Pavao Ritter Vitezović

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
” S mučenici nebo si napunila, s nazlobnici pako toliko si patila. “

Pavao Ritter Vitezović (Senj 7. siječnja 1652. – Beč 20. siječnja 1713.), bio je hrvatski književnik, povjesnik i nakladnik. U svom pisanju i tisku je bio pristalica Ozaljskoga književnog kruga o interdialektnom temelju pravoga hrvatskog jezika.

Summary

Pavao Ritter Vitezović was born in Senj to a family of a frontier soldier. His father was descended from a German immigrant from Alsace, and his mother was Croatian. He finished six grades of the Jesuit gymnasium in Zagreb before moving to Rome, where he stayed at the Illyrian College, and met the renowned Ivan Lučić. He then moved to the castle of Bogensperk (German: Wagensberg) near Litija in Carniola, where Janez Vajkard Valvasor influenced him to start analysing his national history and geography. There he also learned German, how to print and how to etch. In 1677 he wrote a treatise on the clan Gusići, published in 1681, the same year he wrote a number of poems for one Aleksandar Mikulić, a Zagreb canon. As he developed a reputation of a learned man, his native town of Senj elected him as their representative in the Hungarian diet in Sopron. On 19 April 1683, due to the efforts of Ritter Vitezović, the diet proclaimed a charter granting the town of Senj their ancient rights, protecting them from the local military commander captain Herberstein who had terrorised the citizens at the time. Because of the Ottoman wars he was enlisted and stationed in the Međimurje tabor (garrison) under ban Nicholas Erdödy. In 1683, when the Great Turkish War started, he participated in the capture of the forts of Lendava and Szigetvar.

After the war, ban Erdödy employed him as an officer of his court, where he also met Adam Zrinski, the son of Nikola Zrinski. He was initially named the podžupan of Lika a purely honourable title with no actual significance. Croatian Parliament then named him as their representative in the Imperial commission for the delimitation with Venice and Turkey, but despite his contribution, the borderlines were drawn against the Croatian interests, which greatly frustrated Ritter Vitezović. During his work at the royal and imperial diets in Vienna and Bratislava, Vitezović met many dignitaries from Croatia, and at one point wished to return home to live in Zagreb. He found out that there was an abandoned printing house in the Bishop's Palace in the city. He asked his long time friend Aleksandar Mikulić, who had by that time become the bishop, to let him put it to use. He was soon in business, printing calendars and leaflets, and he appealed to the Croatian Parliament to give that printing house an official capacity. On 11 November 1694, the Parliament did indeed appoint him as the manager of the facility. He then proceeded to move it from the Vlaška street to his house on Grič, and then travelled to Vienna where he bought a new printing press and everything else necessary for the printing of books. He named the new printing office the "Museum" (like Valvasor before him), and printed the first books in Latin and in Croatian.

Životopis

Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Alzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu, da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže, da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Wagenspergu, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Weikharda Valvasora, pod utjecajem kojega počinje proučavati domovinsku povijest i zemljopis. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, ime kojega je daleko prešlo granice domovine.

Djelatnosti

God. 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova znanca. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.

Tiskara

Na saborskim zasjedanjima u Beču i Požunu Vitezović je upoznao mnoge uglednike iz domovine, osobito Zagreba, pa se zaželio nastaniti u gradu svoje mladosti. Već je tada pomišljao da bi grad pod Gričem mogao postati središtem domovine. Odlučio je svoje veliko znanje i iskustvo posvetiti Hrvatskoj baš u Zagrebu. Otkrivši da u Biskupskim dvorima postoji zaboravljena tiskara, molio je biskupa Aleksandra Mikulića, svog gimnazijskog druga, da mu je dopusti osposobiti. Ubrzo je već tiskao kalendare i letke, kujući velike planove s tiskarskim poslom. Nagovarao je biskupa i prijatelje da tiskari dadu zemaljsko značenje, a njemu da se povjeri uprava. I zaista, Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu 11. studenog 1694., imenuje ga njezinim upraviteljom odredivši da "ne smije tu tiskaru uništiti ili oštetiti, nego ju je dužan pomno čuvati, ne smije je, i ne može, ni po kojom izlikom odnijeti bilo kamo iz Zagreba". Vitezović odmah premješta tiskaru iz Vlaške ulice u svoju kuću na Griču, žurno putuje u Beč i kupuje prešu i sve drugo potrebno za tiskanje knjiga i baca se silnom energijom na posao. Tiskaru naziva Muzejom (slijedeći primjer Valvasora), tiska vrijedna hrvatska i latinska djela, među kojima i djelo Croatia rediviva. Međutim, često radi drugih obveza (razgraničenja) izbiva iz Zagreba, ali se 1701. vraća misleći ostati zauvijek.

Tiskarski posao nije bio osobito unosan, a uspio je steći i priličan broj neprijatelja. Na nesreću, god. 1706. požar mu proguta kuću i teško ošteti tiskaru i nađe se, materijalno, na rubu sloma. Tada se pokazalo da ga Zagreb, uza svu njegovu ljubav za grad i uza sve njegove zasluge, nije prihvatio. Tiskara mu je oduzeta, prognaše ga s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s dobrim izgledima da ga i nasljedi, ali povika plemstva i svećenstva, koje je nijekalo i povelju kralja Leopolda kojom mu se to pravo potvrđivalo, bila je tolika da je najposlije morao napustiti Šćitarjevo. Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije. Umrla mu je žena (1708.) a deset godina prije ostao je i bez sina. Slomljen, materijalno upropašten, uvrijeđen u svom ljudskom i nacionalnom ponosu, napušten od svih, napušta Hrvatsku i nastanjuje se u Beču. Živi u krajnjoj oskudici, dnevno se bori za preživljavanje obijajući tuđe pragove, pa shrvan tugom i neimaštinom ubrzo umire u carskome gradu "pod kojega je zidinama trideset godina prije ostavio svoje kosti slomljeni i ostarjeli putnik Juraj Križanić, nepoznat u domovini i nepoznat u tuđini". (M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do preporoda, str. 280). Čitava njegova imovina sastojala se od rukopisa, koje je preuzela Ugarska kancelarija. Po zapovijedi Marije Terezije 1749. vraćeni su u Zagreb i predani Adamu Baltazaru Krčeliću da mu korisno posluže u povjesničarskom radu.

Croatia rediviva

Oživljena Hrvatska (Croatia rediviva) je najpoznatije Vitezovićevo historiografsko djelo, koje uz posvetne tekstove u stihu i prozi obaseže tek 32 stranice, objavljeno je siječnja mjeseca god. 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku. Brošura je vjerojatno bila samo nacrt za buduću knjigu, koju nije stigao napisati. Njezin izvorni, latinski, naslov glasi: Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare. Sačuvana su samo dva primjerka (danas se čuvaju u HAZU-u i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), koja se među sobom dosta razlikuju. Po Šišićevu mišljenju ovo djelo je "svojim sadržajem, a još više svojom tendencijom, jedan od najznačajnijih spisa u ranijoj hrvatskoj historiografiji. To je prvi hrvatski historijski rad u službi aktualne politike, u isti mah i naučni rad i patriotski istup". (F. Šišić:, Hrvatska historiografija, JIČ, I., 1936, str. 44.).

Ovom djelu prethodio je cijeli niz Vitezovićevih znanstvenih i književnih radova, pisanih latinskim i hrvatskim jezikom, no za razumjevanje Oživljene Hrvatske je najvažniji spjev Odiljenje sigetsko, tiskan u Linzu 1684. Junačka pogibija Nikole Zrinskoga pod Sigetom nadahnula je mnoge prije i poslije Vitezovića, ali njegovo djelo jedinstveno je po tome što je nastalo kao reakcija na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana u Bečkom Novom Mjestu god. 1671. Zrinski i Frankapan, urotnici po definiciji bečkoga dvora, hrvatski pobunjenici protiv habsburške tiranije, po ocjeni hrvatske historiografije, pogubljeni su voljom Leopolda I., a spjev o slavnom sigetskome junaku objavljen je za vladanja istoga vladara. Trebalo je hrabrosti i domoljublja, da se o Zrinskima, imenu zazornom Beču koji je sve činio da se hrvatske junake okalja, a rod iskorijeni, objaviti spjev samo trinaest godina poslije njihova smaknuća, još dok su rane bile svježe. Vitezović prikazuje sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u čitavom hrvatskom narodu, misleći pritom, dakako, na tugu koju je izazvala mučenička smrt Petra Zrinskoga i Krste Frankapana. Djelo je posvetio, a to je već bilo ludo hrabro, Adamu Zrinskom, sinu bana Nikole, koji je također ubijen od iste ruke. Naime, Adam Zrinski poginuo je pogođen topovskim hitcem u leđa 1691. kod Slankamena služeći u austrijskoj vojsci. Topovska kugla, po vjerodostojnim svjedočanstvima suvremenika, došla je s austrijske strane.

Doprinos hrvatskom pravopisu

Ako za Vitezovićev politički program možemo reći da je dosta maglovit, treba naglasiti da su mu kulturne vizije neobično temeljite. Od najveće je važnosti njegov rad na pravopisu i jeziku. Pitanja kako se "s maloćom dijačkih aliti latinskih slov obilje hrvatskoga našega jezika dobro ali pravo" može pisati proganjalo je Vitezovića cijeli život. "Kao i Budiniću, Kašiću i drugim piscima - ističe Kombol - nametala se i Vitezoviću potreba, da se jednom sredi latinički pravopis kod Hrvata, gdje 'vsaki po svojoj volji i prez reda piše', i on o toj reformi govori u nekolikim predgovorima svojih djela, u Kronici, u Priručniku i u Plorantis Croatae saecula duo, upućujući čitaoce na svoju raspravu Orthographia Illyricana. Premda ta rasprava nije na žalost očuvana, ipak se iz inih Vitezovićevih djela vidi, kako je izgledala njegova reforma pravopisa, nesumnjivo najprikladnija od svih, što su dotad pokušane. Vitezović je zaključio da je "dijački iliti latinski abcdar nezadovoljan s 23 svojimi literarni aliti slovmi" za hrvatski jezik, pa je žalio što su Hrvati za svoje pismo prihvatili nesavršenu latinicu umjesto glagoljicu.

Provodeći načelo, da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i da se svaki glas označuje uvijek istim slovom, pomažući se diakritičkim znakovima, Vitezović je već pošao putom, kojim će kasnije poći Gaj i ilirci, a on je za taj svoj novi način pisanja mogao s pravom kazati, da je 'kruto dobar, lagak i pravičan'. Vitezović se u rješavanju grafijskih problema vratio izvoru: pismu koje su poznavali "stari Hrvati s Jeronimom i ostali" , dakle glagoljici. Shvativši bit glagoljskoga pisma počeo je postupno u svojim djelima odbacivati dvoslove i troslove. Nitko prije Vitezovića, uvjeren je jezikoslovac Milan Moguš, "nije predložio tako dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritičkih znakova", pa su Gaj i ilirci samo ostvarili njegova grafijska rješenja. Grafijske su reforme na sjeveru i jugu Hrvatske, ističe Moguš, "vođene do tada odjelito. Vitezović, zalažući se za političko sjedinjenje hrvatskih pokrajina, prvi predlaže ista grafijska rješenja za obje sredine. Ta se njegova misao postupno širila po čitavoj Hrvatskoj. Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće". (M. Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str. 92.)

Vanjske sveze

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Croatian WikiSlavia. katgorija:Životopisi, Senj

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Pavao_Ritter_Vitezović&oldid=35373"