Psihološki rat

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Pod izrazom psihološki rat se u militarističkoj znanosti i vođenju rata smatraju sve metode i mjere za utjecanje na odnose i stavove protivničkih oružanih snaga kao i strane civilne populacije u opsegu ili na teritoriju sljedećih militarističkih operacija.

Povijest

Prvi svjetski rat

Europa je doživjela posljedice u Prvom svjetskom ratu

Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države su vodile, kako oni kažu, jedan "pravedni rat" protiv "pruskih militaraca", protiv "carskog krvopije", protiv "Huna". Njihov pogled je bio takav da je se mir, za duži vremenski period, samo onda mogao uspostaviti kada se "ljuta ratoborna njemačka populacija" pobjedi i isključi.

Moderna ratna psihologija koja se razvila u Velikoj Britaniji u Prvom svjetskom ratu je imala zadatak, protivnike, Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko, Bulgariju i Tursku, diskreditirati, tako da im se nepravda nameti i tako da se njemačkoj populaciji sa svim mogućim sredstvima propagande nagovara, da se rat vodi samo kontra cara i vodećih slojeva; kada bi narod cara odbacio, onda bi se mir uspostavio. Vlastita populacija u Velikoj Britaniji, Francuskoj i u SAD-u bi se trebala moralistički naoružati, tako da joj se govori da brani humanist protiv barbarstva te je tako rat potreban za mir u svijetu.

Krajem kolovoza 1914, dakle niti četiri tjedna nakon početka rata, je jedna službena saveznička komisija u Antwerpenu počela sa radom koji je bio ništa drugo nego u učestalim razmacima davati izvještaje o izmišljenim njemačkim grozotama nad Belgijanskim civilnim stanovništvom koje se publiciraju u internim i eksternim medijima. Mira Beham opisuje u njenoj najnovijoj knjizi "Kriegstrommeln" (Ratni bubnjevi): :"ti naizgledni faktni izvještaji opisuju kako su se njemački vojnici u masakrima i mučenjima, silovanjima i drugim specifičnim brutalnostima iživljavali. Nakon toga su se belgijski muškarci vezali i pogubljeni. Djecu u goreće kuće stavljali, stare ljude osakatili i žene iskorištavali." Britanski psihoratnici su bili neumorni u izmišljanju novih laži: pogotvo su bile popularne price, po kojima su "deutsche Soldateske" dojenčadi sjekli ruke. Čak se u jednim novinama tvrdilo, da su njemački vojnici te ruke konzumirali. Službena masovna silovanja belgijskih cura preko njemačkih oficira na tržištu u Lüttichu, rezanje grudi belgijskih seljanki - priče te vrste su trebale ratni moral saveznika masovno ojačati i Njemce pred cijelim svijetom učiniti čovjekom nižeg ranga. Zaista je ta propagandna ofenziva bila uspješna. Kada su danas još uvijek Njemačka i Njemci kod nekih naroda u ugledu posebnog barbarstva, onda je to u relaciji sa psihološkim ratom saveznika.

U svibnju 1915 tijekom predsjedništva bivšeg engleskom ambasadora u SAD-u, Loyda Brycea se jedno izviješće sastavilo od engleskih odvjetnika i povjesničara u kojem se o sistematici Njemačke brutalnosti izvještava. Tu su se opet spominjale sve one bajke o odsječenim dječijim rukama i silovanim Belgijankama. Cilj je bio, "Engleze natjerati, da Njemce zamrze kao nikada do sada". Pisac Rudyard Kipling (poznat po "Knjiga o Džungli") je sumirao rezultat tih izmišljotina u zaključku, da je svijet "danas podijeljen u dva dijela: na ljudska stvorenja i Njemce". 1917 se "iz britanskih službenih izvora" širila izjava po svijetu, da su "Njemci iz leševa svojih mrtvi glizerin destilirali", koji je bio potreban za proizvodnju municije. Priča se potvrđivala sa manipuliranim fotografijama i sa lažnim dnevnikom jednog njemačkog vojnika.

Jedno daljnje izviješće grozota se u svijet objavilo u ožujku 1916 u londosnkim novniama "Daily Telegraph", da su Austrijanci 700.000 Srba otrovali plinom.

Njemačka vlada je protestirala protiv tih laži, ali je britanska strana ostalal pri svojim tvrdnjama te je imala puno uspjeha po cijelom svijetu. Mira Beham piše: "Tek u prosincu 1925 se u objašnjenju jedne britanske niže skupštine objavilo, da je se radilo o jednoj propagandističnoj izmišljotini." Nakon rata je Belgijanski crkveni cardinal Mercier provjerio engleska izvješća grozota te je morao zaključiti, da niti jedna nije bila istinita. 1922 je došla jedna belgijska istraživačka komisija do zaključka, da se o izvješću engleskih odvjetnika i povjesničara, porizvedenom pod nalogom britanskog ambasadora Lord Bryce, radilo od A do Ž o lažima. Ali je britanski psihološki rat učinio svoje djelo.

Beham citira američkog autora Jamesa Morgana Reeda iz njegove knjige "Altrocity Propaganda":

"Propaganda grozote se koristila da se borbena volja boraca i civila ojača, da se prihvaćanje ratnih obaveza promiče te da se međunarodna ljudska prava opravdaju. Priče o grozotama su se pokazale korisnima pri opravdavanju odbijenih mirovnih sporazuma, nametanju strogih mirovnih uvjeta i pri utjecanju na neutralne snage."

Iz jednog "ureda ratne propagande" osnovanog od britanskog ministarstva vanjskih poslova se 1914 razvilo "informacijsko ministarstvo" pod vodstvom Lorda Beaverbrooka sa zadatkom koncipiranja i apliciranja civilne ratne psihologije interno i eksterno Velike Britanije. Propaganda britanskih medija se, bez obzira da li se nalazila u privatnom vlasništvu, istodobno primjenjivala, tako da se preko cijelog Imperija vodila dosljedna kampanja protiv Njemačke i njenih saveznika.

Kako bi se stanovništvo u SAD-u pripremilo za rat - ono se u prvim godinama rata nikako nije nalazilo u jednoglasnom raspoloženju na strani Engleza i Francuza - su Britanci pokrenili specijalni ured pod vodstvom Sira Gilberta Parkera, financirano od strane britanske tajne službe, koji je razvio opsežne aktivnosti u SAD-u, kako bi državu privukli na stranu Velike Britanije. Pri tome su izviješća o grozotama igrali veliku ulogu. Kada su SAD napokon u travnju 1917 ušle u rat protiv Njemačke, napravile su jedan "Committee on Public Information", koje je bilo opskrbljeno sa velikom svotom novca sa ciljem rasplamsanja "opravdanog bijesa amerikanaca protiv njemačkih Huna". Taj američki ured je bio poduprt od vlasnika Londosnkih novina "Times" i "Daily Mail", Lorda Northcliffa, koji je u New Yorku osnovao "Bureau of Information" gdje su u vrhuncu radili 500 službenih radnika i 10.000 asistenata na tome da se propagandne priče, koje su se u Europi dokazale, u Ameriku prenesu. Navodno su 75.000 govornika u 5.000 američkih gradova pred preko 300 miliona ljudi držali propagandne govore. Rezultat toga: " Jedna kontra-njemačka histerija je zahvatila državu preko Atlantika. U glavama amerikanaca je borba protiv Njemaca sve više poprimala oblik borbe civilizacije protiv barbarstva, demokracije protiv robstva. To je dalo povoda za djelovanje te istodobno i opravdanje."

Njemačka strana je izopačenom i nečasnom psihološkom ratu bez razumijevanja ostala bespomoćna.

Njemačko militarističko vodstvo je tu propaganda prezirala kao nevojničkom te je prekasno shvatila, da je rat za i protiv svijesti od iznimne važnosti za pobjedu. Njemačko vodstvo je još uvijek zastupalo pogled, da se ratovi vode samo između naoružanih snaga te da je nemoralno protivničku stranu diskriminirati ili stanovništvo nadraživati. U Njemačkoj se zadovoljavalo sa cenzurom koja će medijima zabraniti odavanje militarističkih tajni. Jedan način psihološkoga rata nije postojao. Iako je ministarstvo vanjskih poslova 1915 objavilo memorandum pod naslovom "Grozote ruskih trupa nad njemačkim civilnim osobama i ratnim zarobljenicima", koje su nasuprot pričama zapadnih sila bazirale na činjenicama, ali nije niti na koji način dosegla utjecaj savezničke propagande.

Višestruko citirani američki professor Lineberger potvrđiva njemačkoj propagandi totalni neuspjeh te razlog tome ne vidi samo u nespretnosti i neiskustvu njemačkog vodstva, nego pogotovo u tome da Njemci prije rata nisu upotrebljavali nikakvu ratnu propagandu. Rezultat britanskog psihološkoga rata Lineberger smatra "izvrsnim". Tako se preko psihološke kampanje od Velike Britanije i SAD-a njemački kućni front u studenom 1918 raspao te je Njemačka morala moliti za primirje koje je službeno raspoloženje pobjedničkih sila bilo takvo da je iz toga nastao osvetnički mir u Versaju kojega je Njemačko Carstvo moralo potpisati.

Njemačka krivnja za rat te izručenje i kažnjavanje cara i ostalih 8.000 "ratnih zločinaca" su postali nacionalno poniženje. Pripisali su njemcima da su jedini krivi za rat i krivnju za počinjene grozote. Odrednice Versajskog poretka se moraju smatrati rezultatom savezniče propaganda. Monstruozna zlodjela pripisana Njemcima su poticala na iskupljenje i osvetu. Kako su savezniče vade bile same odgovorne za demoralizaciju njemaca, su se 1919 u Parizu skupile vođe država koje su postale zarobljenici vlastitih spletka, kako kaže Mira Beham u njenoj pojavljenoj knjizi "Kriegstrommeln".

Američki povjesničar Read je napisao: "Propaganda grozote je više nego bilo koji drugi factor utjecao na mirovne sporazume." U koje raspoloženje je britanski psihološki rat potakao amerikance se vidi iz molitve koju je američki kongres 10. siječnja 1918 izrekao (za otkrivanje ovoga je zaslužan Dr. Franz Uhle-Wettlers):

"Svemogući Bože, naš nebeski oče! [...] Ti znaš, o gospodine, da se mi nalazimo u borbi smrti i života protiv najštetnijih, najpokvarenijih, najpohlepnijih, najkrvoločnijih, bezosjećajnih i najgrešnijih nacija, koje je povijest ikada zapisala. Ti znaš da je Njemačka dovoljno suza iz ljudskih očiju istiskla da se napuni jedan ocean, da je iz srca muškaraca, žena i djece dovoljno vrisaka i stenjanja istiskla, da se naziđa nova planina [...] Mi te molimo, izbavi svoju moćnu ruku i suzbij tu grupu gladnih vukovskih Huna unatrag, iz čijih ulova krv i slina kapi. Mi te molimo, neka se zvijezde na njihovim putevima i vjetrove i valovi bore protiv njih. [...] I tebe slavimo uvijek - preko Isusa Krista. Amen."

Drugi svjetski rat

U Drugom svjetskom ratu se pokazalo da su Njemci naučili svoju lekciju

Adolf Hitler je u svjoj knjizi "Mein Kampf" detaljno napomenuo neuspjeh carske vladavine u psihološkom ratu i pozvao na to da Njemačka zaostatak u tome području mora nadoknaditi.

Tako je 1933 odmah napravio ministarstvo za prosvjetiteljstvo stanovništva i propagandu, po uzoru na ostala informacijska ministarstva koja su egzistirala u drugim državama. Odgovorni za to ministarstvo Dr. Joseph Goebbles se potrudio nadoknaditi ono što je dosada u carstvu nedostajalo, što je bila organizacija političke propagande. Ona je trebala preko riječi, slike, filma i tona unutarnji stav čovjeka impresionirati i utjecati; ciljala je na psihologiju i raspoloženje stanovništva, što se smatralo vrlo važnim, jer je njemačko stanovništvo nakon ishoda prošloga rata bilo nesigurno te se osjećalo poniženo.

U godini 1938/39 je se dogovorilo ministarstvo propagande i vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta, da se u slučaju konflikta zadatak psihološkoga rata tj. propagande međusobno podijeli. Obe institucije su sklopile "sporazum o provođenju propagande u ratu" u kojem se rat propagande smatrao istovjetan ratu oružjem. Nešto se naučilo od Britanaca i Amerikanaca iz vremena Prvog svjetskoga rata.

Krajem ljeta 1938 se održao prvi orijentacijski tečaj za oficire, koji bi u slučaju rata trebali biti aktivni u propagandnom sekotru Wehrmachta. Ti oficiri su bili, kao generalni major Hasso van Wedel, prvi komandanti njemačkih propagandnih trupa koji su opisivali utjecaj i podučavali propagadu putem riječi, slike, filma i tona na ljude interno i eksterno političkih granica.

"Propaganda može utjecati na unutarnji stav čovjeka, te preko toga militarističke pobjede i poraze u njenim utjecajima oslabiti. U službi Wehrmachta se propaganda aplicira za održavanje spremnosti na žrtve te volje za obranu vlastitog naroda, za objašnjavanje potrebnih milistarističkih mjera koje utječu naživot naroda, za prevladavanje nemira i uzbuđenosti stanovništva, kao i za maskiranje, prikirvanje i varanje vlastitih militarističkih namjera."

Dok je ministarstvo propaganda bilo odgovorno za cjelokupni propaganda, trebalo je za vlastitu mentalnu brigu trupa biti odgovoran Wehrmacht, kao i za aktivnu propagandu u ratnim teritorijima i za protivničko stanovništvo I za protivničke vojne sile.

Zajedno sa ostalim njemačkim trupama su 1. rujna 1939 marširale u Poljsku i sedam propagandnih kompanija kao i divije obavještajne komapnije zrakoplovstva i jedna mornarice (PK-Kompanija od mornarice i Luftwaffea su se nazivale obavještajnim-kompanijama).

Prof. Lineberger potvrđuje propagandnim-kompanijama kao i političkom psihološkom ratu, da su savezničkom psihološkom ratu bili minimalno istovjetni.

Saveznici su imali - isto kao i Njemačka strana - prije izbijanja rata pripreme za psihološki rat. Već u kasnim tridesetim godinama je SAD organizirao povezivanje novina i radio dopisnika sa ratnom mašinerijom. Pod nazivom "Office of War Information" se stvorio centralni propagandni institute, koji je trebao biti zadužan za prijateljsko raspoloženje unutar i izvan države. Ulaskom SAD-a u rat se odvila kompletna cenzura. Samo službeni Communiqués (priopćenja) su se mogla publicirati. Također su istodobno počele težnje, kao u Prvom svjetskom ratu tako i u ovom protivnika dehumanizirati.

Japanci su bili etiketirani kao "majmuni u uniformama", kojima su pripisivane ljudski izrazi, dok su se Njemci karakterizirali klišejima "Huna" i "Barbara".

Velika Britanija je bila, kako stručna literature govori, na temelju svojih iskustava u Prvom svjetskom ratu Amerikancima u psihološkom ratu nekoliko koraka u prednosti. Organizacija je funkionirala izvrsno. Od propagande grozota koja se pretjerano koristila u Prvom svjetskom ratu su britanci odstupili, jer se prepoznalo da se ona vraća na prouzročitelja te time povećava mogućnost da vlastita strana propagirane grozote realizira kao osvetu za one koje su se tvrdile, te isto tako zbog toga što propaganda grozote protivnika odvraća od kapitulacije. Osim toga se u inozemstvu pričalo, da se propaganda grozote iz Prvog svjetskog rata konzistirala od laži.

Iako su Britanski mediji bili u privatnom vlasništvu, se moglo preko spretnih organizacija postići, da se psihološki rata odvijao u cijeloj državi. Tako je emitiranje i mediji ostalo pri tvrdnjama, da Britanci i Amerikanci vode zrakoplovni rat protiv militarističkih meta u Njemačkoj i njihovih savezničkih država. Izvještaji iz Njemačke i neutralnih država, da su pogotovo napadnuta naselja, su izkvalificirana kao nacistička propaganda. Također se bilo složno oko tvrdnje, da su na tisuće nađenih ubijenih poljskih oficira u Katynu ubijeni od strane Njemaca, iako je tijekom rata Britanskoj vladi bilo poznato, da su ubojice bile njihovi sovjetski savezi.

Oprema britanske crne propagande

"Izumitelj" je rođen kao sin australskih roditelja u Berlinu te je dijelom tu proveo i djetinjstvo, prije nego li je poslije u Engleskoj postao novinar. Pričao je perfektno njemački sa berlinskim akcentom te je mrzio njemce u tradicijonalnom smislu britanca, koji je u svakom njmecu video konkurenta i time bio uvjeren, da nema nitkoga na britanskom otoku, koji ne bi od njemačkog poraza vukao beneficije. Na njegov spomen se 1941 u Engleskoj pokrenula jedna radio kampanja, sa ciljem, da se moral njemaca oslabi. Taj novinar koji se zvao Sefton Delmer je pod podrškom svih važnih britanskih institucija uveo, bile one političke ili militarističe vrste, više radio stanica na srednjoj i kratkoj frekvenciji pod imenom "Gustav Siegfried Eins", "Atlantiksender", "Soldatensender Calais" ili stanica "Christus der König" koje su se emitirale na njemačkom jeziku i predstavljale kao glasogovornici njemačke opozicije. Emisije su kreirane od strane njemačkih disidenata i emigranata. Sa njima ja Delmer konstruirao program koji je radio na principu: "Mi nikada ne smjemo slučajno ili iz popustljivosti lagati, nego uvijek svjesno i promišljeno."

Zaista je taj način psihološkog rata bio tako efektivan i trajan, da se većina njenih tvrdnji i izmišljenih priča smatraju kao povijesne "istine" te se pogotovo u Njemačkoj šire i vjeruju.

Izmislio je slučajeve, u kojima je "dokazano" da su funkcijoneri NSDAP-a korumpirani. Širio je izmišljenja izviješća o tome, da su u Wehrmachtu provedene transfuzije sa spolno bolesnom inficiranom krvi od poljaka i rusa. Pokušao je podmorničke jedinice preokrenuti kontra svojih oficira.

Izmislio je jedno tkz. pismo poznatoga njemačkog zrakoplovnog pilota Wernera Möldersa, koji je smrtno stradao. U tom pismu koji je produciran u Engleskoj se nastojalo istaknuti, da je Mölders bio protivnik Nacijonalsocijalizma te da je strahovao da će biti likvidiran od Gestapa. To pismo je Delmer dao na tisuće puta baciti iz britanskih aviona preko njemačke.

Pod britanskom režijom su se pisala pisma od tkz. medicinskih sestara koje su opisivale zadnje trenutke njemačkih ratnih zarobljenika, gdje su bili obaviješteni da je njihova vrijedna ostavština dodijeljena odgovarajućem lokalnom voditelju NSDAP-a. Kada bi zarobljenik potom bio pitan o tome, naravno da nije ništa primjećivao. Nakon nekog vremena je Delmer preko svojih propagandističkih stanica izvještavao o pronevjeri.

Kako bi smetao u dobrim odnosima između Njemaca i stranih radika koji su radili u Njemačkoj, britanska propaganda je u jezicima stranih radnika bacala pakete sa nalozima i u kojima su se nalazila sredstva za sabotažu.

Jedan od važnih suradnika Seftona Delmera je bio Otto John, koji je sudjelovao na puču 20. srpnja, kojem je uspjeo bijeg iz Španjolske u Englesku gdje je se stavio na raspolaganje britanskoj crnoj propagandi. Nakon rata je John posato predsjednik Saveznog ureda za zaštitu ustava te se pojavio jednog dana čudnovato i sovjetskoj naddzornoj zoni kako bi radio propaganda protiv Zapadne Njemačke.

Sefton Delmer je sam sve te detalje objavio u svojim memorijima "Die Deutschen und ich" u 60im godinama bez prekrivanja. Moto njegovog djelovanja je bilo:

"Koristimo bilo koji trik, koji se može smisliti, isto tako onaj najprljaviji. Svaki zahvat je dozvoljen. Što lošije, to bolje. Laganje, prevara - sve!"

Većina njegovih suradnika su nakon njemačkog poraza postavljeni na vodeća mjesta u medijima, kako bi konstruirali demokratske njemačke medije.

Psihološki rat Sovjetskog Saveza je imao posebnu ulogu. Odmah nakon početka Njemačko-Sovjetskog rata se brzo pokazalo, da većina crvene vojske nije bila spremna da se bori za boljševizam. Tisuće nad tisuće vojnika se preado njemačkim trupama, koji su u dalekim teritorijima Sovjetskog Saveza bili primljeni kao osloboditelji. Tako se sovjetsko vodstvo brzo prebacilo na propaganda grozote, koje su čak britansku propaganda grozote iz Prvog svjetskog rata nadmašili.

6. studenog 1941, na 24. godišnjici revolucije u listopadu, je Stalin tvrdio da se kod jednog palog njemačkog oficira našao "Apel njemačkog vrhovnog zapovjedništva na njemačke vojnike" u kojem je pisalo: "Ubijte svakog sovjetskog Rusa, nemojte prestati, isto ako pred sobom imaš starca ili ženu, malu djevojčicu ili dječaka." Dalje Staljin: "Hitlerove horde ubijaju i siluju mirno stanovništvo naše države, bez toga da poštede žene, djecu i starce", i njemce je zvao "Ljudi koji su izgubili bilo koji način humanosti i koji su se spustili na nivo divljih životinja."

Tjedan poslije je sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov preko radio postaje Moskva i preko million letaka širio vijesti u kojima je tvrdio "da su zarobljenici većinom ranjeni sovjetski vojnici od strane njemačkog vrhovnog zapovjedništva i dijelova njemačkih trupa žrtve beštijskih mučenja i ubojstava [...] Zarovljeni sovjetski vojnici se muče sa užarenim željezom, kopaju im se oči, noge, ruke i uši i nosovi se siču, drobovi narezani, vežu se na tenkove i kidaju na komade."

U jednom drugom sovjetskom letku Drugog svjetskog rata se tvrdilo, da njemački vojnici "ubijaju malu djecu ispred očiju njihove majke, narezavaju drobove trudnica, režu gurdi od majki sa dojenčadi, siluju žene, majke i sestre te ih vode u bordele..." Sa takvim argumentima su se stanovnici Sovjetskog Saveza zvali, da njemce "unište, da im nedaju mira danju i noću, da ih svuda unište, gdje ih se uhvati, da ih sa svime uništi, što se ima u ruci: sjekirom, srpom, željeznom polugom, vilama, noževima... Udaviti, raskomadati, zapaliti, otrovati fašiste!"

Jedan zarobljeni sovjetski vojnik je svjedočio, 1. listopada 1941 da je članstvo centralnog komiteta KPdSU, Kazalapov, naveo sovjetske vojnike, njemačke vojnike i ranjenike "prije strieljanja osakaćenjem mučiti." (Literatura: Verbrechen an der Wehrmacht - Teil 1 & 2 i "Die Wehrmacht-Untersuchungsstelle")

Poznati sovjetski pisci, umjetnici, povjesničari i novinari su pri toj kampanji grozote, sa knjima skupa svaki uredski ubojica, Ilija Ehrenburg kao jedan od njih koji je slavljen od strane njemačke zapadne ljevice, koji je već 4. siječnja 1945 javio, da su njemci šest miliona židova ubili i to čak tri tjedna prije nego li sovjetska armija zauzela koncentracijski logor Auschwitz.

Sovjetska propaganda grozote je bila tako utjecajna, da su neki njemci, pak čak još i uvijek vjeruju u to. To objašnjava da se "jedna izložba" iste tendencije, financira od jednog zapadnog njemca i konstruira od jednog poznatog komunista i kroz njemačku putuje te bi se trebala prikazati i u SAD-u.

Sa njemačke strane se pokušavalo u okviru psihološkoga rata, protivnicima podvrgnuti nehumanost, kao u brošuri "Der Untermensch". Kao što su britanci u Prvom svjetskom ratu njemcima okvalificirali "barbarima" i "Hunima", tako se mislilo doći pobjedi bliže, tako da se Sovjetskog protivnika vrijeđa kao "Untermenscha", iako se pri tome obrazložilo da se time ne misli na Rusa ili Ukrajinca nego onog čovjeka kojga je stvorio boljševizam. Ovaj način psihološkoga rata se vratila njemcima o glavu. Time je napad otišao u promašaj, jer vojnici su na istoku doživjeli protivnika, kojega su kao borca poštivali te su također doznali da se čak jedan million stanovnika Sovjetskog saveza borio protiv boljševizma na strain njemačkog Wehrmachta.

Ishod Drugog svjetskog rata je pokazao da su tvrdnje koje su se širile u okviru psihološkog rata ušle kao povijesne istine u svijest javnosti, dok je poraz Sila osovine razlog za ignoriranje njihove točke gledišta.

Nezavisna Država Hrvatska

Najveći problem Sila osovine nisu bili samo njihovi ratni protivnci Saveznici nego su oni sami sebi prezentirali probleme koji su katalizirali njihov poraz. To implicira problem teritorijalnih konsenzusa koji su nastali uspostavom NDH Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941, koji se nisu smatrali finaliziranima te su se trebali nastaviti redovitim diplomatskim putem. Posljedica toga je bila da su teritoriji koji su Rimskim ugovorima pripali Italiji imali efekat psihološke propagande koji je bio kontraproduktivan za Sile osovine, te je to prezentiralo temelje za jačanje jugoslavenskih partizana koji su upravo svoju propagandu bazirali na paroli "Slobodna Dalmacija" čije ime do dana danas nose hrvatske dnevne novine u Dalmaciji. Prvi list Partizani su tiskali u napuštenoj pastirskoj pojati na Mosoru 17. lipnja 1943 s podnaslovom "Dnevnik Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Dalmacije".

Prvi broj "Slobodne Dalmacije" u Splitu 1943 u svrsi psihološkog rata jugoslavenkih partizana

Ova situacija se može dovesti u relaciju sa problemom Južnog Tirola kojeg je Hitler već anticipirao i objasnio u svojoj knjizi "Mein Kampf" u poglavlju "13. Njemačka saveznička politika nakon rata". Njemački ministar vanjskih poslova Alfred Rosenberg je u svome djelu "Adolf Hitler – Letzte Aufzeichnungen" (Adolf Hitler - Zadnji zapisi) napisao:

"Hitler je zaista bio trijezne realizacije, da jedan izgubljeni rat mora imati svoje žestoke posljedice. Zahtjevanje starih granica iz 1914' je odlučno odbio, jer u jednom promjenjenom svijetu nacionalni putevi moraju ići novim putevima. [...] U principu se onda treba poći od trijeznog pitanja, tko iz vlastitoga interesa ne može priželjkivati uništenje europske sredine. Njegov odgovor: Italija i Engleska. Kada bi to bilo istinito, nastavio je, onda bi mi morali odustati od stvari, koje bi u tim državama rezultirale sa jednom voljom za sporazumom ili za uskim savezom sa Njemačkom. [...] Hitler je imao i hrabrosti ta uočavanja javno izreći kao jedan građansko-nacionalni pravac. Čak je napisao svoju prvu brošuru o problemu Južnog Tirola kao za obranu od zamjerki izdaje. Južni Tirol su izdali - ne samo zemlju - svi koji su inscinirali pobune u studenom i koji su potpisali diktate od Versaja i St. Germaina. Pred svoj ljubvi prema Južnim Tirolcima, njihovi se interesi se moraju prilagoditi onima od sedamdeset miliona ostalih Njemaca: međuostalom njihovi protivnici nisu ispunjeni sa ljubavlju prema Južnim Tirolcima, nego sa mržnjom protiv fašističke Italije."

Talijanski ministar vanjskih poslova Ciano je u vezi pitanja Dalmacije, uz prisutne generale, Paveliću reako da Italija ulazi već drugi put u rat da ostvari granicu koju danas traži, da su za to žrtvovali šest stotina mrtvih u Prvom svjetskom ratu te neće propustiti da iskoriste ovu priliku.

Mussolini je u vezi pitanja Dalmacije pri jednom telefonskom razgovoru sa ministrom vanjskih poslova Cianom iz Banskih Dvora u Ljubljani rekao; "Io non posso essere rinunciatore". (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče.)

Da je Mussolini dao više ustupaka Paveliću eliminirala bi se potencijalna agresija u stanovništvu koja je rezultirala jačanju jugoslavenskih partizana nasjedajući na jugoslavensku partizansku propagandu. Time jugoslavenski partizani ne bi bili u stanju pružiti veći otpor koji bi se porazio.

Nakon Drugog svjetskog rata

Paul Linebarger: „Klanje bez mrtvih“ (1947)

1947 je Dr. paul M. A. Linebarger, professor na Johns Hopkins University u Washingtonu objavio jedno djelo o psihološkom ratu, koje se smatra temeljem. Nekoliko godina kasnije se pojavilo u Njemačkoj pod imenom "Schlachten ohne Tote" (Klanje bez mrtvih). Linebarger je pokušao u tome djelu postaviti znanstvene temelje vođenja psihološkoga rata kojeg je u Prvom svjetskom ratu kreirala Velika Britanija, kojeg su u Drugom svjetskom ratu koristile sve boreće države čije se posljedice do danas mogu osjećati. U uvodu djela Lineberger piše sljedeću definicju:

"Psihološki rat se odvija prije rata, tijekom rata i poslije rata [...] bez ograničenja ratnih zakona, njega I navika [...] Psihološki rat je jedan kontinuirani proces [...] iako nepredvidjiv, rezultat može biti enorman [...]. Psihološki rat počinje puno prije od same objave rata. On se također nastavlja, nakon što su javni protivnički otpori prekinuti.

Radi se o tome da se utječe na volju protivnika prije, tijekom i poslije borbe, da se njegova borbena volja, njegova volja za pobjedom, njegova izdržljivost oslabi, da se protivnička populacija odvoji od njegovog vodstva i da se njegova vjera u vlastitu pravednost uništi. Protivno tome se vlastita populacija nastoji ojačati u volji za otporom; želi se uvjeriti da se za pravednu stvar bori i da su žrtve koje donosi za jednu plemenitu svrhu. Protivnička nacija se mora drugim državama koje su neutralne prezentirati kao sotonistička, tako da bi se eliminirala mogućnost njihovog ulaska u rat na strani protivnika, te ih poticati da stupe u rat na vlastitu stranu.

Sa "izumom" psihološkoga rata od strane Velike Britanije u Prvom svjetskom ratu su ratovi dobili novu dimenziju. U 18. i 19. st. su države vodile ratove uz pomoć svojih borbenih snaga, kako bi politiku drugim sredstvima nastavili. Stanovništvo je time bilo pošteđeno posljedica; nije se smatralo protivničkim.

Francuska revolucija je nakon Linebergera postavila temelj za promatranje iz druge perspektive. Iz plaćeničke vojske je nastala narodna vojska koja je obvezana vojnom službom. Iz podložnika su nastali građani. Od sada se bori nacija protiv nacije.

Istodobno su pojačani napori, da rat dobije zakone. Očigledno se primjetilo da je tehnologija davala sve više mogućnosti ubijanja i uništavanja; odgovorni ljudi iz politike su došli do zaključka, da se tim metodama postave ograničenja. Osim toga su se ratovi morali pripitomiti, jer je pri interakciji nacija postojala prijetnja da žrtve budu slične kao u ratovima koja su trajala desetljećima (kao njemački tridesetogodišnji rat od 1648 do 1648) jer svaka strana misli da mora braniti "dobro" protiv "zla". Kako je u borbi za dobro svaka mjera opravdana kako bi se zlo uništilo, egzistira mogućnost da jedan konflikt može prouzročiti očajne rezultate za obje strane.

Kako je moraliziranje rata utjecalo na njegov ishod se prvi puta moglo registrirati u borbi američkih sjevernih država protiv južnih država. To je bio prvi put da se vodio (u današnjem smislu riječi) jedan "totalni rat".

Korea

Ubrzo su psiho ratnici pobjednika imali mogućnost, svoja iskustva na drugim ratnim teritorijima ocjenjivati. Korejski rat (1950-1953), u čijem tijeku je dva milliona civila izgubilo svoje živote i u kojem se zemlja opustošila, je bio kompletno pod medijskom kontrolom SAD-a. Nakon jedne godine izvješćivanja su mediji SAD kompletno prestale izvješćivati o ratnim zbivanjima. Svijet o Korejskom ratu zna samo ono što je cenzura SAD-a dozvolila.

Vietnam

Sredinom 60-ih godina su SAD poslale u teritorij Južnog Vietnama, koji se smatrao kao skupina demokratska slobode, ratne savjetnike, kako bi njegovu vlast kontra sjevernog komunističkoga Vietnama podupirala. Iz toga je proizašao, bez da je svjetska javnost o tome išta znala, jedan od najkrvavijih ratova u drugom dijelu stoljeća, jedan rat, koji nikada službeno nije bio objavljen. Prešućeno su američke snage u Vietnamu bile pojačane, dok se nije okupilo preko pola milijuna amerčkih vojnika. Psihološki rat Amerikanaca je doživio poraz: najprije je američkoj javnosti prikazivala rat tako, da je dobila dojam, da će rat ubrzo biti dobiven u korist SAD-a. Bio je to šok, kada je u siječnju 1968 Vietcong velike teritorije Južnog Vietnama stavio pod svoju kontrolu. Kritika američkih medija se postavila protiv načina vođenja rata Amerikanaca, pri čemu su novinari smatrali, da se neće doći do pobjede SAD-a. Kada je ratu Amerikanaca prijetio poraz, većina je američkih novinara napustila Vietnam, tako da o konačnom porazu Washingtona nisu postojali izvještaji u američkoj javnosti.

Grenada i Panama

Kada je SAD 1983 napao malu državu Grenadu, američka vojska je postavila informacijsku blokadu, tako da javnost o agresijama nije ništa saznala. To je također jedna vrsta psihološkoga rata.

Slično je psihološki rat funkcijonirao šest godina poslije, kada su SAD napale Panamu. Pri tome napadu je trebalo biti ubijeno oko 4.000 civila. U javnosti se nije izvješćivalo o tome. Cenzura je bila totalna.

Irak

U ljetu 1990 se saznalo, da je nerazvijena država Irak (17 miliona stanovnika) bila opasna prijetnja za najmoćniju državu na zemlji SAD, tako da Sjedinjenim Američkim Državama nije ništa drugo preostalo nego mobilizacija enromne ratne snage kontra Iraka.

Kada je Irak (sa predhodnim dogovorom sa SAD-om, što uopće nije bilo poznato)okupirao susjednu državu Kuvajt, je Amerika objavila to kao ratni razlog. Irak je posato "fašistička Njemačka" te njihov državni šef "drugi Hitler". Tako je psiho rat išao prema načinu, koje su SAD u Drugom svjetskom ratu uspješno provele. Također je propaganda grozote bila dio toga. Tako je SAD hranila novine sa izvještajima, Saddam Hussein strielja svoje žrtve sa zadovoljstvom od straga te posjeduje bačvu sa kiselinom, za uništavanje leševa.

U međuvremenu je postalo poznato da je priča o inkubatorima sa uranjenim dojenčadima u Kuvajtskoj bolnici. Pred američkom televizijom se izvještavalo sa proplakanim glasom jedne navodne Kuvjastske medicinske sestre, da su Iranski vojnici na stotine uranjenih dojenčadi iz inkubatora izvukli, kako bi ih na podu ostavili da umru. Njemački mediji su također preuzele bez kritike te informacije. Nakon rata je postalo poznato, da su izvještaji grozote bili fabricirali i širili od strane američke medijske agencije Hill & Knowelton za 10 miliona dolara iz džepova Kuvajstkih naftnih miljonera. "Medicinska sestra" koja se pojavila kao svjedok je bila kćer Kuvajtskog ambasadora u SAD-u.

Izrale je alamirao svijet za tvrdnjom, da je država od strane Iraka ugrožena. Svakodnevno se vidjelo na televiziji izraelce sa gas maskama. Njemačka je također donirala velike svote za kupnju gas maski. Irački-rat je Izrael koštao jednog mrtvog, te je poneki starac umrao nakon probne vjžbe sa gas maskom na srčanom udaru.

Kemijska i biološka oružja, sa kojima je Irak navodno ugrožavao svijet, se nakon višegodišnjih istraživanja nisu nikada našle. Saddam Husein je navodno posjedovao i atomske bombe, ali one se također nisu nikada pronašle.

Kada se došlo do zadnje borbe rata, su navodno bili 540.000 iračkih vojnika, visoko motivirani i fanatički spremni na borbu sa Amerikancima. Čulo se da je 1.500 iračkih tenkova američka služba locirala. Ali Iračani se uopće nisu branili. 148 američkih vojnika je u tom ratu našao smrt, od kojih je jedna četvrtina, njih 35, slučajno od vlastitih kamerada bio ubijen. SAD je demonstrirala sovju nadmoć kao jedina velesila na zemlji. Oni su osigurali svoj pristup za naftu u regiji bliskog istoka. Savezna Republika Njemačka je financirala taj rat SAD-a.

Niti jedna Njemačka novina nije kritizirala američke izvještaje. Danas još uvijek država stoji pdo totalnom kontrolom Ujedinjenih Naroda, koji pod pritiskom SAD-a Irak spriječava, prodavanje svoje nafte, kako bi iz prihoda opskrbljavati ostanovništvo. Tako nacije saznaju što im se može desiti, ako se ne podvrgnu interesima SAD-a.

Sadašnjost

Transhumanizam

Transhumanizam implicira biotehnologiju koja u simbiozi sa čovjekom nastoji osloboditi čovjeka od njegovih prirodnih granica. Ta biotehnologija se danas koristi kao biološko oružje protiv čovjeka kako bi tajna služba vršila monitoring nad cijelim čovječanstvom. Morgelonska bolest je u relaciji sa tim biotehnološkim oružjem koje implicira sprejanje otrovnih aluminijskih, barijskih, stroncijskih i nano partikala iz aviona, što je poznato kao Chemtrails. Kada se te supstance nalaze u prehrambenom lancu, kada dospiju putem respiratornih sustava ili na neki drugi način (cjepljenje) u ljudski organizam, kreiraju se uvjeti u ljudskom živčanom sustavu koji ga čine osjetljivim na elektromagnestko polje. Zatim se svjetlosni signali u tijelu mogu transformirati u radio valove koji se mogu čitati i digitalizirati, što također vrijedi i u obrnutom slučaju tj. da se preko radio valova mogu učitati svjetlosni signali koje ljudski živčani sustav čita kao svoje.

U militarističke svrhe se ispuštanje partikala iz aviona koristi za unapređenje radarskog dometa te za pretvaranje neba u optičke leće (column focal lenses) i optiča ogledala (horizontal drift plasma antena) kako bi mogli kontrolirati elektromagnetske signale i radarske signale te time nebo i zrak preko interakcije partikala i plazme pretvoriti u kompletnu kontrolirajuću tehničku jedinicu. To inkludira i proturaketni štit, jer je dovoljno kalkulirati putanju te se zatim zagrije plasma na temperaturu od 10 000 °C kako bi se raketa istopila u zraku i eksplodirala. U svrhu tog proturaketnog štita se mora avionima sprejati kompletni teritorij Europe i cijelog svijeta.

Filmovi

Good Will Hunting (Lov Na Dobru Volju) (1997)

Inception (Početak) (2010)

Jagten (Lov) (2012)

Literatura

  • Robert Greene: 33 Gesetze der Strategie. Kompaktausgabe. Ein Joost Elffers Buch [Buch-Gestaltung]. Aus dem Englischen von Ingrid Proß-Gill. [Originalausgabe: The 33 Strategies of War. London, Profile Books Ltd. 2008] Carl Hanser Verlag, München 2015, ISBN 978-3-446-43873-6 [Enthält zahlreiche klassische Zitate zum Thema als Marginaliendruck]

Povezice