Jugoturcizmi u Hrvatskoj

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jugoturcizmi u Hrvatskoj (novonametnuti turko-balkanizmi iz Jugoslavie): - U pravim balkanskim jezicima zemalja jugoiztočne Europe, koje su kroz više stoljeća izravno bile okupirane unutar Turskog carstva, leksički su dosad manjeviše značajni slični zajednički turcizmi u njihovom rječniku.

Naprotiv je puno manje izvornih starih turcizama u inima susjednim državama jugoiztočne Europe, koje uglavnom nisu osvojili Turci ili su pod njima bile tek kraće vrieme i manjim dielom: U ove pogranične zemlje npr. Hrvatsku, Magjarsku, Rumunjsku i slične, susjedni turcizmi ulaze manje, posredno i većinom tek naknadno u doba turske propasti tj. od 20. stoljeća.

Turcizmi po Europi

Najviše turcizama u europskim jezicima izvan same Turske dosad ima u balkanskim zemljama jugoiztočne Europe (vidi Balkanski Sprachbund), koje su duže kroz par stoljeća bile pod vlašću Osmanskog carstva, izim same Turske osobito mnogo u Bosni i Macedoniji, ali takodjer manjeviše i u Srbiji, Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj, itd.

Izvan Balkana od inih većih europskih jezika ima još dosta turcizama npr. u ruskomu, pa neki čak i dalje u otočnom engleskom gdje je poznato najmanje desetak općih europskih riječi turskog podrietla. U našem susjedstvu su mnogobrojni turcizmi osobito značajni za bošnjački, gdje je to najčešća razlika od sličnoga srbianskog i hrvatskoga s puno manje turcizama: vidi pobliže Bošnjački i jugohrvatski.

Balkanizirani jezici

Manjeviše poturčeni tj. balkanizirani jezici koji sadrže turcizme, pripadaju u 5 različitih grana indoeuropskih jezika:

  • Albanski jezik
  • Grčki jezik
  • Indo-iranski jezici: romski jezik
  • Romanski jezici: rumunjski, aromunski, megleno-rumunjski i istro-romanski
  • Slavenski jezici: bugarski, makedonski, srpski (osobito torlački dialekt) i jugo-novohrvatski (osobito štakavska poluikavica).

Ipak nemaju svi ti jezici podjednak broj zajedničkih turko-balkanizama, pa su podijeljeni na 3 grupe:

  • Albanski, rumunjski, makedonski i bugarski imaju najviše tih zajedničkih balkanskih osobina tj. izrazito su balkanizirani i poturčeni.
  • Srpski (najviše njegovi južni i iztočni dialekti) i grčki dijele s ostalima tek manji broj balkanskih osobina.
  • Turski i jugo-novohrvatski (štakavski) - s inima balkanskim jezicima uglavnom diele samo rječnik i zamjenu infinitiva opisnim konjuktivom (dadakanje).
  • Medju deklariranim katoličkim Hrvatima, u taj poturčeni Balkansprachbund jezikom izrazito spadaju Janjevci i rumunjski Krašovani, a dijelom donekle i štakavski ikavci, dok su uglavnom bez traga balkanizama naši kajkavci, čakavci, ikavski šćakavci (staroštokavci), Gradišćanski Hrvati i domaći dubrovački starojekavci (a tu uglavnom spada i nedavno ukinut 'Londonski' pravopis).

Jugobalkanski neoturcizmi

Za vrieme turske vlasti na Balkanu, ova izim susjedne Bosne, iztočne Slavonije i Imotskog, većinom nije dugoročno dosezala na današnje hrvatsko ozemlje (osim tek kraćih pljačkaških provala). Zato su turske posudjenice ili turcizmi u najvećem dielu Hrvatske ranije većinom bili nepoznati i tu su se do 1. svj. rata rabili uglavnom samo u nekima lokalnim pučkim govorima užega pograničnog pojasa uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), pa su se dotada u hrvatskoj javnosti smatrali nekulturnim rubnim provincializmima. Naprotiv, u javnomu kultiviranom govoru i pisanju osobito po hrvatskim gradovima prije Jugoslavije uglavnom nije ni bilo turcizama sve di 1. svj. rata, osim tek jedino najpoznatija štokavska 'rakija' (turs. raki): kajkav. žganica, čakav. dropica.

Tek kasnije i već dugo nakon propasti Turskog carstva na Balkanu tj. od 1. svj. rata se i u hrvatskoj javnosti preko jugojezičnog jedinstva nameće sve veći broj novih i sve dotad stranih jugo-turcizama, koji potom dosad postupno potiskuju ranije stoljećima uobičajene izvornohrvatske istoznačnice tj. slavenske sinonime u sličnim oblicima često nazočne i u inim slavenskim jezicima izvan Balkana.

Takve slavensko-izvornohrvatske riječi su potom unitarni vukovci i jugoslavisti iz Bosne u 20. stoljeću zaredom proglasili 'zastarjelim arhaizmima'. Neke koje su se još ipak najupornije očuvale u Hrvatskoj i kroz 20.st.- s namjerom konačnog istrjebljenja su ih podlo dosad ideološki žigosali kao tzv. "ustaške novokovanice" (iako su iz ranijih stoljeća !) koje se više nisu smjele javno spomenuti i o tima više nije bilo diskusije.

Najuporniji i glavni noviji podmukli predvodnik toga jezično naknadnog poturčivanja izvanturskih Hrvata u matičnoj Hrvatskoj je bio Dalibor Brozović (npr. 2000.) iz Bosne, koji je nedavno u javni novohrvatski standard iz svoga poturčenog bosanskog zavičaja nametnuo nam bar pedesetak nepotrebnih turcizama, navodno kao tzv. "nezamjenjive i milozvučne" riječi, - iako u klasičnomu izvornohrvatskom izvan Bosne uglavnom već stoljećima postoje ine slavenohrvatske istoznačnice koje su Brozović i bosanski istomišljenici prikrili i odbacili (kao tzv. arhaizme ili čak "ustašluke" !). Tako su nam u ime jugoslavizma u novoj balkaniziranoj Hrvatskoj ustvari naknadno i nasilno nametnuti novi jugo-turcizmi tek nakon propasti Turskog carstva, koje su potom naši izdajnički Vukovci s Brozovićem proglasili za "ubave, milozvučne i nezamjenjive" riječi,- a sada to dielom nameće i novi lievi partijski pravopis.

Najgorji su česti slučajevi u Hrvatskoj te novije nasilne zamjene novonametnuti jugo-turcizmi: 'dućan' (= hrv. prodavaona i trgovina: turs. dukkan), pa 'šećer' (slador: tur. šeker), 'čarape' (nazuvke ili bičve: tur. çorap), 'marama' (rubac: tur. mahrama), 'zanat' (obrt), 'kula' (utvrda-toranj: kulesi) i slične, - koje su ranijim Hrvatima do 1. svj. rata prije Jugodlavije, osobito u gradovima uglavnom bile posve nepoznati aziatski barbarizmi (dotad su ih u Hrvatskoj znali samo rubni vlaški krajišnici iz Vojne krajine uz bosansku granicu). Niže se za primjer još navodi tridesetak takvih jugo-turcizama naknadno u Hrvatsku nametnutih od 20. stoljeća, a u (zaporkama) su njihove slavensko-izvornohrvatske istoznačnice koje su u Jugoslaviji potisnute - ili čak zabranjene i osim kod staraca, neke su dijelom već izumrle u sviesti prosječnih mladjih Hrvata (niže označene zvjezdicom *).

Takvi naknadni novonametnuti jugo-turcizmi po gradovima u Hrvatskoj su npr. balvan (trupac), bašća (vrt), boza (sok), ćitaba (popis: tur. kitabe), ćošak (ugao), ćuprija (most: tur. köprü), čarapa (nazuvka* ili bičva), česma (vrelo: tur. çešme), ćilim (sag-prostirač: tur. kilim), divaniti (pričati), djabe (mukte), dućan (tur. dukkan: hr. prodavaona) i 'dućančić' (prodavaonica: dukkanli), dugme (tur. dogme, madj. gumb: hrv. puce*), kajgana (pražetina), kalup (uzorak), kazan (kotlić), krevet (tur. kevter: hr. postelja), kula (toranj-utvrda: tur. kulesi), mušterija (stranka-kupac), nišan (meta), ortak (suradnik), pazar (tržnica), pendjer (prozor: tur. pencer), rakija (žganica*: tur. raki), šećer (tur. šeker: hr. slador), šećerni (tur. šekerli: hr. sladorni), tulum (nazdravica*), veresija (zajam), zanatlija (obrtnik: tur. zanaatli), zanatski (obrtni), ...itd.

Najviše turcizama u Hrvatskoj postoji oko Imotskoga (blizu 2000 riječi: Buljan-Klapirić 2001), koji je unutar Hrvatske ostao najduže pod turskom vlasti. Razmjerno najmanje turcizama u Hrvatskoj ima kod sjeverozapadnih kajkavaca npr. u Medjimorju i Hrvatskom Zagorju, a takodjer i kod otočnih čakavaca osobito u Kvarneru i na dubrovačkim otocima. Nešto više ih ima u Dalmaciji na nutarnim priobalnim otocima kamo su ih unesli s kopna novovjeki izbjeglice pred Turcima. Iako su kajkavci i otočni čakavci donedavna imali malo ili nimalo turcizama, ipak u graničnio-rubnim područjima spram balkanskih štokavaca postoji nešto više turcizama, npr. kod polučakavaca uz kopnene obale u Dalmaciji, pa kod jugoistočnih rubnih kajkavaca osobito u Banovini i donekle u Moslavini: o tomu vidi još pobliže Južnokajkavski Banovci.

Npr. na otocima Krku, Cresu i sličnim našim krajevima inače bez turcizama je zamalo jedini svenazočni stariji turcizam popularna rakija (turs. raki, kajk. žganica), a ini malobrojni su nametnuti tek nedavno kroz vukovska glasila i balkanski turizam u Jugoslaviji. Na udaljenomu pučinskom Visu je uz rakiju, jedan od rjedjih starijih turcizama još npr. mahrâma (tur. mahram: rubac) = na inim otocima većinom romanski facôl. Naprotiv su na većini čakavskih otoka razmjerno brojniji i češći raniji arabizmi, koji su primljeni izravno iz tisućljetnog niza dodira s arabskim pomorcima na Mediteranu, - ali su ovi dosad nepodobni i javno zatajeni od ideologiziranih jugoistoričara i vukovskih jugojezičara - zato jer ove nemaju Srbi (o tomu još pobliže: Arabski i starohrvatski).

Kajkavsko-čakavski turcizmi

U kajkavici sjeverozapadne Hrvatske, jednako kao ni u čakavici Kvarnerskih otoka su balkanski turcizmi prije Jugoslavije sve do 1. svj. rata većinom bili nepoznati, osobito ne u Kvarneru, Gorskom Kotaru, Žumberku, Zagorju i Medjimurju, gdje čak za inače kod nas svenazočnu tursku rakiju domaći starosjedioci sve dosad još bar dielom rabe izvorni starohrvatski naziv žganica (= čakav. dropica na otocima).

Takodjer i u pripadnim kajkavskim gradovima kao Varaždin, Čakovec, Krapina, Delnice i ini manji gradići izvan balkanskog kruga, turcizmi su do 20. st. bili uglavnom nepoznati, pa čak i u Zagrebu je prije Jugoslavije domaćim gradjanima zamalo jedini poznati turcizam bila rakija. Tek nakon propasti Turskog carstva u 20. st. pod Jugoslavijom, medju te nebalkanske kajkavce i otočne čakavce, nameću se noviji jugo-turcizmi na 4 glavna načina:

  • Doselidbom jugobalkanskih useljenika uglavnom novoštokavaca iz BiH,
  • Balkaniziranim pravopisom kroz jugokomunističko školstvo u Hrvatskoj,
  • Državnim nametanjem vukovskih turcizama preko srboidne administracije,
  • Brojni lektori u Hrvatskoj su dielom iz Bosne i navikli na turcizme.

Osobiti slučaj i glavna iznimka već ranije poturčenih kajkavaca su jugoistočni kajkavci uz donju Kupu, osobito na Banovini uz bosansku granicu, gdje se već odprije rabe u izvornomu kajkavskom surječju skoro stotinjak raznih turcizama, a do dvadesetak turcizama se još rjedje rabe u susjednom Turopolju i Moslavini. Razmjerno su najčešći stariji turcizmi u svagdanjoj uporabi kod južnih kajkavaca na Banovini, npr. u selima oko Petrinje i Sunje: bedevija (kobila), burgija (svrdlo), čerapa (nazuvka), čilim (sag-prostirač), čorba (kaša), divan (razgovor), djigerica (jetra), djozluki (naočale), kajiš (remen), mindjuše (naušnice), rakija (žganica), tulum (zabava), veresija (kredit), ...itd. (vidi: Južnokajkavski Banovci). Ipak je sve to na Banovini mnogo manje negoli kod puno jače poturčenih ikavaca oko Imotskoga, gdje u domaćem govoru imaju blizu 2.000 turcizama kao i u susjednoj BiH.

Abstract

Yugoslav neo-Turkisms in Croatia: The Turkish influences of upon Croatian language had two rather divergent vays; the early minor one was simultaneous with the Ottoman invasion in southeastern Europe, bringing numerous early turkisms chiefly to subjected Bosnian Croats within Balkanic Sprachbund. Other major recent and indirect one, then starting from 20th century was provoked by Yugoslavia, where the serbizing of Croatia included also the newer imposing and expansion of Serbian turkisms to most other Croats out of earlier Turkish empire.

Literatura

  • Zdravko Batzarov: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini)
  • Dalibor Brozović: "Odoše Turci, ostaše turcizmi", Vijenac, Broj 173, 19. listopada 2000. (lažno-ideološka promičba novonametnutih jugo-turcizama u Hrvatskoj !)
  • Dalibor Buljan-Klapirić: Turcizmi u govoru Imotske krajine. Udruga Raosovi dani, 234 str. Imotski 2001.
  • Milan Nosić: Rječnik posuđenica iz turskog jezika. Maveda, Rijeka 2005. ISBN 953-7029-01-8
  • Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo 1985.

Poveznice

Referenca

Condensed and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugoturcizmi_u_Hrvatskoj&oldid=35876"