Starohrvatski panteon
Starohrvatski panteon (naša predkršćanska pravjera, čakav. Seune Nebéšniki): Predkšćansku pravjeru starih Hrvata prvi su razmatrali u 19. stoljeću N. Nodilo i V. Mažuranić, uglavnom složenu po očekivanom tragu staroslavenskih vjerovanja. U javnosti je nepoznato da su se kod nas predkršćanska svetišta i čak poganski obredi održali npr. u Kvarneru dijelom sve do 19. st., a pučka predaja o njima na otoku Krku i Pagu dijelom postoji još do danas. Prije je crkva onemogućavala njihovo održavanje, a potom su u Jugoslaviji dogmatski jugoslavisti odbacivali i zatirali njima nepodobne tradicije, pa je u tom sendviču izmedju crkve i ideopolitike, pravjera Hrvata većinom ostala nepoznati taboo, za koji su više ili manje svi nastojali da čim prije nestane bez traga. Teogonija obuhvaća podrijetlo i funkcijske veze različnih božanstava, mitskih likova i demona, a njihove etnokulturne skupine na odredjenom području tvore lokalni panteon (ili zbor duhova).
Sadržaj
ABSTRACT
Old-Croatian pantheon (religion of pre-Christian Croats): One presents the mithological relicts of diverse pre-Christian religion in Croatian traditions and folk mythology. Only the mythical theogony of central Shtokavians in Dinaric Alps is almost similar as noted in other medieval Slavs. Other northwestern Kaykavian tradition around Zagreb includes a less studied and mixed pantheon of ancient Celtic and Illyrian myths with partial Slavic admixtures: Triglav (tricephal god), Vidas (St. Vito), Thana (Diana), and some demons as Denevir, Vodenjak, Bazilisk, Copernica, etc. The most peculiar and very divergent from any Slavs is a stronly dualistic pantheon of Adriatic islanders and coastal Chakavians, called Seunê Nebêšniki (They Celestials) as sitting on coastal mount Velebit. Their bright positive deities of Adriatic islanders were: Sionbôg-Sevÿšna (the Supreme Almighty), Kuláp (Sea-spirit as Poseidon), Semêra (Adriatic Aphrodite), Sion-Macãn (Divine Fire-Sword), Macaklÿć (Fishing spirit), Ulÿkva (Saint Olive), Vÿntja (Saint Crane), and Hayebãj (Rainy spirit Rascal). The opposite dark demons in a perpetual fight with precedent ones were: Sionvrâg-Saÿta (demons leader: Big Satan), Tohôr (death & ice-demon), Tjarmãl (red demon of war and quake: Adriatic Ares), Šyũn (hurricane demon of shipwreck & drowneds), Mantràtja (polycephal dragon devouring men), Orkũl (sea-monster as Leviathan), Bakodlãk (Big-Bull of mitraism) and Štrigũn (stormy wizard of adultery).
Proslovne napomene
Zbog Vukova jugoslavizma i srbohrvatskog jedinstva, dosad se kod nas uglavnom nisu smjela spominjati nepodobna predkršćanska vjerovanja koja se nisu uklapala u tu jugo-ideologiju. Zato je starohrvatska teogonija donedavno ostala najmanje poznatom medju europskim narodima i najslabije proučeni dio naše izvorne etnokulture. Dosad se kod nas tek šablonski po analogiji navodilo da su i Hrvati morali imati sličnu pravjeru kao ini Slaveni, a sve ostalo izvan uglavom je šablonski prešućeno i zanemareno. Zato su u dosadašnjim prikazima (JAZU itd.) naširoko razradjeni štokavski mitovi iz središnjih dinarskih krajeva jer se najbolje uklapaju u te jugodogme, dok je zapadna kajkavska predaja jedva tek uzput spomenuta, a nepodobni čakavski mitovi i legende iz primorja i otoka su odreda prešućeni i odbačeni kao posve strani "romanski". Ovaj objektivni i nepristrani nacrt naših pučkih mitova o starohrvatskoj pravjeri se tu daje po prvi puta bez dogmatsko-idejnih predrasuda iz donedavne jugoslavenske ideologije, tj. po stvarnim pučkim predajama na terenu.
Iz pučkih mitova na hrvatskom etnokuturnom prostoru mogu se razlučiti barem tri posebna panteona, koji se većinom poklapaju s dialektima: središnji dinarski panteon koji je najbliži staroslavenskom, zapadni kelto-kajkavski sličan pravjeri srednje i zapadne Europe, te južni jadransko-čakavski panteon podrijetlom iz Starog istoka. Izim tih područnih skupina, kod nas su neki sporedni mitski likovi poznati na cijelomu hrvatskom prostoru i oni su pod raznim imenima uglavnom općepoznati i diljem Europe. Kao pučki polubogovi antičkog podrijetla kod nas se još i danas štuju najviše Mjesec, Sunce i Zora. Razne vile (kao germanske walkyre itd.) kod dinarskih štokavaca većinom imaju nebeskoplave haljine i igraju na šumskim čistinama, a kod jadranskih čakavaca slične dive nose bijelo i plešu na vrhuncima. Naše zle morije (more, morine) su zlogodnice-sudjenice nalik na antičke moire. Poznate su zle i ružne vještice koje većinom zboruju pod stablom oraha i zaštita od njih je bršljanova grana: kod gorskih štokavaca se često zovu irudica, kod kajkavaca je to copernica, a kod čakavaca većinom štriga. Kada po predaji zmije navrše 100 godina, iz njih postaju višeglavi leteći zmajevi, koji se kod kajkavaca zovu pozoj ili bazilisk, kod dinarskih štokavaca je to većinom aždaja iz gorskih jezera, a kod jadranskih je čakavaca tzv. žminj ili otočni žmÿn koji boravi u klisurastim obalnim klancima. U starohrvatskoj tradiciji, najviše u Slavoniji i na otocima je u odumiranju prastari običaj Leljo koji sadrži izbor i kićenje seoskog "kralja i kraljice", a uz njih često i inicijaciju mladih udavača: to je prapoviesno naslijedje koje se očuvalo i na Kavkazu pod imenom Le-Lo, a u Baskiji kao "il Lelo" (N.J. Marr 1934, Sakač 1940, Gušić - JAZU 1967).
Dinarski panteon (štokavska teogonija)
Tu pripadaju većinom štokavski mitovi iz iztočne Like, dalmatinske Zagore, Bosne, Hercegovine i Slavonije. Zapadna mu je granica oko rijeke Une i Krke, a do mora doseže samo na južnijem primorju, Braču i Mljetu (izbjeglice pred Turcima). To je slavizirani panteon sličan Srbima i zato je pobliže proučen u nizu uzastopnih prikaza (Zbornik za narodni život i običaje JAZU 1896-1967), pa se sad ukratko spominju najvažniji likovi.
Vrhovni Perun: Glavno je tu vrhovno božanstvo slavenski Perun po komu se zovu i neki dinarski vrhovi, ali je on iz mitova i toponimije nepoznat u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, niti na otocima. Njemu je posvećena biljka perunika (Iris), ali ju tako zovu uglavnom dinarski štokavci, dok je u zapadnoj Hrvatskoj to sabljić ili mačinac, a u Zagorju "sklepnik" i na otocima "kukura" itd. Iris je već ranije kod antičkih Ilira bila posvećena ljekovita biljka (Stipčević 1974). U kršćanstvu je Perun postao Ilija-Gromovnik, čiji su nazivi vrhova takodjer iztočno od Une i nema ih zapadnije, a kao osobno ime Ilija većinom je ograničen na dinarske štokavce pa izostaje na zapadu i većini otoka.
Veles ili Volos: Drugi je tu glavni lik slavenski bog stoke Veles ili Volos, u kršćanstvu pretvoren u Sv. Vlaha. Ostala su tu još sporedna božanstva npr. duh proljeća Vesna (odgovara jadransko-čakavskoj Semeri), pa šumski duh Stribor, itd. Takodjer je značajan i Sv. sokol (Sokolić) kao oličenje slobode i snage, dok je kod pravoslavnih štokavaca kao takav simbol orao. Tu su još značajni običaji Lada kojim se zaziva proljeće i Dodole (ili prporuše) kao zaziv kiše i plodnosti zemlje. Dobre i lijepe vile kod dinarskih štokavaca većinom imaju nebeskoplave haljine i plešu na šumskim čistinama.
Dinarski demoni: Od štokavskih zloduha je najpoznatiji vukodlak (vampir) kao mrtvac koji napada noću ljude i siše im krv. Divovi (gorostasi) su puno češći u štokavskim mitovima nego u drugim našim krajevima i odraz su sklonosti megalomaniji naših dinarskih gorštaka. Divlji čovjek je jednooki ljudožder koji živi u pećini, hvata i jede ljude. Opasni mitski zmaj kod dinarskih štokavaca je većinom kao aždaja iz gorskih jezera. Zle i ružne vještice kod štokavaca se često zovu irudica i većinom zboruju pod stablom oraha, a navodna zaštita od njih je bršljanova grana. Ovdje postoji kult svetog hrasta kao zaštitnog drveta, dok je orah ukleto stablo i zborište vještica. Po dinarskoj predaji, zemlja leži medju rogovima golemog vola i kad on mahne glavom nastaje potres. Takav dinarski panteon dijelom potječe iz antičke ilirske tradicije potom preslojene slavenskim mitovima, a strukturno odražava stočarsko-patrijarhalni mentalitet i životni stil nomadskih gorštaka. Ovi su likovi iz dinarskog panteona etički većinom indiferentni, pa uglavnom nemaju pozitivne niti negativne moralne predznake.
Zapadni panteon (Kajkavska teogonija)
Taj mitski sustav obuhvaća sjevernu Istru, Gorski Kotar, Belu Krajinu, Žumberak, Kordun, Banovinu i Hrvatsko Zagorje, a postoje i prielazne mješavine u Moslavini i Kvarneru. Većinom se poklapa s kajkavskim govorima i njima najbližim ekavskim čakavcima uz gornji Jadran. Tu je manje posebnih slavenskih likova i većina su općerašireni u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a dielom su keltskog iskona. Ovaj je panteon kod nas većinom zanemaren i razmjerno slabije proučen, tek ukoliko se slagao s dinarskim likovima i slavenskom mitologijom pa je tek nedavno sustavno razložen, a slikoviti opis tih likova dali su u svojim pričama I. Brlić-Mažuranić (1920) i Bango (1998).
1. Sv. Vid je tu glavni i najčešći lik, a u Jugoslaviji se smatrao kršćanskom zamjenom za slavenskog boga Svantevida, ali isto odgovara i ilirskom antičkom Vidasus, kao i ranoarijskom bogu liječništva Vidarna. Najveća je koncentracija Vidovih toponima u ovom dijelu Europe izmedju Zagreba i Kvarnera, gdje je čak 12 sela s imenom Sv. Vid pa još toponimi Vidovec, Vidovice, Vidonica, Vidohlam i Vidas, a po njemu se zovu i otočni vrhovi Cresa, Krka, Paga itd. Na paškom Svevidu (348m) kod sela Vidasi, sve do sredine 19. st., stajao je na piramidalnom postolju "Svetišće" (Čunčur) iz kamena klesani Vidasov idol, a ideološki ga je razorio paški župnik Mate Garković (Dometi 5 / 1995). Tamo je očuvana i predaja o hodočašćima i molitvama tom kumiru: penjalo bi se noću i 7 puta obilazilo Čunčur, zorom bi počeo post do podneva, popodne bi se slavilo i jelo bez soli, pjevale svete himne "dondole", spomenik bi se zalijevao obrednim vinom i žrtvovala šarena ovca, a na ljetni solsticij u lipnju palili su se krijesovi.
2. Triglav ili Troglav tu je drugo glavno božanstvo vrhova, koje je kod nas očuvano i pod antičkim ilirskim imenima: Troura (1.234m) iznad Lovinca u Liki i Trigêt (475m) na istočnom Krku. Pojam svetoga "Trovrha" se nalazi diljem Europe, jer su troglavog boga uz ine Indoeuropljane doduše štovali srednjovjeki Slaveni, ali podjednako i antički Kelti pa još pradavni ranoarijski Mitanni itd.
3. Sv. Jana, jednako kao antička Diana i ilirska Thana, bile su zaštitnice svetih izvora: na kajkavskom "škarnik" i slično čakavski "škarna". Antički spomenik Thane nadjen je uz toplice Topusko, a i sada je blizu Janino vrelo uz Kupu kod Jamnice. Izmedju Zagreba i Karlovca, na Žumberačkom krasu kod Jaske pod stijenom Japetića (871m) je jaki izvor i nad njim takodjer kapela Sv. Jane, a taj je scenarij sličan antičkim svetištima Silvana i Thane po stijenama Dalmacije (Mužić 1997). U pučkoj je pjesmi očuvana i Dianina pratilja kao antička košuta koja se ide napojiti na taj izvor. Samo Janino ime je ranoarijsko iz Aveste: jani = gospodja.
4. Kajkavski zli demoni. Iako u kajkavskoj teogoniji nema izrazitog dualizma (kao u čakavskom panteonu), tu su takodjer poznati neki opasni zlodusi (BANGO 1998): npr. Denevir (ili Mraok) kao noćna sablast ili utvara, pa Vodenjâk kao crni dlakavi zloduh utopljenika iz rijeke, Copernjâk (vještac, vrač) itd. Copernica: iako su vještice i drugdje kod nas manjeviše poznate, one su izrazite i najčešće kod kajkavaca, gdje su kao i u germanskoj srednjoj Europi ranije bili česti obredi njihova mučenja i spaljivanja. Opasni mitski zmajevi se kod kajkavaca zovu pozoj ili bazilisk.
5. Ini kajkavski duhovi: Zeleni Juraj je kajkavski folklorni lik u obredu zaziva proljeća i sjetve, a germanskog je podrijetla i poznat diljem srednje i sjeverozapadne Europe. Pepeljuga i šumski patuljci su takodjer tipski likovi iz srednjoeuropske germanske predaje, a kod nas su najčešći na kajkavskom sjeverozapadu sve do Kvarnera. Svarog i Stribor (šumsko božanstvo) tu su jedini osobiti staroslavenski likovi, kao i sveta lipa kao zaštito drvo itd. Kajkavske šumske vile po predaji su većinom okićene zelenim granama. Tu su takodjer poznati Svečari (kresnice) ili noćna svjetla koja lebde u mraku kao duše nevine dječice.
U kajkavskoj su predaji još znakovite i nordijske priče o višednevnim velikim noćima i dugim danima, čega uopće nema na hrvatskom etnoprostoru niti u blizini, nego tek u Skandinaviji i Sibiru pa je to vjerojatno mitsko naslijedje, kod nas preneseno od doseljenih germanskih Gota. Kajkavci pjevaju o tim mitovima većinom uz folklorne gajde, a česta su i kolektivna ritualna opijanja "životnim napitkom" tj. vinom kao naslijedje od keltskih druida (Gušić 1967). Taj je kajkavski panteon nastao iz antičke ilirsko-keltske mitologije i potom je u srednjem vijeku još preslojen slavenskim i germansko-gotskim vjerovanjem, a uglavnom je odraz agrarno-sesilnog načina života.
Jadranski panteon Seunê nebêšniki
Jadranski panteon ili Seunê nebêšniki (Južnohrvatska teogonija): Ovaj bogati i osobiti južnohrvatski panteon je pobliže razrađen u drugomu paralelnom članku Jadranski nebesniki, a ovdje se navodi tek ukratko zbog poredbe s kajkavcima i štokavcima. To je jedini mitološki sustav uglavnom osobit za Hrvate i većinom nepoznat drugdje u Europi. Baš zato su ga dosad vukovski jugodogmati neznanstveno odbacili, zanemarili i prešutili, jer nema zajedničkih jugoslavenskih likova, pa je tek nedavno po prvi puta sustavno prikazan. Obuhvaća uglavnom čakavske mitove iz primorja i većine otoka, od Istre do Dubrovnika i čakavski dio zapadne Hercegovine i Like (Gacka). Idući niz jadranskih mitskih likova, božanstava i demona najbolje je opisan u deset očuvanih legenda "Vêyske Povêde" (Ognjište 7 / 1996 i Čakavska rič 29 / 1997): prvo se navode srednjovjeka ranočakavska imena, a potom su u zaporkama pridodana i novija polučakavska gdje su još poznata.
Zbor tih mitskih likova na Kvarneru zovu "Seunê Nebêšniki" (Svekoliki na nebesima) što po predaji naših otočana stoluju na onom sjajnom bijelom oblaku koji za vrijeme bure često nalegne duž planinskog grebena Velebita i zato se drugi najviši vrh na Velebitu zove Sveto Brdo (1.753m). Čakavske vile (dyve ili divice) uviek su u sniežnobielim haljinama i ne dolaze kao kopnene vile po šumama, nego plešu na otvorenim gorskim i otočnim vrhuncima. Dok su likovi iz inih kopnenih mitova etički većinom neutralni, u jadranskom je panteonu izrazita dualna polarizacija na svietle dobre duhove (Sionbôg-Sevÿšna, Kuláp, Semêra, Sion-Macãn, Ulÿkva, Vÿntja, Macaklÿć i Hayebãj), a u stalnom sukobu nasuprot njima je niz mračnih zlih demona: Sionvrâg-Šaÿta, Šyũn, Tohôr, Tjarmãl, Mantràtja, Bakodlãk, Orkũl i Štrigũn. Ovi zli demoni po predaji često djeluju pojačano u paru: Šijun + Štrigun, Šayta + Tohor itd. Dio tih mitskih likova je najviše u Kvarneru i dijelom u Dalmaciji preslikan i na zvjezdano nebo: Tohôrnica (Sjevernjača - Tramuntana), Bakodlãk (zviježdje Taurus), Mantràća (zviježdje Hydra), Orkùle (zviježdje Delfin), Vÿntja (zviježdje Grus), pa jače zvijezde Dÿva (zvijezda Spica), Tjarmãl (Antares) itd.
Neki od tih likova očuvani su najbolje na Kvarneru, dok su ostali dobro poznati i južnije uzduž Jadrana, sve do Dubrovnika: Kulaf, Šijun, Orko, Macić i Štrigun, a Šijun i Štrigun još i u kopnenom zaledju do Like i zapadne Hercegovine. Romanski su tu nazivi Kulaf, Štrigun, Ulykva i Šalamuna, a slavenski Macić i Bakodlak, dok je većina ostalih podrietlom iz Starog istoka: Sevyšna, Šayta, Semera, Vyntja, Mantraća, Tohor, Tjarmal, Hayebaj itd. Ovo je najstariji i najbogatiji mitski sustav kod Hrvata i jedan od najsloženijih u staroj Europi. Taj starohrvatski panteon je paleomediteransko-ilirskog podrijetla još preslojen indoarijskom predajom. U tom jadranskom panteonu postoji izrazita protivnost izmedju dobrih duhova i mračnih zlih demona. Ovdje dajemo samo ukratko popis gtlavnih pozitivnih i negativnih duhova koji su pobliže prikazani u patralelnom članku Jadranski nebesniki (iduće oznake: ◘ = romanski nazivi, ● = imena podrietlom iz Starog istoka).
Pozitivna božanstva (dobri duhovi)
Pozitivni dobri duhovi iz čakavske mitologije su u našemu jadranskom panteonu: Sionbôg-Sevÿšna ● (Svemogući vječni Bog), ◘ Kuláp (pomorski bog kao Posejdon), ● Semêra (božica sreće i ljepote), Sion-Macãn (Božji mač ognjeni protiv demona), Macaklÿć (dobri duh ribolova), ◘ Ulÿkva (duh Posvećeng ulja), Vÿntja (predhistorijski Sveti ždral) i Hayebãj (Kišni duh).
Negativni demoni (mračni zlodusi)
Negativni mračni zlodusi iz tradicijske jadranske mitologije su: Sionvrâg-Šaÿta (Veliki Sotona-predvodnik demona), Tohôr (ledeni zloduh smrti i zime), ● Tjarmãl (krvavi zloduh rata i potresa), ● Šyũn (orkanski zloduh brodoloma i utopljenika), ● Mantràtja (stoglavi Prazmaj - ljudožder), ◘ Orkũl (čudovište - velekit kao biblijski Leviathan), Bakodlãk (silni sveti Prabik) i ◘ Štrigũn (vještac oluje i preljuba).
Glavna literatura
- M. Bango: Naši pripovedači. Kaj, 31/2: 79 - 88, Kajkavsko spravišče, Zagreb 1998.
- Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine. Zagreb - Slavonski brod 1920.
- Mihovil Lovrić: Seunê Nebêšniki, starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova. Ognjište, 9: 425-432, Karlovac-Zagreb 1998.
- Ivan Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. 5. izdanje, 599 p., Dominović, Zagreb 1997.
- Marin Šemudvarac: Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Doktorska disertacija, 117 str., Bogoslovni fakultet, Zagreb 1946.
- Mitjel Yošamýa: Dualna teogonija i orientalna pomorska kozmologija u starohrvatskoj predaji. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, Iranian cultural center, p. 257-294. Tehrân 1999.
- Mitjel Yošamýa i sur.: Gan-Veyãn. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 979 p., Zagreb 2004 (2. izdanje, 1224 str., ITG – Zagreb 2005).
Vidi još
Reference
Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and WikiSlavia.