Luka Ibrišimović

Luka Ibrišimović
Luka Ibrišimović.jpg
Opći podatci
Nadimak	Sokol
Narodnost	Hrvat
Vojno službeništvo
Ratovi	Stogodišnji hrvatsko-turski rat

fra Luka Ibrišimović - Sokol (ili Imbrišim(in)ović) (Požega ili Sibinj, oko 1626. - Požega, ožujak 1698.) franjevac, generalni vikar, protuturski borac i vodja ustanka u Slavoniji.

Životopis

Rani život

Tradicia, a i narodna pjesma drži, da je fra Luka Ibrišimović bio rodom iz Sibinja blizu Slavonskog Broda. Unatoč tomu zna se za jedno pismo, gdje sam Luka navodi da je iz Požege. Za tu se obitelj znalo već u prvoj polovini 17. stoljeća. Ime se pisalo izmjenice Imbrišimović i Ibrišimović. Radoslav Lopašić misli, da su se Ibrišimovići nekoć možda zvali Svilovići, a Turci da su ih prozvali Ibrišimović, jer turska rieč "ibrišim" znači svila. Misli se i to da su Lukini pradjedovi došli iz Bosne u Požegu, jer su suvremenici nazivali fra Luku "Uskok". Marijan Ibrišimović, valjda stric Lukin, bio je od godine 1647. do 1660. biskup biogradski, na kraljevskom dvoru u Beču štovan i ugledan. Jedno vrieme je brinuo o samom Luki. Školovao se u Velikoj, vjerojatno i u Rimu.

Svećenstvo

Dana 28. studenog 1634. dopustio je general franjevačkoga reda pismom iz Rima, da se može u veličkom samostanu otvoriti novicijat za šest klerika. Poslie svršenih nauka postao je svećenikom reda sv. Franje. Misli se, da je kao svećenik učio poslie i više škole u Rimu. Kao gotov svećenik djelovao je veoma požrtvovno i neumorno u Velikoj. Izprva je bio propovjednik, a kasnije i gvardian u veličkom samostanu. Od 1652. do 1655. župnik je u Ratkovu Potoku (danas Ratkovica). U Budimu je potom sedam godina bio župnik, a od 1659. do 1662. i samostanski starješina. Poradi marljivosti i osobitih sposobnosti godine 1675. imenovan je definitorom franjevačke države (Bosnae argentinae). Mnogo je radio za unapredjenje staroga veličkoga samostana. Preuredio je i crkvu i samostan dade s pomoću kršćana, a uzto je dogradio i nove stanove za Franjevce. Njegovim je marom osnovana u Požegi još prije godine 1672. osnovna škola, koju je spomenute godine polazilo preko 50 djece. Osim toga je fra Luka dao godine 1670. pokriti i popraviti još jedinu crkvu sv. Duha u Požegi. Poslie smrti fra Petra Nikolića imenovao je biskup Marin Borković 22. ožujka 1675. svojim vikarom za Slavoniu fra Luku. Dana 21. lipnja 1675. potvrdjuje franjevački general fr Mar. de Bononia iz Rima, da fra Luka može izvršivati službu i čast generalnoga vikara izmedju Save i Drave. Težko to zvanje u tadašnjoj turskoj Slavoniji vršio je fra Luka više od 20 godina, sve do svoje smrti. Godine 1681. preselio se na želju svojih sugradjana iz Velike u Požegu. Iz Požege se nije više selio sve do svoje smrti.

Ratovanje s Turcima

U brigi za svoju kršćansku braću stigla je fra Luku i njegova pouzdanika Relju (fra Lukin glasnik koji je prenosio skrivene poruke) težka nesreća. Godine 1684. uhvatili su Turci Relju, kad je nosio fra Lukine listove kršćanskim vojvodama, pa su bacili u tamnicu i fra Luku i Relju. U tamnici su čamili četiri mjeseca i to u požeškom gradu, a bili su već osudjeni i na smrt. Junačkoga Relju je na kraju stignula smrt na kolcu, o koji su svezali i fra Luku Ibrišimovića. Sedam je dana bio fra Luka svezan o kolac, dok ga nisu braća Franjevci novcem otkupili od očite smrti. Medjutim fra Luka je bio glavnom u Beču kod cara Leopolda I., ne bi li ga nagovorio, da pošalje u Slavoniu što prije svoju vojsku. Ibrišimović je i uspio, ali osim žive rieči uze i mač u ruke i stavi se na čelo kršćanskim ustašama oko Požege, koji su se trebali pridružiti carskoj vojsci. Godine 1687. Turci su izgnani iz Požege, ali su se već 1688. u ožujku pregrupirali i spremali udariti ponovo na grad. Kod Požege se bila bitka upravo dana 12. ožujka 1688. i to na jugozapadnom briegu Sokolovcu. Pobjeda je kršćana bila odlučna i sjajna. Osim samoj carskoj vojsci pripisuje ju poviest upravo našemu junaku fra Luki Ibrišimoviću. On je ponajviše sam dizao narod na noge i glavom sudjelovao u boju za oslobofjenje svoga grada Požege. Da je tomu tako, svjedoči i listina cara Leopolda I., u kojoj car slavi junačtvo kršćana, a fra Luku naziva "Sokolom". I narodna tradicia sačuvala mu je u pjesmi slavno ime na vječnu uspomenu potomstvu.

Počasti

U prigodi obljetnice oslobodjenja Požege i Slavonie od Turaka L. Kraljević napisao je "prigodne dramatske slike" Fra Luka Ibrišimović ili izgon Turaka na Grgurevo iz Požege (Osijek 1890), u Zagrebu je izdana spomenica Ibrišimoviću 1893. franjevački bogoslovi s prilozima J. Hranilovića, G. Martića, I. Okrugića Srijemca i M. Barbarića, a gradske su mu oblasti u Požegi 1893. ispred crkve sv. Terezije postavile spomenik, rad Györgya Kissa. Obljetnica njegove smrti 1998. u Požegi je obilježena izložbom, znanstvenim skupom i izdavanjem prigodne poštanske marke. Zahvalni Požežani slave i dandanas uspomenu na tu pobjedu i na svoga junaka fra Luku Ibrišimovića svake godine na Grgurevo (12. ožujka) pucnjavom iz pušaka i topova po okolišnim vinogradima.

Pjesma o fra Luki

Sokol Luka poslušao vilu,

pa on svlači misničko odilo,

i oblači od mejdana ruvo,

Pa on ide ravnieh sokacih,

I pozivlje što vojevat može.

...

Djeco moja, mladi sokolići,

Sutra ćemo gorom udariti,

I na Turke silno navaliti,

Dok su Turci jošte nepripravni,

Nepripravni za boj neuredni.

Ako Bog da, da složni budemo,

A i složno na nje udarimo,

Lasno ćemo Turke predobiti,

Turci bo su na mejdanu slabi.

Kad je danak sutra osvanuo,

Svetkovina Grgurova dana,

Podiže se Sokol od Sibinja,

Na 'no sivo sokolovo brdo,

Gdje su Turci šatore razapeli,

U šatorih noćcu prinoćili

Bez busija i bez stražarija,

Bez savjeta i pravog napredka,

U snu ih je zateko Sokole,

pa ih kolje kao vuče janjce,

Udarajuć na turske šatore,

Šatore i pospane Turke.

Skaču Turci snani i pospani,

Skaću Turci, al uteć ne mogu,

Šuma gusta, a pećina tvrda,

Britka sablja za šalu ne znade,

Pobigoše age i spahije,

Janjičara ni broja se ne zna,

Samo osta Bršljanović-aga,

Bršljanović, žalostna mu majka!

Tad govori Sokol od Sibinja:

Čujte djeco, mladi sokolići!

Liepo ste me danas poslušali,

I liepo ste bojak dovršili,

Sve pogibe nitko ne ostade,

Do jedinog Bršljanović-age.

Agu ćemo u Beč odpravljati,

I poklonit caru gospodinu,

Nek kazuje i nek pripovieda,

Kako Sokol za cara vojuje!

To govori Sokol od Sibinja,

To govori, pak se preoblači.

On mi svlači od mejdana ruvo,

Pa oblači misničko odilo,

Da zahvali Bogu i Mariji,

Što j' od Turak zemlja očistita.