Jadranski panteon
Jadranski panteon (Seune nebešniki - čakavska predkršćanska pravjera): Predkšćansku pravjeru starih Hrvata prvi su razmatrali u 19. stoljeću N. Nodilo i V. Mažuranić, uglavnom po očekivanom tragu staroslavenskih vjerovanja. U javnosti je nepoznato da su se kod nas predkršćanska svetišta i čak poganski obredi održali npr. u Kvarneru dijelom sve do 19. st., a pučka predaja o njima na otoku Krku i Pagu dijelom postoji još do danas. Prije je crkva onemogućavala njihovo održavanje, a potom su u Jugoslaviji dogmatski jugoslavisti odbacivali i zatirali njima nepodobne tradicije, pa je u tom sendviču izmedju crkve i ideopolitike, pravjera Hrvata većinom ostala nepoznati taboo, za koji su više ili manje svi nastojali da čim prije nestane bez traga.
Teogonija obuhvaća podrijetlo i funkcijske veze različnih božanstava, mitskih likova i demona, a njihove etnokulturne skupine na odredjenom području tvore lokalni panteon (ili zbor duhova)), koji je ovdje sažeto prikazan iz dostupne literature o čakavskoj etnokulturi. Dok su ranije unitarni jugoslavisti kod nas inzistirali samo na zajedničkoj slavenskoj pravjeri i idejno zanemarili sve ostalo, tek u novije doba su jugozapadnu pravjeru jadranskih čakavaca i šćakavskih ikavaca pobliže razradili dr. Ivan Mužić (1991, 1994), prof. Mitjel Yošamya (1999, 2004, 2005) i ini mladji kulturni istraživači. Značajno je da su čakavski i kajkavski panteon dijelom slični, izim što kopnenim kajkavcima manjkaju pomorski duhovi. Inače se kod nas jadransko-čakavski panteon najviše razlikuje od štokavsko-dinarskoga s kojime ima tek malo zajedničkih sporednih likova npr. općepoznate europske vile, ali su i te drugačijih boja i ponašanja.
Sadržaj
Abstract
Adriatic celestials (Chakavian pre-Christian theogony): One presents the mithological relicts of a pre-Christian dualistic religion in Chakavian traditions of Adriatic islanders. This early Adriatic pantheon called Seunê nebêšniki (Celestials) sitting on coastal mount Velebit, and they included some bright pozitive deities in a perpetual fight with bad dark demons. Their past positive deities were: Sionbôg-Sevÿšna (the Supreme Almighty), Kuláp (Sea-spirit as Posejdon), Semêra (Adriatic Aphrofite), Sion-Macãn (Divine Fire-Sword), Macaklÿć (Fishing spirit), Ulÿkva (Saint Olive), Vÿntja (Saint Crane) i Hayebãj (Rainy spirit Rascal). The opposite dark demons were: Sionvrâg-Šaÿta (demons leader - Big Satan), Tohôr (demon of ice & death), Tjarmãl (red demon of war and quake), Šyũn (hurricane demon of shipwreck and drowneds), Mantràtja (polycephal dragon devouring men), Orkũl (sea-monster as Leviathan), Bakodlãk (Big-Bull of mitraism) i Štrigũn (stormy wizard of adultery).
Proslovne napomene
Zbog Vukova jugoslavizma i srbohrvatskog jedinstva, dosad se kod nas uglavnom nisu smjela spominjati nepodobna predkršćanska vjerovanja koja se nisu uklapala u tu jugo-ideologiju. Zato je starohrvatska teogonija donedavno ostala najmanje poznatom medju europskim narodima i najslabije proučeni dio naše izvorne etnokulture. Dosad se kod nas tek šablonski po analogiji navodilo da su i Hrvati morali imati sličnu pravjeru kao ini Slaveni, a sve ostalo izvan uglavom je šablonski prešućeno i zanemareno. Zato su u dosadašnjim prikazima (JAZU itd.) naširoko razradjeni štokavski mitovi iz središnjih dinarskih krajeva jer se najbolje uklapaju u te jugodogme, dok je zapadna kajkavska predaja jedva tek uzput spomenuta, a nepodobni čakavski mitovi i legende iz primorja i otoka su odreda prešućeni i odbačeni kao posve strani "romanski". Ovaj objektivni i nepristrani nacrt naših pučkih mitova o starohrvatskoj pravjeri daje se bez dogmatsko-ideoloških predrasuda iz donedavne jugoslavenske ideologije.
Iz pučkih mitova na hrvatskom etnokuturnom prostoru mogu se razlučiti barem tri posebna panteona, koji se većinom poklapaju s dialektima: središnji dinarski panteon koji je najbliži staroslavenskom, zapadni kelto-kajkavski sličan pravjeri srednje i zapadne Europe, te južni jadransko-čakavski panteon podrijetlom iz Starog istoka. Izim tih područnih skupina, kod nas su neki sporedni mitski likovi poznati na cijelomu hrvatskom prostoru i oni su pod raznim imenima uglavnom općepoznati i diljem Europe. Kao pučki polubogovi antičkog podrijetla kod nas se još i danas štuju najviše Mjesec, Sunce i Zora. Razne vile (kao germanske walkyre itd.) kod dinarskih štokavaca većinom imaju nebeskoplave haljine i igraju na šumskim čistinama, a kod jadranskih čakavaca slične dive nose bijelo i plešu na vrhuncima. Naše zle morije (more, morine) su zlogodnice-sudjenice nalik na antičke moire. Poznate su zle i ružne vještice koje većinom zboruju pod stablom oraha i zaštita od njih je bršljanova grana: kod gorskih štokavaca se često zovu irudica, kod kajkavaca je to copernica, a kod čakavaca većinom štriga. Kada po predaji zmije navrše 100 godina, iz njih postaju višeglavi leteći zmajevi, koji se kod kajkavaca zovu pozoj ili bazilisk, kod dinarskih štokavaca je to većinom aždaja iz gorskih jezera, a kod jadranskih je čakavaca tzv. žminj ili otočni žmÿn koji boravi u klisurastim obalnim klancima. U starohrvatskoj tradiciji, najviše u Slavoniji i na otocima je u odumiranju prastari običaj Leljo koji sadrži izbor i kićenje seoskog "kralja i kraljice", a uz njih često i inicijaciju mladih udavača: to je prapoviesno naslijedje koje se očuvalo i na Kavkazu pod imenom Le-Lo, a u Baskiji kao "il Lelo" (N.J. Marr 1934, Sakač 1940, Gušić - JAZU 1967).
Jadranski panteon Seunê nebêšniki
Jadranski panteon ili Seunê nebêšniki (Južnohrvatska teogonija): To je jedini mitološki sustav uglavnom osobit za Hrvate i većinom nepoznat drugdje u Europi. Baš zato su ga dosad vukovski jugodogmati neznanstveno odbacili, zanemarili i prešutili, jer nema zajedničkih jugoslavenskih likova, pa je tek nedavno po prvi puta sustavno prikazan. Obuhvaća uglavnom čakavske mitove iz primorja i većine otoka, od Istre do Dubrovnika i čakavski dio zapadne Hercegovine i Like (Gacka). Idući niz jadranskih mitskih likova, božanstava i demona najbolje je opisan u deset očuvanih legenda "Vêyske Povêde" (Ognjište 7 / 1996 i Čakavska rič 29 / 1997): prvo se navode srednjovjeka ranočakavska imena, a potom su u zaporkama pridodana i novija polučakavska gdje su još poznata.
Zbor tih mitskih likova na Kvarneru zovu "Seunê Nebêšniki" (Svekoliki na nebesima) što po predaji naših otočana stoluju na onom sjajnom bijelom oblaku koji za vrijeme bure često nalegne duž planinskog grebena Velebita i zato se drugi najviši vrh na Velebitu zove Sveto Brdo (1.753m). Dok su likovi iz inih kopnenih mitova etički većinom neutralni, u jadranskom je panteonu izrazita dualna polarizacija na svijetle dobre duhove (Sionbôg-Sevÿšna, Kuláp, Semêra, Sion-Macãn, Ulÿkva, Vÿntja, Macaklÿć i Hayebãj), a u stalnom sukobu nasuprot njima je niz mračnih zlih demona: Sionvrâg-Šaÿta, Šyũn, Tohôr, Tjarmãl, Mantràtja, Bakodlãk, Orkũl i Štrigũn. Ovi zli demoni po predaji često djeluju pojačano u paru: Šijun + Štrigun, Šayta + Tohor itd. Dio tih mitskih likova je najviše u Kvarneru i dijelom u Dalmaciji preslikan i na zvjezdano nebo: Tohôrnica (Sjevernjača - Tramuntana), Bakodlãk (zviježdje Taurus), Mantràća (zviježdje Hydra), Orkùle (zviježdje Delfin), Vÿntja (zviježdje Grus), pa jače zvijezde Dÿva (zvijezda Spica), Tjarmãl (Antares) itd.
Neki od tih likova očuvani su najbolje na Kvarneru, dok su ostali dobro poznati i južnije uzduž Jadrana, sve do Dubrovnika: Kulaf, Šijun, Orko, Macić i Štrigun, a Šijun i Štrigun još i u kopnenom zaledju do Like i zapadne Hercegovine. Romanski su tu nazivi Kulaf, Štrigun, Ulykva i Šalamuna, a slavenski Macić i Bakodlak, dok je većina ostalih podrietlom iz Starog istoka: Sevyšna, Šayta, Semera, Vyntja, Mantraća, Tohor, Tjarmal, Hayebaj itd. Ovo je najstariji i najbogatiji mitski sustav kod Hrvata i jedan od najsloženijih u staroj Europi. Taj starohrvatski panteon je paleomediteransko-ilirskog podrijetla još preslojen indoarijskom predajom. U tom jadranskom panteonu postoji izrazita protivnost izmedju dobrih duhova i mračnih zlih demona. Oznake: ◘ = romanski nazivi, ● = imena podrietlom iz Starog istoka.
Pozitivna božanstva (dobri duhovi)
Pozitivni dobri duhovi iz čakavske mitologije su u našemu jadranskom panteonu: Sionbôg-Sevÿšna (Svemogući vječni Bog), Kuláp (pomorski bog kao Posejdon), Semêra (božica sreće i ljepote), Sion-Macãn (Božji mač ognjeni protiv demona), Macaklÿć (dobri duh ribolova), Ulÿkva (duh Posvećeng ulja), Vÿntja (predhistorijski Sveti ždral) i Hayebãj (Kišni duh).
1. Sionbôg-Sevÿšna (Svevišnji vječni Bog) je ranohrvatski vrhovni bog, doslovce kao Svevišnji Bog Otac s pridjevkom "Kruõl Nebêšni" (Kralj nebesa), koji je stvorio sve tj. nebo, zemlju, more, ljude itd. Njegov su znak nebeska svjetlost i toplina sunca. Naziv mu je blizak ranoarijskom bogu Sevišto iz Aveste i staroindijskom Višnu, a po funkciji najviše odgovara Zaratustrinom dobrom i pravednom bogu Ahura-Mazda.
2.◘ Kuláp je dobri duh pučine i sretne plovidbe tj. jadranski pomorski bog blizak antičkom Posejdonu (Neptunu). Naš je antički naziv iz starogrčkog kolpos (zaljev, more). Tog je podrijetla na Kvarneru i starohrvatski opći naziv za oceane: Sion-Kulàp (Pacifik), Semêrna Kulàp (Atlantik), Kulàp Yndrãn (Indijski Ocean), Tohòrna Kulàp (Arktičko more) itd. Ovaj je lik većinom bio poznat u pomorskim i ribarskim pričama duž cijelog Jadrana.
3.● Semêra (akad. Šimeru, sumer. Semiru), je dobri duh sreće, radosti i ljepote, a njezin je simbol crveni sunčani kolut na zalazu, kada na horizontu zapadno nebo odsijeva u duginim bojama, tzv. "zahõj". To ime je ranohrvatski arhaizam iz Starog istika tj. sumeranski Semiru i akadski Šimeru, a etimološki slični su još na Kvarneru staročakavski nazivi semèrni (zapadni: akad. šimeruni), Buka_Semèrna (Gibraltar), Semerãye (Amerika), Semerãne (Indijanci) itd.
4. Sion-Macãn (Šalamûna, Božji mač–Ognjeni: gotski Maithan, kajkav. Repača): Za razliku od većine europskih naroda pa i naših kontinentalaca koji se panično boje zvijezde repatice (kometa), u jadranskom je panteonu to pravedni "Sion-Macãn" (Božji mač) kojime Sionbog-Sevyšna izkazuje svoju volju i svemoć, pa se nje boje zli i griješni, a raduju joj se pravedni. Kometa je božanski poslanik i nebeski bojovnik, čija pojava znači da Sionbog osobno bdije nad nama i ne može nam nitko ništa. Ona je prvi puta bljesnula na početku svijeta i uništila prazlo - aždaju Mantraća. Slično će i pred sudnji dan nebeski svod zasjati u duginim bojama i ova Zveždyna će se pružiti širom neba, a potom će ona u strahovitom blijesku "blyscàva" nemilosrdno izkorijeniti i zauvijek uništiti sve zle demone, zločince, neprijatelje, kao i njihova predvodnika Sionvraga-Šaytu. Zato je na Kvarneru kometa bojovno oličenje dobra i pravde, koji na kraju bezuvjetno moraju pobijediti.
5. Macaklÿć (Macarôl) je dobri duh ribarstva, koji boravi u obalnim špiljama i rupama uz more kao patuljak ili djetešce sa crvenom kapicom i svijetlećim očima u noći. Po pučkoj predaji pomaže u ribolovu i ako mu ribari navečer ostave na obalim stijenama dio svoga ulova, potom imaju puno bogatiju i kvalitetniju lovinu. To je česti lik u ribarskim pričama duž cijelog Jadrana.
6.◘ Ulÿkva (Šteûli, Sv. maslina) je dobri duh koji boravi u šupljemu stablu prastare masline, pa je maslina od Istre do Boke kao i drugdje na Sredozemlju glavno sveto drvo. Zato u jadranskoj tradiciji posvećeno maslinovo ulje (šteûli) ima sličnu magičnu moć kao npr. obredno vino druida u kopnenoj predaji sjevernih kajkavaca.
7. Vÿntja (Vinća, Sv. ždral, kajkav. Žerjav) je dugonoga močvarna ptica kao dobri duh plodnih polja i žetve. Pradavnog je predpoviesnog podietla još iz heliolitskih kultura u neolitu i ucrtan je na pećinskim zidovima, a na Krku je npr. očuvan u toponimima Vinća, Vinćadol itd. Taj je lik na Kvarneru preslikan i na zvjezdano nebo gdje označuje južno zviježdje Ždral.
8. Hayebãj (Jajebâje, Kišni duh) je dobri duh koji za ljetne suše od vrhovnog Sionboga-Sevyšna zaziva kišu na presušenu zemlju i predočen je kao veliki žabac koji noću predvodi žablji koncert uoči nadolaska kišnih oblaka. To je pradavni animistički lik iz predpoviesti neolita, poznat i u drugim sušnim zemljama Sredozemlja. Prije su na Krku, na zvuk kreketa za pomoć Kišnom duhu navečer djevojke raspletene kose šibama tukle po presušenom potoku, a mladići uz njih držali upaljene baklje uz izgovor prastarih ritualnih formula (pobliže: Vejske legende i čakavski Veyske Povede).
9. Ini su još sporedni dobri duhovi u jadranskom panteonu npr. bijele dÿve (divîce, čakavske vile) koje plešu na mjesečini i zavode mladiće na noćnu ljubav, pa malÿtje (novije: malìći, kajk. kepeci) tj. dobri šumski patuljci itd.
Negativni demoni (mračni zlodusi)
Negativni mračni zlodusi iz tradicijske jadranske mitologije su: Sionvrâg-Šaÿta (Veliki Sotona-predvodnik demona), Tohôr (ledeni zloduh smrti i zime), Tjarmãl (krvavi zloduh rata i potresa), Šyũn (orkanski zloduh brodoloma i utopljenika), Mantràtja (stoglavi Prazmaj - ljudožder), Orkũl (čudovište - velekit kao biblijski Leviathan), Bakodlãk (silni sveti Prabik) i Štrigũn (vještac oluje i preljuba).
1. Sionvrâg-Šaÿta (Šagìta, Veliki Sotona) je jadranski Vrhovni Djavao, tj. Veliki Sotona ili Lucifer čiji su znakovi mrak, nesreća i bolesti, kao predvodnik svih ostalih zlih demona. Taj naš Crni duh zla i grijeha, blizak je mazdaističkom Ahrimanu, kršćanskom Luciferu i islamskom Šejtanu. Uz ta dva glavna božanstva Sionbog-Sevyšna i Sionvrag-Šayta, za jadranski je panteon značajan još i niz drugih zlih duhova i demona.
2.● Šyũn (novije Šìjun, kajk. Vodenjak) je najgori morski zloduh brodoloma i utopljenika, a predočen je kao strašni orkanski vrtlog (tornado) što poput viseće surle silazi iz mračnoga prijetećeg oblaka (cumulonimbus) uz sijevanje munja i tutnjavu orkanskog vjetra. Po jadranskoj pučkoj predaji je jedina obrana od toga crtanje šestokrake zvijezde i ubod crnim nožem u njezino središte. Postoji takodjer pripadni čakavski glagol šijunát i pojam šijunâda (= divljanje oluje). To ime je ranohrvatski arhaizam iz Starog istoka, podrijetlom od naziva Šiun (orkanski bog) kod ranih Hetita i siuni (oluja) iz Aveste. Ovo je najčešći demon u pomorskim i ribarskim pričama uzduž cijelog Jadrana i u Hercegovini.
3. Tohôr (german. Thor, kajk. Denevir) je ledeni demon hladnoće, sjevera i podzemlja, a njegovi su simboli ledena zima i smrt. Po pučkoj predaji na Kvarneru, njegovo je djelo ledeni zimski orkan "levantâra" sa sniježnim mećavama kada se zaledi i more pod Velebitom. Ovo neslavensko ime je povezano s ranogermansko-nordijskim bogom Thor-om, a sličnog su podrijetla na Kvarneru bodulske riječi tohôrni (sjeverni), Tohorãj (Baltik - Skandinavija) i Tohorãn (Nordijac-Skandinavac). Preslikan je takodjer i na nebeski svod, gdje stara Tohôrnica na Kvarneru znači zvijezdu Sjevernjaču (noviji naziv Tramuntâna).
4.● Tjarmãl (Ćàrmalj, kajkav. Jerina) je bijesni zloduh rata, potresa i krvi, a njegov je znak crvena zvijezda Antares u zviježdju Škorpiona, koja se povremeno "iz podzemlja" diže nad južnim horizontom. To je ranohrvatsko ime iz Starog istoka, povezano s indovedskim imenima Karmilika i armenskim Karmir.
5.◘ Orkũul (Uôrko, Njorgo) opisuje se kao divovsko morsko čudovite poput kita ili morske zmijurine i blizak je biblijskom Leviathanu. To je inače opći naziv za kitove na Kvarneru, pa je na Krku orkulàtva = kitolov, orkatũr = kitolovac, orkulÿć = mladi kitić, orkulÿna = golema ulješura, itd. To je česti demon u pučkim pričama duž Jadrana od Istre do Dalmacije. U čakavskoj predaji iz Kvarnera preslikan je i na zvjezdano nebo, gdje naziv Orkule označuje zviježdje Kita.
6.● Mantràtja na Kvarneru (u Dalmaciji Matresîna, u Istri Žminìna) je stoglavi prazmaj, kao strašni križanac (himera) izmedju raznih zvjeradi, zmija i ptica grabljivica. Po opisu nalikuje na reljefe čudovišta iz prapovijesnog Starog istoka kao asirski Sirruš i hetitska Hilluryankas, pa nosi staročakavski nadimak Mantràća-Macomùja (= Prazmaj-Višeglavi). To je ranohrvatsko ime indoiranskog iskona, slično kao ranoarijska Mathrasca u Avesti i Mantritya u Vedama. Po Vejskim legendama je nakon stvaranja svijeta ona proždirala ljude, ali ju je svojim blijeskom uništila zvijezda repatica koju je poslao Sionbog-Sevyšna da spasi čovječanstvo. Na Kvarneru je preslikana i na nebeski svod, gdje "Mantraća" označuje zviježdje Hydra.
7. Bakodlãk (Bikodlak, Sv. Prabik; perz. Bak) je ogromni magični bik koji po bodulskoj predaji u sumrak napada ljude i stoku. Ovaj antički lik je preuzet iz arianskog mitraizma u Rimskom carstvu, a kod nas je očuvan u antičkim zapisima i arianskim žrtvenicima u kamenu. Na Kvarneru je preslikan i na nebo, gdje je "Bakodlak" zodijakalno zviježdje Taurus.
8.◘ Štrigũn (Višćûn, Vještac, kajk. Copernjak) je antički sredozemni demon i vrlo je čest u pričama uzduž cijelog Jadrana. To je noćni zloduh koji po predaji može letiti i vidi daleko iza horizonta, pa upravlja oblacima i tučom. Za oblačnih noći bez mjesečine on navodno napastuje i siše mlade žene u snu. Zaštita od njega je po predaji zabijena konjska potkova na ulaznim vratima.
9. Ostali su sporedni čakavski demoni u jadranskom panteonu još npr. leteće zle štrÿge (vîšće, vještice, kajk. copernice) koje uzrokuju svadju i nesreću, pa morìje (zlogodnice-krvopije) koje noću sišu krv, čupaju srce i donose bolesti itd.
Selenoskop (Lunarni horoskop)
Izvorni starohrvatski selenoskop (Lunarni horoskop): Za razliku od većine inih europskih naroda, pučki horoskop kojim se po našoj domaćoj predaji tumače ljudske sudbine uopće nije bio solarnog podrijetla s 12 zodijakalnih mjeseci kao drugdje, nego je vremenski puno podrobiji i lunarnog tipa tj. prema ilirskom mjesečevom kultu (Mužić 1997). Po starohrvatskoj pučkoj predaji, kroz 52 tjedna godišnje sreća, sklonost i sposobnost novorodjenih prvenstveno je odredjena mjesečevim fazama i ljudi su različiti ovisno o rodjenju u mijeni, mladjaku, uštapu i zadnjoj četvrti. Zbog detaljnijeg odredjivanja sudbine po mjesečevim tjednima, ovaj bi selenoskpo u proricanju navodno bio sigurniji i precizniji od 12-mjesečnog solarnog horoskopa. Stoga je Zodijakov solarni horoskop kod nas tek noviji pomodni uvoz iz globalne popkulture za otudjene gradjane. Povrh toga je Zodijakov horoskop danas postao astronomski nesuvisao, jer je postavljen još odavno na Starom Iztoku, a u medjuvremenu se kroz protekla 3 tisućljeća Zemljina ekliptika znatno pomaknula, pa je zato stvarni astronomski Zodijak već promienjen za cijeli jedan mjesec i više nema izravne veze s tim zastarjelim i uvoznim solarnim horoskopom.
Glavna literatura
- I. Mužić: Podrijetlo i pravjera Hrvata. Naklada Kaćić i Matica Hrvatska, Zagreb-Split 1991.
- I. Mužić: Autoctonia e prereligione sul suolo della provincia Romana di Dalmazia. Accademia Archeologica Italiana, Roma 1994.
- M. Šemudvarac: Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Doktorska disertacija, 117 str., Bogoslovni fakultet, Zagreb 1946.
- M. Lovrić: Seunê Nebêšniki, starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova. Ognjište, 9: 425 - 432, Karlovac - Zagreb 1998.
- Z. Yošamýa: Dualna teogonija i orientalna pomorska kozmologija u starohrvatskoj predaji. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, Iranian cultural center, p. 257-294. Tehrân 1999.
- M. Yošamýa, Z. Yošamýa: Gan-Veyãn. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 979 p., ITG – Zagreb 2004 (2. izdanje, 1224 str., Zagreb 2005).
Poveznice
Reference
Compiled and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and WikiSlavia.
