Starohrvatski samuraji

Starohrvatski samuraji: Za razliku od standardnih europskih vitezova koji se odlikuju časnim ratovanjem i moralnim poštenjem, slični istočnjački pojam samuraja ima znatno dublje značenje. To obuhvaća bezgraničnu odanost moralnim idealima i altruističku spremnost boriti se za njih do posljednjeg daha, pa neslomljivu upornost u bojevanju i volju za umrijeti bez bijega čak u bezizlaznim situacijama. Po poredbenim studijama ruskog etnosociologa Gumileva (1967. i 1989.), pojave običnih vitezova su značajne za etnogrupe u svim zdravim fazama nacionalnog razvitka, dok se samurajski altruizam do smrti nalazi prvenstveno u ranim fazama razvitka mlade nacije, ali rjedje i kasnije u zreloj etnofazi ako nastupi jača vanjska ugroza opstanku etnogrupe. U početno doba rasta i razvitka su baš takvi samuraji (pasionari) najviše priznati i cijenjeni članovi društva koji postaju nacionalnim predvodnicima. Naprotiv su u srednjoj fazi stagnacije rjedji i imaju manji društveni ugled od utilitarnih egocentrika. U završnoj fazi nacionalnog raspada po Gumilevu pretežu uglavnom pragmatični egoisti dok požrtvovne samurajske ličnosti više ni ne postoje ili ako se možda i pojave, dekadentno društvo je spram njih izdajničko i odbacije ih kao suvišne ekscentrike (kao baš sada u Hrvatskoj).

Abstract

Samuray ( 侍 ) is the term for the military nobility of pre-industrial Japan. According to translator William Scott Wilson: "In Chinese, the character 侍 was originally a verb meaning to wait upon or accompany a person in the upper ranks of society, and this is also true of the original term in Japanese, saburau. In both countries the terms were nominalized to mean "those who serve in close attendance to the nobility," the pronunciation in Japanese changing to saburai." According to Wilson, an early reference to the word "samurai" appears in the Kokin Wakashū (905–914), the first imperial anthology of poems, completed in the first part of the 10th century. By the end of the 12th century, samurai became almost entirely synonymous with bushi (武士), and the word was closely associated with the middle and upper echelons of the warrior class. The samuray followed a set of rules that came to be known as Bushidō. While they numbered less than 10% of Japan's population samurai teachings can still be found today in both everyday life and in martial arts such as Kendō, meaning the way of the sword. Out of Japan e.g. in Europe, Japanese acknowledged the honour of a samuray chiefly to the Croat-Hungarian hero Nikola Šubić Zrinski perished in defense of Siget against many Turks, and former similar roles among Croats had also the king Petar Svačić, and Dalmatian general Zohair al-Ameri.

Idealno zamišljeni samuraj

Idealni samuraj u tradicionalnom japanskom smislu, spreman da u svakom trenutku žrtvuje svoj život kako bi pokazao odanost, nije bio fanatik koji ne razmišlja. Jer i pored sve težine vanjskih obveza, on nikada nije zaboravljao dužnost prama svojoj savjesti. Tu je posebno značenje davano instinktu samostalnog razmišljanja o stvarima, koji je mogao dovesti do određene samostalnosti u mišljenju. Iskreno vjerovanje u bilo koju vjeru, ma koliko ona na prvi pogled izgledala ortodoksno, moglo je jako utjecati na samuraja. Dokaz su brojni ratnici iz Kjušua koji su se odlučili za kršćanstvo i nevjerojatna hrabrost s kojom su mnogi od njih gledali mučeničkoj smrti u oči.

Postoji dosta nesporazuma u shvaćanju povijesti, karaktera, vjere i položaja samuraja, posebno u novijim industrijskim društvima na pragmatičnom Zapadu, koja se jače razlikuju od japanskog. Ova iskrivljena shvaćanja su plod emocija i često idu u 2 krajnosti - obožavanje i gadjenje. Stoga se u Europi i Americi postavlja pitanje: »U čemu je tajna japanskog vojnog uspjeha?« Najjasniji odgovor na ovo pitanje daje knjižica pod nazivom "Bušido - duša Japana", koju je napisao profesor tokijskog Carskog sveučilišta, dr. Inazo Nitobe. Ova knjiga danas skoro zaboravljena, bila je svojedobno pravi bestseler u Britaniji i Americi. Prvi put je tiskana 1900. godine i izašla je čak u 17 izdanja kroz idućih 12 godina. Dr. Nitobe je studirao u SAD, gdje se pridružio sekti kvekera. Kada se vratio u Japan, ubrzo je stekao glas kršćanskog učitelja i pisca, ali i nekoga tko je bez obzira na sve, okrenuo leda tradicijskim religijama i japanskoj etici. Npr. u jednoj od njegovih knjiga pod nazivom Ići-nići ići-gen (Po jedna riječ na dan), on jednako hvali poruke budizma, konfucijanizma i stare japanske poezije, kao i poruke Biblije.

Izvorni iskon samuraja

Podrijetlo samuraja kao i ukupnog japanskog naroda, još je obavijeno maglom. U dalekoj prošlosti, Japan su možda u naletima, naselili došljaci s otočja jugozapadnog Pacifika i s azijskog kopna. Danas ne postoje zapisi koji bi upućivali na takve selidbe naroda, ali japanski folklor - moćna mitologija koja se početkom XX. stoljeća izdigla do nacionalne vjere — ukazuje da su zemlju osnovala neka božanstva s Visokih nebesa i da je božica sunca poslala svog unuka na vrh planine Kjušu i naredila mu da vlada od bogova stvorenom »Centralnom ravnicom«. Taj mitski lik bi bio car Dimu, prvi u dugom nizu vladara. On je sa svojim sljedbenicima, precima sadašnjih Japanaca, silom oružja pokorio tadanji domorodački narod. Njihove žrtve su najverovatnije pretci kavkaskog naroda Ainu, koji još danas žive u manjem broju na otocima Hokkaido i Sahalin. Kako su Japanci vjerovali da su planine, ravnice, šume, potoci i stijene njihove zemlje božanskog podrijetla, stvorena su dva kulta koja ujedinjena tvore šintoizam, religiju koja je stalno utjecala na psihologiju ukupnog naroda. Prvi od ova dva kulta se mogao objasniti kao posebno poštovanje Sunca. Drugi je blisko povezan s prvim, pa čini jako osjećajno shvaćanje prirode — ne samo promjene godišnjih doba nego i drveća, biljaka, zemlje, svega što tvori okoliš u kojemu čovjek živi.

Nemoguće je shvatiti Japance, ako se ne uzme u obzir njihovo osjećanje za neuljepšano i jednostavno. Za sve novije ekstravagancije, od ljepota perioda Nara iz XIII. st. po Kr. do velegradskog Tokija od nedavnih sedamdesetih godina, inspiracija je uvezena iz inozemstva, ranije iz Kine ili sada iz Amerike. Pravi domorodački instinkt Japana oduvijek je usmjeren onomu što je strogo ozbiljno i asketsko. Sve do pronalaska parobroda, japanskom otočju se teško moglo pristupiti, čak ni s obližnjega azijskog kontinenta. Tjesnac Cušima koji dijeli Japan od Koreje, bio je dovoljno širok i vremenski vrlo riskantan da bi se narušila homogenost Japanaca od vremena legendarnog cara Dimu. Posve sigurni u svoj brdoviti arhipelag i uvjereni u posebnu zaštitu koju im je pružala njihova božica sunca i ina božanstva — poznata pod nazivom kami, pravi obožavaoci prirode, jednostavni i razvijenog instinkta, Japanci su posjedovali čvrstoću na koju nije mogao utjecati nitko sa strane. Ni snažna budistička metafizika ili Konfucijeva etika nisu bile u stanju to iskorijeniti. Iz takvog naroda se u XI. st. izdigla posebna vojnička klasa samuraja.

Samuraji nisu tvorili trajnu ratnu oligarhiju i prije nego su mogli dobiti pravo bilo na koji dio vlasti u zemlji, za vrijeme tzv. heianskog doba, Japan je imao jednu od najprivlačnijih i najfinijih metropolskih civilizacija u povijesti. Ona je nadživjela generacije, ne dozvoljavajući nikakvo veće miješanje u poslove vlasti koja je bila u sigurnim rukama samuraja. S tim u vezi, Kina je pružala primjer koji je heianski Japan slijedio. Onog časa kad su samuraji postali neizbježni i stalni članovi vlade, mnogi od njih su tokom vremena stekli ponašanje i dostojanstvo dvorske aristokracije, kojoj su oduzeli sve osim nominalne vlasti u državnoj administraciji. U slučaju Japana, ovaj proces je bio još produbljen sklapanjem brakova između moćnih ratničkih i carskih porodica. Ipak to nije značilo kako će samuraj dati sebe da bi postigao savršenost znanstvenika ili umjetnika, ako bi time izgubio epitet čovjeka sposobnog ratovati. Napredovanje u svakodnevnom životu mora ici usporedno s vježbanjem u vojnim vještinama. Tako kaže i japanska ratnička izreka: Zeitaku va teki da (Raskoš je neprijatelj).

Sastav te ratničke klase se dosta promijenio u doba građanskog rata u 15. i 16. stoljeću. Povjesničar G.B. Shansom je istakao »da se sastav vladajuće klase u Japanu u potpunosti izmijenio do 1600. godine«. Bez obzira na sve te promjene, osnovna tradicija se održala. Oni koji su se u tom mračnom vremenu izdigli iz neznanja, vojnici-pješaci ili seljaci koji su postali poznati kapetani, bili su spremni prihvatiti stvarno ili bar formalno način ponašanja i vladanja specifičan za samuraje. Tako se i prije XVII. st. klasa samuraja stalno obnavljala i tradicije su se održale, a samurajski kodeks je obstojao. Sve to je samuraje činilo velikim u vlastitim očima i u shvaćanju cijelog društva.

Prvenstveni imperativ duha »idealnog« samuraja je bila odanost jednom gospodaru, što je važilo i za ina plemenska društva, a da se pri tome ne oseća poniženje pred onima koji tvrde da su na višim položajima. Ovom je imperativu Konfucijeva doktrina dodala čak biblijsku važnost. Odnos samuraja spram smrti je bio također vrlo važan u njegovom načinu mišljenja. Smrt je bila »lakša od pera«, što upućuje na jaki utjecaj budizma. Zen-budizam je imao odlučujuću ulogu u uvježbavanju samuraja da vladaju sobom i da rabe oružje: mač, luk, koplje itd. Zen je uveo i ritual ceremonije pijenja čaja za inspiraciju pred bitku i relaksaciju nakon nje. Što se tiče obreda sepuku (uobičajeni domaći naziv za hara-kiri), on je verojatno imao izvor u šintoizmu. Kada su bili na vrhuncu svoje moći, stil života samuraja iz doba Tokugava (1603.— 1867.) dao je primjere iz umjetnosti koji su bili asketski i pomalo ograničeni, ali ne manje vrijedni. Njegovi predhodnici iz ranijih perioda, u doba epskih borbi u gempejskom ratu iz XII. st. su bili slikovitiji. Kada se promatra psihološko ustrojstvo i organizacijska struktura samurajskog staleža u Japanu, prirodno je potražiti slične paralele u inim društvima. Jedna od tih odmah upućuje na europske srednjovjeke viteze iz doba feudalizma, npr. u doba Anžuvinaca. Ipak po onomu što znamo, vitez i samuraj se nikad nisu sreli i verojatno nisu ni znali da oni drugi uopće postoje. Ali pred nekih 400 godina, takav susret se ipak zbio između samuraja i članova europske elite, modelirane po dužnostima jedne ratničke klase - i njen osnivač je bio veliki vojskovođa.

Družba Isusova« tzv. »crkvena konjica«, bila je prilično uspješna niz godina po svom dolasku u jugozapadni Japan. Postoji veliki broj dokaza koji pokazuju kako su jezuitski redovnici i japanski samuraji bili iznimno upućeni jedni na druge, izražavajući obostrano poštovanje. Pohvale koje je za Japance izrekao Franjo Ksaverski, dobro su poznate: »Ne vjerujem da medu poganskim narodima možete naći nekog sličnog njima. Vrlo su društveni, obično dobronamjerni i obuzeti svojom čašću, koju veličaju iznad svega... Bez obzira na to koliko je neki plemić siromašan, oni mu odaju istu čast, kao da je vrlo bogat... Narod uvelike poštuje plemstvo i po njihovom shvaćanju, plemstvo je ponosno što služi gospodaru i cijeni njegove naredbe. Stoga mislim da ovo nije posljedica straha od kazne koju bi gospodar mogao izreći za nepoštovanje, nego je riječ o gubitku časti, što bi doživjeli ako ne ispune njegovu želju«.

Treba posebno uočiti da Sv. Franjo spominje riječ »čast« triput u ovom kratkom odlomku. Bez obzira na blisku srodnost, taj koncept »časti« nije jednak pojmu »obraz«. Pojam »obraz« ima manju težinu od pojma »časti«, a u feudalnom Japanu oni izvan i oni u okviru samurajskog reda npr. trgovci ili obrtnici su mogli imati »obraz« koji se mogao uvećati, smanjiti ili izgubiti. Čast je ipak puno više od toga, dodatak moralnom teretu koji svaki samuraj nosi sa sobom. Antropolozi se slažu kako je japansko društvo bilo i još je većim dijelom »stidljiva kultura«. Do današnjih dana je sasvim uobičajeno da majka upozorava svoje dijete kako će ga svako ekscentrično ponašanje izložiti podsmjehu okoline. Ona ima običaj reći: »Ako to učiniš, ljudi će ti se smijati«. Postoji razlika između ovog shvaćanja i roditeljskog mišljenja na Zapadu, gde se često može čuti: »Ne obaziri se ako ti se ljudi smiju«, po komu čovek treba slijediti svoju savijest i ne osvrtati se na ono što kažu drugi.

Ovaj više zapadnjački odnos postojao je donekle i u Japanu u doba feudalizma, pa i medu nekim članovima ratništva. Samurajska čast i odanost jednom gospodaru nije zahtijevala i slijepu poslušnost u svakoj mogućoj situaciji. Prava odanost je mogla zahtijevati protest pun štovanja, ali i ozbiljan protest koji se u ekstremnim slučajevima završavao obredom sepuku (hara-kiri). Postoje i mnogobrojni primjeri nepoštovanja medu samurajima. Isusovački misionari, neustrašivi jer su i sami imali vrlo visoko mišljenje o ratničkoj klasi među kojom su živjeli, nisu se ustezali citirati detalje samurajskih izdaja, osvetoljubivost i neosjećajnu surovost. Dok su rivalstvo u vojnim vještinama i hrabrost uzimane kao dva osnovna faktora u karakteru samuraja, bilo bi pogrješno misliti da samuraji nisu radili ništa drugo nego su se borili ili spremali za bitku. Oni su stoljećima bili vladajuća klasa Japana i time su uključeni u nacionalnu i lokalnu administraciju na svim višim razinama iznad seoskih. Ova administracija je isto bila vrlo važna za samurajski stalež. Nije bilo nužno da običan čovjek smatra vlast za ugnjetača, ali i u najboljim vremenima prama njoj se morao odnositi s dosta opreza. Suvremeni japanski je »uljudan jezik« ukrašen izrazima iz počasti i pun suvišnih riječi zbog okolišanja. Čovjek se ne može oduprijeti osjećanju kako je sve to bilo potrebno u prošlosti da se ne bi izbacila iz ravnoteže nestalna ćud ratnika. Dugi mač, istodobno smrtonosan i predivan, zahtijevao je svačiju pokornost. Kratki mač - simbol samoubojstva, nametao je nutarnje poštovanje.

Moglo se predvidjeti kako će ovaj samouvjereni ratnički stalež Japana dobiti želju da nauči vojne tehnike Zapada. Još je neobičnija odanost kojom se veliki broj samuraja, zadnjih godina XX. st. okrenuo raznovrsnim zanimanjima i trgovačkim djelatnostima značajnim za Zapad. Teško se moglo pretpostaviti početkom XIX. st. kako će japanski ratnik ikada pomisliti da postane bankar, vlasnik tvornice ili veletrgovac. Ipak su samuraji dokazali da su često bili uspješniji trgovci nego oni koji su u toj oblasti imali veliku tradiciju. Ovo pokazuje da je postojao element spuštanja na zemlju u karakteru mnogih samuraja. Ratnik se nije ustezao da zaradi novac kada se ta njegova aktivnost mogla opravdati kao građanska tj. patriotska dužnost. Izvorna narav samuraja je mnogo složenija nego što to može prikazati neki konvencionalni opis.

Uloga samuraja u društvu

Odnos između oca i sina u samurajskom društvu imao je istu osnovu kao u Rimskom Carstvu, tj. ljubav koja se krila ispod grubosti. Izgleda da je osnovni osećaj ratnikovog sina bilo štovanje pojačano strahom. U slučaju potrebe, na mladog čoveka se još u djetinjstvu svaljivala sva težina odgovornosti, koju je jedva mogao izdržati. Makar mlad, samurajski dječak je mogao postati glava porodice ako mu otac pogine.

Tradicijska japanska izreka kaže da su tri najveća životna fenomena: »vatra, potres i otac«. Nema sumnje da je strah nestajao s detinjstvom, ali neki stupanj straha je uvijek postojao. Obveza prama roditelju se nikada posve nije mogla odužiti, čak se ni smrću taj odnos nije završavao. Ispred domaćeg kamidana (obiteljskog oltara) članovi obitelji su se ispovijedali pokojnom ocu kao da je on tu stvarno ili duhovno nazočan. Ova moćna moralna odanost sina ocu, koja po kodeksu samuraja, treba ustupiti mjesto većoj obvezi ratnika prama svom gospodaru, jasno pokazuje snagu tih veza koje samuraja spajaju s njegovim feudalnim gospodarom. Klasično tumačenje značenja ove vrste odanosti predstavljeno je u knjizi Hagakure (Skriven medu lišćem), djelu jednog od samuraja s feuda Nabeshima na otoku Kiushu iz početka XVIII. st. Hagakure navodi da osnivač budizma ni Konfucije nikada nisu službovali na feudu Nabeshima, pa se njihova učenja i ne slažu s tradicijama ove kuće. Drugim riječima, samuraj koji služi daimja Nabešima, nema obveze prama bilo kojoj religiji, osim da služi svom gospodaru.

Izgleda da je Hagakure nalagalo slijepu odanost, bez obzira na to kako je bilo na feudu Nabeshima, samuraj ne samo da je imao pravo nego mu je nalagala i dužnost da se usprotivi uvijek kada je bio siguran da je potez njegovog gospodara nerazuman ili nepravičan. Ako sva uvjeravanja ne bi pomogla, onda bi se s tim prestalo ili se završilo samoubojstvom. Ovaj krajnji korak je pružao snažnu sankciju, dovoljno jaku da uzdrma odlučnost svih pa i najčvršćih i najtvrdoglavijih feudalnih gospodara. Ako se samuraj ne bi usprotivio odlučno, ali s punim poštovanjem, onda bi se njegov stav mogao protumačiti kao nelojalnost i moralni kukavičluk.

Osobnosti samuraja

Komentari koje daje profesor Donald Kean, uključuju dva bitna momenta za osvjetljavanje ličnosti samuraja. Postojala su tumačenja i vjerovanja kako obični smrtnici ne mogu shvatiti vrline samuraja i pritom je postojala paralela sa starom Grčkom. Paralela sa starom Grčkom je očigledna, mada ju ne treba preuveličati. Nema sumnje da je navika uz naklonost, vezivala samuraja za njegovu suprugu. Kao i u grčkim gradovima-državama, na žene se u samurajskom društvu gledalo kao na potencijalne ili stvarne majke, ili kao na neku vrstu objekta koji pruža fizička zadovoljstva. Na romantično zaljubljivanje gledalo se kao na giri-ninđo krizu neizmerljivih proporcija. Prama ovomu je jasno kako u srcu mnogih samuraja nije bilo »nimalo mjesta za ženu ili draganu«.

Ali u kakvom je odnosu bila duhovna ljubav između roditelja i sina? Videli smo da se odanost roditeljima smatrala nečim višim od prirodnog ljudskog instinkta i ta je veza bila etički imperativ, tj. manifestacija djetinje odanosti, koja je na ljestvici samurajskih dužnosti bila na drugom mjestu. Smatra se da su se obaveze sina prama ocu izražavale kroz njegovu ljubav i poslušnost. Izgleda da je žena lakše podnosila svoju podređenost mužu s obzirom na jake veze između nje i njene dece. Ovo se posebno odnosi na sinove, jer kćer nakon udaje odlazi u kuću mladoženje. Briga za majku-udovicu i samoodricanje u tim slučajevima imali su veliku važnost za samurajski stalež. Tako se npr. Hidejoshi prama svojoj staroj majci odnosio s bezgraničnom ljubavlju i pažnjom, trudeći se da s njom bude u stalnom kontaktu bar u pismima, ako već nije mogao biti pored nje.

Naši najveći samuraji

Naš Nikola Šubić Zrinski posebno je cijenjen i poštovan u dalekom Japanu i prije svega zbog svoje časne samurajske smrti je tamo prihvaćen kao pravi samuraj i jedan od rijetkih takvih izvan Japana. Prije njega imamo u srednjem vijeku barem još dva slična bojna heroja sa samurajskim značajkama, a to je zadnji hrvatski kralj Petar Svačić (Petar II. Slavac Krešimirov) i naš dalmatinski general u ranoj Španjolskoj - Zohair al-Ameri, koji su sva trojica junački poginuli na sličan samurajski način. Kasnije u novovjeko doba više nemamo takvih izrazitih nacionalnih samuraja u japanskom smislu, osim tek standardnih europskih vitezova.

Šubić-Zrinski u Japanu

U počast samurajskoj smrti Nikole Šubića Zrinskog, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere "Nikola Šubić-Zrinski" koju su naučili 1919, nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prama domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki jugozapadno od Honshua u Japanu. Tijekom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu, nedaleko od Osake otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu "U boj, u boj!" Zato je 26. veljače 2006. u dvorani Kokugian u Tokiju, japanski muški zbor od 1.000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem odpjevao "U BOJ", što je bio svjetski rekord takve vrste zborovnog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih, bilo je i hrvatsko veleposlanstvo u Japanu.

Nikola Šubić Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog", sve dosad se slavi kao najveći hrvatski vojni junak, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom. Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena Zrinskom, posebno se ističu opera "Nikola Šubić Zrinski" i trg Zrinjevac u Zagrebu. Povodom 500. obljetnice rođenja ovog, kako su ga nazvali, "hrvatskog Leonide", u Čakovcu je podignut spomenik Nikoli Zrinskom, nenadmašnom sigetskom junaku. Brončani kip, visok oko 3 metra, postavljen u perivoju uz velebni dvorac Zrinskih, svečano je, u nazočnosti mnogih visokih uzvanika, dana 6. prosinca 2008. godine otkrio predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić. Tijekom nedavnog rata u BiH, brigada HVO-a iz Busovače nosila je ime Brigada "Nikola Šubić Zrinski".

Nikola Šubić Zrinski

Nikola Šubić Zrinski (kajk.& čakav. ban Mikula od Sigeta, jugosl.: 'grof Nikola IV. Sigetski', mađarski: Zrínyi Miklós): Zrin 1508.- Siget (Mađarska) 7. rujna 1566, bio je hrvatski ban, državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član plemićke obitelji Šubići-Zrinski.

Životopis

Ban Nikola Šubić Zrinski, po jugoistoričarima grof Nikola IV. Zrinski-Sigetski ili Nikola Zrinski stariji (jer je u rodoslovlju obitelji Zrinski četvrti po redu s tim imenom), bio je sin Nikole (III.) Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre (kasnijeg) hrvatskog bana Ivana Karlovića. Nikola je ratovao protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Car Karlo V. nagradio ga je tada konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Dana 17. lipnja 1543. godine oženio se Nikola Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. U tom braku rodilo se mnogo djece, od kojih je najpoznatiji Juraj (IV.) Zrinski. Među Nikolinim potomcima najznačajniji su njegov unuk Juraj (V.) Zrinski, te praunuci Nikola i Petar. Kralj je Nikoli za njegove vojne zasluge darovao Međimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koje se od 1546. godine nalazi u posjedu porodice Zrinski, sve do njihova izumiranja krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556, Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu I. da postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika (rizničara). Nikola Šubić Zrinski se u svom životu služio i glagoljicom.

Junačka obrana Sigeta

Bitka kod Sigeta se vodila između 6. kolovoza i 8. rujna 1566. godine. Godine 1566. sultan Sulejman I. polazi s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta u južnoj Ugarskoj da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski, tadanji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, dobro je opskrbio grad pa je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja Nikola ban Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovom veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezima da vas nikad ne ću ostaviti, nego ću s vama živiti i umrijeti, dobro i zlo podnesti. Tako mi Bog pomogal!"

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, pa traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu.

Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banjaluke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmedpaša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Petar Svačić Krešimirov

Petar Svačić (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.

Podrijetlo i srodnici

Iako pristrani jugo-istoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Petar navodno bio nelegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je ban Petar svakako bar po ženskoj liniji biološki unuk kralja Petra Krešimira IV. (1956.- 1973.), tj. sin njegove kćerke Nede Krešimirove udane za neretvanskog bana Marijana II. Slavca koji je vladao Neretvanskom banovinom od 1073.- 1076. Stoga on i po ženskoj i muškoj lozi ima bansko-kraljevsko podrijetlo, a nije tek neki bezvezni uzurpator, kako nam to uporno podvaljuju jugoistoričari. Zato je taj zadnji naš kralj Petar II. Slavac Krešimirov, barem po svojoj majci ipak bio zadnji živi polulegalni nasljednik Trpimirovića pa je stoga i dobio po svom djedu osobno ime Petar II. (usp. pobliže: Ž. Jakić 1994, Ognjište 6).

Baš zato je po obiteljskom pravu i patriotskoj dužnosti ipak morao preuzeti vlast u ugroženoj Hrvatskoj, koja je nakon smrti zadnjega izravnog muškog potomka Trpimirovića, kralja Stjepana IV. (1089.- 1091.) istodobno dospjela u bezizlazni položaj zbog teritorialnih pretenzija Magjarske i Venecije. To njegovo pravo i dužnost je magjarskim spletkama uspješno osporavala snalažljiva Zvonimirova udovica Ilonka Arpadović, što je napokon završilo magjarskim osvajačkim napadima i pogibijom samog kralja Petra na Gvozdu 1097, te konačno gubitkom podpune nezavisnosti srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.

Petar kao hrvatski kralj

Zadnji hrvatski kralj Petar Slavac je još poznat i kao Petar Svačić ili Snačić, a po navodu ranog biskupa Jurja Utišinovića bio bi podrijetlom iz tvrdog grada Kamičca s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku blizu Drniša, gdje je zato u njegovu čast podignut veleban spomenik. Ipak još nema sigurnih dokaza da bi Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica tvrdnje jednoga našeg povjesničara s kraja 19. stoljeća,- usp. Miho Barada (Historicitet imena Svačić, Zagreb, 1935): "Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se Snačić, a bio je također od plemena Kačić, i to vjerojatno sin neretvanskog župana Rusina". Koliko je dosad utvrdjeno stvarno drugo ime mu je bilo zapravo Slavac po očevoj muškoj lozi neretvanskih banova. Iako još nije sigurno potvrdjeno, vjerojatno je da je kasniji kralj Petar II. Slavac već ranije bio na funkciji hrvatskog bana još u doba kralja Zvonimira, što je i logično ako je po majci Nedi bio unuk Krešimirov i još sin neretvanskog bana Marjana Slavca.

Poslije smrti neoženjenog kralja Stjepana IV. bez potomaka, tj. posljednjega izravnog muškog izdanka dinastije Trpimirovića, dio hrvatskog plemstva i naroda izabrao je 1092. godine, Krešimirovog unuka bana Petra za novoga hrvatskog kralja Petra II. Slavca, usprotivivši se time namjerama jednog dijela uglavnom sjevernoga hrvatskog plemstva, koje je htjelo prihvatiti za stranog vladara člana ugarske dinastije Arpadović. Potom je naš zadnji kralj Petar II. stolovao u Kninu i vjeruje se kako je u njegovoj vlasti uglavnom bila stara jezgra hrvatske države tj. ranija južna banovina - primorska Hrvatska, bez obalnih dalmatinskih gradova i bez sjevernog područja između Save i Drave. Nakon smrti magjarskog kralja Ladislava 1095, Petar II. Krešimirov je potom protjerao ugarskog bana Almoša iz Slavonije i dijelom vratio granicu do Drave. U tadanjoj političkoj krizi, možda nije ni bio formalno okrunjen za kralja, jer se ranija Zvonimirova kruna tada nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1059.-1099.).

Smrt i propast države

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov stariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II., povezano sa spletkama udovice Ilonke Arpadović pošao u vojni pohod na Hrvatsku, prvo da bi vratio magjarskog bana u Slavoniju. Potom je od 1097. nastavio prodor dalje na jug i podkraj travnja ili početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke Magjara s hrvatskom vojskom na sjevernom podnožju Gvozda, gdje je tada kralj Petar II. Krešimirov izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj "narodne krvi". U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se odonda Petrov Gvozd odnosno danas Petrova gora, dok se ranije jugoslavensko naselje 'Vrginmost' na sjevernom podnožju kod tog bivšeg bojišta sada zove gradić Gvozd.

Junačka smrt kralja Petra na Gvozdu 1097. ipak nije posve uništila snagu hrvatske vojske koja je i dalje još par godina pružala znatan otpor magjarskoj vlasti. Nakon što su potom vjerojatno uništili neke magjarske garnizone i tako zapriječili njihovu novu vlast u Slavoniji, Hrvati su možda do kraja stoljeća bar još dijelom zadržavali granicu na Dravi. Zbog takvog razvoja dogođaja, god. 1102. napokon dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim kao Pacta Conventa (ili Qualiter po početnoj riječi).

Zohair al-Ameri

Zohair Al-Ameri (ili Al-Zuheyr) je rodom iz Dalmacije, a potom je postao glavnim vojskovođom u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu dosta su oskudni, pa su mu godine rođenja i smrti pobliže nepoznate. Vjerojatno je rodjen u doba našeg kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995.), tj. živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili bliski rođak starijeg Wadha El-Amerija koji je također rođen u Dalmaciji. Kao mlad je u Kordovskom kalifatu prihvatio islam i promijenio osobno ime u Zohair. Tamo je početkom 11. stoljeća prvo bio vojni plaćenik u doba dinastije Omayada, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme moćnog kalifa Abdurahmana IV. (1021.- 1022.), pa Abdurahmana V. (1022.- 1023.), Muhammeda II. (1023.- 1024.) i zadnjeg kalifa Hišama III. (1027.- 1031.) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovođa maurske Španjolske,- dok za to vrijeme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. Surina (999.- 1035.) i naš najjači kralj Stjepan III. Dobroslav (1035.- 1050.).

On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovođu Wadha El-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac ili bar stric. U elitnoj gardi Slavenske legije kojom je zapovijedao naš Zohair, ratovalo je čak 15.000 dobro uvježbanih starohrvatskih bojovnika. Baš u njegovo doba je Kordovski kalifat već bio na silaznoj fazi opadanja spram konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući njegovim nadljudskim naporima tih elitnih dalmatinskih legija da se vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omayada, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog raspada kalifata i sam Zohair je junački poginuo (poput samuraja i Sigeta) u žestokoj završnoj bitki elitne hrvatske legije protiv maurskih pobunjenika godine 1038.

Literatura

• William Scott Wilson, 1982: Ideals of the Samurai; Writings of Japanese Warriors, Kodansha. ISBN 0-89750-081-4
• Hidéko Fukumoto & Catherine Pigeaire 1986: Femmes et Samouraï. Des Femmes, Paris. ISBN 2-7210-0293-7.
• L.N. Gumilev 1989: Etnogenez i biosfera Zemli. Leningradski gosudarstvenny univerzitet, 495 str.
• Thomas Preston 1999: Samurai-Geist, der Weg eines Kriegers in den japanischen Kampfkünsten. Kristkeitz, Leimen. ISBN 3-921508-76-2.
• Wolfgang Schwentker 2003: Die Samurai. Beck, München. ISBN 3-406-47988-X.
• Tsunetomo Yamamoto 2003: Hagakure, der Weg des Samurai. Kabel, München. ISBN 3-8225-0644-3
• Mark Ravina, 2004: The Last Samurai; The Life and Battles of Saigō Takamori, John Wiley & Sons.
• Stephen Turnbull 2005: Geschichte der Samurai. Japans Kriegerkaste im historischen Rückblick. Motorbuch, Stuttgart. ISBN 978-3-613-30540-3.
• Thomas Cleary, 2008: Training the Samurai Mind; A Bushido Sourcebook Shambhala. ISBN 1-59030-572-8
• Roland Habersetzer 2008: Die Krieger des alten Japan – Berühmte Samurai, Rōnin und Ninja. Palisander Verlag, 1. Auflage, ISBN 978-3-938305-07-2.
• Historisches Museum der Pfalz Speyer (ed.) 2008: Samurai. Thorbecke, Ostfildern. ISBN 978-3-7995-0805-6.

Vanjske sveze

• Samuray Archives, Japanese History page
• Samuray Swords and Samuray Culture
• History of the Samuray
• Welt der Samurai
• Animirani prikaz tijeka bitke kod Sigeta

Poveznice

• Nikola Šubić Zrinski
• Petar Svačić
• Vojskovođe Ameri

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.