Hercegovina

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hercegovina (starogrčki: Chersâia, starolatinski: Chersaea, novolatinski: Chelmania, srbski: Херцеговина, čakavski: Murlakýa, staroslavenski: Zahumlje + Travunja): To je ozemlje na jugu Bosne i Hercegovine, čije sjeverozapadne granice nisu jasno odredjene. Hercegovina se u širjem smislu pruža do Livna i Foče, a danas je administrativno to većinom suženo samo na sliv Neretve i Trebišnjice. Hercegovina je povijesno-zemljopisni predjel na jugu BiH, koja se dielom prije još nazivala Zahumlje, Humska zemlja ili Humine, ali u bizantsko doba ranog srednjovjekovlja prvobitno grčki Chersâia i latinski Chersaea. Ukupna površina Hercegovine iznosi 9.948km², a po inim podacima i 10.190 km², s oko 437.000 stanovnika iz popisa 1991. godine. Nacionalnu strukturu pučanstva Hercegovine 1991. su tvorili: Hrvati (206.457), Bošnjaci (112.948), Srbi (93.047), Jugoslaveni (18.494) i tzv. ostali (6.149). Stoga je iz hrvatskog gledišta Hercegovina važna zato što je to u Europi jedino veće područje izvan današnjeg ozemlja Republike Hrvatske, gdje su autohtoni Hrvati dominantno pučanstvo (još više Hrvata živi u obje Amerike, ali smo tamo tek novija diaspora).

Abstract

Herzegovina (old Greek: Chersâia, classic Latin: Chersaea, Neo-Latin: Chelmania, Croatian: Hercegovina, Serbian: Херцеговина, Chakavian: Murlakýa) is now the southern region of Bosnia and Herzegovina. While there is no official northern border distinguishing it from the Bosnian region, it is generally accepted that the borders of the region are Croatia to the west, Montenegro to the south-east, and the new canton boundaries of the Gornji Vakuf-Uskoplje to the north-west. Measurements of the area range from 11,419 km2, or around 22% of the total area of the present-day country to 12,276 km2, around 24% of the country. Its name Herzegovina originally means "hinterland" or "inlands", referring to the early medieval backland of Byzantine Dalmatia. Unitarian Yugoslavists the title 'Herceg' falsely derive from the newer German title Herzog (older Herzöge), but both may be the subsequent derivatives of the ancient Hellenic chérsos and chersâia of correlated meanings.

Etimološko podrietlo

Izvorni izkon nedavno ideološki nepodobnih imena Hercegovaca i Hercegovine, kao biogenetičke i poviestne hrbtenice hrvatskog naroda, dosad se već par stoljeća sustavno prikrivao, krivotvorio i ponižavao. Stoga su zlonamjerni 'jugoslovenski jezičari' i 'jugo-istoričari' sve donedavna uporno nastojali čim više skratiti i obezvrijediti to ime (u stilu "bijelih čarapa"): Zato je ime Hercegovine političko-jezičnim akrobacijama proglašeno kasnijom novotvorbom tek iz nedavnih stoljeća od novovjekog doba Turaka, kao da je to navodno kasno slavizirano iz njemačkoga Herzog (vojvoda) i Herzogtum (vojvodstvo). Medjutim, već od najranijega starogrčkog (helenskog) jezika stoljećima prije Krista postoje općenite riječi chérsos (= kopneno zaledje), chersâia (pokrajina, teritorij) i chersâios (kontinentalac, kod nas "žabar" ili "vlaj").

U ranije antičko doba je i naziv Krima na Crnom moru bio Cherson, odakle su se vjerojatno rani pretci Hercegovaca zatim preselili u Hercegovinu, na što upućuju i Starohrvatske legende oko Duvna. Nakon Krista, najvjerojatnije u doba selidbi iz ranog srednjovjekovlja, pod vlašću Bizanta slično zemljopisno ime iz grčkoga postaje specifičnim za naše nutarnje ozemlje u zaledju rimske Dalmacije tj. današnje Zagore i Hercegovine: Ove se na grčkom zovu zemlja Chersâia (latin. Chersaea = novije hrvat. Hercegovina), kao i tamošnje pučanstvo Chersâioi (lat. Chersaei = danas Hercegovci) tj. po izvornomu bizantskom značenju "Zagorani" ili "Kontinentalci". Sličan iskon dakle imaju i noviji njemački Herzog i Herzogtum koji izvorno nisu germanski nego puno ranijega starogrčkog podrijetla. Stoga je i naša Hercegovina po izvornom nazivu stara najmanje prošlih 1400 godina odavno prije ikakvih Turaka i Austrougarske, a ne tek par stoljeća kako nam to podmeću jugoistoričari i jugojezičari.

Zemljopisni uvid

Hercegovina zauzima površinu od 11.419 km²[1] ili oko 22,3% ukupne površine sadašnjeg prostora države Bosne i Hercegovine. U drugim izvorima spominje se podatak od 12276 km², što čini 24% države Bosne i Hercegovine[2] S istoka graniči s Crnom Gorom, sa sjevera i zapada s Bosnom, a s juga i jugoistoka s južnom Hrvatskom i jednim dijelom vodenom površinom Jadranskog mora. Glavno kulturno i upravno središte je grad Mostar. Zemljopisno je Hercegovina najviše individualizirano osobito područje u BiH. Južno od najvišeg dijela savsko-jadranske razvodnice (Bjelašnica - Treskavica - Lelija, Maglić), hercegovački se kraški prostor spušta prama moru preko 2 veća pregiba: Rudine (do 700m) i Humine (do 300m) uz još više manjih, u dinarskom smjeru izduženim poljima i depresijama. Čitav je prostor povezan dolinom Neretve, kojoj je gornji dio usječen u najviši planinski rub. Suha oblast nižih Humina ističe se osobinama mediteranske klime, dok viši pojas Rudina ima hladne zime i svježa ljeta. Nekoć je Hercegovina bila puno veće područje. Istočni dio "Stare Hercegovine" je 1878. pripao Crnoj Gori kongresom u Berlinu. Zato se još i danas odvijaju sudski postupci o povratku barem malog dijela nekadašnje istočne Hercegovine od Crne Gore natrag u BiH.

Izrazitu prirodnu granicu dvaju vrlo različitih područja u BiH tj. izmedju Bosne i Hercegovine, tvori središnji planinski niz Vran – Raduša – Vranica – Bitovnja – Bjelašnica – Treskavica – Zelengora – Maglić. Gorski prijevoj Ivan Sedlo (959m) izmedju planina Bitovnje i Bjelašnice povezuje 2 velike cjeline u BiH: šumama i obradivim tlom bogatiju i naseljeniju, ali hladniju Bosnu na sjeveru, ter manju, krševitu i topliju Hercegovinu na jugu. Hercegovina se nalazi između dva područja: na sjeveru planinskog, a na jugu primorskog. Planinski niz grebena oko 2.000m nadmorske visine s juga zadržava strujanje mediteranskih zračnih masa pa je zato Bosna hladnija, a to u Hercegovini omogućuje povoljne klimatske uvjete za razvoj južnih biljnih kultura. Hercegovina zahvaća oko 22% površine BiH s udjelom u ukupnom broju stanovnika tek oko 10% pa je tu niža naseljenost od ine Bosne. Hercegovina se kao prirodna cjelina sastoji iz 2 visinska područja: niske tj. primorske ili jadranske Hercegovine na jugu i visoke tj. gornje ili planinske Hercegovine u zaledju.

Više gorske Rudine

Visoka Hercegovina ili Rudine obuhvaća sliv gornje i srednje Neretve, znatan dio dinarskog predjela Bila i Polja, pa visoke planine: najviši Volujak (2.294 m), Čvrsnica (2.228 m), Prenj (2.155 m), Velež (1.968 m), Crvanj (1.920 m), kao i kraška polja Nevesinjsko, Gatačko i druga. Rudine se stupnjevito spuštaju prama Huminama ili Donjoj Hercegovini i Jadranskom moru. Na planini Prenj se nalazi prirodno Boračko jezero, u dolini rijeke Neretve je umjetna hidroakumulacija Jablaničko jezero, a u dolini njenog pritoka Rame je novo umjetno Ramsko jezero. Sjeverna visoka Hercegovina je namanje naseljeni dio BiH i od 433 manjih nutarnjih naselja planinske Hercegovine je najveći Konjic.

Niže južne Humine

Niska ili jadranska Hercegovina (Humine) se pruža oko donjeg tijeka rijeke Neretve i u slivovima donjih pritoka Bregava i Trebižat, pa obuhvaća veliko Popovo polje, Mostarsko polje i kotlinu, dio Neretvanske blatije i Trebinjsko polje. Humine su vapnenači kras s flišnim pojasima, bilima i poljima, uz mnoge špilje i jame, a najpoznatija i najduža hercegovačka pećina je Vjetrenica (6,2 km). Hutovo blato je veliki ornitološki rezervat. Neretvanska blatija je močvarna-jezerska, ali plodna sa submediteranskim podnebljem. Trebišnjica čiji se prirodni izvor nalazi na 398 metara nadmorske visine je nekoć sa svojih 98km bila najveća ponornica u Europi. Sada joj je kraški izvor potopljen od 1964. pod akumulacijskim jezerom Bileća, a nakon što je 1979. rijeka još i uzduž betonirana cijelim tijekom, danas je to samo banalni kanal koji povezuje 2 hidrocentrale (Gorica i Hutovo/Čapljina) i koji više nema prirodnu vezu sa svojim okolišem. Neretva je duga 218 km i izvire na 320 meatara iznad mora.

Gorje Hercegovine

Poput visokih grebena se na granici prama Bosni i Crnoj Gori izdižu najviše planine Dinarskog gorja u BiH oko Hercegovine: Treskavica, Lelija, Bjelašnica, Zelengora, Maglić i dr. Unutar sliva srednje Neretve se nalaze središnje hercegovačke planine: Čvrsnica, Prenj, Čabulja i Velež. Navodi se po visini poredbeni pregled većih planina u Hercegovini iznad 1.500m:

Planina Nadmorska visina Leži na ozemlju općina
Volujak 2.336 m Gacko
Čvrsnica 2.228 m Posušje-Jablanica
Prenj 2.133 m Mostar-Jablanica
Muharnica 2.112 m Jablanica
Vran 2.074 m Jablanica
Velež 1.968 m Mostar-Nevesinje
Visočica (BiH) 1.967 m Konjic
Raduša 1.956 m Prozor
Crvanj 1.921 m Nevesinje-Kalinovik
Orjen 1.895 m Trebinje
Bjelašnica 1.867 m Gacko-Nevesinje
Lovnica 1.856 m Konjic
Ljubuša 1.797 m Duvno-Prozor-Kupres
Čabulja 1.786 m Mostar
Baba-pl. (BiH) 1.735 m Bileća-Gacko
Rujište 1.703 m Mostar
Bitovnja 1.700 m Konjic-Kreševo
Živanj 1.696 m Gacko
Kapić 1.644 m Gacko
Mjedena Glava 1.602 m Gacko
Javor (BiH) 1.553 m Gacko-Nevesinje
Ivan-planina 1.534 m Hadžići-Konjic-Kreševo
Bačina pl. 1.530 m Prozor

"Cincar-planina" 2006 m Livno

Čvrsnica, 2.228 m

Čvrsnica (latin. Pinimontes, srednjovj. Borava gora, čakav. Varmacâr) je kraška planina u srednjemu Dinarskom gorju i jedna od najviših u BiH s vrhuncem Pločno na 2.228m. Uzdiže se u sjeverozapadnoj Hercegovini nad desnom obalom kanjona Neretve, a u njenoj blizini na zapadu preko glacialne doline Dugopolje je malo niža Vran-planina (2.074 m). Dolinom koja ju omedjuje na sjeveru protječe pritok Neretve rijeka Doljanka, a na jugu prama Čabulji je duboki kilometarski kanjon Drežanke s najvišim europskim slapom Petrač. Najviši južni greben Velike Čvrsnice s glavnim vrhom Pločno i inih desetak iznad 2.000m se nalazi iznad sela Rakitno u općini Posušje. Na južnoj strmini Čvrsnice pod najvišim vrhuncima se niz goleme klisurine u kanjon Drežanke obrušava i najviši europski slap Petrač visok 750m, koji je parsto metara niži od najvišega svjetskog Angel Falls u Venezueli visine 979m.

Kanjonska dolina Dive Grabovice dijeli planinu u 2 masiva: Muharica na sjeveroistoku s vrhom Veliki Vilinac 2.116m, a još viša je Velika Čvrsnica u užem smislu na jugozapadu. Velika Čvrsnica je gradjena od mezozojskih vapnenaca, a Muharnica-Vilinac pretežno og dolomitnih stijena, obje s jako izraženim površinskim i podzemnim kraškim oblicima siromašnim tekućom vodom. Vodotoci jugoistočnog podnožja većinom nastaju od izvora koji izbijaju na kontaktu gornjih karbonata i podinskih škriljevaca. U glacialnom diluviju su na Čvrsnici bili razvijeni veliki ledenjaci koji su stvorili glacialne cirkove oko vrhova i nataložili morene u glacialnom valovu Dugog polja, gdje je bio najveći ledenjak u BiH izmedju Vrana i Čvrsnice. Najbogatija hercegovačka flora Čvrsnice se ističe nizom od 25 posebnih gorskih endema kojih nema nigdje izvan Hercegovine, npr. Oreoherzogia illyrica, Edraianthus hercegovinus, Campanula hercegovina, Saxifraga hercegovina, Asperula hercegovina, Seseli hercegovinum, Minuartia handelli, Heliosperma retzdorfiana, ...itd. Čvrsnica obiluje pašnjacima, što daje mogućnost za razvitak stočarstva.

U površnoj popularno-planinarskoj literaturi se ponekad krivo ponavlja kako su u BiH navodno "najviši" glasoviti Prenj ili Vranica, iako je zapravo Čvrsnica za stotinjak metara viša pa sadrži u BiH najveću skupinu od čak tridesetak vrhunaca oko 2.000m ili viših, a od tih su desetak njih južnih svi znatno viši od Prenja i Vranice. Tek niži ogranak Muharnica na sjeveru Čvrsnice je približne visine kao Prenj ili Vranica, pa su tu glavni dolomitni vrhovi Veliki Vilinac 2.112m, Podvilinac 2.045m, Mali Vilinac 1.988m i ini niži od 2.000m. Naprotiv su najviših desetak vrhova iznad 2.000m na jugu Čvrsnice: Pločno 2.228m, Velika Čvrsnica 2.225m, Draga Kosa 2.217m, Velika Klina 2.212m, Velika Kosa 2.206m, Veliki Razval 2.195m, Jelenak 2.170m, Mali Jelenak 2.161m, Mali Razval 2.135m, Podrazval 2.111m, Mala Klina 2.105m, Podpločna 2.043m, Peštibrdo 2.039m i još niz inih oko 2.000m ili malo nižih. Stoga su ovi vrhovi i južni greben Velike Čvrsnice najviša planina na hrvatskom etnoprostoru, pretežno okružena katoličkim pučanstvom.

Vran-planina 2074m

Vran-planina (jugo-srb. "Vranj") je kraška planina u zapadnoj Hercegovini visine 2.074m. Izdiže se u općini Tomislavgrad istočno od grada, na pola puta do Jablanice i južno od Ramskog jezera. Vran leži iznad Dugog polja nasuprot Čvrsnici. Okružen je nižim gorjem i visoravnima: s jugoistoka Dugim poljem (1.187 m) i Blidinjskim jezerom (1.183 m), od istoka Dragajice (1.435m), na sjeveroistoku Baćina, na sjeveru Kedžara (1.520-1.571m) i Trebiševo (1.273m), a sjeverozapadno je planina Ljubuša (1.686m). Planinski greben se pruža od jugozapada na sjeveroistok, ima oblik jednostavnog krova i nije baš razveden. Padine su ravne i pločaste, dok u unutrašnjosti ponegdje ima okomite stijene i klance, a gradjen je pretežno od dolomita i dolomitnog vapnenca. Ime Vran planine se povezuje s tamnim izgledom planine obrasle crnogoricom kada se gleda iz podnožja, dok pastirske priče kažu da je Vran navodno dobio ime po jatima vrana koje su nastavale podnožje te planine. Inače je flora Vrana brojem vrsta nešto siromašnija od susjedne Čvrsnice, pa su tu zamalo jedini osobiti endemi: bor Pinus nigradermis i Senecio visianius.

Na grebenu Vrana ima desetak vrhova oko 2.000m i najviši je Veliki Vran (2.074 m) na sjeveroistoku, a ini su još Veliki Vis 2.024m, Mali Vis 2.018m, Mali Vran 2.017m, Debela Kosa 2.010m, Mijatova Glava 2.006m, Modruš 2.005m, Bijela Glava (1.990 m) i ini niži. Podnožje planine je obraslo bukovom šumom, zapadne padine smrekom i jelom, a greben je pod klekovinom, dok je jugoistočna strana polugola većinom bez šume osim mozaičnih borovih šumica (Pinus heldreichii i P. sylvestris). Vran je pun vrtača, udolina i plesana: . plesno (ravnjak) je lokalni naziv za koso položenu zaravan promjera po parsto metara koje se nalazi na višem dijelu planine. Na sjeverozapadnoj padini Vrana su do 1.300m najviša hercegovačka sela (Lovrići i Falatari). Strateški idealan i nedostupni Vran je povijesno glasovit po hajducima što su odatle stoljećima bojevali protiv Turaka, od kojih je najslavniji bio Mijat Tomić. Njihovim stopama su ponovo u 20. stoljeću po slomu NDH slijedili ustaški gerilci koji su odatle kroz više godina (1945.- 1951.) napadali slične jugo-komunističke okupatore Hercegovine nakon 2. svj. rata, pa tako slobodni hrvatski Vran tek od 1951. dolazi pod vlast Titovog jugo-režima (o čemu se u ideološkoj 'jugoistoriji' taktički šuti).

Prenj planina 2123m

Prenj (grč. Glindykios oros) je kraška planina srednjih Dinarida usred Hercegovine, visoka 2.133m s još desetak vrhova iznad 2.000m. Prenj okružuju prirodna i umjetna jezera Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rječni kanjoni Neretve, Ljute, Neretvice, Bijele i Drežanke. Uz podnožje Prenja su 3 grada: Konjic, Jablanica i Mostar. Prenj započinje na sjeveru kod Glavatičeva na Neretvi uzvodno od Konjica, a pruža se na jugozapadu do Bijelog Polja kod Mostara. Okružuju ga susjedne planine Visočica na istoku, Bjelašnica na sjeveroistoku, Bitovnja na sjeveru, viša Čvrsnica na zapadu, pa niži Velež 1.969m na jugu i Crvanj 1.921m na jugoistoku. Najviši su vrhunci na Prenju: Zelena Glava 2.123m, Lupoglav 2.106m, Vitreno brdo 2.055m, Galić 2.035m i ini oko 2.000m ili niži. Prenj se ističe u hercegovačkoj flori sa desetak posebnih biljnih endema koji rastu uglavnom na toj planini, npr. Dianthus prenjus, Saxifraga prenja, Oxytropis prenja, Dianthus freynii, Amphoricarpos autariatus, Viburnum naronitanum, itd.

Velež planina 1969m

Velež (grč. Chelmos oros, latin. Mons Vecenicus) je vapnenačka planina u istočnoj Hercegovini, istočno od grada Mostara i rijeke Neretve. Pruža se smjerom istok-zapad s gebenom dužine 13 km. Najviši su vrhovi na zapadu Botin 1.969m iznad Mostara, pa istočnije Teleća Lastva 1.905m, Brasina (ili Guvnine) 1.897m, Vlačuge 1.754m i ini niži od 1.700m. Na sjevernoj strani vršnog grebena ima tragova glaciacije. U osobitoj kraškoj flori vršnoga grebena raste nekoliko posebnih endema poznatih samo na Veležu: Pulsatilla velezensis, Edraianthus murbeckii i dr. Velež je većinom bezvodna planina i uglavnom je to goli kameni kras s rijetkim pašnjacima i šumom, pa se najviše rabi za ispašu stoke. Izvori se nalaze tek u podnožju i najveći je vrelo Bune. Iznad šumske granice do vrha se nalazi niz jama sniježnica iz kojih se ljeti vadi snijeg za pojenje stoke. Svježija sjeverna padina je nešto bogatija vodom, gdje je i malo glacialno jezero. Zapadnim podnožjem kroz dolinu Neretve idu glavne hercegovačke prometnice tj. magistralna cesta i željeznička pruga Sarajevo-Mostar-Ploče.

Čabulja, 1.776 m

Čabulja (grč. Sardeos oros, latin. Mons Sardeus) je planina u Hercegovini između rijeke Neretve i njene desne pritoke Drežanke. Najviši vrh je nad Neretvom na istoku Velika Vlajna (starije Vlahinja) 1.776m, a ostali viši su zapadnije još Ošljar 1.682m, Bile Stine 1.661m, Gvozd 1.623m i ini zapadni ispod 1.600m. Čabulja je izgradjena većinom od mezozojskih vapnenaca i manje od dolomita. Morfotektonski je to zapadni produžetak planine Velež preko usječenog kanjona Neretve. Prama sjevernoj dolini Drežanke je Čabulja oštro odsječena parsto metara visokim tektonskim klisurinama, dok na jugozapadu koso prelazi u brežuljkasto podgorje. Snažna pleistocenska glaciacija je tu ostavila na mnogo mjesta duž obje padine, a osobito na jugozapadu gdje su veće ledene naslage morenskih nasipa. Čabulja je pretežno gola, krševita i bezvodna uz malo obradive zemlje u uskim dolinama jugozapadne padine, gdje su malobrojna i raspršena sela i zaselci. Veći dio Čabulje su područje ljetnjih ispaša sa sezonskim stočarskim katunima, a najviše je tu pastira iz submediterana zapadne Hercegovine. Flora Čabulje je većinom slična najbližoj Čvrsnici, ali zbog manje visine tu izostaje visokoplaninsko bilje i većina posebnih endema.

Glavne rijeke i jezera

Glavne su hercegovačke rijeke: najveća Neretva, Rama, Trebišnjica, Lištica, Ugrovača, Bregava, Trebižat, Radobolja, itd. Najveća jezera u kraškoj Hercegovini su danas novije umjetne hidroakumulacije nestabilnog vodostaja (Jablanica, Rama i Buško jezero), a veća prirodna jezera su Blidinje izmedju Čvrsnice i Vran-planine, te Boračko uz gornju Neretvu kod Konjica. Slijedi pregled većih hercegovačkih jezera uz navod pripadnih općina, pa površine, nadmorske visine i dubine jezera:

  • Boračko jezero (Konjic): 0,26 kv.km, 402m / 17,1m
  • Blidinje jezero (Posušje-Tomislavgrad): 3,2 kv.km, 1.180m / 4,5m
  • Jablaničko jezero (Jablanica-Konjic): 13,3 kv.km, 270m / 70m
  • Ramsko jezero (Prozor-Rama): 15,3 kv.km, 595m / ?
  • Buško jezero ( Livno-Tomislavgrad)

Opća hidrografija

Hercegovina je krševita zemlja u kojoj se debeli vapnenački slojevi iz mezozoika pružaju na stotine metara, mjestimično ispucali, zdrobljeni ili u obliku gromada, nastali u trijasu, juri i kredi. Oborinska voda se zbog kraških pukotina brzo izgubi s površine i stvara spremnike u dubini ili teče podzemno i izbija na površinu kao cijela rijeka. Iz njih izviru tipična kraška vrela većine hercegovačkih rijeka: Bune, Tihaljine, Radobolje, Trebišnice, Vrioštice, Bregave, Rame, Buka, Krupića, itd. Neke se od ovih rijeka nakon kratkog tijeka površinom se ponovno izgube u ponorima pa teku nekoliko kilometara podzemno i opet izviru na površinu gdje dobivaju druga imena.

Od velikih jesenskih kiša koje padnu po Hercegovini nastaju sezonski potoci, nabujaju rijeke i stvaraju poplave, a kraška polja se pretvaraju u povremena jezera. Južna Hercegovina je siromašnija izvorima od planina, ali tu veliki kraški izvori čine atrakcije, jer su bogatiji vodom nego početni planinski na sjeveru. Hercegovačke vode privlače ljubitelje prirode i kajakaše, druge opet ribolovce, a one veće kupače kojima je potreban odmor i osvježenje.

Rijeka Neretva

Neretva (grč. Orontes, latin. Naro, talij. Narenta, čakav. Narêtva), je rijeka jadranskog sliva, dužine 225 kilometara u Hercegovini i Hrvatskoj (Dalmacija). Rijeka Neretva je najdulja i najveća rijeka u istočnom jadranskom slivu. Neretva izvire na nadmorskoj visini od 1.095 metara ispod planina Zelengore i Lebršnika uz tromedju Bosne, Hercegovine i Crne Gore i kroz BiH protječe u dužini od 203 km, a najdonjih 22 km teće kroz Hrvatsku. Neretva od izvora prema ušću prvotno teče od jugoistoka na sjeverozapad, tvoreći tako i sjevernu stranicu Hercegovine. Nizvodno od Konjica kod ušća Rame skreće prama jugu i dalje od Rame do ušća teče smjerom sjever-jug. Njezini pritoci u gornjem tijeku su s desne strane kanjonske rijeke Rakitnica, Repešnica i Ljuta, a sa lijeve Ladjanica, Župski Krupac, Bukovica i Bijela. Manji su još gornji pritoci rječice Krupac, Trešanica, Idbarčica (Baščica), Kraljuščica i Neretvica. Najveći i važniji donji pritoci Neretve su od zapada Rama, Ugrovača i Trebižat.

Rijeka Rama

Rijeka Rama je desni pritok Neretve u sjevernoj Hercegovini i većinom teće kroz općinu Prozor-Rama, a pripada Jadranskom slivu. Rama izvire kod sela Varvara, a ulijevala se u Neretvu s desne strane kod sela Ustirama. Veći dio rijeke je potopljen pod umjetnim hidroakumulacijama: izvorište i gornji tijek je pod Ramskim jezerom, a pod Jablaničkim jezerom je pri ušću u Neretvu, tako da joj je ostao slobodnim tek manji dio srednjeg tijeka. Godine 1968. je izgrađena brana visoka 100 metara koja je potopila gornju dolinu Rame s nizom hrvatskih sela i pretvorila ju u Ramsko jezero koje je dugo 7,5 km i široko 4,6 km pod kojim je nestalo plodno Ramsko polje. Takodjer je dio donje Rame još potopljen Jablaničkim jezerom od 1955. Nametanjem tolikih akumulacija su nasilno izbačeni dotad većinski Hrvati iz dolina Rame i srednje Neretve, pa je hidroenergetski ciljano promijenjena i cijela etnička slika kraja, jer su većinom preostali muslimani i pravoslavci koji su ionako već prije živili na okolnim brdima.

Lištica-Ugrovača

Lištica je kraška rijeka ponornica u zapadnoj Hercegovini i desni pritok Neretve. Lištica izvire i protječe kroz Široki Brijeg gdje se u Lišticu još ulijeva i duža rijeka Ugrovača koja izvire kod sela Petrovići na jugozapadnom podnožju planine Čvrsnice. Lištica nizvodno još teče kroz Mostarsko blato i ponire na kraju tog polja kod sela Polog, pa ponovno izvire kao Jasenica u dolini Neretve. Zbog nedovoljnog kapaciteta tog ponora je Lištica često poplavila Mostarsko polje. Današnji Široki "Brijeg" se za vrijeme bivše Jugoslavije zvao 'Lištica' po toj rijeci, dok mu je stvarni domaći naziv zapravo ikavski Široki Brig.

Tihaljina-Trebižat

Trebižat je višestruka ponornica u zapadnoj Hercegovini, kao najveći donji i desni pritok Neretve, Dugačka je od svojega izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama ukupno 51 km, a kod sela Studenci tvori sedreni slap Kravica. Ona je nastavak više ponornica koje počinju kod Posušja na koti Tribistovo 903m. Nakon svake od 8 ponornica, novi površinski tijek nosi ukupno čak 9 raznih imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrljika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški). Njezin gornji tijek je dalmatinska Vrljika kao ponornica u Imotskom polju koja izvire kod sela Proložac, pa manjim dijelom teče i ponire u hercegovačkoj Bekiji.

Tihaljina: Nastavak imotske Vrljike je opet nponornica Tihaljina u zapadnoj Hercegovini, koja teče od izvora u Peći do Greblja na Mladima (Veliki most). Odatle pa do Parila kraj Otoka zove se Mlade, po pučkoj legendi kako se pomlađuje iz izvora Klokun u Klobuku. Od Parila pa do Jegetine gdje je ušće Vrioštice se zove Prokop. Neki tu još razlikuju dva tijeka: Stari prokop i Kanal ili Prokop. Konačno se od Jegetine pa do ušća naziva Trebižat. U narodu se čuje jednostavni zajednički naziv za sve Rika. Pored kordunske Mrižnice sa 7 ponorničkih pritoka (usporedi: Kordun), hercegovački ponornički sustav Tihaljina-Trebižat sa svojih 9 ponorničkih nastavaka je najsloženiji ponornički sustav u Dinarskom krasu.

Park Blidinje jezero

Blidinje (Blidinjsko) jezero je najveće planinsko glacialno jezero u BiH. Nalazi se na jugozapadnom dnu ledenjačke doline Dugopolje, na visini od 1.185m izmedju najvišeg grebena Čvrsnice i Vran-planine. Jezero je dugačko oko 2,5 km, široko 2,1 km, a maksimalna dubina jezera na pojedinim mjestima je 3m - 4,5m. Inače je spram obala to jezero plitko i močvarno, pa mu je prosječna dubina tek oko pola metra, a površina jezera je oko 6 km². Ovo je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Jezero se većinom napaja vodom od ljetnog topljenjem snijega iz okolnih visokih planina Vrana i Čvrsnice. Ljeti dio vode iz Blidinjskog jezera nestaje u ponorima, zbog čega znatno opadne razina jezera. Jezero se nalazi na područiju općina Posušje i Tomislavgrad, a u njemu žive ribe kljen, oštrulj, podbila i umjetne kalifornijske pastrve. Jezero se nalazi na području općina Posušje i Tomislavgrad, a najbliži prilazi jezeru su od istoka preko grada Jablanica ili od Posušja na jugozapadu.

Područje oko jezera i samo jezero je 30. ožujka 1995. godine proglašeno parkom prirode zbog svojih značajnih geomorfoloških osobina i prekrasnih krajolika. Park prirode Blidinje obuhvaća okolne planine Čvrsnicu, Čabulju i Vran, u općinama Mostar, Posušje, Tomislavgrad, Prozor-Rama i Jablanica. Područje Blidinja je jedinstvena prirodna pojava, koja sadrži mnoge rijetke planinske endeme biljnoga i životinjskog svijeta uz niz izvora čiste pitke vode. To područije je poznato kao i jedno od najvećih staništa endemskog bora munjike (Pinus leucodermis). Park prirode Blidinje je dobilo ime po Blidinjskom jezeru koje je smješteno u dnu Dugog polja na visini od 1.184m. Uz jezero se pruža Dugo polje, koje služi za ispašu i manjim dijelom za obrađivanje, premda je u prošlosti bilo obrnuto. U Parku je smješten i moderan skijaški centar koji je zimi odredište mnogih posjetitelja najviše iz Hercegovine i Dalmacije. U SKI-centru je instalirana sjedežnica-četverosjed kapaciteta 1942 o/h uz prosječan nagib staze od 29,08% kao i manja vučnica tzv. babylift koja je pogodna za početnike i djecu.

Najpoznatije znamenitosti Parka uz samo jezero i okolne planine, izmedju inoga su i bogata arheološka nalazišta, a posebno se izdvaja srednjovjeka nekropola sa 150 stećaka u Dugom polju koja je u siječnju 2004. godine dobila status Nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Od kulturoloških mjesta je vrijedan i prelijepi franjevački samostan Masna Luka u podnožju vrha Pločno (2.228 m), u kojemu se nalazi i umjetnička galerija. U parku je također i hodočasničko svetište na Kedžari, poznato po grobu prelijepe Dive kći Luke Grabovca iz Rame. Po pučkoj legendi je se ona vrlo svidijela begu Kopčiću pa ju je i zaprosio, ali ona na to nije pristala pa bježi i skriva se u Polja kako bi sačuvala svoju čistoću, gdje ju beg uz pomoć uhode nalazi i ubija. Na to mjesto Divina groba svake godine u mjesecu srpnju hodočasti mnoštvo ljudi i osobito djevojaka. S tim u svezi je na masivu Čvrsnice i poseban geomorfološki rezervat kanjona Diva Grabovica s očuvanom mješovitom prašumom.

Klima Hercegovine

Na klimu Hercegovine utječe blizina mora, reljef i nadmorska visina. Međugorje se nalazi u dijelu Hercegovine gdje prevladava mediteranska klima s blagim zimama i toplim ljetima, izrazitim kišnim oborinama u hladnija godišnja doba. Jadransko more tijekom zime zrači toplinu nagomilanu u ljetnom razdoblju, te zimi ublažuje temperaturu zraka. Visoke temperature dostižu maksimum u srpnju i kolovozu. Maksimum oborina u Hercegovini izlučuje se u jesen, ali se osjeća i u proljeće. Najveća količina oborina padne u studenom i prosincu.

Na temelju klimatskih elemenata, obrađenih u meteorološkim godišnjacima se može zaključiti da na području Hercegovine vlada najviše submediteranska, pa kontinentalna i planinska klima. Primorsko područje jugozapadne Hercegovine ima pravu mediteransku klimu. Glede vjetrova su u Hercegovini najizraženiji sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi. Narod ih zove sjeverac ili bura. Toga inače suhog i najjačeg vjetra je najviše zimi kad je prosječno svaki drugi dan s burom. Hercegovina ima i drugi jako izražen primorski vjetar, a to je jugo. Ono puše iz Jadranskog mora, pa je izrazito u jesen i proljeće. Zasićeno je vlagom i u jesen donosi obilne kišne oborine. Znatne je jačine, puše po nekoliko dana i tek poslije pljuskova prestaje.

Biljni pokrov

Kako se Hercegovina pruža od mora do visokih planina, uz promjene nadmorske visine se smjenjuju različiti šumski pojasi. Neki hercegovački krajolici izgledaju kao kraška pustinja tijekom zime ili ljetne suše kad se prirodna vegetacija posve umiri. U južnoj Hercegovini pretežito je poluzimzelena vegetacija, pa se slikovitost pejzaža održava tijekom cijele godine. Njezino zeleno lišće pravi je ukras vapnenačkih brda i primorja. U neposrednoj blizini Međugorja se nalaze prostrane i bujne hrastove šume, a mjestimice ukrašavaju pejzaže i ostalog dijela Hercegovine. Od značajnih sredozemnih vrsta se ističe šipak, čiji su crveni cvjetovi i plodovi posebna atrakcija. Srednjoeuropskom flornom elementu ovdje npr. pripada bukva, hrast i bršljan. Eurazijski florni element je obični bor i dr. Cvjetovi primorske kadulje, zanovijeti, vriska i drače čine atrakciju karakterističnu za hercegovačka brda i kad procvjetaju te biljke, siva vapnenačka brda mijenjaju svoju boju. U proljeće se vide žuti pejsaži zanovijeta, kasnije postanu plavi od kadulje, bijeli od vriska i žutosmeđi od cvjetova drače. Miris cvijeća i svježina zraka djeluju povoljno na ljudski organizam. Pčele lete iznad svakog cvijeta od kojeg se dobiva ljekoviti hercegovački med.

Hercegovina ima najviše posebnih biljnih endema unutar BiH, npr. grm tilovina (Petteria) i brojni planinski endemi,- vidi gore pod planinama. U popularno-turističkim opisima Hercegovine (i wikipediji) se njezina navodna vegetacija promičbeno nekritički proglašuje "zimzelenim mediteranom", iako prave tvrdolisne makije (Orno-Quercetum ilicis) u stvarnosti rastu od prirode jedino uz južne obale oko Gabele i Neuma, što je očito vidljivo zimi kad otpadne lišće u najvećem dijelu Hercegovine. Samo uz donju Neretvu do Mostara još ima malo miješane poluzimzelene pseudomakije (Philyreo-Carpinetum orientalis), a ostala niža plovica hercegovačke Humine su uglavnom listopadne submediteranske šikare bjelograba (bez navodnoga 'zimzelenog' mediterana), osim umjetno posadjenih egzota koji tu nisu prirodna vegetacija. Takodjer ni "domaći" šipak tu nije prirodan nego tek sadjen ili naknadno podivljao oko naselja (kao bagrem i Ailanthus), pa ga divljeg nema nigdje u Europi ni Sredozemlju osim tek u dalekom Iranu odakle su ga nama unesli Grci i potom Turci.

Poljodjelstvo

Od ukupne površine Hercegovine na poljoprivredne površine (pašnjake i obradivo zemljište) otpada 56,8%, dok šume zauzimaju 42,4%. Ostalo zemljište zauzima 0,8% površine. Izim autohtone prirodne vegetacije, postoje i južne biljne kulture koje je čovjek donio svojom rukom i uz pomoć plodne podloge i podneblja stvorio je od njih unosne nasade. Poznati hercegovački duhan po svojoj kvaliteti spada medju najbolje duhane u svijetu. Danas je njegova proizvodnja ipak većinom prestala. Čuvena su hercegovačka vina Žilavka i Blatina. Ove loze uspijevaju samo u Hercegovini na njenoj podlozi i ugodnoj submediteranskoj klimi. Zahvaljujući klimatskim uvjetima i svom položaju, Hercegovina je poznata po prvim trešnjama koje sazrijevaju mnogo ranije od ostalih krajeva (osim Dalmacije). Osim toga, hercegovačka polja su pretvorena u plantaže voća na kojima rastu tisuće stabala trešanja, višanja, šljiva, krušaka, marelica, breskvi, jabuka, itd. Uz to je Hercegovina postala jedna od najvećih baza povrća u BiH, što su nepregledne plantaže koje se zalijevaju umjetnim kišama.

Genomi i dialekti

U Hercegovini se nalaze većinom samo 2 glavna južnoslavenska dialekta, a novijim biokemijskim analizama su tu isto tako nadjena i 2 glavna biokemijska haplotipa koji se izrazito poklapaju s ova dva hercegovačka dialekta, kao nigdje drugdje na hrvatskom etnoprostoru u toliko očitoj mjeri kao ovdje u Hercegovini (i dijelom u susjednoj Dalmaciji do Hvara). Njihova prirodna, genomska i dialektna granica je dolina rijeke Neretve:

Ikavci genoma Eu7/I1b

Zapadno od Neretve i sjevernijih gorskih grebena Bitovnje (1.744 m) i Vranice (2.112 m), od Travnika pa sve do srednjeg Jadrana uglavnom prevladavaju ikavci i to su u jugozapadnoj Bosni, zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori štokavski ikavci, a uz Jadran i na susjednim otocima čakavski ikavci. Zamalo svi ovi zapadno od Neretve imaju u visokom postotku nadpolovično nazočan naš tipski dinarski haplotip Eu7 / I1b, a povrh toga su i svi ovi u ogromnoj većini katolički Hrvati, dok je medju njima zanemariv broj pravoslavaca i muslimana. Taj dinarski genom je ovdje u zapadnoj Hercegovini najviši unutar cijele Europe i obuhvaća 60-72% ovih Hercegovaca, a inače je u Euraziji još znatno viši samo na Kavkazu do 90% kod gorskih naroda Dargyni i Swaneti. Takodjer i u susjednoj srednjoj Dalmaciji kod katoličkih ikavaca je isti haplotip razmjerno visok po 40-60% tj. najviši kod nas nakon Hercegovine. Unutar toga haplotipa se ovdje nalaze 3 ikavske inačice:

  • Ikavski čakavci: Ovi su jezično najarhaičniji i danas izostaju u Hercegovini, a najbliži su uz more u srednjoj Dalmaciji i na susjednim srednjojadranskim otocima.
  • Staroikavski šćakavci: To je stari prijelazni medjudialekt izmedju čakavice i štokavštine koji je u srednjem vijeku prevladavao u velikom dijelu zapadne BiH i na njemu su brojni nadpisi stećaka i listine bosanskih vladara pisane bosančicom. Dosad se znatno smanjio pa se još mozaično govori uz rijeku Ramu ni zapadnije do Duvna, Livna i dalje uz Unu do Bihaća, ali su u srednjem vijeku ovi šćakavci postojali i istočnije do Trebinja. Vidi još pobliže: Staroštokavska ikavica.
  • Novoštakavski ikavci: Ovo je najmladja ikavska inačica koja je danas najraširenija na kopnu zapadno od Neretve i dalje u dalmatinskoj Zagori, ali osim ikavskog jata ima malo inih osobitosti i akcenti su uglavnom pomaknuti na početak riječi.

Jekavci gen. Eu19/R1a

Istočniji jekavci prevladavaju uglavnom istočnije od Neretve, Bitovnje i Vranice, tj. u srednjoj Bosni i istočnoj Hercegovini, a zapadnije su mozaično rjedji uglavnom samo kod pravoslavnih Vlaha. Kod tih istočnih jekavaca je naš posebni dinarski haplotip s manjim udjelom tek od 20-30%, pa većinom prevladava istočnoeuropski općeslavenski haplotip Eu19 / R1a oko 30-40% koji je inače raširen i čest u istočnoj Europi kod većine Slavena (i Magjara). Značajno je da su jekavci s ovim genomom tu podjednako zastupljeni kod sve 3 etno-vjerske grupe tj. ima ih najviše kod pravoslavnih Vlaha u zaledju, pa kod islamskih Bošnjaka i razmjerno najmanje kod katoličkih Hrvata prama južnom primorju. Danas unutar tih istočnih jekavaca nema izrazitih inačica, ali su ove bile izrazite u srednjem vijeku, kad su po očuvanim tragovima prije Turaka tu postojale 2 starojekavske inačice:

  • U istočnom zaledju do istočne Bosne su u srednjem prevladavali arhaični jekavski šćakavci koji su u manjim oazama postojali sve donedavna, ali su ih dosad uništili i zatrli Srbi iz Republike Srpske.
  • Uz južnojadransko primorje u zaledju do Popova polja od ušća Neretve do Dubrovnika i Boke Kotorske se sve do 16. stoljeća većinom govorila najarhaičnija Jekavska čakavica (= zamjenica ča + jekavski jat), koja je dosad na kopnu i u jugoistočnoj Hercegovini uglavnom već izumrla, pa su dosad još preživile tek male govorne oaze na otoku Lastovu i oko Janjine na srednjem Pelješcu. Ipak bar njeni toponimi na kopnu još dijelom postoje u očuvanomu čakavskom mjestopisu na gorskim masivima Orjena i trebinjske Bjelaštice, kao zadnji očuvani tragovi ranije jekavske čakavice u jugoistočnoj Hercegovini.

Povijest Hercegovine

Hercegovina (latin. Chelmania, čakav. Murlakýa) je kulturno-povijesni prostor na primorskom jugu današnje Bosne (i Hercegovine), koja se prije nazivala Zahumlje, Humska zemlja ili Humina (latin. Chelmania). Kao povijesno-zemljopisni pojam se prvi puta spominje pod tim imenom tek od 1454. godine u pismu bosanskog sandžakbega Isabega Isakovića. Taj naziv je najvjerojatnije nastao po prethodnom hercegu Stjepanu Vukčić-Kosači, gdje slavizirani "herceg" potječe od njemačke vladarske titule novijeg vazala Herzog ili starije-srednjovjeko Herzöge (= vojvoda-vazalni princ). Stoga naša Hercegovina ustvari izvorno znači "Vojvodstvo".

Prapovijesni Iliri

Najstariji tragovi ljudskoga boravka na prostoru Hercegovine su otkriveni u (polu)pećini Badanj u kanjonu rijeke Bregave kod Stolca 1976. Ljudi su tu boravili oko 16.000 godina pr.Kr. Ina značajna nalazišta iz prapovijesti se nalaze u Varvari kod Prozora, na Crvenim stijenama iznad Trebišnjice, u Ravlića pećini kod Gruda i Zelenoj pećini iznad vrela Bune kod Mostara. U neolitu (mladje kameno doba) su postojala osim spomenutih i ljudska prebivališta na Čairu kod Stoca, Lisičićima kod Konjica i u okolici Posušja. Brončano doba od 1800. do 700. pr.Kr. je znatno bogatije arheonalazima. Najvažniji nalazi iz brončanoga doba i dijelom iz željeznog su gradine, fortifikacijske multifunkcionalne utvrde na brdskim vrhuncima, te gomile tj. nadgrobne kamene humke razmještene bez posebnog reda po brdskom krajoliku.

U željezno doba na povijesnu pozornicu izlaze Iliri kao tradicionalni stanovnici Balkana, koji se pojavljuju većinom u plemenskom ustroju kao manje zajednice što žive u međusobnom srodstvu s inim ilirskim plemenima istog kraja. Najvažnija ilirska plemena, koja su nastavala južne krajeve Bosne i Hercegovinu su najviše Delmati, Ardiejci i Daorsi. Delmati su u početku živjeli u zaledju uz velika kraška polja, kao što su Duvanjsko i Livanjsko polje, no kasnije su se proširili sve do obala Jadranskoga mora i do rijeke Neretve. U primorju i uz donju Neretvu su obitavali ratoborni Ardiejci, koji su se kao osnovnim načinom privređivanja uglavnom bavili riječnim i jadranskim gusarstvom tj. presretanjem tuđih, najviše rimskih brodova i kola. Daorsi su bili rano helenizirani i kovali su vlastiti novac, a njihov je glavni grad bio iznad Ožanića kod Stoca. Rimljani su već u 3. st. pr.Kr. prodrli u dolinu rijeke Neretve. Iz Narone (danas Vid kod Metkovića) vodili su ratne operacije protiv buntovnih Delmata, koje su konačno skršili nakon Batonova ustanka 6.- 9. god. po Kr.

Rimska Hercegovina

Hercegovina ulazi u sastav rimske provincije Dalmacije. Dalmatinski namjesnik Publije Kornelije Dolabela je iz Salone, glavnog grada Provincije Dalmacije, izgradio više cesta koje su presijecale područje sadanje Hercegovine i koje su dalje išle na sjever ili istok. Jedna od značajnijih je bila smjerom Salona - Narona - Diluntum - Leusinium (danas: Solin - Vid - Stolac - Trebinje). Iz rimskoga doba je ostao veliki broj kamenih nadgrobnih natpisa, koji se danas čuvaju u regionalnim muzejima u Sarajevu, Splitu, Mostaru i Humcu. Arheolozi su otkrili veći broj poljoprivrednih imanja (tzv. villae rusticae), među kojima su najznačajnija: Mogorjelo, Panik i Višići. U ranokršćanskom razdoblju podižu se brojne bazilike i crkve: Žitomislići, Cim, Klobuk, Tasovčići, Čerin, Lisičići i dr.

Provale Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Izrijekom navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - koje su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 2 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

  • Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2005, 2007, 2009 & in press). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".
  • Kao drugo i najgorje iznad svega je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.

Srednjovjeka BiH

U 10. stoljeću bizantski car Konstantin Porfirogenet (monografija: De administrando imperio), koga istočni izvori smatraju vjerodostojnim historičarom, na području Hercegovine bilježi 3 rane srednjovjeke "Sklavinije" (tzv. "kneževine" kod jugo-istoričara): Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910. - 950.). Kasnije Zahumlje potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira, od kojih su većina vladali barem do Neretve ili još istočnije do Crne Gore: sigurno Branimir do Skadra (879.- 892.), Tomislav 910.- 929.), Držislav do Drima (969.- 995.), Stjepan Dobroslav do Boke (1035.- 1050.) i Petar Krešimir (1056.- 1073.) - stoga je tek ideološka glupost što odnedavna unatrag smišljaju Bošnjaci (bs.wiki): da navodno 'njihova' Hercegovina nije bila u srednjovjekoj Hrvatskoj. Za ine Trpimiroviće o vlasti nad Hercegovinom nema izravnih potvrda nego tek poredbene analogije. Jedino triput kraće u doba Trpimirovića se najvjerojatnije prekida vlast nad Hercegovinom izvan Hrvatske za slabijih vladara: Krešimir II. (948.- 969.), Svetislav Surina (995.- 999.) i Dmitar Zvonimir (1076.- 1089.)

Iz ranoga srednjeg vijeka i vjerovatno iz 12. stoljeća potječe čuvena Humačka ploča, kao spiralan natpis u mješavini glagoljice i bosančice, koja je danas u bogatoj arheološkoj zbirci Franjevačkoga samostana na Humcu. Brojni su nalazi karolinških mačeva, ostruga, nakita i novca najviše bizantskoga. Za trgovinu je najveća luka bila Drijeva na Neretvi blizu Gabele. Kasniji srednjovjeki uspon bosanske države je počeo za Stjepana II. Kotromanića (1322.- 1353.) koji je prvi zavladao i Zahumljem, što će potom uglavnom ostati u vlasti bosanskih vladara. Naprotiv od 15. st. raste raste moć i samostalnost domaćih hercegovačkih čelnika, od kojih je bio najmoćniji i najznačajniji Stjepan Vukčić Kosača, koji godine 1448. uzima titulu hercega (tada staronjemački: herzöge = vojvoda), po kojoj je Hercegovina i dobila ime (= Vojvodstvo). U duhovnom životu mistična je pojava Crkve bosanske. Utvrđeni hercegovački gradovi su tada: Blagaj kod Mostara, Počitelj, Ljubuški, Vidoški, Trebinje, Mičevac, Klobuk i Ključ kod Gacka. 14. i 15. stoljeće prepoznatljivo je kulturno još po stećkima (mešebima), kamenim nadgrobnim spomenicima, većinom pisanih bosančicom u arhaičnoj šćakavskoj ikavici. Od ovih je najčuvenija nekropola Radimlja kod Stoca i Dugopolje kod Blidinja. Za povjesnike i jezikoslovce su vrijedni ti natpisi na stećkima, od kojih je najznačajniji onaj Vignja Miločevića iz Kočerina kod Širokoga Briga iz 1404. godine što je svjedok pripadnosti toga kraja bosanskoj kruni, pisan bosančicom i šćakavskom ikavicom, tada najčešćim jezikom u velikom dijelu BiH.

Turska Hercegovina

Osmanske trupe provaljuju u Bosnu 1463., a u Hercegovinu 1482. Na području povijesne Humske zemlje osnivaju Hercegovački sandjak, koji 1580. ulazi u sastav Rumelijskoga ejaleta i potom u Bosanski pašaluk. Upravna podjela je vremenom bila različita, ali se ipak najduže održavaju kadiluci i nahije kao osnovne administrativne jedinice. Turci su ovo područje nazivali Hercegovinom po njenomu ranijem vladaru hercegu Kosači, - iako je već odprije iz bizanskog doba na grčkom poznata Chersâia (lat. Chersaea = kopnena Zagora) i njeni stanovnici Chersâioi (lat. Chersaei = Zagorani-kontinentalci).

Hercegovačka rana predaja

U široj Hercegovini kao i drugdje kod nejekavskih jugozapadnih Hrvata, uz neke slavenske su još manjeviše očuvane i rane predslavenske legende, od kojih je tu najvažnija i najstarija ona o lukama i brodovima ranih Hercegovaca. Duvanjsko polje na jugozapadu BiH se nalazi usred bezvodnog krasa i u bližoj okolici nema stalnih voda, izim u tom polju povremena bujica Šuica koja ljeti presuši. Zato u duvanjskoj okolici na stotine kilometara daleko nema pravih voda ni za običan čamac i pogotovo ne za brodove. Po geološkim nalazima kroz povijestno doba još od antike, tu nikada nije bilo većih jezera i tek u najnovije doba je izgradjena umjetna akumulacija "Buško Blato" za hidrocentralu kod susjednog Livna. Unatoč toj pradavnoj bezvodici, u hrvatskim selima oko Duvanjskog polja je na staroj šćakavskoj ikavici očuvana pradavna legenda o ranijoj plovidbi njihovih brodova i postojanju ranih lučkih priveza za to brodovlje.

Znakovito je da u cijeloj BiH takva legenda postoji samo tu na jugozapadu, u arhaičnoj ikavskoj šćakavici, što je jedan od naših ranih dialekata srednjovjekog podrijetla. Stoga ta pomorska legenda može potjecati samo od duvanjskih ranijih predaka, koji su svojim brodovima nekoć vjerojatno plovili po Crnome moru. Inače su spram većine inih Slavena, bogate i prastare pomorske legende o brodovlju i o morskim duhovima, izrazita nacionalna osobitost starohovatske mitologije koju su naši dogmatski jugoslavisti dosad uglavnom zanemarili i prešutili (kao tobože "romansku" jer na slavenskim Karpatima nije bilo brodova ni plovidbe). Slična pomorska mitologija je najbolje očuvana i raznolika kod obalnih i otočnih čakavaca, ali su njezini tragovi manjeviše vidljivi bar dijelom i kod inih kopnenih ikavaca u zaledju Like i Hercegovine. U ranije antičko doba je dapače i sličan naziv Krima na Crnom moru bio Cherson, odakle su se vjerojatno rani pretci Hercegovaca zatim preselili u Hercegovinu (dok su prije u antici jamačno plovili oko Krima).

Pučanstvo i gradovi

Već prije 1. svjetskoga rata su pojedinci odlazili u svijet zbog siromaštva, dok između dva svjetska rata zbog srpske hegemonije i progona u novoj višenacionalnoj Jugoslaviji Hrvati već masovnije napuštaju svoja ognjišta i odlaze u Južnu i Sjevernu Ameriku. Prava masovna emigracija započinje nakon 2. svjetskoga rata kada je komunistička diktatura prisilila mnoge na bijeg preko granica. Početkom 1960tih prava rijeka Hrvata iz Hercegovine ide na tzv. "privremeni rad" u Njemačku, Švedsku, Švicarsku, SAD, Kanadu, Australiju, sve do Južne Afrike i Novog Zelanda. Mnoge od njih, koji su prisiljeni zaraditi za goli život, jugo-režim je proglasio "državnim neprijateljima", a time isto i njihovu rodbinu u domovini, pa im je povratak bio posve onemogućen. Slijedi pregled hercegovačkih gradova:

  • Središte Hercegovine: Mostar;
  • Zapadna Hercegovina: Široki Brijeg, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Tomislavgrad,Livno;
  • Istočna Hercegovina: Ljubinje, Bileća, Nevesinje, Gacko, Trebinje, Stolac;
  • Sjeverna gorska Hercegovina: Konjic, Prozor-Rama, Jablanica;
  • Južna primorska Hercegovina: Čapljina i Neum.

Turističke znamenitosti

Hercegovina ima niz turistički atraktivnih lokacija: Stari most i povijesna jezgra starog Mostara, stari grad Počitelj, Stari grad Stolac, Stari grad Ključ, povijesna jezgra starog Trebinja, Tekija na Buni, Arslanagića most, Osman-pašina džamija u Trebinju, Pravoslavni manastir Žitomislići, Franjevački samostan Šćit, Franjevački samostan Humac, Međugorje, Mogorjelo (villa rustica), ilirski grad Daorson, arheonalazište Gabela, nekropola stećaka Radimlje, nacionalni park Hutovo blato, pećina Vjetrenica, vodopad Kravica, jadranska kupališta u Neumu, muzej i memorijalni spomen kompleks "Bitka na Neretvi" u Jablanici.

Poznati Hercegovci

  • Umjetnici: Safvet beg Bašagić, Grgo Martić, Mak Dizdar, Ico Voljevica, Stanislav Šimić, Zvonimir Remeta, Anđelko Vuletić, Alija Nametak, Aleksa Šantić, Mirko Kovač, Hamza Humo, Alija Isaković, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić, Himzo Polovina, Safet Isović.
  • Pisci i kulturni radnici: fra Didak Buntić, Franjo Milićević, Antun Branko Šimić, Predrag Matvejević.
  • Političari: Ante Pavelić (Poglavnik NDH), Ante Marković, Gojko Šušak, Mate Boban, Rafael Boban (vođa Crne Legije), Džemal Bijedić, Avdo Humo, Miloš Komadina, Mujaga Komadina, Osman Nuri Hadžić, Gazi Husrev-beg, Safet Oručević, Ahmed paša Hercegović Kosača, Ali-paša Rizvanbegović, Smail-aga Čengić.
  • Športaši: Vahid Halilhodžić, Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Blaž Slišković, Semir Tuce, Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić, Meho Kodro, Džemal Hadžiabdić, Sead Kajtaz, Vladimir Gudelj, Nenad Bijedić, Emir Balić, Dražen Dalipagić.

Literatura

  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Čedomil Šilić 2002: Endemne i rijetke biljke Parka prirode Blidinje. Matica Hrvatska, Čitluk, 279 str.
  • Živko Jakić 1994: Orontska banovina, kronološki razvoj srednjovjekovne hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište 6: 107-120, Karlovac.
  • Noel Malcolm 1996: Bosnia, a short history. New York University Press. - ISBN 0-330-41244-2
  • Dominik Mandić 1972: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. Roma, ZIRAL.
  • Savić Marković Štedimlija 1937: Crvena Hrvatska. (pretisak Split, Laus 1991).
  • Nikola Zvonimir Bjelovučić 1929: Crvena Hrvatska i Dubrovnik. Matica hrvatska, Zagreb.
  • L. Südland (Ivo Pilar) 1918: Die südslawische Frage und der Weltkrieg (Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems). Manzsche KuK. Hof-Verlags & Universitätsbuchhandlung, Wien.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hercegovina&oldid=51327"