Jadransko-dinarske vrbe

Jadransko-dinarske vrbe (Salix i šume Populetalia iz južne Hrvatske i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10350, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Salicaceae (Salix & Populus)

ABSTRACT

Adriatic-Dinaric willows (Salix and Populetalia woods in southern Croatia and isles): Adriatic coastal swamps and Mediterranean river banks include some southern willows and poplars lacking in northward continental inlands: Salix amplexicaulis (S. oppositifolia), S. micans, S. australior (S. excelsa), and Populus nivea (P. heteroloba), P. nigra subsp. caudina, P. tremula subsp. freynii (P. sylvicola), etc. These southern willows and poplars grow there in 3 vegetation types: Mediterranean wet scrub Nerio-Tamaricetalia, southern swampy carrwoods Fraxinion angustifoliae, and semi-evergreen flooding carrwoods Platanion orientalis.

U v o d

Odporne južne Salicaceae uz istočni Jadran: Porodica Salicaceae u klasičnom smislu obuhvaća kod nas 2 glavna veća roda, vrbe (Salix) i topole (Populus), a u Aziji postoje još 2 srodna roda koje neki uzimaju kao podrodove: Chosenia (širi Salix ampl.) i Turanga (širi Populus ampl.). U najnovije doba pomoću kemotaksonomskih analiza, ta porodica je proširena čak na pedesetak manjih rodova, bilo razdjelom glavnih ili još prebacivanjem ovamo inih rodova iz srodnih porodica.

Inače su većina vrba higrofilne i neutrofilne do acidofilne, pa su razmjerno neodporne na sušnu žegu i jače vjetrove, ter su često ograničene na vlažne i kisele zavjetrine. Ipak se na južnoj granici toga holarktičkog roda, npr. u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji nalazi nekoliko odpornijih polukserofilnih i bazofilno-halofilnih vrba koje podnose jače vjetrove i zasoljena tla. U prosjeku je kod nas odporniji drugi rod Populus s više izrazitih kserofita koji rastu na krasu do jačih vjetrometina, a ostali su barem poluodporni.

Salix: vrbe na Dinarskom krasu

Rod Salix L. (vrba, Hrv. Zagorje i Vrbnik: "verba", Kvarner: "žukva", Hercegovina: "zugva", engl. willow, njem. Weide, fran. saule, rus. iva, grč. itìa, turs. Sögüt): U porodici Salicaceae je najveći sjeverni holarktički rod vrba (Salix), koji u svijetu ima oko 400 vrsta većinom listopadnih, a u Europi blizu osamdeset vrsta i podvrsta. Poluzimzelene vrbe kožastih listova su rijetkost i rastu zamalo samo oko Sredozemlja, npr. kod nas u Dalmaciji S. micans i S. australior. U Europi su dosad već detaljno razrađene vrbe srednje i sjeverozapadne Europe kroz više monografija, dok za južne vrbe u Sredozemlju uglavnom još nema detaljne razrade, izim tek manjih priloga ili fusnota u općim florama.

Također iz praktičnih gospodarskih razloga i uvriježene tradicije su i kod nas dosad uglavnom proučavane zamalo samo razne kopnene vrbe obilno proširene uz panonske vodotoke dinarskog zaleđa, dok su južne primorske vrbe u jadranskom slivu donedavna bile zanemarene. Šumarski praktičari su zato po europskoj analogiji predpostavljali da i uz Jadran većinom rastu iste kopnene vrbe, samo u rjeđim i kržljavim populacijama, pa je ovaj tekst zamalo prvi cjeloviti pokušaj pregleda naših južnih primorskih vrba i stvarne terenske vegetacije jadranskih vrbika.

Tek noviji terenski uvidi stvarnih jadranskih vrbika nam sve jasnije dokazuju, da te sjeverne kopnene vrbe na primorje prirodno dopiru uglavnom samo do Istre, Vinodola i dalmatinske Zagore, dok južnije uz dalmatinsku obalu, pa na jadranskim otocima i ušćima rijeka većinom rastu drugačije južne, sredozemne vrbe kao i u većini susjednih mediteranskih zemalja: Italiji, Albaniji, Grčkoj, itd. Tu su osobito značajne drugačije južne vrbe uz primorske vodotoke i jadranske močvare, koje su rjeđe ili nepoznate u kopnenomu sjevernom zaledju: S.X lambertiana Sm. (južna rakita), S. amplexicaulis Bory. (primorska žukvica), S. micans Anders (srebrna zugva), S. australior Anders (južna vrba), itd.

Od ovih južnih su poluodporne na mraz i vrlo dekorativne za uzgoj (samo ne podnose kisela tla): polukuglasto-jastučasta S. amplexicaulis i visoka poluzimzelena S. micans sjajno-srebrnih baršunastih listova. Jadranske primorske vrbe zbog nestručnog nemara i neznanja, danas spadaju medju najugroženije drveće naše domaće dendroflore, jer su među drvećem najviše vezane na vodu, pa zato odnedavna ubrzano nestaju zbog regulacije jadranskih vodotoka, kanalizirane turističke vodoopskrbe i isušivanja primorskih močvara, tako da je najrjeđa S. australior uz južni Jadran dosad već na rubu izumiranja.

Neodporne kopnene vrbe kiselih zavjetrina: Osim malobrojnih poluodpornih vrsta na umjerenim privjetrinama Dinarida (S. dinarica (Borb.) Deg.) i u primorju S. amplexicaulis Bory i S. micans Ander., većina su naših vrsta iz roda Salix razmjerno neodporne na ljetnu žegu i jače vjetrove, pa su uglavnom ograničene na vlažne zavjetrine. Kod nas su najmanje odporne na sušu i vjetar slijedeće vrbe: acidofilne cretne vrbe S. cinerea L. i S. aurita L. su kod nas rjeđe i ograničene na zaštićene kisele močvare iz reda Salicetalia auritae i sveze Salicion cinereae.

Puzave sniježne vrbice S. retusa L. i S. reticulata L. su tu takodjer rijetke na grebenima primorskih Dinarida i ograničene su na zaštićene snježanike povrh vapnenca u visinskim uvalama i ponikvama sveze Salicion retusae. Poluodporne kontinentalne vrbe podnose na jugu tek kraću umjerenu sušu, pa na jugu rastu u submediteranu do umjerenih privjetrina uglavnom na neutralnim podlogama, npr. S. alba L. (subsp. alba s.s.), S. caprea L., S. purpurea L. (subsp. purpurea s.s.) i dr.

S. dinarica (var. velebitica)

Dinarska vrba, Salix dinarica (Borb.) Deg. (S. grandifolia ampl. var. velebitica Borb., S. appendiculata X nigricans Deg., S. "silesiaca" auct.illyr. vix Willd.): Ovo je bazofilni dinarski endem na vršnim kamenim burištima jugozapadnih Dinarida od Like do Hercegovine, najviše na Velebitu i Dinari, gdje na našim burnim suhomrazicama dijelom zamjenjuje neodporne arktoalpske vrbice iz sjevernih snježanika. To je prijelazna kraška svojta i možda introgresijski križanac, najčešći uz gornju granicu šume od 1.500-1.800 m, gdje raste u subalpskim grmljacima Lonicero-Rhamnion fallacis i u graničnoj klekovini smreke Sorbo-Piceetum alpestris.

Od tipa S. appendiculata (s.s.) se naša S. dinarica odvaja: dvostruko sitnijim i skoro sjedećim listovima na kratkoj peteljčici, gole i sjajno-gladke plojke, na rubu su ravni i cjeloviti, a cvjetna stapka kratka i cvjetovi skoro sjedeći, rast je zbijen polukuglasto-jastučast. Na dinarskim vjetrometinama taj odporni endem većinom zamjenjuje neodpornu S. appendiculata, ovdje ograničenu samo na vlažna zaklonjena mrazišta visinskih ponikava i snježnih uvala.

Tipska rakita, S. purpurea s.s.

Sjeverna prava rakita, tip S. purpurea L. subsp. purpurea s.s. (S. vitellina Salis.): Ovaj sjeverno-gorski tip rakite proširen je najviše u sjevernoeuropskim nizinama Rusije, oko Baltika i u sjeverozapadnoj Europi, a južnije tek u gorju uz planinske vodotoke Alpa, Karpata, Pireneja i Balkanskih planina. U našem susjedstvu najviše raste po Sloveniji i Bosni, a u kopnenoj Hrvatskoj je prava rakita zapravo rijetka i obilnije raste uglavnom samo na sjeveru u Međimurju, pa još uz hladnije gorske vodotoke Like i Gorskog Kotara.

Svi ostali stariji navodi te sjeverne 'rakite' (tzv. S. "purpurea" auct. balk. non L.) u hrvatskim nizinama i primorju većinom su zabunom prepisani po srednjoeuropskoj analogiji neupućenih kopnenih šumara (koji slabije poznaju balkanske i primorske vrbe): U terenskoj stvarnosti, uz nizinske vode u Panoniji, pa u dinarskim kanjonima i Istri uglavnom obilno prevladava njezin južni prijelazni križanac S.X lambertiana Sm., a južnije u primorju uz dalmatinsku obalu i na jadranskim otocima zamjenjuje ju treća mediteranska S. amplexicaulis Bory (vidi niže), dok tipska sjeverna rakita kod nas uz Jadran posve izostaje.

S. amplexicaulis (S.oppositifolia)

Primorska rakita ili žukvica, Salix amplexicaulis Bory (S. oppositifolia Host., S. "purpurea" auct.dalm. non L.; Kvarner: "žukvica", Baška: "mićazùkva", Vrbnik: "malaverba") iz sekcije Purpureae Koch. (rakite, S. purpurea ampl.): Ovo je balkanski primorski poluendem i fakultativni poluhalofit, proširen uz balkanske obale od Kvarnera do Bospora i južna Italija, većinom uz obalne lagune i močvarna ušća primorskih rijeka u termobazičnim šikarama Tamaricetalia, a najčešća je u primorskim močvarnim vrbicima Tamarici-Salicetum amplexicaulis.

Vrlo je odporna na olujne vjetrove i posolicu, pa je najodpornija među našim primorskim vrbama na poluslana tla. Kod nas je na sjeverozapadnoj granici i raste u tvrdolisnom eumediteranu, npr. ušće Neretve, uz donju Krku i Zrmanju, na otoku Krku kod Baške i Vrbnika, pa izdvojeno u zaleđu na sedri kod vrela Une. Od većine naših vrba se jasno izdvaja: sjedećim i nasuprotnim listovima pri dnu sraslim u parovima koji obuhvaćaju stabljiku, a rast je zbijen jastučasto-polukuglast.

Salix X lambertiana

Južnoeuropska prijelazna rakita, S. X lambertiana Sm. (S. purpurea ampl. subsp. lambertiana Neum.: Rech., S. purpurea X amplexicaulis auct.), isto je iz sekcije Purpureae. Ovo je prijelazni oblik i vjerojatno prirodni introgresivni križanac između južne primorske S. amplexicaulis i sjeverne kopnene S. purpurea (subsp. purpurea s.s.), pa je i morfološki izmedju njih: Listovi su veći-izduženi, donji su pojedinačno-spiralnog poretka i gornji dijelom u parovima, a kao križanac se odlikuje snažnijim rastom višega grma ili drvca do 4m.

Proširena je uz vodotoke u južnoj i jugoistočnoj Europi, pa je i kod nas to najčešći zastupnik grupe S. purpurea ampl., najviše uz panonske rijeke osobito u Vojvodini, Slavoniji, Baranji, Posavini i uz dinarske riječne kanjone. Na jadranskom primorju je najviše ima u submediteranu po Istri, Vinodolu, dalmatinskoj Zagori (Knin, Sinj, Imotski) i Hercegovini, dok uz zasoljene obalne močvare, rječna ušća i na otocima izostaje, gdje ju već zamjenjuje južna tipska S. amplexicaulis. Na kopnenom primorju (Istra i Zagora) i uz dinarske kanjone S. lambertiana većinom raste u poplavnim šumama Ulmo-Fraxinetum angustifoliae.

Salix micans, srebrna zugva

Južna zugva ili srebrna vrba, Salix micans Anders. (S. alba ampl. subsp. micans Rech., S. "alba" auct.orien. vix L.; uz Neretvu: "zugva", na Krku: "velažùkva", Vrbnik: "velaverba", grč. itía, turs. Aksögüt, perz. bid), iz sekcije Fragiles Ehrh.: Ovo je veća drvolika i poluzimzelena termofilna vrba, koja u istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji zamjenjuje sjeverozapadni europski tip kopnene bijele vrbe (S. alba subsp. alba s.s.), a koji se tip kod nas spušta do Jadrana većinom u Istri i Vinodolu, pa u dalmatinskom zaleđu oko Knina i Vrlike. Istočno-mediteranska S.micans u južnoj Hrvatskoj tj. na dalmatinskoj obali i Kvarnerskim otocima dostiže sjeverozapadnu granicu, a istočnije raste obilnije u Albaniji, Grčkoj, Turskoj, Siriji i Kurdistanu do Mezopotamije.

Na istočnom Jadranu ta srebrna zugva raste najviše uz Skadarsko jezero, u delti Neretve, na ušću Cetine, uz donju Krku oko jezera Visovac i u dolini Dragabaška na jugoistoku Krka, a manje grupe i pojedini primjerci još se nalaze u Ravnim Kotarima i u Boki Kotorskoj (Tivat), na otocima Cresu, Rabu, Dugom otoku, Mljetu i dr. Među drvolikim vrbama je ova razmjerno najodpornija na posolicu i jače vjetrove, pa raste u šikarama Tamaricion parviflorae i najbujnije u higrotermnim longozama Periploco-Quercion brutiae. Ova je kod nas najdekorativnija drvolika vrba, koja se uz južni zaklon može saditi i u kopnenom zaleđu na neutrobazičnom tlu (ne podnosi kiselo). Od europskog tipa S. alba (s.s.) izdvaja se S. micans: poluzimzelenim kožastim listovima koji opadnu tek kasno uoči proljetnog pupanja, s obje su strane tj. i ozgora sjajno-srebrnasti i gusto svilenasti-dlakavi (ne samo ozdola kao S. alba), grane su zelenkaste (ne žutosmedje), a plodići vise na izduženoj stapki.

Južna S. australior (S. excelsa)

Južna vrba, Salix australior Anders. (S. excelsa Gmel. ampl., S. "fragilis" auct.medit. non L., S.X "rubens" auct.medit., S. micans X fragilis auct.): Ova izrazito termofilna sredozemna vrba, na južnojadranskom primorju, pa u istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji zamjenjuje sjeverozapadni kopneni tip S. fragilis L. (s.s.), koji je slabije odporan na vjetar i sol, pa ta europska vrba kod nas silazi do mora samo uz sjeveroistočni Jadran, od Istre do dalmatinske Zagore. S.australior je uz Jadran jedna od najrjeđih južnih vrba i danas je tu zbog isušivanja i regulacije voda već na rubu izumiranja.

Ona je na sjeverozapadnoj granici u delti Neretve (gdje je prije regulacije još masovno rasla), pa rjeđa pojedinačno još u Konavlima i u Boki kod Tivta, a obilnije raste južnije uz obale Albanije, Peloponez, otok Kreta, južne obale Turske, Levanta, itd. Poluodporna je na vjetrove i umjerenu posolicu, ali je dosta osjetljiva na mraz i raste samo u tvrdolisnom eumediteranu, najčešće u reliktnim longozama Platanion orientalis. Kod nas je općim izgledom razmjerno najsličnija drugomu kontinentalnom križancu S.X rubens (S. fragilis X S.alba ssp. alba), od kojega se ipak razlikuje ozgora jače dlakavim i kožasto-poluzimzelenim listovima, pa se smatra zamjenskim južnim križancem S. micans X fragilis.

Salix pedicellata, primorska iva

Sredozemna iva, Salix pedicellata Desf. (S. "cinerea" & S. "aurita" auct.medit. p.p.) iz podroda ive (subg. Caprisalix Dumort), također je izrazito termofilna, mediteranska vrba višega drvolikog rasta do desetak metara, a morfološki je približno izmedju S. cinerea i S. aurita.

Raste u vlažnim eumediteranskim dolinama zapadnog Sredozemlja: jugoistok Španjolske, otoci Baleari, Korzika, Sardinija i Sicilija. Na talianskom kopnu je poznato tek par nesigurnih nalaza, dok se dosad ne navodi za Jadran ni inače na Balkanu. Na Siciliji raste u mediteranskim močvarnim longozama Platano-Salicetum pedicellatae.

Južne topole (Populus) uz Jadran

Primorske topole (Populus) na Jadranu (Hrv. Zagorje: "jagnjed", Kvarner: "topol", Hercegovina i na Krku: "lib", engl. poplar, njem. Pappel, fran. peuplier, rus. topolj, grč. kabaki, turs. Kavak): Topola je manji holarktički rod sjeverne polutke s tridesetak prirodnih vrsta u svijetu, uz mnoštvo novijih umjetnih hibrida i kultivara, dok u Europi raste oko 11 samoniklih vrsta topola. Zbog velike praktične važnosti plantažnog topolarstva u drvnoj industriji, kod nas su dosad najviše proučavani umjetni i uvozni topolovi hibridi, a od prirodnih samoniklih topola su pobliže razrađene uglavnom samo nizinske populacije kopnenih topola u Panonskoj nizini (niz auktora) i brdske populacije jasike (P. tremula ampl.) na Dinarskom krasu (Janjić s više radova).

Variabilnost inih primorskih topola većinom još nije pobliže razrađena, pa se za jadransku obalu i otoke tek općenito spominju najšire grupe P. "alba" s.ampl. i P. "nigra" s.ampl., uglavnom bez detalja o prirodnim populacijama uz Jadran. Zato se ovdje po prvi puta, iz dostupnih izvora i terenskih uvida, nastojalo dati barem kraći provizorni pregled osobitosti i variabilnosti samoniklih divljih topola na istočnom Jadranu:

P. tremula ssp. freynii, južna jasika

Primorska ili južna jasika, Populus tremula L. ampl. subsp. freynii (Harv.) Dode (P. sylvicola Dode, P. freynii Harv., P. "villosa" auct.medit. vix Lang; Hrv. Zagorje: "jesika", na Krku: "varskalŷb", grč. agrioleúka, perz. drhtuša) iz tipske sekcije Populus s.s (sect. Leuce Duby): Ovo je južnija kserofilna svojta od poznate europske jasike, koja raste većinom u južnoeuropskom submediteranu do prednje Azije, a prama kopnenom zaleđu prodire kod nas kroz fenske riječne kanjone Dinarskog krasa. Nalazi se od Pireneja kroz južnu Europu do jugozapadne Azije, gdje na sušnim planinama Kurdistana i zapadnog Irana pod perzijskim imenom "drhtuša" tvori subalpske šumostepe na gornjoj granici drveća.

Kod nas je proširena duž južnih primorskih Dinarida, npr. sjeverna Istra, Vinodol, kordunski kanjoni, uz Unu, dalmatinska Zagora, Hercegovina, itd. Od sjevernoga, mezofilnog europskog tipa (subsp. tremula s.s.), ova je odpornija na sušu i raste do jačih vjetrometina, uz primorje najviše u kserofilnim jelovim šumama Seslerio-Abietetum illyricae, a u zaleđu u mezotermnoj svezi Ostryo-Quercion cerridis. Naprotiv je drugi sjeverni tip kopnene jasike (P. tremula L. subsp. tremula s.s.) oko nas najčešći u Sloveniji, Gorskom Kotaru, Lici, Bosni i rjeđi na panonskim brdima, većinom u acido-mezofilnim šumama i na vrištinama.

Južnija P. nivea (P. heteroloba)

Snježnobijela ili tvrdolisna topola, Populus nivea Willd. s.s. (non hort., P. heteroloba Dode, P. alba ampl. subsp. nivea Nym.; zapadna Hercegovina i otok Krk: "lîb", Kvarner: "beli topol", grč. leúka, turs. Akkavak) također je iz uže sekc. Populus s.s.: Ova je najtermofilnija i poluzimzelena južna svojta europskih topola, koja je među našim samoniklim topolama najodpornija na olujne vjetrove i jače zasoljavanje. Ranije su ju praktičari smatrali introgresivnim križancem, ali je kod nas ova i fosilno poznata već od pliocena, pod predglacialnim nazivom P. alba var. pliocenica auct.geol.: Zato je P. nivea ustvari predački relikt, iz kojega tek u postglacialu nastaje mlađi i danas česti europski tip P. alba s.s.

U ranijoj literaturi su vrtlari u tu svojtu naknadno ubrajali još razne nejasne topole iz širje grupe P. alba ampl., iako se njezin temeljni botanički prototip jasno razlikuje od tipske bijele topole (P. alba subsp. alba s.s.): listovi su obostrano gusto baršunasti i sniježnobijele boje, čvrsto-kožasti i poluzimzeleni tj. opadaju tek uoči proljetnog pupanja, također su izrazito dimorfni tj. na kraćim bočnim izbojcima sitniji rombično-eliptični i skoro cjeloviti do plitko narovašena ruba, a na izduženim vršnim granama su puno veći i duboko urezano-lepezasti sa 3 do 7 izduženo-trokutastih režnjeva (kao Acer), a kora je vrlo debela i jako izpucana s dubokim uzdužnim brazdama na deblu. To je konvergentna kserotermnna topola slična iranoturanskom podrodu Turanga (usp. niže). Kod nas njezin južni tip raste disjunktno, uglavnom na izloženim i zasoljenim tlima, na primorju u halofilnim šikarama Lycio-Populetum niveae npr. na poluslanim močvarama u delti Neretve i u burnoj dolini Dragabaška na Krku, a u zaleđu još i uz tektonska slana vrela Banovine i Korduna u alkalno-močvarnim šumicama Alno-Fraxinetum pannonicae.

P. nigra ssp. caudina (P.neapolitana)

Primorska crna topola, P. nigra L. ampl. subsp. caudina (Ten.) Bug. (P. neapolitana Ten., P. nigra auct. medit. p.p.; Kvarner: "črni topõl", na Krku: "ćarnalŷb", uz Neretvu: "crni lib") iz sekcije Aigeiros Duby: Ovo je južniji termobazofilni oblik primorske crne topole u Sredozemlju, koji je znatno odporniji na olujne vjetrove i posolicu od europske kopnene P. nigra s.s.

Raste samoniklo većinom u tvrdolisnom eumediteranu uz primorske vodotoke i riječna ušća u toplo-vlažnim šumama Populetalia, npr. kod nas uz Krku, Cetinu, Neretvu, dolina Dragabaška na Krku i dr. Od kopnenoga europskog tipa (subsp. nigra s.s.) koji silazi na primorje npr. u Istri, Vinodolu i oko Knina, izdvaja se ta južnija ssp. caudina: sivo-dlakavim mladim izbojcima i jače dlakavim pepeljastosivim listovima, pa vrškom lista jako izduženim poput repa.

Jugoistočni podrod Turanga

Istočne stepske topole iz iranoturanskog podroda Populus - subg. Turanga: To je izrazito kserobazična skupina jugoistočnih topola uz sezonske vodotoke (wadi) i poluslane močvare u stepama i polupustinjama jugozapadne Azije, od Turske i Levanta do Mezopotamije i Turkestana. Taj podrod Turanga je prastara fosilna skupina topola, poznatih u predglacialnoj Europi još iz oligomiocenskih obala ranog Sredozemlja i Paratetisa, pa kod nas na Panonskim otocima Hrvatskog Zagorja ova raste već od srednjeg terciara.

Danas od južne Turske do Mezopotamije raste Pop. (Turanga) euphratica Oliv. u šumama Salici-Populetum euphraticae, pa u južnom Zakavkazju i istočnoj Turskoj P. (Tur.) transcaucasica Jarm. u šumama Alnion subcordatae, a u pustinjskim oazama (tugay) iz sveze Turangion auct. po Kazakstanu i Turkestanu još rastu Pop. (Turanga) ariana Dode, P. (Tur.) pruinosa Schr., P. (Tur.) diversifolia Schr., P. (Tur.) litwinowii Dode i dr. Pripadne kseromorfne svojte su vrlo odporne na ljetnu sušu, zasoljena tla i jače vjetrove, pa tamo tvore rastom najviše drvenaste zajednice stepsko-pustinjskih šuma tzv. tugay u azijskim pustinjskim oazama i uz stepska rječna ušća.

Hibridni kultivari uz Jadran

Od piramidalnih kultivara iz širjeg kruga crne topole (P. nigra ampl.), u panonskom zaleđu i na sjevernom Jadranu (osobito Istra) većinom se sadi u drvoredima obični jablan (Pop. cv. italica Dur., P. pyramidalis Rozier), a južnije uz Jadran u Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini je češće posađen južni bijeli jablan (P. thevestina Dode). Kao u našemu kopnenom zaleđu, tako se i uz Jadran na vlažnijim ravnim terenima mjestimice sade drvoredi i manje plantaže s popularnim kultivarima hibridnih topola, najčešće P.X canadensis Moench. s.l. (P. euramericana ampl.).

Međutim, dok su ovi hibridni kultivari u panonskom zaleđu i donekle u submediteranu (Istra i dalmatinska Zagora) još ekonomični i produktivni za drvnu industriju i kao vjetrozaštitni pojasi, južnije na Jadranu, osobito u eumediteranu uz obalu i na otocima su ipak manje uspješni, jer ljetne žege i olujnu buru s posolicom razmjerno lošije podnose od otpornijih domaćih južnih topola P. nivea s.s. i P. nigra ssp. caudina, već i prirodno prilagođenih na takve uzastopne nepogode.

EKOLOGIJA JUŽNIH VRBA I TOPOLA

Južne vrbe i sredozemne topole uz istočni Jadran rastu na vlažnijem aluviju po primorskim dolinama i rječnim obalama jadranskog sliva, u 3 glavna vegetacijska tipa primorskih vlažnih šuma i šikara: Salix amplexicaulis i Populus nivea većinom prirodno rastu u južnim vlažnim šikarama Nerio-Tamaricetalia Br.Bl., dok ine južne vrbe i P. nigra ssp. caudina tu dolaze u močvarnim šumama Fraxinion angustifoliae (Fuk.) Pedr. i poluzimzelenim poplavnim longozama Platanion orientalis. Ovdje se ukratko kao prilog, još posebno dodaje i ekologija za rjeđe glacialne relikte u Hrvatskoj, sjeverne acidofilne vrbe S. aurita L. i S. cinerea L.:

Salici-Betuletum pubescentis

Salici-Betuletum pubescentis (Soo 1955) Görs 1961 (Betuletum pubescentis Anić 1959 non auct.eur.): To su reliktne arktoglacialne šikare iz sjevernoga močvarnog reda Alnetalia Moor. i acidofilne sveze Alnion glutinosae (Malc.) Libb. (Alno-Padion auct.), na kiselim cretovima sjeverozapadne Europe i srednjoeuropskog gorja.

Kod nas je ta sjevernija zajednica na južnoj granici, na kiselom tresetu u Kordunu (Blatuša) gdje je ugrožena onečišćenjem zbog odpada. Glavne su vrste dominantne acidofilne vrbe Salix aurita i S. cinerea, pa Betula pubescens i Frangula alnus, a u podsloju na bogatom sagu mahovina Dryopteris carthusiana, Aulacomium palustre i Sphagnum spec.plur.

U toplo-bazičnim sredozemnim i subtropskim močvarama s karbonatnom ili poluslanom vodom, slični sjeverni eurosibirski vrbici uglavnom izostaju i zamjenjuje ih drugačiji termobazofilni red i razred Nerio-Tamaricetea. Ovi kod nas u najtoplijim zavjetrinama sadrže neodporne tvrdolisne grmljake Rubo-Nerion oleandri (Eig.) Bolos, a na umjerenim privjetrinama je druga odpornija sveza Tamaricion parviflorae.

Vlažne šikare Tamaricetalia

Termobazofilne vlažne šikare iz sredozemnog reda Nerio-Tamaricetalia Br.Bl.& Bol. 1957 (Tamaricetalia parviflorae Karp. 1962) i južnoga subtropskog razreda Nerio-Tamaricetea Br.Bl. & Bol. 1957 (Tamarici-Platanetea Karp. 1961, tzv."Salicetalia" auct.medit & subtrop. non Moor, Kvarner: "tamarŷšje", grč. halmyrikon, turs. Ilginlik, kurd. adragištir): Ovaj red i razred prama jugu u Sredozemlju i subtropima zamjenjuje kontinentalne eurosibirske vrbike (Salicetalia Br-Bl.) iz sjevernog i umjerenog pojasa. Pritom se na graničnom dodirnom području submediterana, sjeverni neodporni vrbici (Salicetalia) povlače u polukisele zavjetrinske močvare, dok ih na vjetrovitim i bazičnim (karbonatnim i zasoljenim) obalama tu već zamjenjuju južni Tamaricetalia s.lat.

Uz balkanske obale se nalaze 3 razne sveze iz reda Tamaricetalia, ovisno o izloženosti: u toplim zavjetrinama je Rubo-Nerion oleandri (Eig.) Lak., a na olujnim burištima Viticion agnicasti (Karp.) Lak., dok je između toga na prijelaznim umjerenim privjetrinama uz poluslane lagune i šljunkovite plaže na Jadranu najraširenija obalna sveza Tamaricion parviflorae Karp. 1962 ("Populion albae" auct.adriat. vix Br.Bl.) s pokazateljima: Salix amplexicaulis, Tamarix spec.plur., Periploca graeca, Glycyrrhiza glabra i Equisetum ramosissimum. To je istočnomediteranska sveza od Jadrana do Turske, gdje na umjerenim privjetrinama rastu 3 pripadne zajednice (Karpati 1962): Vitici-Tamaricetum dalmaticae Hić, Periploco-Viticetum agnicasti Lak.& al. i Tamarici-Salicetum amplexicaulis Karp. od kojih posljednja sadrži obilnije primorsku rakitu.

Tamaricion parviflorae

Bazofilni priobalni grmljaci iz istočnomediteranske sveze Tamaricion parviflorae Karp. (1959) 1961: Ova primorska sveza oko balkanskih obala obuhvaća 7 raznih zajednica južnih obalnih grmljaka, od kojih su 3 odpornije na privjetrinama izloženih obala: uz Jadran Tamarici-Salicetum amplexicaulis Karp. i Periploco-Viticetum agnicasti Lak. & al., a istočnije uz Crno more Calamagrosti-Tamaricetum ramosissimae Simon & Dih., dok uz olujne obale rastu još 3 ine najodpornije zajednice halofitnih grmljaka.

Ove se razvijaju na bazičnim karbonatnim obalama izloženim čestoj vjetrovnoj posolici i ljetnoj suši, na sredozemnim kraškim tlima tipa kalciglej (vega) ili na vlažnim kamenjarama tipa Rohauboden (rambla). Gradient odpornosti na sol i vjetar primorskih vlažnih grmljaka (Nerio-Tamaricetalia) uz Jadran: samo u zavjetrinama Rubo-Nerietum oleandri < Periploco-Viticetum agnicasti < Tamarici-Salicetum amplexicaulis < Vitici-Tamaricetum dalmaticae < Rubo dalmatini-Viticetum na jakim burištima.

Tamarici-Salicetum amplexicaulis

Tamarici-Salicetum amplexicaulis Karp. 1962 (Tamarici-Salicetum "purpureae" ill.Horv.& al. 1974; Kvarner: "žukvišće"): To je uz Jadran najjužnija zajednica s primorskim grmolikim vrbama u tvrdolisnom eumediteranu. Raste od Kvarnera duž dalmatinske obale do Albanije, npr. ušća Zrmanje, Krke i Neretve,Dragabaška na Krku, Tivat i dr.

Pokazatelji su: Tamarix parviflora, Salix amplexicaulis (S. opposotifolia), Bryonia dioica i Aristolochia insularis, pa gljiva Inonotus tamaricis, a u fauni gnjezdarice Cettia cetti i Hippolais pallida, pa kornjaši Licus elegantulus, Diorhabda elongata i Nanophyes quadripunctatus.

Rubo dalmatini - Viticetum

Rubo dalmatini-Viticetum Lak. 1972: To je granični najsjeverniji grmljak iz te sveze i reda, uglavnom na vjetrometinama u submediteranu olujnih sjevernojadranskih obala od Dragonje do Zrmanje, pa na otočnim burištima Cresa, Krka i Senjskog arhipelaga, kao i u kraškim poljima dalmatinske Zagore i Hercegovine, a najsjevernije prama zaleđu taj raste u fenskom kanjonu gornje Une do Ripača.

Pokazatelji su: dominira Vitex agnus-castus i Salix amplexicaulis (S. oppositifolia), pa Rubus heteromorphus (R. ulmifolius subsp. dalmaticus), Rosa X litoralis (endem), Holoschoenus australis (H. romanus), Cirsium lanceolatum, Aristolochia clematitis, Arum italicum (na sjevernoj granici), Ficaria grandiflora i Equisetum ramosissimum.

Lycio - Populetum niveae

Lycio-Populetum niveae (Hić. 1963) 1975 (Vitici-Tamaricetum populetosum Hić.; na Krku: "libŷšće"): Ovo su odporne halofilne šumice i šikare (5-9 m) na istočnom Jadranu uz izložene lagune i poluslana ušća na udaru bure s posolicom i to je najodporniji tip priobalnih vlažnih šuma uz Jadran. Nalaze se najviše u delti Neretve i manji fragmenti na obali Ravnih Kotara (Nin i dr.), jugoistočnom Krku (laguna Jezeri i rječica Velarika), na Golom otoku i dr.

To je danas najugroženiji reliktni tip jadranskih primorskih šumica u nestajanju zbog vodnih regulacija i zatrpavanja laguna. Pokazatelji su: Populus alba subsp. nivea (P. heteroloba), Salix micans, Lycium europaeum, Arundo pliniana, Centaurea timballii (C. vinyalsii), Cirsium canum, Juncus litoralis, Butomus junceus (B. scutariensis) i Baldellia ranunculoides.

Tamarici-Salsolion australis

Tamarici-Salsolion australis Golub.& al. (1986) 1994: Kserohalinski istočni grmljaci iz aralokaspijske pustinjske sveze Tamarici-Salsolion, prama sušnom istoku zamjenjuju vikarnu pontsko-balkanski svezu Tamaricion parviflorae. Ovi rastu pri najjačoj poznatoj olujnoj posolici u primorskim slanim polupustinjama oko Kaspijskoga i Aralskog mora, s odpornim grmovima i halofitnim polugrmićima: Tamarix spec.plur., Salsola dendroides, S. australis, Astragalus spec.plur., pa posebni kserohalinski rodovi Anabasis, Peganum i dr.

Biogeografija i paleoekologija

Biogeografija i paleoekologija termobazičnih močvarnih šikara iz najšireg skupa Imperato-Tamaricea Bolos 1968: Ovaj cirkumtropski nadrazred prama jugu od Sredozemlja i subtropa zamjenjuje sjeverne holarktičke razrede Alnetea s.lat. i Salicetea ampl., a označen je zajedničkim južnim rodovima Tamarix, Vitex, Lycium, Nerium, Periploca, Bryonia, Dittrichia i dr.

Tu pripada vikarni niz sličnih obalnih redova: oko Sredozemlja Nerio-Tamaricetalia Br.Bl., u istočnoj Africi i južnoj Aziji Tamaricetalia niloticae Deil, u jugoistočnoj Aziji Viticetalia rotundifoliae Myaw., pa u tropskoj Polineziji Leucaeno-Viticetalia trifoliatae Hoffm. i dr. Svi ti slični toplo-vlažni grmljaci su podrijetlom iz južne terciarne pravegetacije na kredno-terciarnim obalama oko oceana Tetis i kasnijeg Paratetisa, a tek kasnije pri oledbama su ih naknadno kod nas i širje od sjevera zamijenili tek noviji eurosibirski vrbici i johe.

Populetalia albae, topolove šume

Priobalne močvarne šume iz južnoeuropskoga mezotermnog reda Populetalia albae Br.Bl. 1931 i eurosibirskog razreda Alnetea glutinosae s.l. Moor 1958 (Baška: "libŷšće", grč. longos, turs. Kiyiorman, perz. šorghay): Taj južniji red uz vodotoke u submediteranu i šumostepama zamjenjuje sjeverniji kontinentalno-psihrofilni red Alnetalia Moor s.s., dok u primorju zauzima izloženije položaje, a u toplijim zavjetrinama se još nalazi i treći južniji red Platanetalia Karp.

U primorju Jadrana i Crnog mora Populetalia najviše rastu uz rječna ušća, južna jezera i poluslane lagune, gdje nazočne vodene plohe imaju povoljan termostatski učinak, pa su to dijelom reliktne šume terciarnog iskona iz obala Paratetisa. Dok su za kopnene močvarne šume (Alnetalia) bitne sezonske poplave s jesenjim kišama i topljenjem snijega, u priobalju su za Populetalia važnije svakodnevne brze oscilacije vodostaja zbog usporenja ili ubrzanja vodotoka susjednom morskom plimom i osekom. U tim primorskim močvarama rastu 2 regionalne sveze: uz sredozemne obale Fraxinion angustifoliae, a u jugozapadnoj Aziji zamjenski Turangion euphraticae.

Fraxinion angustifoliae

Termobazofilne močvarne longoze iz sredozemne sveze Fraxinion angustifoliae Pedrotti (1970) 1978 (Lauro-Fraxinion Fuk. 1968; Kvarner: "velajesèn", turs. Budakluk): To je na Sredozemlju jedina skupina južnih močvarnih šuma sa suviškom vode, kao i naš jedini tip poluhalofilnih šuma s povremenim edafskim zasoljavanjem prizemnih voda uzastopnim poplavama morske plime. Zato od primorskih šuma u rječnim dolinama ova sveza raste najniže i najbliže moru, pa uz rječna ušća i lagune već leži blizu najgornje razine plime, npr. ušća Mirne, Neretve, albanska obala, sjeverna Grčka, itd. Uz dominantni Fraxinus angustifolia s.s. (F. "parvifolia" p.p.), u podsloju su još značajne močvarice Iris pseudacorus, Lythrum salicaria, Carex laevigata, Helosciadum nodiflorum, Alisma plantago ampl., Equisetum limosum i dr. Uz dovoljno poplavne vode, ove šume razmjerno dobro podnose primorske vjetrove i posolicu.

Gradient odpornosti na sol i vjetar primorskih močvarnih i poplavnih šuma (Populetalia ampl. uz istočni Jadran: najmanje je odporna samo u zavjetrinama Petasito ochroleuci-Platanetum < Rusco-Quercetum roboris < Fraxino-Quercetum brutiae < Alno-Fraxinetum (submediterraneum) < Periploco-Fraxinetum angustifoliae < Ulmo-Fraxinetum < Baldellio-Fraxinetum < Junco-Fraxinetum < Lycio-Populetum niveae samo na najjačim olujnim burištima. Oko Balkana se uz obale nalazi desetak pripadnih zajednica od kojih uz Jadran rastu: Junco-Fraxinetum angustifoliae (Karp.) Fuk. (non Ht.& al.), Alno-Fraxinetum angustifoliae (Br.Bl.) Tchou, Periploco-Fraxinetum angustifoliae (Karp.) Fuk., Baldellio-Fraxinetum angustifoliae Karp. i Ulmo-Fraxinetum angustifoliae Horv. (pripomena: panonska poplavna šuma Leucojo-Fraxinetum Glav. florno-ekološki više ne pripada toj južnoj svezi nego kopnenoj Populion albae Br.Bl.). U iduća 3 tipa pripadnih vlažnih šuma značajni udjel imaju južne primorske vrbe i topole:

Ulmo-Fraxinetum angustifoliae

Ulmo-Fraxinetum angustifoliae Horv. (1962) 1974: To je poluvlažna poplavna šuma izvan stalnih močvara u gornjemu submediteranskom toku primorskih rijeka, pa u kraškim poljima i fenskim dolinama zaleđa: Vinodol, Zrmanja, Knin, Imotski, Hercegovina, gornje Pounje i dr. Raste na karbonatnom aluviju ili rjeđe na gipsnom laporu.

Uz obilni jasen su ini pokazatelji Ulmus canescens (U. tortuosa), Acer marsicum (A. coriaceum), Salix X lambertiana (S. purpurea X amplexicaulis), Vitis sylvestris, Bryonia dioica, Rosa arvensis ssp. carsigena (endem), Tamus communis subsp. cretica, Arum italicum i Ficaria grandiflora. Degradacijom te šume nastaju većinom šikare Rubo dalmatini-Viticetum.

Baldellio-Fraxinetum oxycarpae

Baldellio-Fraxinetum oxycarpae Karp. 1960 s.s. ("Junco-Fraxinetum" Horv.& al.non Karp., "Leucojo-Fraxinetum" auct.adr. non Glav.): To je primorska močvarna šuma s promjenjivim dnevnim vodostajem zbog susjedne plime i oseke, kao i povremenim blažim zasoljenjem plime uz umjerenu vjetrovitost. Najčešća je uz rječna ušća i lagune npr. delta Neretve, uz donju Mirnu, Rašu i Cetinu, dolina Dragabaška na Krku, Ravni Kotari i dr.

Uz visoki jasen su još značajni u podsloju obilno Salix amplexicaulis, Arundo donax, Baldellia (Echinodorus) ranunculoides, Juncus gerardii, J. articulatus, Bryonia dioica, Holoschoenus australis, Ranunculus trilobus (R.sardous subsp. mediterraneus) i u fauni južna žaba Bombina variegata.

Alno - Fraxinetum pannonicae

Alno-Fraxinetum pannonicae Soo & al. 1960: Ovo je edafska bazofilna šuma na manjim plohama alkalnih močvara, kao sjeverni relikt ove južne sveze u Panoniji, npr. kod nas uz tektonska poluslana vrela u donjem Pokuplju i Banovini između Karlovca i Petrinje, kao alkalne enklave unutar širih acidofilnih šuma močvarnog tipa Carici-Alnetum s.l.

Uz dominantnu johu su još ini pokazatelji: Fraxinus angustifolia subsp. pannonica (F. ptakovskyi, endem), Populus alba subsp. nivea (P. heteroloba), Salix X lambertiana, Juncus gerardii, Chlorocyperus badius, Holoschoenus australis, Helosciadum nodiflorum i Caldesia parnassifolia.

Salici-Fraxinetum potamophilae

Salici-Fraxinetum potamophilae Sidor.& al.(1971) prov., je najistočniji poznat i nama sličan tip jasenovih močvarnih šuma tzv. "tugay" u alkalnim poluslanim močvarama uz rijeke i jezera Turkestana i sjevernog Irana, osobito doline Amu-Darya i Sir-Darya. Značajno su drveće endemski Fraxinus potamophila (Fr. angustifolia ampl.), Populus subgen. Turanga, Salix spec.plur., Butomus junceus (B. scutariensis), itd.

Kraški 'ghozd', Platano-Fraxinetum

Platano-Fraxinetum persicae (Mobayen & Tregubov 1970) Kramer 1984: To je najjužnija i najbogatija slična, toplo-vlažna prašuma iz ove sveze, tzv. perzijski "ghozd" (= naš gvozd i slovenski gozd), koja raste u kraškim kanjonima sedrene rijeke Karkah i njenih pritoka na vapnastom gorju Kuhhaye-Dinarun (= iranski Dinaridi).

Pokazatelji su uglavnom dendrološki relikti: Fraxinus persica, Ulmus canescens, Platanus orientalis, Turanga euphratica, Salix aegyptiaca, Nerium odorum, Saccharum spec.plur., itd. Umjetnom degradacijom ili prirodno na rubnim polusuhim staništima, zamjenjuje ju ine siromašnije i češće šumice ili perzijski "ghay", Salici-Turangetum euphraticae Zoh. (vidi niže).

Sveza Turangion euphraticae

Turagion euphraticae Zohary 1973: Termohalofilne poplavne šume iz reliktne iranoturanske sveze Turangion rastu u alkalnim, karbonatnim i poluslanim močvarama vjetrovitih stepskih nizina istočnog Sredozemlja, Mezopotamije, Turkestana i južnog Zakavkazja, pa uz Kaspijsko i Aralsko more, a u terciaru su vrlo slične longoze iz ove sveze rasle i kod nas na otocima Hrvatskog Zagorja u Panonskom moru.

Pokazatelji su: Populus subgen. Turanga spec.plur., Elaeagnus orientalis, Tamarix ramosissima, Glycyrrhiza glabra, Juncus litoralis (J. tommasinii) i Butomus junceus (B. scutariensis). Od pripadnih zajednica, Platano-Turangetum euphraticae W.Frey & al. (1983) raste u južnoj Turskoj i Siriji, pa Salici-Populetum euphraticae (Zoh. 1974) Wein.& Alani 1979 u Mezopotamiji, Kurdistanu i južnom Iranu, ter Elaeagno-Turangetum diversifoliae (Prozor. 1940) Rodin. 1963 uz rijeke Amu-Darya i Sir-Darya u Turkestanu.

Poluzimzelene močvarne longoze

Visoke i drvolike južne vrbe (S. micans i S. australior) na istočnom Jadranu većinom rastu u močvarnim poluzimzelenim šumama tipa mediteranskih longoza iz sveze Platanion orientalis Karp. Visoke i bujne poluzimzene šume u mediteranskim močvarama se grčki nazivaju 'longos', od čega je preuzet i međunarodni izraz longoze za te južne higrotermne šume. Jugoistočni poluzimzeleni tipovi galerijskih priobalnih šuma platana (i njima po sastavu i ekologiji bliskih pterokarijevih i turangovih šuma u prednjoj Aziji), su jedan od najznačajnijih vegetacijskih relikata istočnog Sredozemlja i jugozapadne Azije, razvijenih od Dalmacije preko Albanije, Macedonije, Grčke, Turske do Zakavkazja, Sirije, Libanona, itd.

To su poluzimzelene sredozemne longoze iz reda Platanetalia Karp. (grč. longos, turs. Çinarlik, perz. ghozd). Na tomu jugoistočnom prostranstvu (veličine Europe), temeljni sastav njihovog podsloja je uglavnom sličan susjednim zamjenskim subtropskim šikarama iz razreda Nerio-Tamaricetea, s time da u dominantnom sloju drveća samo na sjeverozapadnoj europskoj granici platane (Dalmacija-Macedonija) još pridolazi i manja primjesa diferencialne listopadne dendroflore iz europskog reda Populetalia Br.Bl., koja naprotiv prama jugoistoku izvan Balkana već posve izostaje i zamjenjuju je ini arktoterciarni relikti iz prednjoazijskog reda Zelkovo-Parrotietalia (Djaz.) Zoh.

Balkansko-turske platanove šume je po njihovu osobitom sastavu, ekologiji i biogeografiji, prvi jasno razdvojio od kontinentalno-europskih topolovih šuma Karpati (1962) u posebni reliktni, balkansko-prednjoazijski red Platanetalia (Knapp 1961) Karp. 1962. Novijim poredbenim pregledom tih toplo-vlažnih šuma širom Balkana i jugozapadne Azije, nađeno je da one iz Grčke, Turske i Levanta više ni nemaju skoro nijedne zajedničke vrste sa siromašnim europskim redom Populetalia s.s.

Naprotiv, u njima osim zajedničkog roda topola, inače uglavnom rastu druge jugoistočne zamjenske vrste kojih većinom nema u europskim topolovim šumama: Quercus brutia, Ulmus canescens, Salix amplexicaulis, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Bryonia cretica, Petasites ochroleucus, Arum italicum, Cynanchum acutum, Dactylis hispanica, Symphytum bulbosum, Ficaria grandiflora, Dryopteris mediterranea ...itd. Povrh tih vrsta bar s europskim zamjenskim srodnicima iz zajedničkih eurazijsih rodova, u platanovim šumama su još značajni ini posebni reliktni rodovi: Platanus orientalis, Cercis siliquastrum, Ficus caprificus (F. carica subsp. erinosyce), Elaeagnus angustifolia, Nerium oleander, Lycium europaeum, Periploca graeca, Hedera taurica, Dracunculus vulgaris, a istočnije u Turskoj još izvaneuropski terciari rodovi Liquidambar, Pterocarya, Turanga i dr.

Za razliku od europskih listopadnih Populetalia, te južnije platanove šume su uglavnom poluzimzelene longoze tj. pod listopadnim nadslojem dominanatnog drveća je značajan poluzimzeleni do tvrdolisni podsloj grmlja (poput pseudomakije ili laurifruticeta) gdje su kao diferencialne sredozemne pratilice još često nazočni Laurus nobilis, Erica arborea, Juniperus macrocarpa, Spartium junceum, Rosa sempervirens, Clematis flammula, Dittrichia viscosa, itd. Zato se ove poluzimzelene longoze već svojom fizionomijom i za laike, bez uvida flore po vanjskom izgledu odmah razlikuju od europskih listopadnih Populetalia. Europski red Populetalia doseže do sredozemnih obala samo u zapadnom Mediteranu i sjevernom Jadranu, dok ga dalje na jugoistok od Dalmacije uz more već zamjenjuju termofilnije poluzimzelene longoze iz terciarnog reda Platanetalia.

Ove južne longoze se također od europskih Populetalia još odvajaju klimatski i pedološki. Dok Populetalia rastu na muljastom aluviju tipa fluvisol i fluvioglej (Auenboden), na toplijem i sezonski suhom aluviju reda Platanetalia češća su južna dolinska tla tipa bazični kalciglej (= romanski vega ili nilia tj. karbonatno močvarno tlo), a u kanjonima i vlažno-skeletno tlo rambla (Rohauboden) tj. deluvialne močvarne kamenjare. U jugoistočnoj Europi je jedini zastupnik tog reda balkanska sveza Platanion orientalis (Knapp) Karp., a istočnije u jugozapadnoj Aziji pridolaze još Alnion subcordatae (Djaz.) Assad., Turangion euphraticae Zoh. i dr.

• Sveza Platanion orientalis (Knapp. 1961) Karp. 1962: To je tipska i najraširenija sveza iz gornjeg reda Platanetalia, s desetak pripadnih zajednica od Dalmacije i Sicilije do Levanta. Zajednički su južni pokazatelji staništa i te sveze: Platanus orientalis, Ulmus canescens, Salix micans, Cercis siliquastrum, Elaeagnus angustifolia, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Lycium europaeum, Periploca graeca, Tamus communis subsp. cretica, Arum italicum, Vincetoxicum acutum, Petasites ochroleucus, Dracunculus vulgaris, uz tvrdolisne diferencialne pratilice iz razreda Quercetea ilicis. Duž jugozapadnog Balkana u južnim sredozemnim močvarama rastu ove longoze:

Petasito ochroleuci-Platanetum

Petasito ochroleuci-Platanetum Karp. (1961) 1962 (Equiseto-Platanetum Bergm. 1990, Platanetum "balcanicum" Horv.& al. 1974): To je osiromašena arktoterciarna šuma platane na sjeverozapadnoj granici te sveze, uglavnom uz kanjonske vodotoke u sjevernoj Grčkoj, Albaniji i Dalmaciji npr. na ušćima Cetine (fragmenti) i Neretve u čijoj delti su naše najveće plohe divljih platana u Hrvatskoj nedavno uništene melioracijama (= danas plantaže agruma).

Pokazatelji su: samonikli Platanus orientalis, Cercis siliquastrum, Alnus glutinosa ampl. subsp. denticulata, Quercus brutia, Salix australior (S. excelsa), Populus nigra ssp. caudina, Periploca graeca, Bryonia cretica, Petasites ochroleucus (P. adriaticus), Dracunculus vulgaris, Cirsium canum, pa na vlažnom tlu termofilne mediteranske mahovine Riccia sorocarpa, Marchantia paleacea i Fossombronia angulosa (Th. Raus 1980: Tab. 13). U avifauni su značajne gnjezdarice Merops apiaster i Cettia cetti, pa južni kornjaš Sinoxylon sexdentatum.

Južne poluzimzelene longoze Platanion

Slične južnije šume iz sveze Platanion: Osim ove jadranske i najsjevernije osiromašene, poznato je južnije nekoliko još bogatijih tipova poluzimzelenih platanovih šuma iz te sveze. To su npr. u Albaniji Nerio-Platanetum orientalis Karp., a u Macedoniji Juglandi-Platanetum orientalis (Černj.) H.Em & al., pa na egejskim otocima Dracunculo-Platanetum orientalis Krause & al., a najzapadnije na Siciliji Platano-Salicetum pedicellatae Barbagello & al. Daleko najbogatije arhaične zajednice terciarnog tipa iz ove sveze su Liquidambaro-Alnetum orientalis (Walth.) Ayas iz jugozapadne Turske i otoka Rhodos, pa Turango-Platanetum digitatae Sidor.& al. u Turkestanu.

Biogeografija i paleoekologija

Biogeografija i paleoekologija južnih močvarnih longoza: To su uglavnom danas tek disjunktni ostatci predglacialnih močvarnih šuma, kakve su u mlađem terciaru (neogenu) prevladavale po dolinama i vlažnim nizinama oko Paratetisa i Panonskog mora. Danas eko-fizionomski analogne vlažno-bazofilne šume rastu i uz stepske vodotoke, jezera i močvare po prerijama SAD i meksičke visoravni, gdje dominiraju Populus sp. plur., Shepherdia (Elaeagnaceae) i dr.

Gornjima vrlo slične fosilne paleocenoze su bile proširene već u terciaru kod nas na močvarnim obalama i otocima Panonskog mora u Hrvatskom Zagorju (Lovrić 1985, 1990): npr. uz more Turanga mutabilis + Elaeagnus acuminata (E. orientalis s.l.) - slična svezi Turangion euphraticae, a u primorskim dolinama Panonije Fraxinus primigenia (F. angustifolia s.l.) + Ulmus doljensis (U. canescens) - danas bliska svezi Fraxinion angustifoliae. Slične su još ovima naše najbogatije fosilne longoze Liguidambar europaea + Platanus aceroides (= P. orientalis s.lat.) iz sveze Platanion, poznate kod nas od miocena na terciarnim obalama Zagorskih otoka u Panonskom moru oko Zagreba.

Glavna literatura

• Anić, J. 1969: Bijeli jablan (Populus thevestina Dode) na vlažnim tlima u području primorskog krša. Krš Jugoslavije 6: 491 - 520.

• Degen, A. 1936: Salicaceae. Flora Velebitica, vol. 1, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

• Görz, R. 1942: Salicaceae Asiaticae. Feddes Repertorium 32/9-25: 387 - 398, Berlin.

• Hayek, A.von 1929: Salicaceae. Prodromus florae peninsulae Balcanicae, vol. 1: 79 - 88, Feddes Repertorium XXX/1, Berlin-Dahlem.

• Hörland, E.& al. 1992: Die Gattung Salix in Oesterreich. Abhan. Zool.Bot. Ges. Wien, 27: 1 - 170. ISBN 3-9501700-0-6

• Janjić, N. 1980: Javljanje Frejnove jasike i srodnih oblika u evropsko-zapadnoazijskoj populaciji vrste P. trenula L. Radovi Šumar. fakul. Sarajevo, 25: 1 - 108.

• Lautenschlager, D.& al. 1994: Die Weiden von Mittel- und Nordeuropa. 2e. Auflage. Birkhäuser, Basel-Boston-Berlin, ISBN 3-7643-2994-7

• Mona Hamzeh & Selvadurai Dayanandan, 2004: Phylogeny of Populus (Salicaceae) based on nucleotide sequences of chloroplast TRNT-TRNF region and nuclear rDNA. Amer. J. Bot. 91: 1398 - 1408.

• Tutin, T.G.& al. 1993: Salicaceae. Flora Europaea 2: 53 - 66, 2nd ed., Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Terciarno pradrveće
• Hrvatski fitoendemi
• Lagune i estuari

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo by Dr.sci. A.Z. Lovric, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.