Poviest hrvatskog jezika

Autorizirana izvorna rasprava prof. Marijana Krmpotića: izvadak iz knjige Hrvatski jezični priručnik.

Ovo je u potpunosti izvorni tekst preuzet iz knjige, časopisa, pravnih propisa ili inih tiskanih djela. Pravopis i manje pogrješke mogu biti ispravljeni. Izvor: Marijan Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik, Agapa, Kloštar Ivanić 2001., str. 65 - 114

MEĐAŠI I MILJOKAZI IZ POVIESTNICE HRVATSKOGA JEZIKA (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb): UVODNO SLOVO Korieni hrvatskoga jezika: Ime Hrvat nije slavensko U jugoškolama su nas krivo učili da Hrvati potječu od srednjevjekih Slavena i da je "srbskohrvatski" jezik nastao iz ranijega "južnoslavenskoga" i prvoga praslavenskoga jezika. Nu, predslavensko podrietlo Hrvata utvrđeno je ne samo uzporednim jezičnim iztraživanjima, nego i arheoložkim spomenicima, kulturnim zasadama, po graditeljstvu starohrvatskih crkvica, antropologiji i biogenetici. Najnovija poredbena iztraživanja potvrđuju da Hrvati ne imaju bliže antropoložke i biogenetske sveze s europskim Slavenima. Na ovo se još nadovezuju podjednako znakoviti arheonalazi o ranohrvatskoj poviesti i našem prajeziku iz indoiranskih strana. U selitbama narodi za sobom ostavljaju trag, pa tako među inim predslavensko podrietlo Hrvata potvrđuju i stare kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća s grčkim nadpisima nađene na ušću Dona u Azovsko more kod lučkoga grčko-iranskoga trgovišta Tanaisa gdje je u antičko doba prije 1800 godina živjelo indovedsko pleme Horoathi. Odkrivene su podkraj 19. stoljeća. i čuvaju se u Petrogradskom muzeju Ermitaž. Tiekom bivših Jugoslavija ove su ploče bile hrvatskoj javnosti zatajene. Nedavno su u Hrvatsku dopremljeni njihovi odljevi koji su sada izloženi u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Na njima je nakon zaziva "Bože Svevišnji, udieli blagoslov ..." na grčkom zapisano "Horoathos archon Tanaiton" (= Hrvat načelnik Tanaisa) i "Synodos Horouathon" (zbor/skupština Hrvata). Ploče potvrđuju obstojbu Hrvata na europskom ozemlju nekoliko stoljeća prije nastupa Slavena na poviestnu pozornicu u 7. stoljeću. Znanstvena iztraživanja o predslavenskom podrietlu Hrvata potjeću iz 18. stoljeća. Nu, onodobne političke okolnosti nakon ilirskoga pokreta ugušiti će geopolitički uvjetovana slavistička teza o izključivu (jugo)slavenskom podrietlu Hrvata, po kojoj Hrvati jedva da postoje do srednjega vieka. Taj izključivi lingistički staroslavensko-srednjevjekovni pristup praizkonu našem i hrvatskoga jezika ostavlja dva stoljeća naše poviesti praznima i skraćuje nasilno hrvatsku poviest za punih sedam stoljeća, te otvara mogućnost osporavanja i dokinuća hrvatskoga identiteta. Stoga su u obje Jugoslavije iztraživanja predslavenskoga podrietla Hrvata bila strogo zabranjena i kažnjiva kao neprijateljska djelatnost. Nu, dok se u Hrvatskoj o politički nepoćudnoj iranskoj teoriji moglo govoriti samo potajice, u Sloveniji se o njoj smjelo govoriti naglas. Nakon urušavanja velikosrbskoga projekta i osamostaljenja Hrvatske 1991., moglo se nešto slobodnije iztraživati naše predslavensko podrietlo, jerbo se smatralo da Hrvati, kao i svaki narod, imaju pravo utvrditi istinu o svojemu identitetu i praizkonu. Danas u 2001.opet se na takva iztraživanja gleda kano na ideopolitički nepodobna i nepoželjna. Mjesto serbokroatizma izmislili su nedavno nekakav "slavo-kroatizam". Po toj teoriji podrietlo Hrvata je izključivo slavensko kao i prije u Jugoslavijama, pa se i slavokroatizmom - kao i prije serbokroatizmom - hrvatskom narodu poriče pravo na samosvojnost podrietla i vlastitu povjestnicu. Ta se teorija predaje u školama danas. Međutim, moderna arheologija i etnografija, a napose biogenetika, pokazuju da je većina Hrvata indoilirskoga podrietla što potvrđuje da su Hrvati mnogo stariji od Slavena i tako imaju nepriepornu potvrdu svojega identiteta i izkona, čime je pokopana i teza o izključivu slavenstvu Hrvata. II. Nakon pada Rimskoga carstva, u novoj velikoj preselitbi naroda Iranohrvati dolaze u prvi doticaj s europskim Slavenima. U srednjem vieku Hrvati će se početi jače miešati sa Slavenima, a oko 6. stoljeća dolazi do slavizacije Hrvata i kroatizacije Slavena, t.j. obostrano kulturno-jezično prožimanje. Ovi su utjecaji ostali najizrazitiji u etnokulturi Ukrajinaca , Slovaka i Slovenaca kojima je jezik najsličniji hrvatskom. Nakon doselitbe do Jadrana, diljem Hrvatskoga kraljevstva prevladavale su razne inačice ikavskoga. Kajkavska ikavica nalazi se većinom osiromašena još na sjeverozapadu Hrvatske. Kajkavsku ikavicu u Istri oko Buzeta Slovenci svojataju kao "ikavsku slovenščinu". Uzmak i osiromašitba izvornoga ikavskoga govora počinje s turskim provalama i doselitbom Vlaha s Balkana na poharane hrvatske zemlje. Najbliža ranohrvatskom pranarječju danas je "scakavska ykavica" koju još govore samo stari ljudi iz brdskih zaselaka na otoku Krku između Vrbnika i Baške. Slovar s 12.000 rieči i nizom narodnih pjesama popisali su i slovnicu mu složili pučki književnik Fabiaan Gardyć i prof Mitjeel Yošamya - ali su vukovci njihov javni tisak onemogućili, jerbo se taj nalaz "ne uklapa u slavensku lingvistiku", t.j. razbija južnoslavenske dogme budući da se pripadni slovar i slovnica drasično razlikuju od vukovskoga "standarda" s kojima imaju tek 3% zajedničkih rieči. Od 16. stoljeća slavenizacija Hrvata pojačana je tiekom i nakon turskih provala, t.j. doselitbom s iztoka iekavskih novoštokavskih Vlaha koji su se i sami tako zvali i dopuštali drugima da ih tako zovu. Kada je slavenizacija Hrvata bila dovršena u "staroj" Jugoslaviji, područje se čakavskoga i kajkavskoga smanjilo. Možemo najkraće reći da se kajkavsko narječje smjestilo sasvim na sjeveru Hrvatske, čakavsko na zapadu uz Jadransko more, po otocima i uz samu obalu. Ostala područja Hrvatske, izim ekavskoga hrvatskoga sriemskih Hrvata, govore jekavski štokavskim govorom. S druge strane, o nekakvu "zajedničkom praslavenskom jeziku" kojim su tobože govorili Slaveni u "zajedničkoj" pradomovini prije negoli su se razselili, nema nikakvih potvrda. Srbijanski lingvist Aleksandar Belić iznosi teoriju o "južnoslavenskim jezicima" prije dolaska Slavena na Balkanski poluotok. Međutim, Belićeva nagađanja nisu potvrđena ni lingvistički ni poviestno. Dokazano je baš oprječno kako posvemašnjega jezičnoga jedinstva među balkanskim Slavenima nije bilo. Obćenito, do 10. stoljeća, t.j. prije Baščanske ploče, ni jedan drugi slavenski narod gotovo da i nema očuvanih spomenika svojega jezika. Prastaroslovjenski pisani spomenici pripadaju izumrlom jeziku solunske sv. braće Ćirila i Metoda. Nu, to nije dokaz da su se iz njega razvili svi slavenski jezici. On je samo jedno narječje u južnoj skupini slavenskih jezika, jerbo jezik sv. braće bio je narječje iz okolice Soluna. Njime su govorili pređi onih Slavena koji se danas nazivaju Bugarima, pa to narječje znanstvenici starobugarskim (protobugarskim) nazivaju. Stoga se staroslovjenski (staroslavenski) koji se u to doba rabio za bogoslužje mora zapravo zvati starocrkvenoslovjenski. A i on se mnogo razlikuje od ćirilometodskoga jezika koji se danas rabi u crkvama iztočnoga obreda. III. Pismenost u Hrvata vezana je uz glagoljicu. Predmjeva se da su se Hrvati još u pradomovini služili klinopisom za bilježiti godišnja doba ili za brojitbu grla stoke. Prahrvatsko glagoljsko pismo razvilo se, najvjerojatnije, nakon mnogih preobrazba tiekom stoljeća iz mezopotamskoga klinopisa i utjecaja germanskih runa. Dugo godina vladalo je mišljenje koje je pripisivalo postanak glagoljice svetom Jeronimu. Nu, sveti Jeronim je živio prije dolazka Hrvata u ove naše krajeve. I panslavistička hipoteza da je Konstantin, kome monaško ime bješe Ćiril, sastavio glagoljicu ne ima poviestnih temelja, jerbo glagoljica je mnogo starija od Ćirila. Danas je poznato barem desetak zapisa na praglagoljici prije Ćirila. Znanstveno utemeljenja teorija o postanku glagoljice je gotorunska . Bo, poviest i arheologija svjedoče da su Hrvati primili početke svoje pismenosti.od ostataka arijevskih Gota u doba doselitbe. Stoga se drži da su gotske rune bila podloga glagoljskoga pisma. Izpočetka glagoljica je bila težko čitljivo pismo, što znači da je nastala na području gdje nisu bila poznata skladna latinska pisma ni čitko Konstantinovo grčko pismo. Biskup Gaudencius de Vellery pisac Legenda Italica, u zadnjem dielu "Žića Ćirilova" (pogl. 17. i 18.), ne spominje da je Ćiril izumio neko slavensko pismo. Profesor na Harwardskom sveučilištu Imbre Boba u svojoj knjizi "Moravia a History Reconsidered" dokazao je da Ćiril nikada nije bio u češkoj Moravskoj, nego da se radi o Moraviji, benediktinskom samostranu na Bosutu koji su srušili Turci, u blizini današnjega Moravića, te da Češka i Moravska nikada u poviesti nisu imale kneza po imenu Rastislav koji je navodno Ćirila pozvao u Moravsku. K tomu, prof. J.M. Vesely s Papinskoga sveučilišta Angelicum prigodom tisućljetne obljetnice smrti Metodove (1985.) u svojoj razpravi o sv. braći zaključuje kako "Ćiril nije bio creatore /tvorac/, nego samo coordinatore /uzklađivač/ stvari što su već postojale". Staroslovjenska ćirilo-metodska teorija o postanku glagoljice koja bi imala korien u panslavizmu - nema podloge. Za akademike panslaviste u nekadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), zbog njihove sveslavenske dogme, Baščanska ploča "morala" je biti napisana "staroslavenski" pa je dvadesetak godina nisu uspjeli smisleno pročitati. Mnogo rieči nisu razumieli. Naime, Baščanska ploča nije napisana na staroslovjenskom kakav su oni znali. Tek kada je zapis protumačen pomoću starohrvatske krčke pračakavice (veysky azyk) iz unutarnjih brda na Krku, pročitana je suvisla poruka ploče. Očito, u to doba u tim krajevima su obstojala 2 uzporedna jezika: crkvenostaroslovjenski crkvenih obreda i pučki ranohrvatski najbliži starohrvatskom govoru. Glagoljica je uviek bila snažna oznaka hrvatske samobitnosti. Vlasti obiju Jugoslavija zbog nekadašnje jugoslavenske službene ideologije stalno su gušile istinu o postanku glagoljice. Zapostavljali su iztraživanja i zabranjivali razprave o hrvatskoj glagoljici. Nije se smjelo javno ni zucnuti o tomu kako su Hrvati imali svoje pismo prije Srba. Tiskanje članaka o glagoljici u to doba nije bilo lišeno opasnosti od obtužba za nacionalizam i protudržavnu djelatnost. Etnogeneza Hrvata od Iranaca, Gota ili Ilira nije išla u prilog velikosrbskoj ideologiji i zato se nastojalo njezine protivnike ušutkati i na okrutan način ako treba. Glagoljici iz političko-ideoložkih razloga nije bilo mjesto ni u školskoj nastavi kako hrvatska mladež ne bi praizkonsko podrietlo Hrvata promatrala pod zrcalom istine. IV. Sudeći po tome da su Hrvati jedini u cielu svietu imali dopuštenje Rima za misu služiti na narodnom jeziku, što je jedinstveno u zapadnoj Crkvi, predpostavlja se da su Hrvati već primili kršćanstvo izvan rimskoga i bizantskoga područja, pa su u novu postojbinu došli s crkvenim obredima na narodnom jeziku. Jezik bogoslužbe im je starohrvatska suvrst (redakcija) staroslavjenštine, jerbo tiekom stoljeća u starocrkvenoslovjenski ulazi živi pučki jezik čakavskoga narječja sa svojim glasoslovljem, oblikoslovljem, skladnjom i slovarom i zamienjuje strane starocrkvenoslovjenske oblike. Od 9. stoljeća smanjuju se razlike između crkvenoslovjenskoga i starohrvatskoga pučkoga jezika. Inačicom tog jezika prepisivane su nabožne i svjetovne pjesme i molitve i pisano je svjetovno štivo - glagoljački napisi i pravni zapisi i spisi, zakoni . Uvođenje hrvatskoga pučkoga jezika i u bogoslužne i necrkvene spise i ustanove stvorilo je u nas jedinstveni oključak (enklavu) pučkoga hrvatskoga jezika unutar zapadnoga kršćanstva. Prepisivači knjiga i prevoditelji koji su postupno u svoje pisanje sve više i više uvodili pučki jezik, preteče su obilatoga književnoga stvaralačtva u 15. i 16.stoljeću. Zlatno doba hrvatske glagoljaške književnosti (1075. -1475.) osiguralo je u nas podpuno miran prielaz s latinskoga na hrvatska pučka narječja. Najstarija hrvatska pismenost na području primorskih gradova potekla je iz glagoljaškoga razsadišta, pokazujući već u staro doba duhovnu povezanost hrvatske pismenosti različitih krajeva. Sve to nije pisano gladko, tradicija ima svoj udio, pismoznalci su pisali pučkim jezikom svojega rodnoga kraja - ali to je bila osnova na kojoj se razvila bogata umjetnička književnost na narodnom jeziku."Baščanska ploča" iz 11.stoljeća prvim je dokazom prodora hrvatskoga pučkoga jezika u pisani jezik, dokazom početka hrvatske srednjevjekovne književnosti. Za njom sliede "Vinodolski zakonik" i "Razvod istarski" iz 13 stoljeća u kojima piše da su pisani "jazikom hrvackim". Hrvati su dakle već u 13. stoljeću imali svoj narodni jezik u književnosti, što znači da je od svih živih slavenskih jezika hrvatski najstariji književni jezik. Samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma Hrvati tiskaju knjige. "Misal iz 1483." smatra se prvim tiskanim spomenikom hrvatske kulture, pa Hrvati spadaju među europske narode koji imaju svoje inkunabule. Od sredine 14. stoljeća počimlje se štivo na hrvatskom jeziku pisati i latinicom. Početci hrvatske književnosti istodobni su književnostima velikih europskih naroda. Javno oblikovanje hrvatskoga književnoga jezika započelo je već od 15. stoljeća odkada u nas cieli niz književnika piše na izvornom pučkom hrvatskom jeziku. Početci hrvatske književnosti, jezika i leksikografije (pisanje slovara), odvesti će nas u Dalmaciju, kolijevku hrvatske kulture. Pa ako se Split može podičiti Markom Marulićem (1450.-1524.) utemeljiteljem hrvatske knjiženosti; Hvar Petrom Hektorovićem (1487.-1572.) i Hanibalom Lučićem (1485.-1553.) piscem prve hrvatske drame "Robinja", jedne od prvih drama sa zapletom iz ondašnja suvrjemena života u poviesti svjetske književnosti; Dubrovnik plejadom hrvatskih književnih velikana na čelu s Ivanom Gundulićem (1589.-1638.); Zadar Petrom Zoranićem (1508.-prije 1569.) piscem prvoga hrvatskoga romana "Planine"; Šibenik se može podičiti da nam je dao prvoga našega rječničara Fausta Vrančića (1551.-1617.); a Pag prvoga pisca hrvatske slovnice Bartula Kašića (1575.-1650.). Stoga se može reći da su se u 18. stoljeću hrvatskom ikavicom pisala pjesnička i prozna djela od primorja preko Bosne i Hercegovine do Slavonije. Toj struji primorsko-slavonskoga pisma i jezične povezanosti priklonio se kasnije i župnik u Karlobagu Ličanin Šime Starčević, stric Ante Starčevića i pisac "Nove ričoslovnice iliričke" 1812. u kojoj je opisao sustav štokavske ikavice. V. Hrvatski i srbski oduviek su bili prostorno odvojeni i različiti jezici bez zajedničkoga podrietla. Čakavski, kajkavski i zapadnoštokavski hrvatska su narječja, a istočnoštokavski i torlački su srbska narječja. Granica između dviju štokavština, zapadne (koja je uglavnom bila ikavska) i iztočne, najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje do blizine današnje Foče. Odatle granica ide prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini, zatim odjeljuje zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u blizini Boke Kotorske koja se nalazila u iztočnoj štokavštini. . Djelomična sličnost između zapadnoštokavskoga i iztočnoštokavskoga nastala je tek kasnije zbog susjedstva, prvo selitbenim miešanjem za turskih provala i potom najviše zbog prisilne srbizacije hrvatskoga u obje Jugoslavije. Poredbena lingvistička iztraživanja potvrđuju da je kroz srednji viek do provale Turaka, baš ikavska čakavica bila najraširenije hrvatsko narječje od rieke Kupe do Boke Kotorske. Nakon prodora Turaka, tek od 16. stoljeća izvorni se razpored hrvatskih narječja mienja. U sve hrvatske krajeve zapadno od Drine, pa do Banovine, Korduna, Like i dalmatinske Zagore, na poharana mjesta potisnutih hrvatskih šćakavskih ikavaca i južnijih primorskih čakavaca, s najezdom Turaka naseljeni su pravoslavni Vlahi, koji su u 19. stoljeću posrbljeni radi stvaranja velike Srbije. Njihov je govor novoštokavska iekavica kojom na selima izvorno govore uglavnom pravoslavci i neznatni dio katolika Hrvata. Svim ostalim Hrvatima je Vukov "iekavsko-novoštokavski" jezik nametnut u 20. stoljeću kroz škole i javne službe, jerbo su čak 93% ostalih neiekavskih Hrvata podrietlom bud izvorni štokavci ikavci, bud čakavci ili kajkavci.(v.HLM). Pojava predavača hrvatskoga jezika na Rimskom sjemeništu isusovca Bartula Kašića pisca prve slovnice "ilirskoga" jezika (Institutiones linguuae illyricae libri duo) objavljene u Rimu 1604.  nije slučajna. Kašić ju je sastavio po nalogu generala svojega Isusovačkoga reda. Prije toga 1599. sastavio je i Hrvatsko-talijanski slovar. Preveo je Bibliju (1636). Preveo je i "Ritual rimski" (1640.) tiskan bosanskim narječjem, namienjen propoviednicima u Bosni. Naime, poviestno gledano, to je protupreobrazbeno (protureformacijsko) doba katoličke obnove kada je trebalo zaustaviti odpadničtva od katoličke crkve i proširiti katoličanstvo na novodoseljene Vlahe u Bosni. Utemeljenjem 1622. Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda Fide) počimlje tiskanje crkvenih knjiga za propoviednike u primorskom zaleđu Dalmacije i u Bosni. Zbog miešanja čakavaca s brojnim novoštokavskim iekavskim doseljenicima Vlahima iz kopnenoga zaleđa, Bartul Kašić svoja djela piše mješavinom novoštokavskoga iekavskog govora. Odakle priča o Bartulu Kašiću i početcima normiranja hrvatskoga, točnije srbsko-hrvatskoga jezika 250 godina prije Vuka Stefanovića Karadžića. Premda izazvan vjerskom potrjebom za vjerovjesničku (misionarsku) službu među inovjernim Vlahima, podhvat isusovca Kačića imati će i neželjene posljedice na daljnji razvoj hrvatskoga književnoga jezika zbog odklona od njegova ikavskoga izkona. PRIPOMENAK: Naime, između 15. i 18. stoljeća štokavska je ikavica bila razprostranjena na velikom dielu hrvatskoga područja i vrlo raširen hrvatski književni jezik, dok je jezik Bartula Kašića postavljen na podlozi manjinske vlaške iekavice. Naravno to će imati sudbonosan utjecaj na daljni razvoj hrvatskoga književnoga jezika, koji bi - da je sliedio hrvatsku tradiciju - išao svojim putem i oblikovao se prema hrvatskom narodnom ikavskom, a ne bi se oslanjao na tuđi jezični tip. Pokazalo se kako bi izbor ikavice za hrvatski književni jezik u 19. stoljeću bio opravdaniji od učinjenoga, pa se danas kadšto može čuti kako bi se Hrvati trebali vratiti ikavici kao temelju hrvatskoga književnoga jezika. VI. U Hrvata korienska pravopisna predaja potječe iz glagoljaške crkvene književnosti i od svećenika glagoljaša. Doduše, u razdoblju hrvatske pismenosti u pismima i knjigama starijeg i srednjeg doba pa do Gajeve preinake pravopisa i slovopisa imamo različitih znakova za pojedina slova ( prema latinskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom), miešana korienskoga i izgovorna pisanja, jerbo svi starovjeki pismoznalci, pisari i pisci, nisu bili podjednako pismeni i vični peru, a bijahu i rodom iz raznih krajeva, stoga su neke rieči kojima nisu znali korien, ili kada im korien rieči nije bio lako uočljiv, ili koje im nisu bile tvorbeno prepoznatljive korienski - pisali kojekako. U "Vinodolskom zakoniku", primjerice, iz godine 1280. nalazimo mnogo više rieči po korienskom negoli izgovornomu načinu napisanih. I pisci duhovnih knjiga, a i poznatiji književnici iz toga doba, mnogo više pišu korienskim načinom, kano: Hanibal Lucić (1485?-1553.), Petar Hektorović (1487.-1572.), Petar Zoranić (1508?-1575?), a od poznatijih, dubrovački pjesnik Ivan Gundulić (1589.-1638.) Iz toga razdoblja valja među inima iztaknuti i narodnoga pjesnika franjevca Andriju Kačića-Miošića (1704.-1760.) koji je svoj "Razgovor ugodni" (1756.) uglavnom korienskim pisanjem napisao.(v.MaS) Među preteče jezične preoblike (reforme) za Hrvatskoga narodnoga preporoda moramo svakako spomenuti skupinu pisaca u sjevernozapadnoj Hrvatskoj koji bijahu okupljeni oko Petra Zrinskoga u ozaljski književnojezični krug. Njihov književni jezik bila je mješavina hrvatskih narječja. Oni su poimali da se radi o istom jeziku bez obzira na razlike ili količinu udjela u njem iz pojedinih narječja. Pogubljenjem Zrinskoga i Frankopana nije se mogla sasjeći i jednom ostvarena namisao o tronarječno oblikovanu književnom jeziku. Tronarječnost hrvatskoga književnoga jezika uz hrvatski korienski način pisanja bit će u 19. stoljeću okosnicom zagrebačke filoložke škole . Začetnici su joj Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, a Škola najveći uzpon doživljava kad su joj je na čelo došli jezikoslovac i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.-1895.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Otac namisli o jedinstvenom hrvatskom književnom jeziku je rođeni čakavac u kajkavskoj sredini - Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.). Povjestnik, jezikoznanstvenik, književnik i pisac prvoga hrvatskoga pravopisa, Pavao Vitezović je svoju koriensku slovopisnu i pravopisnu preobliku (reformu) primienio u svojem rječniku "Lexicon Latino Illyricun" tiskanom nakon 300 godina , u kojem latinskim riečima daje istovrjednice iz svih hrvatskih narječja, ali za književni jezik predlaže kao najprikladnije štokavsko narječje. Drugi čakavac koji predlaže da Hrvati za književni jezik uzmu štokavsko narječje kao najprikladnije bio je jezikoslovac Pažanin Bartul Kašić (1575.-1650) otac prve hrvatske slovnice objavljene u Rimu 1604. Tek 2 stoljeća kasnije na Vitezovića i Kašića nastavio se kajkavac Ljudevit Gaj (1809.-1872.), objavivši svoju "Kratku osnovu hrvatsko-slavenskog pravopisanja" (Budim, 1830.). Gaj je zadržao tradicionalan hrvatski korienski način pisanja, poboljšavši ga do najprihvatljivijih rješenja. Preuredio je latinično pismo za potrebe hrvatskoga jezika.i hrvatska latinica je uglavnom i sad onakva, kako ju je donio Hrvatski narodni preporod. A Hrvatski narodni preporod i obća ostvarba jedinstvena hrvatskoga korienskoga pravopisa i štokavskoga govora počinje 1835. u Gajevim "Novinama hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim" i njihovu književnom prilogu "Danica" . Ljudevit Gaj (1809.-1872.) i njegovi sljedbenici učinili su revolucionarnu promjenu za hrvatsku nacionalnu ideju na području hrvatskoga jezika kada su se, premda rođeni kajkavci, priklonili književnoj tradiciji i iz naše su stare "klasične" književnosti preuzeli štokavsko-jekavsko narječje za književni jezik . Njihov izbor književnoga jezika bio je i izvanjezičnim družtvenim činbenicima uvjetovan. Za njih je on bio i politički čin. Zajednički književni jezik za sve Hrvate smatrali su najjačim oružjem nacije proti tuđincima. Hrvatski su preporoditelji preuzeli štokavštinu i zbog toga što je još u XVII. stoljeću tim narječjem pisana dubrovačka i bosanska knjževnost, a u XVII. stoljeću i slavonska. Premda je to bio nastavak dubrovačke i slavonske književnosti, preporoditelji su »proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike, kojim se ona najjače iztiče, a zadržali iz kajkavštine i čakavštine one, koji su pravilniji, a nisu još posve izumrli medju štokavci, tako da su se braća mogla dobro medju sobom razumievati, što je glavni cilj jezičnoga jedinstva. Takvim su načinom doveli Ilirci na čudo svieta u kratko vrieme kajkavce i čakavce u štokavsku zajednicu«. Htjeli su da se svi Hrvati svih što lakše razumieti mogu. Uz to, glavni cilj mladih rodoljubno nastrojenih preporoditelja bio je stvoriti što veću Hrvatsku sa što više Hrvata. Zato su se vođe hrvatskoga preporoda sviestno nadovezali na kulturnu i idejnu baštinu naše dubrovačke hrvatske pisane rieči. VII. Hrvatski preporod Hrvatski narodni preporod Iliti "Ilirski pokret", bio je politički, nacionalni, rekli bi, u današnjem smislu te rieči, nacionalistički pokret. Stara stališka Hrvatska izvrgnuta nasrtljivom mađarskom šovinizmu i austro-njemačkom imperijalizmu koji je prodirao prema Iztoku, našla se uklieštrena između Beča i Pešte. Nesposobna da im se odupre, uzmicala je i pred bečkim absolutizmom i germanizacijom i pred mađarskim šovinizmom i pred talijanskim posizanjem za hrvatskom obalom. Nu, zasade francuzke građanske revolucije dopiru i do naših krajeva. Budi se nacionalna sviest. Hrvatski narodni preporod velika je poviestna prekretnica u poviesti hrvatskoga naroda. Mlada građanska Hrvatska iztupa u nacionalnom zanosu u obranu hrvatske narodnosti i državnosti. Dr. Ante Starčević, otac modernoga hrvatskoga nacionalizma, naziva mladoga Gaja "slavnim uzbuditeljem i štititeljem naše narodnosti". Hrvatski preporoditelji uzeli su ilirsko ime za svoj pokret iz nekoliko svrhovitih razloga. Prvenstveno, vjerovali su da su Hrvati potomci Ilira i da će uvođenjem ilirskoga imena lakše prevladati pokrajinsku osjetljivost i suparničtvo ostalih hrvatskih (čakavskih i kajkavskih) krajeva, pa ih tako jezično i politički skupiti pod jedno neutralno ime. U jeku svojega nacionalističkoga romantizma nadali su se, također, da će pod tim imenom obuhvatiti u kulturnu cjelinu sa zajedničkim književnim jezikom Hrvate, Srbe, Slovence i Bugare i stvoriti Veliku Iliriju - koja će se etnički većim i jačim nacionalizmom suprostaviti prodornom mađarskom šovinizmu. Nu, njihove ideje nisu prihvatili ni Slovenci ni Srbi ni Bugari. Izpočetka jekavsku štokavicu nisu prihvatile ni druge jezikoslovne škole u Hrvatskoj. Predvodnik Riečke škole Fran Kurelec (1811.-1874.) koji se zalagao za uporabu starohrvatskih rieči i oblika u jeziku, držao je, primjerice, da "nazovi Hrvati" u Zagrebu srljaju "trkimice u tabor srpski". A sljedbenici Zadarske škole pod vodstvom Ante Kuzmanića i Šime Starčevića branili su pučku hrvatsku štokavsku ikavicu kao književni izraz. Za njih, bilo koji drugi govor sigurno će "zagorčiti odnose Hrvata i Srba" . Očito, vođeni hrvatskim nacionalnim osjećajem, postadoše oni zlogukim prorocima. I tako je ilirski pokret, na kraju, bio i ostao samo hrvastkim narodnim preporodom. S jedne strane u naivnim glavama hrvatskih prostodušnika od ilirizma ostati će ideja o jugoslavenskom zajedničtvu kao štitu od gemanizacije i mađarizacije. S druge strane u srcima rodoljuba će jačati će ideja Oca domovine dr. Ante Staraćevićeva o hrvatskom državotvornom pravu. Iz tog je doba (1867.) i s tim u svezi je objavljen u satiričom listu "Zvekanu" i antologijski razgovor "Bi li k slavstvu ili ka Hrvatstvu" u kojem Ante Starčević razgovara s neukim "prostodušnikom", dobrim, ali i zavedenim Hrvatom koji zasliepljen sliedi krive proroke. Srbi u to doba već imaju svoju državu i hrvatska ideja o nekakvu maglovitu ilirizmu i jugoslavenstvu njih ne zanima. Počam od 1860. svesrbski nacionalistički pokret izrastao iz "Načertanija" Ilije Garašanina misao je vodilja politike srbske države. Službena je Srbija tada mjesto ravnopravne zajednice južnih Slavena imala pred očima osnutak velike srbske narodne države, pa nije ni mogla ni htjela prihvatiti ilirstvo. Srbska država svojom snagom i novcem i državnom politikom već pomaže Srbskoj pravoslavnoj crkvi buditi nacionalnu sviest u Vlaha grkoiztočnjaka na području nekadašnje Pećke patriarhije i učiti ih da su, ne samo u crkvenom nego i nacionalnom smislu - Srbi. Otada će se u Hrvatskoj pravoslavstvo početi izjednačivati sa srbstvom..Tomu će kasnije uvelike u Hrvatskoj pridonieti i prosrbska politika bana Khuena Héredváryja, PRIPOMENAK: Na ratom opustjele hrvatske predjele u Hrvatskoj i Bosni odakle su bili potisnuti uglavnom Hrvati ikavci, Turci su dovodili nomadska plemena koja su dobila zajedničko ime Vlahi. Bili su uglavnom grčkoiztočne ili pravoslavne vjere. Pošto je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović uzpostavio 1557. Pećku patriarhiju za svojega brata patriarha Makarija, pravoslavcima su bila priznata posebna vjerska i nacionalna prava, u prvom redu jedinstvo crkve na području Turske carevine. Pećka patrijarhija prostirala se od Ugarske do Jadrana. Kad je banska vojska stala tući Turke, Vlahi koji su do tada harali hrvatskim selima u službi Turaka, stadoše bježati na kršćansku stranu i harati muslimanska sela svojih dojučerašnjih gospodara. Carski austrijski generali rado su prihvaćali te njihove usluge. Austrija će zadržati i čak naseljavati Vlahe kao čuvare svojih granica u t.zv. Vojnoj krajini, dajući im određene povlastice za njihovu vojnu službu, primjerice zemljišta. Na izrazu bizantske i srbopravoslavne misli o jedinstvu Crkve i države, ovi se Vlasi radi svoje pravoslavne vjere prozvaše Srbima, a svoju iekavsku štokavštinu srbskim jezikom, pa se i srbsko pravoslavlje prvi put javlja kao jezična politika u Hrvatskoj. Premda je Pećka patriarhija ukinuta 1776., a Vojna krajina sjedinjena s Hrvatskom 1881., Pećka se patriarhija smatra pretečom velikosrbskih težnja s granicom u Hrvatskoj na crti Virovitica, Karlovac, Karlobag, t.j. dokle su Turci prodrli uHrvatsku. VIII. Ljudevit Gaj i preporoditelji izticahu pravopisnu zasadu: "Piši za oko, čitaj za uho!" U svojoj biti Gajev je korienski način pisanja vrlo jednostavan. Znanstveno se za nj kaže da je "etimologijski" ili "morfonologijski", t.j. da se u njemu pojedine rieči ne izgovaraju kano što se pišu. Drugo izdanje Gajeva korienskoga pravopisa iz 1850. je preuredio i dotjerao Josip Partaš sljednik Ljudevita Gaja. Iste je godine Gajev korienski način pisanja i u škole uveden, pa je tako postao uporabnim pravopisom u Hrvatskoj. (v.MŠ). Tiekom godina u okviru djelovanja zagrebačke jezikoslovne škole učinjene su još neke pravopisne, slovničke i slovopisne prilagodbe . Među inim, kako se u pojedinim krajima stari samoglasnik "jat" izgovara različito "i, e, ie/je" ilirci koji su htjeli sjediniti sve ikavce, iekavce i ekavce, pa i ostale južne Slavene u Velikoj Iliriji, uveli su za nj (prema češkome) poseban znak, t.zv. "rogato ě" koji je svatko mogao čitati, t.j. izgovarati po svojoj volji, ali 1876. vratili su se natrag dubrovačkoj tradiciji pisanja "staroga jata" dvoslovom "ie/je". Gajev latinički slovopis, korienski pravopis i književni jezik na štokavskoj osnovi jekavkoga izgovora, ostati će trajna tečevina Hrvatskoga preporoda. Tih godina sliedi nekoliko važnih dogođaja u poviesti hrvatskoga jezika. Kada je za hrvatskoga podkapetana 1832. imenovan Juraj Rukavina, on je Saboru zahvalio hrvatskim jezikom. Bio je to prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. U Zagrebu je 1846. izvedena prva hrvatska opera "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskoga (1819.-1854.) na hrvatskom jeziku, a hrvatski slovničar, pisac Ilirske slovnice, Vjekoslav Babukić postaje prvim profesorom na Stolici (katedri) za hrvatski jezik na Zagrebačkoj akademiji (poslije sveučilištu). Hrvatski zadnji plemićki (stališki) sabor zaključuje 23.10.1847. da se mjesto službenoga latinskoga jezika oslužbeni hrvatski jezik. U slavnoj godini hrvatske poviesti 1848. (još 2.prosinca prije nego što su se hrvatske zemlje nakon dugog vrjemena opet našle ujedinjene pod banom Josipom Jelačićem), Velika narodna skupština je 25. ožujka doniela 30 zahtjeva među kojima je i zahtjev za hrvatski jezik u javnoj uporabi. Nakon Bachova absolutizma Kralj je 26.11.1860. odobrio da se hrvatski jezik mjesto njemačkoga ponovno uvede u urede i škole, a iz Zagreba su protjerani njemački glumci i činovnici absolutističkoga režima. Kada je na bansku stolicu 1873. sjeo poznati pjesnik i ban pučanin Ivan Mažuranić, on je s najvišega državnoga vrha oslužbenio i u obći javni život uveo Gajev hrvatski pravopis koji je već od 1850. prije Bachova absolutizma bio obvezatan u školama. Kako preporoditelji ne prekidaju hrvatsku jezičnu tradiciju, u prvom redu štokavsku dubrovačku i slavonsku, u Hrvatskoj su štokavski za književni jezik ubrzo prihvatili ondašnji ljudi od pera. Korienskim pravopisom pisali su naši najbolji slovničari i rječničari, književnici i novinari i političari u 18. i 19. stoljeću; primjerice: Antun M. Reljković, Vjekoslav Babukić, Stanko Vraz, Antun, Ivan i Vladimir Mažuranić, Fran Kurelac, Franjo Rački, Dragutin Antun Parčić, Adolfo Veber Tkalčević, dr. Ante Starčević, Fran Supilo, Juraj Biankini, Ivan Trnski, Ivo Prodan i mnogi drugi. Djelujući na temelju ideja hrvatskih preporoditelja, zagrebačka filoložka škola nastavila je preporoditeljskim jezičnim radom. Promicala je tronarječnu podlogu hrvatskoga jezika i žilavo je branila korienski način pisanja. Svojim slovnicama i slovarima jezikoslovci zagrebačke filoložke škole izgradili su jezik sposoban za praktičnu uporabu u školi, upravi i znanosti. Zahvaljujući njima u Hrvatskoj se do 19. stoljeća oblikovao javni obćeuporabni hrvatski književni jezik kano poseban slavenski jezik najbliži slovenskom, donekle slovačkom. Ali taj je hrvatski sve manje bivao sličan jeziku kojim se (još) danas govori u Hrvatskoj. Hrvati još uviek govore jezikom koji još uviek ima značajke inačice Karadžićeva srbskoga jezika. Jerbo, u 20. stoljeću hrvatskom se jeziku dogodila politika kojoj je bilo važno brisanje hrvatskih posebnosti iz 'novokomponiranog' hrvatskosrbskoga jezika koji danas ima čak dva nehrvatska pravopisa. IX. Bečki dogovor Bečki književni dogovor 1850.: Vuk Stefanović Karadžić objavljuje u Beču 1847. »Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona«, t.j. pravoslavne, muslimanske i katoličke vjere. U članku iz tog Kovčežića "Srbi svi i svuda" Vuk na krivoj predpostavki iznosi osnove svesrbskoga nacionalističkoga intergalizma, t.j. velikosrbskoga imperializma. U njem za nas rimokatolike Hrvate kaže da ne posjedujemo svoje nacionalno ime, te da "zbog toga se moramo zvati – Srbi!" "Kovčežić" je napisao još 1836. Nu, smatrao je da je nakon burne 1848 godine u praskozorje Bachova absolutizama 1849. nastupio u Hrvatskoj pogodan nacionalno neartikuliran politički trenutak za objaviti ga. Zaista, Vukov velikosrbski pamflet nije odmah bio ni zapažen, premda će njegov nadrinauk za hrvatski jezik biti zlokoban. I doista, kako nije u Hrvatskoj bilo mnogo glasnijih odpora tom njegovu absurdnom postavku, Vuk je nastavio marljivo djelovati u uvjerenju da će se Hrvati dati lako asimilirati, t.j. posrbiti. Nitko od Hrvata, čini se, tada ni slutio nije da je to početak jedne nove nauke o nepostojanju hrvatskoga jezika. Pošto je u Hrvatskoj uveden Bachov absolutizam (1849.-1859.) s germanizacijom javnoga života i školskom nastavom na njemačkom jeziku (1854.), Austrija je počela ostvarivati svoje osnove "Prodora na iztok" (Drang nach Osten) na račun "bolestnika na Bosforu", kako su zvali trulo Osmanlijsko carstvo. Srbiju, koja se tako našla u vrlo povoljnom geopolitičkom položaju kano najkraći prolaz na putu dalje na iztoku, Austrija ju je željela pridobiti za sebe i to poglavito na štetu Hrvatske. Već koje desetljeće u Beču (gdje je i umro 26.1.1864.) je nastanjen Vuk Stefanović Karadžić. Austrija ga je obskrbila obilatom mirovinom premda ne bi zaposlen u austrijskoj državnoj službi niti jedan dan . Uz to, uza nj je stajao i na nj pomno pazio njegov duhovni otac koji mu je i priskrbio austrijsku mirovinu – austroslavista Slovenac Jernej Kopitar (1780.-1844.), ocjenjivatelj (cenzor) slavenskih knjiga u Beču, te austrijski čovjek od glave do pete. Jernej Kopitar je bio plaćen da preko unifikacije jezika na europskom jugoistoku provodi austrijsku politiku širenja prema Iztoku. Područje slavenskoga jugoiztoka podielio je u kajkavsko ili slovensko područje i štokavsko ili srbsko područje. Vuk mu je stoga došao kao mana s neba. Računao je da će Vuk uvesti srbski narodni govor za sve balkanske Slavene. Vuk prihvaća Kopitarove ideje, a Kopitar je zato naučio Vuka kako se pišu rječnici. On mu je dao hrvatske rječnike (do toga doba već ih je bilo 37) da se s njima posluži. Kopitar je Vuku velikim dielom i napisao "njegovu" Vukovu "Gramatiku" i "njegov" Vukov "Rječnik" . I on je stvorio Vuka Karadžića kakvoga mi znamo. Predstavio ga i mladoj germanskoj slavistici koja se počela za nj zanimati. A još i danas, baš germanska slavistika pruža odpor priznanju kroatistike kano posebne slavističke grane, ne bez neugodnih posljedica za hrvatski jezik u slavističkim krugovima u svietu. PRIPOMENAK: "Nauka" o slavenskim jezicima: "slavistika", izlegla se iz austrijske iztočne politike u prvoj polovici 19. stoljeća, bez nazočnosti Hrvata koje nitko ništa nije pitao. Kada se razvila u znanost, postala je za Hrvate zlokobnijom od svih drugih pošasti koje su išle za uništenjem Hrvata i hrvatskoga jezika. Austroslavisti , proglasivši hrvatsku štokavštinu srbskom, a budući da jezik odlučuje o narodnosti, zastupaju knjižku tezu o narodnoj i jezičnoj istovjetnosti Hrvata i Srba i na temeljima laži poriču postojanje hrvatskoga jezika. Slavistika je tako lišila Hrvate narodonostne posebnosti i prava na vlastiti - kroz stoljeća izgrađivani jezik. Ti su krivi zaključki odveli slavistiku u jezične i političke vode iredentizama kojima ona i danas služi. U doba rađanja austroslavistike preporoditelji u Hrvatskoj bili su zauzeti provođenjem nacionalnoga i književnoga jedinstva, pa još nisu ni slutili da su ih već austroslavisti posrbili - barem na papiru. Na žalost mnogi su slavisti u svietu prihvatili bez kritike krivi zaključak da Hrvati govore srbskim jezikom i da su radi toga isti narod sa Srbima. Danas dobro znamo kamo su vukovci odveli hrvatsko jezikoznanstvo. X. Pošto je presložio ćirilično pismo, Vuk je za srbski književni jezik uzeo prostonarodni jezik, ali ne srbijansku ekavštinu, nego narodni južni iekavski govor štokavskoga narječja. I to s razlogom. Naime, narodni jezik je Vuku uzor, a na srbijanskoj ekavici narodna književnost vrlo je tanka, za razliku od južne iekavice kojom govore katolici, muslimani i pravoslavci u južnoj Hrvatskoj i Bosni gdje su u bogatoj narodnoj književnosti i izpjevane gotovo sve narodne pjesme. Njih je Vuk otuđio i po svietu prodavao kano srbske. Vuk Karadžić htjeti će iekavicu nametnuti i Srbijancima, ali neuspješno. Tadašnji srbijanski prosvjećeni krugovi vide u tome nastojanje Austrije da Srbe odnarodi. I kada su napokon prihvatili jezične preoblike Vukove, držali su da taj prosti "govedarski i svinjarski" jezik treba dotjerati i ukrašavati dotadašnjim književnim jezikom.. Njegovo (Vukovo) pravopisno načelo »'piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano' moglo je proizteći samo iz glave priprosta čovjeka neopterećena poviestnim jezičnim preokupacijama koji drugačije i ne može pisati nego onako kako rieč čuje« (podcrtao M.K.), piše ZlatkoVince u knjizi "Putovima hrvatskoga književnog jezika" . Međutim, i to je načelo, kako bi rekli jugobirokrati, otuđio. Naime, uzeo je tuđe, a da nije označio izvor, te je izpalo kao njegovo. Zapravo, navedena izrjeka u Europi je poznata kano "Adelungova zasada". To je načelo njemačkoga jezikoslovca Johanna Cristophora Adelunga (1732.-1806.), a "Adelungova zasada" zapravo glasi: »schreib wie du sprichst und sprich we du denkst«. Pouka je »schreib wie du denkst« dakle "piši kao što misliš", što opet znači "piši jezikom kojim misliš" jer je jezik uviek misao. Preokrenuvši smisao Adelungova načela, Vuk i vukovci počeli su ljudima u pamet utuvljivati da je dobar tek onaj pravopis kojim se piše kako se izgovara. A takva pravopisa jednostavno na svietu ne ima. Srbijanski lingvisti to znaju, ali se prave Englezi. Dapače, ako njih pitate, oni će tvrditi da je Vuk Karadžić Hrvatima dao jezik kano da smo mi Hrvati prije Vuka bili nemušti i nepismeni! (v. SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU) Od češkoga jezikoslovca J. Dobrovskoga i Slovenca Jerneja Kopitara, svojega tutora i mentora, Vuk je otuđio nadrimudrost da su svi kajkavci Slovenci, samo čakavci Hrvati, a štokavci Srbi (sve tri vjere i sva tri govora: ikavskoga, jekavskoga i iekavskoga), pa taj šuplji nauk prodavao pod svoj. Karadžić nije priznavao Hrvate štokavce. Pretvorio ih je u Srbe. I tako je postao utemeljiteljem velikosrbske sjedinjujuće (integracijske) ideologije i veliokosrbskoga iredentizma.. X. Kako je Austrija imala dalekosežne imperijalističke nakane na slavenskome jugu (Drang nach Osten), Beč je računao da će kasnije lakše balkanske Slevene ponjemčiti, ako ih prvo jezično izjednači. Austrijska Vlada najprije je kano htjela za svoje slavenske podanike urediti pravno-političko nazivlje. Radi toga je osnovala u Beču odsjek za pojedina "narječja". U njemu je bilo nekoliko Slovenaca, Hrvata i Srba. Već iduće godine spoznat će da im izradba pravno-političkoga nazivlja nije bila glavni cilj. I premda je jezično-pravopisno pitanje u Hrvata već bilo sređeno do kraja Hrvatskoga preporoda, Austrija se na to ne obazire. Jedini joj je cilj jezično i pravopisno sjediniti balkanske Slavene kako bi što dublje prodrla na Balkan. U ožujku 1850. sazvala je u Beču skup nekoliko iztaknutih osoba, među kojima bi više njih iz vieća za izradbu pravno-političkoga nazivlja. Dodala im je i nekoliko drugih, za koje je bila sigurna da će prihvatiti zaključke kakve ona hoće. Poslije je taj skup nazvan "Bečkim književnim dogovorom 1850.". Uz Karadžića, koga je Beč odredio da vodi glavnu rieč, srbijansku je stranu zastupao i vojvođanski Srbin, Vukov učenik Đuro Popović, alias Daničić. Svi ostali, Hrvati i Slovenci, bijahu uglavnom austrijskim državnim službenicima, što će reći za svoje plaće ovisni o Austrijskoj vladi. Zaključke s toga skupa sastavio je Đura Popović (Daničić)., a podpisao ih Vuk. Uvodnik glasi: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima ...ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastali smo se ovijeh dana da razgovorimo, kako bismo se , što se zasad više može, u književnosti složili i ujedinili". A Vuk kaže dalje da "ne valja mješajući narječja graditi novo... nego da je bolje od narodnieh narječja izabrati jedno da bude književni jezik", te da se jedna književnost na jednom jeziku i jednim pravopisom piše. Iz toga izvodi jednačbu: jedan jezik i pravopis + jedna književnost = jedan narod. Zna se, to je srbski narod, kada Vuk Stefanović Karadžić vodi glavnu rieč. Dalje, u točki 2. odsjek d) Zaključka piše da je to južni iekavski štokavski zato: "Što je stara dubrovačka književnost u njemu pisana." Žalostno, nazočne robovske austrohrvatske duše upadaju u lukavu zamku Karadžićevu, te podpisuju zaključke i pri tom im i ne pada na um Vuku protusloviti i odbrusiti mu da je stara dubrovačka književnost hrvatska književnost! Naime, Srbijanci ne imaju svoje književnosti na narodnome jeziku sve do Vuka, pa su svojatali našu. Premda Bečki književni dogovor nije imao većeg odjeka u hrvatskih književnika sve tamo do kraja 19. stoljeća, ipak od 1850. u stanje hrvatskoga jezika i pravopisa ušla je tuđinska politika. S vrjemenom austrougarska će se prosrbska politika sve više pačati u hrvatski pravopis i jezik. Po svojem će ga krojiti i prekrajati sve do propasti Austrougarske Monarhije. Poslije će to isto činiti mnogo zamašnije Beograd u objema Jugoslavijama, monarhofašističkoj i srbokomunističkoj. XI. Već 40-ih godina 19. stoljeća kada je Vuk neopravdano proširio srbsko narodonostno područje na hrvatske krajeve i Hrvatima štokavcima i kajkavcima zaniekao pripadnost hrvatskom narodu, bilo je posijano sjeme razdora između Hrvata i Srba koje će procvasti u pravo neprijateljstvo čim Srbi počnu polagati izključivo pravo na Bosnu i Hercegovinu. Nakon obnove parlamentarizma u Hrvatskom saboru, nameće se 1848. "srbsko pitanje" u razpravi o "Vojvodini srbskoj" u koju Srbi hoće i Sriem i Baranju. Istodobno sukob između Srba i Hrvata zbog jezika poprima sve veće i jače razmjere. Sa srbske strane čuju se sve glasnije niekanje hrvatskoga jezika, što će zauviek zatrovati odnose između Hrvata i Srba. Ante Starčević (1823.-1896.) prvi odpočima 1852. oštru svađu sa "Srpskim dnevnikom" koji je osporio hrvatsko ime i hrvatski jezik. A 1868. objavljuje razpravu "Ime Serb" u kojoj Vuku odgovara istom mjerom i jedinim jezikom koji Vuk razumije - nieče mu postojanje srbskoga jezika i naroda. Žestoki sukobi oko "srbskoga pitanja" doseći će ponovno vrhunac 1861. kada "Domišljan" 1861. pretiska za Hrvate izazovni odlomak iz "Srbskoga katekizma" objavljenoga u "Srbskom Dnevniku" sa svesrbskom šovinističkom težnjom negacije Hrvata i hrvatskoga jezika - koji u sažetku glasi: »U č i t e l j: A ima li hrvatskoga naroda na svietu? D j a k: Nid ga je kadgod bilo, nit ga i danas ima na svietu. U č i t e l j: Pa što su današnji Hrvati? D j a k: Srbi, jer Srbskim jezikom govore, čitaju i pišu.« Dalekosežnost jugoslavenske zablude potvrđuje saborska odluka o imenu narodnoga jezika. Budući da su se Srbi oštro suprostavili da se jezik zove "hrvatski", Sabor je 12.8.1861. izglasao da se nazove "jugoslovenski jezik". Eugen Kvaternik prigovorio je bezsmislici da se jeziku dade ime koje nema uporište u naciji, a Srbski zastupnici su svoj jezik i dalje nazivali srbskim. Tu će jezičnu saborsku sramotnu zavrzlamu izpraviti ban Ivan Mažuranić, promienivši u zaključku naziv "jugoslavenski" u "hrvatski" kako ga nazva, primjerice, i Marko Marulić (1450.-1524.), otac hrvatske književnosti, u naslovu epa, prvoga klasičnoga djela hrvatske književnosti, "Judit u versih harvatski složena" i kako su "hrvatskim jazikom" napisani i "Vinodolski zakonik" (1288) i "Istarski razvod" (1325.). U "Ljetopisu popa Dukljanina" također spominje se knjiga "harvacka" i množtvo naših misala i evanđelja nazivaju i pismo na kojima su napisani - hrvatskim. Stotinjak hrvatskih književnika diljem hrvatskih krajeva i kroz hrvatsku poviest nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim. Spomenut ću još neke: Hanibal Lucić (1485.-1553.), Petar Hektorović (1487.-1572.), Petar Zoranić (1508.-1569.), Anton Dalmatin (1510?-1579.), Konzul Stjepan Istrijanin (1521.-1568?), Juraj Baraković (1548.-1628,), Dominko Zlatarić (1558.-1613), Rafael Levaković (1597.-1649.), Filip Grabovac (1697.-1749.), Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) i množtvo drugih. Svejedno, već nakon 5 godina, Saborskom odlukom iz 1866. službeno je ime jezika promienjeno u "hrvatski ili srbski". Hrvati će se još načekati da im se jezik i službeno opet zove "hrvatskim". Pošto je ilirska ideja izjalovila i tako izgubila svoj sveslavenski romantičarski obris, razračvala se u dvije struje: (1) hrvatsku nacionalističku (starćevičansku) pravašku i (2) ideju (štrosmayerovskoga) jugoslavenstva onih koji će u Beogradu vidjeti spas od Beča i Pešte - a koju Srbi tada ne prihvaćaju. Biskup J.J. Strossmayer koji u jugoslavenskoj ideji vidi izmirenje i sjedinjenje zapadne i iztočne crkve i u tom sebe kao velikoga zaslužnika, daje novac za osnutak "Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti" (JAZU) u Zagrebu 1868. Na njegov poziv u Zagrebu se skrasio Srbijanac i Vukov sljedbenik Đura Popović (Novi Sad 1825.- Zgb.1882.). U Zagrebu je i ime promjenio u Đuro Daničić. Kano prvi tajnik Akademije i urednik velikoga "Akademijina rječnika hrvatskoga ili srbskoga jezika" počeo u njem posrbljivati hrvatski jezik i pravopis. U Rječnik nije htio upisavati rieči iz hrvatskih narječja izim štokavskoga, pa je prvi svezak "Rječnika hrvatskoga ili srbskoga jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti" 1880. tiskao na srbijanskom fonologijskom pravopisu i srbijanskim imenskim i pridjevskim oblicima rieči. Kada Mađar Khuen Héderváry na vlast dođe u Hrvatskoj tri godine kasnije, imat će se na što osloniti u svojoj prosrbskoj politici. PRIPOMENAK: Znakovito je da "Leksikon Jugoslavenskoga leksikografskoga zavoda", tiskan u SFRJ u Zagrebu 1974. za Đuru Daničića (Popovića), kaže samo da je bio prvim urednikom "Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU", a "Hrvatski Opći Leksikon Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža", tiskan u Zagrebu 1996. u Republici Hrvatskoj, tvrdi da je Đuro Daničić (Popović) bio hrvatski filolog. "Priručni leksikon" Nakladni zavod Znanje, Zagreb 1967. odkriva istinu da je Đura Daničić, pravim imenom Popović, izložio svoje filoložke ideje u brošuri "Rat za srpski jezik i pravopis" (1847.) i napisao "Malu srpsku gramatiku" (1850.) I tako, Srbijanca iz Vojvodine Đuru Popovića urednici "Hrvatskoga Općeg Leksikona" (1996.) proglasiše dičnim hrvatskim filologom Daničićem, vjerojatno na temelju njegovih djela o srbskom jeziku (sic!). Koje čudo? Ta, za vukovce su hrvatski i srbski jedan jezik! Josipu Jurju Strossmayeru (1815.-1905.), đakovačkom biskupu , pripada vidno mjesto u hrvatskoj poviestnici kano hrvatskom dobrotvoru. Pomoću njegova novca u Zagrebu je 1874.otvoreno i Sveučilište, prvo na slavenskom jugu. Nu, njegove su političke ideje u ono doba za Hrvate važne samo onoliko koliko su bile opasne za vanjskopolitičke ciljeve iztočne austrijske politike. Sažet opis J.J. Strossmayera u uzporedbi s političkim neistomišljenicima uzet iz HS 26.2. 1999. (Mirko Žeželj) kaže sve o njegovu značaju i važnosti: »Uza sve pohvale znao ga je (Strosssmayera, o.ur.) Gustl i kritički gledati i govorio: "da su E. Kvaternik i A. Starčević imali biskupsku rentu, uviek bi mogli postati Strossmayeri, narodni i kulturni dobrotvori, ali da je Strossmayer ostao siromah, nikada ne bi postao ono što su bili Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Bio je lakovjeran, vjerovao svima, i Rimu i Beču i Pešti i slovjenskoj braći, vjerovao je u fuziju pravoslavlja s katoličanstvom, u novu Crkvu, više Slaven i kršćanin no Hrvat, više crkveni knez nego pravi demokrat, u politici suviše diletant".« XII. Austro-ugarska u skladu s težnjom prodora na iztok zaposjeda Bosnu i Hercegovinu 1878. Nu, nisu pripojene Hrvatskoj. Njima upravlja Mađarska kano svojom kolonijom. U Hrvatskoj, koja je Austro-Ugarskom nagodbom 1867. zapravo u biti bila izručena Mađarskoj, mađarizacija biva sve nasilnijom premda je Hrvatska nakon Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. zadržala neka obilježja svoje državnosti. Čaša se prelila zbog mađarskih grbova na javnim ustanovama i škola za učenje mađarskoga jezika za državne službenike. U Hrvatskoj 1883. dolazi do žestokih protumađarskih prosvjeda. Kako bi pokorila nezadovoljne Hrvate, Pešta iste godine za bana u Zagrebu postavlja Mađara grofa Karla Khuena Héderváryja (1849.-1918), nećaka mađarskoga predsjednika vlade, umna, pronicljiva ali pokvarena čovjeka. Nasilničkim vladanjem Khuen u Hrvatskoj pozorno čuva najvažniju odskočnicu za ausrijsku iztočnu politiku te Hrvate drži upokorenima kako ne bi poremetili geopolitičke osnove Beča. Njegova odanost bečkom dvoru osigurala mu je nekoliko velebnih odličja.Tek kada kraljevski oficiri urotnici u Beogradu zakolju kraljicu Dragu i kralja Aleksandra Obrenovića zbog toga što je Srbiju priklonio Austriji, razdrmati će se temelji autrijske iztočne politike "Prodora na Balkan". Beču više ne će biti potrjeban u Zagrebu. Nakon dugoga dvadesetgodišnjega prosrbskoga banovanja u Hrvatskoj, odjezditi će Khuen 1903. u Peštu gdje ga za nagradu čeka mjesto predsjednika mađarske vlade. Khuenovo absolutističko prosrbsko vladanje ostavilo je dubok trag zla u Hrvatskoj. Pojačanom mađarizacijom, omalovažavanjem hrvatske državnosti, potiranjem hrvatskih posebnosti, kršenjem Hrvatsko-ugarske nagodbe, gušenjem hrvatske oporbe strahovladom – on hoće od Hrvatske učiniti mađarsku županiju. Srbima pod Khuenovim režimom tuđa je hrvatska borba za državopravnošću. Njihovi su pogledi uprti u Srbiju. Austrija i Mađarska ulagivale su se Kraljevini Srbiji i Srbima u Austro-ugarskoj. Khuen u Hrvatskoj od dojučerašnjih grkoiztočnih Vlaha stvara srbsku naciju. Potiče nacionalnu mržnju između Srba i Hrvata. Zapravo, podpiruje srbski nasilni šovinizam. Srbe uzdiže u građane prvoga reda i puni im uši lažima kako Srbima samo Beč i Pešta jamče njihova prava su u Hrvatskoj. Na visoke položaje u državnoj službi postavlja Srbe. Prvi puta u Hrvatskoj poviesti Hrvatska ima podbana Srbima i predsjednika Sabora Srbina . Na poniženje hrvatskoga naroda otvara srbske škole. Uvodi ćirilicu. Uztrajno radi na uvođenju srbijanskoga pravopisa i gramatike u hrvatske škole i javni život. Od kuge kojom ga je zarazio, hrvatski jezik ni do danas još nije ozdravio. Hrvate je gurnuo na put posrbljenja uz pomoć Hrvata mađarona-vukovaca. Za svoje nakane Khuen odabire mađarone iz svoje Unionističke (mađaronske) stranke, mameći ih položajima i većim plaćama. Među njima je našao i srednješkolskoga profesora Tomislava Maretića, mađaronskoga zastupnika i vođu mađaronske većine u Hrvatskom saboru, te ga 1866. postavlja za sveučilištnoga profesora. Zadatak mu je pripremiti hrvatsku javnost za prihvaćanje Karadžićeva srbijanskoga pravopisa, što Maretić i čini 1889. s knjigom "Istorija hrvatskoga pravopisa" u kojoj bez ikakve znanstvene razčlanbe uzdiže do neba Karadžićev izgovorni pravopis. Kano mađaronski unionistički zastupnik Maretić se svesrdno zalaže da se Karadžićev srbijanski pravopis uvede u škole. Unionistički i srbski saborski zastupnici, naravno, glasaju za nj. Time su tuđinskom pravopisu i srbijanskom jeziku širom otvorena vrata u Hrvatsku. Drugi mađaron srednjoškolski profesor Ivan Broz sastavio je po Khulenovu nalogu 1892. "Hrvatski pravopis" prema Karadžićevu srbijanskom izgovornom pravopisu. Prvi svezak Broz-Ivekovićeva "Rječnika hrvatskoga jezika" izašao je 1901. Dakako, predložak im je opet bio Karadžićev "Srpski rječnik". Jednostavno su ga prepisali. Ni Broz ni Iveković nisu u nj unosili primjere iz hrvatske književnosti. Za nj je Petar Skok (1881.-1956.), lingvist i sveučilištni profesor, napisao da je to hrvatsko izdanje Karadžićeva rječnika. Hrvatskoga svakako nije. Na Khuenov zahtjev Toma Maretić napisao je 1899. svoju "Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika", bibliju vukovaca, alfa i omegu njihova jezikoslovlja u Hrvatskoj sve do danas. U njoj je opisao izključivo tvorivo Karadžićevih i Daničićevih djela. Za Maretića hrvatska književnost prije Karadžića nije postojala. Zato nam, Branka Tafra u svojoj knjizi "Jezikoslovna razdvojba" (MH Zgb.1995.) kaže punu istinu tko je i što je bio Toma Maretić:  »Tako dolazimo do Tome Maretića, koji je i naslovom gramatike i književnojezičnom normom, i svojim metajezikom i pisanim izvorima kojima se služio zaniekao istinu o višestoljetnom funkcioniranju hrvatskoga književnoga jezika, namećući lažnu nauku da je Vuk Karadžić začetnik i jedini izvor hrvatskoga književnog jezika, što mu je odmah po izlasku gramatike oštro prigovorio Ante Radić (1899.)«. Uzgredice je dodati da se vođa vukovaca i vođa mađaronske većine u Hrvatskom saboru Toma Maretić, nakon 1918. priklonio Beogradu i pisao ekavski. Mađaronski unionist posta jugoslavenski unitarist, kano svi vukovci. Ali, novi gospodari u Beogradu nisu odviše marili za Tomu Maretića. Srbijanski lingvisti su mu u brk skresali da ne zna srbski. Naime, oni su znali bolje srbski od njega, pa ga nisu više trjebali. Međutim, u školama u Hrvatskoj hrvatska su djeca još dugo učila po njegovim gramatikama. XIII. Nakon nasilne mađaronske uvedbe Karadžićeva srbskoga pravopisa i ugasnuća Zagrebačke jezikoslovne škole, korienski pravopis još će se dugo vrjemena rabiti u prosvjetnim zavodima, časopisima i novinama. U posebničkoj osobnoj porabi neki će pisati korienskim pravopisom čak do svršetka II. svjetskoga rata. PRIMJERICE: Istranin, franjevac koji se opirao nadolazećem prodoru vukovaca u hrvatsko jezikoslovlje i borio za nevukovski tip jezika, fra Antun Dragutin Parčić (1832.-1902.), promicatelj, proučavatelj i znameniti zatočnik glagoljaštva, jezikoslovac i leksikograf, napisao je među inim djelima izvrstan "Hrvatsko-talijanski rječnik" tiskan u Zadru 1901. Bila je to popravljena i proširena preinaka njegovih prvih "Riečnika ilirsko-talijanskih" iz 1858. i 1874. U njih je zapisao cielo množtvo hrvatskih rieči što će ih poslije 1945. jugoslavenski šovinisti proglašavati "ustaškima". U proslovu III. izdanju tog rječnika kaže: »Ipak mi je nješto reći o pravopisu. Od nedavna se pojavila nova struja i ta kao da sve više preotimlje maha zbog toga što je s višega mjesta propisano, da se školske knjige imaju držati posve fonetičkoga pravopisa, da se ima uvesti njekakvo nejasno i klimavo načelo: "Piši kako govoriš". Ja u rječničkom poredanju rieči nisam mogao prihvatiti toga načela, dapače sam osvjedočen, da je bolje ovo drugo: "Piši za oči, govori za uho". U tome me bodre i rieči sv. Augustina Sermo debetur auribus i primjer, kako se služe dandanas svi izobraženi narodi u pisanju svoga jezika. Ja se dakle držim ponajveć etimoložkog pravopisa udešenog prema umjerenoj fonetici«. Korienskim pravopisom pisati će i dalje slobodni hrvatski književnici oko Matice Hrvatske i u Družtvu Sv. Jeronima, novinari u pravaškim listovima i pravaški političari, smatrajući korienski pravopis činbenikom hrvatske pismenosti dok su u Karadžićevu izgovornom pravopisu vidjeli, ono što je on doista i bio, posizanje srbskoga elementa u hrvatski jezik. Uz Starčevićevu Hrvatsku čistu stranku prava za korienski pravopis borila se uztrajno i Hrvatska seljačka stranka (HSS). Do svoje smrti korienski su pisali braća Radići - jezikoslovac Antun (†1919.) i političar Stjepan (†1928.). Nakon njihove smrti korienski je pravopis u svim svojim izdanjima zadržala "Seljačka sloga", glasilo HSS-a, sve do osnutka Banovine Hrvatske. Tadašnji predsjednik "Seljačke sloge" Rudolf Erceg, pišući sam korienski, zahtjevao je da i svi ostali Hrvati pišu korienskim pravopisom, kojim će, kako je on govorio, biti dužni pisati kad na vlast dođe Hrvatska seljačka stranka . I dugogodišnji predsjednik HSS podpisivao se hrvatskim korienskim načinom pisanja: Vladko Maček [ne: 'Vlatko']. Čak u partizanima "Slobodni dom" odbjegla HSS-ovca Zvonimira Magovca za Božić 1943. i o Uzkrsu 1944. tiska sastavke hrvatskim korienskim pravopisom . I Ivo Banac u knjižici "Hrvatsko jezično pitanje" na str. 83. doslovice kaže: " ( ... tako su prve »Partizanske pjesme« Vladimira Nazora pisane etimološkim pravopisom)". XIV. Već tiekom I. svjetskoga rata, mnogi hrvatski političari u Jugoslavesnkom odboru spoznati će na svoju žalost da nije isto podpisati Krfsku i Ženevsku Deklaraciju i ine sporazume s prevrtljivim bizantskim Beogradom iliti cesarskoapostolskim Bečom koji poštuje svoje podpise. Prostodušno hrvatsko jugoslavenstvo dobivati će vrjemenom sve smrtonosnije udarce u sve jačem srazu s velikosrbskim imperializmom koji će ga postupno preobratiti u hrvatski obranbeni nacionalizam. Kad je Srbija ušla u I. svjetski rat, njezin je cilj bio stvaranje Velike Srbije. Ta Velika Srbija, kako su je srbijanski državnici zamišljali prije I. svjetskoga rata imala je obuhvatiti Bosnu i jedan dio Hercegovine. Izim toga u početku I. svjetskkoga rata nitko nije računao s podpunim razpadom Austro-Ugaarske Monarkije. Stoga je beogradska čaršija znala da je Kraljevina Srbija 1918. dobila Hrvatsku za nagradu od svojih Saveznika (Atlante) pri podieli ratnog pliena poraženih Centralnih sila. Kano što je, primjerice, Englezka sebi prigrabila od Turske Palestinu i Cipar i njemačke kolonije Tanganjiku i Zanzibar, Francuska turske posjede Siriju i Libanon, Italija dielove hrvatske obale, i t.d. Iz takva poimanja beogradske čaršije proiztiču kasnije sve beogradske diktature, strahovlade i pljačka Hrvatske. Pod beogradskim kolonijalnim jarmom hrvatski je narod izgubio svoju poviestnu samostalnost i državnost. Jasno, u takvu se političkom ozračju hrvatskom jeziku jako loše pisalo. Srbi su još za Khuenove vladavine postali u Hrvatskoj onom silom kakvom ih u hrvatskoj poviesti vidimo opet poslije 1918. Posrbljenje hrvatskoga jezika, strahovladje, progoni hrvastskih rodoljuba i njihov osjećaj da su građani manje vriednosti u svojoj domovini, obratili su ubrzo mnoge Hrvate u nacionalnom pogledu u nacionaliste, branitelje hrvatskoga naroda i borce za hrvatsku državu i jezik. Pošto je već ranije za Khuena Hedervaryja 1892. naravan razvitak hrvatskoga jezika bio više-manje grubo poremećen, od 1919. započela je jezična čistka, ustvari srbizacija jezika u javnoj uporabi u Hrvatskoj. To je ideopolitičko silovanje hrvatskoga eufemistički prozvano 1920. "jezičkim razvojem" koji uglavnom, uz manji prekid u II. svjetskom ratu, traje čas s jačom čas s slabijom tlačitbom u obje Jugoslavije, što se ćuti i danas. Cielo to vrieme sustavno se proglašuju pravilnim, književnim i "finim" govorom uglavnom samo one rieči, izrazi i oblici koji postoje na iztoku u srbskom, pa je dopuštena i njihova zapadna, iekavizirana inačica. Naprotiv svi izvorni hrvatski izrazi i tisuće rieči koji su vukovcima nepoćudne jer ih nema u Vuka, su tiekom 20.stoljeća iz javnosti pometene ili ukinute kano tobožnje "zastarjelice" (arhaizmi) i zamienjene "naprednim" iekaviziranim srbizmima. One pak malobrojne hrvatske posebnosti (kroatizme) koje su Hrvati unatoč stalnoj gazitbi duha i ponižavanju nacionalnoga dostojanstva, barem donekle u upornoj jezičnoj porabi očuvali, podmuklo su nakon 1945. dotučene ideopolitičkim lažnim etiketiranjem kano tobože "ustaške novotvorine", premda su se u hrvatskom rabile od prošloga stoljeća. A s druge strane sve rieči iz hrvatskih narječja kajkavskoga i čakavskoga koje Srbi ne razumiju, proglašene su pokrajinskim riečima (provincijalizmima) kojima nije mjesto u književnom srbskohrvatskom jeziku. Vukovci su uz svestranu pomoć beogradskih vlasti Hrvatima uspjeli nametnuti svoj jezični izrod koji nema mnogo sveze s hrvatskim zagrebačke filoložke škole u dovukovsko doba. XV. Hrvatski u vrzinu kolu Hrvatski korienski način pisanja iz Gajeve "Kratke osnove hrvatsko-korienskoga pravopisanja" (Budim 1830.) prvi je i pravi, premda još nedotjeran kano danas, Hrvatski pravopis. Vrzino kolo oko pravopisa u nas vlada od onoga dana kada je vukovac Ivan Broz 1892. tiskao svoj pravopis napisan po naručbi Khuena Héderváryja, a prema načelima, predložku i propisima Karadžićeva srbskoga pravopisa i dao mu krivo, da ne kažemo lažno, ime "Hrvatski pravopis". Taj prvi karađžićevski pravopis tiskan u Zagrebu 1892. poznat je među jezikoslovcima kano "Brozov Pravopis". Zapravo radi se o vukopisu, s nekim značajkama hrvatskoga tradicionalnoga načina pisanja koja sadrži i 5. izdanje "BFM Pravopisa" ; PRIMJERICE: razstavljeno pisanje "ne ću", pisanje "ogrjev, pogrješka" i nepromjene rieči zbog njihova padežnog položaja "mladac-mladci" ne 'mlaci'; "metak -metci" ne 'meci' i sl..Nu, svejedno slobodno možemo reći da je danas u 2001. godini u RH još uviek na snazi karadžićevski srbijanski pravopis. Pače, od 22.3.2001. – dva karadžićevski pravopisa: Babić-Finka-Mogušev (BFM) i Anić-Silić-Goldsteinov (ASG). Zapostavjanje "hrvatske jezične inačice" (variante) u školama, vojsci, državnoj upravi nakon 1918. u Hrvata je izazvalo osjećaj da su prevareni. Politička stvarnost otvarala je sve to više oči i onima najprostodušnijima da vide da su u kolonijalnoj podčinjenosti, te da u svojoj domovini Hrvatskoj nisu ravnopravni sa Srbima, da nisu u ničemu isti s novim gospodarima, pa ni u jeziku, koji je daleko zaostao od hrvatskoga . Beogradski politički centralizam dobio je i svoju jezičnu protegu. Dragutin Boranić (1870.-1955.), koji je nasliedio Ivana Broza na mjestu sveučilištna profesora, tiska 1921. svoj "Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika" u duhu s tim jugovićkim vrjemenom. S Boranićevim pravopisom počinje ekavizacija jezika u Hrvatskoj: "pogrješka" postaje 'pogreška', "ogrjev" 'ogrev', "neću" se piše zajedno kao u srbskom, i t.d. Njemu na utuk Milovan Gavazzi (1895.-1992.) objavljuje iste godine "Pravopisni rječnik s pravopisnim pravilima" opet s pisanjem; "grješnik, ogrjev, pogrješka" i razstavljeno "ne ću". i t.d. Nu, vlasti vole ekavski i odjek je slabašan, nikakav. Uskoro u svezi s pravopisom izbija sukob između zagrebačkih i beogradskih vukovaca. Naime, Aleksandar Belić, vodeći srbijanski lingvist, u svojem "Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika" 1923. je "popravio je iltii izpravio" Vukova odstupanja od dosljednoga fonoložkoga (izgovornoga) pisanja u svezi "t/d" i "-j-"; Vuk: "podsiriti, gradski, odšteta" i "rakijski"; Belić: 'potsiriti, gratski, otšteta ' i 'rakiski'. Kako je taj Belićev "dotjerani" pravopis u Srba prihvaćen, vukovce u Zagrebu je to uvriedilo. Činilo im se kano vukovci iz Beograda im se nameću, jerbo su boljih vukovci od njih. Boranićev pravopis ostao je vjeran (po njihovu mišljenju) izvornom Vuku, pa je jedna od dvaju vukovih koncepcija nastupala kano hrvatska, a druga kano srbska. I tako se Hrvatski vukovci posvadiše sa Srbima tko od njih ima bolji Karadžićev pravopis (sic!). Pravi "Hrvatski pravopis" u Zagrebu nisu ni jednom riečju spomenuli. PRIPOMENAK: O tom piše srbijanski lingvist Pavle Ivić u knjizi: "Srpski narod i njegov jezik" (Bgd. 1971.) na str. 249./250. (prepisujem doslovice izvorno o.p.): »Svestan slabosti zatečena (Karadžićeva o.p.) pravopisa u ovakvim kategorijama, Aleksandar Belić je, između dva rata, predložio da se one eliminišu. Na žalost, trenutak za reformu nije bio srećan. Kod Srba ona je sprovedena, ali su je Hrvati shvatili kao nametnutu "srpsku" osobinu. Istorija ume gorko da se našali sa verovanjima ovakve vrste: Objektivno, problem nije bio u srbizmu već u racionalizaciji, a dotadašnji pravopis kod Hrvata bio je "srpski" isto koliko i Belićev – jer je Vukov «. (podcrtao M.K.). Srbijanski lingvist Pavle Ivić izvrgava posprdnom ruglu zagrebačke vukovce kano obične ignorante. Na našu veliku žalost Pavle Ivić ima pravo. Pravopis u nas još je i danas srbski, jerbo je još i danas – Vukov. XVI. Unitarističke igre s pravopisima se nastavljaju. U početku monarhofašističke diktature 1929. povjerenstvo Ministarstva prosvete u Beogradu propisuje "Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole – na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića«. Radićeva kći gospođa Milica Vandekar-Radić bila je sudski progonjena budući da je ogorčeno prosvjedovala proti tom pravopisu, jerbo je to zapravo bio onaj isti Belićev srbijanski pravopis iz 1923. god. Ministarstvo prosvete u Beogradu propisalo je također da se jezik otada službeno mora zvati "srpskohrvatskoslovenački". Na osnovi te odredbe Dragutin Boranić objavljuje 1930. novo izdanje svojega pravopisa u skladu s propisima Ministarstva prosvete u Beogradu. Ekavizaciji jezika u Hrvatskoj bila su tako širom otvorena vrata. U školama su se rabile knjige pisane ekavski . Pučkoškolsko i srednješkolsko učiteljstvo bilo je vukovizirano. Od 1929. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca mienja ime u Kraljevina Jugoslavija. Monarhofašistička diktatura srbijanskoga kralja Aleksandra Karađorđevića dobiva sve jači zamah. Jugoslavenstvo postaje forma, a velikosrbstvo sadržaj. Hrvatski je zabranjen . Zabranjeno je hrvatsko ime i hrvatska zastava. Svesrbijanski unitarističkofašistički teror beogradske čaršije trajati će desetak godina. Za nas vrlo zanimljiv članak jerbo je prvi te vrsti, objavio je u Beogradu 1935. Radosav Bošković, srbijanski lingvist Tiskao ga je u časopisu "Naš jezik" pod naslovom: "O jezičnoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga jezika". On smatra da se najmanje 3 do 4 tisuće tipično hrvatskih rieči rabe uz srbske dublete i istoznačnice i zato će hrvatske brzo nestati. One su za nj (kano i za sve Srbe) samo "sasvim prirodan izraz nejednaka pravca razvitka Vukova jezika na srpskoj i hrvatskoj strani"; pa su i hrvatske prevedenice tuđica od nebitne vriednosti. Praktičnu vriednost hrvatskih kovanica izsmijava, jerbo: "razumeju ih samo oni što su ih skovali". I zaključak mu je prema svesrbskom jezičnom naukovanju unitaristički, pa veli te razlike zacielo će uskoro nestati, jerbo:"Vreme na sreću ruši ono što je stvorila vekovna političko-kulturna izolacija srpskoga i hrvatskoga dela našega naroda." (Doslovice prepisano); Kako se srbski jezik počeo javno sve jače uguravati u zagrebačku kulturnu sredinu, u Hrvatskoj se javljaju ljudi koji sve više iztiču razlike između hrvatskoga i srbskoga da bi pokazali kako je nepremostiv jaz između jednoga i drugoga središta. U Varšavi je 1937. tiskana na poljskom jeziku "Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika". Napisao ju je hrvatski polonist, vrstan prevoditelj i jezikoslovac Julije Benešić (1.3.1883.- 9.12.1957.).U njoj je Benešić tiskao i rječnik "srbizama" i "kroatizama" uz popis istih rieči ali raznoznačnica u hrvatskom i srbskom, te uporabu tuđica pripisao srbskoj porabi. Dakako, u pokušaju da podpuno obezvriedi Benešićevo djelo na nj se okomio Aleksandar Belić u članku:"O Benešićevoj gramatici" tiskanom u časopisu "Naš jezik" u Bgd. 1940., proglasivši Benešića "kradljivcem srbskih reči", te uzput osuđuje neke hrvatske pisce što "beže od već primljenih zajedničkih izraza i reči i uzimaju pokrajinske reči (hrvatske o.p.) koje razume samo mali broj njihova sveta..." (sic!) Ali Beogradu ni to nije bilo dosta. U doba najcrnije srbokomunističke strahovlade 1951. srbijanski književnik Tanasije Mladenović na temelju Belićeva članka iz 1940. tada će već staroga i častnoga gospodina Julija Benešića grubo i nepristojno obtužiti (a zašto drugo negoli) za frankovštinu (ustaštvo o.p.); XVII. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika U izčekivanju kataklizme II. svjetskoga rata, razložan strah da Hrvati u ratu ne će htjeti braniti njihovu Kraljevinu Jugoslaviju, natjerao je 1939. beogradsku čaršiju na nagodbu o podieli vlasti s Vladkom Mačekom, prvakom Hrvatske seljačke stranke. Za Banovinu Hrvatsku Vladko Maček je izborio Hercegovinu, Bosansku Posavinu i određenu samoupravu. Boranić se odrekao svoje unitarističke verzije pravopisa, pa su onda vlasti Banovine Hrvatske u predvečerje rata 1939. ponovno vratile u škole njegovo prvo izdanje. Prosvjetni krugovi koji su došli na vlast u Banovini Hrvatskoj htjeli su da se Hrvati jezikom što više razlikuju od Srba. Kako bi lingvistički znanstveno osvietlili te nazore na jezik dr. Petar Guberina i dr.Kruno Krstić objavili su 1940. u nakladi MH knjižicu "Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika" s oko 4500 rieči.. Razlike nastaju kažu oni: "Zato, jer je materijalni i duhovni život različit kod različitih naroda; jer povijesni razvitak, geografski položaj, socijalni život, generacije i vrijeme ostavljaju svoje čvrste tragove u vanjskom nosiocu tih činjenica: jeziku....Kad se te opće lingvističke činjenice primijene na jezik kojim govore dva različita naroda, kao što su Hrvati i Srbi, onda se problem razlika između dva književna jezika pokazuje u posebnom svjetlu". Srbijanskim jezičarima "Razlike" bijahu kano udarac nožem u srdce unitaristima. Rana toliko duboka da ih boli i 51 godinu kasnije, pa u "Jezičkom priručniku TVBGD" tiskanom 1991. Ivan Klajn, beogradski jezičar, "Razlike" naziva: "šovinističkim pamfletom"! (v. PROSLOV); U doba II svjetskoga rata po razspadu Kraljevine Jugoslavije u Hrvatskoj su prevladali dovukovski pogledi na jezik. Vlasti u Hrvatskoj odbacile su naglašeni jugounitaristički vukovski pristup i srbsko-hrvatsku vukovsku jezičnu ujednaku koja bješe u službi svesrbske imperialističke politike. U to doba vraćaju se u život zasade zagrebačke filoložke škole. U uporabu je vraćen Gajev hrvatski pravopis koji odgovara hrvatskom jeziku, t.j. tradicionalni hrvatski korienski način pisanja, dok jezik ostaje iekavski štokavske osnove. "Hrvatski pravopis" F.Cipre i A.B. Klaića tiskan je 1944. Jedan od najboljih hrvatskih pravopisa. Zamienio je Boranićev "Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika" XVIII. Novosadski dogovor 1954. U komunističkoj Jugoslaviji od 1945. u porabi je ponovno Boranićev pravopis, dakle karadžićevski. U poraću je iz prosvjete praktično bila uklonjena sva nacionalno sviestna inteligencija - sve tamo do selskih učitelja. Međutim svesrbskim unitaristima sve to ne bi dosta. I u komunističkom sustavu traže način za ostvaritbu svoje velikosrbske ideje. Jedan od njih bio je "Novosadski dogovor". Sliedi povratak staroj jugoslovenskoj integracijskoj tradiciji i jezičnom unitarizmu bez kojega nema ni političkoga. Na poticaj iz Beograda "Letopis Matice srpske" razpisao je 1953. Anketu o pitanjima srpskohrvatskoga jezika i pravopisa", zalažući se za jedinstven srbskohrvatski jezik i pravopis. Na unapried namještenu sastanku 25-orica književnika i "jezičkih stručnjaka", sa srbskohrvatskoga govornoga područja, podpisali su u Novom Sadu 10.12. 1954. t.zv. "Novosadski dogovor". U njegovoj prvoj točki piše:"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik", a u sedmoj: "Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najhitnija kulturna i društvena potreba". Te na kraju stroga opomena neposlušnicima: "Treba odlučno stati na put postavljanju umjetnih prepreka prirodnom normalnom razvitku srpskohrvatskoga književnoga jezika." Na osnovi tih zaključaka u Zagrebu je 1960. tiskan "Pravopis hrvatskosrpskoga jezika". Iz zaključaka "Dogovora" je jasno da on ujednačuje hrvatski književni jezik i njegovo stručno i znanstveno nazivlje sa srbskim. Isto tako, podpuno je jasno da će odlučne metode kojima će se "stati na put" postavljanju umjetnih prepreka - biti metode političke i udbaške represije. Cilj "Novosadskoga dogovora" je stvaranje legalne osnove za uvođenje srbskoga jezika u javnu uporabu u tisku i nastavi na području SRH. Na taj je način Beograd dobio moćno oruđe za zator nacionalnoga i kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda. Narod bez zasebnoga, vlastitoga književnoga jezika ne predstavlja samostalan nacionalni entitet. Zna se. Nakon Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa hrvatski još snažnije biva potiskivan negoli prije. Već 1955. počinje sustavno uvođenje srbskoga stručnog nazivlja.u javnu uporabu i školstvo, u početku uporabom iekavskih inačica srbskih rieči. Nastavnici koji ne će sprovoditi zaključke "Novosadskoga dogovora" dobivaju odkaze. Učenici koji su i dalje rabili materinski jezik, kažnjavani su negativnim ocjenama i ukorima. Mnogi javni radnici bijahu prisiljeni napustiti svoje položaje. Mnogi bijahu osuđeni zbog "jezičnoga nacionalizma"! Kano izpod žita počelo je uvođenje ekavice. "Novosadski dogovor" prekinuo je naravni tiek razvoja hrvatskoga jezika za cielih pola stoljeća, ako ne i više. Negativne posljedice tog diskontinuiteta osjećamo još i danas. U svojoj knjizi "Književni jezik u teoriji i praksi" već 1964. prof. Ljudevit Jonke premda podpisnik Novosadskoga dogovora, (doduše pod prietnjom kazne) pokušava zakočiti pustošenje i nasilje nad hrvatskim jezikom kako je jedino mogao, te piše:. »Ako se jedna strana (hrvatska o.p.) sasvim pravilno služi na pr. glagolom "svršiti, završiti, dovršiti" nema zaista nikakva smisla da se ti glagoli potiru forsiranjem (srbskog o.p.) glagola 'okončati'«; PRIMJERICE: -Kriza vlade na Cejlonu još nije okončana (VJ 28.8.1962.) = hrv.: "Kriza vlade na Cejlonu još nije završena". I dalje: »Još je nezgodnije ako koja rieč ima u sebi neke strane elemente, kao što ih na pr. imaju glagoli 'prevazilaziti, prevazići', pa njima u prilog zanemarujemo pravilne naše (hrvatske o.p.) riječi "nadilaziti, nadvisiti, nadmašiti". Zašto bi bio bolji turcizam 'ćorsokak' od europeizma: "sliepa ulica"? Ili 'Autobuska stanica' od "Autobusnoga kolodvora"? Takvo odumiranje dobrih hrvatskih riječi je štetno. Zašto da nam odumru lijepe i pravilne hrvatske riječi:"rub, napetost, opekotina, nehaj, oborine, obrat, ujediniti, okrutan" u korist istoznačnih (srbskih o.p.) riječi: 'ivica, zategnutost, opeklina, nehat, padavine, obrt , objediniti, svirep'«. Srbizacija hrvatskoga napokon malčice posustaje dvie godine kasnije. Ne zbog odpora hrvatskih intelektualaca komunista, negoli zbog razkola unutar SKJ i silazka s političke pozornice Rankovićeve velikosrbske strahovlade. Iduća politička zbivanja prouzročena gospodarstvenim stanjem dovesti će do ustroja "nacionalističke frakcije" unutar SKH. Ona će zavarati domoljubne nade hrvatskog a naroda i donieti mu nove progone i pokoru nakon prevrata u Karađorđevu u prosincu 1971. kada je Tito smienio partijsku nacionalističku vrhušku u Zagrebu zbog nacionalističkoga "maspokreta". A sve će početi "Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika". XIX. Deklaracija Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika Godine 1967. na temelju točke 5 Novosadskoga dogovora o "REČNIKU DVEJU MATICA" u Zagrebu je počeo izlaziti "Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika". Tiskana su samo 2 svezka do slova K, a onda je tiskanje moralo biti obustavljeno. Sastavljači su u obradi "Rječnika" zapostavljali hrvatsku književnost i davali prednost srbijanskim vrelima i riečima, što je ogorčilo hrvatsku kulturnu javnost. Odpor jezičnom jugounitarizmu postigao je svoj vrhunac u "DEKLARACIJI O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA".Objavljena u časopisu "Telegram" 17.3.1967. "Deklaracija" se - u ime prava Hrvata da svoj jezik zovu njegovim vlastitim nacionalnim imenom - pozvala na načela nacionalnoga suvereniteta i identiteta, te navela dokaze o prevlasti srbskoga jezika u javnoj uporabi, t.j. da je u Hrvatskoj ulogu "jedinstvenoga 'državnog jezika' u praksi preuzeo srbski jezik." Deklaracija je, može se reći, jugokomunističke aparatčike neugodno iznenadila. Ostadoše osupnutima drskošću "smišljene političke diverzije" onih koji su za njih već bili politički davno "sahranjeni". Mjesec dana nakon objave Deklaracije hajka na nju dosegla je pun zamah kako je to i bio odredio Izvršni komitet CK SKH 5.4.1967. Podpisnici Deklaracije i njezini očitovani pristaše bili su izloženi i ne samo političkom progonu , a hrvatski jezik blaćen. Svejedno do 1970. odpor proti jezičnomu unitarizmu razbuktao je nacionalni osjećaj u Hrvata i pobudio želju da se izbave iz beogradskoga političkoga unitarizma. Oko tadašnje Matice Hrvatske okuplja se jezgro rodoljuba koji će na svojim plećima ponieti "Hrvatsko proljeće". Kako u "maspoku", kako su "masovni" pokret okrstili u Beogradu, nije bilo Srba, već tiekom 1969. dolazi do slobodnije uporabe hrvatskoga jezika u javnom životu. U uporabu se vraćaju hrvatske rieči kano zrakoplov, izvješće, tisuća, tiekom i dr. U "Hrvatskom književnom listu" izlaze "Jezična zrna". Piše ih Božidar Vančik (1909.-1979.) jedan od najboljih hrvatskih suvremenih jezikoslovaca koji je utrošio mnogo truda i vrjemena, gotovo cieli život, proučavajući razlike između srbskoga i hrvatskoga jezika. Ima i protuslovnih prosudbi o tim presudnim dogođajimma. Neki tvrde da je podpisivanje "Deklaracije", zapravo bilo kolektivno pranje ruku onih koji su se htjeli izkupiti zbog svojih podpisa na sramotnom "Novosadskom dogovoru". Nu, bilo kako bilo, "Deklaracija" je bila hrabar čin i prielomni dogođaj u sudobnoj poviesti hrvatskoga jezika, uvod u "Hrvatsko proljeće 1971." i na kraju krajeva devedesetih godina netom minula stoljeća u Domovinski rat za hrvatsku državu. XX. Hrvatsko proljeće 1971. Kano uvod valja kazati da je desetljeće od 1960. do početka "Hrvatskoga proljeća" označilo nekoliko važnih dogođaja u svietu. Spomenut ćemo samo nekoliko poviestnih, a za Hrvate uzorom svojim poticajnih. Velika kolonijalna carstva su se već uglavnom porazpadala. Godine 1960. Cipar je bio zadnja kolonija u Europi (izim Gilbratara) koja je krvavom borbom proti Englezima izborila svoje oslobođenje i nezavisnu državu, dok je Hrvatska usrjed Europe još čamila u robstvu pod težkim srbijanskim kolonijalnim jarmom čak i u jezičnom smislu. Drugi dogođaji, među kojima i "Pražko proljeće"; bijahu, također, putokazi ka kakvoj-takvoj slabašnu odušku koji se u "europskim boljševističkm partijama sovjetskoga lagera" skrušeno nazival "socializmom s ljudskim likom". "Hrvatsko proljeće 1971." ima dva lica. Naime, imaju pravo oni koji tvrde da je "Hrvatsko proljeće 1971." bilo zapravo "hrvatsko komunističko proljeće"; t.j. borba za vlast unutar redova SKH. Partijske velmože hrvatske nacionalnosti u CKSKH ni u primislima nisu imali nacionalno stremljenje hrvatskoga naroda za slobodnom hrvatskom državaom. Njihova je politika u odnošaju s Beogradom bila nagodbenjačka. Komunistima je bilo važno samo kako bi gospodarstvenim olakšicama smanjili pljačku Hrvatske (devizna politika i sl) i probitcima za Hrvatsku unutar socijalističke Jugoslavije osigurali i sebi svoje političke probitke i položaje. S druge strane, pravo imaju i oni koji tvrde da je to bilo "Hrvatsko državotvorno proljeće", spontani izraz hrvatskoga nacionalnoga bića u pokretu izniklu u krilu tadašnje Matice Hrvatske. Tadašnja Matica Hrvatska bila je "nova stranka" koja je svoje članstvo okupila oko hrvatske državotvorne ideje. Njihova glasila "Hrvatski književni list" i "Hrvatski tjednik" pomno njeguju hrvatski jezik. Bitna razlika između komunističkih nagodbenjaka i onih istinskih državotvornih proljećara u tadašnjoj Matici Hrvatskoj uočiti će se nakon Titova prevrata u Karađorđevu u prosincu 1971. I razlučnica je bolna. Visoke partijske "funkcionare", Tito će lišti položaja i poslati doma gdje će i dalje živjeti kano na ladanju u svojim stanovima i vilama. A svi ostali, posebice oni okupljeni u Matici Hrvatskoj oko "Hrvatskoga tjednika", po Titovu će nalogu biti poslani na robiju . A neki će biti i umoreni, mučki ubijeni . Oštre kazne za najuglednije među njima bile su poimence određene u CKSKJ u Beogradu. Sudbeni procesi u Zagrebu bili su samo obična udbaška izrežirana farsa. XXI. - "Londonac" "Hrvatski pravopis 1971" iliti "londonac" Unitarističke snage podjednako u Beogradu kano i u Zagrebu držale su da je "Hrvatski pravopis" razkid s Novosadskim dogovorom i stoga ga smatrale nacionalističkim izpadom ravanim političkoj diverziji. Zapravo, čuvari unitarističkoga jezičnoga jedinstva prestrašili su se separatističke žice toga pravopisa. Dostatno je bilo ime "Hrvatski pravopis" pa da svesrbi dignu dreku o "čišćenju srbizama" iz hrvatskoga jezika čime se razbija srpskohrvatsko jezično jedinstvo, a time onda i političko i državno (v. PROSLOV -IX.). Hrvatskoga pravopisa zato nije smjelo biti! Jerbo, da se dopustio naziv "Hrvatski pravopis", značilo bi da se dopušta i hrvatski jezik! Zaplienjen i uništen u Hrvatskoj, tiskan je kasnije u Londonu u nakladi "Hrvatske revije" 1972. i 1984. Stoga se i zove "londonac". Autori Babić, Finka, Moguš upozoravaju da je inozemno izdanje krnje, jerbo su izpušteni neki dielovi što čine cjelinu. Pretisak u Zagrebu 1990. autentičnoga "Hrvatskoga pravopisa iz 1971." pokazuje da za "Hrvatski pravopis", izim njegova imena, srbounitaristi nisu imali drugoga razloga da ga unište."Hrvatski pravopis 1971." bio je zaista samo politička parola. U biti jedva imalo različit od novosadskoga unitarističkoga pravopisa izim imena "Hrvatski" na koricama. I srbijanski lingvist prof.dr. Mihailo Stevanović rekao je o "Hrvatskom pravopisu iz 1971." (londoncu): "Sam pravopis se ne razlikuje mnogo od novosadskoga". (podcrtao M.K.). Kada se dosad u RH spomenuo "Hrvatski pravopis", obično se mislilo na pravopis kojega su pisci Babić, Finka i Moguš. U časopisu "Politički zatvorenik" br. 63. prof. dr. Mate Šimundić među inim za nj kaže: »U osnovi to je t.zv. londonac... Osim naslova u sebi ne imadijaše ništa od izvorna hrvatskoga pravopisa... S manjim izmjenama potom je u domovini doživio tri izdanja (do danas 5 o.p.), ali je i dalje ostao Karadžićev srbijanski pravopis. U jeku srbokomunističke strahovlade nakon državnoga udara u Karađorđevu, dok su mnogi proganjani i zatvarani, sbog izkazana hrvatstva, njegovi su pisci primljeni u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti... Dakle, u neovisnoj Republici Hrvatskoj nije vraćen hrvatski pravopis, već je osnažen Karadžićev srbijanski pravopis...Taj pravopis pogrješno nosi naslov: 'Hrvatski pravopis'«. XXII. Hrvatski u vrzinu kolu-II. Nakon likvidacije Hrvatskoga proljeća u Karađorđevu 1971. zatiranje hrvatskoga duhovnoga bića i hrvatskoga jezika razpomamilo se do čudovištnih razmjera po direktivi iz Beograda. Hrvatsku javnost poplavila je bujica novinskih članaka i izjava u kojima se niekalo postojanje hrvatskoga jezika, čak neko vrieme i dvaju inačica iztočne i zapadne Tiskan je popis zabranjenih hrvatskih rieči . Prietilo se "administrativnim mjerama" onima koji iz jezika izbacuju srbizme i mjesto njih rabe kroatizme, što se tada u CKSKH i službeno smatralo političkim nasiljem nad "našim" (njihovim) jezikom . . Danas se već zaboravila "Izjava o hrvatskom jeziku iz 1989." koju je podpisalo 235 hrvatskih intelektualaca najrazličitijih svjetonazora i dostavilo Komisiji za ustavna pitanja i Saboru SR Hrvatske te Presjedništvu SR Hrvatske kano trajnu podlogu tih organa za rad na hrvatskom jeziku". Nu, u Zagrebu je, svejedno, u to doba bilo još vrlo pogibeljno tiskati rječnike razlika između hrvatskoga i srbskoga jezika, pa je prvi rječnik razlika u vrieme komunističke strahovlade objavio gotovo dvadeset godina nakon Karađorđeva tek 1989., Srbin Jovan Ćirilov "pozorištni" radnik iz Beograda. Rječnik ima dva diela: na latinici "Hrvatsko-srpski rječnik inačica" i na ćirilici: "Srpsko-hrvatski rečnik varijanti". Ipak, svrha mu nije, kako veli autor, razgraničiti variante negoli još jače i brže pospješiti "osmozu" između varianti (miešanje inačica) koja po njemu jedva da i obstoji. Premda smo mi, oprječno od Jovana Ćirilova, protiv svake "osmoze" hrvatskoga i srbskoga, svejedno, učinio nam je veliku uslugu. Potvrdio je: (1) da Hrvati izbjegavaju glagolske imenice na "-nje" i tvore imenice pomoću raznih drugih nastavaka. I upozorio na sklonost Srba prema glagolskim imenicama na "-nje", pa da tako u posljednje vrieme radije rabe glagolsku imenicu uživanje mjesto rieči "užitak"; PRIMJERICE (iz Ćirilovih rječnika): srb. bogosluženje = hrv.bogoslužje, misa, služba Božja; cvetanje = cvatnja; ćutanje = šutnja; gajenje = uzgoj; građenje (imenica) = tvorba (imenica); interesovanje = interes; iskušavanje = kušnja; krunisanje = krunitba; obrazovanje = naobrazba; odstupanje = odstup, odklon, uzmak; osvetlenje = razsvjeta (ulice); osnivanje = osnutak; pečenje = pečenka; poređenje = uzporedba; razčlanjavanje = razčlanba; sađenje = sadnja; saopštenje = obaviest; saosećanje = sućut; skrnavljenje = oskvrnuće; staranje = skrb; sprovođenje = provedba; traganje = potraga; uživanje = užitak, upoređenje = prispodoba, uzporedba; utvrđenje = utvrda; varenje = probava; vaspitanje = odgoj, vrćenje = vrtnja; (2) da Hrvati za mjesta na kojima se nešto radi tvore imenice nastavkom "-ona", a ne "-(n)ica'; PRIMJERICE (iz Ćirilovih rječnika): srb. čistionica = hrv. čistiona; kupatilo = hrv. kupaona; poslastičarnica = hrv. slastičarna; i (3) Jovan Ćirilov daje Hrvatima nekoliko vriednih pouka; PRIMJERICE (iz Ćirilovih rječnika): (1) »Srbska stilistika propisuje da se pridjev "zadnji" upotrebljava samo kao sinonim (istoznačnica) za 'stražnji ', a ne kao sinonim za 'poslednji'. U hrvatskoj stilistici , međutim, pravilno je reći "Vidim te zadnji put"«. (Kažite to HTV-u! U njih je sve "posljednje"); (2) »Upozorenje na vratima u Zagrebu glasi "RINI", u Beogradu "Guraj"« (Kažite to gradskim otcima u Zagrebu! Neki tuđinac im je podmetnuo i na većinu vrata u gradu naljepio naljepnice "GURAJ") Labuđi pjev beogradske jezične politike u SFRJ je "Језички прируцник" (Jezički priručnik) iz 1991. Radio-televizije Beograd za sve krugovalno-dalekovidnične postaje članice Jugoslovenske radio-televizije sa "srbskohrvatskoga" jezičnoga područja. Pojavio se u doba "biroktarske revolucije" i "događanja naroda". To je zapravo priručnik za srbskojugoslovenski jezik u skladu s Memorandumom SANU i velikosrbskom Miloševićevom politikom. Za nas je spomena vriedan samo naslov Prvog poglavlja: "Načela naše jezične (njihove) politike" i zaključak u njem: »Bilo je potrebno da na sve ovo ukažemo kako bi se videlo koliko je jezička politika blisko povezana s opštom (podcrtao M.K.) i koliko su jezičke krize deo opštih društvenih kriza« . (v. PROSLOV); Budući da se u nas još uviek službeno poučava jezik karadžićevske proveniencije , slobodno možemo kazati da je oslobođenjem i osamostaljenjem Hrvatske došlo uglavnom samo formalno do oslobođenja iz jezičnoga jugozajedničtva i bratskoga zagrljaja vukovštine - izim u određenim hrvatskim rodoljubnim sredinama koje odbacuju vukovštinu kano tuđinštinu. XXIII. Premda u trenutku objave još pomalo rizičan podhvat, već iste te godine 1991. Školske novine u Zagrebu tiskaju "Razlikovni rječnik srpskoga ili hrvatskog jezika" Vladimira Brodnjaka , profesora hrvatskoga jezika, lektora, novinara, književnoga prevoditelja velika jezičnoga iskustva. To je pouzdan razlikovni rječnik kakvu nema premca. Obseže čak 632 stranice i ima oko 30.000 rieči bez onih obćepoznatih ekavsko-iekavskih razlika (cvet-cviet). Da bi ga se učinilo "dostupnim što većem broju čitatelja, a ponajprije nastavnicima, učenicima i studentima" kako veli njegov urednik i priređivač Ivo Klarić, "Školske novine" i "Hrvatska sveučilišna naklada" već 1992. tiskaju džepno izdanje pod naslovom: "Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika". Vukovci su se također oglasili. Tvrde da je Brodnjakov "Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" samo za stručnjake koji znaju čitati brojkice iznad pojedinih rieči i da je samo 80% pouzdan! Iz vukovaca, dakako, zbore jal i slavoserbština. POZOR! Međutim, svi koji rabe Brodnjakov Razlikovni rječnik neka znaju da su rieči na desnoj strani dobre hrvatske rieči, a ima li na lievoj srbskoj strani pogrješaka - zato nas Hrvate ne treba glava boljeti! Glava nas je, međutim, zaboljela kada je u nakladi Novoga Libera u Zagrebu 1991. izašao "Rječnik hrvatskoga jezika" Vladimira Anića . Jerbo, unatoč zvučnom naslovu, Anićev rječnik ne pravi prave razlike između hrvatskoga i srbskoga jezika. "Taj je rječnik potom dio javnosti proglašavao uvredom i podvalom hrvatskom jeziku, te se govorilo da je rađen kao rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i da je promjenom političkih okolnosti promjenjen tek naziv rječnika, ali ne i sadržaj". Dr. Nedjeljko Mihanović, predsjednik saborskoga Odvora za naobrazbu, znanost i kulturu, izjavio je u Hrvatskom Državnom Saboru da smatra da je Anić sastavio hrvatskosrbski rječnik i osporava mu pravo da ga zove "Hrvatskim rječnikom". PRIPOMENAK: Pravu sliku o Anićevu "Rječniku " daje tek oštra polemika između njegova urednika sveuč. prof. Ive Pranjkovića s Ivanom Brankom Šamijom sastavljačem "Razlikovnoga rječnika srpskoga i hrvatskoga nazivlja" Zgb.1991. Na nanesenu uvrjedu Ivan Branko Šamija odgovara prof. Ivi Pranjkoviću u časopisu DANAS br. 518.: "Najzad što reći poslije svega nego se zahvaliti prof. Pranjkoviću na popularizaciji. Držimo kako su sve primjedbe korisne pa čak kada dolaze i od onoga kojemu je najmanje stalo do hrvatskoga jezika. Potvrdom tomu što je prof. Pranjković bio urednikom knjižurine zvane "Rječnik hrvatskoga jezika" Vladimira Anića. Prema tome, ako je knjižuljak (tako je prof. Pranjković nazvao Razlikovni rječnik Ivana Branka Šamije o.p.), knjižurina je (Anićev Rječnik o.p.) takvo kvazijezikovno smetlište kakvom uistinu nema premca u hrvatskom izdavaštvu. Iz tog smetlišta, kao potvrdom, izdvajamo dio smeća kao: učešće, bezbjednost, snabdjeti, svirep, spisak, suština, podstrek, sirće, prevazići, visprem, preduslov, osmatrač, osmatračnica, ispoljiti, itd (ima ih tisuće)". (slova ukosio M.K). Tako smo u RH dobili "Hrvatski pravopis" koji je u biti srbski Karadžićev i "Rječnik hrvatskoga jezika" koji ne pravi razlike između srbskih i hrvatskih rieči. Štoviše u RH tiskati će se njihova nova izdanja, doduše kasnije malčice popravljena, zericu pohrvaćena. Izim već spomenutih razlikovnih rječnika tiskano ih je, Bogu budi hvala, još desetak. (v. VRELA I VRUTCI). Ti su razlikovni rječnici bili izloženi zamjerkama i pokudama službujućih vukovaca. Oni nikako shvatiti da vukovština koju oni poučavaju, nije hrvatski kojim pišu sastavljači razlikovnih rječnika. Ogorčeni što se netko drznuo taknuti u njima zajamčenu branjevinu, njihove izjave pune srčbe, a često i profesionalna jala, objavljivane su u tiskovinama s upadljivo senzacionalističnim naslovima i podpisima novinara i novinarica koji ne vole baš odviše izkonski hrvatski jezik. Vukovcima plješću i svi ostali jugoslavenšćujući zlobnici. Hvataju su se za vukovštinu kano utopljenik za slamku. U njoj vide očuvanje jezgre za neki budući "naš zajednički" jugoslovenski jezik. Zato zlurado uživaju kada službujući vukovci sastavljačima razlikovnih priručnika nieču lingvističku stručnost. Kada ih nazivaju lingvističkim amaterima, frustriranim čudakima ili čak opasnim (!) karieristima koji njima - koji su se umislili u svoje sveučilištne i akademske visoke titule još iz onih bratstvojedinstvujušćih partijskih dana - samo odmažu. Jerbo, mi sastavljači razlikovnih rječnika i priručnika, mi ne znamo hrvatski! Tvrde da su samo oni, učenici i sljedbenici Srbljanina Vuka Karadžića, pozvani suditi što je hrvatski, a što nije! Ugledali su se na svojega veleučitelja koji se svojim nadriznanjem "protiv svojih protivnika žestoko borio, ne da ih uvjeri, jer je dobro shvaćao da se na taj način od neprijatelja ne stvaraju pristaše, nego da ih pobijedi". Zar neprosvjećeni srbski prosvjetitelj bje sviestan da mu je nadriznanje neuvjerljivo? . PRIPOMENAK: Prepisano doslovice iz knjige Mire Kačića: HRVATSKI I SRPSKI : »Vuku Stefanoviću nisu samo Srbi griješili. Griješio je čak i Ivan Gundulić, kaže Vuk, tumačeći stihove Gundulićeva Osmana: "Na mnogijem mjestima mogao je pjesnik ove pogrješke popraviti u onijem stihovima, a u kojima se to nije moglo one je mogao drukčije načiniti, samo je pomislio, da onako nije dobro." (V.S.K. Spisi III. str. 205.) Dakle ne samo da je Ivan Gundulić griješio kada je pisao, nego je griješio i kada je stihove stvarao; one je (stihove, o.p..) mogao drukčije načiniti.«  Serbljanin Vuk Stefanović Karadžić zna bolje hrvatski od velikoga hrvatskoga pjesnika Ivana Gundulića i uči ga kako u hrvatskome stihove slagati. Da ti pamet stane! A mi se još čudimo kako nama vukovci pamet sole što je hrvatski, a što nije! XXIV.- Krakow 1998. Odkud Hrvatima jezik ili Krakow 1998. Od onoga dana kada je u vrieme tuđinske mađaronske vlasti u hrvatske škole 1892. ušao Karadžićev srbijanski pravopis stvarala se legenda kako su Hrvati prihvatili nešto što se zove "Vukov jezik". To će reći da, izim u razdoblju 2. svjetskoga rata, borba za samosvojnost hrvatskoga jezika već stoljeće i pol traje. U zagrebačkom VJESNIKU 29.6.1944. objavljena je izjava koju je stavrofor Nikolaj Mrđen pravoslavni prota ili paroh (?) u Kninu i duhovni otac t.zv. balvan revolucije dao Robertu Frusku dopisniku londonskoga lista "The Independent": »Primajući katoličku vjeru Srbi su izgubili vlastiti identitet. Ali iz svega toga nešto je ostalo. Srbski jezik kojim sada govore Hrvati«. Kada u Hrvatskoj već imamo zaprisegnute sudske prevoditelje za srbski, četiri godine kasnije prvo je VJESNIK 5.9.1998. izašao s naslovom: "Novi beogradski pamflet tvrdi: Hrvati govore srpski!", a zatim je 13.9.1998. zagrebački VEČERNJI LIST osvanuo okićen naslovima: "U Beogradu je izdan još jedan velikosrbski dokument kojim se nieče postojanje hrvatskoga književnoga jezika i hrvatskoga naroda". I izpod njega velikim slovima: "NOVI SRPSKI MEMORANDUM: HRATSKI JEZIK NE POSTOJI, VEĆ SAMO SRPSKI S DVA IZGOVORA - EKAVSKIM I IJEKAVSKIM". Uz nekoliko podnaslovima debelim slovima napisanih: "Po Šešeljevoj mjeri"; "Srbi raznih vjeroispoviedi"; "I Ante Pavelić - Srbin!", "Zagrebčani govore - srpski" posebice treba spomenuti podčlančić: "To nije mali dar Srba" u kojem bielim slovima na crnoj podlozi piše: » -Nema tu ništa posebno novo, ali treba znati da su Srbi Hrvatima dali jezik a taj dar nije malen - tvrdi književnik Slobodan Rakitić, jedan od potpisnika Deklaracije. - Hrvati govore srbskim jezikom kao i takozvani Bošnjaci i to svi trebaju da znaju!« Taj novi srbijanski memorandum zove se "SLOVO O SRPSKOM JEZIKU". Platio ga je i tiskom objavio "Fond istine o Srbima", udruga građana koju je osnovala skupina beogradskih intelektualaca 1993. godine. Tiskan je uz pomoć dviju nakladničkih kuća iz Njemačke, od kojih je jedna "Srpski informaciono-dokumentaristički centar". Objavljen je u dva pisma, na ćirilici i latinici, u 300.000 primjeraka u luksuznoj opremi. Preveli su ga na 5 svjetskih jezika. Podpisalo ga je 15 književnika i srbijanskih lingvista svjetska glasa. Lingvisti iz Beograda dielili su ga sudionicima na 12. međunarodnome slavističkom kongresu u Krakowu od 27. kolovoza do 3. rujna 1998. na kojem je sudjelovalo oko 1100 slavista iz 40-ak država sa svih kontinenata. Među njima je bilo i izaslanstvo iz Hrvatske. U "SLOVU O SRPSKOM JEZIKU" piše da su do druge polovice 19. stoljeća Srbi i Hrvati imali posebne jezike (podcrtao M.K.), a da je prihvaćanjem štokavskoga narječja stvoren privid hrvatskoga i srbskoga jezika »Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su nakon smrti Vuka Karadžića činom bez presedana u povijesti jezika dodali srpskom nazivu u imenu jezika hrvatsko ime«.Tim povodom je Slobodan Rakitić, predsjednik Udruženja književnika Srbije, za beogradski dnevni list "Demokratija" izjavio da je svrha tog dokumenta podsjetiti javnost na "znanstvene istine o srpskom jeziku jer se one zaboravljaju i falsifikuju". »Sličnu "znanstvenu istinu" slobodan Rakitić širi i za BiH, izjavljujući da "novostvorena nacija" t.zv. Bošnjaci, govori srpskim, a ne bošnjačkim jezikom«. A beogradski književnik Predrag Kijuk, jedan od podpisnika toga memoranduma rekao je na konferenciji za novinare da se uz sarajevsku inačicu može govoriti samo o hrvatskoj inačici srpskoga književnoga jezika, jer jedini izvorni hrvatski jezik čini čakavsko narječje . Među sudionicima na tom 12. međunarodnom slavističkom konresu u Krakovu sjedili su i oni isti jezikoslovci iz Hrvatske (Zagreba) koji pljuju po nama Hrvatima sastavljačima razlikovnih rječnika kano laicima u jezikoslovlju koji njima odmažu. Međutim sastavljače "SLOVA O SRPSKOM JEZIKU" - nisu popljuvali. Kako smo čuli, vrsni i vrli jezikoslovci iz Zagreba nisu znali obraniti hrvatski jezik! PRIPOMENAK: Prepisano djelomice premda doslovice iz "JUTARNJE PROPOVIJEDI" katoličkoga novinara don Živka Kustića, a tiskane u JUTARNJEM LISTU 26.9.1998.: "Nije čudno što je skupina srpskih slavista na Međunarodnom slavističkom kongresu u Krakovu raspačavala svoju deklaraciju prema kojoj sve što je napisano na štokavskom narječju pripada srpskoj književnosti. Čudno je i sablažnjivo što (prema izvještajima u tisku) nitko od nazočnih hrvatskih stručnjaka nije znao (podctrao M.K.) reći da su Hrvati svoj standardni štokavski književni jezik imali dobra dva stoljeća prije Vuka Karadžića u uporabi na cijelom području Crkve u Hrvata, što je lako dokazati djelima Bartula Kašića (1575.-1650.), isusovca, koji početkom 17. stoljeća već ima objavljenu sustavnu hrvatsku gramatiku, oko 1599. opsežan hrvatski rječnik. Sve su to činjenice oko kojih nema spora. Vuk Karadžić se javlja mnogo kasnije i stvara srpsku štokavštinu prisvajajući ono najvrjednije iz Kašićeva djela". Kako je moguće da hrvatski jezikoslovci u Krakovu nisu to znali reći i Srbima i cijeloj svjetskoj javnosti?" Ili nisu htjeli? Politika? "Jezik ne može ne biti političko pitanje", zar ne?. S druge stane, također, ostajemo začuđeni nekim napisima ne stoga tko piše ili što piše, negoli gdje je to tiskano. Tako godinu dana nakon "Slova o srpskom jeziku", neki romanist i psiholog iz Belgije piše da "Bauk 'korienskoga' pravopisa kruži Hrvatskom", pa drobi da su neke hrvatske rieči "nolens-volens postale fašističkim simbolom ... napr. (novac) kuna, s vojničkim (domobranstvo, satnik, bojnik, sdrug..) i državnim nazivljem, i t.d. Zar taj gospodin psiholog i romanist misli da su "fašisti" bili tolko pametni da su izmislili hrvatski jezik? A uistinu, sve su to dobre i prave hrvatske rieči iz razdoblja prije negoli što bijahu prognane iz hrvatskoga jezika u staroj i novoj Jugoslaviji samo stoga što ih nema u srpskom, pa su se vratile domu svojemu. Čudimo se da mu je to objavio tiskom časopis Hrvatske matice izseljenika "MATICA" u br. 6-7/1999. To zacielo unosi pomutnju među hrvatsko čitateljstvo. Taj časopis zacielo čitaju naši izseljenici diljem svieta. XXV. Hrvatska sveučilištna naklada izdala je 1992. pretisak Ciprina i Klaićeva Hrvatskoga pravopisa. Mnogi Hrvati doživjeli su taj čin kano poticaj za pisanje korienskim (morfologijskim) pravopisom hrvatskoga jezika, tim više što je njegovu javnom predstavljanju nazočio i predsjednik Republike Hrvatske. Na žalost, grdno nas prjevariše. Bijaše to tek meteorijski sjaj. Nije počet rad na Hrvatskom pravopisu. Naprotiv, Babićev, Finkin i Mogušev "Hrvatski pravopis", fonologijski, jerbo se zasniva na zasadama Karadžićeva izgovornoga pravopisa, doživljuje nova izdanja i Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske odobrio ga je za uporabu u školama Republike Hrvatske. U najnovijem 5. prerađenom izdanju , kako bi malenkost zadovoljili i drugu stranu, t.j. hrvatsku, pisci su ga u nekim sporednim pitanjima približili pravom Hrvatskom pravopisu. Upravo toliko kako im se ne bi moglo reći da u njem nema ni malo morfologijskoga. Ali, to je i dalje tuđi pravopis. Svejedno, glede politike unitarističke pozadine, i te malenkosti iz Hrvatskoga pravopisa dostatnima bijahu da neki ljudi kojima smeta imalo onoga što je hrvatsko hrvatski - doduše uviek su to manje-više ista imena iliti još bolje bukači iz istoga tabora - zatutnjaše na pogrom 5. izdanja Babićeva, Finkina i Moguševa "Hrvatskoga pravopisa". Na stranicama lievih tiskovina dignuše oni urnebesnu graju. Začinli su je određenim političkim diskvalifikacijama svih koji drugačije od njih misle kano da nas hoće natrag u olovno jednoumlje vratiti - u doba druga Leke , iliti Šuvara . Kako bi do "daske" zbrisali hrvatsku pravopisnu tradiciju, oni jezik uviek čine politikantskim sredstvom zbog vlastitih probitaka ili probitaka svojega naroda..Vidimo to i po tomu što ih smeta - spomenimo samo natruhe iz Gajeva hrvatskoga tradicionalnoga načina pisanja u 5. prerađenom izdanju Babićeva, Finkina i Moguševa pravopisa"- pisati razstavljeno hrvatski: "ne ću, ne ćeš, i t.d."- kako se pisalo i po "Hrvatskom pravopisu" vukovca Ivana Broza, po Broz-Boranićevu i Boranićevu Pravopisu do 1930. po Boranićevu za vrieme Banovine Hrvatske i u NRHrvatskoj za vrieme NFRJ do 1960. Njima su miliji Belićevi propisi iz "Pravopisna uputstva za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S" iz 1929. i unitarističkoga "Novosadskoga pravopisa" iz 1960.- po kojima se "neću, nećeš, i t.d." pišu sastavljeno. Tu srbijansku tradiciju nastavlja i "Hrvatski pravopis" Josipa Silića i Vladimira Anića , koji po Silićevim riečima "provodi dosljedno fonološko načelo". Spomenimo da je i "Pravopis srpkohrvatskoga književnoga jezika" iz 1923. srbijanskoga lingviste Aleksandra Belića također baš "dosljedno provodio fonološko načelo", te da se u doba socialističke Jugoslavije Anićev i Silićev pravopis zvaše "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika". Pod tim je imenom do 1990. doživio 3 izdanja. Njima nije samo naslov "pravopisa" protuslovan, nego su i njihove izjave protuslovne. Dok prof.Josip Silić, jedan od auktora toga "Pravopisa", misli da u Hrvatskoj uobće ne postoji odgovarajuća jezična politika , dotle Slavko Goldstein, nakladnik i izvršni urednik, cieni suauktora toga istoga "Pravopisa" pokojna profesora Vladimira Anića koji je unatoč "deset godina nasilja nad hrvatskim jezikom održao dostojanstvo struke" . To "nasilje nad hrvatskim jezikom" u prošlih deset godina mogao je biti samo Babićev, Finkin i Mogušev "Hrvatski pravopis" i to onda nad onim Vukovim jezikom o kojem govori velikosrbski jezični pamflet "SLOVO O SRPSKOM JEZIKU". A kako su oba ta pravopisa Vukova (Babićev/Finkin/Mogušev i Anićev/Silićev) - oba su srbska. Stoga je težko poimati u čemu je to "nasilje", pa nas to podsjeća na sukob zagrebačkih i beogradskih vukovaca iz 1923.oko Boranićeva i Belićeva pravopisa. Poviest se opetuje!. (v. HRVATSKI U VRZINU KOLU -I. XXV.) Oba su se ta dva "Hrvatska pravopisa" pogrešna imena pojavila nekako u isto vrieme. Kako živimo u političkom ozračju anacionalne ljevičarske koalicijske vladavine, partizanska struja kriptokomunista i ljevičara uživa određenu naklonost državnih ustanova. Kako oni u nekim sporednim propisima morfologijske naravi u 5. prerađenom izdanju Babićeva, Finkina i Moguševa "Hrvatskoga pravopisa" vide "nasilje" nad njihovim jezikom, možemo se slobodno upitati koji je to onda taj njihov materinski jezik (v. Slovo o srpskom jeziku). Pod njihovim je pritiskom Ministarstvo prosvjete i športa RH predložilo natječaj za izradu novoga "školskoga" pravopisa koji će ući u škole 2oo2. godine. Dakako, Hrvatski pravopis to biti ne će. I hrvatsku će djecu i dalje krivo poučavati. Dotada će u školama 4. izdanje BFM "Hrvatskoga Pravopisa" ostati u uporabi. ZAGLAVAK Nakon što je u Hrvatskoj carevao pod tuđim nasiljem od 1892. (izim u razdoblju 2. svjetskoga rata) Karadžićev srbski način pisanja, potvrđen je i u neovisnoj Republici Hrvatskoj i produljen mu je život. Kako se čini Karadžićev duh još će stolovati u našoj državi – u državi napadnutoj od one koje je otcem njezina imperializma glavom čovjek koji je nama Hrvatima zaniekao i ime i jezik. Stoga je smiešno te "pravopise" nazivati hrvatskima. Ne smijemo zaboraviti da gotovo stoljeće i pol već traje borba za samosvojnost hrvatskoga jezika. I u Republici Hrvatskoj također moramo se boriti jednako kano u Jugoslavijama za hrvatski jezik i hrvatski način pisanja. Izvorni citati 1. v. Radoslav Katičić:"Ime Hrvat nije slavensko"; VL 12.3.1995. prenieto iz Vienca, časopisa MH; I slovenski lingvist Rajko Nachtigal (1877.- 1958.) drži da ime Hrvat nije slavenskoga podrietla, već ranoiranskoga. 2. Josip Mikoscy Blumenthal (1734.-1800.) disertacijom (Zagreb 1797.) o podrietlu današnjih Hrvata od iranskih Medijaca, položio tako znanstvene temelje hrvatske iranologije. 3. Većina naših znanstvenika koji su iztraživali predslavensko podrietlo Hrvata bili su politički progonjeni, zatvarani, ubijeni: Prof.dr. Milan Šufflay i dr. Ivo Pilar, u monarhofašističkoj i prof. dr. Petar Guberina (stariji), dr. Kerubin Šegvić i prof. Mihovil Lovrić. 4. Javno ju zastupa Matej Bor, (pravim imenom Vladimir Pavšić 1913.-1993.), poznat slovenski pjesnik, jezikoslovac i osnivatelj slovenske partizanske književnosti. Zacielo tadašnji i sadašnji izjednačivalji iranske teorije o podrietlu Hrvata s ustaštvom nisu dobro čuli što taj poznati Slovenac i partizan govori. Ili nisu htjeli. 5. v. Snježana Zrinjan: "Hrvatski na maturi - priručnik za maturu iz hrvatskoga jezika" ŠK Zgb.2000. 6. v. (1) Ivo Banac: "Hrvatsko jezično pitanje", Most /The Bridge, a Journal of Croatian Literature/ Zagreb 1991.; (2) Živana Morić:"Srpsko čitanje Baščanske ploče", VJ 3.9.1996.; (3) Staroiransko podrietlo Hrvata; Zbornik simpozija, Zagreb 24. lipnja 1998.: (a); Marijan Horvat-Mileković i dr.Andrija-Željko Lovrić:"Podrietlo starohrvatskoga jezika" /Origin of the old Croatian language/; (b) Dr.Zdravko.Grubešić: "Korieni hrvatskoga jezika"/The roots of Croatian language/; (c) "Dr. Marko Japundžić:"Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i ćirilica"/Where, when and how originated Glagolitic and Cyrillic alphabet/; (4) Andrija-Željko Lovrić: "Krivotvorba bosančice i Baščanske ploče ", HS 9.4.1999.; (5) "Hrvati do stoljeća sedmog" razgovor s prof.dr. Ivanom Biondićem, dopredsjednikom Znanstvenog družtva za proučavanje podrietla Hrvata, HS 20.10.2000.; (7) Dr. Andrija Željko Lovrić: " Predslavenski izkon antičkih Hrvata i ranohrvatskoga jezika" i "Većina Hrvata su antički Iliri indovedskog podrietla" SD Tjedan 18.1.2001. 7. Samo ukrajinski i hrvatski su ikavski slavenski jezici. Inače, hrvatskoj ikavici je izrazito najbliži kurdski. 8. U knjizi "Doživljaji I" o doživljajima prije I. svjetskoga rata Ante Pavelić na str. 237. piše za narod oko Buzeta: "Zanimljivo je, da narječje kojim govori, ima oznake čakavskoga narječja, nu mjesto ča upotrebljava kaj". 9. Prof. Mihovil Lovrić; 10. O.Hujer: u knjizi "Uvod u istoriju slovenskih jezika" odklanja kano znanstveno neopravdanu i neodrživu podjelu praslavenskoga jezika na nekakve skupine (južnu, zapadnu, iztočnu). Prievod . Beograd 1935. (v.BJ-2); 11. St. Stanojević: "Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka" II, 214-215; Zgb. 1925. (v. BJ-2): 12. Spomenuti valja i sveuč. prof. Josipa Hamma koji u svojoj "Gramatici staroslavenskoga jezika" (1947) zastupa mišljenje da hrvatska glagoljica ima za svoju podlogu gotorunska slova, da bi to kasnije u Enciklopediji Jugoslavije (1986.) porekao i autorstvo glagoljice pripisao - Ćirilu (!) 13. Primjerice: "Vinodolski zakon" sastavljen je 1288. Glagoljski priepis iz 16. stoljeća čuva se u narodnoj i sveučilištnoj knjižnici u Zagrebu. 14. M. Tentor : "Latinsko i slavensko pismo"; Zagreb 1932.; (v.BJ-2), prvotisak; knjiga iz prvoga doba tiskarsrva, objavljena prije 1500. godine. 15. v. Josip Lisac: "Hrvatski dialekti i jezična poviest", MH Zgb.1996. 16. Zagrebačka filoložka (jezikoslovna) škola nema nikakve veze s današnjom Zagrebačkom slavističkom školom 17. "v. VJ 25. 8. 2000. "Vitezovićev rječnik u tisku nakon tristo godina"; Rukopisni  »Latinsko-hrvatski rječnik« Pavla Vitezovića našao se poslije njegove smrti (Beč, 1713.) u pohrani u riznici Metropolitane Zagrebačkoga Kaptola (oznaka MR 112). 18. Prije 1830. još su dvie znamenite knjižice štokavsko jekavskim narječjem i korienskim načelom napisane prema uobičajenu pismoznanju: (1) Antun Mihanović: "Rieč domovini od hasnovitosti pisanja, vu domorodnom jeziku, vu Beču 1815. (2) grof. J.Drašković: "Disertatija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših ..-" U Karlovcu 1832. 19. U "Daniczi" je 14.3.1835, objavljena pjesma Antuna Mihanovića "Horvatska domovina (koju je kasnije uglasbio Josip Runjanin"; postala je hrvatskom himnom, a prema početnom stihu nazvana je "Liepa naša". 20. v.Blaž Jurišić: "Nacrt hrvatske slovnice" MH 1992. Pretisak iz 1944.; 21. v. Branka Tafra: "Jezikovna razdvojba" MH Zgb.1995. Prema Veber (1884, 623). 22. v. Josip Horvat: "Ante Starčević", NZMH Zgb. 1990.: 22. v. I. Banac, n.d.; 23. v. I. Banac, n.d.: 24. Đura Popović, alias Daničić, uveo je mjesto slova "gj" i "dj" slovo "đ" koje je otuđio iz staroislandske latinice. 25. v. Hrvatsko Slovo 18.8.2000. "Dva različita pravopisa ne mogu u škole", razgovor s d.sc. Sandom Ham, sveučilištnom profesoricom; 26. Samouk srbski neprosviećeni prosvjetitelj, sakupljao je blago narodne književnosti i Srba i Hrvata i objavljivao ga (lažno) samo pod srbskim imenom. Uveo u srbski književni jezik narodnu novoštokavštinu i pojednostavnio srbsku ćirilicu.(v.HOL); 26. Četiri godine prije 1844. Ilija Garašanin, srbijanski državnik, pod utjecajem poljskoga emigranta Cztoryskoga u Parizu, objavljuje "Načertanije", srbijanski program "Drang nach Westen" po kojem Srbija mora postati stožerom Velike Srbije na Balkanu. Kad se austrogermanski "Drang nach Osten" i velikosrbijanski "Drang nach Westen" sraze u Sarajevu 1918., to će svojom glavom platiti milijuni nevinih ljudi u I. svjetskom ratu. 27. Dobivao je i mirovinu iz Petrovgrada (!) 28. v. HOL str 489. 29. J. Dobrovsky (1753.-1829.); Jernej Kopitar (1780.-1844.) P.J. Šafarik (1795.-1861.), Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.) 30. Držeći se predpostavki slavistike režimski historici bili su prisiljeni 7.i 8. stoljeće hrvatske poviesti proglasiti praznima, a primitak kršćanstva prebaciti na početak 9. stoljeća. Novo razdoblje prave hrvatske poviesti počet će s iranistikom. 31. Nakladni zavod MH, Zgb.1990.; drugo, dopunjeno izdanje; 32. v.VJ Kultura 9.2.2001.; Milan Moguš: "Udari na hrvatski pravopis"; 33. (1) Pavle Popović , povjestničar srbijanske književnosti svu je našu stariju hrvatsku književnost unio u svoj "Pregled srpske književnosti" (Bgd.1912.); (2) v. izvod iz presude hrvatskom mučeniku Bruni Bušiću 11.10.1972. čijih se ideala srbokomunitička vlast toliko bojala da je poslala agente Udbe ustrieliti ga u Parizu 16.10.1978. 34. (1825.-1871.) hrv. politik. Zajedno s A. Starčevićem 1861. osnovao Hrvatsku stranku prava. Za Bachova absolutizma proganjan. U emigraciji traži pomoć od Francuske i Rusije za oslobođenje Hrvatske. Podigao Rakovačku bunu protiv Austrije i Mađarske u kojoj je i poginuo 1871. 35. Na Jelačićev priedlog 18.11.1849. postavljen za biskupa sriemsko-bosanskoga, a ustoličen u Đakovu 1950.; 36. To će se opetovati u srbokomunističkoj Jugoslaviji. 37. v.Ivan Gostl: "Dragutin Antun Parčić" MH Zagreb 1998. 38. "Hrvat", novine Starčevićeve stranke prava u Gospiću (1911.); "Hrvatska"glavno glasilo stranke prava u Zgb. (1913):"Dalmatinski Hrvat" u Zadru (1913.), Supilov "Novi list" na Rieci (1904.), "Narodni list" u Zadru (1912) i dr. (v.MaS); 39. v. "Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika" MH Zgb.1999. str.56. 40. v. Mirko Glojnarić: "BORBA HRVATA"; Izišlo u nakladi Antuna Velzeka; Zgb. 1940.; 41. v. "Politički zatvorenik", br. 88/89, srpanj/kolovoz 1999. Magovčev "Slobodni dom" na Božić 1943. piše o "mudracima koji su od iztoka odkrili put", a o Uskrsu 1944. pod naslovom "Ovo je naš Uzkrs" i kako je "kršćanstvo od svojega postanka obožavalo uzkrsnuće Isusovo", i dalje: "nije Uzkrs u papirnatim čestitkama lažnih novina u novu ruhu, što ga mogu nabaviti samo koritnici nepravednoga poredka ..." 42. Za mlađe naraštaje: V.Nazor (1875.-1949.), pjesnik i književnik, predsjednik partizanskoga ZAVNOHA i prvi predsjednik Sabora Narodne Republike Hrvatske u 'novoj' Jugoslaviji. 43. v. Most/the Bridge, a Journal of Croatian Literature; Mladost, Zagreb 1991. Preveo s englezkoga Ivan Matković; 44. Skup političara emigranata iz Austro-ugarske od 1915. do 1918. Odbor se razpao nakon što ih je Beograd izigrao. Prvo starčevićanac, pa član Pribičevićeve Hrvatsko-srpske koalicije iz koje je izašao 1909. jer mu se zgadio njezin oportunizam - Frano Supilo (1870.-1917.) iztupio je iz Odbora 1916. čim je spoznao što se Hrvatskoj sprema u srbijanskom zagrljaju. Od jeda je i umro pomračena uma. 45. Pozor! Pravopisi koji imaju pogrješno ime "hrvatski", bit će imenovani po svojim sastavljačima. 46. v. Dr. Nikola Andrić: "Branič jezika hrvatskoga", Zgb.1911. t. 43. str.71. »Biogradski (Beogradski o.p.) naučenjaci i novinari pišu danas rdjavijim jezikom nego što smo mi Hrvati pisali iza najkobnijih jezičnih tragova njemačkoga apsolutizma«. 47. v. časopis Hrvatski jezik, br.8-1o; Zgb. 1939. 48. Macedonija je tada bila proglašena južnom Srbijom u kojoj Beograd nije priznao ni jezičnu, ni kulturnu, ni političku posebnost macedonskoga naroda. 49. »Spomenuo sam mu kako su žandari u Omišu pucali u procesiju i ubili čovjeka koji je nosio staru hrvatsku zastavu na kojoj je bila svetačka slika«.; v. Ivan Meštrović: "Uspomene na političke ljude i dogođaje"; MH Zgb.1993. 50. Srbijanski žandari su u Senju 9. svibnja 1937. u povodu proslave utemeljenja Hrvatskoga seljačkoga pokreta dum-dum metcima u središtu drevnoga hrvatskoga grada pod Nehajem iz zasjede mučki ubili 4 hrvatska mladića i 1 djevojku. Njoj su raznieli lubanju. Skalp s ostacima njezina mozga ostao je visjeti zaliepnjen na zidu kuće nasuprot njezine pogibije. Na tom mjestu njima u spomen postavljena je bila ploča s njihovim imenima. Komunisti su je 1945. godine razlupali; v. Nikola Bičanić: "Senjske žrtve" HKD Sv. Jeronima, Zgb.1994. 51. "Zašto mjesto rieči "obrat" rabiti 'obrt' kada "obrt" u hrvatskom znači ono što je u srbskom 'zanat '? 52. Rieči su beogradskoga 'gubernatora' i komunističkoga silnika u Hrvatskoj, sekretara CKSKH Vladimira Bakarića (v. HRVATSKO PRAVO, siečanj, veljača 1993.); 53. Kako je Paragin časopis "Hrvatsko pravo" za siečanj/veljaču 1993. prenio iz Vjesnika od 31.4.1967. zastupnik u Republičkom vieću Sabora, Stipe Mesić završio je svoju diskusiju riečima: "Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba." A zastupnik Josip Manolić, šef UDBE za Hrvatsku, završio je svoju zahtievom da se "naša sredina" energično očisti od svega što je "trulo i što smo mi politički sahranili". PRIPOMENAK za one koji znaju samo srbski: (1) krivični postupak = "kazneni postupak" u hrvatskom; (2) samo se pravoslavci sahranjuju jerbo pravoslavci pri pokopu pokojniku na grob nose hranu. 54. Upozoravam na razliku između tadašnje i Matice Hrvatske u RH; PRIPOMENAK: Po Hrvatskom pravopisu piše se "Matica Hrvatska". Po nehrvatskim pravopisima (Novosadskom unitarističkom, BFM i AS) piše se "Matica hrvatska". 55. v. Božidar Vančik: "Odkrića o hrvatskom jeziku", tiskana posmrtno u časopisu "Ognjište", Karlovac 1.5.1990. 56. U programu Matice Hrvatske (Hrvatski tjednik br.1 od 16. 4.1971.) dr. Franjo Tuđman već je bio naznačio program HDZ-a iz 1989. na temelju kojega je HDZ na čelu s njim, ostvario samostalnu hrvatsku državu. 57. Prvi broj izašao 16.travnja 1971. 58. »Previše je svježe sjećanje na sedamdesete godine, kad su ljudi izluđivani samo zbog toga što su bili članovi Matice hrvatske, pa je njih više od stotinu tisuća moralo otići sa svojih mjesta: dio u zatvor ili na ulicu, a velik dio u inozemstvo gdje je tražio sigurnost« v. "Nova vlast ponavlja revanšizam iz 1945. i 1972. godine"; VL 25.6.2000. Kulturni obzor; Razgovor s akademikom Vlatkom Pavletićem. dopredsjednikom Sabora. 59. Bruno Bušić, primjerice; 60. »Komisija CKSKH u svojem izvješću o prodoru nacionalizma u njegove redove procjenila je da je "nacionalistička manipulacija dosegla vrhunac nakon raskida s Novosadskim dogovorom i kada je izrađen "Hrvatski pravopis ", što je bavljenje politikom pretvorilo u političku samovolju jedne uske grupe ljudi. Isticalo se da su se oni tom pravopisu usprotivili i zaustavili dalje širenje, jer je to bio jedan nacionalistički pokušaj da se jezik vrati natrag« (Vjerojatno su mislili na hrvatski prije srbizacije, o.p.) v. Sava Dautović: Hrvatski pravopis U STARIM I NOVIM POLITIČKIM VRTLOZIMA; NIN, Bgd. 14. septembar 1990. 61. v. Sava Dautović, ib. 62. v. Dr. Mate Šimundić: POGLED NA HRVATSKI PRAVOPIS; Politički zatvorenik, br. 63, Zgb. lipanj 1997. 63. v. VJ 21.8.1985. "Tko to tako govori i piše", poznate zagrebačke partijske novinarice. 64. Na TVZagreb bilo je zabranjeno rabiti hrvatske rieči: tisuća, tiekom, izvješće, pretežito, redovito, prosudba, izričaj, potvora, ozračje, pomirba, zrcalo, i t.d. 65. v. VJ 12.7.1999. Piše Dr. Hrvoje Šošić: Hrvatski politički leksikon"; Priredio Prof. Božidar Spitzer:"Sudbinska vertikala hrvatskoga jezika" 66. Izdavač: Stilos; Štampa: Grafički atelje 21. VEK, Beograd. V. Rolovića 9a; Urednik: Slobodan Stanišić; Recezenti: Slobodan Selenić i Dalibor Foretić; 67. Obje su pouke prepisane doslovice, pa štovano čitateljstvo moram upozoriti da je tako ostala imenica "upozorenje" mjesto hrvatske "upozorba" 68. Upozorba! Sastavljači Priručnika su lingvisti: Pavle Ivić, Ivan Klajn, Mitar Pešikan, Branislav Brborić: 69. v. NL 14.7.1999. Prof. dr. Dubravko Škiljan: »Pišemo još uvijek po "novosadskom" pravopisu.« 70. Na žalost, Vladimir Brodnjak umro je nekoliko mjeseci nakon objave njegova Razlikovnoga rječnika. 71. "Onima koji taj rječnik budu »čitali« tako da sve ono što se nalazi na lijevoj strani smatraju srpskim, a ne( i) hrvatskim, to će djelo, bojim se, više štetiti nego koristiti." v.Ivo Pranjković: "Kronika hrvatskoga jezikoslovlja"; MH Zgb.1993 "Razlike između hrvatskog i srpskog jezika (Vladimir Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika; ŠN, Zgb.1991. str, 632. i Marijan Krmpotić: Jezični priručnik, HRT, Zgb. 1992. str.348). 72. Urednici: prof. dr. Ivo Pranjković i doc. dr. Marko Samardžija; recenzenti: prof. dr. August Kovačec, prof.dr. Krunoslav Pranjić; 73. v. Maja Freundlich: "Hrvatsko jeziko" VL 19.II.1995. 74. v. Nedjeljni Vjesnik 17. listopada 1999. str. 31. 75. v. VJ 13.3.1998. 76. U nakladi autora. Ocjenjivatelj: dr. Mate Šimundić. 77. v. Školski leksikon: Jezik; Panorama, Zgb.1966. 78. v. Miro Kačić: Hrvatski i srpski, Zablude i krivotvorine; Recenzenti: Akademik Milan Moguš, prof. dr. August Kovačec; Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995. 79. Pisci članka su: Zvonimir Despot i Milovan Nedjeljkov; 80. v. VJ 5.9.1998. "Novi beogradski pamflet tvrdi: Hrvati govore srpski!" (R.I.); 81. ibid. 82. v. Dnevni telegrdaf 23. 9. 1998.: " I Zagrebčani govore srpski"; 83. U broju 10-11, za listopad-studeni 1999. "MATICE" odgovorio sam gospodinu iz Belgije i među inim ga upitao: "Zar doista ima rieči koje su fašističke, boljševističke, demokratske ili anarhičke? Zar je španjolska rieč "caudillo" fašistička samo zato što je to bio naslov generala Franka? Ili je ruska rieč 'нозяин' [hazjajin] boljševistička, štoviše staljinistička jerbo su drugovi iz CKSKPb tako zvali Staljina. Ili je naša rieč "stari" jugokomunistička, jerbo su tako njegovi beogradski drugovi iz Politbiroa CKKPJ zvali Josipa Broza -Tita? (Marijan Krmpotić). 84. U nakladi Školske knjige; Zagreb 2000. Ocjenjivači: Radoslav Katičić, Stjepko Težak; 85. Aleksandar Ranković, nositelj velikosrbske politike u Politbirou CKKPJ. 86. Stipe Šuvar; visoki partijski funkcionar i sekretar u Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH u doba i nakon Hrvatskoga proljeća. Službeni zatiratelj svake hrvatske jezične posebnosti. Po njemu u jeziku u nas nije smjelo biti 'hrvatskoga nacionalističkoga politikantstva' , nego samo 'jugoslavensko jezičko politikanstvo' U doba "birokratske revolucije" u Beogradu u CKSKJ Miloševićev 'stooge' (popu-pop). Danas u RH Stipe Šuvar je predsjednik Socialističke radničke partije (SRP); 87. U nakladi Novog Libera i Školske knjige; Zagreb 2001. Izvršni urednik Slavko Goldstein; ocjenjivači: prof. dr. Ivo Pranjković i dr. Ivo Žanić; 88. v. Republika 10.2.2001. Interview: Josip Silić, autor je Pravopisa hrvatskoga jezika. Istu takvu izjavu dao je i ocjenjivač 5. izdanja BFM Pravopisa prof. R. Katičić. Prenio Politički zatvorenik br.86. V./1999. (v. PROSLOV). 89. ibid. Školska knjiga bez posvete (preminulom) Aniću; 90. v. Republika 11.2.2001. Poznati praksisovac ljevičar, svojedobno i urednik ljevičarskoga filozofskoga časopisa "Praxis" filozof Milan Kangrga komentira "Hrvatski pravopis"(5. izdanje BFM Hrvatskoga pravopisa) "Recite hrabro, pravopisno se vraćamo u NDH". OPAZKA (o.p. M.K.): Bog samo zna, što bi taj zmislil da očuva svoj vukovski srbski da nije bilo te NDH?