Jupiterovi sateliti

Jupiterovi sateliti (čakav. svitlýćice poli Plavùšice = "svjetlašca pored Jupitera"): - Jupiter (čak. Plavušica) je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevom sustavu, a po svjetlosti četvrti na nebu nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Jupiter je udaljen ili 778.330.000 km (5,20 astro-jedinica) od Sunca, ima promjer 142.984 km i masu od 1.90027 kg. Jupiter ima za 2,5 puta veću masu od ukupne mase svih ostalih planeta u Sunčevom sustavu.

Dosad su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) u kruženju oko Jupitera, a nedavno su otkriveni i tanji planetarni prsteni oko Jupitera. Jupiterovi su sateliti na krajnjoj granici vidljivosti slobodnim ljudskim okom: samo za bistrih noći njih 2 - 3 najvećih vide tek dalekovidne osobe s dioptriom iznad +3. Stoga 3 najveća ponekad jedva vidljiva satelita (tzv. "svitličice") uz Jupiter ("Plavušica") kod starih tradicijskih pomoraca na Kvarnerskim otocima nose i posebna domaća čakavska imena: Parva, Torra, Trita (= Europa, Ganimed, Kalisto), a s tim nazivima na glagoljici su poznati istodobno kad ih je 'službeno' objavio i Galilei.

Jupiter kod čakavaca

Dok kod kopnenih Hrvata i inih Slavena jedini od planeta ima posebni domaći naziv tzv. "zvijezda" Danica (Venera), naprotiv kod naših pomorskih čakavaca na Jadranu su na noćnom nebu s posebnim imenima poznate čak 4 svitlice (= pomični planeti): Vićêrna (Venera), Rumânica (Mars), Plavúšica (Jupiter) i Zelenýca (Saturn). Naš domaći čakavski naziv jadranskih otočana za veliki i sjajni planet Jupiter je Plavùšica, po njegovoj značajnoj plavkastoj boji.

Slično je Plaušÿca arhajski staročakavski naziv kvarnerskih otočana (bodulski cakavizam), koji je uz Veneru jedan od najsjajnijih planeta na nebu, pa ponekad ima i drugdje u svijetu domaći pomorski naziv. Zbog velike udaljenosti od Sunca, on je većinom vidljiv cijele noći, a ne kao Venera samo u svitanje i suton, pa je u tradiciji jadranskih čakavaca Jupiter podjednako poznat i značajan kao Venera kod inih kopnenih Slavena.

Njegov obilazak oko Sunca traje blizu 12 godina (tj. svake je godine u drugom zviježdju zodijaka) i njegov se sjaj pritom vidljivo mijenja ovisno o daljini od Zemlje. Po prastaroj predaji na Kvarneru, povremeno pojačan svjetloplavi sjaj Jupitera najavljuje nadolazak kišnih godina i plodnijih ljeta bez suše, a kada on oslabi u tamnomodroj svjetlosti, to je loš predznak sušnih godina i slabije ljetine. Da su ta pučka zapažanja na Jadranu bar donekle opravdana, potvrdjuju i višegodišnje oscilacije u nizovima klimatskih mjerenja, što nema veze sa samim Jupiterom. Stvarni su uzrok tomu uzastopne promjene sunčeva zračenja i topline što traju u ciklusu oko 11 godina, tj. skoro kao i spomenuti obilazak Jupitera oko Sunca pa se prividno donekle poklapaju.

Jupitrovi detalji kod nas

Jupiter tj. naša Plavušica (starije Plausýca) je jedino posebno i izičito pučko ime za ovu planetu medju inim Slavenima kojima je to tek neka bezimena "zvijezda", a takodjer pored Grka i Rimljana rietki treći domaći naziv ovog planeta u Europi. Izim toga, zbog tisućljetnih upornih i pozornih motrenja Jupitera za meteorološke i ine svrhe, jadranski pomorski otočani su u njihovoj 'bodulskoj' etnokulturi već dugo uočavali više detalja o Jupiteru, koji su inim europskim etnogrupama prije stručnih motrenja teleskopima uglavnom bili nepoznati. Zato je baš Jupiter (a ne Venera kao inim Slavenima) jadranskim otočanima razmjerno najbolje poznata pomična "svitlica":

• Posebno i jasno ime ovog planeta je kao Plavušica (bodulski starije: Plausýca),
• Jasna im je spoznaja kako to nije prava "zviezda" (zvizda) nego drukčija pomična svitlica (bodul. švitlýca) slična kao Zvicêrna (Venera), Rumânica (Mars) i Zelenýca (Saturn).
• Približno dobro poznavanje srednjoročnih Jupiterovih mijena (zbog njegova kruženja oko Sunca), pa domaći jadranski otočani dosta dobro razlikuju u obhodnji oko 11 godina bar 2 glavne Jupiterove faze:
  • Mali tamni Jupiter (bodul. Mića Plausýca), kada je ta svitlica sitnija i tamnomodre boje, smatra se kako će tekuća godina biti sušnija i nerodna.
  • Veći svjetliji Jupiter (bodul. Vela Plausýca), kada je Jupiter najsjajniji i svjetloplave boje, tada bi tekuća godina bila kišnija i rodnija.
• Povrh svega toga, na otocima dalekovidni pomorci oštrijeg vida (ili već malim dvogledom), za bistrih mračnijih noći bez mjesečine u fazi većeg Jupitera su uočili takodjer i par najvećih Jupiterovih satelita kao 2 do 3 sitnija pomična svjetlašca blizu pored Jupitera (bodul. unemîći svitlýći poli Plaušýce): Po vidljivom razmaku od Plavušice su ove redom nazvane "svitlýćica Parvâ, Torra i Trita (= najveći galilejski sateliti Europa, Ganimed i Callisto). Kad su po tradiciji ove vidljive za bistrih noći, idućih oko tjedan dana se može očekivati liepo i sunčano vrieme uz mirnije more na Jadranu i najviše zato se ovi "svitlýći" uz Jupiter nastoje noću uočiti.
• Još dodatno su arhajski čakavski nazivi tih većih Jupiterovih satelita, takodjer i jezično-etimološki ranoga prapovjesnog izkona očuvani preko indoiranskih Prahrvata:
  • Parvâ (= Europa) je povezana s Paurva iz ranoiranske Aveste,
  • Torra (= Ganimed) je srodno s Antari iz ranoindskih Veda i ruskim vtoroj,
  • Trita (= Callisto) je vrlo blisko s pradavnim rigvedskim Trita.

Veći galilejski sateliti

Galilejski sateliti su 4 najveća Jupiterova mjeseca koje je još odkrio Galileo Galilei od 7. siječnja 1610. (ali su približno istodobno ovi već poznati i na glagoljici s čakavskim imenima). Znatno su veći od svih ostalih Jupiterovih satelita i vidljivi su i slabijim dalekozorom. Njihova su grčka imena: Iona, Europa, Ganimed i Callisto (= čakav. Parva, Torra i Trita). Astronomska imena su dobili kao i ostali manji Jupiterovi sateliti po Zeusovim ljubavnicama i ljubavnicima iz grčke mitologije.

• Iona ili Io je najbliža Jupiteru (= čakavski bezimena i pučki nrpoznata). Ima atmosferu od sumpornog dioksida. Posve je pokrivena vulkanima, koje je otkrila letjelica Voyager 1. Trajnu kartu Ione je nemoguće napraviti jer joj se površina neprestano brže mijenja. Na vulkanizam utječe Jupiter svojom gravitacijom, jer steže i rasteže Ioninu površinu, pa nastaje toplina.

• Europa (Kvarner čakav. Parvâ) je svjetliji ledeni mjesec. Ispod tvrde ledene kore se nalazi ocean, a ima i kisikovu atmosferu. Vrlo je glatka s malo kratera, pa se njezin reljef mijenja i najvjerojatnije su ju oblikovali led i vulkani. Ako kada kasnije Sunce postane crveni div, Europina bi se površina mogla otopiti i Europa bi možda bila pogodna za život.

• Ganimed (čak. Torra) je najveći galilejski satelit i najveći mjesec uopće u Sunčevom sustavu. Ima slabo magnetsko polje i veliku željeznu jezgru, atmosfera mu je od kisika kao i na Europi.

• Callisto (čak. Trita) je mjesec posve prekriven kraterima, pa sliči Merkuru i Mjesecu, a najveći je krater Valhalla. Atmosfera je od ugljikovog dioksida.

Glavni ini sateliti

Po dosadašnjim spoznajama, oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca), od kojih su 3 do 4 najveća već na granici očne vidljivosti (na Kvarneru imenovani), pa ih dalekovidni ponekad ugledaju poredane uz Jupiter kao sitne "zvjezdice" (čakav. svitličice) za bistrih noći bez mjesečine, a lako se vide već i manjim dvogledom. Zbog velikog broja raznih Jupiterovih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:

• Amaltea
• Srednji Galilejski sateliti (čakav. svitlýćice) su najveći pa imaju i naša pomorsko-čakavska imena: Io (ili Iona), Europa (čak. Parvâ), Ganimed (čak. Torra) i Callisto (čak. Trita). Dalje izvana sliede ini sitniji sateliti vidlji tek teleskopom:
• Temisto
• Himalia
• Ananke
• Karme
• Pasifaja, ... itd.

Ovo razdvajanje po skupinama je napravljeno po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Npr. galilejski sateliti su veliki, kuglasti i nalik manjim planetima, dok su dalji sateliti iz skupine Ananke, ili nutarnji iz skupine Amaltea manja kvrgava tjelešca nepravilnog oblika i asteroidnog podrijetla. U orbitama oko Jupitera je do listopada 2005. otkriveno ukupno 63 satelita. Slijedi poredbena tablica prvih 19 otkrivenih i ujedno većih imenovanih satelita oko Jupitera:

Jupiterovi prirodni sateliti
Ime	Promjer (km)	Masa (kg)	Polumjer orbite (km)	Ophodno vrijeme
Metida	43	1.2x1016	128,000	0.295 dana
Adrasteia	26×20×16	7.5x1014	129,000	0.298 dana
Amalteia	262×146×134	0.2x1018	181,400	0.498 dana
Theba	20	0.1x1016	11,165,000	240.920 dana
Io (Iona)	3643	8.93×1022	421,800	1.77 dana
Europa (čak.Parvâ)	3122	4.8×1022	671,100	3.55 dana
Ganimed (č.Torra)	5262	1.48×1023	1,070,400	7.16 dana
Callisto (čak.Treta)	4821	1.08×1023	1,882,700	16.69 dana
Leda	20	0.1x1016	11,165,000	240.920 dana
Himalia	170	0.7x1018	11,461,000	250.560 dana
Lisiteia	36	0.6x1016	11,717,000	259.200 dana
Elara	86	8.7x1016	11,741,000	259.640 dana
S/2000 J11	4	9.0x1012	12,555,000	286.950 dana
S/2003 J20	3	4.5x1012	16,989,000	456.1 dana
S/2003 J12	1	0.1x1012	17,582,000	489.5 dana
Ananke	28	0.3x1016	21,276,000	629.770 dana
Karme	46	1.3x1016	23,404,000	734.170 dana
Pasiphaia	60	3.0x1016	23,624,000	743.630 dana
Sinopa	38	0.7x1016	23,939,000	758.9 dana

Iona (ili Io)

Iona (grč. i engl. Io, jugosrb. "Ija") je prvi veći satelit Jupitera. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 422.000 km. Ionin polumjer je 1815 km tj. malo veći od Mjesečevog, a masa 8.93 × 1022 kg. Ime je dobila po djevojci iz grčke mitologije (vidi Ija). mGalileo Galilei je 1610. godine prvi uperio teleskop prama Jupiteru, pa je službeno odkrio 4 Jupiterova satelita (Iona, Europa, Ganimed i Callisto), koji se po njemu zovu galilejski. To je bio dokaz Kopernikove heliocentrične teorije, jer se time pokazalo kako se ne vrti sve oko Zemlje. Tri su novije letilice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: "Voyager 1" i "Voyager 2", te "Galileo". Otkriće vulkanizma na Ioni se smatra najvećim dostignućem misija 'Voyager', jer se potvrdilo kako i drugi terestrički planeti i sateliti imaju vruću unutrašnjost.

Fizička svojstva

Za razliku od ostalih planetnih satelita, Iona kao i susjedna Europa imaju fizička svojstva donekle slična nutarnjim terestričkim planetima (Merkur, Venera, Zemlja, Mars), što znači da je građena uglavnom od otopljenih silikata. Podatci s letilice 'Galileo' upućuju na postojanje željezne jezgre s primjesama željeznog sulfida, promjera najmanje 900 km okružene plaštom od djelomice otopljenog stijenja ter korom, što ju čini najgušćom od galilejskih satelita.

Za razliku od inih galilejskih satelita na sušnoj Ioni uglavnom nema vode. Smatra se kako je to posljedica velikih temperatura na Jupiteru u ranom razvitku Sunčevog sustava. Temperatura površine u prosjeku iznosi oko 130 K, dok najtoplije točke na Ioni mogu dostići čak do 2000 K. Iako joj je promjer manji od trećine Zemljinog, Iona stvara dvostruko više topline. Iona ima slabašnu atmosferu sastavljenu od sumpornog dioksida i inih plinova, a ima i jonosferu koja znatno varira s promjenama vulkanske djelatnosti.

Ionin reljef

Pored vulkanskih kaldera visokih i do 17 km, Iona ima vrlo raznoliku površinu. Na fotosnimkama su prepoznati usjeci dubine po nekoliko kilometara, jezera otopljenog sumpora, nevulkanske planine, kilometarski tokovi slabo viskoznog materiala i vulkanska grotla. Spojevi sumpora odgovorni su za Ioninu raznobojno-šaroliku površinu na kojoj prevladavaju crvena, narančasta, žuta, zelena i bijela boja. Planine koje dosežu i do 10 km visine nalaze se uglavnom u polarnim područjima iako ih se može naći i bliže ekvatoru. Na Ioni nije uočen ni jedan udarni krater, prvenstveno zbog vulkana koji ih neprestano zatrpavaju.

Vulkanizam

Iona je geološki najaktivnije tijelo u Sunčevom sustavu i njezina je površina bitno drukčija od bilo čega kod ostalih tijela. Letilica 'Voyager 1' na Ioni nije našla, kako se očekivalo mnoštvo kratera, već površinu prekrivenu širjim vulkanskim kalderama. Neki su vulkani još uvijek aktivni, pa stalno mijenjaju Ioninu površinu, zbog čega je skoro nemoguće pronaći tragove kratera. Iona ima razmjerno najmladju površinu u Sunčevom sustavu, a vrijeme potrebno da se cijela površina potpuno promijeni se procjenjuje na miliun godina. Promjene površine mogu se uočiti i usporedbom fotosnimki snimljenih u razmaku od samo nekoliko godina: npr. izmedju prolazaka 'Voyagera' 1 i 2 (samo 4 mjeseca razlike), neki su vulkani prestali izbacivati lavu, a drugi su postali aktivni.

Vulkani izbacuju dim i prašinu u svemir. Čini se kako je izbačeni material po sastavu sumpor ili sumporni dioksid. Neka novija toplinska mjerenja izvedena zemaljskim infracrvenim teleskopima upućuju kako je lava na Ioni zapravo raztopljeno silikatno stijenje, a analiza infracrvenih fotosnimki teleskopa Hubble pokazuje veliki postotak natrija. Na fotografijama koje su poslali "Voyager 1", "Voyager 2" i "Galileo", mogu se vidjeti i do 300 km visoki stupovi dima. U srpnju 1994. letilica "Galileo" je detektirala erupcije prašine koji potječu s Ione. Predpostavlja se kako su izvor ove prašine Ionini vulkani. Izbačene čestice prašine se naelektriziraju, nakon čega dodju pod utjecaj Jupiterovog magnetskog polja koje ih dalje izbacuje u svemir brzinama od 50 do 100 km/s, što je dovoljno za odlazak izvan Sunčevog sustava.

Za vulkanizam na Ioni su odgovorne plimne sile Jupitera i susjednih satelita Europe i nešto manje Ganimeda. Jupiterovo jako gravitacijsko polje razteže Ionu stvarajući plimu i oseku. Iako se plimna izbočina (zbog sinkrone rotacije) uvijek nalazi na istoj nutarnjoj strani satelita, Europa i Ganimed svojim prolazom pokraj Ione značajno mijenjaju njezinu putanju, koja je zbog toga nepravilno eliptična. Zbog ovih velikih variacija u udaljenosti Ione od Jupitera, znatno varira i intenzitet plimnih sila, zbog čega se plimna izbočina smanjuje i povećava. Visina Ionine površine može mjestimično varirati i do 100m. Trenje uzrokovano stalnim stezanjem i rastezanjem Ione neprestano topi njegovu unutrašnjost i održava vulkane aktivnima.

Magnetsko polje

Ionina orbita se nalazi unutar magnetskog polja Jupitera, što uzrokuje induciranje električnih struja unutar Ione. Inducirana snaga je mala u poredbi s onom koja se oslobadja zbog plimnih sila, ali ipak može doseći 1 triliun (1012) W. Magnetsko polje Jupitera podiže material s Ione (uglavnom sumpor i kisik), koji tvori torus (blijedi prsten) oko Jupitera. Čestice koje bježe iz Ionina torusa su dijelom odgovorne za neobično veliku jupiterovu magnetosferu, uz pojavu polarne svjetlosti na Jupiteru.

Ionino gibanje unutar Jupiterova magnetskog polja uzrokuje i jake električne struje između Jupitera i Ione, što ponekad stvara jake radio-bljeskove koji se mogu detektirati i na Zemlji. Noviji podatci s letilice "Galileo" govore u prilog postojanju Ionina vlastitog magnetskog polja, kao što ga ima još jedan galilejski satelit, Ganimed.

Europa (čakav. Parvâ)

Europa (naše čakav. Parvâ, jugosrb. "Evropa") je veći srednji satelit Jupitera izvan bliže Ione i kruži oko Jupitera na udaljenosti od 670.900 km. Europin polumjer iznosi 1569 km, a masa 4.80 × 1022kg. Tri su letilice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: 'Voyager 1', 'Voyager 2', te 'Galileo', a u pripremi je još "Europa Orbiter".

Fizička svojstva

Europa kao i Iona za razliku od ostalih planetnih satelita, ima fizička svojstva dosta slična nutarnjim terestričkim planetima (Merkur, Venera, Zemlja i Mars), tj. izgrađena je uglavnom od otopljenih silikata. Europa ipak za razliku od Ione, pokrivena je slojem vodenog leda na površini. Posljednji podaci s letilice "Galileo" upućuju i na postojanje male željezne jezgre.

Za Europu je značajno vrlo vjerojatno postojanje većega vodenog oceana ispod površine, dubine oko 50 km. Ako bi se ovo pokazalo točnim, bilo bi to prvo otkriće većih količina vode u tekućem stanju izvan Zemlje. Površinsko zamrzavanje tog oceana, koji se zapravo sastoji od poluotopljenog leda, priječi toplinska energija oslobođena plimnim silama. Toplina oslobođena u Europinoj površini je oko 10 puta manja od one unutar Ione. Posljednje fotografije teleskopa Hubble odkrivaju postojanje vrlo slabe razrijedjene atmosfere (10-11 bara) koja sadrži i kisik. Europin kisik nije biološkog podrijetla, već nastaje djelovanjem Sunca i nabijenih čestica na površinskom ledu.

Površinski reljef

Europina je površina jedinstvena u Sunčevom sustavu: vrlo je glatka pa nema viših planina iznad par stotina metara visine. Krateri su takodjer vrlo rijetki i uočena su samo 3 s promjerima većim od 5 km. Sve ovo upućuje na vrlo mladu i aktivnu površinu. Fotosnimke Europine površine podsjećaju na fotografije zemaljskih ledenih mora oko naših polova.

Najznačajniji detalji Europine površine su grupe tamnih linija koje obuhvaćaju cijeli satelit - takozvani flexi. Veće su oko 20 km široke s nejasnim rubovima i središnjom prugom svjetlijeg materiala. Flexi nastaju zbog skupljanja i rastezanja Europe pod djelovanjem plimnih sila promjenjivog intenziteta. Simulacije pokazuju da bi ovakve linije mogle nastati upravo u slučaju postojanja oceana ispod ledene površine.

Možda najuvjerljiviji dokaz kako Europina kora pluta na oceanu su slike razbijenih i izpremještanih santi leda. U tim područjima europina kora izgleda kao razbijena slagalica. Simulacije su pokazale kako se razbijeni dijelovi kore nisu mogli okrenuti naopako ili zarotirati samo klizanjem, već je bilo potrebno da plutaju.

Novija istraživanja pokazala su na temelju morfologije (oblika) kratera različitih dimenzija, kako ocean u Europinoj unutarnjosti vjerojatno postoji (ili je postojao), ali se skriva iza najmanje 19 km debele ledene kore. Za oko 2.5 milijardi godina, ako se Sunce tada pretvori u crvenog diva, Europina bi se površina mogla ponovno otopiti.

Magnetsko polje

Letilica "Galileo" je pronašla slabo Europino magnetsko polje, oko 4 puta slabije od Ganimedovog. Njeno magnetsko polje je promjenjivo i mijenja se kako Europa prolazi kroz različita područja Jupiterovog magnetskog polja. Ovo je jasan dokaz postojanju provodljivog materiala u unutarnjosti Europe, možda i slanog oceana.

Ganimed (čak. Torra)

Ganimed (grč. Γανυμήδης) je sedmi i najveći satelit Jupitera i drugi veći prirodni satelit u Sunčevom sustavu nakon najvećega Saturnovog Titana. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 422.000 km. Polumjer Ganimeda je 2.631 km, a masa 1.48 × 1023kg. Tri su letilice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: Voyager 1 i Voyager 2, te Galileo, a fotografirao ga je i svemirski teleskop Hubble.

Fizička svojstva

Dolaskom letilice "Galileo" se pokazalo kako je Ganimed građen od 4 sloja: male središnje jezgre od tekućeg željeza i sumpora, ledeno-silikatnog omotača, dubokog slanog oceana i vanjske ledene ljuske. Ganimedovu površinu podjednako prekrivaju dvije vrste reljefa: vrlo stara tamna područja gusto prekrivena kraterima i nešto mlađa svjetlija područja izpresjecana pukotinama i grebenima, očito tektonskog izkona.

Svijetla područja pokrivaju oko 60% površine, a tamna preostalih 40%. Po infracrvenim snimkama je zaključeno kako svjetlija područja imaju visok postotak leda, dok tamnija imaju veći postotak stijenja. Vjeruje se kako su svjetlija područja, koja su mnogo ravnija i s manje kratera, nastala izlijevanjem tekuće vode iz unutrašnjosti nakon pucanja kore. Pukotine su negdje visoke i do 700 m, a pružaju se tisućama kilometara u dužinu. Ove se svijetle pukotine nazivaju latinskim nazivom sulcus (npr. Uruc Sulcus).

Tamna područja tvore prvobitnu koru satelita i mnogo su više posuta kraterima. Najveće tamno područje naziva se "Galileo Regio" i promjera je oko 3200 km. Letilica "Galileo" je detaljno ispitala 'Galileo Regio'. Glede tektonike je Ganimed najsličniji Zemlji nego što su to Mars ili Venera. Područja slična svjetlijim područjima Ganimeda se mogu naći i na Saturnovom Enceladu ter Uranovim mjesecima Mirandi i Arielu, dok tamna Ganimedova područja nalikuju površini Kalista.

Na osnovu gustoće kratera koji su obilježje oba tipa reljefa, procijenjena starost površine je oko 3,5 miliardi godina tj. odprilike kao i naš Mjesec. Na nekim mjestima pukotine presijecaju kretere, dok na drugima krateri prekrivaju pukotine, iz čega se zaključuje kako su i pukotine vrlo stare. Na površini se mogu pronaći i mladji krateri, sa "zrakama" izbačenog materiala tj. nanosi materiala koji se radialno šire od kratera prama van. Za razliku od Mjeseca gdje su te zrake uvijek svijetle, na Ganimedu mogu biti i svijetle i tamne.

Svijetli sustavi zraka su opaženi na svijetlom terenu, a tamni na tamnom terenu. Osim toga, za razliku od Merkurovih i Mjesečevih kratera, Ganimedovi krateri nemaju središnje uzvisine niti su okruženi prstenastim planinama. Ovo je vjerojatno posljedica mekoće Ganimedove kore koja "ublažava" reljef. U ekstremnim slučajevima je reljef toliko smekšan da krateri nestaju, ostavljajući samo blijede tragove kao pjege na površini. Ti su krugovi poznati pod imenom palimpsesti i promjeri su im od 50 do 400 km. Osim kratera i pukotina, na Ganimedu su uočene planine, doline i tokovi lave.

Atmosfera

Nedavno je pomoću teleskopa Hubble (HST), odkriveno postojanje molekula ozona, koje nastaju cijepanjem molekula vode pod udarima nabijenih čestica zarobljenih u Jupiterovom magnetskom polju. Vjeruje se kako bi ovaj proces mogao održavati slabašnu atmosferu kisika, sličnu kao i na susjednoj Europi. HST je krajem 1998. snimio Ganimed u ultraljubičastom dijelu spektra i otkrio vrlo slabo polarno svjetlo. Za polarno svjetlo je potrebno magnetsko polje i atmosfera, pa je ovo još jedan dokaz postojanja atmosfere na Ganimedu.

Magnetsko polje

Letilica "Galileo" je otkrila i postojanje Ganimedovog magnetskog polja. Ono se vjerojatno stvara na način sličan Zemljinom magnetskom polju tj. kao rezultat gibanja vodljivog materijala u unutarnjosti. Postoji snažno međudjelovanje između Jupiterovog i Ganimedovog magnetskog polja.

Callisto (čak. Trita)

Callisto (= latin. & engl., hrv.čakav. Trita, jugosrb. Kalista) je najveći i okom najlakše vidljivi satelit Jupitera. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 1.883.000 km. Polumjer mu iznosi oko 2.400 km , a masa 1.08 × 1023 kg. Callisto je nakon Ganimeda i najvećeg Saturnovog Titana, treći prirodni satelit po veličini u Sunčevom sustavu. Tri su letilice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: 'Voyager 1', 'Voyager 2' i 'Galileo'.

Fizička svojstva

Za razliku od susjednog Ganimeda, Callisto je drukčiji pa ima prilično jednoličnu unutarnjost. Noviji podatci s "Galilea" uopućuju kako je Callisto iznutra ipak djelomice diferenciran, pa se ispod 200 km debele ledene kore krije 10 km debeli ocean slane vode, ispod kojeg je ledeno-kamena jezgra. Callistova kora se vjerojatno sledila odmah nakon nastanka prije 4 i pol miliarde godina, nakon čega se na površini tog satelita vjerojatno ništa značajnije nije zbivalo osim udara manjih tijela.

Callisto je po sastavu 40% led i 60% kamen i metal. Najsličnija su mu tijela Saturnov Titan i Neptunov Triton. Callisto ima najmanju gustoću (1.86 g/cm3) od svih galilejskih satelita. Kako je medju većim galilejskim satelitima Callisto najdalji od Jupitera, zato su tu plimne sile najslabije. Letilica "Galileo" nije odkrila dokaze o postojanju magnetskog polja, a postoji vrlo rijetka atmosfera ugljičnog dioksida.

Površinski reljef

Callisto ima najstariju površinu od svih dosad promatranih tijela u Sunčevom sustavu i procjenjuje se staru 4 miliarde godina. Obzirom na to, logično je što je njegova površina gusto prekrivena kraterima tj. najgušće u Sunčevom sustavu. Za razliku od ostalih galilejskih satelita, na Callistu nema tragova novije tektonike niti vulkanske aktivnosti. Ovdje nisu pronađene nikakve veće planine vjerojatno zbog površine od vodenog leda. Prevladavajuće reljefne značajke su krateri i koncentrični prstenovi oko najvećih kratera.

Dva su velika udarna bazena sa sustavom koncentričnih prestenova: Valhalla i Asgard. Valhalla je najveći udarni bazen na Callistu sa središnjim svijetlim područjem promjera 600 km i sustavom prstenova promjera do 4000 km, što ga čini jednom od najvećih udarnih struktura u Sunčevom sustavu. Udarni bazen Asgard ima sustav prstenova promjera 1700 km. Vrlo svijetli krater Burr sjeverno do Asgarda, jedan je od okolnih kratera nastalih nakon Asgarda. Slične strukture se mogu naći i na Mjesecu (Mare Orientale - Istočno More) i Merkuru (Caloris Basin - Ravnica Vrućine). Kao i na Ganimedu, krateri na Callistu nemaju središnje uzvisine niti koncentrične prstenaste planine.

Detaljne slike iz "Galilea" pokazuju kako tu neki nepoznati proces briše manje kratere. Smatra se da se radi o lavinama na rubovima kratera kakve je snimio "Galileo" i za koje se vjeruje kako ih uzrokuju potresi nakon pada meteorita. O lavinama svjedoče i svijetli rubovi nekih kratera. Iznenađujuća je dužina tijeka lavine koja je bez atmosfere ili nekog fluida proputovala velike udaljenosti, što upućuje na postojanje vrlo fine prašine na površini ili na postojanje elektrostatskih naboja koji omogućuju "lebdenje" prašine nad površinom.

Na Callistu je kao i na Ganimedu, moguće naći lance kratera - catene. Jedan od njih je 350 km dugačak lanac kratera "Gomul Catena" na rubu bazena Valhalla i očigledno je nastao padom asteroida ili kometa koji je prije toga bio rastrgan (vjerojatno Jupiterovim) plimnim silama. Krateri u lancu Gomul Katena su promjera do 25 km. Lanac kratera "Gipul Catena" je dugačak 620 km, a čine ga krateri s promjerima do 40 km. Na Callistu je ukupno pronađeno 12 ovakvih kraterskih lanaca, a slični su vidjeni i na Ganimedu. Na Callistu su nadjeni još i rasjedi kakvi se nalaze na Merkuru i Mjesecu.

Meteoritski material koji se s vremenom nakupio na ledenoj površini daje Callistu osobitu smedju boju. Noviji krateri su bijeli, pa se predpostavlja kako je smeđi materijal koji pokriva površinu Callista dosta tanak. Snimanja u infracrvenom dijelu spektra su pokazala kako noviji krateri imaju veći udjel leda od ostalih površina.

Summary

The Galilean moons are the four classical satellites of Jupiter discovered by Galileo Galilei in January 1610. They are the largest of the many moons of Jupiter and derive their names from the lovers of Zeus: Io, Europa, Ganymede, and Callisto. They are among the most massive objects in the Solar System outside the Sun and the eight planets, with radii larger than any of the dwarf planets. The three inner moons – Ganymede, Europa, and Io – participate in a 1:2:4 orbital resonance. The four moons were discovered sometime between 1609 and 1610 when Galileo made improvements to his telescope, which enabled him to observe celestial bodies more distinctly than had ever been possible before. Galileo’s discovery showed the importance of the telescope as a tool for astronomers by proving that there were objects in space that cannot be seen by the naked eye.

More importantly, the incontrovertible discovery of celestial bodies orbiting something other than the Earth dealt a serious blow to the then-accepted Ptolemaic world system, or the geocentric theory in which everything orbits around the Earth. Galileo initially named his discovery the Cosmica Sidera ("Cosmo's stars"), but names that eventually prevailed were chosen by Simon Marius. Marius discovered the moons independently at the same time as Galileo, and gave them their present names, which were suggested by Johannes Kepler, in his Mundus Jovialis published in 1614. However the Adriatic islander navigators also knew the 3 major Jovian satellites long ago, under other original names: Parvâ (= Europa), Torra (Ganimede), and Treta (Callisto).

Vanjske sveze

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Usporedba planetnih satelita

Poveznice

• Starohrvatska kozmogonija
• Čakavsko zvizdoslovje
• Plavušica (Jupiter)
• Svitlice (planeti)

Reference

Completed and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia (and partly Croatian Wikipedia).