Protuhrvatstvo i izdaja

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu! Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Protuhrvatstvo i izdaja (Antikroatizam: strane države i domaće skupine protivne Hrvatskoj i Hrvatima): Stvarna nepriateljstva u medjunarodnim odnosima spram Hrvata i Hrvatske (mimo formalnih diplomatsko-kurtoaznih deklaracia), već su poredbeno razradjena u drugomu paralelnom članku: Europa spram Hrvatske. Ovdje je prikazano najprvo protuhrvatstvo (antikroatizam) u raznim glasilima, na medjumrežju i u javnom mnienju po pojedinim nama nesklonim državama, pa u susjednim jugo-republikama i u samoj sadanjoj Hrvatskoj gdje pojedine stranke i brojne nevladine udruge već cielo desetljeće uzpješno djeluju na svestranom razaranju i ukidanju Hrvatske.

Abstract

Anti-Croatism (foreign lands and domestic groups against Croatia): Here one presents the abundance of anti-Croatian statements within certain political parties and non-governemental groups, and in more foreign countries chiefly in Europe pronounced by media, internet and public opinion. Such anti-Croatism was especially frequent in Serbia, England and Netherlands, but rarer and periodical also in France, Italy, Switzerland, Bohemia, Turkey, and in overseas also in Canada, Australia, and Uruguay.

Proslovne napomene

Glavni vidljivi izraz domaćeg protuhrvatstva u našoj praksi kroz zadnje proteklo desetljeće nakon smrti predsjednika Franje Tudjmana je tzv. postupak "detuđmanizacie" tj. stvarna dekroatizacia (odhrvatba) i svestrana zatorba hrvatske državnosti, gospodarstva i naše vojnopolitičke elite. Najveća u već desetljenom nizu izdaja tiekom te protuhrvatske "detuđmanizacie" su licemjerna politička sudjenja većini hrvatskih generala koji su nas spasili iz Jugoslavije i u terenskoj praksi stvorili i obranili nakon tisućljetnog robstva novu državu Hrvatsku. Ako ne bude nekih drastičnih lomova i preokreta, onda nakon "detuđmanizacie" već osakaćeni hrvatski narod i sadanju poludržavu jamačno očekuje neizvjestni "black New Age" ili Mračno Novo doba postupnoga i doglednog odumiranja tj. nestanka negdje podkraj sadanjeg stoljeća (nakon čega kroz iduća stoljeća odlazimo u područje arheologie).

Detuđmanizacia Hrvatske

Tzv. detuđmanizacia (= dekroatizacia i zatorba hrvatske državnosti): Nakon objektivne poredbe stvarnosti 1990-ih i današnjice, očigledno proizlazi kako je važan sadržaj tzv. "detuđmanizacie", koju su kroz proteklo desetljeće provodile ljevičarsko-liberalne marionetske vlasti u Hrvatskoj zapravo sveobće političko, gospodarsko i kadrovsko razaranje države i njezina kolonialna predaja glavnim nepriateljima hrvatskog naroda. Nikako se ponavljanjem šupljih dekorativnih fraza ne može osporiti kako su se svih desetak idućih strahota i veleizdaja zbivale upravo od nastupa Trojanuarske koalicije 2000-e, pa sve do danas:

Zamjena neovisne budućnosti s kvislinškim podaništvom marionetske vlasti;
Izjednačba s napadačem u ratu (oslobodilački rat i "Oluja = udruženi zločinački pothvat");
Zatorba nacionalne političke elite, spremne i sposobne obraniti državu, ostvariti neovisnost i medjunarodno priznanje, ustrojiti iz ničega uzpješnu vojsku koja se mogla suočiti i s najjačima u Europi;
Nametanje nove marionetsko-kvislinške pseudoelite za interese EU šefova, zatorba hrvatske državnosti i novo buduće EUrobstvo Hrvata.
Uhitbe, zatvaranje i predaja najzaslužnijih hrvatskih generala koji su nam stvorili novu državu, uz množtvene progone, zatvore i samoubojstva hrvatskih dragovoljaca.
Preusmjerba u balkansku Jugosferu ("Zapadni Balkan" ili 3. Jugoslavija), jerbo za vrieme Tudjmana sve do Zagrebačkog summita smo bili neovisna država Jugoiztočne Europe;
Razprodaja i pljačka najvriednih hrvatskih tvrdki: tek nakon 2000-e se budzašto prodaje vani sve najvriednie u Hrvatskoj (Tudjman je prodao tek dio Telekoma uz poneku banku);
Nepoštedno prezaduživanje 4 puta veće od 1990-ih: Tudjman nam je ostavio 7 milijardi eura duga, a samo 10 godina nakon njega taj je naš dug danas preko 40 milijarda eura;
Zamjena Tudjmanove "pomirbe Hrvata" s razornim razpravama o "ustašama i partizanima".
Vidi o tomu još pobliže: Detuđmanizacija.

Domaće protuhrvatstvo i izdaja

Ako se poredbeno pregledaju postupci i pisanje brojnih pučana Hrvatske, onda se po odnosu spram Hrvatske dobivaju približno idući omjeri: 20% ili 1/5 su kod nas djelatni ili potencialni protuhrvatski izdajnici, oko 1/3 pragmatični i ravnodušni Poluhrvati, a ostalih 45% ili blizu pola njih su manjeviše domoljubni pravi Hrvati koji su spremni bar nešto učiniti za ovu državu.

Domaći protuhrvati

Već je predsjednik Tudjman vidovito procijenio da su dvadesetak posto našeg pučanstva protuhrvatski izdajnici, a tomu sličan udjel oko 1/5 slijedi i iz sadanje poredbe. Iako bi netko pomislio da je to previsoki udjel izdajnika, ovo nije jedinstveno kod nas jer približno sličnih negativaca u pučanstvu imaju i ine novije europske države koje su donedavna bile kolonialni sateliti jačih susjeda, npr Baltičke zemlje, Slovačka, Irska, pa osobito Ukrajina i Crna Gora gdje slična negativna populacija dostiže čak po 1/3 do 2/5 stanovnika, pa su takve države dugoročno ugrožene.

U Hrvatskoj ovu 1/5 protuhrvata čini većina domaćih Srba, ali još duplo više hrvatskih potomaka koji se osjećaju Jugoslavenima, jugonostalgicima, pa hibridni Poluhrvati iz miješanih jugo-brakova, funkcioneri i 'aparatčiki' koji su stekli položaje po partiji na jugo-sinekurama, pa bivši partijski funkcioneri, udbaši i njihovi potomci, itd. Pretežni dio takvih su spremni (ili su to već učinili) izdati Hrvatsku zbog materialnog probitka, kariere, sinekura, ili urodjenoga idejnog neprijateljstva. Oni se slikovito mogu opisati kao "Judini sinovi" koji su uvijek spremni "prodati ćaću" za probitak, korist, promociju ili iz mržnje. Poučni popisi do šezdesetak tih najpoznatijih domaćih pojedinaca s pripadnim podatcima su već drugdje objavljeni, pa se tu zbog prostora ne ponavljaju: vidi npr. Hrvatski list 343: 24-27 (Zadar 21. 4. 2011.) i na internetu 'Nutarnji neprijatelji Hrvatske' [1].

Medju stotinjak hrvatskih stranaka, po svojim stvarnim postupcima (ne formalno-deklarativno) se medju poznatijim parlamentarnim strankama (sudjeluju u Saboru), manjeviše trajno protuhrvatskima mogu smatrati osobito HNS i SDSS, a povremeno dijelom i neke ine: npr. SDP, IDS, pa čaki dio HDZa. Slična još brojnija nutarnja ugroza Hrvatskoj su svakojake nevladine grupe i udruge koje je stvorio i financira ih G.Soroš. Dok se ta 1/5 širje odnosi na ukupno pučanstvo Hrvatske, u našemu elitnom sloju i inteligenciji je njihov udjel znatno veći oko 1/3 do 2/5 uglednika i moćnika, zato jer su takvi donedavna stjecali sinekure i titule po jugo-partijskoj direktivi, gdje su se iz Hrvatske po republičkom omjeru uglavnom promicali podobni unitaristi tj. potencialni naši izdajnici. Takvih je podobnih jugo-profesora i unitarnih akademika dosad najviše na sinekurama po sveučilištu, akademiji i sličnim uglednim "uhljebljenjima" kod nas, koji su sve dosad bez većih potresa uspješno preživjeli 'detudjmanizaciju' sve do nove poluhrvatske jugo-stvarnosti gdje su sad opet moćni i sigurni.

Ravnodušni Poluhrvati

Po pragmatično-realističnoj teoriji etnogeneze od L.N. Gumileva (1989), pojedini narodi prelaze iz duže stagnacije u svoju predzadnju fazu završne involucije pred nestanak odonda, kada u njima ponestanu nacionalni entuziasti tj. nacionalni altruisti koji su spremni za kolektivni probitak žrtvovati sve pa i vlastiti život, imutak i obitelj. Nakon toga, bezglava većina propadajućeg naroda potiskuje i neutralizira svoje entuziaste ili ih izdajnički predaje neprijatelju (baš kao sad Hrvati Gotovinu). Medju Hrvatima se taj prijelom počeo dijelom zapažati nakon Titova državnog udara protiv Hrvatske od 1972, a ponovo je još izrazitiji (zahvaljujući Soroševom financiranju) s nastupom Trojanuarske koalicije od 2000te.

Nakon takve silazne putanje spram nestanka, po teoriji Gumileva većinom preostaju nezainteresirani pragmatičari koji ne misle ubuduće (dalje od nosa), tj. nije ih briga za budućnost njihove djece, pa su to preparirani anacionalni zombiji izpranih mozgova (koji se nazivaju: Eskimi, tuljani, "gradjani svijeta" i sl.). Takvih je zbog novijeg mozgopranja i negativne selekcije u sadanjoj Hrvatskoj oko 1/3 ili preko 30% pučanstva, koji su uglavnom nezainteresirani za budućnost i ne izlaze na izbore tj. životare u svojoj privremenoj izolaciji od danas na sutra. Medju našom elitom i inteligencijom je taj broj ravnodušnih i nezainteresiranih skoro duplo veći tj. obuhvaća čak oko 3/5 do 2/3 naših uglednika, koji su stvoreni i odabrani na slične načine kao i gore ugledni protuhrvati.

Domoljubni pravi Hrvati

Pravih domoljubnih Hrvata koji bar povremeno razmišljaju kolektivno o budućnosti Hrvatske i donekle su spremni bar nešto žrtvovati za to, danas je zbog donedavne negativne selekcije stranih vlast kroz proteklo tisućljeće i uz najnoviju detuđmanizaciju preostalo manje od polovice pučanstva tj. najviše do 45% od ostalih navodnih Hrvata (zapravo inih Poluhrvata + protuhrvata), a medju inteligenciom im je sad već udjel krajnje nizak, niti desetak posto. Zašto ih je sad već tako malo, uzroci su:

Ini su stradali pod zemljom,
ili su protjerani u diasporu,
ili leže u izdajničkim zatvorima gdje ih ubaciše Poluhrvati + protuhrvati,
ili su nedavno izveli samoubojstva kao mnogi branitelji pri svakodnevnom pogledu na veleizdajničko razaranje novouskrsle hrvatske države;
U inteligenciji su ideopolitički stigmatizirani uz blokirano zaposlenje ni stručni napredak.

Protuhrvatstvo u jugozemljama

Od bivših jugo-republika, najopasnija ugroza za Hrvatsku je nova Srbija, a najmanje su protiv nas Makedinija i Kosovo, dok su ine jugo-republike po tomu negdje izmedju uz manji povremeni antikroatizam.

Srbija i Republika Srpska

Stavovi glavne Srbije i Republike Srpske u BiH su većinom slični pa se ovdje navode skupa, a njihov je krajnji antikroatiram uglavnom sličan kao u Engleskoj i Nizozemskoj stalno protiv nas. Tamo i neslužbena javnost i službena vlast manjeviše stalno i uporno djeluju protuhrvatski, a prividne su im razlike tek u izvanjskoj formi, jer su više sofisticirane pozadinske akcije srpskih vlasti za javnost spram nas bizantinski umotane u diplomatsko-kurtoazne fraze. Bivši krajinski funkcioner Savo Štrbac je uz medjunarodnoga Georgea Soroša, danas najopasniji pojedinac koji stalno i uporno djeluje na razaranju i ukinuću hrvatske države.

Od srpskih organizacija za Hrvatsku nisu najopasnije razne deklarirane stranke ni srbočetnički pokreti, nego ustvari Srpska akademija s već 2 protuhrvatska Memoranduma, koja na višoj suvremenoj razini koordinira i usmjerava tu vlast, stranke i pokrete u cilju obnove nove velike Srbije, a po mogućnosti za trajno uništenje i ukinuće ikakve Hrvatske kao glavnoga regionalnog konkurenta toj velikosrpskoj ekspanziji. Pritom u Hrvatskoj nema ustanove koja bi tomu organizirano parirala, jer donedavna stogodišnja JAZU (sada privremena tzv. "HAZU") je u stvarnosti unitarno-izdajnička, pa zapravo prešutno po vanjskoj direktivi i dalje djeluje u sličnom smjeru - zato ju treba pod hitno ukinuti, pročistiti i iznova osnovati pravu izvornohrvatsku Akademiju bez jugo-srpskih izdajnika.

Slovenija i BiH

BiH: U Bosni i Hercegovini su od ranije protiv Hrvata i za veliku Srbiju stoljećima uglavnom bili Srbi-Prečani tj. pravoslavni ijekavci. Bosanski muslimani su donedavna bili većinom neodredjeno-neutralni spram Hrvatske, a u ratno doba NDH su nam znatnim dijelom bili prijateljski saveznici kao islamski Hrvati. Slično je bar ispočetka izgledalo i pri nedavnom raspadu Jugoslavije, ali je onda sredinom tog rata nastao preokret: najprije je izvana sa zapada zabranjen zajednički složni i uspješni napad Hrvata + Bošnjaka na Republiku Srpsku, a potom iznenada nastaje nejasan i nelogičan medju-sukob Hrvata i Bošnjaka (u posadini je jamačno anglo-srpska logistika). Danas u BiH otvoreno protuhrvatski djeluju ekstremni islamski Vehabiti kao uvozna frakcija nedavnih ratnih mudjahedina, ali diplomatski-uvijeno odnedavna takodjer i neke grupe u vlasti zbog namjera za islamskom kontrolom i dominacijom na cijelom ozemlju BiH (i Sanedjaka), dok je širja većina domaćeg islamskog pučanstva većinom još neodredjeno-neutralna zbog ranijih tradicija.

Slovenija: Povijesno kroz proteklo tisućljeće kod Slovenaca uglavnom nije bilo vidljivog antikroatizma, jer im je veća Hrvatska bila koristna kao susjedni slavenski oslonac protiv okolnih germanskih i romanskih presizanja na slovensko ozemlje kao najisturenije na jugozapad od inih Slavena. Ipak se odnedavna pojavljuje kroz desetak godina antikroatizam uz nove ideje velike Slovenije (+ Istra + Slavonija itd.). Ovo je više izraženo zbog političko-izbornih namjena kod parlamentarnih stranaka, a razmjerno neznatno u prosječnom slovenskom pučanstvu što je spram Hrvatske većinom neutralno ili čak tradicionalno prijateljsko kao i stoljećima ranije.

Ine bivše jugo-republike

Crna Gora: U CG su blizu pola pučanstva dosad deklarirani ijekavski Srbi (Prečani), koji su nedavno bili i glavni poticaj agresiji Crne Gore u Domovinskom ratu na Dubrovnik i južnu Dalmaciju do Pelješca. Namjera im je bila "prisajedinjenje" bivše Dubrovačke republike predvidjenoj velikoj Srbiji i pri tomu su navodnu "srpsku Atinu" (grad Dubrovnik) počastili njihovom tipičnom srbo-balkanskom kulturom tj. masovnim bombardiranjem i razaranjem. Naprotiv druga polovica pravih nacionalnih Crnogoraca i njihova elitna inteligencija, već su tijekom istog rata bili uz Hrvatsku, pa su pred unitarnim Srbima dijelom izbjegli kod nas, najviše u Zagreb. Danas u Crnoj Gori, izim brojnih deklariranih Srba koji su istodobno i protiv same Crne Gore i Hrvatske, ini stvarni Crnogorci su spram nas bar neutralno-neodredjeni ili prijateljski raspoloženi.

Kosovo: Kao i ini Albanci, ovi kosovski su spram Hrvatske bar neutralni ili dijelom prijateljski, jer su se još u doba Jugoslavije mnogi od njih pred srpskim progonima desetljećima sklanjali u Hrvatskoj i tu živjeli kao pečalbari, a znatan broj tih Albanaca se potom borio na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu. Djelomična suradnja albanske i hrvatske inteligencije bila je kroz veći dio 20. st., pa je tako jedan od glavnih povjesnika Albanije bio naš Milan Šufflay, kojega je zato uz ino smrtno likvidirala kraljevska jugo-policija Karađorđevića.

Makedonija: Od svih bivših jugo-republika je stav Makedonaca spram Hrvatske danas najpozitivniji, kako kod vlasti tako i medju makedonskim pučanstvom i u njihovim medijima, pa u Makedoniji uglavnom nisu poznate pojave antikroatizma.

Protuhrvatstvo u inim zemljama

U Europi postoji više značajnih država, kojih je stav spram Hrvatske dosad bio pretežno negativan-neprijateljski, iako se tek formalno tj. kurtoazno-diplomatski izražavaju o nekoj objektivnoj neutralnosti - ali su stvarne posljedice te navodne "objektivnosti" za Hrvate bile vrlo štetne i pogubne. Slično su njihovi mediji i javno mnijenje tamo manjeviše uzastopno protuhrvatski nastrojeni na razini pravog "antikroatizma". Izim pozitivne Španjolske, te protuhrvatske zemlje su pretežno stare kolonialne velesile, koje su sada nakon gubitka prekomorskih kolonija slične uvriježene postupke primjenile na njima nepodobne europske "urodjenike". Takve su prvenstveno Velika Britanija i Nizozemska, pa manje i povremeno još Francuska, Turska, Češka, Švicarska i od prekomorskih npr. Urugvaj, Kanada i Australija. Od inozemnih pojedinaca je za opstanak i održanje Hrvatske danas najopasniji moćni neprijatelj George Soroš, koji financira većinu naših nutarnjih snaga, pokreta i udruga za uništenje i ukidanje samostalne Hrvatske državnosti.

Velika Britanija i Hrvati

Raniji odnosi V.Britanije spram Balkana su bili od manjeg interesa i razmjerno neutralni, ali tijekom 20. stoljeća do danas je to postao naš glavni neprijatelj br. 1 opstanku i razvitku hrvatskog naroda i države. Od svih europskih naroda (izim Srba) su britanski mediji i javno mnijenje dosad najviše protiv Hrvatske i Hrvata, koji se tamo manjeviše uzastopno stigmatiziraju i sotoniziraju u obliku pravog "antikroatizma" (slično kao Židove u 3. Reichu). Koliko je za nas opasno i pogubno bilo djelovanje Britanaca, očito je iz ovih najgorih učinaka:

Počelo je s 1. svj. ratom kad su Britanci posredno razbili Austrougarsku i zajedno s Francuzima nametnuli nam kroz idućih 7 desetljeća novu, još gorju tamnicu - Jugoslaviju.
Potom su u 2. svj. ratu bili glavnim uzročnikom masovnog pokolja više stotina tisuća izbjeglih Hrvata na austrijskom Bleiburgu i kasnijih mučenja dijela preživjelih na tzv. Križnom putu (što je pokušao objaviti Nikolay Tolstoy - ali su mu Englezi zabranili).
Glavni su iniciatori i usmjerivači kolektivnog sudjenja hrvatskim generalima i čelnicima u Haagu, kojega je glavna svrha uništenje našeg vodstva i likvidacija države (iako su formalno-prividne obrazložbe drukčije sofistički upakirane).

Nizozemska i Hrvati

Protuhrvatsko djelovanje i loši učinci Nizozemske kao ranije kolonialne polusile, spram nas su uglavnom slični i sukladni britanskima, iako su zbog manje državne moći više prikriveni sofisticiranim načinima. Uz ino, jedan od dokaza je i što se protuhrvatsko sudjenje za buduće ukidanje našeg vodstva i države održava baš u nizozemskom Haagu.

Francuzka i Hrvati

Francuska je uz Britance jedan od glavnih iniciatora i čuvara u stvaranju Jugoslavije, a takodjer je i tradicionalno bila pristalica i podupiratelj velike Srbije. Ipak za razliku od uporne Britanije i Nizozemske, francuski se stavovi u novije doba zadnjih desetak godina očito mijenjaju prama objektivno-neutralnom gledištu, što je već vidljivo iz njihovih medija i javnog mnijenja. Glavni su izravni i najgori francuski napadi protiv Hrvata bili npr. ovi:

U doba Napoleonovih osvajanja je general Marmont napao, zauzeo i ukinuo Dubrovačku Republiku, koja je bila još jedino samostalno i slobodno ozemlje Hrvata.
Krajem 1. svj. rata je francuska konjica u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj napala, ranila i dijelom ubila demonstrante koji su protestirali protiv nasilnog uvrštenja Hrvatske u Jugoslaviju.

Švicarska i Hrvati

Odnos Švicarske spram Hrvata je povijesnim slijedom obratan nego u Francuskoj: Sve donedavna je u ranijoj povijesti stav švicarskih vlasti i neslužbene javnosti spram Hrvata bio uglavnom neodredjeno-neutralan, a ujedno u Švicarskoj postoji i značajna hrvatska diaspora, pretežno više stručne naobrazbe negoli brojni naši Gastarbeiteri u susjednoj Njemačkoj. Medjutim, nakon Domovinskoh rata i obnove hrvatske državnosti do danas se službeni i neslužbeni stav u Švicarskoj spram Hrvatske počeo mijenjati na lošije, uzrok čemu je čudan i nelogičan. To je već višekratno vidljivo kroz razne pokazatelje:

U nekim medijima i javnom mnijenju se odnedavna sve češće čuju negativne i pogrdne ocjene o Hrvatima, pa čak i izrazi krajnjeg "antikroatizma".
Poneki sudionici sudjenja Hrvatima javno su negatorski izražavali svoj opći antikroatizam.
Nekim hrvatskim umjetnicima na turneji je tamo zabranjen pristup i javni nastupi.

Italija i Hrvatska

Italija kao manja kolonialna polusila je po antičkim rimskim tradicijama manjeviše nastojala osvojiti što više ozemlja oko Sredozemlja, uz ino i istočne obale Jadrana s otocima. Pritom treba ipak priznati i korisne učinke talianske vlasti u mletačko doba protiv Turaka u održanju europske civilizacije kod nas. Da nije bilo toga, Dalmacija, Istra i jadranski otoci bi pod Turcima ostali kulturno opustošeni i balkanizirani slično kao Bosna i Albanija, pa etnokulturno danas jamačno ne bi bili u Hrvatskoj, nego u albansko-bosanskoj Balkaniji (nešto poput hrvatskog Kosova na Jadranu). Nažalost se to prošireno balkaniziranje ipak nastavilo i nakon Turaka kroz Jugoslaviju sve donedavna. Danas je većina Taliana spram Hrvatske uglavnom neodredjeno-neutralna, izim poratnih talianskih izbjeglica i potomaka iz Istre i Dalmacije koji manjeviše izražavaju razumljivi antikroatizam, slično kao i rodjaci poubijanih Taliana iz Istre koje su jugo-partizani pobacali u fojbe (kraške jame). Medjutim, ovi u Italiji bar mogu protestirati i tražiti naknade, dok za desetostruko više pobijenih Hrvata u sličnim kraškim fojbama Žumberka, Biokova, Krka, Žirja, Brača, Korčule i inih, nakon Trojanuarske koalicije 2000te više nitko ne mari zbog blokade "sinova Udbe", a čak je još donesen i novi sramotni zakon koji zabranjuje istraživanje svih tih hrvatskih fojba: vidi pobliže Jugostratišta u fojbama.

Češka i Hrvati

Iako to mnogi kod nas ne shvaćaju, od svih Slavena (osim susjednih Srba) upravo su Česi drugi veći neprijatelji Hrvata, a ta netrpeljivost traje već cijelo tisućljeće. U tim uzastopnim obračunima protiv nas su najstrašnija bila 2 iduća protuhvatska zbivanja u Češkoj:

U 10. st. je češka vojska pod Boleslavom I. zatukla i poklala većinu zadnjih Bijelih Hrvata u Libicama, dne 29. rujna 995. godine.
Najsjeverniji hrvatski izbjeglice pred Turcima su se preko Gradišća naselili u desetak sela južne Moravske. Nakon 2. svj. rata, nacionalistički Česi su sve te Hrvate iz Moravske prisilno raselili, oduzeli im svu imovinu i do danas im priječe tamo povratak, niti su im vratili oteto.

Turci i Hrvatska

U ranijim stoljećima (17.- 19.) su najgori i najopasniji neprijatelji Hrvata bili Turci, koji su uništili pola hrvatskog ozemlja, a ostalo povremenim provalnim pljačkama bar dijelom opustošili (osim Medjimorja, Zagorja, Istre i otoka). Pred raspad njihovog sultanata u 19. stoljeću turska opasnost slabi, a za nas prestaje tek stvaranjem republike Turske u 20. st. Njihov noviji stav i politika su spram Hrvatske dvoznačni i promjenjivi, pa su npr. za Domovinskog rata i do smrti Dr. Tudjmana djelovali razmjerno pozitivno, a potom dosad opet više neprijateljski.

Izrael i Hrvatska

U Izraelu živi razmjerno manji broj naših iseljenika, koji su pretežno iz miješanih brakova doseljeni nakon obnove hebrejske države. Službeni diplomatski stav tamošnje vlasti spram nove Hrvatske je uglavnom pragmatički tj. neutralno-neodredjen i razmjerno korektan, a poneki dužnosnici čak novu Hrvatsku smatraju donekle sličnom kao obnovu hebrejske državnosti nakon dugog razdoblja, što je i objektivni stav dijela stručne elite. Medjutim, neslužbeni stav šire javnosti, privatnih ustanova i udruga je ipak većinom drukčiji od toga službenog, pa se u medijima i javnom mnijenju nerijetko pojavljuju negativno-neprijateljski stavovi, a kod nekih radikalnih grupa čak i "antikroatizam" kao u Engleskoj. To je nelogično, jer je u Hrvatskoj doduše postojao uvozni antisemitizam oko 2. svj. rata, ali su posljedice toga ipak razmjerno blaže negoli npr. u susjednoj Srbiji čija je ratna vlast (Nedić) zemlju i službeno proglasila očišćenom - Judenfrei. Zato je čudno i nelogično što postoji takav jednostrani antikroatizam, dok protiv Judenfrei-Srbije tamo nema zamalo nikakvih zamjerki, pa je to vjerojatno potaknuto protuhrvatskom propagandom iz Engleske i Srbije (slično Kanadi i Australiji - vidi niže).

Kanada i Australija

Premda u Kanadi i Australiji živi dosta iseljenih Hrvata tj. u svakoj po 80.-90.000, stav vlasti u obje zemlje spram Hrvatske nije baš pozitivan, zbog snažnih i negativnih utjecaja protiv Hrvata iz matične Engleske, osobito u Kanadi. Zato tamošnje vlasti Hrvate smatraju potencialno kao sumnjivi remetilački čimbenik koji moraju stalno biti pod kriminalnim nadzorom. U Kanadi je čak bilo i sumnjivih likvidacija Hrvata koje su vlasti tamo odbile razjasniti, a nekim hrvatskim političarima i umjetnicima je odbijen pristup u Kanadu. Inače su pučki stav i javno mnijenje spram Hrvata u Kanadi i Australiji pretežno neutralno-neodredjeni bez engleskih predrasuda: yidi još Kanada i Hrvati, Australija i Hrvati.

Urugvaj i Hrvati

Pretežno negativni stav Urugvaja spram Hrvatske je čudan i nelogičan, pa ga je teže objasniti. Vjerojatno je glavni uzrok tomu bila donedavna jugoslavenska promičba, koja je u Južnoj Americi bila razmjerno najjača i najuzpješnija upravo u Urugvaju. Posljedica toga je uz ino da se znatan dio od desetak tisuća tamošnjih izseljenika iz Hrvatske ne izjašnjavaju Hrvatima, nego kao Jugoslaveni ili Dalmatinci, što je zamalo jedinstveni slučaj medju našim izseljenicima u obje Amerike: vidi još Montevideo i Hrvati.

Bolivija i Hrvati

Bolivija takodjer ima izrazito negativne stavove prama Hrvatima u Boliviji, a vjerojatno glavni uzrok tomu je jugoslavenska promičba koja se pojačala nakon referenduma za samostalnost 4 bogatih bolivijskih departmana (Beni, Pando, Santa Cruz, Tarija) i nakon namještenog smaknuća Eduarda Rózse-Floresa - Chica, Magjara Árpáda Magyarosia i Irca Michaela Dwyera ter uhitbe Hrvata Marija F. Tadića i Magjara Eloda Toaza od strane bolivijskih redarstvenih snaga.

Naime, tamo se sbog činjenice kako je jedan od Moralesovih najžešćih političkih protivnika Hrvat, industrialac Branko Marinković, već godinama vodi žestoka protuhrvatska medijska kampanja. Sve je kulminiralo 2008. kada se bolivijska narodna dalekovidnica okomila na Hrvate tako što ih obtužuje za "ustaštvo ter namjeru razjedinitbe Bolivije kao što su razjedinili i Jugoslaviju", a te obtužbe su bile prikazivane vjerojatno u mjesecima kada su se održavali referendumi za samostalnost 4 bolivijskih departmana. Takodjer, pojačao se i namješteni pritisak bolivijske vlasti na Hrvate koji žive u Boliviji.

Literatura

Hrvatski list: Krivi ste, bilo bi dobro da se 'objesite'. Hrvatski list 343: 24-27, Zadar 21. 4. 2011.
F. Tuđman: «Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi», 1981.
Hrvoje Šošić: Istine o Dr. Franji Tuđmanu, knj. I.- III. A.G.Matoš, Samobor 2002-2004.
Davor Dijanović: Detuđmanizacija i korijeni ljevičarske kulturne hegemonije. Hrvatska i Svijet Online (http://hrsvijet.net/), kolumna utorkom 15. 12. 2009.
T. Nürnberger: "OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji", CC. MARKETING, Zagreb 2003.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation elaborated by GNU-license, mostly from WikiSlavia (and partly above literature).