Velenacionalne Balkanije
Velenacionalne Balkanije (u preklapanju Velebosna, Velesrbia, Velika Albania i Velika Bugarska): turs. Balkanlar, engl. nationalist Balcanias, njem. Balkansprachbund (starije: Hämusländer). - Na današnjem Balkanu izim novovjekih Turaka, ranije su osobito u srednjem vieku postojale i druge područne velesile npr. Bizant, Bugarska, Srbija, itd.
Nakon otomanske propasti se od 19. stoljeća tu ponovo dielom obnavljaju ine ranije nacionalne države koje nastoje ponoviti svoju bivšu moć iz srednjovjekovlja, iako je za sve njihove ambicije rasta Balkan ipak premali da bi ovdje istodobno mogle supostojati: npr. načelno su prostorno još nekako moguće u susjedstvu Velika Bugarska, Velika Albanija i Velebosna (islamska),- ali je uz ove skoro nemoguće istodobno uklopiti i Veliku Srbiju, koja bi se prostorno većinom preklapala s inima spomenutim balkanskim vele-državama (Balkanijama).
Sadržaj
Summary
Megaloman Balcanic nationalisms: - During medieval times in Paeninsula Haemonia, lately from 18th century so far renamed in Anglo-Turkish "Balkans", initially existed several maior states as eastern-Roman Byzantium, the Bulgarian Empire in east Balkans, also Greater Serbia in central Balkans, etc. Then came Turkish invasion of Ottoman Empire destroying all them.
But with weaking Turks from 19th cent. these medieval nations were almost deliberated, with their renewed ambitions to regenerate earlier major nationalist states what finished in Balkan Wars, and then in both World Wars. The recent ambitions of some Balkanic nations to create almost overlapping greater imperia, include e.g. Greater Bulgaria, Greater Serbia, Pan-Illyrian Albania, and Pan-Islamic Big Bosnia.
Haemonia, angloturski Balkan
U novije doba osobito od 20. st. se u svijetu namjerno propagira tobože "poviesni" pojam Balkana, što ga s jedne strane nameće Turska kao svoj naziv, a s druge takodjer i Anglo-Amerikanci. Medjutim je taj turcizam stvarno noviji zemljopisni pojam nametnut u javnu uporabu tek nakon 18. stoljeća, a prije toga je tisućljećima bio nepoznat.
U klasično antičko doba je taj navodni novi Balkan stvarno zapisan kao latin. Haemonia (ili starogrčki: Haimonîa) i potom u srednjem vijeku njemački kao Hämusländer, ali tek s novovjekom provalom kasnijih Turaka to postaje Balkanom zapisanim nakon 18. st. Balkanije (turs. Balkanlar) je inače novovjeki turski naziv u približnom značenju "gorske zemlje" ili 'države gorštaka', od turs. balkan = 'gorje'.
Ranije tisućljetno ime novovjekog poturčenog Balkana u antici i srednjem vijeku je dugo bilo Paeninsula Haemonia ili ranije njem. Hämusländer, što potječe od naziva gorja Haemus ('hladna gora') = danas Stara Planina u Bugarskoj i iztočnoj Srbiji. Značenjem je tomu balkanskom gorju takodjer blizko indijsko ime Himalaja (= 'zimogrozno gorje'), izvedeno od indovedskog hima = hrv. 'zima'.
Srednjovjeka Haemonia ili Hämusländer (noviji Balkan) još nije obuhvaćao raniju Bosnu ni Hrvatsku (niti Sloveniju), jer su se tada u ovaj pravi zemljopisni poluotok ubrajale samo zemlje iztočno od Drine i južnije od donjeg Dunava tj. Bugarska, Grčka, Makedonija, Albanija i uža Srbija.
Izuzev kraće prekide s križarima oko 12. stoljeća, Bizant je bio najdugotrajnija i izprva najveća država na kasnijem Balkanu (tada Haemonia), koja je potrajala kroz cijelo tisućljeće od 4.- 14. st., nakon čega Turci osvajaju Carigrad (Constantinopolis) i to postaje sadanji Istanbul.
Velika Bugarska
Nakon Bizanta, Bugarsko carstvo i kraljevstvo je bila druga najveća i dugotrajna posebna država na srednjovjekom 'Balkanu' (Haemonia), koja je trajala kroz pola tisućljeća tj. od 8.- 13. st. Nakon pada pod Turke do oslobodjenja u 19. st., Bugarska je zatim u Balkanskim ratovima i 1. svjet. ratu nastojala opet vratiti u državni okvir zemlje iztočnog i srednjeg Balkana koje su bile u ranijemu bugarskom carstvu: uz užu Bugarsku još Makedoniju i Trakiju do Vardara, iztočnu Srbiju i Dobrudju uz donji Dunav, itd.
Potom je u 2. svj. ratu Bugarska bila na njemačkoj strani Osovine, a nakon njihovog poraza gubi većinu vraćenih zemalja izim matične Bugarske, pa prestaje biti Kraljevina Bugarska i to postaje komunistička republika pod sovjetskom kontrolom, a nakon pada komunizma Bugarska ulazi u Europsku Uniju. Današnje prostorne ambicije nekih Bugara uglavnom su razmjerno skromne spram inih Balkanaca, pa izim matične Bugarske još na srednjem Balkanu pretendiraju po mogućnosti i na nutarnju vardarsku Makedoniju.
Za razliku od lažnoga srbohrvatskog "bratstva-jedinstva" nametnutog nam kroz 20. st. najviše zbog proširenja Velesrbije, medju balkanskim je državama spram Hrvata od srednjeg vieka pa sve dosad, kroz cielo tisućljeće zamalo jedina dobronamjerna i doista prijateljska država stalno bila Bugarska. Jedini početni neprijateljski sukobi Bugara i Hrvata su bili u ranom srednjovjekovlju oko Sriema i Bosne. Ine balkanske zemlje su Hrvatima manjeviše stalno ili povremeno, izravno ili posredno manjeviše škodile i ugrožavale nas.
Vaseljenska Velesrbia
Kraljevstvo i carstvo srednjovjeke Srbije pod dinastiom Nemanjića, bila je treća veća država na središnjem Balkanu, a koja se uglavnom razvijala kasnije od susjednih, jer je izprva bila potisnuta od veće i ranije bugarske i hrvatske države. Zato je kroz više početnih stoljeća postojala tek izprekidano kao manja kneževina, kada se slabljenjem tih susjeda konačno od 13. st. ipak razvila do carstva, ali je ubrzo uništena turskim provalama na Balkan pa opet nestaje nakon boja na Kosovu.
Nakon slabljenja Otomanske Turske u jugoiztočnoj Europi i oslobodjenja samostalne Srbije, ova se izprva u 19. st. nastoji opet proširiti dalje na jug do egejskih obala poput ranijeg Dušanova carstva: Sada joj to većinom ne uzpijeva izim pripojenja nutarnje Makedonije (tzv. 'Stara Srbija') i to zbog obnove neovisne Grčke i Bugarske. Zato agresivna i pragmatična Srbija pod Karagjorgjevićima zatim od 20. st. preusmjerava svoje proširenje najviše spram zapada, protiv Hrvatske i Bosne.
Ostvarba toga zapadnog smjera započinje od 1914., Sarajevskim atentatom protiv Austrougarske što stvara 1. svj. rat. Nakon tog rata, nova zapadnobalkanska Velesrbia zamaskirana kao tzv. SHS-Jugoslavija izmišlja srbohrvatsko "bratstvo-jedinstvo" od Kupe do Vardara. Uz kraći prekid s NDH u 2. svj. ratu 1941.- 1945., ovo se slično opet nastavlja i pod Titinom vlašću u drugoj crvenoj Jugoslaviji 1945.- 1990. Nakon konačnoga jugo-razpada u hrvatskom Domovinskom ratu, opet se dosad izdvaja posebna Srbija, izprva sa Crnom Gorom i potom bez ove i bez Kosova, pa napokon ta uža Srbija dosad preostaje kao manja srednjobalkanska država većinom sukobljena s okolnim susjedima.
Sveilirska Velealbania
Srednjovjeka Albania se slično kao i Srbija, razvila tek u kasnijem srednjovjekovlju izprva kao poluneovisna kneževina, koju su već nakon par stoljeća zauzeli i uništili Turci. Nakon Turaka dosad Albanija postoji tek kao manja balkanska državica, koja obsegom nikad nije dosegla okolne konkurente (Srbiju i Grčku), a ni ranija njezina povijest do srednjeg vijeka nije bila obilnije dokumentirana.
Stoga su se njezini noviji ideolozi počeli oslanjati na nedokumentarnu maštu, a uz ino su izjednačili Albance kao navodne izravne potomke antičkih Ilira, što je posebno u albanskom komunizmu javno promicao predsjednik Enver Hodža, a dosad nastavila većina albanskih uglednika. U današnjem poželjnom kontekstu, velealbanski ideolozi se manje oslanjaju na vjeru, zbog značajne pripadnosti Albanaca trima vjerama: na sjeveru/sjeverozapadu pretežno albanski katolici, u sredini najbrojniji muslimanski Albanci i na jugu značajni udjel albanskih pravoslavaca.
Medjutim već uz manjak vjerodostojnih poviesnih dokumenata o etničkoj vezi ranijih Ilira i novijih Albanaca, konačni i nepopravljiv odarac tomu navodnom albanskom ilirstvu odnedavna je nametnula neutralna biokemijska genetika: Većina današnjih Albanaca biogenetski zapravo nemaju veze s poredbenim uzorcima iz ilirskih grobova, izim tek dielom rubni katolički Albanci na sjeverozapadu oko Skadra i Prokletija, koji su inače i antropološki sličniji s biogenetski potvrdjenim i stvarnim ilirskim potomcima, dosad najbrojnijim u Crnoj Gori i iztočnoj Hercegovini.
Svi ini srednji i južni Albanci su biogenetski srodniji s Kavkazom, odakle su vjerojatno tu stigli s inim doseljenicima pri velikoj srednjovjekoj selidbi naroda. Naprotiv su Kosovari od svih njih najosebujnija strana etnogrupa, jer većinom biogenetski ogovaraju hamitskom genotipu iz sjevernoafričkog Magreba oko Atlasa (a nikako ne navodnim domaćim 'Ilirima'). Dok su matični Albanci ipak jezično i biogenetski uglavnom Indoeuropljani, Kosovari su izim po vjerojatno naknadno primljenomu albanskom jeziku od srednjeg vijeka, biogenetski očito izvaneuropskog izkona iz sjeverozapadne Afrike gdje su izkonom izgleda bili najbliži srednjovjekim Maurima.
Današnje ambicie proširenja velenacionalne Albanije u minimalnom bi pogledu bile sve balkanske pokrajine gdje do danas žive autohtoni Albanci, tj. izim sadanje matične Albanije još: Epir na sjeverozapadu Grčke, zapad i sjeverozapad Makedonije, cijelo Kosovo, jugoiztočna Srbija, jugoiztok Sandjaka i jugoiztočna Crna Gora. U maksimalnim mogućim pretenziama, po nekim Albancima bi pravoj Velikoj Albaniji možda takodjer načelno pripadale i ine pokrajine zapadnog Balkana, gdje su nekoć u antici živjeli "njihovi" navodni ilirski "predci", - a to bi bila još ciela Crna Gora, pa Sandjak, Hercegovina, itd.
Sveislamska Velebosna
Slično kao Albania se još kršćanska Bosna pojavljuje i razvija uglavnom u kasnijem srednjovjekovlju, ali je tada ukratko doživila u doba kralja Tvrtka i veći obseg od današnje Bosne, uključivo zapadnu Srbiju i srednju Dalmaciju. Izprva je manja bosanska kneževina bila potisnuta od veće Kraljevine Hrvatske na zapadu, pa potom i od srbske države na iztoku. U srednjovjeko doba neovisne kršćanske Bosne, u njoj je najduže vladala dinastia Kotromanića rodom iz Slavonije (podno Krndije).
U to ranije doba prije Turaka se izvorni kršćanski stanovnici pretežno nazivaju "Bošnjani", iako im tada etnički identitet većinom još nije jasno odredjen. Zatim s navalom Turaka dio prjelaze na islam, kojima je odonda ta vjera postala glavnim identitetom. Takvo nedefinirano etno-stanje u većem dijelu islamske Bosne je trajalo sve donedavna u Jugoslaviji, kada su se ovi većinom izražavali vjerski kao politički 'Muslimani' (ali neki bar dielom i kao islamski Hrvati). Istodobno krajem 20. st. u dotad neutralnoj Bosni naglo raste svjetski utjecaj islamista iz Azije i Afrike, što dijelom postaje njezin glavni najnoviji identitet.
Od najnovijeg ratnog doba u Bosni uz vojni pridolazak stranih džihadista, sve više prevladava islamski identitet uz bošnjačko narodno ime. Kako iz ranije bosanske povijesti baš ni nema previše značajnih kulturno-političkih podataka za posebnu etničku identifikaciu tih islamista kao novo-stari Bošnjaci, ovi su počeli za Bosnu čak izmišljavati očito nepostojeće prapoviestne i predpoviestne "spomenike": npr. usred Bosne desetak navodno najranijih piramida čak duplo starijih od poznatih egipatskih, ter ine tomu slične absurde kojima poluobrazovani domaći nestručnjaci u manjku boljih dokaza novosmišljenoga 'pradavnog' identiteta čak manjeviše vjeruju. Takodjer u naselju Kikači, su jedan od srednjovjekih obeliska proglasili jednim od najstarijih nišana na području BiH.
Uz ine absurdne bošnjačke promjene, u toj novoj "Velebosni" je uz ino i sve jača promičba političke ekspanzije koja bi uz dosad matičnu BiH, a uz pomoć svjetskog islama iz Azije i Afrike, ubuduće po mogućnosti trebala preuzeti i obuhvaćati svekolike zemlje na bivšem sjeverozapadu Otomanskog carstva, kojima su do 19. st. vladali Turci: Bosnu, Hercegovinu, Sandjak, Boku Kotorsku, kopnenu Dalmaciju, Slavoniju,... itd.
Poveznice
Reference
Almost original condensed digest from other correlated texts in actual wiki, loaded from Wikinfo by GNU license.
