Sardiati (Sardeaties)
Sardiati (= latin., starogr. Sardeaties) bili su središnje ilirsko pleme, koje rimski povjestnici spominju u salonitanskom zaledju sjeverno od Knina i oko gornjeg tieka Une. To je bilo osrednje pleme od 52 roda (dekurije). Njegovo ime nije epigrafski potvrdjeno u klasičnom zavičaju (in situ), nego samo u literarnim izvorima, što stvara poteškoće s njegovim jasnim smještajem.
Zemljopisni smještaj
Ako se izključe Delmati koji su u zadinarskoj Dalmaciji zauzimali Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko polje, pa Ditiones na Grahovu i Mezaei na sjeveru izmedju Grmeča i Kozare pa do Vlašića na iztoku, za smještaj Sardeata posrednim načinom eliminacije, preostaje samo područje južnije od Grmeča tj. u dolini Unca i možda na dijelu Petrovačkog polja. To bi bile približne moguće granice njihove epihorske civitas i kasnijega rimskog municipija Sardiaticum - Sardeates.
Kao glavni potvrdni dokaz za takav položaj Sardiata, upućuje podatak iz 533. god. po Kr. o formiranju nove biskupije u Ludrumu (Biskupija kod Knina). Novo-formiranoj biskupiji su bile dodieljene četiri crkvene župe (parochiae), zapravo 4 (tadanja) municipija: Magnioticum kod Drniša, Equitinum kod Sinja, Salviaticum na Glamočkom polju, a kao četvrti Sardiaticum = „zemlja Sardiata": Ovo se ne može locirati oko Šipova, pa još manje u sjevernoj Bosni, jer bi to bilo i suviše sjeverno od Ludruma (kod Knina). Ubikaciju Sardiaticum-a u dolinu Unca dobro osvijetljava i arheološka topografia ove doline.
Napomena:
Izim tek sličnog imena (homonima), ovi naši ilirski kasnoantički Sardiati (Sardeaties) vjerojatno nemaju neke izravne veze s pomorskima ranoantičkim Sardeates (ranogrč. Sardeatoi) iz prapoviestnog otoka Sardinije, nazvanog po njima.
Ine značajke i gradnje
Kako to pokazuju brojne ilirske gradine (castella, oppida), koje su redovito smještene po prirodnim uzvisinama na rubu poljâ, dolina Unca je bila dobro naseljena i u predrimsko doba. Oko gradina je razpršen veliki broj grobnih tumula (V.Ćurčić ih navodi nekoliko tisuća), od kojih su oni u Drvaru prekopani oko 1890. g., dali pretežno halštatski material. Središte ove predrimske plemenske zajednice se vjerojatno nalazilo u Bastasima, najplodnijem dielu kotline oko Gradine koja leži sjeveroiztočno od sela i oko Obljaja, zapadno od Bastasa, s obje strane Unca. Gradina, na desnoj obali rieke je imala dominantan smještaj s trostrukim nasipom na iztaknutom položaju. Na Gradini su se očuvali i temelji rimske četvrtaste utvrde (kule), moguće još iz vremena pacifikacije zemlje. Ostatci predpoviestne utvrde se nalaze i na Obljaju (680 m) zapadno od sela na lijevoj obali Unca, na visini Gradine (kod sklopa zvanog Berek).
Rimljani i ovo područje konačno osvajaju 9. god. po Kr., nakon propasti Batonovog ustanka. Antički Drvar i s njim cijela dolina, svojim položajem dobiva veliki prometni značaj. Ovuda prolazi itinerarska cesta „Via Claudia" (Burnum — dolina Sane — Sisak), a jedan je put vodio i dolinom Unca kroz Prekaju, pa je tako ovu zatvorenu kotlinu povezivao i sa cestom koja je prolazila preko Glamočkog polja. I danas tu postoje stari miljokazi uz rimski put. Uz spomenute putove Rimljani grade najprije fortifikacijske objekte (Drvar selo), ali i naselja. Na Gradini Morača i danas se dobro naziru temelji neke rimske gradjevine monumentalnog profila, sudeći po brojnim dobro klesanim kvaderima.
Jedno rimsko naselje se razvilo na lijevoj obali Unca, približno 700 metara uzvodno od monumentalnog rimskog objekta na Gradini Morača. Prostiralo se u ravnici na površini od nekoliko hektara. Iako se areal ovog naselja dosad ore, još se uvijek nalaze ulomci rimske keramike, opeka i crijepa, pa kamena iz temelja. Odavde potječe i ulomak are s posvetom, pa ulomci stupova opeke iz hipokausta i drugo. 1893. god. su tu odkopani kasnoantički grobovi s presvodjenim grobnicama. Iz jednog groba potječe i ulomak nadgrobnog nadpisa.
Oko 300 metara zapadnije od monumentalne gradjevine na Gradini Morača, na kosi zvanoj Runikova ili Boderoška gradina se iztiču svojom visinom i kompaktnošću dva paralelna zemljana nasipa s tragovima temelja zidanih u kamenu debljine 60 cm, što upućuje na objekt refugialnog značenja iz kasne antike. Rimsko naselje u Vrtoču poniklo je takodjer, u socio-urbanističkom smislu na domaćemu ilirskom substratu, za što govore i dvije ilirske gradine u Vrtoču, obje na desnoj obali Unca.
U Bastasima, Donjim Vrtočama i Drvaru tj. na donjem Uncu, nadjeno je i dosta rimskog novca, što opet upućuje da je ova dolina bila aktivno uključena u prometne i gospodarske tokove rimske antike. Tako su autohtono ilirsko pleme Sardiati, najprije postali romanizirani: pacifikacija, romanizacija kroz uključivanje u svakodnevni rimski život, kristianizacija, a kasnije su potom i slavizirani.
Poveznice
Referenca
Adapted mostly and translated to true Croatian from Serbocroat Wikipedia.
