Prosinačke žrtve
.jpg)
Prosinačke žrtve je proslov koji je ušao u hrvatsku poviest kao dogadjaj kada se hrvatski narod pobunio protiv nelegalnog ulazka Hrvatske u Jugoslaviju dne 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Taj dogadjaj označava krvavo gušenje protivnika velikosrbskog jugounitarizma po zapovjedi srbskog komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i hrvatskog naroda koji su prosviedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcia na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novo stvorene kraljevine.
Tragedija na Jelačićevom trgu
Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se diljem Hrvatske, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.[1] Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla viest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan sviet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srbskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)"[1] Dana 5. prosinca, kada je veliki broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnie, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.[2] Tadašnji šef policije srbin Grga Angjelinović, ranie saznavši za njihovu namjeru prosvieda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.[2] Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.[2] Prema službenom izvješću u tom masakru ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).[2] Zbog tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutieti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije srbin dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Imena hrvatskih mučenika su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.[3] Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna jugounitaristička vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.[1]
Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.[4]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Dr. Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6 knj. 1, str. 271.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (Pretisak), ISBN 86-03-00771-3 str. 52.
- ↑ Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (Pretisak), ISBN 86-03-00771-3 str. 54.
- ↑ Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (Pretisak), ISBN 86-03-00771-3 str. 53.
