Josip Mikoci

Prof. dr. Josip Mikoci (1734-1800), pionir hrvatske prapovijesti i iranistike

Abstract

Prof. dr. Joseph Mikoczy was the first professional historian in Croatia, and a pioneer of Croatian proto-history, studying their Pre-Slavic ancestors of Sarmatic-Iranian origins. His main follower was prof. dr. Stjepan Krizin Sakač.

Uvod

Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Europi dali su već rani antički historičari: već HERODOT u svojem djelu Historiai (god. 484 - 444), pa LIVIUS (Historia VI) i PLINIUS u Historia Naturalis III, navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca. Potom rimska vojna izvješća u kasnoj antiki od 2.- 4.st. opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama koje ih odatle protjeruju natrag na iztok. Zatim u srednjem vijeku i sve do 17. st. za hrvatski etnoprostor uglavnom nema jasnih pismenih navoda o nekoj novijoj indoiranskoj etnogrupi kod nas, dok srednjovjeki opisi (Grgur barski, arhidjakon Toma, Konstantin Porfirogenet i drugi kasniji) novodoseljene Hrvate po podrijetlu naizmjence povezuju s domaćim antičkim Ilirima, pa sa starogermanskim Gotima ili sa srednjovjekim karpatskim Slavenima.

J. Mikoci, pionir hrvatske etnogeneze

Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. st. na znanstvenom temelju historiografije, pripada našem prvom sveučilišnom povjestniku, prof. dr. Josipu MIKOCI-BLUMENTAL, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734, gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793 - 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800.

Od desetak njegovih povijestnih djela većinom na latinskom (tada europskom znanstvenom jeziku), glavna su mu izdanja posmrtno: "Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus" (1806) kao prva historiografska razprava u nas, pa "Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. perducta series 1792" (Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do god. 1792) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća (KUKULJEVIĆ 1872). Ostale njegove znanstvene razprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, npr. "Lexicon historicum et topographicum" (Povijestno-mjestopisni leksikon), pa "Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae" (Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije) i druge slične.

Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava: "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu god. 1797. S tom njegovom tezom je po prvi puta kod nas već pred dva stoljeća znanstveno razradjena na temelju antičkih i kasnijih povijestnih dokumenata, iranska teorija o podrijetlu antičkih Hrvata od Medijaca iz zapadnog Irana, koji su potom u Europi poslavenjeni (MIKOCZI 1797, BARLE 1907, FANCEV 1933, SAKAČ 1956, BUDIMIR 1999, CRNKOVIĆ 1999). Prema tomu, prof. dr. J. Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske teorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije u 20. st., u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina dugih dokumenata i literature o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.

Sljedbenici J. Mikocija

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin SAKAč (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd.

Literatura

BARLE, J. 1907: Nešto o životu Josipa Mikoczya. Hrv. Prosvjeta 15, Zagreb.

BAUER, A. i surad. 1993: Tko su i odakle Hrvati (Revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, 104 p., Zagreb.

DARAYAVAUSH, Hakkamanish 519 B.C. - Bagistan (in Koenig, F.W. 1931: Relief und Inshrift des Koenigs Dareios I. am Felsen von Bagistan. Leiden).

FANCEV, F. 1938: Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskog preporoda (1790-1832). Gradja JAZU XII, Zagreb.

HERES, T. 1990: Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti. Revija Marulić 3: 291 - 307, Zagreb.

LATYŠEV, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini. Volumen II, 430 - 455, Petropoli.

MIKOCZY, J. 1797: Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija). Disertacija, Arhiv JAZU, Zagreb.

MIKOCZY, J. (mscr.): Lexicon historicum et topographicum. Arhiv JAZU, Zagreb.

MIKOCZY, J. (mscr.): Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae. Arhiv JAZU, Zagreb.

SAKAČ, S.K. 1942: Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do K. Porfirogeneta (522. pr.Kr. - 959. po Kr.). Život 23 (1): 3 - 20, Zagreb.

TUSHRATTA, Mitanni 1375 B.C.: Epistolae I - II, Amarna (in Astour, M.: Revue hittite et asianique, 34: 1 - 22, Klincksieck, Paris).

Reference

Adapted and condensed by GNU-license from Chakavian Wikislavia.