Zid boli

Izvorni Zid boli u Selskoj cesti

Zid boli (puni naziv: Zid istine o stradanju hrvatskog naroda - Glas hrvatske žrtve, kolokvijalno: „Oltar Domovine”) bio je spomenik hrvatskim braniteljima i civilima palima i nestalima u Domovinskom ratu izgrađen 1993. godine ispred zgrade Vojarne vukovarskih branitelja (Vozarske vojarne), tadašnjega stožera UNPROFOR-a i kasnije stožera SFOR-a u Selskoj cesti u zagrebačkom Črnomercu.

Pregled

Odavanje počasti stradalima i nestalima u Domovinskom ratu uza Zid boli na blagdan Svih svetih

Zid boli bio je sastavljen od 13.650 cigli s ispisanim imenima nestalih (crvene cigle) i poginulih (crne cigle) hrvatskih branitelja i civila. Na inicijativu tadašnje predsjednice Centra APEL - Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenke Farkaš, majke i rodbina nestalih i poginulih vojnika i civila počele su 26. rujna 1993. godine podizati Zid boli oko zgrade vojarne u znak prosvjeda protiv ravnodušnosti Ujedinjenih naroda prema stradalima i nestalima u Domovinskom ratu, a s novim je žrtvama Zid boli bio dopunjivan novim ciglama. Bio je mjesto na kojemu su obitelji i rodbina odavale počast svojim nestalim i poginulim članovima, osobito na blagdan Svih svetih. Na prijelazu iz 2004. u 2005. godinu, bio je održan poseban komemorativni doček Nove godine u organizaciji Centra APEL i Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskoga rata Podravke.

Zid boli je u međuvremenu bio oštećen od namjernoga razbijanja cigli, od čega je najistaknutiji takav slučaj bio divljanje pijanih pripadnika SFOR-a na povratku u vojarnu 9. prosinca 2002. godine. Stoga je bila započeta inicijativa za njegovo očuvanje, obnovu, konzervaciju i zatim moguće premještanje na neku dogovorenu novu lokaciju. Tijekom lipnja 2005. godine, Zid boli postupno je uklonjen i njegove su sastavne cigle premještene na groblje Mirogoj u sklopu mramornoga spomenika „Glas hrvatske žrtve - Zid boli” Dušana Džamonje, s time kako je većina cigli zakopana u kamene temelje spomenika, dok je nekoliko cigli uklopljeno u vanjski bočni dio spomenika.

Uklanjanje i prijepori

Spomenik „Glas hrvatske žrtve - Zid boli” na groblju Mirogoju

U svrhu sprječavanja daljnje izloženosti namjernim oštećivanjima spomenika, 2002. godine bila je započeta inicijativa za njegovo očuvanje, obnovu, konzervaciju, i zatim moguće premještanje na neku dogovorenu novu lokaciju, a stoga je u ožujku 2003. bilo uspostavljeno Povjerenstvo za trajno zbrinjavanje Zida boli, što je trebalo provesti javni natječaj za idejno rješenje na nekoj predviđenoj lokaciji.

Međutim, Grad Zagreb je u rujnu 2003. godine raspisao anonimni natječaj na kojemu je pobijedio projekt Dušana Džamonje, pod izvornim nazivom „Memorijal žrtvama, nestalim i zatočenim hrvatskim braniteljima” - projekt je prethodno ponuđen i odbijen kao prijedlog za spomenik žrtvama napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Dušana Džamonju teretilo se za obilnu naplatu projekta Gradu Zagrebu, dok se zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića teretilo za manipulaciju novcem poreznih obveznika Grada Zagreba, pri čemu su neki predstavnici udruga bili dodatno „potaknuti” kako bi dali svoj pristanak za uklanjanje spomenika i projekt Dušana Džamonje.

U međuvremenu se Zdenka Farkaš iz Centra APEL usprotivila odluci o premještanju cigli Zida boli i ukapanju u temelje mirogojskoga spomenika, pri čemu su joj se pridružile neke braniteljske udruge, te obitelji stradalih i nestalih osoba, s obzirom na to kako konsenzus o toj ideji u to vrijeme nije bio postignut.

Nacional je 7. lipnja 2005. objavio članak u kojemu je Dušan Džamonja opovrgnuo tvrdnje oko radnji vezanih za natječaj i naplatu projekta, te je tvrdio kako je Zdenka Farkaš, između ostalih, navodno u početku podržala njegov projekt. U članku su Zdenka Farkaš i ostali protivnici uklanjanja Zida boli bili prozvani i optuženi, između ostaloga, za navodno izlaganje dezinformacija i manipulaciju javnosti, te za „manjak legitimnih argumenata” protiv uklanjanja spomenika.

Unatoč tekućoj raspravi s još nezaključenim načinima očuvanja spomenika, po nalogu gradonačelnika Milana Bandića i uz pomoć udruga poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja pod vodstvom Ivana Pšenice, 4. lipnja započelo je uklanjanje Zida boli, ali su ga privremeno zaustavili nezadovoljni ratni veteran i pučani, zbog čega su uklanjanje i premještanje cigli Zida boli bili dovršeni 24. lipnja 2005. godine.

Ivan Pšenica iskazao je svoju punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, izjavivši kako se „Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili - roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata”. No većina je ratnih veterana i pučana čin uklanjanja i premještanja Zida boli nazvalo „vandalskim činom i kulturocidom”. Stoga se apeliralo i na tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Šeksa neka ne dopuste ukapanje Zida boli na groblju Mirogoju, ali za zaustavljanjem uklanjanja spomenika od državnih vlasti nije bilo nikakvoga interesa i želje.

Po službenim tvrdnjama inicijatora sadašnjega spomenika na Mirogoju, cigle Zida boli trebale su biti položene u „kripte” što bi navodno bile zaštićene staklenim pokrovom, te bi na spomeniku bila ispisana imena svih stradalih i nestalih u Domovinskom ratu. Naprotiv, cigle su ukopane u kameni temelj spomenika, s iznimkom nekolicine cigli na vanjskom dijelu spomenika, a na spomeniku je ispisano oko 13.500 imena žrtava s prelomljenim imenima i prezimenima, bez navedenih godina rođenja i smrti/nestanka, te je popis žrtava uz naknadne dopune ostao do danas nepotpun.

Taj je niz zbivanja izazvao ogorčenje među obiteljima i rodbinom stradalih i nestalih osoba, hrvatskim ratnim veteranima i braniteljskim udrugama, a izvorni je Zid boli u široj političkoj i društvenoj javnosti naknadno postupno marginaliziran. Isto se tako uklanjanje Zida boli smatra ideološki motiviranim činom, s obzirom na tadašnje političke okolnosti prouzročene provedbom političkih mjera donesenih za vrijeme vladavine prethodne ljevičarske Trećesiječanjske vlasti sklonoj podcjenjivanju i negativizaciji hrvatske obrambene uloge u Domovinskom ratu. U prilog shvaćanju ideološke pozadine toga čina ide i činjenica kako se spomenik „Glas hrvatske žrtve - Zid boli”, izrađen od crnoga mramora, nalazi nasuprot partizanske Grobnice narodnih heroja, izrađene od trogirskoga i bračkoga bijelog kamena, čime se simbolično odražava ideološka pristranost viđena kao podcjenjivanje hrvatskih žrtava Domovinskoga rata i kao veličanje protuhrvatskih komunističkih vojnih dužnosnika i društveno-političkih djelatnika.

Kompromisna rješenja

Kenotaf u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu (s imenima, inicijalima imena očeva, prezimenima, godinama rođenja i smrti svih hrvatskih žrtava palih i nestalih u Domovinskom ratu) smatra se zadovoljštinom za uklonjeni spomenik, te za neodgovorno i nedostojno ispisana imena žrtava na mirogojskom spomeniku.

U sklopu Spomenika domovini na zelenoj površini na Trgu Stjepana Radića, ispred Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski”, nalazi se staklena replika Zida boli, nazvana „Zid svjetlosti”.

Unatoč tomu, i danas se zagovara povratak izvornoga Zida boli na njegovo izvorno mjesto.

Navodi

• Slobodan Lang: „Zid boli je djelo trajnog poštovanja ubijenih i traganja za nestalima, trajno a ne sezonsko mjerilo hrvatskog dostojanstva. On je – živ!”

Vanjske sveze

Ovaj je članak dio portala Domovinski rat

• Croatian History: „Wall of Pain - Zid boli” (eng.)
• YouTube: Zid boli

Članci:

• Croatian History: Slobodan Lang: „Udar na hrvatsko dostojanstvo” (izvadak iz Vjesnika, 8.lipnja 2005.)
• Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća: „Sramotni Zid”, 31. listopada 2009.
• Večernji list: Renata Rašović: „25 godina Zida boli: ‚Cigle s imenima nestalih nije trebalo zakopati’”, 26. rujna 2018.
• Zagreb.info: Lucija Špiljak: „‚Tko nam je oduzeo Zid boli?’ Spomenik iz zagrebačke Selske ulice bio je autentično mjesto nemoći, tuge, boli… i nade”, 26. rujna 2018.

Izvori