Arabski i starohrvatski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Arabski i starohrvatski (srednjovjeki arabizmi čakavice i ikavice): Arabski jezik (ISO 639-3: ara, jugosrb. arapski, primor.čakav. arâbski zajik, otočno-bodul. gan-morèški, eng. Arabic, njem. Arabisch), pripada južnom ogranku semitskih jezika i time afroazijskoj jezičnoj porodici. Struka koja se bavi arabskim jezikom se zove arabistika. Arabski jezik pripada porodici semitskih jezika, a blizak je hebrejskom i aramejskom. Arabski je četvrti jezik u svijetu kao materinski jezik po raširenosti: govori se diljem arabskog svijeta (286 miliuna stanovnika, od kojih 225 miliuna kao materinski) i široko je poznat među islamskim vjernicima. Arapskim jezikom se piše barem od 6. veka, i litrugijski je jezik Islama. Službeni je jezik Ujedinjenih nacija, Arabske lige, Organizacije islamske konferencije i Afričke unije. Malteški je jedini živi europski jezik koji većinom potječe od arabskog, premda mu rječnik sadrži veliki broj talianskih i engleskih posudjenica.

Summary

Arabic, and old-Croatian (medieval arabisms in early Croatian): The Arabic ( عربي/عربى ʻarabī or العربية al-ʻarabīyah) is applied to the descendants of the Classical Arabic language of the 6th century AD. This includes both the literary language and the spoken Arabic varieties. The literary language is called Modern Standard Arabic or Literary Arabic. It is currently the only official form of Arabic, used in most written documents as well as in formal spoken occasions, such as lectures and news broadcasts. This however, varies from one country to the other. The spoken Arabic varieties are spoken in a wide arc of territory stretching across the Middle East and North Africa. Arabic languages are Central Semitic languages, most closely related to Hebrew, Aramaic, Ugaritic and Phoenician. The standardized written Arabic is distinct from and more conservative than all of the spoken varieties, and the two exist in a state known as diglossia, used side-by-side for different societal functions.

Some of the spoken varieties are mutually unintelligible, both written and orally, and the varieties as a whole constitute a sociolinguistic language. This means that on purely linguistic grounds they would likely be considered to constitute more than one language, but are commonly grouped together as a single language for political and/or ethnic reasons, (look below). If considered multiple languages, it is unclear how many languages there would be, as the spoken varieties form a dialect chain with no clear boundaries. If Arabic is considered a single language, it may be spoken by as many as 280 million[citation needed] first language speakers, making it one of the half dozen most populous languages in the world. If considered separate languages, the most-spoken variety would most likely be Egyptian Arabic, with 54 million native speakers—still greater than any other Semitic language.

The modern written language (Modern Standard Arabic) is derived from the language of the Quran (known as Classical Arabic or Quranic Arabic). It is widely taught in schools, universities, and used to varying degrees in workplaces, government and the media. The two formal varieties are grouped together as Literary Arabic, which is the official language of 26 states and the liturgical language of Islam. Modern Standard Arabic largely follows the grammatical standards of Quranic Arabic and uses much of the same vocabulary. However, it has discarded some grammatical constructions and vocabulary that no longer have any counterpoint in the spoken varieties, and adopted certain new constructions and vocabulary from the spoken varieties. Much of the new vocabulary is used to denote concepts that have arisen in the post-Quranic era, especially in modern times.

Arabic is written with the Arabic alphabet, which is an abjad script, and is written from right-to-left. Arabic has lent many words to other languages of the Islamic world, like Persian, Turkish, Bosnian, Kazakh, Bengali, Urdu, Hindi, Malay and Hausa. During the Middle Ages, Literary Arabic was a major vehicle of culture in Europe, especially in science, mathematics and philosophy. As a result, much European languages have also borrowed many words from it. Arabic influence, both in vocabulary and grammar, is seen in Romance languages, particularly Spanish, Portuguese, Catalan and Sicilian, owing to both the proximity of European and Arab civilizations and 700 years of Muslim (Moorish) rule in some parts of the Iberian Peninsula referred to as Al-Andalus.

Arabizmi u Europi

Niz arabskih država duž južnih obala Sredozemlja i njihova srednjovjeka viša uljudba su imali duboke tisućljetne kulturno-jezične utjecaje, osobito na južnoeuropske narode od Portugala pa do Jadrana i Kavkaza. Najizrazitiji je takav arabski jezični trag ostao u Španjolskoj, gdje su arabski Mauri iz Magreba kroz par stoljeća vladali u Kordovskom kalifatu. Slabiji su slični kulturno-jezični utjecaji još i u južnoj Italiji, gdje su ih iz srednjeg vijeka najviše ostavili Saracenski kalifat na Siciliji i Barijski kalifat u Apuliji. Sličnu su kulturno-jezičnu (i čak biogensku) baštinu i kod nas na čakavskim otocima ostavili srednjovjeki pomorski Arapi iz Barijskog kalifata i arabskog Lošinja sa susjednim gdje su pomorski Saraceni vladali skoro cijelo stoljeće, - ali je ta starija arabska baština kod nas na Jadranu dosad nepodobna i javno zatajena od ideologiziranih jugoistoričara i vukovskih jugojezičara.

Islamski arabizmi Balkana

Zamalo jedini kod nas na donedavnom jugo-ozemlju ideološki podobni i javno priznati od jugoistoričara i jugojezičara u 20. stoljeću su donedavna bili vjerski arabizmi baštinjeni iz turskoh islama, najviše u muslimanskim krajevima Bosne, Sandjaka, Kosova, itd. To su uglavnom nazivi za vjerske i abstraktne pojmove, dok se semitsko-arabski izrazi za ine praktične i svakodnevne realije u tim poturčenim balkanskim krajevima puno rjedje nalaze negoli npr. na čakavskim otocima iz Jadrana, jer su u tom zaledju većinom zamijenjeni altajskim turcizmima. Stoga unatoč bošnjačkim i jugojezičnim tvrdnjama kako su kod nas navodno arabizmi najčešći uglavnom u Bosni, zapravo u stvarnosti postoje podjednako brojni stariji arabizmi i kod otočnih čakavaca u Hrvatskoj, ali to većinom nisu vjerski arabizmi poput Bosne, nego naprotiv praktično-svakodnevni arabizmi kojih većinom nema u Bosni ni drugdje na nutarnjem Balkanu (gdje ove zamjenjuju turcizmi).

Dok je u unutrašnjosti Balkana jači islamski utjecaj uglavnom započeo tek kasnije s provalama novovjekih Turaka nakon 15. stoljeća, na jadranskom primorju i otocima su arabski kontakti puno stariji već od srednjeg vijeka pod južnim utjecajem pomorskih Saracena. Dapače, u Kvarneru i Istri je ovo arabsko-saracensko naslijedje u antropologiji, etnokulturi i dialektu sve donedavna bilo obilnije od kasnijih slabih i bočnih balkansko-turskih utjecaja koji ovamo stižu uglavnom kasnije - tek kroz Jugoslaviju u 20. stoljeću i zato su unitarni jugoslavisti (i naše Wikipedie) tu raniju arapsko-islamsku baštinu na Jadranu ideološki prikrivali i prešućivali.

Noviji euroarabizmi

Približno istodobno s islamskim turkoarabizmima od jugoistoka, k nama je posredno stigla i druga novija skupina arabizama preko zapadnoeuropskih većinom romanskih jezika iz njihovih dodira s mediteranskim Arapima. Za razliku od pretežno vjerskih turkoarabizama, ovi se česti suvremeni euroarabizmi većinom odnose na praktične, trgovačke i znanstvene pojmove, npr. admiral (arab. Amir al-bahr), albatros (ar. al-ghattas), alkemija (ar. al-kimia), alkohol (ar. al-kohhlu), algebra (ar. al-jabr), algoritam (ar. al-khwarizm), alkalni (ar. al-qali), ambra (ar. anbar), anilin (ar. an-nil), arsenal (ar. harsanah), artičoka (ar. al-kharshuf), azimut (ar. as-sumut), boraks (ar. buraq), eliksir (ar. al-'iksir), gazela (ar. ghazal), gitara (ar. qitara), harem (ar. harim), jasmin (ar. yasamin), kamfor (ar. kafur), kandit (ar. qandi), kava (ar. qahwa), limun (ar. limun), madrac (ar. matrah), magazin (ar. makhazin), mumija (ar. mumiya), safari (ar. safar), sirup (ar. sharab), šafran (ar. za'ffaran), talisman (ar. tilasm), tarifa (ar. ta'rif), žirafa (ar. garafa), ... etc.

Starohrvatski arabizmi

Kulturno-jezično značenje arabske više uljudbe u srednjem vijeku je preko Sredozemlja bio vrlo jako u južnoj Europi, a najviše u maurskoj Španjolskoj kroz par stoljeća vlasti Kordovskog kalifata, pa dijelom i u Italiji preko Saracenskog emirata na Siciliji i Barijskog emirata u Apuliji. Kulturno-jezični utjecaji arabskih Saracena su u srednjem vijeku bili dosta jaki i na našoj strani Jadrana osobito u Kvarneru gdje su Saraceni od Mlečana npr. preoteli Lošinj i susjedne otoke pa ih zadržali skoro cijelo stoljeće. Medjutim je u našoj pristrano-ideologiziranoj jugoistoriji, kao i u popularističko-nestručnim jugo-Wikipediama (hr.wiki, bs.wiki itd.) sve dosad prikriveno i zabranjeno spominjati tu raniju izravnu baštinu od srednjovjekih Arapa na Jadranu i u čakavici, a dopušteni su i podobni kod nas samo naknadni i posredni arabski utjecaji preko turskog Islama kroz zadnjih par stoljeća iz Bosne. Zato je ovaj naš wiki zasad jedino glasilo na hrvatskomu gdje su javno dostupni ovi podatci o ranim i izravnim arabskim utjecajima i pripadnoj baštini u južnoj Hrvatskoj.

Hrvati i Maurski kalifat

Prvi rijetki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selidbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice južnih Slavena koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kao zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Medjutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayada, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom islamiziranoga dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika.

Podkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 starohrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana baš na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali trajno zapamćeni kao najtvrdji izvježbani protivnici pri kasnijoj španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog), - kod nas je nepodobna tj. posve zatajena i prešućena od pristrano-ideologiziranih jugoistoričara.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i najjači Omayadi bili pragmatični saveznici na pomorskoj kontroli srednjiovjekog Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze pomalo slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službene državne embahade (veleposlanstva) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurrahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu svojih Hrvata sposobnih za oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca). Takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka).

Hrvati i Sicilski emirat

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Istodobno Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski "Saqlabi" naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava, - što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa zato posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).

Iako ti naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička "kneževina" (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.

Čakavci i Barijski emirat

Apulski Emirat Bari (Civitas Sarracenorum iz europskih izvora), bila je kraća i privremena islamska državica u 9. stoljeću, izvan maurske Španjolske jedina slična na talijanskom kopnu tj. na poluotoku Apulija u jugoistočnoj Italiji, s glavnim gradom Bari kao sjedištem emira od god. 840.- 871. U doba svog najvećeg opsega sredinom 9. st. se taj emirat pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog rta Gargano. U naše doba dalmatinskog bana Vladislava (821.- 835.), arabizirani Saraceni su najprije zauzeli otoke Kretu i Siciliju, odakle postupno napadaju i osvajaju južnu Italiju. Prvi pomorski napad na Bari iz Afrike pod berberskim vodjom Sahib Khalfun počeo je od 840. u doba našeg bana Mislava, ali je bio bez podrške inih Arapa pa ga je Bizant uz jaču pomoć hrvatske flote ubrzo otjerao. Potom je u doba slabijeg dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 848.), saracenski admiral Mufarrag ibn-Salam uz podršku Abbasidskih kalifa i sirijske flote od 847. trajno zauzeo Bari, koji je proglašen vazalnim emirom Abbasidskog kalifata i proširio je osvojeno područje na jugoistok Italije. Nakon desetak godina u gradjanskom ratu ga je ubio novi i zadnji barijski emir Sawdan (857.- 871) koji je potom proširio i izgradio prijestolnicu Bari, emirsku palaču, džamije i razvio trgovinu.

Medjutim već od 859., započinju snažni napadi ujedinjene kršćanske vojske preko Italije na Bari za uništenje toga islamskog emirata, tako da je taj kratkotrajni Barski emirat nestao ranije od inih u južnoj Europi. God. 867.- 869, ove kršćanske trupe opet osvajaju većinu gradova Apulije izim samog Barija i Tarenta, nakon čega slijedi saracenski protuudar na sjever do rta Gargano. Novi završni napad na Bari zajedno s pomorskim Hrvatima izvršen je 871., kada ga s talijanskog kopna konačno napada moćna franačka vojska cara Ludwiga, a s Jadranskog mora savezna hrvatska flota vazalnog bana Domagoja. Tada je unatoč žestokom otporu Bari ipak zauzet, emirat je uništen i emir Sawdan bačen u tamnicu, a islamski Saraceni su protjerani s talijanskog kopna izvan Jadrana. Do 12. st. je većina doseljenih Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere i dio njih je prodan u roblje, a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju. Tako je u 12. st. većina islamskih Arapa izbačena iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski emirati, pa su još do 15. st. preostali samo manji maurski emirati južne Španjolske - ali baš tada započinju nove provale islamskih Turaka na jugoistočnu Europu.

Za vrijeme Apulskog Emirata u susjednoj Italiji, saracenska flota s osloncem na Bari kroz 9. st. je u više navrata napadala i naše istočne obale Jadrana. Prvi sigurno dokumentiran, duboki prodor saracenske mornarice sve do gornjeg Jadrana je od god. 840, tj. već u doba ranoga dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.): Tada je islamska flota koju je vodio berberski admiral Sahib Kalfun iz tek osvojenog Barija najprije napala i spalila grad Osor. Saracenska flota je opet 842. provalila na Jadran u doba dalmatinskog bana Vladislava, napala je i opljačkala Budvu, Kotor, Anconu i grad Adria na ušću Pada, pa nakratko zauzela čak otok Caorle kod Venecije i izravno zaprijetila opstanku Mlečana. Potom je god. 844. u pomoć Lošinju doplovila glavna mletačka flota iz Venecije, ali su i ovu Saraceni na Kvarneru posve razbili i hametice porazili. Zatim kroz niz godina od doba bana Držislava I. (840-848), ovi pobjednički Saraceni u 9. st. drže vlast nad otokom Lošinjom i susjednim kvarnerskim otocima, gdje se i stalno naseljuju - osobito na Susku i Srakanama čija su imena po njima: Srednjovjeki "Sansek" (slavizirano u Susak) je stari arapski toponim i susjedna 2 otoka Srakane su takodjer nazvani po Saracenima (starogrčki Sarakene i latin. Sarracenae = Arapi), a iz toga potječe i stari naziv Sansegoti za stanovnike Suska. Islamski Saraceni iz Barija na tim našim otocima vladaju najmanje od 840.- 875., barem dok još južnije postoji Apulski emirat Bari, a možda i koje stoljeće kasnije. Nakon protjerivanja Saracena iz kopnene Italije i prestanka njihovih upada na Jadran, od 10.- 13. st. na Susku već djeluje franjevački samostan, pa su njihovi potomci uglavnom pokršteni i miješanjem sa slavenskim doseljenicima su asimilirani u kasnije otočne Hrvate (kvarnerski Boduli).

U doba bana Domagoja (863.- 876.) u Dalmaciji, odnosno emira Sawdana u Apuliji, saracenska flota s 36 ratnih brodova pod admiralom Saba od god. 866.- 869., napada južnojadransko primorje gdje su zauzeli Boku Kotorsku i popalili gradove Kotor i Budvu, a susjedni grad Dubrovnik su dugo držali pod neuspješnom opsadom kroz 15 mjeseci, nakon čega ih je iz Dalmacije istjerala tek jaka bizantska flota koju je vodio admiral Niketas Oriphos. Nakon propasti Apulskog emirata u Italiji i potom Kretskoga u Grčkoj, saracenski pomorski napadi od 10. st. iz daljega Sicilskog emirata na Jadranu postaju sve rjedji. Tako su nakon pada Barija, 4 broda saracenskih gusara god. 872. preko Otranta upala na Jadran, pa su napali i opljačkali više obalnih gradova južne Dalmacije od Boke Kotorske sve do otoka Brača. Saracenski gusari opet 875. provaljuju sve do gornjeg Jadrana i neuspješno napadaju samu Veneciju, gdje su opljačkali otok Comacchio. Nakon što su Normani uništili i drugi Sicilski emirat (902.- 1091.) pa konačno posve protjerali islamske Saracene iz južne Italije, njihovi pomorski napadi na Jadranu od 12. st. uglavnom već prestaju, izim tek rjedjih pljačkaških pohoda pojedinih gusarskih brodova oko Otranta.

Inače su ovi Saraceni na Jadranu imali najbolje medjuodnose s nekrštenim poganskim Neretvanima iz srednje Dalmacije (Pagania), s kojima su često zajednički ili naizmjence napadali susjedne obale Italije i mletačke posjede. Potom je u doba Tomislava hrvatska flota s 30 brodova i 1.200 mornara ratovala zajedno s Arapima na zapadnom Sredozemlju, kada je sam kralj Tomislav imao odlične vojno-diplomatske odnose s moćnim kordovskim kalifom Abdurahmanom III. kojemu je glavni vojskovodja u Španjolskoj bio naš Hadjib Badrov s našom elitnom gardom od 6.000 dalmatinskih legionara. Takodjer spram glavne Dalmatinske Hrvatske su odnosi Saracena u 9. i 10. st. bili razmjerno neutralni i bolji od inih europskih država, pa je zato veći broj Hrvata sudjelovao u elitnim gardama Sicilskog emirata i Kordovskog kalifata (kasnije i do 15.000 hrvatskih legionara) u Španjolskoj gdje su neki naši postali generalima i admiralima: vidi Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati i Vojskovođe Ameri.

Biogenska i jezična baština

Na sjeveroistočnom Jadranu i osobito u Kvarneru, još postoji niz antropološko-etnografskih pokazatelja koji upućuju na moguće starije veze s arapsko-semitskim utjecajima. Tu pripada npr. dio osobitih pučkih običaja i egzotične nošnje otoka Suska, pa osobite sitne i mliječnobijele ovce s finom kovrčastom vunom na nekim jadranskim otocima (koje su posve različite od velike sivožute ovce-pramenke na balkanskom kopnu), kao i ritualni otočni običaj sezonskog klanja ovce koji možda ima veze s islamskim bajramom.

Drugi i nezavisni pokazatelj u istom smjeru su i najnovije biogenetske analize muške Y-DNA koja na Kvarnerskom otočju ima značajno različit postotni sastav spram susjednoga dinarskog kopna, gdje inače dominira dinarski muški genom (I1b - Eu7) na 1/2 do 2/3 uzoraka. Naprotiv kod kvarnerskih otočana taj dinarski tip je manje od 1/3 uzoraka - ali je zato tu povećan levantski tip (J1 - Eu9) koji je inače najčešći na Levantu i u Arabiji. Iako bi se zbog islama očekivalo da je taj tip češći u Bosni gdje on nije značajno povišen, taj levatski tip genoma je u Hrvatskoj najbrojniji baš na Kvarnerskim otocima gdje obuhvaća do 14% ili blizu 1/6 svih muških uzoraka, što bar dijelom mogu biti gensko-fizički potomci tu naseljenih i asimiliranih Saracena.

Dok su u Bosni unutar slavenskog jezika kod nas najobilniji asimilirani turcizmi za obične životne pojmove - uz manje izvornih arabizama (većinom u vjerskom nazivlju), na jadranskim otocima i osobito u Kvarneru su baš obratno češće izravne arapske izoglose iz saracenske baštine. Takodjer je za bodulsku čakavicu jadranskih otočana znakovit nastavak muških imenica na -un s oksitonim naglaskom na kraju riječi, što je vrlo slično s takvim nastavkom i akcentom kod većine arapskih imenica.

Stariji čakavski arabizmi

U bodulskoj čakavici kvarnerskih otočana je skoro jedini stalni turcizam rakija (turski: raki), dok su ine novije turcizme tu unesli tek nedavni jugo-štokavski doseljenici u 20. st. Naprotiv je u staroj, domaćoj "bodulskoj" čakavici Kvarnerskih otoka nazočno mnogo više ranih asimiliranih arabizama, koji su većinom nepoznati u kopnenom zaledju niti medju turcizmima štokavske Bosne. Ovi izvorni arabizmi u čakavicu jadranskih otoka sigurno nisu ušli posredstvom preko turskoga, zato jer kopneni Turci nikada nisu zavladali našim otocima, a povrh toga ovih starijih jadranskih arabizama dijelom ni nema u Bosni, gdje ih većinom zamjenjuju ini pravi turcizmi.

Takvi su otočni primjeri čakavskih arabizama u arhajskim idiomima Krka i Raba (bold = naglašen slog): npr. Alkorãn (islamski Kur'an), barakãn (arab. barraka: pokrov, turs.bosn. ćebe), beduýn (blesan), bikãr (mesar: ar. bekkari), bikarîja (mesnica: ar. bekarijun), cekîn (novčić: ar. sikkah), fazjôl (grah: ar. fazulya), garbîn (jugozapad-vjetar lebić: ar. gharbi), garma (morska špilja: ar. ghar), karnàc (rog: ar. qarn), katûn (pastirski stan: ar. kaatun), kila (hernia-bruh: ar. kilot), malik (nekrst: ar. malik), marcipân (bademov kolač: ar. martabân), *Mišýr (Egipat: ar. Mishr), mušûr (siga-ledenica: ar. mushurun), nazor (uvid-pogled: ar. nazari), ogrc (vodeni puž: ar. ghark), oršãn (dok-škver: ar. harshana), rumanýa (šeboj: ar. rumanu), sikàvac (trnje: ar. sikkatun), sultãn (islamski vladar), šalûn (povez: ar. shalun), sansýr (posrednik-suradnik: ar. semsarun, tur.bos. ortak), šelebãj (lisica ili lukavac: ar. s'elebun), umrît (poginuti: arab. umri), ...etc.

Mezopotamski arhaizmi Arapa

Izim pravih srednjovjekih arabizama, u našoj arhaičnoj čakavici na jadranskim otocima se očuvao i veći broj mezopotamskih arhaizama ranosemitskog iskona iz akadskoga, aramejskog i sličnih jezika, koji su vjerojatno posredstvom sredozemnih Arapa (Greppin 1991) stigli i kod nas na Jadran. Ovo su brojne arhajske izoglose (starost 4.000 - 5.000 god.) bodulskog rječnika spram staroistočnih prajezika rane Mezopotamie u prapoviesno doba Akada i Babilona (Gelb 1957, Soden 1958-1981), odakle se poneke nastavljaju i u antičkom aramejskom jeziku, a kod nas ih ima najviše u čakavici i nadasve u bodulskom cakavizmu na otocima.

Glavni bodulski akadizmi na Kvarneru iz prapoviesne Mezopotamie su npr. ala! (hajde!: akad. a-la), ban (vazal-guverner: ak. bani), barýl (bačva: ak. bariga), čapàt (zgrabiti: ak. qatapu + perz. čapati), elã! (pozdrav-naklon: ak.+ aram. eli!), feral (lampaš: ak. fera), gasit (ugasiti: akad. ghasis), goba (kvrga: akad. geba), guda (krmača: ak.+ gidda), gudo (vepar: ak. gud), guzîca (tur-rit: ak. guzza), kamara (soba: ak. kamaru), kamarić (sobica: ak. kamaraši), karúba (rogač: akad. karub), lulić (kita-penis: ak. lulim), ma (ali-nego: akad.-aram. ma), maráška (višnja: ak. marah), matûn (opeka-cigla: ak. matún), mušur (siga-ledenica: akad. mušur), rabit (koristiti: ak. rabu), sim (ovamo: akad. šym),šenàc (proso-sirak: ak. šen), senùda (divlja višnja: ak. šalluru + sum. šennur), siguràt (čuvati: ak. siggurat), trsi (loza: akad. trši), takàt (dirati: ak. taka), uvala (draga-uvala: akad. uwal), uvalica (dražica: akad. uwalki), ... itd.

Značajke arabskoga

Arabskim govori preko 200 miliuna ljudi širom arabskog svijeta, a na različite načine ga koriste i izučavaju muslimani cijelog svijeta. Muslimani se u svojim molitvama obraćaju Allahu na arapskom jeziku. Kao jezik jedne od najvećih svjetskih vjera i službeni jezik mnogih država i dinastia koje su vladale u prošlosti, arabski jezik je ostavio traga i u drugim okolnim jezicima. U srednjem vijeku je arabski jezik je bio glavnim jezikom kulture i znanosti, što je rezultiralo brojnim arabizmima europskih jezika na području filozofije, astronomije, astrologije, matematike, algebre, medicine i inih struka. Arabski jezik je jedan od 6 službenih jezika organizacije Ujedinjenih naroda.

Pojedini arabski jezici i dialekti se medjusobno dijelom jako razlikuju, pa teško ili zamalo nikako ne razumiju, osobito ako govornici žive u područjima koja su prostorno jako udaljena (npr. Maroko - Irak). Alžirski filmovi, koji se naravno snimaju na tamošnjem dialektu s dosta berberskih utjecaja, moraju se "titlati" na književni arabski ako se prikazuju u zemljama Perzijskog zaljeva. Arabski jezik u širjem smislu obuhvaća veliki broj različitih govornih oblika koji su se u zadnjih tisuću i pol godina rabili ili se još koriste. Ono što sve te jezične inačice spaja u jedan jezik je prije svega Islam a posebno Kur'an. Primjer malteškog jezika najbolje pokazuje kakvu ulogu ima Islam u održavanju arabskog zajedništva: Malteški je jedan od magrebskih dialekata vrlo srodnog arabskom, ali se zbog kršćanstva odvojio daleko od njega i razvio u samostalan standardni jezik.

Razvitak arabskoga

Iz staro-arabskog koji je bio vrlo blizak klasičnom književnom arabskom jeziku, razvio se dosad veliki broj tzv. novoarabskih dialekata. Svim govornicima tog jezika izim malteškog je i dalje zajednički književni i krovni jezik onaj kojim se piše. Postoje različita gledišta o tomu može li se taj pisani jezik smatrati modernim standardnim jezikom. Panarapski satelitski odašiljači bi ga mogli takvim napraviti. Često još manjka jedinstveni rječnik za mnoge stvari iz suvremenog života, kao i stručni rječnik za mnoga područja suvremene znanosti. Osim toga, unutar pojedinih arapskih država taj književni jezik je razmjerno rijetko sredstvo svakodnevnog sporazumijevanja.

Arapski u semitskim jezicima [uredi]Klasični književni arapski se ne razlikuje bitno od staro-arapskog. Pokuša li se usporedbom semitskih jezika odrediti korijen neke riječi, često se nadje kako je potpuno jednak klasičnom arabskom. To pokazuje da klasični arabski ima središnji položaj unutar semitskih jezika. Veliki broj semitista je dugo smatrao, kako se klasični arapski može smatrati najizvornijim od svih semitskih jezika. Tek postupno, usporedbom s inim afro-azijskim jezicima je shvaćeno kako puno toga u arabskomu ipak nije posve izvorno kako se u početku mislilo. Klasični književni arabski čini svakako noviju razinu semitskih jezika koji je iskoristio velike mogućnosti što postoje u gramatici semitskih jezika i dosljedno se nadogradio. Zadržao je vrlo bogat semitski rječnik i dalje ga dopunio.

Današnji arapski dialekti su prošli mnoge promjene koje su ostali semitski jezici prešli puno ranije (prije 2000-3000 godina). Tako je uočljivo, kako starohebrejski i moderni arabski dijalekti glede oblikovanja glasova i gramatike imaju jako puno sličnosti. Postoje predpostavke, kako je nomadski život i međusobno preklapanje različitih jezika neprekidno dovodilo do sličnog jezičnog razvitka.

Rasprostranjenost

Razne arabske inačice govori oko 200 do 300 miliuna ljudi. On je službeni jezik (ali ne uvijek i jedini) u slijedećim zemljama: Egipat, Alžir, Bahrain, Džibuti, Eritreja, Irak, Izrael, Jemen, Jordan, Komori, Katar, Kuvajt, Libanon, Libija, Maroko, Mauritanija, Oman, Pojas Gaze i Zapadna obala, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Sirija, Čad, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati. Pored toga je to i jedan od šest službenih jezika Ujedinjenih naroda.

U najnovije doba govorni književni jezik ponovno dobiva na značenju. Pri tomu veliku ulogu ima uz ino, televizijska stanica Al Jazeera u Kataru. U njezinim se emisijama vode vrlo žive rasprave sudionika iz svih kutova arabskog svijeta koji se trude govoriti što sličnije književnom jeziku, kako bi ih razumio što veći broj gledatelja. Preko prevladavajuće uloge Egipatske TV i filmske proizvodnje (među inim i radi broja stanovnika) smatra se kairski govorni dialekt arabskog u arabskom svijetu kao opće razumljiv, skoro kao "zajednički" jezik. Obični se filmovi uglavnom ne snimaju na književnom jeziku. On se koristi pretežno za ozbiljne teme kao TV- i radiovijesti, religiozne emisije i Božju službu.

Povijest arabskoga

Još u ranije predislamsko doba je na Arabskom poluotoku postojao bogati jezik pjesnika, ali je počivao isključivo na usmenoj predaji. Na taj se pjesnički jezik dijelom naslanja i arabski kojim je pisan Kur'an ali on već ima neka kasnija obilježja, što se može vidjeti na konzonantnim tekstovima. Tek se naknadno dodavanjem znakova na arabski u Kur'anu pojednostavio za Muslimane nearapskog podrijetla. U ranoislamsko vrijeme su zapisane mnoge pjesme tog jezika. Međutim do danas se učenje tekstova napamet zadržalo kao važan sastavni dio islamske kulture. Postoje mnogi vrlo poštovani ljudi tzv. hafizi, koji znaju napamet cijeli Kur'an.

Klasični književni arabski je prije svega jezik Kur'ana, koji se iz centra Arabskog poluotoka, zajedno s napredovanjem Islama širio preko cijelog prednjeg Orienta. 90-tih godina 7. stoljeća je kalif Abd al-Malik podigao taj oblik arabskog na razinu službenog jezika za poslove upravljanja islamskim carstvom. Tijekom stoljeća se jezik neprekidno mijenjao što se uglavnom na pismu nije razaznavalo jer se kratki vokali, osim u Kur'anu nisu pisali, a u odnosu na pisani oblik ulagan je trud da se stara pravila ne mijenjaju. se Taj jezik koji se inače rabi samo u pisanom obliku, u službenim prigodama se koristi i usmeno, kao i djelomično na TV i radiju. Taj se jezik često smatra suvremenim književnim jezikom. Od klasičnog književnog arabskog se razlikuje prije svega rječnikom, a ovisno o stupnju naobrazbe dijelom gramatikom i izgovorom.

Literatura

  • Mitchell, T.F. 1962: Colloquial Arabic. English Universities Press, London.
  • Tomiche, N., 1964: Le Parler Arabe du Caire. Mouton, Paris & The Hague.
  • Greppin, J. 1991: Recent survival of the ancient Mesopotamian vocabulary. J.Near. East, 50: 203-207.
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • Antonio Muñoz Molina: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona, 1991. ISBN 84-08-02495-7
  • Caludio Sánchez Albornoz: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid, 1986. ISBN 84-239-4915-X
  • Reinhart Dozy: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner, 2004.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Arabski_i_starohrvatski&oldid=40904"