Sv. Gerard Sagredo
| |
| Smrt | {{{smrt}}} Budim, Madjarska |
Sv. Gerard Sagredo (tal. Gerardo Sagredo, madj. Szent Gellért) (Venecija, 23. travnja 1881. - Budim, 24. rujna 1046.), talijanski biskup, mučenik, svetac koji se u Katoličkoj crkvi se slavi 2. rujna.
Životopis
Sveti Gerard je rodjen u Veneciji 23. travnja 890. Podrietlom je bio otmjenoga patricijskog roda Sagredo i kad je kao petogodišnjak ozdravio od težke bolesti, došao je u benediktinski samostan na Isola san Giorgio (Venecija). Kasnije je studirao u Bologni, postao redovnik benediktinac i opat u San Giorgiu. Napustio je svoju službu 1015. kako bi u Svetoj Zemlji živio izpostničkim životom, kao što je živio i sveti Jeronim. Medjutim, zbog oluje, brod na kojem je putovao, bio je prisiljen usidriti se pri jadranskom otoku Sveti Andrija. U tamošnjem samostanu je sreo poslanike kralja Stjepana I. Ugarskog koji su ga poveli sa sobom u Madjarsku. Tamo je kao gost proveo kraće vrijeme kod biskupa Pečuha, a na svečanostima u Marijinog uzašašća u Stolnom Biogradu (danas Szekesfehervar) upoznao je kralja Stjepana koji je bio toliko očaran njegovim sposobnostima i njegovom osobom da ga je zaposlio kao odgojitelja svoga sina Emerika Ugarskog i imenovao ga je biskupom Csaanada, biskupije koja do tada još nije postojala. Sveti Gerard se 1023. povukao u opatiju S. Mor u Bakonysjkoj šumi (sjeverno od Blatkog jezera) da bi meditirao i proširio svoje znanje. Konačno je 1030. preuzeo svoju biskupiju Csanad i obnovio misionarski rad kod još uvijek poganskog pučanstva. U neredima oko prijestolja 1038., nakon smrti kralja Stjepana, biskup Gerard postao je politički utjecajniji. Tako se uzprotivio da tiranski poganski vodja Aba Samuel dodje na prijestolje, a takodjer je odbio podržati njegova nasljednika Petra Orseda, Venecijanca koji je Madjarsku promatrao kao novo lovište i sam se ponašao kao tiranin. Neredi oko prijestolja doveli su do nemira koji su 1046. ekskalirali u krvavi narodni uztanak. Gnjev, ponajviše poganskih kolovodja, nije se usmjerio samo protiv kraljevske kuće, nego i protiv Crkve. U Budimu su ustanici bacili na biskupa kamenje, prevrnuli mu kola i proboli ga kopljem. Ubojice su ga stavili u bačvu s kojom su ga s brda Kelen bacili u Dunav. Godine 1053. tijelo mu je preneseno u Marijin samostan u Csanadu koji je sam utemeljio. Već 1083. papa Grgur VII. proglasio je Gerarda svetim. U seljačkom ratu 1514. uništeni su samostan i svetčev grob, ali neke su relikivije dospjele u opatiju S. Giorgio u Veneciji.
