O tempora, o mores!
O tempora, o mores! (hrv. „O vremena, o običaji!” ili „Čudnih li vremena, čudnih li običaja!”) je Ciceronova rečenica što iskazuje njegovo zgražanje nad pokvarenošću u običajima i shvaćanjima njegovih suvremenika. Pojavljuje se u Ciceronovoj četvrtoj knjizi njegovog drugog govora protiv Gaja Vera, te prvog govora protiv Katiline.
Na početku svojeg govora protiv Katiline, koji ga je prethodno htio ubiti, Ciceron oplakuje zlobu i pokvarenost Katilinine dobi. Ciceron je frustriran što, unatoč svim dokazima prikupljenih protiv Katiline što se urotio radi svrgavanja rimske vlasti, te činjenice kako je Senat donio senatus consultum ultimum (konačnu odluku Senata), Katilina još nije bio osuđen. Ciceron je nastavio opisivati različita doba u rimskoj povijesti kada su konzuli ubijali urotnike čak uz manje dokaza. Ponekad se, kao u slučaju umorstva Gaja Gracchia izvršenog od bivšeg konzula Lucija Opimija, odluka temeljila jedino na quasdam seditionum suspiciones (pouzdanim sumnjama na ustanak) (odlomak 2, redak 3).
Ova rečenica se danas rabi kao usklik u kritiziranju trenutačnih stavova i trendova, često u šali ili uz ironiju.
