Novi Zeland i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Novi Zeland i Hrvati (hrvatski utjecaj u Oceaniji): - Novi Zeland (domaće-maorski: Aoteraoa, ranije staročakavski: Sorÿna) je otočna država na jugozapadu Tihog oceana i jugoistočno od Australije. Sastoji se od dva veća otoka Sjevernog i Južnoga, te većeg broja manjih otoka. Na maorskom jeziku ime Novog Zelanda je Aotearoa, što u slobodnom prijevodu znači "zemlja dugog bijelog oblaka". Novi Zeland zastupa Cookove otoke i otočje Niue u vanjskim poslovima i obavlja administraciju dominiona Tokelau. Novi Zeland je član Commonwealtha u jugozapadnom dijelu Tihog Oceana. Površina Novog Zelanda je 268.680 km2 a ima oko 4,1 milijuna stanovnika. Glavni grad je Wellington. Reljef je uglavnom planinski i na sjeveru Novog Zelanda postoji nekoliko aktivnih vulkana. Najviši vrh na jugu je Mt Cook visine 3.760 metara. Klima na sjeveru je subtropska i na jugu umjerena. Jezera su vulkanskog porijekla, a turizam je dosta razvijen. Novi Zeland su prvi naselili Maori, a otkrio ga je Abel Tasman godine 1641. Na Novom Zelandu živi 3.700 hrvatskih iseljenika i to je najiztočnija zajednica hrvatske diaspore u svietu.

Abstract

New Zealand & Croats (Croatian relations with Oceania): New Zealand is an island country in the south-western Pacific Ocean comprising two major islands, the North Island and the South Island, and also numerous smaller islands, notably Stewart Island/Rakiura and the Chatham Islands. The indigenous Māori name for New Zealand is Aotearoa, commonly translated as land of the long white cloud. The Realm of New Zealand also includes Tokelau; the Cook Islands and Niue (self-governing but in free association); and the Ross Dependency, New Zealand's territorial claim in Antarctica. New Zealand is notable for its geographic isolation: it is situated about 2,000 kilometres (1,200 mi) southeast of Australia across the Tasman Sea, and its closest neighbours to the north are the Pacific Islands of New Caledonia, Fiji and Tonga. The country's sharp mountain peaks owe much to the earthquakes and volcanic activity caused by the clashing Pacific and Indo-Australian Plates. The climate is mild and temperate and most of the landscape is covered by tussock grass or forests of podocarp, kauri and southern beech. During its long isolation, New Zealand developed a distinctive fauna dominated by birds, a number of which became extinct after the arrival of humans and introduced mammals. Polynesians settled New Zealand in 1250–1300 AD and Europeans first made contact in 1642 AD. There dwell also 3,700 Croatian immigrants.

Zemljopisni pregled

Novi Zeland (engl. New Zealand, Maori: Aoteraoa, staročakavski: Sorÿna), je izolirana otočna država na jugozapadu Tihog oceana i oko 2000 km jugoistočno od Australije. Osim dva glavna otoka, Sjevernog (eng. North Island, čakav. Zgorsorÿna: 115.777 km²) i Južnog (South Island, čak. Zdolsorÿna: 151.215 km²), još obuhvaća i nekoliko okolnih otoka i otočja: južniji otok Stewart (čak. Mićasorÿna) 1746 km², istočno otočje Chatham (čak. Sorinÿtje) 963 km², pa sitniji pučinski Bounty 1,4 km², Antipodes 62 km², Auckland 606 km², Kermadec 34 km² i najjužnije otok Campbell 106 km². N.Zeland leži na dodiru Pacifičke i Indoaustralske litosferne ploče, na kojem je nastalo mlado nabrano gorje Južnih Alpa i vulkanske pojave na Sjevernom otoku, pa Novi Zeland često pogađaju potresi umjerene jačine.

Na sjeverozapadnoj strani otoka je uža obalna nizina tzv. Westland, a uz jugoistočnu obalu je 240 km dugačka i do 70 km široka ravnica Canterbury Plains, sastavljena od prostranih naplavina rijeka koje pritječu iz planina na sjeverozapadu. U višim dijelovima nalaze se manje plodni šljunkoviti nanosi obrasli travom, a niže prevladavaju plodnije pješčane i glinovite naplavine. Sjeverni i Južni otok razdvaja 23 km širok Cookov prolaz (čak. Sorynbùka) koji je nastao poprečnim rasjedom tek u pliocenu. Na jugoistočnom dijelu Sjevernog otoka duž obale sve do Istočnog rta se nastavlja mlado nabrano gorje iz Južnog otoka, ali ono tu doseže samo 1.600-1.800 metara. Središnji dio otoka zauzima preko 1000 metara visoko vulkansko visočje sa živim vulkanima, gejzirima, blatnim vulkanima i vrućim izvorima. Nakon dugotrajnog mirovanja u rujnu 1995. ponovno je proradio najviši vulkan Raupehu (2.797 m), a aktivni su još Tongariru (1.981 m) i Ngauruhoe (2.291 m). Prama zapadu i sjeveru to gorje silazi u niža brda s ugaslim vulkanima i starijim izljevima lave te širokim riječnim dolinama. Na krajnjem sjeverozapadu uzdiže se još ugasli vulkan Mount Agmont, 2.519m.

Na sjevernom dijelu Sjevernog otoka prevladava subtropska klima s blagim zimama i toplim ljetima i podjednako raspoređenim oborinama cijele godine, oko 1200 mm. Ini dijelovi Novog Zelanda imaju umjereno-toplu oceansku klimu koja na krajnjem jugu već prelazi u subantarktičku. Velike su klimatske razlike izmedju zapadne strane Južnog otoka koja je izložena vlažnim vjetrovima s kišovitim i oblačnim vremenom po 2000-7500 mm/godišnje, od istočne zavjetrinske strane sa 500-900 mm/god. oborina i puno više sunčanog vremena. Na toplijem Sjevernom otoku rastu šume rijetkih južnih četinjača, osobito Agathis dammara, Podocarpus i slične, iz kojih se dobiva vrijedna kauri-smola pa su ugrožene.

Južne Alpe (Aoraki)

Uzduž južnog otoka se nad zapadnom obalom naglo uzdiže preko 500km dugačko mladje nabrano gorje, koje je na strmijoj sjeverozapadnoj strani izgradjeno većinom od paleozojskih metamorfnih stijena, a na položenoj jugoistočnoj padini od trijaskih i jurskih sedimenata. Na jugozapadu se 1.000 - 1.600m visoko gorje strmo uzdiže iznad teško dostupne obale rasjeckane fjordovima (nacionalni park Fiordland). Središnji viši dio gorja su Južne Alpe (Southern Alps, čakav. Sorynvàrhe) s najvišim vrhuncem Mount Cook - maorski Aoraki (3.764 m), što je i najviši vrh Novog Zelanda.

To visoko gorje je jako raščlanjeno tj. oblikovano radom ledenjaka, a u najvišim dijelovima je još zaledjeno. Najveći ledenjak je 27 km dugačak Tasmanov ledenjak na 77 km². Prama sjeveroistoku se ovo gorje opet snižava i proširuje u niža gorja, medju kojima su uz sjevernu obalu manje kotline. Na istočnoj padini novozelandskih Alpa južnog otoka rastu slične šume južne bukve (Nothofagus) kao i na južnim Andama. Na visokim snježnim grebenima Južnih Alpa uz granicu šume raste otporni Podocarpus nivalis (totara), koji uzgojen u Europi jedini iz te južne grupe podnosi jaki mraz do -25°C. Iznad toga po najvišim snježnim vrhuncima raste posebno planinsko grmlje iz roda Hebe, Coprosma, Dracophyllum i dr.

Ini manji otoci

Osim 2 glavna novozelandska otoka se uz njih nalazi još niz inih manjih otoka. Od tih najbližih priobalnih je treći po veličini hladniji otok Stewart (čakav. Mićasorÿn) na jugozapadu, odvojen od Južnog otoka tjesnacom Foveaux širine 24 km. Otok ima razvedenu obalu s fjordovima, a nutarnja brda na sjeveru dosežu 980m. Sjevernije uz Sjeverni otok je kod Aucklanda veći brdski otok Great Barrier visok 621m, a u srednjemu Cookovom tjesnacu je veći otok Stephens i još ini manji. I ostala otočja istočno i južno od 2 glavna otoka tj. Auckland, Antipodes, Bounty, Chatham i Campbell su manji, brdoviti i razvedenih obala.

Najsjevernije je u posjedu Novog Zelanda tropsko vulkansko otočje Kermadec 1.000 km sjeveroistočno od Sjevernog otoka, gdje ima aktivni vulkan na otoku Raoul. Najjužnije su izdvojeni na pučini Južnog Oceana (Antartičko more): hladni novozelandski otoci Auckland (664 m), Antipodes i Campbell (569 m). Od većih novozelandskih poluotoka se na jugoistoku kod luke Christchurch ističe suhi poluotok Banks, a na krajnjem sjeveru je najtopliji subtropski poluotok Van Diemen ili na maorskom Kaitaia (čakav. Sorynârta).

Kratka povijest

Pisana povijest Novog Zelanda je razmjerno kratka, jer on je zadnje naseljeno veće kopno na Zemlji. Prvi ljudi su se doselili u 13. stoljeću od sjeveroistoka na Novi Zeland iz Polinezije. Polinežani su ovu zemlju otkrili na svojim istraživačkim plovidbama, a kasnije su se tu u malim grupama počeli naseljavati. Danas su poznati kao Maori, a u početku su bili podijeljeni u brojna plemena, sve do dolaska Europljana kada su uzeli ime Maori što znači "obični". Nizozemski istraživač Abel Tasman je otkrio Novi Zeland 1642. godine. Tek nakon 127 godina tj. 1769. je James Cook stigavši do Novog Zelanda na svom prvom putovanju, napravio kartu obadva otoka i vratio se u V. Britaniju s izvješćima o stanovnicima i bogatstvima Novog Zelanda. Prve europska naselja na Novom Zelandu su bile postaje kitolovnih kompanija.

Od 1839.- 1841. godine je Novi Zeland dio australske kolonije Novi Južni Wales. Godine 1840. Maori su ustupili Britancima suverenitet Novog Zelanda u zamjenu za zaštitu zemlje od Francuske koja ih je željela kolonizirati. Povremene borbe između plemena Maora i doseljenika oko prava na zemlju i trgovinu trajale su oko 20 godina sve do 1860. kad su britanske snage uspjele suzbiti otpor Maora kolonialnoj administraciji. Zlato je otkriveno sredinom 19. st. na Južnom otoku, što je privuklo brojne europske doseljenike. Novi Zeland je prva parlamentarna demokracija koja je omogućila glasanje ženama od 1893. godine. Punu nezavisnost dobio je Westminsterskim statutom koji je donesen 1931. i službeno prihvaćen 1947.

Gospodarstvo

Novi Zeland je u povijesti imao visok životni standard i stabilno gospodarstvo koje se najviše temeljilo na povezanosti s V. Britanijom kamo je Novi Zeland izvozio poljodjelske proizvode. Novozelandsko se gospodarstvo oslanjalo na mali broj primarnih proizvoda kao vuna, meso i mliječni proizvodi, a visoka potražnja za tim proizvodima je jamčila gospodarski napredak. Međutim je V. Britanija od 1973. postala članicom Europske ekonomske zajednice čime je novozelandskim proizvodima otežan pristup na britansko tržište. Drugi čimbenici kao naftna kriza 1970tih isto su negativno utjecali na novozelandsko gospodarstvo. N.Zeland je do 1973. imao viši životni standard negoli Australija i Zapadna Europa, ali su ovi dogođaji prouzrokovali dugu i tešku društveno-gospodarsku krizu kad je N.Zeland morao pronaći nova tržišta.

Nekoliko uzastopnih vlada od 1984. je započelo s provedbom bitnih makroekonomskih reformi koje su pretvorili Novi Zeland u slobodno gospodarstvo. Vlada je 1980tih godina morala smanjiti javnu potrošnju i s tim povezano i opseg socialnih i inih pogodnosti, pa ukinuti većinu uvoznih i drugih ograničenja i potaknuti privatizaciju većine državnih poduzeća. Glavni cilj N.Zelanda su sklapanje sporazuma o slobodnoj trgovini i razvoj gospodarstva temeljenog na znanju. Neke od gospodarskih poteškoća s kojima je N.Zeland danas suočen su visoki deficit 7% BDP-a, spori rast izvoza usluga i nedovoljan porast proizvodnosti. N.Zeland je od 1970tih zahvatilo nekoliko valova odljeva mozgova, a mladi i obrazovani radnici su većinom odlazili u Australiju i V.Britaniju.

Novi Zeland je ipak u zadnjih nekoliko godina pokrenuo ambiciozni program uselidbe koji je privukao obrazovane stručnjake iz Azije i Europe. Na Novom Zelandu ima 406.000 ha oranica i trajnih nasada (1,5% površine) i 13,63 mil. ha travnjaka i pašnjaka (50,6% površine), a prevladavaju velike specializirane farme u privatnom vlasništvu. Najvažnije je stočarstvo, osobit mesno i mliječno govedarstvo (9,46 mil. grla) i ovčarstvo sa 45,68 mil. grla (= 5. na svijetu). U ovčarstvu je najvažnija proizvodnja vune i Novi Zeland je 3. najveći svjetski proizvođač vune. Novi Zeland je ujedno i najveći izvoznik janjećeg i ovčjeg mesa, a ovčje su farme rapoređene po cijeloj zemlji. Za razliku od izvoznog stočarstva je poljodjelstvo uglavnom usmjereno na domaće tržište, osobito u nizini Canterbury na Južnom otoku gdje se uzgajaju žitarice (ječam, pšenica, kukuruz, zob) pa krumpir i povrće, manje još hmelj, duhan i uljana repica. Na Sjevernom otoku je jako rašireno voćarstvo, najviše jabuke, marelice, breskve, šljive, nektarine, naranče, limun i kivi, a brzo se širi i vinogradarstvo u kojemu najvažniju ulogu imaju naši iseljenici.

Hrvati Novog Zelanda

Brojnost hrvatske diaspore na Novom Zelandu danas nije velika, tj. približno je slična kao npr. u Južnoj Africi ili Urugvaju. Na temelju novijih popisa 2008., na Novom Zelandu ima oko 3.700 osoba koje su označene kao Hrvati i još 273 njih iskazane kao 'Dalmatinci'. To ukupno znači da se tamo nalazi oko 4.000 potomaka Hrvata, a od toga njih oko 2.500 bar povremeno govore hrvatskim jezikom. Po iskonu su njih većina podrijetlom ikavci iz Dalmacije, a razmjerno ih najviše ovamo dolazi iz Makarskog primorja. Na Novom Zelandu su oni uglavnom koncentrirani na sjeveru oko grada Auckland, gdje su ranije više radili kao najamni radnici u crnogoričnim šumama na skupljanju kauri-smole (iz četinjače Agathis dammara, staročakav. sorinjêlva). U novije doba su tu naši više usmjereni na podizanje brojnih vinograda oko Aucklanda, tako da su dosad ovi Hrvati već postali vodećom grupom u novozelandskom vinogradarstvu. Jedan od najuglednijih hrvatskih intelektualaca na N.Zelandu je naš povjesničar prof.dr. James Belich, koji je najviše proučavao ranu povijest i prve doselidbe na N.Zeland.

Koliko je iz toga poznato, novovjeki Hrvati se na Novi Zeland doseljuju unatrag dva stoljeća. Dok se useljeni Hrvati na N.Zelandu engleski službeno nazivaju 'Croatians' (ili kraće Croats), domaći Maori za nas imaju svoj posebni i stariji etnonim "Tarara". Pod tim nazivom nisu shvaćeni samo Hrvati, nego su odnedavna u demografskom svrstavanju etnogrupa na N.Zelandu tako nazvani i naši medjurasni mješanci s Maorima tj. maorski Poluhrvati ili poluhrvatski Maori. Ipak osim tih izravnih i službenih navoda o Hrvatima na Novom Zelandu iz zadnjih par stoljeća, postoji tu još cijeli niz inih posrednih pokazatelja o povremenim pojavama starohrvatskih pomoraca s Jadrana još puno ranije, u doba prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije parobroda i otvaranja Sueza. U tom smislu više negoli za prekomorsku Ameriku (vidi Staročakavska Amerika i Rani Hrvati u Americi), takodjer i za mogućnosti naših ranijih plovidba do Oceanije postoji čak 10 raznih neovisnih pokazatelja:

  1. Od materialnih arheonalaza se s našim ranim plovidbama najvjerojatnije mogu povezati barem 2 najranija arheološka lokaliteta na Novom Zelandu datirana krajem srednjeg vijeka, gdje obilno postoje tipski kameni suhozidi, ali napose par primjera ruševnih suhozidnih kućica s ostatcima krova od pločastog kamenja vrlo sličnih na naše istarske kažune i dalmatinske bunje, vidi još pobliže: Suhozidne gradnje.
  2. Ubrzo nakon dolaska naših nedavnih doseljenika na N.Zeland, autohtoni su Maori po govoru odmah prepoznali Hrvate kao pradavni legendarni narod Tarara što je specifični maorski naziv za slavenske govornike zbog jasnoga i čestog izgovora našega glasa Rr - nasuprot Engleza i inih sjeverozapadnih Europljana koji sličan glas nejasno "račlaju". Stoga to maorsko "Tarara" za nas u prijevodu približno znači "Rr-kavci". Obzirom da su u ranijim stoljećima od Slavena zamalo samo Hrvati šire plovili do prekomorja, taj maorski etnonim uglavnom stvarno označuje Hrvate.
  3. Na pacifičkom otočju Samoa su prvi zapadnoeuropski osvajači zatekli polubijela plemena koja dijelom žive dosad i po pučkom iskonu bi bili križanci domorodaca s pradavnim bijelim pomorcima (Tarara) koji su tu doplovili preko pacifičke pučine "Kula-kula" (čakav. kulaf-kulàp). Osobito domaće bijele Samoanke doslovno izgledaju kao kopije naših Hvaranki.
  4. U starim autohtonim jezicima melanezijskih domorodaca su dosad očuvane njihove odavna asimilirane riječi čakavskog iskona u sličnom značenju, koje tamo smatraju domaćima prije kolonizacije: npr. mali, veli, debeli, kotar, boca, kolo, kanap, palenta, ...itd.
  5. Povijesno su poznate krajem srednjeg vijeka plovidbe dubrovačkog kapetana Vice Bune-Petrova kao španjolskog saveznika do indijske Goe i dalje do Filipina, odakle je od 1580.- 1597. nadalje istraživao Melaneziju bar do otočja novi Hebridi (danas Vanuatu) - vidi iduće poglavlje o Melaneziji.
  6. Na brojnim otocima diljem Melanezije je kod domorodaca očuvano pedesetak naših čakavskih toponima od prije kolonizacije, vidi niže i još pobliže: Melanezia i Hrvati.
  7. Na više otočnih područja Oceanije postoje stare legende domorodaca o ranijim plovidbama inih "bijelih bogova" (maorski 'Tarara') preko pacifičke pučine "Kula-kula" (čakav. Kulaf-Kulàp), s kojima su ti otočani nekoć trgovali već prije kasnijih kolonizatora Španjolaca i Engleza (R. Poignant 1967).
  8. Iz domaće predaje jadranskih otočana na Kvarneru su isto poznate legende o pradavnim plovidbama naših oceanskih jedrenjaka oko Indijskog Oceana na istok i jugoistok bar do današnje Australije (vidi: Veyske Povede).
  9. Kod naših ranijih pomoraca na prekomorskim jedrenjacima iz prošlih stoljeća je uz ino bio poznat i naš osobiti čakavski mjestopis za Oceaniju uključivo niz toponima oko Australije i Novog Zelanda koji su posve različiti od medjunarodnog nazivlja: vidi popise Starohrvatska Oceanija i Hrvati u Aziji.
  10. Najnovije detaljne biogenetske analize istočnog Jadrana, uz ovdje očekivane europske haplotipe (dinarski, slavenski itd.) pokazala su na južnodalmatinskim obalama, još i neočekivanu manjinsku nazočnost egzotičnoga jugoistočnog genoma - rijetkoga ili nepoznatog drugdje u Europi: Ovaj je inače najobilniji u Indokini i Indoneziji, što nas upućuje na ranije seksualne kontakte naših pomoraca na ovom dalekom području u vezi tamošnje plovidbe.
  • Zaključno, na rane pojave pomorskih Hrvata po Oceaniji u doba zapadnih otkrića ili još ranije, istodobno upućuje čak 10 raznih neovisnih pokazatelja: 1. novozelandski kameni "kažuni" (bunje), 2. staro maorsko ime Hrvata (Tarara), 3. prastari polubijeli Samoanci, 4. naše riječi kod Melanežana, 5. plovidbe kapetana Vice Bune, 6. čakavski toponimi u Melaneziji, 7. pacifičke legende o bijelim "Tararama", 8. kvarnerske legende o plovidbi Pacifikom do otočja Sorÿna, 9. naši čakavsko-pomorski nazivi za Oceaniju, 10. Nalaz genoma iz Australazije kod Dalmatinaca.

Hrvati u Melaneziji

Danas je nazočnost Hrvata u Melaneziji neznatna i osim nekoliko katoličkih misionara (Nova Gvineja i Salamunovi Otoci), ovo područje sada razmjerno rjedje posjećuju naši turisti i pomorci. Ipak u starijoj povijesti Melanezije za vrijeme prekomorskih otkrića, tu su već od kraja 16. stoljeća važnu ulogu odigrali dubrovački pomorci kao saveznici Španjolaca. Prvi i najpoznatiji među njima bio je starohrvatski moreplovac i istraživač, kapetan Vice Bune-Petrov (1559.-1612.) koji je s našim dalmatinskim mornarima iz indijske luke Goa gdje je od srednjeg vijeka bio dubrovački trgovinski emporij Sao Braz (Sv. Vlaho), odplovio je preko Indijskog Oceana na istok do nedavno otkrivenih španjolskih Filipina.

Tamo se opskrbio za daljnje ekspedicije na tad još jedva poznati jugozapadni Pacifik (Tihi Ocean), koje su potrajale kroz dva desetljeća od god. 1580.-1597., pa je pritom istražio veći dio Melanezije. Najprije je detaljno oplovio sjeveroistočne obale tada nedavno otkrivene Nove Gvineje i niz susjednih otoka, a potom se zaputio na otvorenu pučinu Tihog Oceana gdje je oplovio i pobliže istraživao tad još jedva poznate skupne otočja Bismarck i Solomunsko Otočje. Nakon toga se od 1595.-1599. zaputio još dalje u posve nepoznati južni Pacifik, gdje je prvi od Europljana otkrio i oplovio većinu otočja Novi Hebridi (danas Vanuatu).

Potom su u 17. st. Dubrovčani u Melaneziji uspostavili stalno naseljeni trgovački emporij na otoku Vela-kula (Solomunsko Otočje), gdje se odonda u domorodačkom govoru sve do danas očuvalo desetak naših naziva za uvale, rtove i za cijeli taj otok. Ovi naši Dubrovčani u prekomorskim zemljama nisu nastupali kao ini grubi kolonialni osvajači, nego su kao diplomatski trgovci uz atraktivne poklone uspostavili prijateljske veze s raznim domorodcima, koji su od njih preuzeli niz hrvatskih društvenih i tehničkih pojmova pa ih asimilirali u domaćem govoru. Kao trag tih dubrovačkih posjeta, sve donedavno su među ovim otočnim urođenicima kolale prastare legende o posjetama dobrih "Bijelih bogova" koji su u davna vremena plovili oko tih otoka, a pučinu Tihog Oceana ovdašnji urođenici i sada zovu "Kula-Kula" što je povezano s našim dalmatinskim "kulaf" (pučina-ocean).

Nakon proglašenja nezavisnosti novih otočnih država Papua (Nova Gvineja), Saloma (Solomunsko Otočje) i Vanuatu (Novi Hebridi), umjesto kolonialnoga englesko-španjolskog mjestopisa koji je zadržan tek za glavne najveće otoke, dijelom su obnovljeni i stari domaći toponimi. Zato je na dalekom zapadnom Pacifiku odnedavna iskrsnulo čak šezdesetak naših naziva na novijim domaćim kartama, pa zato Melanezija danas sadrži najveću skupinu očuvanih hrvatskih toponima izvan Europe. Glavni su među njima u smjeru sjeverozapad-jugoistok:

  • Papua-Niugini - Nova Gvineja (sjeveroistočna obala i otoci): uvale Buna i Milna, susjedni otoci Tamara, Boca, Karkar, Seka, Bili, Beli, Kanap, Kriwina, Iwa, Nada itd.
  • Otočje Bismarck (istočni dio): Siroti, Buka, Jowo, Jame i uvala Torokina, itd.
  • Salamunsko Otočje (domorodački Saloma): otoci Owan, Lina, Velakula, Narovo, Uveli, Rendova, Sawo, Mala, Ulova, pa vulkanski vrhovi Kula i Kolovrat, te otočni rtovi Debeli, Alan, Sokolovi i uvala Voza itd.
  • Novi Hebridi (danas Vanuatu): otoci Rava, Valun, Mata, Mala, Malakula, Nina, Torba, Matas i uvale Marina, Palenta, itd.

Staročakavski mjestopis

Osim tih najnovijih pokazatelja o stalno naseljenim Hrvatima na Novom Zelandu, za ranija stoljeća prije 20.st. još nema jasnih podataka o mogućem dolasku Hrvata u Autraliju ili barem o njihovim povremenim brodskim posjetama Oceanije. Ipak u tom smislu postoje dvojni istosmjerni pokazatelji iz ranijih naših razdoblja prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije otvaranja Sueza, koji su jamačno bar povremeno plovili ne samo do obje Amerike i Indije, nego ponekad i oko Australije. Jedan pokazatelj su kod nas na Jadranu stare pomorske legende čakavskih otočana koje govore o ranijim plovidbama naših jedrenjaka oko Afrike i Indijskog oceana sve do Australije, npr. na Kvarneru (Krk) slikovita čakavska "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (izvornik: Povêda ud Ýndrah kadý parsjùte restû), o tomu vidi još pobliže: Veyske Povede i Australazija i Hrvati.

Drugi važniji i bogatiji pokazatelj nazočnosti u Oceaniji naših ranijih pomoraca (kulàpne navakýri) je iz doba velikih jedrenjaka u prošlim stoljećima za područja Oceanije njihovo osobito čakavsko nazivlje, posve drugačije od novijega medjunarodnog, koje se kod otočnih staraca na Kvarneru dijelom očuvalo sve do 20. st. Za Novi Zeland (Sorÿna) te okolna mora i otoke je u staročakavskom mjestopisu poznato dvadesetak takvih ranohrvatskih toponima i tridesetak za širu Oceaniju-Australasia. Znakovito je kako za zapadne obale Australije kao ni za istočni Pacifik ipak nemamo nijednoga poznatog staročakavskog toponima, što bi vjerojatno značilo da naši jedrenjaci prije željeznih parobroda još nisu onamo plovili (ili bar oni koji bi tamo zalutali se više nisu vraćali na Jadran). Niže se prvo navodi pripadni staročakavski naziv, pa novohrvatski prijevod i (u zagradi) medjunarodni engleski sinonim:

  • Sionkulàp: Tihi Ocean (Pacific)
  • Kulapsorýn: Južni Ocean-Antartičko more (Southern Ocean - Antactic Sea)
  • Polnèbne-mori: Tasmansko more Tasmanija-Novi Zeland (Tasmanian Sea)
  • Šadrýnje-mori: Koraljno more (Coral Sea)
  • Seuneskôpje: Oceanija (Australasia)
  • Skopje-Kulàpne: Havajski otoci (Hawaii)
  • Kulàpne-Šadrýni: Polinezija (Polinesia)
  • Skopje-Polnèbne: Melanezija (Melanesia)
  • Seune-Šadrýtje: Mikronezija (Micronesia)

Novi Zeland (Sorÿna)

  • Sorÿna: Novi Zeland (New Zealand)
  • Sorynskôpje: Novozelandsko otočje (New Zealand archipelago)
  • Zgorsorÿna: zelandski Sjeverni otok (North Island)
  • Zdolsorÿna: zelandski Južni otok (South Island)
  • Sorynbùka: srednji Cookov tjesnac (Cook Strait)
  • Sorynârta: najsjeverniji poluotok Northland (northermost peninsula)
  • Sorynvàrhe: zelandske Južne Alpe (South Alps of New Zealand)
  • Mićasorÿna: najjužniji otok Stewart (southernmost Stewart island)
  • Skopje-Sorÿtje: istočno otočje Chatham (eastward Chatham Islands)
  • Sorynmmôri: južnije more do Antartika (southward sea to Antarctica)
  • Sorynjâne: novozelandski Maori (indigene Maoris of New Zealand)
  • Sorynÿce: novozelandske Maorke (indigene female Maoris)
  • sorynjêlva: novozelandska četinjača (Agathis dammara)
  • mićanôj: novozelandska ptica kivi (Apteryx novae-zelandiae)
  • sorynpavũn: južna rajska ptica (Paradiseidae)

Ljudi, flora, fauna

  • Polnebjâne: domaći Aborigjini (he-Aborigines)
  • Polnebýce: domaće Aborigjinke (she-Aborigines)
  • Kulapjâne: Polinežani (he-Polynesian islanders)
  • Kulapnýce: Polinežanke (she-Polynesian islanders)
  • orkûli: kitovi (whales)
  • kulàpna-tić: oceanski albatros (Diomedea exulans)
  • polnèbne-pavûni: rajske ptice (Paradiseidae)
  • sionorýh: kokosov orah (Cocos nucifera)
  • šćulýni: obalne mangrove (Rhizophoraceae)
  • tamarýni: tropske kazuarine (Casuarinaceae)
  • paprutýni: stablaste paprati (Dicksoniaceae)
  • šadrýna: kameni koralj-atol (reef corals - atoll)
  • ... i prôć: ... itd. (... etc.)

Literatura

  • James Belich 1996-2001: A history of the New Zealanders, vol. I - II. Victoria University, Wellington.
  • Senka Bozic-Vrbancic, 2008: Tarara; Croats and Maori in New Zealand, memory, belonging, identity. Otago University Press. ISBN 9781877372094.
  • Donald Garden 2005: Australia, New Zealand, and the Pacific, an environmental history. Nature and Human Societies. ABC-CLIO/Greenwood.
  • Michael King, 2003: The Penguin History of New Zealand. Penguin Books, New Zealand. ISBN 9780143018674.
  • Philippa Mein Smith, 2005: A Concise History of New Zealand. Cambridge University Press. ISBN 0521542286.
  • G.M. Robinson & al. 2000: Australia and New Zealand; economy, society and environment. Arnold, London: ; ISBN 0340720336.
  • Tom Brooking (ed.) 2004: The History of New Zealand. Greenwood Press, Westport Conn, ISBN 0-313-32356-9.
  • Archivium historicum Principati Rhagusii, saeculum XVI (Dubrovnik)
  • E. Ambrosius: Andrees allgemeine Handatlas, Auflage VIII/5 (Karten 216-224). Velhagen & Klasing, Bielefeld und Leipzig 1930 (na kartama u zagradi su toponimi koje je dao V. Bune)
  • V. Foretić: Vice Bune. Pomorska enciklopedija, vol. I: p. 651, Leksikografski institut, Zagreb 1972.
  • M. Horvat-Mileković: Hrvatski zemljopisni nazivi u Polineziji. Tomislav, 4 / 46, p. 13, Zagreb 1995.
  • J. Luetić: Vice Bune, pomorac i diplomat. Anali Historijskog instituta, sv. I: 255-267, Dubrovnik 1952.
  • M. Rac, M.H. Mileković: Overseas trips of Vice Bune in 16th century. Proc. 3 scient. symposia 'Early Croats' (2001-2006), 820 p., ITG - Zagreb 2011.
  • Joel D'Souza: Croats return to Gandaulim. GoaNow, Goa (India) 1999: www.goacom.com/goanow/99/apr/history.html
  • Poignant, R. 1967: Ozeanische Mythologie. Wiesbaden.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Novi_Zeland_i_Hrvati&oldid=35492"