom čakavicom, sličnom kao i na većini dalmatinskih otoka.
Središnji dio poluotoka oko Janjine dijelom govori prijelaznim arhajskim tipom jekavske čakavice, slične kao i na otoku Lastovu.
Istočni dio Pelješca većinom govori običnom jekavskom štokavštinom, uglavnom slično kao u Dubrovniku i Konavlima, na Mljetu i Elafitima, itd.

Gradić Ston

Ston (tal. Stagno, lat. Stagnum vel Pardua) je utvrdjeni gradić i općina na istoku Pelješca u južnoj Dalmaciji. Na području općine nalazi se 18 naselja (stanje 2006): Boljenovići, Brijesta, Broce, Česvinica, Dančanje, Duba Stonska, Dubrava, Hodilje, Luka, Mali Ston, Metohija, Putniković, Sparagovići, Ston, Tomislavovac, Zabrđe, Zaton Doli i Žuljana. Ston je glavni gradić općine na istočnom dijelu Pelješca i obali najbližeg kopna. Općina Ston se prostire od gradića Stona kroz Ponikve do blizu Janjine. Tu se mijenjaju dva kraja. Gradić Ston koji ima druge po veličini zidine u Europi i najstariju solanu u Europi, leži na morskoj prevlaki Pelješac-kopno. Klima je blaga i ljeti sparna, zimi kišna. U Ponikvama je luka Prapratno, te razna polja i vinogradi, jer je šuma većinom posječena. Kako su više Ponikve ograđene strmim brdima, zimi su hladnije pa tu može padati i snijeg.

Povijest Stona

U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167.g. pr.Kr. započinje tu doba rimske vladavine. U 2. stoljeću na jednom rimskom zemljovidu nabrojena su sva važnija strateška mjesta i putovi starog vijeka, a tu se spominje mjesto Perdua ili Stamnes, koje se nalazilo na jugozapadnim obroncima brda Sv. Mihajla (kod Stona). Daleke 877. godine spominje se i Stonska biskupija, pa se smatra da je biskupija u Stonu najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora. Ston tada postaje i sijelo vladara Zahumlja u Hercegovini. Za vrijeme hrvatskih vladara od Višeslava do Zvonimira, tj.od 9. do 12. stoljeća zahumski knez je pod zaštitom hrvatskih vladara, a biskup je sufragan splitskog nadbiskupa.

Od 1102. g. kad je Hrvatska ušla u državnu zajednicu s Ugarskom, Zahumlje je pod vrhovništvom Duklje i Bizanta, a biskup postaje sufragan Dubrovačkog biskupa. 1168. godine raška dinastija Nemanjića pokorila je Duklju i Zahumlje, a raški knez Deša daruje Mljet benediktincima i Stevan Nemanja u Zahumlju postavlje brata Miroslava knezom. U Raškoj Sava Nemanjić reorganizira crkvu i osniva nove biskupije, a Ston i Pelješac stavlja pod upravu svojih episkopa. Unatoč tvrdnjama srpskih istoričara, ipak još nije sigurno da je baš jedan od Savinih episkopa stolovao u Stonu. Sigurno je tek da je raška okupacija Stona trajala na prekide kroz 150 godina podkraj 12. i u 13. stoljeću.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, god. 1325. vladarom Zahumlja i Pelješca postaje bosanski kralj Stjepan Kotromanić. Kotromanići su u to doba bili u sukobu sa srpskim županima, a to nastoji iskoristiti Dubrovnik, kojemu je bilo stalo do Stona i Pelješca. Tako 1333. Dubrovnik ulazi zauvijek u posjed Stona i Rata, pa tako za taj kraj započinje novo stabilno poglavlje povijesti. Gradi se novi Ston koji dobiva svog kneza i obnavljaju se solila, a u Ston dolazi 150 dubrovačkih obitelji. Već 1359. godine Ston i Mali Ston opasani su dvostrukim obrambenim zidom i postaju skoro "neosvojivi". Te dugačke Stonske zidine iz Dubrovačke Republike su se pokazale strateški učinkovitima čak i u nedavnomu Domovinskom ratu, kad su kao zaklon i zapreka iz ino spriječile dalji napredak srpskih agresora preko Stona na Pelješac (ali su pritom dijelom oštećene).

Pučanstvo

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, naselja u općini Ston imala su slijedeći broj stanovnika: Ston - 528 stanovnika, Žuljana - 218, Hodilje - 214, Metohija - 168, Luka - 161, Zaton Doli - 158, Mali Ston - 152, Dubrava - 145, Sparagovići - 136, Tomislavac - 112, Putniković - 105, Broce - 100, Boljenovići - 94, Česvinica - 85, Brijesta - 78, Zabrđe - 67, Dančanje - 31 i Duba Stonska - 40 stanovnika. Za razliku od zapadnog i srednjeg Pelješca, istočnije pučanstvo oko Stona izvorno uglavnom govori jekavskom štokavštinom, sličnom kao i u Dubrovniku.

Znamenitosti Stona

Stonske zidine s kulama, utvrdama i bedemima, koje spajaju dva Stona
ostatci Starokršćanske crkve svete Marije Mandalijena na Gorici u Stonskom polju
ostatci starokršćanske crkve svetoga Petra u Zamlinju, Stonsko Polje
ostatci protoromaničke crkve svetoga Martina u Pakljeni, Stonsko polje
samostan bjelih dumana s predromaničkom crkvom Sv. Mihajla na istoimenom brdu
romanička crkva Gospe od Lužina u Lužinama, Stonsko polje
crkva Gospe Nuncijate u Stonu
renesansna palača stonskih biskupa (biskupska palača - Ston)
Palača Dubrovačke Republike, Ston

Šport: U Stonu se odigravaju mnoge športske utakmice. Najpoznatiji je nogometni klub SOŠK (Stonski omladinski športski klub), koji se natječe u drugoj županijskoj ligi Dubrovačko-neretvanske županije. SOŠK također ima omladinsku školu.

Općina Janjina

Janjina je općina u Dalmaciji, nalazi se na sredini poluotoka Pelješca i to naselje se sastoji od dva bliska sela: jedno je glavno veće selo i zove se Janjina, a drugo je manje imenom Zabrežje. U sastavu općine je 5 naselja (stanje 2006): Drače, Janjina, Osobjava, Popova Luka i Sreser. Po zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Janjina imala je 593 stanovnika, raspoređenih u 5 naselja: Drače - 64, Janjina - 256, Osobjava - 37, Popova Luka - 40 i Sreser - 196 stanovnika. Za okolicu Janjine je dijelom (osobito starci) značajan posebni arhajski dialekt Jekavska čakavica kakav se danas još govori samo na otoku Lastovu, a ovi prastari jekavski čakavci oko Janjine se na Pelješcu još tradicionalno nazivaju i "Lužani". Ovo su danas njezina jedina preostala nalazišta kao povijesno-jezični trag srednjovjeke Crvene Hrvatske, dok se u srednjem vijeku tako govorilo širje uz južni Jadran npr. još i u Dubrovniku, Konavlima i na Elafitskim otocima (tragovi toponima i stari tekstovi): vidi Dubrovački čakavci i Crvena Hrvatska).

Šport: U Janjini djeluje Nogometni klub Iskra koji je član niže županijske lige.
Poznate osobe: Ivo Lendić - hrvatski emigrantski novinar i pisac, te don Ivo Prodan - čelnik Hrvatske stranke prava za Dalmaciji u doba Austro-Ugarske i zastupnik u Carevinskom vijeću

Trpanj

Trpanj je općina u Dalmaciji i nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Pelješca u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Trpanjska općina obuhvaća 4 naselja (stanje 2006.), to su: Donja Vrućica, Duba Pelješka, Gornja Vrućica i Trpanj. Okolica Trpnja ima značajke sredozemne klime s visinskim klimatskim razlikama koje su posljedica postojanja visoke planinske barijere (vrh Sv. Ilija - 961m) u zaledju neposredno uz obalu i povremenih kontinentalnih utjecaja zimi iz nedaleke Hercegovine. Uz morsku obalu je tu uglavnom tvrdolisna sredozemna makija, dok su više dolomitne strmine na brdima u zaledju zarasle šumama dalmatinskog bora i listopadnim crnograbom.

Povijest i kultura

Trpanj ima značajno mjesto u povijesti hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, jer je on bio prvim mjestom gdje je hrvatski jezik službeno stavljen ispred talijanskog i to odlukom kojom se trgovačke knjige moraju voditi na hrvatskom jeziku. Većina pučanstva oko Trpnja govore čakavski.

Turizam i šport

Uz ribarstvo i poljodjelstvo (najviše masline), glavna gospodarska grana Trpnja je danas turizam, gdje se u ponudi ističe glavni Hotel Faraon, uz više manjih pansiona i niz privatnih apartmana. U športu se ističu Nogometni klub 'Faraon' snovan 1919. god. i vaterpolski klub "Trpanj"

Poznate osobe odatle su hrvatske filmske i kazališne glumice: Ena Begović i Mia Begović.

Luka Orebić

Orebić (čakav. Orebići, talij. Sabioncello) je pomorski gradić i općina u Dalmaciji, na jugozapadu poluotoka Pelješca u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Orebić je smješten na jugozapadu poluotoka Pelješca u podnožju visokog klisurastog brda Svetog Ilije, 961m. Nalazi se na Pelješkom kanalu nasuprot susjednoga većeg grada Korčule na istoimenom otoku i s njom je povezan trajektom. Od Dubrovnika je udaljen 112 km. Površina općine iznosi 113,13 km2. Dužina cesta kroz općinu iznosi 72 km, od toga je 35km državnih, 27km županijskih i 10km užih lokalnih cesta.

Ime Orebića

To je najveće naselje na Pelješcu, pučanstvom duplo veće od Stona. Zapravo manje ljudi živi stalno u Orebiću, ali više njih posjećuju to mjesto na Pelješcu ljeti. Čakavski otočani ovo mjesto nazivaju množinskim oblikom Orebići i pod tim imenom ga se moglo naći još 1970-ih u literaturi. U starijim ispravama do 19. st. se Orebić može naći i pod talijanskim imenom Sabbioncello. Orebić je dobio ime 1584. po plemićkoj obitelji Orebić koja se ovamo doselila iz okolice Bakra i čiji su članovi odigrali važnu ulogu u povijesti Orebića kao pomorski kapetani. Fedorka Orebić udana Mafatti je kao posljednja članica obitelji umrla i pokopana u gradu Roveretto u Italiji, 28. travnja 2003. Prvotno ranije ime Orebića je bilo Trstenica, koje danas tu nosi jedan potok i glavna plaža u Orebiću, te nogometni stadion.

Povijest Orebića

Orebić je utemeljen krajem 15. i početkom 16. st, na području tadašnje Dubrovačke Republike, pa je od samog početka okrenut moru kao glavnom izvoru dobiti. Godine 1586. pomorci obitelji Orebić obnovili su kaštel usred utvrđenog naselja, koje se po njima prozvalo Orebić, a 16. st. mjesto se zvalo Trstenica. Od 14. do 19. st. ovdje je bilo sjedište kneza i kroz to vrijeme je Orebić bio pod upravom Dubrovačke Republike. Od davnine se razvijao prvenstveno kao pomorsko središte. Od 17. st. pelješki brodovi su tvorili važan dio dubrovačke trgovačke mornarice. Brodovlasničke obitelji postajale su sve moćnije pa počinju ulagati u zajedničke jedrenjake. Njihov se uspon nastavlja i pod vlašću Austrije, osobito u drugoj polovici 19. st., kad se 1865. osniva u Orebiću dioničko društvo za "gradnju (i eksploataciju) brodova duge plovidbe", kasnije Pelješko pomorsko društvo. 1875. je nabavljena oprema za društveno brodogradilište u Orebiću i to brodogradilište je svečano otvorio car Franjo Josip. Uglavnom je služilo za popravak brodova, a za radnog vijeka (13 godina), izgradilo je i 3 jedrenjaka duge plovidbe. Danas je Orebić važno turističko središte i nudi raznovrsnu smještajnu, rekreativnu i gastronomsku ponudu. Ljeti ovdje gostuju kazališta, a organiziraju se i razne kulturno-zabavne predstave. 16. srpnja je blagdan Gospe od Karmela, zaštitnice peljeških pomoraca.

Uprava i naselja

Policijska uprava nadležna za osobne isprave nalazi se u Stonu, a u Orebić dolaze samo četvrtkom kad je moguće preuzimanje isprava, no zahtjeve se predaje isključivo u Stonu. Naprotiv sud nadležan za općinu Orebić nalazi se pak u gradu Korčuli, po starom rasporedu općina iz Jugoslavije kad je Orebić pripadao Korčuli. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u cijeloj općini obitava 4.165 stanovnika, dok u samom mjestu Orebić obitava 1.949 stanovnika. Manje današnjih stanovnika Orebića je autohtono. Znatan dio pučanstva tj. oko polovice potječu iz zapadne Hercegovine (i zato ini stanovnici Pelješca i Korčule ponekad Orebić nazivaju i Rostolje - izvedeno od Roso i Tolj - dva najčešća hercegovačka prezimena u Orebiću. Dugi dio njih potječe iz Korčule i Dalmatinske Zagore. Općina Orebić se sastoji od 14 naselja (stanje 2006.): Donja Banda, Kućište, Kuna Pelješka, Lovišće, Nakovanj, Orebić, Oskorušno, Pijavičino, Podgorje, Podobuče, Potomje, Stankovići, Trstenik i Viganj, a upravno su podijeljeni na 11 mjesnih odbora. Slijedi pregled tih naselja i stanovnika:

Mjesni odbor - broj stanovnika (broj domaćinstava)
MO Orebić - 2410 (777: 650 + Stanković 75 + Podgorje 52)
MO Lovište - 244 (78)
MO Kućište - 204 (76)
MO Viganj - 322 (120)
MO Borje i Podobuće 35 (11)
MO Donja Banda - 170 (64)
MO Potomje - 256 (84)
MO Kuna Pelješka 258 (88)
MO Oskorušno - 126 (43)
MO Pijavičino - 143 (60)
MO Trstenik - 97 (41).

Gospodarstvo

Danas je najvažnija djelatnost oko Orebića turizam, koji se tu jače razvija od 1960. Značajna je i tranzitna prometna uloga zbog trajektne veze s Korčulom. Jedna od bitnijih grana gospodarstva je maslinarstvo kao i vinogradarstvo. Na području općine Orebić se nalaze dva važna vinorodna područja glasovitih vina Dingač i Postup. U povijesti je najznačajnija djelatnost bila pomorstvo i Orebić je bio poznat kao mjesto s mnogo pomorskih kapetana. U poljoprivredi je najvažnije maslinarstvo i vinarstvo, ali su obje te grane su danas u sjeni sezonskog turizma. Na području općine Orebić su registrirane 93 tvrtke i 158 obrta, a u općini živi oko 500 umirovljenika.

Kulturne znamenitosti

U samom naselju Orebić je postavljeno 7 fontana iz 19.stoljeća. Neorenesansne fontane su postavljene od 1880. godine,kada je kroz mjesto izgrađen vodovod. Pelješac je dobio novi vodovod iz Neretve tek 1980.-tih godina 20.stoljeća. Kuće su obavezno imale a neke i danas imaju kišne cisterne, tj. vodospremnike. Stari vodovod još i danas funkcionira, pa zna priskočiti u pomoć kada nestane opskrbe iz kopna. Izvan samog naselja Orebić je na brdu smješten samostan Gospe od anđela s vidikovcem koji je u doba Dubrovačke republike služio i kao promatračnica. S vidikovca se pruža pogled na cijeli Pelješki kanal i arhipelag od oko 15-tak otočića koji se nalaze između Pelješca i Korčule. Najznačajniji je otočić Badija na kojem se nalazi Franjevački samostan. Nedaleko od Samostana je selo Bilopolje gdje živi nekolicina stanovniska. Tu se nalazi stara crkvica i stare ruševine velike vlastelinske kuće iz 19. stoljeća.

Poznate osobe: osim ranijeg niza pomorskih kapetana, danas najznačajnija osoba iz Orebića je Cvito Fisković - povjesničar umjetnosti.
Važnije su kulturne ustanove: Osnovna škola Petar Šegedin, Narodna knjižnica, Galerija slika i Pomorski muzej.
Športske organizacije: Nogometni klub Orebić - osnovan 1920. i Ženski rukometni klub ŽRK Orebić - osnovan 1983.

Summary

Pelješac (Italian: Sabbioncello) is a Croatian peninsula in southern Dalmatia. This peninsula is part of the Dubrovnik-Neretva County and is the third largest peninsula in Croatia. From the isthmus that begins at Ston, to the top of Cape Lovišća, it is 65 km long. The newer name 'Pelješac' is most likely derived from old name of a hill above town of Orebić, which is Pelisac. This is a newer Yugoslav name for the peninsula. Throughout history other names have been used such as Stonski Rat, Puncta Stagni, Ponta di Stagno and Sabioncello.

The main town of Peljesac is Ston which has large fortifications, built by the Republic of Ragusa (Dubrovnik). They are the second longest walls in Europe, including one of the oldest salt planes in this part of the world. The Bay of Mali Ston separates the peninsula from the Klek peninsula of Bosnia and Herzegovina and from the Croatian "mainland". The Strait of Pelješac is located at its western end, and it divides that peninsula from the island of Korčula.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia.