Zid boli

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Izvorni Zid boli u Selskoj cesti

Zid boli (puni naziv: Zid istine o stradanju hrvatskog naroda - Glas hrvatske žrtve, kolokvijalno: „Oltar Domovine”) je bio spomenik hrvatskim braniteljima i civilima palima i nestalima u Domovinskom ratu izgrađen 1993. godine ispred zgrade Vojarne vukovarskih branitelja (Vozarske vojarne), tadašnjeg stožera UNPROFOR-a i kasnije stožera SFOR-a, u Selskoj cesti u zagrebačkom Črnomercu.

Pregled

Odavanje počasti stradalima i nestalima u Domovinskom ratu uz Zid boli na blagdan Svih svetih

Zid boli je bio sastavljen od 13.650 cigli s ispisanim imenima nestalih (crvene cigle) i poginulih (crne cigle) hrvatskih branitelja i civila. Na inicijativu tadašnje predsjednice Centra APEL - Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenke Farkaš, majke i rodbina nestalih i poginulih vojnika i civila su 26. rujna 1993. godine započele podizanje Zida boli oko zgrade vojarne u znak prosvjeda protiv ravnodušnosti Ujedinjenih naroda prema stradalima i nestalima u Domovinskom ratu, a s novim žrtvama je Zid boli bio dopunjivan novim ciglama. Bio je mjesto na kojemu su obitelji i rodbina odavale počast svojim nestalim i poginulim članovima, osobito na blagdan Svih svetih. Na prijelazu iz 2004. u 2005. godinu je bio održan poseban komemorativni doček Nove godine u organizaciji Centra APEL i Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke.

Zid boli je u međuvremenu bio oštećen od namjernog razbijanja cigli[1], od čega je najistaknutiji takav slučaj bio divljanje pijanih pripadnika SFOR-a na povratku u vojarnu 9. prosinca 2002. godine.[2] Stoga je bila započeta inicijativa za njegovo očuvanje, obnovu, konzervaciju i zatim moguće premještanje na neku dogovorenu novu lokaciju. Zid boli je tijekom lipnja 2005. godine postupno uklonjen i njegove sastavne cigle su premještene na groblje Mirogoj u sklopu mramornog spomenika „Glas hrvatske žrtve - Zid boli” Dušana Džamonje, s time kako je većina cigli zakopana u kamene temelje spomenika, dok je nekoliko cigli uklopljeno u vanjski bočni dio spomenika.

Uklanjanje i prijepori

Spomenik „Glas hrvatske žrtve - Zid boli” na groblju Mirogoju

U svrhu sprječavanja daljnje izloženosti namjernim oštećivanjima spomenika, 2002. godine je bila započeta inicijativa za njegovo očuvanje, obnovu, konzervaciju, i zatim moguće premještanje na neku dogovorenu novu lokaciju, a u ožujku 2003. je stoga bilo uspostavljeno Povjerenstvo za trajno zbrinjavanje Zida boli što je trebalo provesti javni natječaj za idejno rješenje na nekoj predviđenoj lokaciji.

Međutim, Grad Zagreb je u rujnu 2003. godine raspisao anonimni natječaj na kojemu je pobijedio projekt Dušana Džamonje, pod izvornim nazivom „Memorijal žrtvama, nestalim i zatočenim hrvatskim braniteljima”[3] - projekt je prethodno ponuđen i odbijen kao prijedlog za spomenik žrtvama napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Dušana Džamonju se teretilo za obilnu naplatu projekta Gradu Zagrebu, dok se zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića teretilo za manipulaciju novcem poreznih obveznika Grada Zagreba, pri čemu su neki predstavnici udruga bili dodatno „potaknuti” kako bi dali svoj pristanak za uklanjanje spomenika i projekt Dušana Džamonje.[4]

U međuvremenu, Zdenka Farkaš iz Centra APEL se usprotivila odluci o premještanju cigli Zida boli i ukapanju u temelje mirogojskog spomenika, pri čemu su joj se pridružile neke braniteljske udruge, te obitelji stradalih i nestalih osoba, s obzirom kako konsenzus o toj ideji u to vrijeme nije bio postignut.

Nacional je 7. lipnja 2005. objavio članak u kojemu je Dušan Džamonja opovrgnuo tvrdnje oko radnji vezanih za natječaj i naplatu projekta, te je tvrdio kako je Zdenka Farkaš među ostalima navodno u početku podržala njegov projekt. U članku su Zdenka Farkaš i ostali protivnici uklanjanja Zida boli bili prozvani i optuženi, među ostalim, za navodno izlaganje dezinformacija i manipulaciju javnosti, te za „manjak legitimnih argumenata” protiv uklanjanja spomenika.[3]

Unatoč tekućoj raspravi s još nezaključenim načinima očuvanja spomenika, po nalogu gradonačelnika Milana Bandića i uz pomoć udruga poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja pod vodstvom Ivana Pšenice, 4. lipnja je započelo uklanjanje Zida boli, ali je bilo privremeno zaustavljeno od nezadovoljnih ratnih veterana i pučana, zbog čega su uklanjanje i premještanje cigli Zida boli bili dovršeni 24. lipnja 2005. godine.[5]

Ivan Pšenica je iskazao svoju punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, izjavivši kako se „Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili - roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata”. No većina ratnih veterana i pučana je čin uklanjanja i premještanja Zida boli nazvalo „vandalskim činom i kultorocidom”. Stoga se apeliralo i na tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa neka ne dopuste ukapanje Zida boli na groblju Mirogoju, ali za zaustavljanjem uklanjanja spomenika od državnih vlasti nije bilo nikakvog interesa i želje.[6][7]

Po službenim tvrdnjama inicijatora sadašnjeg spomenika na Mirogoju, cigle Zida boli su trebale biti položene u „kripte” što bi navodno bile zaštićene staklenim pokrovom, te bi na spomeniku bila ispisana imena svih stradalih i nestalih u Domovinskom ratu.[3] Naprotiv, cigle su ukopane u kameni temelj spomenika, s iznimkom nekolicine cigli na vanjskom dijelu spomenika, a na spomeniku je ispisano oko 13.500 imena žrtava s prelomljenim imenima i prezimenima, bez navedenih godina rođenja i smrti/nestanka, te je popis žrtava uz naknadne dopune ostao do danas nepotpun.[4]

Taj niz zbivanja je izazvao ogorčenje među obiteljima i rodbinom stradalih i nestalih osoba, hrvatskim ratnim veteranima i braniteljskim udrugama, a izvorni Zid boli je u široj političkoj i društvenoj javnosti naknadno postupno marginaliziran. Isto tako se uklanjanje Zida boli smatra ideološki motiviranim činom[4], s obzirom na tadašnje političke okolnosti prouzročene provedbom političkih mjera donesenih tijekom vladavine prethodne ljevičarske Trećosiječanjske vlasti sklonoj podcjenjivanju i negativizaciji hrvatske obrambene uloge u Domovinskom ratu. U prilog shvaćanju ideološke pozadine tog čina ide i činjenica kako se spomenik „Glas hrvatske žrtve - Zid boli”, izrađen od crnog mramora, nalazi nasuprot partizanske Grobnice narodnih heroja, izrađene od trogirskog i bračkog bijelog kamena, čime se simbolično odražava ideološka pristranost viđena kao podcjenjivanje hrvatskih žrtava Domovinskog rata i kao veličanje protuhrvatskih komunističkih vojnih dužnosnika i društveno-političkih djelatnika.[8]

Kompromisna rješenja

Kenotaf u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu - s imenima, inicijalima imena očeva, prezimenima, godinama rođenja i smrti svih hrvatskih žrtava palih i nestalih u Domovinskom ratu - se smatra zadovoljštinom za uklonjeni spomenik, te za neodgovorno i nedostojno ispisana imena žrtava na mirogojskom spomeniku.[9]

U sklopu planiranog Spomenika domovini na zelenoj površni ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, nalazila bi se replika Zida boli izrađena od stakla.[10]

Unatoč tomu, i danas se zagovara povratak izvornog Zida boli na njegovo izvorno mjesto.

Navodi

  • Slobodan Lang: „Zid boli je djelo trajnog poštovanja ubijenih i traganja za nestalima, trajno a ne sezonsko mjerilo hrvatskog dostojanstva. On je – živ!”[11]

Vanjske sveze

Vukovarski vodotoranj.jpg Ovaj članak je dio portala
Domovinski rat