Melanezia i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Melanezija (iz grč. μελας - crn, νησος - otok), tradicijski i povijesno je zajednički naziv za otočne skupine na jugozapadnom Pacifiku (Tihi ocean), koji uglavnom leže u tropima sjeveroistočno od kopna Australije. Melanezija obuhvaća 3 glavne otočne skupine:

  • 1. Novu Gvineju i susjedne otoke oko nje;
  • 2. Južnu Melaneziju koja se sastoji od Salamunskog Otočja, Novih Hebrida (Vanuatu), Nove Kaledonije, pa manjih izdvojenih otoka Loyauté i D'Entrecasteaux, otočja Louisiade, otoka Banks, Torres i Santa Cruz;
  • Istočnu otočnu skupinu Fidji, izdvojenu već na tromedji Polinezije i Mikronezije.

ABSTRACT

Melanesia & Croats: A condensed geographical survey of the main Melanesian islands in western Pacific is given, with a special reference on historical presence of early Dalmatian navigators there. The first of them in 16th century, chaptain Vice Bune Petrov from Dubrovnik between 1580 - 1597 via Goa and Philippines visited northeastern shores of New Guinea and Salomon Islands, and he was probably the first European reaching Bismarck Archipelago and New Hebrides (now Vanuatu); the result is sixty present Slavic toponyms conserved there.

Zemljopis

Melanezija se pruža od srednjeg Pacifika na istoku do Arafurskog mora na zapadu, pa leži istočno i sjeveroistočno od Australije. Naziv Melanezija prvi je uporabio Jules Dumont d'Urville god. 1832, za oznaku etničke i zemljopisne skupine otoka koji se razlikuju od inih pučinskih otoka Polinezije i Mikronezije dalje na Pacifiku. Današnja d'Urvilleova rasno-prostorna klasifikacija često se smatra nejasnom, jer zasjenjuje melanezijsku kulturnu, lingvističku i genetičku raznolikost, pa taj izraz spaja dvije dosta različne skupine tj. Austronezijce i Papuance, koji se opet medjusobno sastoje od brojnih raznolikih podgrupa.

Idući otoci i otočne skupine povijesno se smatraju dijelom prave Melanezije (u užem smislu): Nova Gvineja, Bismarckovo otočje, manji otoci Toressova prolaza, Molučki otoci, otoci Fidji, Nova Kaledonija, Salamunsko Otočje i Vanuatu (Novi Hebridi). Zapadniji su otoci kojih je pučanstvo miješanog podrijetla i koji se sami obično ne smatraju kao melanezijski: Flores, Nauru, Sumba, Timor i Tonga. Neki indonezijski otoci sjeverozapadno od Nove Gvineje kao npr. Halmahera, Alora, Pantara i ini manji ponekad se po tradiciji takodjer uvršćuju u zapadnu Melaneziju, iako ljudi u tom području ne rabe taj naziv. Tropska i vlažna klima značajna je po neznatnim kolebanjima temperature i godišnjem obilju oborina, pa su tu većinom razvijene tropske kišne šume. U gospodarstvu je važna proizvodnja i trgovina koprom, kavom i pamukom, pa izvoz kromove i niklene rude osobito iz Nove Kaledonije.

Kraško velegorje Maoke

Duž središnjeg hrpta otoka Nova Gvineja uzdižu se veličanstvene Papuanske Alpe (Papua Maoke) visoke preko 5.000m, što je najveće otočno gorje medju svim otocima na Zemlji. Na njihovom su podnožju najtoplije ekvatorske prašume, dok im najviši vrhunci nose led. To je daleko najveće vapnenačko gorje na Zemlji, ekstremnoga kraškog tipa s uglavnom neistraženim pećinama, ter ogromnim kanjonima: Baliem, Kikori, Kemabu, itd. Ovdje divovski klisurasti klanci i brojni tornjasti kukovi (mana) kilometarskih visina mnogostruko nadilaze naše skromnije Dinaride.

Najviši sniježni vrhunci Nove Gvineje su golemi nedostupni kukovi Sundirmana (5.212 m) i Meremana (4.922 m) s vršnim ledom, pa još Kubormana (4.526 m), Awirmana (4.170 m), Mafalumana (4.043 m), Kokodamana (4.010 m), itd. Od lakše dostupnih planinarskih ciljeva s položenijim padinama, na indonezijskom dijelu otoka još je poznat zapadni vrh Puncak Jaya visok 4.884 m , a u dijelu Papua Nove Gvineje je takav Alkmardjada (Mount Wilhelm) visok 4.509 m (Bismarck Range). Osobitost vječno oblačnih Papuanskih Alpa je da su jedno od najkišovitijih područja na Zemlji, gdje godišnje oborine mjestimice dosežu čak 7.000 mm. Najduža rijeka je Fly, koja vijuga kroz močvarne tropske ravnice na jugu otoka.

Flora i fauna

Nova Gvineja je tropska zemlja s iznimno velikom ekološkom raznolikošću, a po biljnim vrstama je najbogatija na svijetu uz južnu Afriku (Kapland). Mnogobrojne biljne i životinjske vrste su na ovomu velikom otoku kao i na nizu manjih u njegovoj blizini endemske, pa tu čak postoji i više endemskih flornih porodica nepoznatih izvan N.Gvineje. Tako na ovomu šumovitom otoku raste preko 11.000 vrsta biljaka, od čega samo na orhideje otpada 2.500 vrsta, a oko 1.200 raznih vrsta su drvenaste biljke koje izrastu kao viša stabla.

I životinjski svijet je isto vrlo raznovrstan. Tako ovdje živi oko 400 do 600 vrsta ptica (tu žive npr. 43 vrste poznatih rajčica), pa preko 400 vrsta vodozemaca, 455 vrsta tropskih leptira, 180 poznatih vrsta sisavaca, osobito raznolike vrste glodavaca i oko 70 vrsta šišmiša. Osim toga, Nova Gvineja je i zemlja tobolčara, kojih na otoku u šumama živi oko 70 vrsta, na primjer kuskus kao i niz drugih. Uz vodozemce tu živi i veliki broj raznih vrsta gmazova kao što su veliki gušteri varani i brojne zmije, primjerice zeleni šumski udav i papuanski udav i neke vrste krokodila. I kukci su zastupljeni velikim brojem vrsta, a pauka na otoku ima oko 3.000 poznatih vrsta. Smatra se, da bi stvarni broj raznih vrsta kako životinja tako i biljaka mogao u dobroj mjeri premašiti navedeno, jer su neki dijelovi otoka još uvijek dosta slabo istraženi. U lagunama, jezerima i rijekama živi više od 1.000 ribljih vrsta, od čega su 158 vrsta slatkovodne ribe.

Zapadni dio otoka je jedno od rijetkih područja na Zemlji, koja još uvijek nisu potpuno kartografirana zbog prirodne nedostupnosti i gerilskog rata Papuanaca protiv novih indonežanskih osvajača. Unatoč svim današnjim tehničkim mogućnostima, zbog oblaka koji skoro neprekidno leže nisko nad šumovitim područjima (smetnja za satelitsku tehnologiju), kao i zbog nedostatka bilo kakvih putova kroz ta močvarna ili kraško-planinska područja (smetnja za snimanja na tlu), veliki dijelovi Nove Gvineje još uvijek su nedovoljno istraženi i slabo poznati.

Narodi Melanezije

Izvorno najranije pučanstvo Melanezije su vjerojatno bili tamnoputi pretci današnjih ljudi koji govore papuanski. Smatra se da su se ti ljudi naselili na Novoj Gvineji prije nekoliko desetaka tisuća godina, a na melanezijskim otocima najmanje pred 35.000 godina (po radiodatiranju tragova). Izgleda da su naselili Melaneziju istočno sve do glavnih otoka Salamunskog Otočja uključivo San Cristobal, a možda i do nekih istočnijih otočića.

Upravo u Melaneziji posebice duž sjeverne obale Nove Gvineje i na otocima sjeverno i istočno od Nove Gvineje), kasnije doseljeni Austronezijci su negdje pred 4.000 godina došli u dodir s već prije naseljenim tamnoputim pučanstvom kojih potomci dosad govore papuanski. Izgleda kako su ondje dugotrajni medjuodnosi rezultirali u mnogim složenim promjenama genetike, jezika i kulture. Iz tog je područja vjerojatno tek manja skupina ljudi odplovila Pacifikom dalje na istok, gdje su potom ovi postali osnivačima pučinskih polinezijskih naroda Tihog Oceana.

Današnje otočne države Papua-Niugini, Salamunsko Otočje, Vanuatu, Fidji i Nova Kaledonija (ova pod francuskim protektoratom) smatraju se glavnim dijelom Melanezije, čime se izražava njihova zajednička kolonialna povijest i zajednički regionalni položaj. Ova područja tvore jezgru današnjega melanezijskog područja. Okolni otoci u inim susjednim zemljama obično se smatraju melanezijskom periferijom.

Nazočnost Hrvata

Danas je nazočnost Hrvata u Melaneziji neznatna i osim nekoliko katoličkih misionara (Nova Gvineja i Salamunovi Otoci), ovo područje razmjerno rjedje posjećuju naši turisti i pomorci. Ipak u starijoj povijesti Melanezije za vrijeme prekomorskih otkrića, tu su već od kraja 16. stoljeća važnu ulogu odigrali dubrovački pomorci kao saveznici Španjolaca. Prvi i najpoznatiji među njima bio je starohrvatski moreplovac i istraživač, kapetan Vice Bune-Petrov (1559.-1612.) koji je s našim dalmatinskim mornarima iz indijske luke Goa gdje je od srednjeg vijeka bio dubrovački trgovinski emporij Sao Braz (Sv. Vlaho), otplovio je preko Indijskog Oceana na istok do nedavno otkrivenih španjolskih Filipina.

Tamo se opskrbio za daljnje ekspedicije na tad još jedva poznati jugozapadni Pacifik (Tihi Ocean), koje su potrajale kroz dva desetljeća od god. 1580.-1597., pa je pritom istražio veći dio Melanezije. Najprije je detaljno oplovio sjeveroistočne obale nedavno otkrivene Nove Gvineje i niz susjednih otoka, a potom se zaputio na otvorenu pučinu Tihog Oceana gdje je oplovio i pobliže istraživao tad još jedva poznate skupne otočja Bismarck i Solomunsko Otočje. Nakon toga se od 1595.-1599. zaputio još dalje u posve nepoznati južni Pacifik, gdje je prvi od Europljana otkrio i oplovio većinu otočja Novi Hebridi (danas Vanuatu).

Potom su u 17. st. Dubrovčani u Melaneziji uspostavili stalno naseljeni trgovački emporij na otoku Velakula (Solomunsko Otočje), gdje se odonda u domorodačkom govoru sve do danas očuvalo desetak naših naziva za uvale, rtove i za cijeli taj otok. Ovi naši Dubrovčani u prekomorskim zemljama nisu nastupali kao grubi kolonijalni osvajači, nego su kao diplomatski trgovci uz atraktivne poklone uspostavili prijateljske veze s raznim domorodcima, koji su od njih preuzeli niz hrvatskih društvenih i tehničkih pojmova pa ih asimilirali u domaćem govoru. Kao trag tih dubrovačkih posjeta, sve donedavno su među ovim otočnim urođenicima kolale prastare legende o posjetama dobrih "Bijelih bogova" koji su u davna vremena plovili oko tih otoka, a pučinu Tihog Oceana ovdašnji urođenici i sada zovu "Kula-Kula" što je povezano s našim dalmatinskim "kulaf" (pučina-ocean).

Nakon proglašenja nezavisnosti novih otočnih država Papua (Nova Gvineja), Saloma (Solomunsko Otočje) i Vanuatu (Novi Hebridi), umjesto kolonijalnoga englesko-španjolskog mjestopisa koji je zadržan tek za glavne najveće otoke, dijelom su obnovljeni i stari domaći toponimi. Zato je na dalekom zapadnom Pacifiku odnedavna iskrsnulo čak šezdesetak naših naziva na novijim domaćim kartama, pa zato Melanezija danas sadrži najveću skupinu očuvanih hrvatskih toponima izvan Europe. Glavni su među njima u smjeru sjeverozapad-jugoistok:

  • Papua-Niugini - Nova Gvineja (sjeveroistočna obala i otoci): uvale Buna i Milna, susjedni otoci Tamara, Boca, Karkar, Seka, Bili, Beli, Kanap, Kriwina, Iwa, Nada itd.
  • Otočje Bismarck (istočni dio): Siroti, Buka, Jowo, Jame i uvala Torokina, itd.
  • Salamunsko Otočje (domorodački Saloma): otoci Owan, Lina, Velakula, Narovo, Uveli, Rendova, Sawo, Mala, Ulova, pa vulkanski vrhovi Kula i Kolovrat, te otočni rtovi Debeli, Alan, Sokolovi i uvala Voza itd.
  • Novi Hebridi (danas Vanuatu): otoci Rava, Valun, Mata, Mala, Malakula, Nina, Torba, Matas i uvale Marina, Palenta, itd.

Papua-Niugini (Nova Gvineja)

Papua (Nova Gvineja) je otočna država u Oceaniji, čije je domaće papuansko ime Papua-Niugini, a medjunarodno engleski Papua New Guinea. Zauzima istočnu polovicu otoka Nova Gvineja, pa još na istoku otoke Bismarckovog Arhipelaga (Nova Britanija i Nova Irska) i sjevernih Solomona (Bougainville) s mnoštvom manjih otočića istočnije od Nove Gvineje (papuanski: Niugini). Graniči na zapadu s indonezijskom pokrajinom Irian Jaya (zapadna Papua). Papua-Niugini s pripadnim manjim otocima na istoku ima ukupnu površinu kopna od 462.840 kv.km. Članica je Commonwealtha i britanska kraljica formalni je šef države, a zastupa ju generalni guverner (Paulias Matane). Glavni grad je Port Moresby na sjeveroistočnoj obali Nove Gvineje, a pozivni tel.br. je ++675 (internetska oznaka .pg).

Zemljopis

Reljef je vrlo raznolik. Uz južnu obalu Nove Gvineje su aluvijske nizine koje dijelom prelaze u velika močvarna područja. Visoke planine središnjega vapnenačkog lanca Papuanskih Alpa (Papua Maoke) su većinom vapnenačke i kraškog tipa, a pružaju u smjeru istok-zapad i glavni vrhunci im prelaze 4000 m - najviši vrh Papue-Niugini je Mount Wilhelm, 4509 m. Sjeverna obala je nešto strmija, brdovita i manje pristupačna od južne, s iznimkom doline glavne rijeke Sepik. Otoci Bismarckovog arhipelaga i sjevernih Solomona su vulkanskog iskona, s puno plodne zemlje. Velik dio površine Papue-Niugini do visina od oko 1000 m prekriven je slabo pristupačnim tropskim kišnim šumama.

Povijest

Smatra se da su prvi naseljenici stigli na otočje Melanezije pred nekih 60.000 godina iz jugoistočne Azije. Arheološki ostaci otkrivaju tragove intenzivnog poljodjelstva staroga oko 7.000 godina, a raniji ljudski utjecaji na okoliš osobito su vidljivi u dolinama središnjeg gorja Papuanske Alpe (Papua Maoke). Španjolci i Portugalci su stigli do N.Gvineje početkom 16. stoljeća i nazvali ga Papua po malajskoj riječi za osobitu rudlastu kosu Melanežana i Nova Gvineja smatrajući tamnopute domorodce sličnim stanovnicima afričke Gvineje. Otočje je pobliže istraženo i kolonizirano tek krajem 19. stoljeća, kad je južnu polovicu današnje Papue-Niugini zauzela Velika Britanija i sjevernu Njemačka.

U 1. svjetskom ratu je Australija, kojoj je od 1902. preneseno upravljanje Britanskom Novom Gvinejom, zauzela na sjeveru i njemačku koloniju, ali ih još nije formalno ujedinila sve do 1946. Europljani su prvi put stupili u neke zabitne dijelove unutrašnjosti Nove Gvineje tek u 30-im godinama 20. stoljeća, otkrivši brojne nove etničke i jezične skupine. Nakon proglašenja neovisnosti 16. 9. 1975, u zemlji je prevladala politička nestabilnost s čestim izmjenama vlada. Od 1989. - 1998. trajao je gerilski rat za odvajanje Melanezijaca na otoku Bougainville (na kojem su značajna nalazišta zlata) od većinskih Papuanaca na Novoj Gvineji, pri čemu je poginulo oko 20.000 ljudi.

Pučanstvo

Papua-Niugini ima 4,927.000 stanovnika (popis god 2000) s gustoćom 11/kv.km i jedna je od etnički-jezično najšarenijih zemalja svijeta. Domaće pučanstvo se dijeli na dvije glavne skupine: najbrojniji Papuanci na glavnom otoku su nešto iznad 80%, a manjinski Melanezijci na istočnijim otocima su ispod 20%. U zemlji se govori preko 700 lokalnih jezika, a službeni hibridni tok pisin i hiri motu (poluengleski pidgin) rabe im kao lingua franca (jezici medjusobnog sporazumijevanja različitih grupa). Većina stanovnika su po vjeri protestanti, a ima i dosta katolika (s hrvatskim misionarima), ali su još raširene stare domorodačke religije, pa i mnogi kršćani su zadržali dosta primjesa iz prijašnjih religija.

Gospodarstvo: Većina pučanstva živi od poljodjelstva, a glavni izvozni proizvodi su nafta, zlato i bakar. Prihod po stanovniku je u 2004. bio 2200 američkih dolara, a domaća valuta je kina (dijeli se na 100 toea).

Nazočnost Hrvata

Danas u toj zemlji od Hrvata borave samo neki katolički misionari, te povremeno rijetki naši turisti. Značajno je da je nakon prvih europskih otkrića tog otoka, jedan od prvih istraživača koji je već krajem 16. stoljeća detaljno oplovio, istražio i imenovao sjeveroistočne obale današnje Papue i niz susjednih otoka, bio starohrvatski pomorski kapetan Vice Bune (1559-1612). On je s našom posadom u službi Španjolske ovamo doplovio iz španjolskih Filipina u ekspedicijama do istočnijih pučinskih otoka na Pacifiku (Salamunsko Otočje i Vanuatu).

Kada je nakon kolonijalnog doba istočna Papua postala samostalna, osim glavnih engleskih toponima tu su na novim domaćim kartama dijelom obnovljeni raniji domorodački nazivi. Među njima se na sjeveroistoku Papue uvriježilo i dvadesetak naših podrijetlom od spomenute ekspedicije: npr. priobalni otoci Tamara, Boca, Karkar, Seka, Bili, Beli, Kanap, Kriwina, Iwa, Nada, pa dalje na istoku još pučinski otoci Siroti, Jowo, Buka, Jame, te uvale Buna, Milna, Torokina itd. Sličnih naših naziva bilo je donedavna i na sjeverozapadnoj obali Nove Gvineje, ali ih je dosad tamo Indonezija ukinula i zabranila kao papuanske.

Salomonsko Otočje (Saloma)

Salomonsko Otočje (jugo-naziv: Solomunski Otoci, domorodački je naziv "Saloma"), otočna je država u Melaneziji na jugozapadu Pacifika, jugoistočno od Papuanske Nove Gvineje. Član su Commonwealtha pa je britanska kraljica formalni vladar, koju tu zastupa generalni guverner (Nathaniel Waena), a glavni grad je Honiara na otoku Guadalcanal i službeni je jezik engleski. Površina zemlje je 28.450 kv.km (141. u svijetu), a broj stanovnika po popisu 2004. je 470.000 (161. u svijetu), valuta je solomunski dolar, a pozivni tel.br. ++677 (internetska oznaka .sb).

Ove otoke je prvi otkrio španjolski moreplovac Mendana de Negra u 16. stoljeću i prvo su pripadali Španjolskoj. Nijemci su kasnije zauzeli sjeverni dio otočja od 1884, a Britanci južni dio od 1893. U 1. svj. ratu okupirala ih je Australija, a u 2. svj. ratu su bili poprište žestokih američko-japanskih borba. Od 1945. su postali starateljsko područje Ujedinjenih naroda pod australskom upravom, a 1976. je dobivena široka samouprava i 17. 7. 1978. proglašena je nezavisnost. Medjutim, od 1999. nastaje dugotrajni etnički sukob između naroda Gwale i Malaita prešao je u oštar gradjanski rat, koji je uglavnom prestao od 2003, nakon dolaska medjunarodnih mirovnih snaga.

Nazočnost Hrvata

Izim tek ponekih naših turista koji rijetko posjete to otočje, jedini stalni Hrvati sad su tamo naši katolički misionari. Medjutim su već u ranoj povijesti odmah nakon španjolskog otkrića, dubrovački pomorci kao španjolski saveznici od kraja 16. stoljeća tamo imali važnu ulogu u uspostavi trgovine i istraživanju niza manjih otoka. Prvi od njih bio je starohrvatski moreplovac i istraživač, kapetan Vice Bune (1559.-1612.) koji je s našim dalmatinskim mornarima, pri svojim ekspedicijama diljem zapadnog Pacifika krajem 16. st., u plovidbi na jug iz nedavno otkrivenih španjolskih Filipina od. god. 1580.-1595., oplovio većinu Salamunskih otoka. Potom su u 17. st. Dubrovčani tamo uspostavili stalno naseljeni trgovački emporij na otoku Velakula, gdje se u domorodačkom govoru sve do danas očuvalo desetak naših naziva za uvale, rtove i za cijeli otok.

Ovi naši Dubrovčani u prekomorskim zemljama nisu nastupali kao kolonijalni osvajači, nego su kao diplomatski trgovci uspostavljali prijateljske veze s domorodcima, koji su od njih preuzeli niz hrvatskih društvenih i tehničkih pojmova pa ih asimilirali u domaćem govoru. Nakon proglašenja nezavisnosti te nove otočne države, umjesto kolonijalnoga engleskog mjestopisa koji je zadržan tek za najveće otoke, bar dijelom su obnovljeni i stari domaći toponimi. Zato je tamo nasred Tihog Oceana iskrsnulo tridesetak naših naziva na novijim domaćim kartama: npr. otoci Owan, Lina, Velakula, Narovo, Uveli, Rendova, Sawo, Mala, Ulova, pa vulkanski vrhovi Kula i Kolovrat, te otočni rtovi Debeli, Alan, Sokolovi i uvala Voza ... itd. Okolnu pučinu Tihog Oceana ovdašnji urođenici još nazivaju "Kula-Kula" što je povezano s našim dalmatinskim "kulaf" (pučina-ocean).

Vanuatu (Novi Hebridi)

Vanuatu je otočna država na jugozapadu Pacifika, s domaćim imenom Ripablik blong Vanuatu, odnosno medjunarodno Republic of Vanuatu (engleski) i République du Vanuatu (francuski), pozivni tel.br. je ++678 (internetska oznaka .vu). Nalazi se jugoistočno od Salamunskog Otočja, zapadno od otočja Fidji, a sjeverno od francuskog teritorija Nova Kaledonija i istočno od kopna Australije. Sastoji se od 83 otoka u otočnoj skupini Novi Hebridi koji se protežu smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini oko 900 km s kopnenom površinom 12.200 kv.km, a vulkanskoga su i koraljnog postanka. Najveći su pripadni otoci: Espiritu Santo (Duh Sveti), Malakula i Efate (bogat manganskim rudama). Vanuatu ima tropsku kišnu klimu s prosječnom godišnjom temperaturom oko 25°C i srednjom godišnjom količinom oborina oko 2500 mm.

Otkriće: Prvi Europljani koji su otkrili i oplovili većinu tih otoka bili su rani dubrovački pomorci na zapadnom Pacifiku već krajem 16. stoljeća, koji su tuda plovili u savezu sa Španjolcima iz novootkrivenih Filipina. Potom su se od 17. st. i na ove otoke doselili Španjolci, a kasnije još i Francuzi kada su otoci prozvani Novi Hebridi kao dvojni dominion u suvlasti Francuske i Engleske. Neovisna država Vanuatu je proglašena 30. 7. 1980, a većinsko pučanstvo su domaći Melanezijci (Ni-Vanuatu) i po popisu 2005. ima 211.000 stanovnika s gustoćom 17/kv.km.

Gospodarstvo se najviše temelji na na ribarstvu i poljodjelstvu, pa turizmu zbog toplog mora, ugodne klime i lijepih plaža. Domaća novčana valuta se zove vatu.

Upravna podjela: Od god. 1994, Vanuatu je podijeljena na 6 provincija: Malampa, Penama, Sanma, Shefa, Tafea i Torba, a glavni grad države je Port Villa.

Nazočnost Hrvata

Danas su ovi otoci u Hrvatskoj jedva poznati kao daleko turističko odredište koju rijetko posjete tek poneki naši turisti i misionari. Međutim, u ranoj povijesti tog otočja iz doba prekomorskih otkrića, Hrvati su ovdje imali itekako važnu ulogu jer je starohrvatski moreplovac i istraživač, kapetan Vice Bune (1559.-1612.) s našim dalmatinskim mornarima, pri svojim ekspedicijama diljem zapadnog Pacifika krajem 16. st., u plovidbi na jug iz dubrovačkoga trgovačkog emporija na Solomunskom Otočju od god. 1595.-1597., prvi od Europljana otkrio i oplovio većinu otoka današnje zemlje Vanuatu.

Ovi naši Dubrovčani u prekomorskim zemljama nisu nastupali kao kolonijalni osvajači, nego su kao diplomatski trgovci uspostavljali prijateljske veze s domorodcima, koji su od njih rado preuzeli niz starohrvatskih društvenih i tehničkih pojmova te ih asimilirali u domaćem govoru. Zato je nakon proglašenja nezavisnosti nove države Vanuatu, kad su umjesto kolonijalnoga francusko-španjolskog mjestopisa dijelom obnovljeni stari domaći toponimi, tamo na suprotnoj strani globusa iskrsnulo dvadesetak naših naziva na novijim domaćim kartama: npr. vanuatski otoci Rava, Valun, Mata, Mala, Malakula, Nina, Torba, Matas, pa otočne uvale Marina, Palenta i druge slične.

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia [1]

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Melanezia_i_Hrvati&oldid=35626"