Slavonija

Slavonija (ranoperz. Pendanaya, antička Interamnia ili Pannonia Savia, srednjovjeka banovina Slovinje ili Panonska Hrvatska, čakav. Šćavunýa): Slavonija je povijesna i zemljopisna cjelina u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. To je pretežno ravnica na jugu Panonske nizine, koja leži izmedju rijeke Drave na sjeveru uz granicu Magjarske, Save na jugu uz bosansku granicu i Dunava na istoku s granicom prama Srbiji. Slavonska ravnica je glavna žitnica i poljoprivredno najrazvijeniji dio Hrvatske. Jedino značajno gorje iznad 500m se tu nalazi u zapadnoj Slavoniji oko Požeške kotline s glavnim masivima Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora.

Abstract

Slavonia county (South Pannonian plains in eastern Croatia, ancient Latin: Interamnia or Pannonia Savia, medieval Slovinje): Slavonia is a geographical and historical region in northeastern Croatia. It is a fertile agricultural and forested lowland in southern Pannonian Basin, bounded by the Drava river in the north, the Sava river in the south, and the Danube river in the east. The Slavonija plain in southern Pannonian basin includes some isolated siliceous ranges: Mt Psunj 984m, Mt Papuk 953m, Mt Krndija 790m, Požega hills 616m, and Dilj hills 471m. The longest range including also the most valuable natural peculiarities, there is Mt Papuk being now conserved as a Nature Park, and Papuk Geopark. Slavonia is notable for its luxuriant forests, wide plains and significant agricultural industry.

Zemljopis Požeške kotline

Slavonsko gorje je nastalo većinom još u paleozoiku tektonskim poremećajima, nabiranjem tla i formiranjem gorskih sklopova sastavljenih od granita, gnajsa, kristaličnih škriljevaca i eruptivnog kamenja. Podno tih masiva je na rasjedima došlo do pojave termalnih voda, a posebno su značajna izvorišta tople vode u predjelu Velike. Kasnije erozije tla oborinskim i tekućim vodama su formirale u tom gorju brojne usjeke i vododerine, što je pridonijelo bogatstvu reljefa kao i raznolikosti samog terena. Reljefno gledano, zapadni brdoviti dio Slavonije unatoč svojoj kompaktnosti omogućio je izgradnju dobrih komunikacija sjeverne Podravske nizine s Požeškom dolinom kao i južnom Posavinom. Požeška kotlina je okružena Psunjom, Papukom, Krndijom, Diljem i Požeškom gorom. Posebno je zanimljiv i najprostraniji sjeverni planinski masiv Papuk, koji svojim grebenima i vrhovima od istočne Tromeđe (713 m) iznad Kutjeva preko glavnog vrha Papuka (953 m) sve do zapadnog Petrovog vrha (615 m) kraj Daruvara štiti kotlinu od sjevernih vjetrova, pa to čini na južnim padinama klimu blažom nego u samoj Požeškoj kotlini.

Glavne su rijeke Orljava, Londja, Pakra i Bijela, koje uglavnom teku na jug i pripadaju savskom slivu. Klima je umjereno topla i vlažna s toplim ljetom (Cfb po Köppenu). Zime su umjereno hladne. Većina oborina pada u kasno proljeće i jesen, a manje zimi, u rano proljeće i ljeto. Ljeti se dogodjaju i grmljavinski pljuskovi, ponekad s tučom. Nema izrazito vlažnih razdoblja. Gorski grebeni imaju niže temperature i više oborina s dužim snijegom.

Posebna županija u Požeškoj kotlini se prvi puta spominje 1210. godine, sa sjedištem u požeškoj utvrdi - danas Stari grad u središtu Požege i smatra se kako je kao Požeška županija dalje postojala već od 12. stoljeća. Čini se da i prirodne granice uglavnom odgovaraju današnjima: Pakrac i Psunj na zapadu, Velika i Papuk na sjeveru, Pleternica i Požeška gora na jugu, pa Dilj gora i Čaglin na istoku. Danas su tu industrija i poljoprivreda najdohodovnije gospodarske grane, slijede trgovina i promet. Obradivo je nešto više od 40% površine. Poljoprivreda je najrazvijenija u Požeškoj zavali, a glavne su kulture kukuruz, pšenica, suncokret, uljana repica, sladorna repa i vinova loza. Svinjarstvo je glavna stočarska grana. Industrija je koncentrirana u Požegi. Zbog prijelaza iz socijalizma u kapitalističko društvo i zbog raznih malverzacija koje su činile i još čine razne strukture, gospodarstvo Požeške kotline se nalazi u krizi.

Gorje Požeške kotline

U slavonskoj ravnici sjeveroistočne Hrvatske uzdiže se samo starije niže gorje ispod 1.000m, koje je pretežno silikatne gradje. Većinom se razvilo Kaledonskom i Hercinskom orogenezom u paleozoiku, pa sadrže i najstarije hrvatske stijene iz silura i devona. Kasnije su ti masivi dosta erodirani i sniženi, a u terciaru su im niže padine prekrivene mladjim sedimentima iz Panonskog mora.

To slavonsko gorje u krugu oko Požeške kotline tvore: na sjeveru i sjeverozapadu najduži Papuk (953 m), na jugozapadu najviši Psunj (984 m), na sjeveroistoku Krndija (790 m), na jugu niža Požeška gora (616 m) i na jugoistoku najniža Dilj gora (471 m). Papuk i Krndija su spojeni u zajednički greben dužine oko 70 km, što je (uz nisku Bilogoru) najduži gorski niz sjeverne Hrvatske u medjurječju izmedju Save i Drave.

Psunj 984m

Psunj je najviši gorski greben Slavonije u istočnoj Hrvatskoj, istočno od Novske i sjeverno od Gradiške na jugozapadu Požeške kotline. Na sjeveru ga od Papuka odvajaju rječne doline Pakre i Orljave sa cestom Pakrac-Požega preko sedla Bučje na 365m, a na jugoistoku je od niže Požeške gore odvojen cestom Gradiška-Cernik-Kapela. Ovalni masiv Psunja je smjerom istok-zapad dug 30 km.

Najviši se vrh nalazi na visini od 984 metara i zove se Brezovo Polje, a oko njega se zvjezdasto šire strme gorske kose odvojene dubokim jarugama brdskih potoka. Istočnije je još viši vrh Javornica, 911m. Dalje na zapadu do Novske, preko sedla Bijela stijena kao najzapadniji ogranak Slavonskog gorja, nastavlja se prostrano i niže Novsko humlje ili Paklenica s glavnim vrhom Zmajevac, 467m. Ovo je humlje uglavnom obraslo hrastovim šumama u mozaiku s naseljima i vinogradima.

Psunj ima paleozojsku jezgru koju okružuju neogenski sedimeti. Stari silikatni greben Psunja je uglavnom gradjen od granita, gnajsa, škriljevaca i sličnih paleozojskih stijena s rudnim ležištima grafita, talka i kvarcnog pijeska. Viši dijelovi su prekriveni bukovom šumom i niže hrastovima, a na prigorjima su zasadjeni vinogradi i voćnjaci. U šumskom rezervatu Muški Bunar očuvan je dio hrastove prašume. U srednjem vijeku se gorje zvalo Psujnik, a u rimsko doba Mons Pisunus od čega potječe i današnje ime.

Papuk 953m

Papuk je najduža slavonska gora u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Požeške kotline. Zajedno s istočnim nastavkom (Krndija), taj gorski greben Papuk-Krndija je ukupno dugačak 70 km u smjeru istok-zapad. Najviši vrh grebena je istoimeni Papuk na 953m. Paleozojsku jezgru, gradjenu većinom od gnajsa, na rubovima prekrivaju mladji kredni karbonati (vapnenac i dolomit) i terciarne laporne naslage. Papuk se odlikuje velikim šumskim prostranstvom gdje prevladavaju hrastovi i bukva na višem grebenu, pored toga javor, klen, jasen i dr. Na prisojnim stranama ima breze, borovice i pitomog kestena.

Ogoljelih stijena ima u nižim dijelovima i potočnim koritima. Za slavonsko su gorje neobične Sokoline stijene (564 m) nedaleko od Gornjeg Vrhovca koje su mjestimično gole, glatke i gotovo okomite. Papuk je izvorišno područje za više vodotoka: Pakra, Karašica, Čađavica i dr. Papuk sa svojim razvedenim grebenima i uvalama, s bujnom vegetacijom, karakterističnom florom i faunom, uz obilje izvorske vode i gustu mrežu putova, predstavlja vrlo prikladno područje za razvitak gorskog turizma. Na području Papuka očuvani su značajniji ostatci kulturne baštine vezani za dva povijesna razdoblja, predhistorijsko doba i srednji vijek.

Starije ime Papuka, zabilježeno u srednjovjekim dokumentima bilo je Požeški Snježnik. Papuk je bio prvo oslobodjeno okupirano područje u Republici Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Područje od više od 500 kilometara četvornih su hrvatski branitelji uspjeli osloboditi uz minimalne žrtve. Oslobadjanje je započelo 13. prosinca 1991.. 136. slatinska brigada HV je za nekoliko dana uz pomoć 123. požeške, 127. virovitičke, 132. našičke brigade te pridruženih postrojaba iz Bjelovara, Čakovca i drugih postrojaba HV oslobodila cijelo područje bivše Općine Podravska Slatina.

1999. godine proglašen je Park prirode Papuk, a 2007. godine Papuk Geopark - prvi geopark u Hrvatskoj. Na Papuku su poznata rekreacijska središta Zvečevo, Jankovac i Velika, kao i arboretum Lisičine. Na Papuku su izgradjeni planinarsko-turistički objekti:

planinarski dom Lapjak (335 m) 3 km udaljen od Velike
termalno kupalište Toplice (296 m) nedaleko od Velike
planinarska kuća Trišnjica, 7 km od doma Lapjaka
dom gorske službe spašavanja na Nevoljašu (725 m)
planinarski dom Jankovac (475 m) na sjevernim obroncima Papuka

Krndija 792m

Krndija je iztočnija gora u Slavoniji što se pruža istočno od Papuka, na koji se nadovezuje i slične je gradje. Nalazi se južno od Orahovice i Našica odnosno sjeverno od Požege i Kutjeva. Najviši vrh Krndije je Kapavac, visok 792 metara. Zapadna (uvjetna) granica Krndije je gorsko sedlo na cesti izmedju Orahovice i Kutjeva, dok je istočni rub teško odrediti, jer tu Krndija postupno prelazi na Našičko humlje u ravnici blizu Đakova i istočnije prama Vinkovcima.

Požeška gora 616m

Požeška gora je niži brdski greben južno od Požege u jugozapadnoj Slavoniji, izmedju Pleternice i Nove Gradiške u dužini oko 35 km. Požeška gora leži istočno od Psunja i zapadno od Dilja. Najviši vrh Požeške gore je Maksimov Hrast na 616 metara nadmorske visine. Pretežno hrastove šume su na toj niskoj gori većinom posječene skoro do glavnog hrbta zbog širenja naselja, vinograda i voćnjaka.

Dilj gora 471m

Dilj je najniža gora u središnjoj Slavoniji tj. u istočnoj Hrvatskoj, a nalazi se sjeverno od Slavonskog Broda i južno od Krndije. Na zapadu je od Požeške gore odvojena dubokom dolinom rijeke Orljave i cestom Požega-Slavonski Brod. Najviši vrh je Jurje brdo (jugo-srpski: "Čardak") na 471 metar nadmorske visine, a ini važniji vrhovi su još na zapadu Predolje (459m) i na istoku Lipovica (423 m). Na toj najnižoj slavonskoj gori su šume uglavnom posječene ili degradirane u šikare, a naselja se šire blizu vršnog grebena. Glavne prirodne znamenitosti su na sjevernoj strani Sovsko jezero pod glavnim vrhom i kanjonski potok Pljuskara sa slapovima.

Niže slavonsko humlje

Osim prikazanoga pravog gorja oko Požeške kotline, dalje u ravnici istočne Slavonije i Baranje se nalaze još poneke skupine nižeg humlja visine 200-300m, koje se većinom sastoji od mladjih pleistocenskih naslaga prapora (lesa). Takvi su npr. Banska Kosa (245 m) u Baranji, pa zapadni ogranak Fruške gore (294 m) kod Iloka, dok je ino slavonsko humlje na praporu izmedju Djakova i Vinkovaca još niže od 200m.

Zapad Fruške gore

Veći i najviši srednji i istočni dio Fruške gore s vrhom Crveni čot (539 m) se danas nalazi u Vojvodini (istočni Srijem), dok u Slavoniju tj. zapadni Srijem ulazi samo niži sjeverozapadni ogranak Fruške gore uz Dunav od Iloka do Vukovara. Tu je njezin najviši granični vrh Liska (294 m) južnije iznad Iloka, na čijim su obroncima prostrani vinogradi iz kojih se proizvode poznata iločka vina.

Baranja: Banska kosa

Banska Kosa se pruža sredinom Baranje, u smjeru sjeveroistok-jugozapad izmedju Batine i Belog Manastira. Na jugoistoku je omedjena cestom Batina-Beli Manastir, a na sjeverozapadu rječicom Karašica (pritok Dunava). Najviši su vršci na sredini toga prapornog hrpta Kamenjak 245m, Klenovac 227m i ini niži od 200m. Sjeverni su obronci mozaično pod hrastovim šumicama medunca, a zaravan i južni obronci su većinom iskrčeni s prostranim vinogradima i naseljima uz podnožje. Na prapornim strmcima se mjestimice još očuvala rijetka stepska flora, slična kao u susjednim pustama (Alföld) srednje Magjarske, kakve inače uglavnom nema zapadnije u Hrvatskoj.

Slavonske rijeke

Velike plovne rijeke teku samo rubno oko Slavonije: najveći Dunav na istoku, Sava na jugu i Drava na sjeveru. Osim tih većih rubnih rijeka koje tek manjim dijelom dodiruju Slavoniju, kroz slavonsku ravnicu još vijugaju mnoge rijeke i rječice koje većinom izviru iz opisanoga Slavonskog sredogorja. Medju njima su u savskom slivu razmjerno najveći Bosut na jugoistoku, pa Orljava na jugu s pritokom Londja i Pakra na jugozapadu, a Vuka na istoku teče u Dunav, dok na sjeveroistoku Karašica utječe u Dravu. Pregled i nazivlje rijeka oko Slavonije:

Dunav (grč. Ister, latin. Danubius, engl. Danube, njem. Donau, čakav. Dunây) teče u Crno more, a Sava, Drava i Vuka se ulijevaju u Dunav.
Drava (grč. Draos, latin. Dravus, njem. Drau, engl. Drave) utječe u Dunav, a Karašica u Dravu.
Sava (grč. Saos, latin. Savus, njem.& engl. Save) se ulijeva u Dunav.
Bosut (grč. Bathynos, latin. Bathinus) se ulijeva u Savu, a Bidj, Berava, Studva i Spačva se ulijevaju u Bosut.

Rijeka Bosut

Bosut je nizinska rijeka u jugoistočnoj Slavoniji na području Spačva i u Vojvodini na jugu Srijema, kao najveća nutarnja rijeka u Slavoniji i Srijemu. Dužina tijeka Bosuta je 186 km, a površina sliva 3.097 km². Bosut nastaje kod Štitara blizu Županje spajanjem potoka Bidja i Berave, pa teče sporo i vijugavo na istok kroz predjel Spačva izmedju prostranih močvara, zatim prelazi u južni Srijem i ulijeva se u donju Savu kod rječne luke Bosut. Pritoci Bosuta su rječice Bidj, Berava, Studva i Spačva. Naselja kraj Bosuta su nizvodno: Štitar, Gradište, Cerna, Andrijaševci, Rokovci, pa najveće Vinkovci, Privlaka, Đeletovci, Nijemci, Podgrađe, Apševci, Lipovac, Batrovci, Morović, Višnjićevo i Bosut. Priča se da su stari Rimljani govorili kako u svom carstvu imaju rijeku koja dopodne teče na jednu stranu, a popodne na drugu, a misli se na spori močvarni Bosut, koji ponekad tako mirno teče da i s malim vjetrom voda poteče u jednom ili drugom smjeru.

Rijeka Vuka

Vuka je vijugava nizinska rijeka u Slavoniji i Srijemu, dugačka 112 km. Izvire kod sela Paučje na sjeveroistočnom podnožju Krndije, pa se ulijeva u Dunav u gradu Vukovaru koji je po njoj dobio ime. Na samom početku njenog tijeka ispod Krndije je od godine 1978. izgradjeno umjetno jezero Borovik pokraj Djakova.

Rijeka Karašica

Karašica je desni pritok Drave i rijeka na sjeveroistoku Slavonije, dugačka oko 92 km. Odvodnjava istočni dio podravske ravnice i slivno područje ima 936 km². Nastaje jugoistočno od Čadjavice od sastavaka potoka Vojlovice i Voćinske rijeke koja izvire kod Voćina na sjevernom podnožju Papuka. Potom vijugavo teče usporedno s Dravom, u koju se ulijeva istočno od Petrijevaca, a najveći joj je pritok Vučica. Ima dvojni nivalno-pluvialni režim s najvišim vodostajima u jesen zbog kiša i u kasno proljeće zbog topljenja snijega na prostranom Papuku, pa su zato u srednjem i donjem tijeku Karašice i Vučice izvedeni hidromelioracijski radovi za obranu od poplava.

Orljava i Londja

Orljava je lijevi pritok Save i glavna rijeka u Požeškoj kotlini, a od izvora do Save je dugačka 89 km. Izvire iz Psunja na visini iznad 800 metara i prvo teče od zapada na istok. gdje se nju slijevaju sve vode gorskih potoka oko Požeške kotline. Kod Požege u Orljavu utječe njezin veći pritok s Papuka – Veličanka i veći potok s Požeške gore – Vučjak. Pokraj Pleternice prima os istoka svoj najveći pritok rječicu Londja koja izvire na jugoistoku Krndije. Tu na sutoku Orljava mijenja smjer otjecanja i zavija prama jugu, pa dolinom izmedju Požeške i Dilj gore prolazi u Posavinu, gdje se ulijeva u Savu kod Slavonskog Kobaša. Rijeke Orljava i Londža su zgodne za ribolov, a slap na Orljavi kod Pleternice poznato je ribolovno i izletničko mjesto.

Rijeka Pakra

Pakra je brdska rijeka u jugozapadnoj Slavoniji, kao lijevi pritok rijeke Lonje. Izvire na jugozapadnoj padini slavonske Ravne Gore (778 m) i uglavnom teče na zapad sjevernim podnožjem Psunja, pa se južno od Kutine ulijeva u donju Lonju par kilometara uzvodno od njenog ušća u Savu. Najveće naselje na Pakri je gradić Pakrac. U gornjem slivu kod manastira Pakra je dublja klisurasta sutjeska u vapnenačkom krasu izmedju Ravne Gore i južne strmine Papuka, gdje zbog toplije kanjonske mikroklime uz ino submediteransko bilje rastu najsjevernije u Hrvatskoj i južne šumice primorskog bjelograba (Carpinus orientalis).

Biogenomi starosjedilaca

U novije doba je I. Jurić (2003, 2005, 2007, 2011. i u tisku) ovdje proveo detaljne biokemijske analize Y-haplotipa kod autohtonih Hrvata i osobito kod Šokaca, koji sadrži 2/5 ili preko 40% osobitog haplotipa Eu7/I1b, pa je time bitno različit od Srba i inih Slavena. Ove objektivne analize odsad nam jasno dokazuju da su izvorno u Slavoniji hrvatski Šokci najranija autohtona etnogrupa nastala srednjovjekim slaviziranjem prvotnih Ilira, tj. prapovijesnih slavonskih Breuka i prasrijemskih Amantina, kojih genomski pretci ovdje žive najmanje kroz prethodnih 20 tisućljeća ili kroz punih 200 stoljeća ovdašnje predpovijesti. Stoga s biogenomskog aspekta, njihovo jugoslavensko potiskivanje ima značajke tipičnoga genocida. Ta nova biogenomika arhaičnih Šokaca objektivno i konačno ruši izmišljenu novosrpsku propagandu kako su "Srbi tu odvajkada svi i svuda", čemu je glavni dokaz medijski povratni vremeplov. Zato je doselidba Srba tek u novovjeku Slavoniju s Turcima bila čak 50 puta mladjim doseljenicima od predpovijesnih šokačkih predaka sada tu objektivno potvrdjenih biokemijskom genetikom.

Povijest Slavonije

Najranije prapovijesno pučanstvo Slavonije su bila Panonska plemena i u ranoj antici doseljeni Kelti: na sredini oko Slavonskog gorja je glavno pleme Breuci (grč. Breukoi), pa na jugu uz Savu keltski Scordisci, a na istoku pretežno u Srijemu Amantini i uz ušće Drave na sjeveroistoku Cornacates. Ranoantički staroperzijski pranaziv južne Panonije i Slavonije bio je Pendanaya. U to ranije predrimsko doba prije Krista su oko Slavonije na starogrčkom poznati i prvi zemljopisni nazivi: rijeke Ister (Dunav), Draos (Drava) i Saos (Sava), a na istočnom rubu i ovdašnji rani grad Syrmion (Mitrovica), ter zapadnije najstariji panonski pragrad Segeste (pra-Sisak).

Današnja Slavonija je zatim postala jugozapadni dio rimske provincije Pannonia Savia, gdje je poznato dvadesetak rimskih naselja, te latinska imena rijeka i gorja. Kasnoantička Slavonija se zvala Interamnia (= Medjurječje) i Srijem je bio Syrmium, pa gorje Mons Pisunus (Psunj), Mons Vartius (Papuk-Krndija), Mons Alma (Požeška gora), Mons Caruntus (Fruška gora), zatim rijeke Danubius (Dunav), Savus (Sava), Dravus (Drava), Bacuntius (Bosut), Ulca (Vuka) i dr. Rimska je Interamnija bila dosta naseljena i od antičkih gradova Slavonije su najvažniji: Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), Marsonia (Slavonski Brod), ...itd.

Nakon propasti Rimskog Carstva, Interamniju naseljavaju Hrvati pa to prvo postaje samostalna Banovina Slovinje ili Panonska Hrvatska (8.- 9. stoljeće) i zatim sjeverni dio ujedinjenog Hrvatskog kraljevstva Trpimirovića i potom Arpadovića u 10.-14.st., vidi o tomu još pobliže: Panonski banovi i Panonski Svetislavići. Nakon poraza hrvatsko-magjarske vojske u bitki na Mohačkom polju 1526. Slavonija kraće prelazi u vlast Osmanskog Carstva. Već 12. ožujka godine 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra Luka Ibrišimović je s narodnom vojskom razbio Turke kada je dobio nadimak Sokol. Fra Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobodjenju Slavonije. Mirovnim sporazumom u Srijemskim Karlovcima 1699, Slavonija zajedno s ostalom Hrvatskom dolazi pod Habsburšku krunu. U prvo vrijeme habsburške vladavine je bila autonomno kraljevstvo Slavonije, dok su južni dijelovi u Posavini bili dio Vojne krajine pod izravnom upravom Ratnog vijeća u Beču. Nakon revolucije god. 1848. Hrvatska i Slavonija tvore autonomnu Hrvatsko-Slavonsku provinciju, koja 1867. dolazi u ugarski dio monarhije. Vojna krajina se konačno 1881. sjedinjuje sa civilnom Hrvatskom, čime se cijelo područje opet nalazi pod hrvatskom vlašću.

Nakon raspada Austro-Ugarske, Slavonija postaje dio Kraljevine Jugoslavije, gdje je od 1929. dio tzv. Savske banovine. Za vrijeme 2. svjetskog rata spada u njemačku okupacijsku zonu ND Hrvatske, a nakon rata postaje dijelom Socijalističke Republike Hrvatske unutar SFRJ. Nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost 1991., srpsko stanovništvo je osnovalo vlastitu para-državu od dijelova istočne i zapadne Slavonije. Istočni dio je nazvan Autonomna srpska regija Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema na okupiranom području istočno od Osijeka, Vinkovaca i sjeveroistočno od Županje: Baranja i gradovi Vukovar i Ilok. Zapadni dio je obuhvatio područje oko sela Okučani i veći dio planine Psunj. U svibnju 1995. je ta zapadna enklava vraćena Hrvatskoj nakon vojne operacije 'Bljesak'. Istočni dio u Podunavlju je privremeno predan mirovnoj misiji Ujedinjenih Naroda (UNTAES) 1996., a od 1998. je vraćen Hrvatskoj.

Slavonski dialekti

U našoj javnosti su unitarni Vukovci ideološki nametnuli lažno uvjerenje, kako je zamalo sva Slavonija na ispravnoj jugo-liniji uglavnom književno-štokavska, a tek rijetki znaju da tamo ima i dosta ikavskih Bunjevaca, dok većina nemaju pojma o nekim prastarim slavonskim šćakavcima i čak o kajkavcima:

Novo-jekavci: Danas većina Slavonaca doista govore raznim inačicama štokavštine, dijelom zbog preselidbi nakon provale Turaka, ali takodjer i zbog novijih pritisaka Vukovskog jugo-jezika iz javnih medija. U srednjoj i zapadnoj Slavoniji kao i u većim gradovima se govori pretežno jekavski manjeviše slično književnom standardu.
Ikavci: Na sjeveroistoku i najviše u Baranji i Podunavlju nakon Turaka ima dosta doseljenih Bunjevaca koji govore novoštokavsko-ikavski (poput Hercegovaca).
Šćakavski Šokci: Danas su u Slavoniji najznačajniji i najstariji izvorni govori posavskih Šokaca koji govore arhaičnom šćakavskom ikavicom (staroštokavski) na prijelazu izmedju čakavice i štokavštine: Takvi su šokački govornici najizrazitiji i vrlo arhaični osobito oko Davora i susjednih sela (Orubica, Siće, Magićmala itd.) gdje se još govori kao u staro doba M.A. Relkovića, uz završne naglaske na kraju (poput francuskog) i posve obratno od Vukove jugo-štokavštine. Vidi još pobliže: Staroštokavska ikavica. Takodjer su i najnovije biogenomske analize potvrdile starohrvatsku izvornost i biokemijsku iznimnost tih posavskih Šokaca, za razliku od znatnog dijela novodoseljenih Slavonaca (I. Jurić 2009. i u tisku).

Ekavski (bivši kajkavci): Na sjeveru u Podravini od Virovitice do Valpova je najčešći ekavsko-štokavski govor pretežno kod katoličkih Hrvata, što je ostatak nakon asimilirane slavonske kajkavice miješanjem sa štokavcima. Po srednjovjekim naznakama i danas preostalom mjestopisu je manjeviše jasno, kako su upravo na tomu podravskom području današnjih ekavaca nizvodno do Valpova, sve do Turskih provala prevladavali raniji slavonski kajkavci, koji danas više ne dosežu istočnije od Pitomače. Ipak se do dandanas u neposrednoj blizini uzduž magjarskog Prekodravja nalaze razasuta naša polukajkavska sela nizvodno skoro do Baranje, gdje su se bolje održala u inojezičnom okružju izvan unitarnog pritiska naših Vukovskih jugo-medija: vidi pobliže Kajkavsko Prekodravje. Takodjer i na južnoj slavonskoj strani Podravine, izmedju Valpova i Donjeg Miholjca sve dosad se očuvao niz kajkavskih toponima za potoke i šume, a povrh toga je i danas ime slavonskog gradića Belîšče tipično kajkavsko. Danas su skoro jedini živi kajkavci u Slavoniji jugoistočno od Pitomače, u selu Jarmina kod Vinkovaca, ali su ovo tek novodoseljeni zagorski kajkavci iz doba Jugoslavije u 20. stoljeću.

Slavonski turizam

Zahvaljujući brojnim rječicama i potocima, pa dijelom očuvanim šumama, u Slavoniji je razvijen tradicijski lovni i ribolovni turizam, kao i seoski turizam. Slavonija i Baranja su idealna odredišta za turiste koji žele provesti odmor u miru i tišini daleko od gradskih gužvi. Slavoniju okružuju 3 rijeke: Sava, Drava i Dunav, tvoreći srednjoeuropski prostor klasične ljepote s bogatim šumama, pašnjacima i brežuljcima. U Slavoniji su brojni dvorci i ljetnikovci koji su nekoć pripadali bogatim obiteljima, pa daju posebnu draž ovom dijelu Hrvatske. Najveći grad u Slavoniji je tipični panonski grad Osijek na rijeci Dravi, kao zanimljiva turistička destinacija s brojnim parkovima, kulturnim spomenicima i raznim zabavnim sadržajima.

Baranja je prirodno najbolje izdvojena cjelina. Prostire se izmedju Drave, Dunava i granice s Magjarskom. Na močvarnim rječnim sastavcima Drave i Dunava je priroda stvorila osobitu pojavu Park prirode Kopački rit, koji je bogat životinjskim i biljnim svijetom. Godine 1967. je proglašen parkom prirode, a uže najbogatije područje zoološkim rezervatom. Veća naselja u Slavoniji su: Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Požega, Daruvar, Nova Gradiška, Kutjevo, Županja, Đakovo, Našice i Virovitica. Većina smještaja su pansioni s apartmanima i sobama ili hoteli. Glavna turistička ponuda Slavonije se temelji na lovnom turizmu, ribolovu, kao i seoskom agroturizmu.

Gospodarstvo

Na prostranim poljoprivrednim površinama ravne Slavonije se najviše uzgajaju žitarice (pšenica i kukuruz), industrijsko bilje (sladorna repa, uljarice, krmno bilje i duhan), pa u nešto manjoj mjeri voće: jabuke, kruške, šljive i sl. U istočnoj Slavoniji na toplo-suhim lesnim ravnjacima (prapor) je razvijeno i vinogradarstvo, najviše kod Iloka. U stočarskoj proizvodnji prevladava govedarstvo i svinjarstvo, a razvijeno je i ribnjačarstvo. Slavonske šume pružaju važan izvor drvne gradje, a posebno visokokvalitetni nizinski hrast lužnjak. Iskorištavanje tih šuma je započelo sredinom 19. stoljeća i danas je vrlo aktivno, ali zbog nerazvijenog procesa obrade, ne čini posebno profitabilnu gospodarsku granu.

Slavonsko pučanstvo

U Istočnoj Hrvatskoj (Slavonija i Baranja) je po rezultatima popisa od 31. ožujka 2001. živilo ukupno 891.259 stanovnika tj. 1/5 ili 20,1% ukupnog pučanstva Hrvatske. U odnosu na 1991. godinu (977.391 stanovnika) je nadjena ukupna depopulacija ili pad broja stanovnika od 8,8% ili apsolutno za 86.132 osobe manje. Većina pučanstva Slavonije su Hrvati, dok su Srbi najveća nacionalna manjina. Idući podatci su iz popisa pučanstva 2001. Etno-sastav po županijama:

Virovitičko-podravska: 89,47% Hrvati, 7,08% Srbi, 0,27% Madjari, 0,25% Albanci, 0,10% Česi
Brodsko-posavska: 93,98% Hrvati, 3,02% Srbi, 0,33% Romi, 0,21% Bošnjaci, 0,18% Ukrajinci, 0,16% Albanci
Osiječko-baranjska: 83,89% Hrvati, 8,73% Srbi, 2,96% Madjari, 0,65% Slovaci, 0,30% Romi, 0,29% Nijemci, 0,26% Albanci, 0,15% Slovenci, 0,12% Bošnjaci, 0,11% Crnogorci
Vukovarsko-srijemska: 78,27% Hrvati, 15,45% Srbi, 1,00% Madjari, 0,88% Rusini, 0,65% Slovaci, 0,56% Bošnjaci, 0,24% Albanci, 0,23% Ukrajinci
Požeško-slavonska: 88,68% Hrvati, 6,54% Srbi, 0,92% Talijani, 0,90% Česi, 0,26% Madjari, 0,17% Albanci, 0,14% Slovaci

Jedini veći grad u Slavoniji s preko 100.000 stanovnika je Osijek kao četvrti u Hrvatskoj po veličini (nakon Zagreba, Splita, Rijeke) sa 129.794 stanovnika god. 2009., a drugi je upola manji Slavonski Brod 2009: 69.331 st. Najveći slavonski gradovi su po broju stanovnika iz popisa 2001.: Osijek 114.616, Slavonski Brod 64.612 , Vinkovci 35.912, Vukovar 31.670, Đakovo 30.092, Požega 28.201, Virovitica 22.618, Našice 17.320, Županja 16.383 i Nova Gradiška 15.833, pa gradići Daruvar 10.550, Pakrac 8.855, Otok 7.755, Pleternica 3.739 i ini manji.

Poznatiji Slavonci

Medju poznatije Slavonce spadaju npr. (abecedom prezimena): Dobriša Cesarić, Siniša Glavašević, Josip Hamm, Franjo Hanaman, Luka Ibrišimović, Matija Petar Katančić, Bratoljub Klaić, Josip Kozarac, Franjo Krežma, Franjo Kuhač, Božidar Maslarić, Antun Gustav Matoš, Stipe Mesić, Ivan Meštrović, Milutin Milanković, Pavao Pavličić, Dora Pejačević, Vanja Radauš, Matija Antun Relković, Lavoslav Ružička, Josip Juraj Strossmayer, Fabijan Šovagović ...itd.

Literatura

Marin Topić & Zvonko Maković 2005: Slavonija & Baranja. MIT, Osijek, 272 str.
Josipa Franjčić 2006: Kajkavski leksik u govoru Jarmine u Slavoniji. Zbornik: "Kajkavski u povjesnom i sadašnjem obzorju", Muži zagorskog srca, Zabok, str. 524-529.
Smerke, Z. 1983: Slavonsko gorje, planinarsko-turistička karta. NIŠRO, Varaždin.
Petković, A. 1972: Planinarstvo Slavonije. Naše planine 24: 270, Zagreb.
Svoboda, Lj. 1969: Slavonske planine. Naše planine 21: 3, Zagreb.
Tajder, M. 1959: Petrografsko proučavanje Požeške gore. Ljetopis JAZU 63: 383, Zagreb.
Marić, L. 1956: Petrografsko istraživanje Krndije. Ljetopis JAZU 60: 290-294, Zagreb.
Pavičić, S. 1953: Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb.
Bösendorfer, J. 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.
Ljudevit Vidaković 1979: Etnik Šokac - što je to?
Vladimir Rem 1993: Tko su Šokci? KIC-Privlačica, Vinkovci.
Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
Ivan Jurić 2011: Genetika Hrvata. Zagreb (u tisku).
Veliki i poznati Šokci, 2007: Biografije Šokaca iz Slavonije i Baranje, Srijema, Bačke, bosanske Posavine i Madjarske. SN Privlačica, Vinkovci. ISBN 978-953-156-293-5
Šokadija i Šokci, 2007: 1. Podrijetlo i naseljavanje, 2. Život i običaji, 3. Šokadija i Šokci u književnosti, 4. Šokadija danas. SN-Privlačica, Vinkovci.
Ljiljana Kolenić 2007: Šokačka rič br. 4 (sažetak skupa). Jezik 53: 197-198, Zagreb.
Anica Bilić (ured.) 2003-2010: Slavonski dijalekt - Šokačka rič, sv. 1.- 8. Centar za znanstveni rad HAZU, Vinkovci.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.