Balkan, vukopis i dimotiki

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Balkan, vukopis i dimotiki: Balkanska jezična grupa (Balkanski Sprachbund ili skraćeno Balkansprachbund) je ime za paralelne sličnosti u gramatici, sintaksi, rječniku i fonologiji, koje se nalaze u balkanskim jezicima što inače pripadaju raznim granama indoeuropskih jezika kao albanski, grčki, romanski i slavenski jezici. Iako je razmjerno ograničen broj zajedničkih riječi koje sadrže njihovi rječnici (osim zajedničkih turcizama), gramatike ovih jezika imaju dosta paralelnih sličnosti, medju kojima je zajednički defektni padežni sustav, gubitak infinitiva, težnja k analitizaciji, gutanje suglasnika, obilje turcizama i fonetsko pisanje. Prvi koji je primjetio sličnosti među balkanskim jezicima iz različitih skupina je bio Slovenac Jernej Kopitar 1829. godine, ali se ova hipoteza Sprachbunda razvila osobito između 1920. i 1930, radom Gustava Weiganda i Kristiana Sandfeld-Jensena (Linguistique balkanique, 1930). Termin „Balkanska jezična zajednica“ je skovao rumunjski lingvist Aleksandar Rosetti 1958. godine. Theodor Capidan je tvrdio da struktura balkanskih jezika može biti zamijenjena standardnim jezikom. Mnogi tekstovi koji su raspravljali o ovoj temi su bili na njemačkom, pa se za termin „Balkanska jezična zajednica“ često rabi kraći njemački naziv Balkansprachbund. Vidi o tomu još pobliže: Balkanski Sprachbund.

Abstract

Balkans, Serbocroat and Dimotiki: Balkan Sprachbund (linguistic area) is the ensemble of areal features i.e. similarity in grammar, syntax, vocabulary and phonology among languages of the Balkans, which belong to various branches of Indo-European, such as Slavic, Greek, Romance and Albanian. While they share little vocabulary (except connecting turkisms), their grammars have very extensive similarities; for example they have similar case systems and verb conjugation systems and have all become more analytic, although to differing degrees. The typical recent products of that Sprachbund are the analogous and parallel Dhimotiki orthography in Greece, and the phonetic 'Vukopis' (i.e. Serbocroat hybrid pidgin) in Croatia.

Vukopis i dimotiki

U većini inih novijih balkanskih zemalja koje uglavnom nisu imale izrazito samosvojne tisućljetne kulture, ulazak i povezivanje u zajedničku balkansku kulturu i jezični Sprachbund nisu imali osobito teške ni tragične posljedice. Medjutim se to susjedsko povezivanje razmjerno najteže i najnepovoljnije odrazilo nadasve na opću kulturu i jezike hrvatskoga i grčkog naroda, i to na nevjerojatno sličan negativni način s nizom paralelnih vrlo loših posljedica i kulturno-jezičnih pa čak i gospodarskih regresija.

U grčkom primjeru te novije balkanizacije dosta slično našemu hrvatskom slučaju, ono najbitnije dugoročno je takodjer započelo zaobilazno, sa zatiranjem izvornoga grčkog jezika. Nakon početka grčkog oslobodjenja od Turaka u 19. stoljeću, većina svjestne grčke inteligencije je željela i nastojala na obnovi prastarog i uglednoga starogrčkog jezika prije Turaka, tj. ostvarivo bar na srednjovjekoj razini bizantsko-grčkoga. U tom pogledu je zbog otočne izolacije, donedavna bio razmjerno najbolje u živom govoru izvorno očuvan srednjovjeki grčki na otoku Kreti, pa je pomoću izvornih starogrčkih tekstova i očuvanoga kretskog dialekta bio složen kultivirani novogrčki pravopis tzv. Katharebousa (čit. katarevusa) koji je kod nas većinom analogan i paralelan s izvorno-hrvatskim Korienskim pravopisom.

Sličnosti razvitka

Medjutim kao i kod nas s V.Karadžićem i bečkim Vukopisom, tako se kroz zadnja 2 stoljeća i u Grčkoj uporno vodilo nadmetanje tog pravoga nacionalnog pravopisa s drugim i sve jačim balkaniziranim polugrčkim tzv. Dhimotiki, koji je nametao u vezi sa susjednim zemljama balkanizaciju i pojednostavljeno fonetičko pisanje, a osnova tomu su rubno-miješani i mladji sjevernogrčki govori s jakom balkanizacijom i obiljem tursko-albansko-slavenskih primjesa u leksiku, sintaksi i gramatici. Ranijih desetljeća, dokle je još Grčkom vladala kulturnija kraljevina, izgledalo je realnim kako će konačno ipak prevladati tradicijska Katharevousa tj. grčki "korjenopis", iako o tomu donedavna još nije bila donesena i završna zakonska odredba (slično taktičko otezanje kao i kod nas u Hrvatskoj - pa su i posljedice podjednake).

Medjutim je u medjuvremenu usmjerenim prosvjedima srušena grčka kraljevina i proglašena republika, a zatim je zbog loše nutarnje i vanjske politike novih republikanaca, Grčka još zapala i u političko-gospodarsku krizu takodjer s kulturnim odrazima. Zato je državnim udarom vlast preuzela vojna hunta, čiji uspjesi obnove nisu bili osobiti pa nakon par godina pada s vlasti. Medjutim su kulturne posljedice tih republikanskih pa vojnih prevrata po Grke bile katastrofalne, pa je potom u metežu konočno donesen i ranije neočekivani zakon kojim se odbacuje tradicijska Katharevousa (korjenopis) i kao novi standard službeno uvodi sjeverni polugrčki Dhimotiki (balkanski 'vukopis' u grčkoj inačici).

Medjutim, uvodjenje odgoja na temelju takvih strano-balkaniziranih jezičnih standarda, kako u Grčkoj tako i Hrvatskoj nemaju samo izravne kulturno-jezične posljedice, nego i dugoročni odraz na svijest kroz primitivnije nevezano razmišljanje u polujezično-zbrkanom kontekstu, jer se teško slaže s duboko uvriježenom nacionalnom baštinom pripadnih populacija. Zato su ovaj novonametnuti primitivizam i naknadna duhovno-jezična balkanizacija kod mladjih naraštaja s tim balkaniziranim odgojem, dosad bar dijelom posredno potaknuli još i niz praktičnih npr. upravno-gospodarskih promašaja. Ukupne posljedice sveg toga jesu što su već donedavno Grčka, pa sada i Hrvatska uz ino zapale u katastrofalne gospodarske krize i raspade cjelokupnih sustava, što je ipak preskupa cijena svih nedavnih promašaja te nove polukulture i zbrkano-balkanskog odgoja.

Usporedive degradacie

Premda je grčki jezik izvorno bar duplo stariji od pisanoga hrvatskog, naše novije jezične sudbine su bile vrlo slične i poučne, kao uljudbeno-jezični supatnici koje dosad kulturno guši i uništava zajednički Balkanski Sprachbund:

  • Grci su sve do 1976. službeno imali kultivirani javnouporabni jezik Katharévousa, koji je sve donedavna bio razmjerno blizak i sličan klasičnomu helenističkom jeziku iz antike i Bizanta, čije je potiskivanje i razaranje započelo proširenjem Turskog carstva preko Grčke u Europu. Slično su i Hrvati imali svoj osobiti i kultivirani klasični starohrvatski stalno do 1918, a s jugo-prekidom još do 1945, jer je u 20. st. počelo ukidanje izvornohrvatskog jezika stvaranjem pa obnovom balkanizirane velesrbske Jugoslavije.
  • Zadnji čuvari na braniku pravoga kultiviranog grčkoga (Katharévousa) je bila grčka vojna hunta, nakon čijeg pada su na vlast došli globalistički lijevi liberali koji su u Grčkoj od 1976. dosad nametnuli 'narodnjački' balkanizirani novogovor (Dhimotîki), čime su Grci odbacili u povijest veliki dio svoje ranije jezične uljudbe. Vrlo slično su i kod Hrvata zadnji čvrsti čuvari pravoga izvornohrvatskog jezika i korienskog standarda iz ranijih stoljeća bili ustaše u NDHrvatskoj do 1945, nakon čega su tzv. "slobodarski" Titini jugopartizani praktično ukinuli, zabranili i izbacili u povijesnu ropotarnicu izvornohrvatski jezik i raniju višestoljetnu hrvatsku književnost, pa nam silom nametnuli novosklepani srbohrvatski jugojezik s primitivnijim balkanskim vukopisom iz zabitnih čobanskih Bileća.

Dalekosežne promjene

Nakon kulturno-političke degeneracije, danas je naša vukovska lingvistika zapala u slijepu ulicu bez dugoročnog izlaza. Nakon raspada omiljene Jugoslavije koja im je ideopolitički osigurala sinekure i visoke titule, tzv. “hrvatski” vukovci koji su donedavna uglavnom dominirali u našem jezikoslovlju, odjednom su ostali u zrakopraznom prostoru jer je smisao njihova postanka i postojanja bilo jugoslavenstvo i “bratski srpskohrvatski” jezik. U snalaženju za održanje, nadali su se i radili na obnovi treće Jugoslavije (tzv. Jugosfere) ili neke slične “Balkanije” u kojoj bi se opet dobro snašli. Kako im to zasad još nije posve uspjelo, morali su malo popustiti pod pritiskom hrvatskog naroda koji više nije trpio njihov srpskohrvatski jezik. Pritom su lukavo prevarili i nasamarili naivno pučanstvo, jer su nam u javnosti podmetnuli novi, tek prividni naziv “hrvatski” – poput maskote pod kojim se i dalje opet krije isti uglavnom nepromijenjeni srbohrvatski vukopis, koji po glavnom vukovcu “Forumu” odnedavna spada u tzv. "srednjojužnoslavenski" – a to je zapravo opet isti srpskohrvatski jezik u novom pakovanju. Obzirom da u našem jezikoslovlju i u novoj Hrvatskoj dijelom još prevladavaju isti podobni jugojezičari ranije postavljeni po partijskoj podobnosti iz Beograda ili bar njihovi vjerni klonovi, nismo se zapravo trebali ničemu boljem niti nadati: "poslije Vuka – opet vukovci !"). Ili kako je to odlično sažeo objektivni i nepristrani finski slavist Nuorloto 2002, iz Univerze Helsinki: “Srpskohrvatski diasistem” će postojati samo dotle dok budu postojali lokalni lingvisti koji su ga izmislili.

Ovo krajnje absurdno i bezizlazno stanje s hrvatskim jezikom je nastalo prvenstveno zbog dugogodišnjeg jezičnog nasilja parazitskih vukovaca nad hrvatskom kulturom i potom još zbog novije ratne doselidbe naših izbjeglica iz BiH i Vojvodine gdje su uglavnom odgojeni u srpskim školama na ekstremnoj balkanskoj vukovštini, koju sad i ono dalje pronose po Hrvatskoj. Kod nas su bile vidljive uzastopne javne težnje za obnovu hrvatskog jezika osobito uoči jugo-raspada (1987-1990) s kraćim revivalima u doba “Hrvatskog proljeća” 1968-1971. i opet za Domovinskog rata 1991-1995. Tada su u javnosti i medijima bar privremeno vraćene u uporabu poneke ukinute značajke izvornoga hrvatskog prije 1918, ali je i to ubrzo zamrlo. Potom slijedi ponovni sunovrat u balkansku vukovizaciju, pa je jezično stanje kod nas sada još puno gorje nego uoči 1990.

Jedini vidljivi rezultat tih povremenih pomaka je sada tek formalna zamjena donedavnog dvojnog imena srpskohrvatskog jezika u tzv. “hrvatski” zbog javne volje hrvatskog naroda koji je potom izigran, jer je u pozadini te vanjske maskote zapravo i dalje ostao isti nametnuti jugojezik samo u novomu vanjskom pakovanju. Čini se da su nasilni vukovci kroz 20. st. uglavnom već uspjeli isprati mozgove većini hrvatske inteligencije klonirane u jugoškolama po srpskohrvatskom modelu bratstva-jedinstva, pa očito više nismo u stanju izdići se iz te jezične kaljuže balkanske vukovštine. Unatoč uzaludnim pokušajima i povremenim protestima ponekih svjesnih intelektualaca, danas mnogi vodeći Hrvati iz sveučilišta i akademije, jednako kao iz vlasti i iz oporbe manjeviše slično govore i pišu sve gorjim balkanskim polujezikom.

Duhovno-praktični učinak

Logični i učinkoviti modeli normalnoga zdravog mišljenja se oblikuju već od malih nogu, pa se našoj djeci u početnim školama zbog toga prisilnog učenja primitivnog balkanskog vukopisa, s mnoštvom nepravilnosti i bezbroj iznimaka, već rano ucjepljuje posve zbrkani i nesuvisli način razmišljanja po šupljem modelu švicarskog sira. Zato se naša djeca u tim vukovskim školama već od rane mladosti pod prisilom balkanizacije masovno izobličuju u mentalne invalide jer u društvenoj praksi, kulturi i privredi ta zbrkana balkanska vukovština ima vrlo sličan učinak mentalnog trovanja kao i drogiranje od rane mladosti. Iako su izvorni Hrvati bili ranije stoljećima kultiviran i uspješan europski narod, odnedavna se ponajviše zbog nametnutog primitivnog vukopisa, većina školovanih Hrvata već od djetinjstva pretvaraju u balkanizirane poluidiote ispranih i vukoviziranih mozgova. Od djetinjstva naučeni jezik neizbježno odredjuje kasnije modele razmišljanja i javnog djelovanja, pa je normalni odraz naše jezične anarhije uporna neučinkovitost cijelog društva i privrede.

Zato su nam danas hrvatska država i gospodarstvo tako promašeni i neuspješni znatnim dijelom zbog vukovske mentalne zbrke u našim vodećim glavama (Vukomania chronica et acuta) - jednako kao što su promašene, neučinkovite i bezperspektivne i ine vukovizirane zemlje na Balkanu tj. Bosna i Srbija, pa slično i Grčka. Jasni protudokaz tomu su nam susjedni Slovenci koji su pravodobno odbili i izbjegli vukovizaciju “troplemenog naroda SHS” pa su im zato mozgovi ostali normalni i učinkoviti. Naprotiv su Slovencima najsličniji Hrvati, nakon nasilne balkanizacije u Jugoslaviji dosad naočigled propali u svakom pogledu i zasad nemaju nade za poboljšanje, dokle god se ne oslobode te nastrane balkanske vukovštine i ne vrate se normalnim jezičnim modelima iz svoje ranije europske baštine. Takvim balkaniziranim obrazovanjem na temelju primitivnog vukopisa je cijelom nizu hrvatskih naraštaja u Jugoslaviji već učinjena ogromna obrazovna šteta. Kulturno i mentalno su time najviše uništeni oni nesretni naraštaji koji su prisilno školovani pod jugokomunističkim diktatom nakon tzv. “oslobodjenja” tj. od 1946, kao i ponovo nakon Titinog državnog udara od 1972, u doba vukovske rekonkviste pod zloglasnim patronatom Stipe Šuvara.

Pod uzastopnim navalama raznih istočnih nasilnika, kod pismenih Hrvata su se razvijali više-manje izdajnički krugovi pod vodstvom naših kulturnih janjičara. Tako je u doba turske okupacije od 16.-18. st. nastala poznata “Alhamiado”-književnost većinom od poturčenih Hrvata na turskom i arapskom jeziku. U 20. st. je opet nastala slična “Alserbiado”-književnost posrbljenih Poluhrvata na balkanskom vukopisu, čije razdoblje nažalost još nije završeno sve do danas. Te istočno-kolonialne jezične deformacije nisu imale trajne učinke samo u hrvatskoj kulturi, nego su ostavile pogubne posljedice i u raznim inim područjima praktičnih djelatnosti i životnog stila u Hrvatskoj sve do danas. Nakon što su kroz niz prošlih stoljeća brojni vodeći Hrvati u doba renesanse, Ozaljskog kulturnog kruga, Zrinskih i Frankopana kao naši primorski čakavci i sjeverni kajkavci ravnopravno sudjelovali u samom vrhu tadanje europske kulture i civilizacije, zbog donedavne jugoslavenske balkanizacije i nametanja vukovskog primitivizma smo odnedavna završili na ozloglašenom balkanskom rubu europske periferije: Htjeli mi to ili ne – to je doista tako i nema nam spasa, dokle god se ne oslobodimo novonametnutog balkanskog mentaliteta i prisilne vukovštine, pa sad moramo biti kulturno-ekonomska kolonija iz afroazijskog kruga. Upravo zbog nove prisilne vukovizacije i primitivnijeg balkanskog odgoja su današnji Hrvati na europskom kulturnom tržištu postali manjevrijedna škart-roba.

Kulturne posljedice

Naši zastarjeli vukovci, zbog svojega urodjenog dogmatizma i ideoloških predrasuda bili su kod nas dosad glavni kočničari bilo kakvog budućeg napretka u relevantnim strukama: lingvistika, povijest, etnologija itd. Povrh toga, danas su ovi domaći vukovci očito najopasniji nutarnji neprijatelj Hrvatskoj t.j. maligni tumor koji zbog sinekura, u svojoj srži stalno i uporno teži razaranju hrvatskog identiteta i negaciji posebne hrvatske kulture. Ukidanje hrvatskog naroda i kulture započeli su upravo vukovci Bečkim dogovorom za ujedinjenje umjetnoga “srpskohrvatskog” križanca (tj. za ukidanje izvornoga hrvatskog) i tek njegovim službenim i javnim poništenjem taj razorni proces može biti formalno prekinut. Glavna antihrvatska legla te jugoslavenske vukovštine, bili su sve do danas JAZU (= HAZU) i pripadni Institut za jezik.

Ti naši kulturno-jezični kvislingi dugoročno su nam mnogo opasniji i pogubniji od ikakvih Srba, islamista, globomana i inih vanjskih ugroza, jer nam po svojoj definiciji kroz školstvo i javne medije izravno iznutra razaraju i brišu nacionalno-kulturni identitet, da bi čim duže mogli svojim sinekurama parazitirati za vratom hrvatskog naroda. U doglednoj budućnosti za kojih 20-30 godina, ili će nestati Hrvatska i naš narod, ili će se bilo kako morati ukloniti te zloglasne vukovce, jer dugoročno oboje nikako više ne mogu supostojati. Vukovci su danas ideopolitički dinosauri u hrvatskom jezikoslovlju: jednako kao što su geološki dinosauri morali izumrijeti zbog neprilagodjenosti prirodnom okolišu, tako će neizbježno morati nestati i naši vukovski dinosauri zbog nekompatibilnosti s hrvatskim kulturno-jezičnim okolišom.

Tzv. “hrvatski vukovci” koji su od 1918. odbacili i napustili već kultivirani i izvorni javnohrvatski jezik (Vančik 1996), jesu najopasniji veleizdajnici u sveukupnoj povijesti Hrvatske od stoljeća sedmog do današnjeg dana. Po tomu su slični inim kolonialnim kvislingima i kulturnim janjičarima u afroazijskim zemljama, koji su zbog sinekura napustili vlastiti identitet u svrhu nametanja okupatorskog engleskog, španjolskog, francuskog i inih kolonialnih jezika. Medjutim je tamošnji postupak imao puno blaže posljedice, jer su to ipak bile većinom nerazvijene zemlje pa su tamo engleski, španjolski i francuski uglavnom ipak donositelji naprednije europske kulture i tehnologije.

Naprotiv je kod nas primitivni balkanski vukopis bitno unazadio novije kulturno ozračje u Hrvatskoj na sličan način kako su to u Europi ranije učinile istočne nomadske invazije Huna, Avara, Tatara i Turaka. Zbog zatiranja hrvatskog kulturnog identiteta, nepodnošljivi balkanski vukopis danas je već dobio daviteljsku ulogu stranoga kulturnog okupatora kakvu je npr. do 1. svj. rata imao prisilni magjarski jezik u kopnenoj Hrvatskoj – ili sveprisutni talianski na našem primorju i otocima. Ipak je i taj talianski kao baština stare mediteranske ekumene barem bio daleko kulturniji i time za nas pozitivniji od urodjeničkog vukopisa iz mračnih gudura brdovitog Balkana. Nametanje primitivnog vukopisa kod nas je imalo ulogu dekulturacije i mentalnog unazadjivanja Hrvata koji u ovom balkaniziranom stanju doista spadaju više na brdoviti Balkan negoli u suvremenu civiliziranu Europu.

Literatura

  • Vančik, Božidar 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
  • Horvat-Mileković, Marijan 2006: Korieni (Hrvatski identitet u obzoru jezika, kulture, poviesti, politike i globalizacije). ITG, Zagreb. ISBN 953-97592-3-4
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini).
  • Joseph, Brian D. 1999: "Romanian and the Balkans: Some Comparative Perspectives" (PDF)
  • Du Nay, André. 1977: "The Origins of the Rumanians", Balkan Linguistic Union.
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Kopitar, Jernej K. 1829: "Albanische, walachische u. bulgarische Sprache". Jahrbücher der Literatur (Wien) 46, pp. 59-106.
  • Rosetti, Alexandru 1965-1969: "History of the Romanian language" (Istoria limbii române), 2 vols., Bucharest.
  • Russu, Ion 1967: "The Language of the Thraco-Dacians" (Limba Traco-Dacilor), Editura Ştiinţifică, Bucharest.
  • Grey Thomason, Sarah. 1999: "Linguistic areas and language history". (PDF)
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics". (PDF)

Poveznice

Reference

Adapted, enlarged and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Balkan,_vukopis_i_dimotiki&oldid=23254"