Sjevernohrvatske dendrogrupe

Sjevernohrvatske dendrogrupe (naše eurosibirsko i holarktičko drveće i grmlje izvan Sredozemlja): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora i auktora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR 10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz WikiSlavia, WikiFlora Adriatica (sjeverna dendroflora Hrvatske).

SUMMARY

Croatia's northern dendro-groups (Euro-Siberian and Holarctic trees and shrubs out of Mediterranean): Within Croatian surroundings, three main woody groups participate in regional dendroflora. The widespread sub-cosmopolite woody families including a half of this dendroflora, occur both in Mid-European inlands and Pannonia, in Dinaric Alps, and (by other genera) also in Adriatic. Other southern families including about 1/3 of Croatian dendroflora, in northward inlands have few herbaceous taxa only, but soutwards in tropis and subtropics including Mediterranean coasts and Adriatic isles yet present more woody genera. A thired minor group in Croatian dendroflora presented here, are other boreal (Euro-Siberian) woody families of northern and Mid-European inlands and Dinaric Alps, but mostly lacking southwards in Adriatic shores and isles: e.g. Betulaceae, Tiliaceae, Berberidaceae, Grossulariaceae, etc.

U v o d

Iz biljnogeografskog gledišta, raznoliku dendrofloru drveća, grmlja i liana kroz Hrvatsku, od sjeverne Panonije preko srednjih Dinarida do jadranskih otoka tvore ove 3 glavne prostorne skupine:

• Općeraširene svjetske porodice (subkozmopoliti), koje su s raznolikim zamjenskim rodovima proširene od sjeverne Eurazije (i Kanade) do tropa i južnih kontinenata, a koje tvore oko polovice naše dendroflore i kod nas manjeviše obilno rastu od Panonije preko Dinarida sve do Jadrana.

• Južnije subtropsko-sredozemne porodice predglacialnoga gondwanskog izkona, koje oko Hrvatske dosežu sjevernu granicu: Ove u našima kontinentalnim krajevima imaju tek malobrojne uglavnom zeljaste zastupnike (rjeđe i polugrmiće), dok južnije u subtropima i na Sredozemlju, uključivo naš Jadran i osobito otoke, već sadrže sve više odrvenjelih grmova i liana (južnije u tropima dijelom i drveće): vidi pobliže Jadranske grmolike zeljanice.

• Sjevernije eurosibirske i holarktičke porodice, kojima je oko Hrvatske uglavnom na Dinaridima ili u nutarnjoj sjevernoj Istri i dalmatinskoj Zagori najjužnija granica prirodnog rasta, pa takve sjeverne kod nas većinom izostaju južnije po dalmatinskoj obali, jadranskim otocima i dalje u subtropima (osim u uzgoju): npr. Betulaceae, Tiliaceae, Berberidaceae, Grossulariaceae, itd. Ove su sjevernjačke dendro-grupe kod nas proširene najviše pri zahlađenjima oko pleistocenskih oledbi i pri hladnijem kraju terciara tj. većinom od pliocena nadalje, a sada su tu najvažnije od njih niže sažeto prikazane za Hrvatsku u ovom pregledu.

U našoj sveslavenskoj manjeviše idejno usmjerenoj dendrologiji iz 20. jugo-stoljeća, uz općeraširene eurazijske dendrogrupe su još naveliko razrađivane i razmjerno malobrojne - ali idejno-slavenski simbolično vrlo podobne sjevernjačke dendrogrupe kao lipe, breze, žutike, ribizle i slične, koje iz zaleđa dosežu na jug tek do viših primorskih Dinarida,- ali izostaju u 1/3 južne Hrvatske i na svim otocima (izim kao sađene).

Zbog nametnutih jugo-tradicija i sveslavenstva, kod nas je većinom izostavljena i uglavnom zanemarena brojnošću čak 1/4 južnohrvatske dendroflore, o kojoj većina naših šumara i novopriučenih botaničara većinom ni pojma nemaju, osim tek o par najobičnijih južnih tradicijski najpoznatijih zbog hortikulture (koje dekorativno pridodaju u svoje jugo-popise kao mediteranske maskote).- Naprotiv, o većini južnih sredozemnih dendro-svojta iz jadranskih otoka i dalmatinske obale takvi naši većinom skoro ništa ne znaju, za razliku od inih neslavenskih dendrologa iz susjednih sredozemnih zemalja južne Europe, gdje se takve južne dendrogrupe ipak normalno razrađuju bez naših usmjerenih predrasuda.

Betulaceae: brezovke Dinarskog krasa

Sjeverno-psihrofilne Betulaceae s.s. tj. podporodica Betuloideae (Alnus i Betula), u toplijoj klimi i na karbonatnom krasu primorskih Dinarida uz istočni Jadran imaju već južnu granicu i tu su slabije zastupljene do submediterana negoli u sjevernijem kopnenom zaleđu, dok na jadranskim otocima uglavnom već izostaju:

Alnus glutinosa (joha)

Obična joha, Alnus glutinosa (L.) Gaert., raste samo uz nutarnje tokove primorskih rijeka u zaleđu, većinom u zajednici Alno-Fraxinetum angustifoliae, a najbliže uz more silazi na ušćima rijeke Mirne i Neretve, pa rijetko i na otoku Krku npr. uz rječicu Velarŷka kod Baške. Ine sjevernije psihrofilne vrste tog roda (A. incana i A. viridis) uz istočni Jadran uglavnom posve izostaju i nalaze se tek u dinarskom zaleđu, najbliže u Lici i Gorskom Kotaru.

Betula pendula (B. verrucosa)

Acido-psihrofilna cretna breza (B. pubescens Ehrh.) uz Jadran posve izostaje, a iza zapadnih Dinarida najbliže u zaledju raste na cretu Blatuša na Kordunu (Salici-Betuletum pubescentis). Takodjer je i tipska neutracidna breza, Betula pendula Roth. (B. verrucosa Ehrh.) s.s., vrlo rijetka uz sjeverni Jadran uglavnom u kulturi parkova i drvoreda:

Neodporna je na jaču sušu, vjetar i kameni kras, pa samoniklo raste najbliže Jadranu tek ponegdje na flišu u sjevernoj Istri, uz Vinodol i u dalmatinskoj Zagori kod Knina, dok na dalmatinskoj obali i jadranskim otocima posve izostaje (osim kao sadjena). Drugdje na južnim primorskim Dinaridima zamjenjuje ju srodna neutrofilno-mezotermna svojta B. obscura (B. atrata):

Betula obscura (B. atrata)

Kraška crna breza, Betula obscura Kotula (B. atrata Domin.; dalmatinska Zagora: "mrka breza", Hercegovina: "crni briz", perz. drhtuš): Ovo je naša južna i odpornija neutrofilno-kseromorfna svojta kraške breze iz jugoistočne Europe i prednje Azije, od Karpata do Balkana tj. u Slovačkoj, Rumunjskoj, Turskoj i južnim Dinaridima: Vinodol, Svilaja, Biokovo, Tušnica, Čvrsnica, Čabulja i Orjen. Kod nas mezofilna obična breza na svojoj južnoj granici većinom raste na kiselim tlima do umjerenih privjetrina, dok ju ova crna breza zamjenjuje na karbonatnim stijenama gologa krasa i na sušnijim olujnim burištima.

Ta južnija kraška breza kod nas raste od 800 - 1.700m, npr. u reliktnim visinskim šumama dinarskog javora Betulo-Aceretum pseudoheldreichii i niže u primorskim jelovim šumama Abieti-Quercion. Od obične se breze ova jugoistočna kraška izdvaja: kora na deblu je poprečno izpucana (ne uzdužno), šareno-crnosmeđe boje sa značajnim zebrastim crno-bijelim kolobarima oko stabla, mladi su izbojci uspravni (ne vise), listovi su kraći i širi trokutno-jajoliki, dugi po 3-4 cm i na kraćim peteljkama po 15-20 mm.

Tiliaceae: lipe Dinarskog krasa

Najodpornije lipe primorskog krasa, rod Tilia (engl. linden, njem. Linde, fran. tilleul, rus. lipa, grč. flamouria, perz. zejraf): To je holarktički rod s tridesetak vrsta u Euraziji i Sjevernoj Americi. Donedavna se ubrajao u posebnu porodicu Tiliaceae, ali po najnovijoj biokemijskoj sličnosti ga danas neki prebacuju u šire sljezove (Malvaceae ampl.) - što je opet protivno paleontološkim i inim nalazima, pa ta nova klasifikacija još ostaje upitna. Uz Jadran rod Tilia prirodno izostaje u tvrdolisnom eumediteranu na većini otoka i dalmatinskoj obali (izim rjedje sadjen), dok je na kamenim burištima obalnih Dinarida nazočno više odpornih svojta lipe. Pritom su na sušu i vjetar najmanje odporne poznate i proširene lipe koje uglavnom rastu u vlažnijim zavjetrinama: T. cordata Mill. (T. parvifolia Ehrh.: Hofm.), pa T. platyphyllos Scop. subsp. platyphyllos s.s. (T. grandifolia Ehrh.: Hofm.) i T. tomentosa Mönch. (T. argentea DC.).

Naprotiv su na kamenim burištima odporniji kseromorfni prirodni križanci T. X flava Wolny: Rochel., T. pseudorubra Schneid. i T. caucasica Rupr. Gradient otpornosti na sušu i vjetar roda Tilia na Dinarskom krasu: najosjetljivija je u zavjetrinama T. tomentosa < T. platyphyllos < T. cordata < T.X pseudorubra < T.X euchlora < T.X flava < T. caucasica s.s. kao najodpornija na olujnim burištima (koja u primorsko-otočnoj kulturi podnosi i posolicu). Noviji terenski uvidi među samoniklim i uzgojenim lipama na našim burištima pokazuju da su u rodu Tilia na vjetar općenito otporniji oblici s manjim i kraćim okruglastim listovima i golim ukočeno-debelim izbojcima s tamnijom korom, a u prosjeku su razmjerno neodporni oblici s velikim i na vrhu izduženim listovima te tankim, obješenim i dlakavim izbojcima sa svjetlijom korom, a križanci su većinom odporniji od glavnih vrsta.

T.X pseudorubra (T. corinthiaca)

Balkanska crvena lipa, Tilia X pseudorubra (Schneid.) Wagn. (T. corinthiaca Koch: Bosc., T. platyphyllos ampl. subsp. pseudorubra Schneid., T. rubra X platyphyllos auct., T. "rubra" & T. "caucasica" auct.balk. non Rupr.): To je poluodporni prijelazni oblik između velelisne i kavkaske lipe, vjerojanto nastao njihovom introgresijom na Balkanu. Ovoj svojti pripada većina navodnih balkanskih nalazišta za tzv. "kavkasku" lipu, a najviše u Bosni, Sandjaku, Kosovu i Macedoniji (Fukarek 1983).

Ovo se slaže i s terenskom poredbom, jer ti balkanski nalazi morfotaksonomski i sinekološki ne odgovaraju nedavno pregledanim sastojinama prave kavkaske lipe iz prednje Azije, nego drugim prijelaznim svojtama tj. križancima. Krajnja najzapadnija nalazišta ove prijelazne crvene lipe u Hrvatskoj su nađena dosad u Vinodolu, Lici, oko Plješivice i u Banovini na Zrinskoj gori, a kod nas ova većinom raste u šumama Ostryo-Fagion i Tilio-Acerion.

Tilia X flava (žuta lipa)

Prijelazna žuta lipa, T. X flava Wolny: Rochel (T. cordata X pseudorubra Wagn., T."cordata" auct.adriat. p.p.; Krasno: "mićalipa", Grobnik: "sitna lipica"): To je prijelazna svojta između sitnolisne i balkanske lipe, pa je to vjerojatno prirodni introgresijski križanac, jer su česta sterilna stabla. Ova je najčešća među odpornim lipama na vjetrometinama duž burnih primorskih Dinarida, od Obruča do južnog Velebita, najviše u šumicama Abieti-Quercion i Calamagrosti-Abietion.

Većinom raste kao izkrivljeno niže drvo ili kao puzavi grm po najjačim olujnim burištima, na kamenim kraškim goletima i klisurastim strminama. Ističe se svijetlim i golim mladim izbojcima, pa okruglastim sitnim (samo 3-5 cm) i vrlo tankim opnastim listovima, koji su skoro poluprozirni i svijetle žutozelenkaste boje s bijelim žilama. Također je dosta odporna pri uzgoju na zasoljenim burištima i uz zagađene gradske prometnice.

T.X euchlora (krimska lipa)

Prijelazna krimska lipa, Tilia X euchlora Koch. (T. "rubra" auct. p.p., ? T. cordata X rubra hort., T. officinarum subsp. "corinthiaca" Hayek non Koch nec Bosc.): Ova je lipa prije bila uglavnom poznata samo u kulturi nepoznatog iskona, kao izrazito odporna i vrlo prikladna za gradske drvorede uz onečišćene prometnice i sl. Odnedavna je zasigurno nađena kao samonikla u prirodnim klisurastim sastojinama teško dostupnih reliktnih šuma Taxo-Abietetum pardei, koje rastu na olujnim burištima obalnih Dinarida u jugozapadnoj Hrvatskoj. Najviše raste na velebitskom primorju od Oltara do Zrmanje, uglavnom u submediteranu od 300-800 m.

Prama tipskoj kavkaskoj lipi su kod ove listovi slični, ali svjetliji i tanji, na rubu sitnije i jednostruko nazubljeni, ozdola uz žile s tamnijim smeđim dlačicama, a izbojci su svjetliji, tanji i obješeni. To je vjerojatno prijelazni introgresijski križanac kavkaske i sitnolisne lipe, jer ih morfotaksonomski povezuje, a povrh toga i obje ove rastu zajedno uz spomenuta nalazišta na obalnim Dinaridima. Uzgojena je uz more npr. u Baški i Golom otoku, a vrlo je odporna na jaku buru i olujnu posolicu iz Velebitskog kanala.

Tilia caucasica (T. rubra)

Kavkaska ili crna lipa, T. caucasica Rupr. s.s. (T. rubra DC. s.l., T. ruprechtii Borb.; Vinodol: "črna lipa", Velebit: "mrka lipa"): To je izrazito kserotermna, submediteranska lipa, čiji prednjoazijski tip raste u šumama Orno-Ostryetalia po južnom Zakavkazju, Kurdistanu i u Turskoj. Terenskom poredbom s ovim izvornim populacijama je ista ova svojta potvrđena i najzapadnije kod nas, ali dosad samo na dva sigurna, reliktna nalazišta na obalnim Dinaridima u jugozapadnoj Hrvatskoj: na tjemenu Vinodolskih stijena (glavica Borbinj) iznad Bribira i na kamenim strminama južnog Velebita uz kanjon Zrmanje kod ušća Krupe (dok su ostali navodni nalazi u herbarima iz nutarnjeg Balkana zamijenjeni sa T. X pseudorubra). Tu raste u toplijem submediteranu blizu najgornjih grmova crnke i zelenike, većinom pojedinačno u šumicama Orno-Abietetum pardei i Ceraso-Ostryetum corsicae, između 100-500 m nad morem. Nađena je kod nas divlja samo na kamenitim vapnenačkim strminama i to jedino na jakim burištima. Kod nas uz Jadran ova uglavnom nije uočena u kulturi (drvoredi ili parkovi), izim gornjih prijelaznih križanaca pod njezinim pogrješnim imenom.

Od svih naših domaćih lipa ova se izdvaja sljedećim osobitostima: mladi izbojci izrazito tamni crvenoljubičasti i jako debeli kruto-ukočeni (goli bez dlačica), okruglasti listovi (5-11 cm) su debeli čvrsto-kožasti i jasno dvobojni, ozgora vrlo tamni maslinastosmeđi, a ozdola svjetliji sivozeleni i uz žile svijetlo dlakavi, na rubu grubo i dvostruko napiljeni s duboko-klinastim urezima, na vrhu su većinom trolapi s 3 trokutasta vrška (kao vinova loza), peteljke su tamne crvenosmeđe. Cvate rano već početkom proljeća i istodobno s pupanjem lišća (u IV-V mjesecu !), plodići izrazito rebrasti i odpadaju rano već u lipnju, njihova je stapka vrlo kratka (5-17 mm), a letna brakteja im je pilasto-nazubljena, stara kora je jako debela, duboko izpucana i olovnotamne boje. Ova je naša submediteranska lipa uglavnom jednaka iz terenskog uvida sa T. caucasica (T. rubra) u sjevernoj Turskoj, iz čega je očito da ine drukčije tzv. "kavkaske" lipe iz unutarnjeg Balkana nemaju bliže veze s ovom istočnom svojtom (osim po krivom imenu).

Berberis: žutike na Dinarskom krasu

Odporne Berberidaceae (žutike) jugozapadnog Balkana: Ova porodica obuhvaća 15 rodova s blizu 600 vrsta. Pripadni grmoliki rod Berberis (žutika, engl. barberry, njem. Essigdorn, fran. vinettier, rus. kisljanka, grč. oxyakántha), kod nas obuhvaća 3 svojte od kojih je na krasu najmanje odporna tipska obična žutika, B. vulgaris L. (s.s.): proširena je većinom u kontinentalnim šibljacima Berberidion, a samo na flišu u Istri i na Cresu silazi do mora. Najodpornija je na južnim primorskim Dinaridima B. illyrica Fuk., a u međuprostoru je njihov poluodporni križanac B.X croatica Horv.: Kuš. Slične su joj odporne žutike na krasu u Grčkoj i Turskoj.

B. illyrica (dinarska žutika)

Dinarska žutika, B. illyrica Horv.: Fuk. (usp. Fukarek 1969, B. croatica ampl. subsp. dinarica Kušan; Vinodol: "gorỳca"): To je kseromorfni visinski endem jugozapadnih obalnih Dinarida: vinodolska Viševica, Velebit, Dinara, Biokovo, Orjen i Lovćen. Raste samo na najjačim olujnim burištima primorskih kamenitih vrhova od 1.400-1.900 m, a najviše u subalpskim grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae.

Od najsličnije sicilske žutike (B. aetnensis Presl.) iz planina južne Italije, odvaja se kraćim bodljama, čvrsto-kožastim i užim lopatastim listovima (20-35 x 7-10 mm) cjelovita ravnog ruba, pa zbijenim polukuglasto-jastučastim rastom tipa ježinastih tragantida samo do 50cm, s rašljasto-lepezastim i poleglim granama.

B.X croatica (hrvatska žutika)

Prijelazna hrvatska žutika, B. X croatica Horv.: Kušan s.s. (B. croatica subsp. horvatii Kušan, B. illyrica X vulgaris auct., B. "aetnensis" auct.croat. non Presl.): Ovo je prijelazni introgresijski križanac između južnije ilirske i kopnene obične žutike, pa je i morfo-taksonomski između njih. Nalazi se na sjevernim i kontinentalnim Dinaridima od 600-1500 m kao širji poluendem npr. Učka, Risnjak, Dragomalj, Žumberak, Kapela, lička Plješivica, zapadnobosanske planine, Hercegovina, Sandjak i dr.

Raste u raznim visinskim grmljacima sveze Lonicero-Rhamnion. Prama južnodinarskom tipu B. illyrica, za ovu prijelaznu žutiku su značajni veći eliptično-jajoliki i meki zeljasti listovi dugi do 5cm, pilasto-nazubljenog ruba, puči su samo s donje strane plojke, stapke cvata su izdužene i obješene, a grane uspravno-šibaste i tamnije crvenosmeđe s dužim bodljama i rast je viši rahlo busenast do 120 cm.

Dodatak: Ine istočne žutike

Istočnomediteranske žutike: Berberis cretica L. (grč. oxyakántha) zamjenjuje u sličnim uvjetima našu dinarsku žutiku na kraškim vjetrometinama Pindosa, vrhova Peloponeza i Krete, gdje najviše raste u svezi Junipero-Daphnion. Na visinskim kamenim vjetrometinama Antitaurusa i Libanona također je odporna slična ježinsta B. libanotica Ehrb. Na gorju Male Azije je poluodporna B. crataegina DC. u šumama Querco-Cedretalia i visinskim grmljacima Lonicero-Sorbion, a ova je uglavnom analogna našoj B. X croatica.

Ribes: ribizle na Dinarskom krasu

Porodica Grossulariaceae s jedinim rodom Ribes (ribiz, engl. currant, njem. Stachelbeere, fran. groseillier, rus. smorodina): Grmasti rod Ribes se ranije formalno ubrajao među zeljaste Saxifragaceae, ali je u novije doba izdvojen kao posebna porodica Grossulariaceae čije su razlike i biokemijski potvrdjene. Taj rod sadrži oko 150 vrsta u Euraziji i obje Amerike, većinom u hladnijim gorskim područjima.

Kod nas na Dinarskom krasu ima 7 grmolikih svojta ribiza, od kojih 3 rastu na južnim primorskim Dinaridima: u vlažnijim gorskim šumama Fagetalia je mezofitni R. uva-crispa L. (R. grossularia L.), a u izloženim gornjim grmljacima kamenog krasa je rjedji R. multiflorum i češće najodporniji R. alpinum ssp. pallidigemum:

R. multiflorum (balkanski ribiz)

Balkanski ribiz, Ribes multiflorum Kit. (R. vitifolium Wald.& Kit.) je neutrobazofilni disjunktni relikt na karbonatnom gorju Turske i jugoistočne Europe tj. južnih Karpata (Transilvanske Alpe) i balkanskog gorja, a kod nas najzapadnije raste na Dinari, Tušnici i Čvrsnici. Uspijeva na visinskim olujnim vjetrometinama sve do granice grmlja, od 1.600 - 2.100m u najgornjim planinskim grmljacima Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili.

Ribes alpinum ssp. pallidigemum

Kraški ribiz, R. alpinum L. ampl. subsp. pallidigemum (Simk.) Fuk. (R. pallidigemum Simk., R. fleischmannii auct.illyr.; Velebit: "rongura"): To je visinski endem primorskih Dinarida i južnija kserobazofilna svojta iz srednjoeuropske skupine R. alpinum ampl., čiji neodporni tip na kopnenom gorju raste samo do umjerenim privjetrina.

Ova odpornija južno-dinarska svojta raste na krasu do kamenih vjetrometina u visinskim grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae. Glavna su mu nalazišta: vinodolska Viševica, Velebit, lička Plješivica, Biokovo, hercegovačke planine i Sandjak, a sjevernije na nutarnjim Dinaridima Slovenije, Gorskog Kotara, Bosne i Srbije su već mezofilniji prijelazni oblici prama običnom srednjoeuropskom tipu subsp. alpinum.

Glavna literatura

• Borzan, Ž.& al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Šume u Hrvatskoj, p. 223-236, Šumarski fakultet Zagreb.

• Herman, J. 1973: Šumarska dendrologija. Stanbiro - Riječka tiskara, 470 str. Zagreb.

• Potočić, Z.& al. 1980-1987: Šumarska enciklopedija, knj. I-III. Leksikografski zavod, Zagreb.

• Šilić, Č. 1973: Atlas drveća i grmlja. Zavod za izdavanje udžbenika, 178 str., Sarajevo.

• Šilić, Č. 1984: Endemične biljke. Priroda Jugoslavije knj. 4, 227 str., Svjetlost Sarajevo.

• Tutin, T.G.& al. 1968-1993: Flora Europaea, vol. 1 - 5. Cambridge Univ. Press.

• Willis, K.J. 1994: The vegetation history of the Balkans. Quaternary Sci. Reviews 13: 769-788.

Reference

Adapted and condensed study from WikiSlavia, by Dr.sci. A.Z. Lovric - 1995, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.