Rijeke krvi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Rijeke krvi ili Birminghamski govor (eng. Rivers of Blood / The Birmingham Speech) je bio govor Enocha Powella održan 20. travnja 1968. u Birminghamu. Govor je bio kritika useljavanja stranaca iz država Britanske zajednice naroda i predloženog Zakona protiv diskriminacije.

Naziv govora se ne spominje u govoru, ali je izveden kao aluzija na navod iz Vergilijevog epa Eneida: „Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama, poput Rimljanina, čini mi se kako vidim ‚rijeku Tiber što se pjeni od previše krvi’.”

Prijepis govora

Hrvatski prijevod

Podloga-šah.png
Ovaj odlomak sadrži neslužbeni prijevod djela na hrvatski jezik!
Odlomak sadrži prijevod djela, čiji službeni hrvatski prijevod ne postoji ili nije poznat široj javnosti. Ako postoji raniji i pouzdani službeni prijevod djela, navedite njegov izvor u stranici za razgovor.
Vrhovna svrha državništva je osigurati sprječavanje zla. U tom nastojanju, ono nailazi na prepreke duboko ukorijenjene u ljudskoj naravi. Jedna od njih je kako su u samom poretku stvari takvih zla nedokazive dok se ne dogode: U svakoj fazi u svom početku, ima mjesta za sumnje i za sporove jesu li stvarni ili zamišljeni. Po istoj logici, privlače malu pozornost u usporedbi s trenutnim poteškoćama što su i neosporne i hitne: odakle se stalna napast svih politika bavi sobom u neposrednoj sadašnjosti na štetu budućnosti.

Prije svega, ljudi su skloni pogrješnom predviđanju poteškoća za izazivanje nevolja i čak za željnje nevolja: „samo ako”, vole misliti, „samo ako ljudi ne bi o tomu govorili, vjerojatno se to ne bi ni dogodilo”. Možda ta navika seže u primitivnom vjerovanju kako su riječ i stvar, ime i predmet, identični. U svakom slučaju, rasprava o budućem grobu, ali, sa sadašnjim nastojanjem, izbježnim zlima je najnepopularnije i istodobno najneophodnije zanimanje za političara. Oni što ju izbjegavaju, zaslužuju, i ne tako rijetko primaju, kletve od onih što dolaze.

Tjedan ili dva ranije sam razgovarao s biračem, sredovječnim, posve običnim radnikom zaposlenog u jednoj od našin nacionaliziranih industrija. Nakon rečenice ili dvije o vremenu, iznenadno je rekao: „Kad bih imao novca za odlazak, ne bih ostao u ovoj državi.” Uzvratio sam nekim osuđujućim odgovorom, u smislu kako čak ni ova Vlada neće trajati zauvijek, no nije to primjetio i nastavio je: „Imam troje djece, sva su pohađala gimnaziju i sada je dvoje od njih u braku, s obitelji. Neću biti zadovoljan sve dok ih ne vidim u inozemstvu. U ovoj državi će, za petnaest ili dvadeset godina, crnac imati vlast nad bijelcem.”

Već čujem zbor proklinjanja. Kako se usuđujem reći nešto tako strašno? Kako se usuđujem izazivati nevolje i rasplamsati osjećaje ponavljajući takav razgovor? Odgovor je kako nemam pravo to ne učiniti. Ovdje je pristojan, običan sunarodnjak Englez, što mi usred bijelog dana u vlastitom gradu govori, svom zastupniku u Parlamentu, kako ova država neće biti vrijedna življenja za njegovu djecu. Jednostavno nemam pravo slijegati ramenima i razmišljati o nečemu inomu. Ono što govori, tisuće i stotine tisuća ljudi govore i razmišljaju - ne u cijeloj Velikoj Britaniji, moguće, nego u ozemljima već pogođenih potpunom preobrazbom za koju ne postoji paralela u tisućljetnoj engleskoj povijesti.

Za petnaest ili dvadeset godina, sudeći po sadašnjim trendovima, u ovoj državi će biti 3.5 milijuna imigranata iz Commonwealtha i njihovih potomaka. To nije moj broj. To je službeni podatak što je Parlamentu dostavio glasnogovornik Ureda glavnog tajnika. Ne postoji usporediv službeni broj za 2000. godinu, ali ona mora biti u rasponu od 5 do 7 milijuna, što je otprilike jedna desetina cjelokupnog pučanstva, i približava se onomu Velikog Londona. Naravno, neće biti ravnomjerno raspoređen od Margatea do Aberystwytha, te od Penzancea do Aberdeena. Cijela područja, gradovi i dijelovi gradova diljem Engleske će zauzimati različiti dijelovi pridošlog i potomaka pridošlog pučanstva.

Kako vrijeme prolazi, udio ukupnog broja potomaka imigranata, rođenih u Engleskoj, pristiglih ovamo točno istom dionicom poput nas ostalih, će se ubrzano povećavati. Već bi s 1985. godinom domorodci činili većinu. Upravo ta činjenica prije svega stvara ekstremnu hitnoću trenutnog djelovanja, upravo onoj vrsti djelovanja koju političari najteže poduzimaju, djelovanju u kojemu poteškoće leže u sadašnjosti, ali zla koja treba spriječiti ili minimizirati leže u nekoliko parlamenata.

Naravno i racionalno prvo pitanje s nacijom suočenom s takvom perspektivom je postaviti pitanje: „Kako se mogu smanjiti njene dimenzije?” Ako to nije moguće u potpunosti spriječiti, može li se ograničiti, imajući u vidu važnost brojeva: značaj i posljedice stranog elementa uvedenog u državu ili pučanstvo se bitno razlikuju po tomu je li taj element 1% ili 10%. Odgovori na jednostavno i racionalno pitanje su jednako jednostavni i racionalni: zaustavljanjem ili stvarnim zaustavljanjem daljnjeg priljeva i promicanjem maksimalnog odljeva. Oba odgovora su dio službene politike Konzervativne stranke.

Zamalo prolazi vjerovanje kako u ovom trenutku dodatnih dvadesetoro ili tridesetoro imigrantske djece svaki tjedan sama dolaze iz inozemstva u Wolverhampton, a to znači petnaest ili dvadeset dodatnih obitelji od jednog ili dva desetljeća. Oni što ih bogovi žele zatrti, prvo se razbjesne. moramo biti ludi, doslovno ludi, kao nacija što dopušta godišnji priljev oko 50.000 uzdržavanih osoba, što su u najvećoj mjeri materijal budućeg rasta doseljeničkog pučanstva. To je kao gledanje naroda kako se užurbano bavi nagomilavanjem vlastite pogrebne lomače. Tako smo ludi kako zapravo dopuštamo nevjenčanim osobama useljavanje u svrhu osnutka obitelji sa supružnicima i zaručnicima koje nikad nisu vidjeli.

Neka nitko ne pretpostavi kako će se protok uzdržavanih osoba automatski smanjivati. Naprotiv, čak i uz sadašnju stopu prijema od jedino 5.000 godišnje putom kupovnica, tu je dovoljno za dodatnih 325.000 uzdržavanih osoba per annum ad infinitum, ne uzimajući u obzir ogroman izvor zaliha postojećih odnosa u ovoj državi - i uopće ne plaćam za bilo kakav prevaran ulaz. U takvim okolnostima, ništa neće biti dovoljno, ali ukupni priljev za useljavanje treba odmah smanjiti do zanemarivih razmjera, te bez odgode poduzeti potrebne zakonodavne i administrativne mjere. Naglašujem riječi „za useljavanje”.

To nema veze s ulaskom građana Commonwealtha, više nego stranaca, u ovu državu, u svrhu studiranja ili poboljšanja njihovih kvalifikacija poput, primjerice, liječnika iz Commonwealtha što su u korist svojih država omogućili brže proširenje naših bolničkih usluga nego što bi to inače bilo moguće. To nisu i nikada nisu bili imigranti.

Osvrnuti ću se na reemigraciju. Ako bi sutra sve imigracije završile, stopa rasta imigrantskog i potomaka imigrantskog pučanstva bi bila bitno smanjena, ali bi očekivana veličina tog elementa u pučanstvu i dalje ostavila temeljne osobine nacionalne opasnosti nepromijenjenima. To se može riješiti jedino dok značajan dio ukupnog broja još uvijek obuhvaća osobe što su ušle u ovu državu tijekom zadnjih desetak godina. Od tuda i hitnoća primjene drugog elementa politike Konzervativne stranke: poticanje reemigracije.

Nitko ne može procijeniti brojeve osoba što bi se, uz velikodušne potpore i pomoć, odlučili ili za povratak u matične države ili za odlazak u ine države željne prihvata radne snage i vještina koje predstavljaju. Nitko ne zna, jer takva politika još nije pokušana. Mogu jedino reći kako mi, čak i sada, prilaze doseljenici u mojoj izbornoj jedinici, pitajući me mogu li im naći pomoć za povratak doma. Ako bi takva politika bila usvojena i slijedila odlučnost koju alternativa opravdava, rezultirajući odljev bi mogao značajno promijeniti izglede za budućnost.

Ne može biti dio bilo koje politike potreba razdvajanja postojeće obitelji, ali postoje dva smjera po kojima bi obitelji mogle biti ponovno ujedinjene, a ako su naši dosadašnji i sadašnji zakoni o useljavanju doveli do podjele obitelji, bilo dragovoljno ili poludragovoljno, moramo biti spremni organizirati njihovo ponovno ujedinjenje u njihovim matičnim državama. Ukratko, obustava imigracije i poticanje reemigracije su, logički i ljudski, povezani kao dva aspekta istog pristupa.

Treći element politike Konzervativne stranke je ta kako bi svi, u ovoj državi nazočni kao građani, trebali biti jednaki pred zakonom i kako ne smije biti diskriminacije ili razlike između njih od javne vlasti. Kao što je gospodin [Edward] Heath rekao, nećemo imati „prvorazredne građane” ili „građane drugog reda”. To ne znači kako bi imigrant i njegovi potomci trebali biti uzdignuti u povlaštenu ili posebnu klasu, ili kako bi se građaninu trebalo uskratiti njegovo pravo na diskriminaciju u upravljanju svojim poslovima između sugrađanina i inoga ili kako bi trebao biti podvrgnut inkviziciji o razlozima i motivima ponašanja na jedan zakoniti način, a ne na ini.

Ne bi moglo biti grubije pogrješne predodžbe o stvarnosti nego što ih gaje oni što gromoglasno zahtijevaju zakone što ih nazivaju „protiv diskriminacije”, bili oni glavni pisci istog bubrega i povremeno u istim novinama što su iz godine u godinu 1930-ih pokušali zaslijepiti ovu državu rastućom nevoljom s kojom se suočila, ili nadbiskupima što žive u palačama, s pokrivačem navučenim preko glave kako bi dobro prošli. Oni su potpuno i dijametralno u krivu. Diskriminacija i uskraćivanje, osjećaj uznemirenosti i ogorčenosti ne počiva u imigrantskom pučanstvu, već među onima kojima su došli i još uvijek dolaze. Stoga je za objavu takvih zakona pred Parlamentom u ovom trenutku rizično baciti šibicu na barut. Najljubaznije što se može reći za njegove predlagatelje i pristaše je to kako ne znaju što čine.

Nema ničega pogrješnijega od usporedbe između imigranta Commonwealtha u Britaniji i američkog crnca. Crnci u Sjedinjenim Američkim Državama, nazočni i prije nego su Sjedinjene Američke Države postale nacija, su doslovno započeli kao robovi, ali su kasnije dobili povlastice i ina građanska prava, koja im se tek postupno i još uvijek nisu u potpunosti ostvarila. Imigrant Commonwealtha došao je u Britaniju kao punopravni građanin, u državu koja ne poznaje nikakvu diskriminaciju između jednog građanina i inoga, i odmah je došao u posjed prava svakog građanina, od glasovanja do besplatnog liječenja u okviru Državne zdravstvene službe. Kakve god se prepreke pojavile imigrantima, a to su bile prepreke što nisu i što ne čine ulazak u Britaniju svim raspoloživim sredstvima manje poželjnima, nisu proizašle iz zakona ili iz javne politike ili iz administracije, nego iz tih osobnih okolnosti i nesreća što uzrokuju i što će uvijek uzrokovati sudbine i iskustva jedne osobe različite za inu osobu.

No dok je ulazak imigranata u ovu državu bio pristupanje povlasticama i mogućnostima što ih je nestrpljivo tražio, utjecaj na postojeće pučanstvo je bio različitiji. Iz razloga koje nisu mogli shvatiti, i na temelju odluke o neispunjavanju obveza o kojima nikad nisu bili savjetovani, našli su se kao stranci u svojoj državi. Spoznali su kako njihove žene nisu mogle dobiti bolničke postelje na porodu, njihova djeca nisu mogla dobiti školska mjesta, njihovi domovi i susjedstva su se promijenili do neprepoznatljivosti, njihovi planovi i izgledi za budućnost su poraženi. Na poslu su otkrili kako su njihovi poslodavci oklijevali primjenjivati na useljene radnike stegovne i kompetencijske standarde zahtijevane od domorodačkih radnika. Kako je vrijeme prolazilo, počeli su čuti sve više glasova što su im rekli kako su sada nepoželjni. Povrh toga, oni sada shvaćaju kako će Zakon o parlamentu utvrditi jednosmjernu povlasticu: zakon što ne može i nije namijenjen djelovanju radi njihove zaštite ili nadoknade njihovih pritužbi, mora biti donesen kako bi se strancu, nezadovoljnom i agentu provokatoru dala moć u njihovom sramoćenju za njihova osobna djelovanja.

U stotinama i stotinama pisama što sam primio kad sam zadnji put govorio o ovoj temi prije dva ili tri mjeseca, postojala je jedna upečatljiva značajka što je uglavnom bila nova i za koju smatram kako je zloslutna. Svi članovi Parlamenta su naviknuti na tipičnog anonimnog dopisnika, ali ono što me je iznenadilo i uznemirilo, bio je visoki udio običnih, pristojnih, razboritih ljudi, što su pisali racionalna i često visokonaobražena pisma, što su vjerovali kako moraju izostaviti svoju adresu, jer je bilo opasno obvezati se pisati članu Parlamenta i izraziti suglasnost s mojim iskazanim stavovima, te kako bi riskirali ili kazne ili osvetu ako bi se doznalo kako su to učinili. Osjećaj postankom progonjenom manjinom, što raste među običnim Englezima u pogođenim prostorima države, nešto je što oni bez izravnog iskustva teško mogu zamisliti. Dopustiti ću jedino jednoj od tih stotina ljudi neka govori u moje ime. Dala je svoje ime i adresu, što sam ih izdvojio od pisma što ću ga sad pročitati. Pisala je iz Northumberlanda o nečemu što se u ovom trenutku zbiva u mojoj izbornoj jedinici:

Prije osam godina u uglednoj ulici u Wolverhamptonu, kuća je prodana crncu. Sada tamo živi jedina bjelkinja, starija umirovljenica. Ovo je njena priča. Izgubila je muža i dvojicu sinova u ratu. I tako je svoju sedmosobnu kuću, njenu jedinu imovinu, pretvorila u prenoćište. Radila je naporno i dobro, otplatila je hipoteku i ostavila je nešto za starost. Zatim su se uselili imigranti. Sa sve većim strahom, vidjela je kako su kuće jedna za drugom preuzete. Mirne ulice su postale mjesto buke i zbunjenosti.

Nažalost, njeni bijeli stanari su se iselili.

Dan nakon zadnjeg iseljenoga, u 7 sati ujutro su ju probudila dva crnca što su se htjeli poslužiti njenim telefonom kako bi nazvali svog poslodavca. Kad je odbila, jer bi odbila bilo kojeg stranca u ranim satima, bila je zlostavljana i bojala se kako će biti napadnuta kad ne bi imala lanac na vratima. Imigrantske obitelji su pokušale iznajmiti sobe u njenoj kući, ali je to uvijek odbijala. Izrabljena je njena mala količina gotovine, a kako bi mogla platiti dodatne troškove, potrošila bi manje od 2 funte tjedno. Otišla je podnijeti zahtjev za sniženje troškova i sastala se s mladom djevojkom koja joj je, čuvši za sedmosobnu kuću, predložila neka iznajmi dio svoje kuće. Kad je rekla kako može dobiti samo crnce, djevojka joj je rekla: „U ovoj državi vas rasna predrasuda neće nigdje odvesti.” I tako je otišla kući.

Telefon je njena spasilačka linija. Njena obitelj plaća račun i pomaže joj najbolje što može. Imigranti su ponudili kupnju njene kuće - po cijeni koju bi budući stanodavac mogao povratiti od svojih stanara u tjednima ili najviše za nekoliko mjeseci. Ona se boji izaći iz kuće.

Prozori su razbijeni. Pronalazi izmet gurnut kroz uložnicu. Kad ode u kupovinu, slijede ju djeca, šarmantni, cerekavi crnčići. Ne pričaju engleski, ali znaju jednu riječ. „Rasistica”, skandiraju. Kad bude usvojen novi Zakon o rasnim odnosima, ova žena je uvjerena kako će završiti u zatvoru. I je li toliko pogrješila? Počinjem se pitati.

Druga opasna zabluda od koje pate oni što su namjerno ili drugčije slijepi za stvarnost, sažeta je u riječi „integracija”. Biti integriran u pučanstvo znači postati za sve praktične svrhe nerazlučiv od inih pripadnika. Sada, u svim vremenima, gdje postoje izražene tjelesne razlike, osobito boja, integracija je teška, premda u nekom vremenskom razmaku ne nemoguća. Među imigrantima Commonwealtha postoje oni što su došli u zadnjih petnaestak godina ili više ovdje živjeti, tisuće čija se želja i svrha trebaju integrirati i čija su svaka misao i nastojanje zakrivljeni u tom smjeru. No zamisliti kako takva stvar ulazi u glave velike i rastuće većine imigranata i njihovih potomaka je apsurdno pogrješno shvaćanje, i opasno.

Ovdje smo suočeni s promjenom. Do sad je to bila sila okolnosti i podrijetla što je samu ideju integracije učinila nedostupnom većem dijelu imigranata - kako oni nisu osmislili ili namjeravali tako nešto, te kako su njihov broj i fizička kocentracija značili kako pritisak prema integraciji, što se obično nameće svakoj manjoj manjini, nije djelovao. Sad vidimo rast pozitivnih sila kako djeluju protiv integracije, interesa u očuvanju i oštrenju rasnih i vjerskih razlika, s ciljom ostvarivanja dominacije djelovanja, najprije nad suuseljenicima i zatim nad ostatkom pučanstva. Oblak manji od čovjekove ruke, a ipak tako brzo preplavljuje nebo, je nedavno viđen u Wolverhamptonu i pokazao je znakove brzog širenja. Riječi što ću ih uporabiti, doslovno onako kako su se pojavile u mjesnom tisku 17. veljače, nisu moje, nego su riječi laburističkog člana Parlamenta i ministra u sadašnjoj Vladi:

„Kampanja zajednica Sikha za održavanje običaja neprikladnih u Britaniji mora biti žaljena. Radeći u Britaniji, osobito u javnim službama, trebali bi biti spremni prihvatiti uvjete svog ugovora o radu. Zahtijevati posebna komunalna prava (ili treba reći obrede?) vodi do opasne fragmentacije unutar društva. Ovaj komunalizam je rak: prakticirao se on jednom ili drugom bojom, treba ga snažno osuditi.”

John Stonehouse je zaslužan za uvid u to i hrabrost to reći.

Za te opasne i razdjelne elemente, Zakon o rasnim odnosima pruža upravo ono plodno tlo koje je potrebno razviti. Evo načina za pokazivanje kako imigrantske zajednice mogu organizirati i učvrstiti svoje članove, agitirati i surađivati sa svojim sugrađanima, i preplaviti i dominirati ostatkom zakonitih oružja što ih pružaju neznalice i slabo informirani. Dok gledam naprijed, ispunjen sam slutnjom.

Poput Rimljanina, čini mi se kako vidim „rijeku Tiber što se pjeni od previše krvi”. Ta tragična i neukrotiva pojava, što ju s užasom promatramo s druge strane Atlantika, ali što je isprepletena s poviješću i postojanjem samih država, ovdje nam dolazi vlastitom voljom i vlastitim zanemarivanjem. Doista, sve je već došlo. U brojčanom smislu, to će biti američkih razmjera puno prije kraja stoljeća.

Jedino će odlučno i hitno djelovanje to i sada spriječiti. Hoće li postojati volja javnosti za traženjem i provedbom tog djelovanja, ne znam. Sve što znam je to što će se vidjeti, a ne govoriti, biti veleizdaja.

Engleski izvornik

The supreme function of statesmanship is to provide against preventable evils. In seeking to do so, it encounters obstacles which are deeply rooted in human nature. One is that by the very order of things such evils are not demonstrable until they have occurred: At each stage in their onset there is room for doubt and for dispute whether they be real or imaginary. By the same token, they attract little attention in comparison with current troubles, which are both indisputable and pressing: whence the besetting temptation of all politics to concern itself with the immediate present at the expense of the future.

Above all, people are disposed to mistake predicting troubles for causing troubles and even for desiring troubles: 'if only', they love to think, 'if only people wouldn't talk about it, it probably wouldn't happen'. Perhaps this habit goes back to the primitive belief that the word and the thing, the name and the object, are identical. At all events, the discussion of future grave but, with effort now, avoidable evils is the most unpopular and at the same time the most necessary occupation for the politician. Those who knowingly shirk it, deserve, and not infrequently receive, the curses of those who come after.

A week or two ago I fell into conversation with a constituent, a middle-aged, quite ordinary working man employed in one of our nationalized industries. After a sentence or two about the weather, he suddenly said: 'If I had the money to go, I wouldn't stay in this country.' I made some deprecatory reply, to the effect that even this Government wouldn't last for ever; but he took no notice, and continued: 'I have three children, all of them have been through grammar school and two of them married now, with family. I shan't be satisfied till I have seen them settled overseas. In this country in fifteen or twenty years' time the black man will have the whip hand over the white man.

I can already hear the chorus of execration. How dare I say such a horrible thing? How dare I stir up trouble and inflame feelings by repeating such a conversation? The answer is that I do not have the right not to do so. Here is a decent, ordinary fellow Englishman, who in broad daylight in my own town says to me, his Member of Parliament, that this country will not be worth living in for his children. I simply do not have the right to shrug my shoulders and think about something else. What he is saying, thousands and hundreds of thousands are saying and thinking - not throughout Great Britain, perhaps, but in the areas that are already undergoing the total transformation to which there is no parallel in a thousand years of English history.

In fifteen or twenty years, on present trends, there will be in this country 3 1/2 million Commonwealth immigrants and their descendants. That is not my figure. That is the official figure given to Parliament by the spokesman of the Registrar General's office. There is no comparable official figure for the year 2000, but it must be in the region of 5-7 million, approximately one-tenth of the whole population, and approaching that of Greater London. Of course, it will not be evenly distributed from Margate to Aberystwyth and from Penzance to Aberdeen. Whole areas, towns and parts of towns across England will be occupied by different sections of the immigrant and immigrant-descended population.

As time goes on, the proportion of this total who are immigrant descendants, those born in England, who arrived here by exactly the same route as the rest of us, will rapidly increase. Already by 1985 the native-born would constitute the majority. It is this fact above all which creates the extreme urgency of action now, of just that kind of action which is hardest for politicians to take, action where the difficulties lie in the present but the evils to be prevented or minimized lie several parliaments ahead.

The natural and rational first question with a nation confronted by such a prospect is to ask: 'How can its dimensions be reduced?' Granted it be not wholly preventable, can it be limited, bearing in mind that numbers are of the essence: the significance and consequences of an alien element introduced into a country or population are profoundly different according to whether that element is 1 per cent or 10 per cent. The answers to the simple and rational question are equally simple and rational: by stopping or virtually stopping, further inflow, and by promoting the maximum outflow. Both answers are part of the official policy of the Conservative Party.

It almost passes belief that at this moment twenty or thirty additional immigrant children are arriving from overseas in Wolverhampton alone every week - and that means fifteen or twenty additional families of a decade or two hence. Those whom the gods wish to destroy, they first make mad. We must be mad, literally mad, as a nation to be permitting the annual inflow of some 50,000 dependants, who are for the most part the material of the future growth of the immigrant-descended population. It is like watching a nation busily engaged in heaping up its own funeral pyre. So insane are we that we actually permit unmarried persons to immigrate for the purpose of founding a family with spouses and fiancées whom they have never seen.

Let no one suppose that the flow of dependants will automatically tail off. On the contrary, even at the present admission rate of only 5,000 a year by voucher, there is sufficient for a further 325,000 dependants per annum ad infinitum, without taking into account the huge reservoir of existing relations in this country - and I am making no allowance at all for fraudulent entry. In these circumstances nothing will suffice but that the total inflow for settlement should be reduced at once to negligible proportions, and that the necessary legislative and administrative measures be taken without delay. I stress the words 'for settlement'.

This has nothing to do with the entry of Commonwealth citizens, any more than of aliens, into this country, for the purposes of study or of improving their qualifications, like (for instance) the Commonwealth doctors who, to the advantage of their own countries, have enabled our hospital service to be expanded faster than would otherwise have been possible. These are not, and never have been, immigrants.

I turn to re-emigration. If all immigration ended tomorrow, the rate of growth of the immigrant and immigrant-descended population would be substantially reduced, but the prospective size of this element in the population would still leave the basic character of the national danger unaffected. This can only be tackled while a considerable proportion of the total still comprises persons who entered this country during the last ten years or so. Hence the urgency of implementing now the second element of the Conservative Party's policy: the encouragement of re-emigration.

Nobody can make an estimate of the numbers which, with generous grants and assistance, would choose either to return to their countries of origin or to go to other countries anxious to receive the manpower and the skills they represent. Nobody knows, because no such policy has yet been attempted. I can only say that, even at present, immigrants in my own constituency from time to time come to me, asking if I can find them assistance to return home. If such a policy were adopted and pursued with the determination which the gravity of the alternative justifies, the resultant outflow could appreciably alter the prospects for the future.

It can be no part of any policy that existing family should be kept divided; but there are two directions in which families can be reunited, and if our former and present immigration laws have brought about the division of families, albeit voluntary or semi-voluntarily, we ought to be prepared to arrange for them to be reunited in their countries of origin. In short, suspension of immigration and encouragement of re-emigration hang together, logically and humanly, as two aspects of the same approach.

The third element of the Conservative Party's policy is that all who are in this country as citizens should be equal before the law and that there shall be no discrimination or difference made between them by public authority. As Mr. Heath has put it, we will have no 'first-class citizens' and 'second-class citizens'. This does not mean that the immigrant and his descendants should be elevated into a privileged or special class or that the citizen should be denied his right to discriminate in the management of his own affairs between one fellow citizen and another or that he should be subjected to inquisition as to his reasons and motives for behaving in one lawful manner rather than another.

There could be no grosser misconception of the realities than is entertained by those who vociferously demand legislation as they call it 'against discrimination', whether they be leader-writers of the same kidney and sometimes on the same newspapers which year after year in the 1930s tried to blind this country to the rising peril which confronted it, or archbishops who live in palaces, faring delicately with the bedclothes pulled right over their heads. They have got it exactly and diametrically wrong. The discrimination and the deprivation, the sense of alarm and resentment, lies not with the immigrant population but with those among whom they have come and are still coming. This is why to enact legislation of the kind before Parliament at this moment is to risk throwing a match on to the gunpowder. The kindest thing that can be said about those who propose and support it is they know not what they do.

Nothing is more misleading than comparison between the Commonwealth immigrant in Britain and the American Negro. The Negro population of the United states, which was already in existence before the United States became a nation, started literally as slaves and were later given the franchise and other rights of citizenship, to the exercise of which they have only gradually and still incompletely come. The Commonwealth immigrant came to Britain as a full citizen, to a country which knows no discrimination between one citizen and another, and he entered instantly into the possession of the rights of every citizen, from the vote to free treatment under the National Health Service. Whatever drawbacks attended the immigrants - and they were drawbacks which did not, and do not, make admission into Britain by hook or by crook appear less than desirable - arose not from the law or from public policy or from administration but from those personal circumstances and accidents which cause, and always will cause, the fortunes and experience of one man to be different for another's.

But while to the immigrant entry to this country was admission to privileges and opportunities eagerly sought, the impact upon the existing population was very different. For reasons which they could not comprehend, and in pursuance of a decision by default, on which they were never consulted, they found themselves made strangers in their own country. They found their wives unable to obtain hospital beds in childbirth, their children unable to obtain school places, their homes and neighbourhoods changed beyond recognition, their plans and prospects for the future defeated; at work they found that employers hesitated to apply to the immigrant worker the standards of discipline and competence required of the native-born worker; they began to hear, as time went by, more and more voices which told them that they were now the unwanted. On top of this, they now learn that a one-way privilege is to be established by Act of Parliament: a law, which cannot, and is not intended, to operate to protect them or redress their grievances, is to be enacted to give the stranger, the disgruntled and the agent provocateur the power to pillory them for their private actions.

In the hundreds upon hundreds of letters I received when I last spoke on this subject two or three months ago, there was one striking feature which was largely new and which I find ominous. All Members of Parliament are used to the typical anonymous correspondent; but what surprised and alarmed me was the high proportion of ordinary, decent, sensible people, writing a rational and often well-educated letter, who believed that they had to omit their address because it was dangerous to have committed themselves to paper to a Member of Parliament agreeing with the views I had expressed, and that they would risk either penalties or reprisals if they were known to have done so. The sense of being a persecuted minority which is growing among ordinary English people in the areas of the country which are affected is something that those without direct experience can hardly imagine. I am going to allow just one of those hundreds of people to speak for me. She did give her name and address, which I have detached from the letter which I am about to read. She was writing from Northumberland about something which is happening at this moment in my own constituency:

Eight years ago in a respectable street in Wolverhampton a house was sold to a Negro. Now only one white (a woman old-age pensioner) lives there. This is her story. She lost her husband and both her sons in the war. So she turned her seven-roomed house, her only asset, into a boarding house. She worked hard and did well, paid off her mortgage and began to put something by for her old age. Then the immigrants moved in. With growing fear, she saw one house after another taken over. The quiet streets became a place of noise and confusion.

Regretfully, her white tenants moved out.

The day after the last one left, she was awakened at 7 a.m. by two Negroes who wanted to use her phone to contact their employer. When she refused, as she would have refused any stranger at such an hour, she was abused and feared she would have been attacked but for the chain on her door. Immigrant families have tried to rent rooms in her house, but she always refused. Her little store of money went, and after paying her rates, she had less than £2 per week. She went to apply for a rate reduction and was seen by a young girl, who on hearing she had a seven-roomed house, suggested she should let part of it. When she said the only people she could get were Negroes, the girl said 'racial prejudice won't get you anywhere in this country'. So she went home.

The telephone is her lifeline. Her family pay the bill, and help her out as best they can. Immigrants have offered to buy her house - at a price which the prospective landlord would be able to recover from his tenants in weeks, or at most in a few months. She is becoming afraid to go out.

Windows are broken. She finds excreta pushed through her letterbox. When she goes to the shops, she is followed by children, charming, wide-grinning piccaninnies. They cannot speak English, but one word they know. 'Racialist', they chant. When the new Race Relations Bill is passed, this woman is convinced she will go to prison. And is she so wrong? I begin to wonder.

The other dangerous delusion from which those who are wilfully or otherwise blind to realities suffer, is summed up in the word 'integration'. To be integrated into a population means to become for all practical purposes indistinguishable from its other members. Now, at all times, where there are marked physical differences, especially of colour, integration is difficult though, over a period, not impossible. There are among the Commonwealth immigrants have come to live here in the last fifteen years or so, many thousands whose wish and purpose is to be integrated and whose every thought and endeavour is bent in that direction. But to imagine that such a thing enters the heads of a great and growing majority of immigrants and their descendants is a ludicrous misconception, and a dangerous one to boot.

We are on the verge of here of a change. Hitherto it has been force of circumstance and of background which has rendered the very idea of integration inaccessible to the greater part of the immigrant population - that they never conceived or intended such a thing, and that their numbers and physical concentration meant the pressures towards integration which normally bear upon any small minority did not operate. Now we are seeing the growth of positive forces acting against integration, of vested interests in the preservation and sharpening of racial and religious differences, with a view to the exercise of action domination, first over fellow immigrants and then over the rest of the population. The cloud no bigger than a man's hand, that can so rapidly overcast the sky, has been visible recently in Wolverhampton and has shown signs of spreading quickly. The words I am about to use, verbatim as they appeared in the local press on 17 February, are not mine, but those of a Labour Member of Parliament who is a Minister in the present Government.

The Sikh communities' campaign to maintain customs inappropriate in Britain is much to be regretted. Working in Britain, particularly in the public services, they should be prepared to accept the terms and conditions of their employment. To claim special communal rights (or should one say rites?) leads to a dangerous fragmentation within society. This communalism is a canker: whether practised by one colour or another it is to be strongly condemned.

All credit to John Stonehouse for having had the insight to perceive that, and the courage to say it.

For these dangerous and divisive elements the legislation proposed in the Race Relations Bill is the very pabulum they need to flourish. Here is the means of showing that the immigrant communities can organize to consolidate their members, to agitate and campaign against their fellow citizens, and to overawe and dominate the rest with the legal weapons which the ignorant and the ill-informed have provided. As I look ahead, I am filled with foreboding.

Like the Roman, I seem to see 'the River Tiber foaming with much blood'. That tragic and intractable phenomenon which we watch with horror on the other side of the Atlantic but which there is interwoven with the history and existence of the States itself, is coming upon us here by our own volition and our own neglect. Indeed, it has all but come. In numerical terms, it will be of American proportions long before the end of the century.

Only resolute and urgent action will avert it even now. Whether there will be the public will to demand and obtain that action, I do not know. All I know is that to see, and not to speak, would be the great betrayal.

Poveznice